Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

26.02.2017.

BOŠNjACI U LOGORIMA SRBIJE: BILI GLADNI, UMIRALI U MUKAMA

BOŠNJACI U LOGORIMA SRBIJE: Bili gladni, umirali u mukama, sud im rekao da su...

– Samo kroz Šljivovicu i Mitrovo Polje prošle su 803 osobe. Dakle, možemo slobodno govoriti o više hiljada ljudi koji su bili zatočeni na teritoriji Srbije. Međutim, volja i interes da se bilo šta konkretno uradi, da se provede istraživanje institucija, Srbija i BiH nikad nisu pokazane. Mi ta mjesta u kojima smo proveli mjesece i mjesece, ži.jeli najstrašnije torture nikako ne možemo nazvati drugačije nego logore – ispričao je Jusufbegović,


BOŠNJACI U LOGORIMA SRBIJE: Bili gladni, umirali u mukama, sud im rekao da su... - 1

Šljivovica, na području opštine Čajetina (u blizini Užica) u Srbiji bila je nekadašnji logor za Bošnjake iz Podrinja. Pripadnici MUP-a Republike Srbije su u logoru Šljivovica i Mitrovo Polje od augusta 1995. do aprila 1996. godine držali oko 800 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Žepe, Srebrenice i okoline, koji su nakon pada Žepe prešli Drinu i utočište potražili u Srbiji. Također, i logora u Sremskoj Mitrovici bivši logoraši se sjećaju kao mjesta gdje su preživjeli strašna mučenja i torture.

 

U logorima Šljivovica, Mitrovo Polje i Sremska Mitrovica zabilježene su desetine slučajeva tortura i nehumanog postupanja srbijanskih policajaca prema bošnjačkim muškarcima i dječacima. Smrtno je stradalo najmanje pet ljudi.

 

Od posljedica batina danima se nisu mogli kretati 

 

Senad Jusufbegović imao je samo 17 godina kada je u julu 1995. godine prešao Drinu i pokušao pronaći utočište u Srbiji. No, umjesto sigurnog utočišta završio je u logoru u kojem je ostao i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, kojim je okončan rat, čak sve do februara 1996. godine.

 

Zarobljen je 31. jula 1995. godine na području planine Zvijezda, u kanjonu Drine i odveden u Jagošnicu, a nakon toga u logor Šljivovica.

 

– Tu sam bio tri dana, da bi 4. augusta bio prebačen u logor Mitrovo Polje. U logorima sam proveo osam mjeseci i deset dana. Bili smo izloženi torturama. Ljudi su bili ispitivani, fotografisani kao kriminalci, izgladnjivani. Konstantno smo bili gladni. Ljudi su premlaćivani, a ispitivanja su bila izuzetno brutalna – prisjeća se Jusufbegović tih teških dana provedenih u logorima u Srbiji.

 

Ljudi, prema njegovim riječima, od posljedica batina danima se nisu mogli kretati.

 

– Higijena je bila katastrofalna. Nakon 15-tak dana pojavile su se vaši, nismo imali mogućnost održavanja

lične higijene – istakao je Jusufbegović.

 

Kroz logore Šljivovicu i Mitrovo Polje prošle su 803 osobe 

 

U logorima je, naglašava, bilo više desetina maloljetnika, osoba starijih od 60 godina. Jusufbegović je pojasnio da se na području Srbije nalazilo više logora, ali da su najpoznatiji bili Mitrovo Polje, Sremska Mitrovica i Šljivovica.

 

– Samo kroz Šljivovicu i Mitrovo Polje prošle su 803 osobe. Dakle, možemo slobodno govoriti o više hiljada ljudi koji su bili zatočeni na teritoriji Srbije. Međutim, volja i interes da se bilo šta konkretno uradi, da se provede istraživanje institucija, Srbija i BiH nikad nisu pokazane. Mi ta mjesta u kojima smo proveli mjesece i mjesece, živjeli najstrašnije torture nikako ne možemo nazvati drugačije nego logore – ispričao je Jusufbegović, dodavši da mnogi ipak ta mjesta nazivaju “prihvatnim centrima”.

