Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

26.02.2017.

PRIČA O "PREDZIĐU KRŠĆANSTVA" ZAVRŠAVA U POKOLjIMA I KONCETRACIJSKIM LOGORIMA

Priča o “predziđu kršćanstva” završava u pokoljima i koncetracijskim logorima


Štefica Galić

Autor
26.2.2017. 



Priča o “predziđu kršćanstva” završava u pokoljima i koncetracijskim logorima
//////////////////////

Izdvajamo

  • Taj kompleks "periferije Europe" i pripadajuće mu frustracije koje se liječe papagajskim ponavljanjem da smo bili i ostali "predziđe kršćanstva" ono je što u velikoj mjeri oblikuje identitet današnjeg i poljskog i hrvatskog društva. Hrvatska je zadnji put pokušala glumiti "predziđe kršćanstva" u ratu u BiH i taj pokušaj se završio otvaranjem logora za Bošnjake u zapadnoj Hercegovini i masakrom u Ahmićima.
...........................
////////////////////////////

Ponekad mi se čini da je sve ovo što radim toliko besmisleno i da bih se trebao odseliti odavde. Situacija je samo gora i gora. Moj posao se može raditi bilo gdje. Nemam iluzija da se išta može promijeniti, ponajmanje kazalištem. S druge strane, još uvijek se zabijam svom preostalom snagom u nacionalističke zidove od kojih se sastoji duhovna arhitektura postjugoslovenskih društava. Branko Miljković je zapisao: “Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju”. Pjesmu, po svoj prilici, nismo znali slušati.

Oliver Frljić je jedan od najvažnijih figura evropskog teatra. Rođen je u Travniku, a danas sa zagrebačkom adresom gdje ga rijetko možete naći. Režira širom Evrope. Autor je možda i najvažnijih pozorišnih komada nakon završetka rata, za što je nagrađen desetinama nagrada: “Bakhe”, “Dantonova smrt”, “Otac na službenom putu”, “Kukavičluk”, “Pisma iz 1920.”, “Strah u Ulici lipa”, “Ubojstvo Zorana Đinđića”, “Hrvatsko glumište”, “Naše nasilje i vaše nasilje”,  Klątwa”. 

Njegove poruke postižu cilj. Bilo da radi u Beču, Splitu, Zagrebu, Beogradu, Rijeci… čuvari nacionalih i vjerskih svetinja dobiju napadaje. Slijedi medijska haranga koja iz fotelja, kafana i kladionica istjera čuvare nacionalnih svetinja u potrazi za Frljićem. Upadali su mu u stan, držali u opkoljenom pozorištu, a napade na ulici ne broji već godinama. Još se nije smirila halabuka oko predstavu “Naše i vaše nasilje” koju su uz uobičajne prijetnje, napade i zabrane predstava, obilježila veličanstvena pobjeda sarajevske publike nad cenzurom i strahom a Frljić bio opet na udaru.

Nakon uspješne premijere predstave Klatwa”, koju je režirao u Poljskoj i u kojoj postavlja neugodna pitanja o pedofiliji u Crkvi ali i prvi put ne samo u Poljskoj,  propituje život pape Ivana Pavla II.

Dok vodimo razgovor Oliver nam kaže da je život njegovih glumaca u Poljskoj sada doslovno ugrožen. Dok gledate iscrpljenog, umornog i nježnog čovjeka pitate se može li izdržati to stalno gaženje nosilaca zla koji napadajući na njega ustvari, jurišaju na mišljenje i samu sekularnu državu, a  znate da se taj neće predati i da će za sedam dana ponovno u nekom pozorištu otvoriti temu koju drugi i ne uzimaju na razmatranje.

Oliver nam u intervjuu govori o hajci na njega, kako se nosi sa pritiscima koji su stalni, o zadnjoj predstavi,  herojskoj sarajevskoj publici i kontinuitetu hrvatske politike prema BiH.

Razgovarala: Štefica Galić

Poljski nacionalisti traže Vaše protjerivanje iz Poljske i kazneno gonjenje zbog predstave “Kletva”. Šta je toliko povrijedilo nježna nacionalistička bića u Poljskoj? 

Povrijedila ih je činjenica da su s ovom predstavom jedan teatar, jedan ansambl i moja malenkost rekli “ne” jednom dozlaboga klerikaliziranom društvu. Povrijedila ih je i to što je netko javno izgovorio neke općepoznate stvari o papi Ivanu Pavlu II – od toga da nije adekvatno reagirao na problem pedofilije u Katoličkoj crkvi, pa do njegovih stavova o abortusu i kontroli rađanja. Povrijedilo ih je što netko nije automatski isključio kritičko mišljenje kad je čuo riječi “crkva” ili “država”. A kad smo kod države, ona Hrvatska je na dobrom putu da već sutra postane veća Poljska od Poljske. “Da smo ‘Antemurale Christianitatis’, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli…”, davno je zapisao Krleža. Taj kompleks “periferije Europe” i pripadajuće mu frustracije koje se liječe papagajskim ponavljanjem da smo bili i ostali “predziđe kršćanstva” ono je što  u velikoj mjeri oblikuje identitet današnjeg i poljskog i hrvatskog društva. Hrvatska je zadnji put pokušala glumiti “predziđe kršćanstva” u ratu u BiH i taj pokušaj se završio otvaranjem logora za Bošnjake u zapadnoj Hercegovini i masakrom u Ahmićima.

Hrvatskim nacionalistima nije dugo trebalo da čuju vapaj svoje subraće iz Poljske pa vidim da i oni traže Vaše protjerivanje iz Hrvatske? Ima li danas zemlje za slobodnomisleće intelektualce i umjetnike?

Hrvatski nacionalisti, bog im dao zdravlja, su toliko nepismeni da im ni Google Translate nije pomogao da točno prevedu naslov moje predstave. Dragi Narod.hr i slična internetska kaljužo, predstava se ne zove “Izopćenje”, nego “Klątwa”, što bi u prijevodu na nekoliko južnoslavenskih jezika glasilo “Kletva”. Ali ostavimo naše Google Translate poliglote i slične intelektualne gromade na miru nacionalističkog samozadovoljstva. U Europi je sve manje zemalja u kojima je moguća kritika koja svoj performativitet razvija u širem društvenom kontekstu. Pokazalo se još jednom da demokracija nema mehanizama da zaustavi fašizam – naprotiv, suvremenom europskom fašizmu upravo je demokracija dala legitimaciju. Trebalo bi ozbiljno promisliti neki drugi oblik političke reprezentacije, ali bojim se da je sada već prekasno za to.

Godinama ste izloženi progonu od nacionalista i konzerativaca, potpuno svejedno da li kritizirate srpske, hrvatske, bošnjačke, poljske, slovenske ili njemačke nacionalističke mitove. Tu se stvari ne završavaju na “negativnim kritikama” nego vam je doslovno ugrožen život. Kako se godinama nosite sa tim pritiskom?

Našalit ću se: “Dobro, hvala na pitanju.”

Kako Vam je uspjelo da sa umjetnosti uradite ono za što Viktor Ivančić kaže da je zadaća mišljenja – “da izaziva nelagodu”?

Zadaća umjetnosti nije da povlađuje društvenoj zajednici, nego joj ukazuje na njezine probleme. To se može raditi ovako i onako. Naravno da kazališnoj malograđanštini ono što ja radim nije umjetnost. Oni su navikli na umjetnost koja ništa ne problematizira jer im postojeće stanje stvari odgovara. Postojeće stanje stvari servisira njihove interese – zašto ga mijenjati? Potrošio sam silne količine energije i vremena da objasnim kako umjetnost uvijek nastupa kao oblik transgresije u odnosu na određene društvene norme. Ukoliko postoji strukturalna diskriminacija – koja je nevidljiva ili normalizirana – zadaća umjetnosti jest denormalizacija takve normalnosti.

Predstava “Naše nasilje i vaše nasilje” izazvala je također, žestoke reakcije. Direkcija MESS-a je pokleknula pred klerikalnim nametanjem pozorišnog repertoara i zabranila predstavu za javnost. Međutim, sarajevska publika je gotovo na silu ušla i gledala predstavu. Koliko Vam je intimno bitna ta pobjeda sarajevske publike?