 

Posredstvom UNHCR-a, 1996. godine vraćen je u BiH. Nekoliko godina nakon oslobađanja postao je svjestan situacije u kojoj se nalazio.

 

– Znam da mi je trebala stručna pomoć, treba mi i danas, a pogotovo u tom periodu – dodao je Jusufbegović na kojeg su događaji koje je preživio u logorima ostavili dubok trag. Bilo je i onih koji su, prema njegovim riječima, tokom mučenja padali u nesvijest.

 

Amir Omerspahić iz Han Pijeska je tokom rata bio u Žepi. Nakon pada Žepe, u julu 1995. godine, zarobljen je u augustu.

 

– Odvedeni smo u Šljivovicu, desetak kilometara od Užica. Tamo sam bio šest mjeseci. Izašao sam 29. januara 1996. godine – pojasnio je Omerspahić.

 

Pri samom zarobljavanju krenula su maltretiranja i prebijanja. Tada su ih natjerali da stanu u kolonu dva po dva, s rukama iza vrata. Od udaraca koje su primali, Omerspahiću je slomljen prst.

 

Posljedice torture u logorima prisutne i nakon više od dvije decenije

 

– Pri dolasku u Šljivovicu, mislio sam da će biti bolje. Međutim, tek tada je nastao pravi pakao. Ispitivali su nas 24 sata, optuživali za zločine koje nismo počinili niti smo imali ikakve veze. Znali smo po dva dana ništa ne jesti – prisjetio se Omerspahić.

 

Oslobođen je u januaru 1996. godine. Otišao je u Ameriku, ali se, nakon nekoliko mjeseci, odlučio vratiti u BiH. Danas, više od dvije decenije poslije, sjeća se i da su ih, s vremena na vrijeme, posjećivali predstavnici nekih međunarodnih organizacija. Međutim, nakon njihovog dolaska stvari su se samo pogoršavale, jer tek tada bi nastupala mučenja i torture.

 

I Emir Agić je imao samo 17 godina kada je, zajedno s ocem Eminom, zarobljen i odveden u logor Šljivovica. Veći dio rata proveo je na području Žepe. Kao i mnogi drugi je, padom enklave 1995. godine, krenuo prema drugim mjestima, uglavnom Srbiji. Pored mučenja i izgladnjivanja koje je doživio u logoru, morao se predstavljati kao Slaviša. Danas je profesor engleskog jezika, porodičan čovjek na kojeg su dani provedeni u logoru ostavili trag.

 

– Zarobljeni smo 3. augusta. Ljudi koji su nas zarobili su bili graničari. Nakon toga su došli vojnici koje su oni najvjerovatnije pozvali. Nas je bilo samo pet, posljednja grupa koja je prešla Drinu. Pri dolasku, odmah je bilo matretiranja, psovanja, vrijeđanja. Odvedeni smo u Jagošnicu gdje su nas tukli. Mom ocu su slomili dva rebra – prisjetio se Agić.

 

Dvaput su ih na putu do Jagošnice izvodili na strijeljanje. Tokom cijelog puta trajalo je i ispitivanje. Nakon sati i sati maltretiranja, stigli su u Šljivovicu. Tek tada počinje prava tortura.

 

– Pri dolasku, odmah su nas počeli tući, čak su nas i ismijavali i meni su rekli da napravim frizuru jer nas snima Crveni krst. U sobi broj šest, otac i ja smo bili šest mjeseci. Najteži momenti u logoru su bili izgladnjivanje, jer u šest mjeseci nikad nismo bili siti. Nikada nisam smio podići glavu – ispričao je Agić.

Najteže mu je u svemu tome palo udaranje oca, jer dotad to nikada nije ni vidio ni doživio.