To je bio prvi i jedini put  u mojoj kazališnoj karijeri da se jedna publika doslovno borila i izborila za svoje pravo da vidi predstavu. To je još jedan dokaz da je Sarajevo, svim svojim problemima usprkos, jedinstven grad. Mislite da bi se u Zagrebu publika napravila nešto slično?

Potpisnik ste Jahorinske deklaracije koja traži zaustavljanje konzerativne revolucije. Može li se po Vama bh. društvo oduprijeti trima nacionalizmima, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom koji po svaku cijenu želi da bude kopija dva starija nacionalizma?

Mislim da, nažalost, ne može. Institucije u BiH, koje bi trebale biti zadužene za stvaranje društvenog sistema vrijednosti, reproduciraju nacionalističke matrice, pa danas imamo djecu rođenu nakon rata koja su internalizirala nacionalizam kao osnovnu vrijednost i identitarnu odrednicu. Kako može funkcionirati društvo u kojem ne postoji konsenzus oko nekih od najvećih zločina počinjenih u Europi nakon II. svjetskog rata – Srebrenice, npr. Tužna je činjenica da se bošnjački narod nije uspio oduprijeti nacionalizmu i da je našao političke predstavnike koji ne inzistiraju na građanskom, nego etnocentričkom modelu.

Osobno ste kao Travničanin pogođeni idejama “humanog preseljenja” i etnički čistih teritorija. Kako Vam se čini obnova te ideje u današnjoj hrvatskoj politici kroz podršku novim podjelama BiH? 

Ne bih govorio o obnovi te ideje. Ona je konstanta hrvatske politike i na prste jedne ruke se mogu nabrojati političari koji su se usudili javno o tome progovoriti. Tu svakako spada Vesna Pusić koja je prva rekla u hrvatskom Saboru da je “HDZ-ovska vlast vodila agresivni rat u Bosni i Hercegovini”. Hrvatska politika je odnos s Bosnom i Hercegovinom gradila privilegirajući jedan od tri konstitutivna naroda. Ona BiH nikada nije vidjela kao zemlju svih njezinih građana. U protivnom Hrvatska ne bi plaćala invalidske mirovine samo pripadnicima HVO-a, nego i onima Armije BiH. Dajući masovno državljanstvo pripadnicima hrvatskog naroda u BiH, HDZ je stvorio stabilnu biračku bazu na koju uvijek može računati. Sve te stvari ne mogu biti drugačije shvaćene nego kao miješanje u unutrašnje stvari BiH. Nemojmo zaboraviti da je i bivši premijer Zoran Milanović u Mostaru, nakon nemira iz 2014., posjetio samo spaljene prostorije bosanskohercegovačkog HDZ-a.

Slažete li se sa procjenama analitičara da današnja politička rukovodstva na postjugoslavenskom području imaju kapacitet  za obnovu sukoba iz devedesetih? 

Po meni sukob iz devedestih nikada nije prestao. On se samo iz oružanog pretvorio u institucionalni i traje nesmanjenim intenzitetom od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Nedavno su hrvatski glumci i redatelji pokrenuli incijativu “puko nam je film”, je li im prekasno pukao film? Je li možda bio zadnji moment da im pukne film kada su navijači opkoljavali pozorište čiji ste bili ravnatelj ili kada je Crkva određivala kakvi će biti plakati za pozorišnu predstavu?

Film je trebao puknuti puno puta u proteklih dvadeset i pet godina. Nikome nije pucao film kada je Sedlar snimao “Četverored”, trošeći enormnu količinu javnog novca da bi napravio dvosatni propagandni spot za HDZ, koji je na najsramniji mogući način krivotvorio povijest i potpuno prešutio činjenicu da je NDH bila najveća manufaktura smrti na ovim prostorima koja je požurila da sama uspostavi sustav koncentracionih logore i uvede rasne zakone. Veliki dio onih kojima sada puca film su igrali baš u tom filmu. Nikome nije pucao film ni kada su Vrdoljak&family dobili javne novce za “Generala”. Dapače, dio tih kojima sada puca film bez problema su prihvatili uloge u tom filmu. Njima, po svoj prilici, ne smeta suradnja s redateljem koji je devedesetih s HTV-a otpuštao ljude zbog njihove nacionalne pripadnosti.

Je li Hrvatska zemlja u kojoj sve važne društvene procese kontrolira Crkva i Opus Dei?

Katolička crkva je kontrolirala i nastavlja kontrolirati važne društvene procese u hrvatskom društvu. O razmjerima moći crkve u Hrvatskoj zorno svjedoče Vatikanski ugovori i sve privilegije koje je ista kroz njih dobila. O tome sam govorio o predstavi “Buđenje proljeća” rađenoj 2009. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Iako je Hrvatska nominalno sekularna država, ona to u praksi zasigurno nije i nijedan političar do sada se nije upustio u demontažu političke moći crkve. Sjetit ćete se da je i pokojni Ivica Račan kao premijer otišao na misu.

Znam da nećete odustati od borbe, ali koliko imate fizičke i psihičke snage da nastavljate prkositi besmislu i banalnosti?

Ne znam. Ponekad mi se čini da je sve ovo što radim toliko besmisleno i da bih se trebao odseliti odavde. Situacija je samo gora i gora. Moj posao se može raditi bilo gdje. Nemam iluzija da se išta može promijeniti, ponajmanje kazalištem. S druge strane, još uvijek se zabijam svom preostalom snagom u nacionalističke zidove od kojih se sastoji duhovna arhitektura postjugoslovenskih društava. Branko Miljković je zapisao: “Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju”. Pjesmu, po svoj prilici, nismo znali slušati.
















26.02.2017.

IZBORI ZA NOVOG SRPSKOG VOŽDA

Izbori za novog srpskog vožda

Tomislav Marković

Autor
23.2.2017.



Izbori za novog srpskog vožda

/////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Opozicija je već pet godina u nokdaunu, baulja po ringu ne uspevajući da se probudi i sakupi snage za političku borbu. Tajna neuspeha srpske opozicije vrlo je jednostavna. U Srbiji ne postoji politika, nema nikakvih političkih ideja, projekata i vizija. Naravno, ako ne računamo ekstremno desničarske sanjarije o novim ratovima sa susedima, o vraćanju Kosova u okvire Srbije, o autizmu našem nasušnom, ili izdajnička maštanja o tome da Srbija postane ruska gubernija i da skrene sa kakvog-takvog evropskog puta u provaliju nacionalističkog ludila i zločina. To je jedini plod domaće pameti koje često uzgajaju i predstavnici vlasti, pogotovo Aleksandar Vulin i Ivica Dačić, mada se i Nikolić trudi, pa svako malo zazveckaju oružjem, nadgornjavajući se sa Hrvatskom u disciplini “čiji je nacionalizam veći”.
................................
///////////////////////////////////////

Čitav taj igrokaz, bal pod maskama koji se eufemistički naziva politikom ostavlja neodoljiv utisak privida, pa čoveka nauči skromnosti i smanji mu očekivanja. Uklanjanje Nikolića iz predsedničke trke uz propratno sprečavanje da dođe na neku ozbiljniju funkciju, ipak je dobra vest. Jedan ruski čovek manje u vrhu vlasti

Piše: Tomislav Marković

Mali rat među naprednjacima trajao je svega nekoliko dana i završen je kapitulacijom sadašnjeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića. Uprkos najavama da će se ponovo kadidovati za predsednika Srbije, protiv volje svoje stranke i njenog kandidata Aleksandra Vučića, Nikolić je ipak podvio rep i sklopio primirje s premijerom. Realno, i nije imao mnogo manevarskih mogućnosti, sve je bolje od političkog lapota koji mu je bio zagarantovan ako krene protiv svojih dojučerašnjih partijskih drugova. U međuvremenu su mu se smanjili i apetiti, besane noći umeju da nauče skromnosti čak i prvog čoveka države, pa je odustao od zahteva koje je ispostavio u pismu Vučiću – premijerskog mesta i povratka na čelo Srpske napredne stranke.