 

– Zajedno smo, 29. januara, prebačeni u Ameriku. Iz dva logora, Mitrovo Polje i Šljivovica, u Americi nas je bilo 215 – pojasnio je Agić. Jedna od pet osoba koje su bile s njim u logoru nakon oslobađanja izvršio je samoubistvo.

 

Jasmin Mešković je 5. aprila 1992. godine zarobljen u Brčkom. Zarobljeni su i njegova supruga i dijete.

– Prije toga sam radio kao aktivno vojno lice, kao oficir JNA, a zarobljen sam od iste te armije, u kojoj sam radio, zaklinjao se u bratstvo i jedinstvo. Odveden sam u kasarnu u Brčkom, a nakon toga u Sremsku Mitrovicu – prisjetio se Mešković.

 

Sjeća se i kolega koji su zarobljeni zajedno s njim, Zikrija Siočić, Ramiz Bešić kao i predsjednik mladeži HDZ-a čijeg imena se ne sjeća. Dug je bio put do logora u Mitrovom Polju. Na svakom mjestu prolazili su mučenja. Postavljana su im pitanja i koji god odgovor da bi bio ponuđen uslijedila je kazna, opet udaranje.

 

– Bio sam u ćeliji s Bešić Ramizom, koji je inače radio u Zagrebu. To je bila mala ćelija, 2,5 metra dužine i metar i nešto širine. Na svaki ulazak ili zvuk ključa morali smo skakati, biti uza zid, s rukama na leđima. Tuku, udaraju dok ne padneš u nesvijest. Kada dođeš sebi, nakon pola sata slijedi isto. Ako te niko ne tuče pola sata, ne znam kako će zvučati, ali nešto ti fali – prisjetio se Mešković dana provedenih u logorima u Srbiji.

Poslije rata je saznao da je Bešić Ramiz razmijenjen nakon šest mjeseci, Zikrija je nakon Sremske Mitrovice prebačen u Niš, a nakon toga je umro od posljedica batina.

 

U Sremskoj Mitrovici bili i pripadnici Hrvatske vojske iz Vukovara 

 

Zbog velikih batina, Mešković je bio šlagiran. Čak ni tada im nije smetalo da ga tuku.

– Možda sam bio i prvi oficir JNA koji je tamo doveden. Znam da su poslije mene dovedeni drugi. U Sremsku Mitrovicu prije mene su dovedeni pripadnici Hrvatske vojske koji su zarobljeni na Vukovaru. Oni ništa bolje nisu prolazili od nas. U susjednim ćelijama smo slušali vrisku, jauke…To ne može opisati nijedan film – pojasnio je Mešković

.

Jednoga dana došli su po njega i odveli ga na VMA. Rekli su mu da kaže da je pao, s obzirom da je imao modrice po cijelom tijelu. Tamo ga je pregledala neka doktorica.

 

– Nakon pola sata ponovo su me vratili u “maricu”. Mislio sam da me vraćaju u Sremsku Mitrovicu. Međutim, rekli su mi da sam u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu. Tu sam bio u sličnoj ćeliji kao u Sremskoj Mitrovici samo što je tu bio vojnički krevet. Nakon određenog vremena, oporavio sam se. Znam da je u ćeliji s moje lijeve strane bila jedna doktorica koja je zarobljena na Vukovaru – ispričao je Mešković.

 

Krajem maja po njega je došla straža koja ga je odvela u neku kancelariju. Tu je, kako je kazao, vidio kapetana Milorada Petrovića, kojeg je lično poznavao. Rekao mu je da potpiše neke dokumente i da ide na razmjenu.

 

– Vani je padala kiša. Ubacili su me u Golfa bez tablica, vozač je bio vojni policajac, kapetan je sjedio naprijed. Krenuli smo prema Bosni. Kapetan me pitao da li znam gdje mi je porodica, da je u BiH rat. Pitao me je da li znam da mi je porodica kod njih u Beogradu – prisjetio se Mešković.