Mediji spekulišu da će se Nikolić zadovoljiti znatno skromnijim plenom. Navodno je tražio da nastavi da se baškari u dedinjskoj vili u Užičkoj 23, lepo je u rezidencijalnom kvartu, svuda naokolo zelenilo i pripadnici povlašćene kaste, ne menja mu se adresa stanovanja pod stare dane, a i te selidbe znaju da budu dozlaboga naporne, kao podstanar s bogatim iskustvom potpuno ga razumem i delim njegovu zebnju. Pored zahteva da ne bude humano preseljen, tražio je i neku ozbiljniju funkciju za sina Radomira, malo je detetu da bude gradonačelnik Kragujevca, ušao je već u petu deceniju života, dođe zeman za uspinjanje na lestvici moći, makar i preko grbače ostarelog oca. Dijete Radomir nije se previše isticalo ni na sadašnjoj funkciji, ali da su uspešan rad, sposobnost i marljivost uslovi za građenje političke karijere, političari u Srbiji bi listom morali da menjaju zanimanje.

Zar i ti, sine Radomire

Nikolićev sin se ionako preporučio za napredovanje tako što je na sednici predsedništva stranke glasao da Vučić bude kandidat na predsedničkim izborima, između oca i partije odlučio se za partiju, nema mnogo takvih kadrova, svaki pametan šef će to umeti da ceni. Pokazao se kao dostojan naprednjak odan naprednjačkoj ideji napredovanja, pa je sasvim logično da napreduje i preuzme neku odgovorniju funkciju, a sve zarad napretka voljene Srbije. Verujem da Tomislavu Nikoliću nije teško palo pomanjkanje sinovljeve poslušnosti, ako su ga izdali Rusi s kojima deli ideološke ideale (čvrsta ruka, autoritarizam, obožavanje Putina), podneće i izdaju vlastite krvi i mesa.

Zna on šta je nagon za opstankom, svojevremeno se i sam okrenuo protiv svog političkog oca Vojislava Šešelja da bi napravio Srpsku naprednu stranku koja mu sad okreće leđa. Lepo kaže Ivan Gundulić: “Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje”. Dobro, Gundulić očigledno nije znao za slučaj Borisa Tadića koji je tako temeljno geknuo doli da već pet godina ne uspeva da ustane na zdravu nogu, bilo je još takvih primera slobodnog pada od kojih se nokautirani nikad nisu oporavili, teško da će se i Nikolićev slučaj završiti drugačije.

Tajna neuspeha srpske opozicije

Lokalni naprednjački sukob pokazao je da su svi ključevi vlasti u Vučićevim rukama, sva politička moć skoncentrisana je u jednom čoveku, što obično ume loše da se završi, ali vlast je najsnažniji narkotik, ne može se očekivati racionalno ponašanje od onih koji za njim posegnu. Vučićeva pobeda na predsedničkim izborima je izvesna, svejedno da li u prvom ili u drugom krugu, kandidati opozicije su preslabi da mu se suprotstave. Opozicija će sama biti kriva za sopstveni poraz. Ako nisu u stanju da nađu bolje kandidate od bolesno ambicioznog nacionaliste, branitelja Kosova do poslednje avionske karte Vuka Jeremića i bledog da bleđi ne može biti Saše Jankovića, koji bi za himnu kampanje mogao mirno da uzme stihove Električnog orgazma “Ja ne postojim, jer mene nema” – onda ništa bolje nisu ni zaslužili.

Opozicija je već pet godina u nokdaunu, baulja po ringu ne uspevajući da se probudi i sakupi snage za političku borbu. Tajna neuspeha srpske opozicije vrlo je jednostavna. U Srbiji ne postoji politika, nema nikakvih političkih ideja, projekata i vizija. Naravno, ako ne računamo ekstremno desničarske sanjarije o novim ratovima sa susedima, o vraćanju Kosova u okvire Srbije, o autizmu našem nasušnom, ili izdajnička maštanja o tome da Srbija postane ruska gubernija i da skrene sa kakvog-takvog evropskog puta u provaliju nacionalističkog ludila i zločina. To je jedini plod domaće pameti koje često uzgajaju i predstavnici vlasti, pogotovo Aleksandar Vulin i Ivica Dačić, mada se i Nikolić trudi, pa svako malo zazveckaju oružjem, nadgornjavajući se sa Hrvatskom u disciplini “čiji je nacionalizam veći”.

Zašto Evropska unija nema alternativu

Kad već politička elita nije u stanju da sama nešto smisli, jedina mogućnost koja preostaje jeste da bude poslušna Evropskoj uniji, da radi šta joj se kaže, da ispunjava uslove, otvara poglavlja i približava se članstvu u ovoj zajednici država. Onaj ko se prihvati te takozvane evropske politike, taj drži sve karte u svojim rukama, pošto ničeg drugog u ponudi ionako nema. Budući da je Vučić 2012. godine napravio zaokret u politici i okrenuo se saradnji s Evropskom unijom, njegovi protivnici su ostali bez ikakvih aduta. A i šta bi mogli da kažu, pogubljeni kakve ih je narod dao? Hoćemo da dođemo na vlast da bismo radili isto što rade i sadašnji vlastodršci, glasajte za nas da bismo to radili mi, a ne oni. Jeste da smo mi već bili u poziciji da to radimo, ali nam nešto nije išlo, ali obećavamo da ćemo sledeći put biti bolji, samo glasajte za nas. Smešno.

Da bi opozicija postala istinska alternativa vlastima, morala bi da stvori vlastitu politiku, a to je preko svake mere zahtevan posao koji daleko prevazilazi njihove skromne mogućnosti. Nije mnogo bolja situacija ni u regionu, ali tamo bar ima pokušaja da se nešto napravi, ima malih stranaka za koje pristojan čovek može da glasa, poput Građanskog saveza BiH ili Naše stranke u Bosni i Hercegovini, ili sveže formirane Nove ljevice Dragana Markovine u Hrvatskoj koja, čini mi se, predstavlja najzreliji primer kako građani mogu da se okupe, naprave stranku, ozbiljan politički program i istinski se zalažu za vrlo konkretne civilizacijske vrednosti. U Srbiji ničeg sličnog nema, pristojno ljudsko biće ne može da izađe na izbore i mirne savesti zaokruži neko ime ili stranku na biračkom listiću. Tako je otkad je Čedomir Jovanović mučki ubio LDP, stavljajući interes sopstvenog buđelara i raskošnog života ispred svih načela za koja se, navodno, zalagao.

Stranka bez kadrova

Vučićeva kandidatura pokazala je i slabost Srpske napredne stranke. Nije on izabran zato što je najbolji kandidat, već zato što drugog nema. Svi ostali funkcioneri su ne bledi ili bledunjavi, već se opasno približavaju nepostojanju. Teško ih je čak i razlikovati, jer ne pokazuju nikakve lične osobine, više liče na robote nego na ljudska bića. Svi su nebitni i potpuno zamenljivi. Nebojša Stefanović, Nikola Selaković, Siniša Mali i ostali još manji funkcionerčići liče kao jaje jajetu, neubedljivi, isprazni, blago zombirani, valjda i sami iznenađeni mestom na kojem su se zatekli. Jedini izuzetak je Zorana Mihajlović, ali ona ne uživa ni neku podršku u sopstvenoj stranci, a i leže na rudu kad zagusti. Kad bi sutra Vučić izašao iz politike, otišao u prevremenu penziju ili promenio profesiju (mada je to u domenu nenaučne fantastike, pošto ništa drugo u životu nije radio), SNS bi se urušila kao kula od članskih karata i nestala sa političke scene u rekordnom roku.

U ovom trenutku SNS izgleda kao moćna organizacija jer drži sve u svojim rukama, ali tako je izgledala i Demokratska stranka do pre koju godinu, a sad je treba tražiti lupom na političkoj mapi Srbije. Pritom je DS imala znatno dužu tradiciju od SNS, ozbiljan reformski program (bar u vreme Zorana Đinđića), dugi niz godina je bila ozbiljna partija, sve do Đinđićevog ubistva. SNS  je čudna tvorevina: navodno evropska stranka u kojoj caruju nacionalizam, rusofilija, negiranje genocida i svi mogući antievropski nazori. U suštini, reč je o prilično himeričnoj pojavi idealnoj za karijeriste svih boja kojima je svaka ideologija srcu draga, samo ako od nje mogu da profitiraju.