 

Ponudio mu je dvije opcije, kad dođu na liniju razgraničenja i kada ga prozovu na razmjenu, da dođe do linije i vrati se, a oni će ga spojiti s porodicom, dati mu pasoš i da ide u treće zemlje. Druga opcija je bila da ga vrate u aktivnu službu u činu kojeg je imao.

 

– Prihvatio sam da me spoje s porodicom, iako sam znao da od toga nema ništa. Došli smo na Raču, vidio sam bunker s bradatim ljudima. Petrovića su pitali za mene, a on je rekao da sam lice za razmjenu. Kada su čuli da sam oficir, tu je nastao problem. Uspjeli su me izvući iz Golfa. Oborili su me preko mosta, nož stavili pod glavu – kazao je Mešković. Vojni policajci su ga uspjeli uzeti od njih i ponovo ubaciti u Golfa.

 

Međutim, tu opet nije bio kraj. Na ulazu u Bijeljinu, ista situacija. Nakon toga slijedi Ugljevik gdje su ga ponovo izveli i ubacili u vojnu “maricu”. Unutra su bile još tri osobe koje su i učestvovale u njegovom hapšenju. Odveli su ih u policijsku stanicu u Loparama.

 

– U toj “marici” smo proveli pet dana i pet noći. Niko ne otvara vrata, bez hrane i vode. Nismo mogli da idemo ni u toalet. Pucali su oko “marice”. Jednog dana upali se “marica”, kretali smo se. Otvorili su vrata, ali ne možeš ti ustati i izaći – ispričao je Mešković.

 

Razmjenu je izvršena u Siminom Hanu kod Tuzle. Razmijenjen je za general-potpukovnika Momira Zeca. Nakon što je stigao na slobodnu teritoriju, saznao je da mu porodica nije u Beogradu, nego da su dan prije rušenja mosta uspjeli pobjeći u Gunju.

 

– Logor u Sremskoj Mitrovici gdje je ranije bio Kazneno-popravni zavod, je koncentracioni logor kojeg nijedan film nije mogao opisati. S kojim su apetitima tukli, mučili, palica se lomila od udaraca – poručio je Mešković. Kroz logor u Sremskoj Mitrovici prošlo je oko 200 Bošnjaka.

 

Tortura nad Bošnjacima u logorima u Srbiji nije bila predmet nijedne optužnice

 

Prema istraživanju Fonda za humanitarno pravo, tortura koju su muškarci što su pobjegli iz Žepe na teritoriju Srbije pretrpjeli u julu u augustu 1995. godine nije bila predmetom optužbe ni u jednom procesu koji je vođem pred MKSJ.

 

Događaji iz logora u Srbiji (Šljivovica i Mitrovo Polje) nisu bili obuhvaćeni presudom MSP-a u predmetu BiH protiv Jugoslavije za genocid izvršen na teritoriji BiH.

 

Krajem oktobra 2016. godine Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je donio odluku kojom je odbacio predstavku bivših logoraša protiv Srbije i odbio da meritorno odluči, zauzevši stav da su stranke prekasno zatražile zaštitu zbog povrede prava Konvencije.

 

Evropski sud je zaključio da su podnosioci, kako je od samih događaja do podnošenja krivične prijave proteklo 16 godina, propustili da blagovremeno pokrenu postupak za zaštitu svojih prava.

/////////////////////////////////////
//////////////////////

KO JE KRIV ZA CURENJE INFORMACIJA IZ TUŽILAŠTVA BiH: Milorad Dodik prvi sazna protiv koga se sprema optužnica

KO JE KRIV ZA CURENJE INFORMACIJA IZ TUŽILAŠTVA BiH ...

//////////////////////

Bošnjaci u logorima Srbije: Bili gladni, umirali u mukama, sud im rekao ...

/////////////////////////////

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46039016

Powered by Blogger.ba