Pisanje i brisanje programa

A veliko je pitanje i o kakvoj se tu ideologiji radi. O tome govori komična anegdota iz maja 2014. godine kada je, tokom Vučićeve posete Sarajevu, neko iskopao Program SNS u kojem je, u tački dva, između ostalog, stajalo: “Istovremeno, političko približavanjе i еkonomsko jеdinstvo sa Rеpublikom Srpskom, prеdstavlja rеalnu politiku koja ćе u budućnosti, mirnim putеm i poštovanjеm voljе naroda, stvoriti uslovе za formiranjе zajеdničkе ili jеdinstvеnе državе srpskog naroda i svih ostalih građana koji živе na tеritoriji Srbijе i Rеpublikе Srpskе”. Valjda zaboravili da izbrišu, šta li, nije lako napraviti politički zaokret, prošlost te brzo stigne, pogotovo ako se sajt stranke ne ažurira redovno. Onda je na brzinu uklonjen taj sporni deo, iz ćirilične verzije, ali je ostao u latiničnoj, čitav cirkus se napravio, kako premijer da ubedi domaćine u Sarajevu da se zalaže za celovitu BiH kad mu u stranačkom programu piše suprotno. Posle neki zlonamernici optužuju srpsko rukovodstvo kako odbija da se suoči sa prošlošću. Pa kako da se suoče sa davnom prošlošću od pre četvrt veka kad se ne sećaju ni šta su juče napisali u stranačkom programu?

U međuvremenu je taj deo o ujedinjenju Srbije sa Republikom Srpskom potpuno i temeljno izbrisan sa sajta SNS, nema ga ni od raspikselisanog korova. Međutim, SNS ima i svoj ogranak u Republici Srpskoj, taj ogranak ima svoj sajt (www.sns-rs.org), a tamo u rubrici “O nama”, ispod koje stoji naslov “Vizija Srpske napredne stranke”, i dalje stoji vizionarska tačka dva sa istim tekstom, a ponavlja se i u Političkom programu SNS. Izgleda da je za naprednjačku RS-filijalu vreme stalo, a i teško je ukloniti jedini deo programa do kojeg ti je istinski stalo, neka se oni tamo u centrali odriču velikosrpskih snova, pravi Srbi u RS to nikada neće učiniti!

Jedan ruski čovek manje

Sve je to prilično jadno i kokošarski, čitav taj igrokaz, bal pod maskama koji se eufemistički naziva politikom ostavlja neodoljiv utisak privida, pa čoveka nauči skromnosti i smanji mu očekivanja. Uklanjanje Nikolića iz predsedničke trke uz propratno sprečavanje da dođe na neku ozbiljniju funkciju, ipak je dobra vest. Jedan ruski čovek manje u vrhu vlasti. Ako je u pravu Srđan Šušnica koji je u intervjuu za zagrebačke Novosti nedavno rekao da Vučića Rusi već odavno ne smatraju svojim čovjekom”, i to u tolikoj meri da “u slučaju pobjede istinskih proruskih kleronacionalista Vučić će morati napustiti Srbiju”, onda Putinu na Balkanu ostaje da se uzda još samo u Milorada Dodika. Za potonjeg Šušnica tvrdi: “Najveći dio svog bogatstva Dodik drži u Rusiji i jedino tamo može naći utočište, koje će dobiti samo ako uspješno destabilizira Balkan. U suprotnom ide u zatvor”. Druga opcija je idealno rešenje za sve, osim za Dodika i Putina.

Ako se Vučić još više izmakne ispod ruske šape i napravi protivtežu Dodiku, njegova pobeda na izborima možda bude dobra i za region. Doduše, Vučić i Dodik se lako ujedine kad treba negirati odgovornost Srbije za genocid i falsifikovati prošlost. Sreća je da postoji konstantni pritisak Evropske unije na Srbiju, pa Vučić ne može da vuče poteze rukovodeći se samo svojim intimnim uverenjima, već mora i da popusti zahtevima razuma. Tu je od malog značaja na kojoj je funkciji, i kad postane predsednik sva moć će biti u njegovim rukama, a predsednik vlade će biti neka naprednjačka verzija Tadićevog premijera Mirka Cvetkovića. Ako ništa drugo, Srbija bar nije podržala Dodika oko referenduma u Republici Srpskoj. Poučeni užasnim iskustvima nedavne prošlosti, ionako smo smanjili očekivanja na minimum i sveli ih na onu pesmu Đorđa Balaševića – “Samo da rata ne bude”. U tom smislu, ne bi bilo loše da predsednički kandidat naloži da se izbriše ona tačka dva na sajtu RS-ogranka njegove stranke. Da ne bismo morali dodatno da smanjujemo očekivanja.


//////////////////////////////////////////
///////////////////////////////////////

Grupni portret sa Nikolom Žic

Grupni portret sa Nikolom Žic

  26.Feb 2017

Foto: FB NŽ Žic Nikola! Prozvala je učiteljica Stana. Ustao je plavokosi dečak. Sedeo je u redu do vrata. Desno od mene. Uvek je odgovarao za peticu. Ja sam bio

26.02.2017.

CARL BILDT ZA WASHINGTON POST: OVO JE PRAVA ISTINA O IZBJEGLICAMA IZ BiH U ŠVEDSKOJ

Carl Bildt za washington Post : Ovo je prava istina o izbjeglicama iz BiH u Švedskoj

Februar 26. 2017.


Bivši premijer, ministar vanjskih poslova i visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Carl Bildt kritizirao je antiimigrantsku politiku predsjednika SAD-a Donalda Trumpa u kolumni za Washington Post.

Donald Trump je prije toga ocijenio da su imigranti, posebno iz “muslimanskih” zemalja krivi za porast nasilja, ubistava, terorističkih i drugih napada te kao primjer spomenuo i Švedsku koja je inače primila najviše imigranata i izbjeglica po broju stanovnika od svih evropskih zemalja.

– Pogledajte šta se dešava u Švedskoj! – kazao je Trump. No, ni sami Šveđani nisu mogli dokučiti šta se to, prema Trumpu, specijalno dešava u njihovoj zemlji.

Carl Bildt je Trumpa nazvao “ograničenim” , a onda kroz primjer izbjeglica iz BiH pojasnio kako se može izboriti sa izbjegličkom krizom i pitanjem integriranja tih ljudi u društvo.

Od Sanskog Mosta do Luleåe

-Bio je to početak 1990-ih. U to vrijeme sam bio premijer Švedske i nekako oko Božića sam posjetio naše vojnike koji su bili u mirovnoj operaciji u Hrvatskoj. Rat je bjesnio u Bosni i smogao sam hrabrosti otići i do mosta na granici između te dvije zemlje. Preko njega su prelazili autobusi i autobusi očajnih izbjeglica. Etničko čišćenje zapadne Bosne je bilo u svojoj završnoj fazi.

U Švedskoj smo se u to vrijeme borili i s ekonomskom krizom i najmasovnijim priljevom izbjeglica ikad. Samo u jednoj godini stiglo je oko 100.000 žena, djece i muškaraca koji su bježali od pokolja na Balkanu.

Većina su bili iz Bosne i većina njih bili su muslimani. Kombinacija poplave izbjeglica i povećanje nezaposlenosti pokrenulo je žučnu, otrovnu debatu. Neki su sabirali i koristili sve moguće argumente protiv izbjeglica. Žao mi to i spominjati, ali neki su pribjegavali i nasilju.

Nekoliko godina kasnije na jednom javnom okupljanju i najsjevernijem dijelu Švedske prišla mi je jedna mlada žena, Anna Ibrišagić. Ona je iz Bosne i znala je da sam bio tamo i sam bio spreman pomoći. Njezina porodica je protjerana i oni su prešli most u Bosanskoj Gradiški baš kad sam bio tamo. Nisu znali šta raditi, vidjeli su švedske zastavice na mom vozilu i u nedostatku bilo kakve alternative pitali su da idu tamo.

Put te mlade žene od Sanskog Mosta do Luleåe bio je, kako se kasnije ispostavilo, samo početak. Ibrišagić se počela baviti biznisom i politikom, izabrana je prvo u švedski Parlament, a potom i u Evropski parlament kao prva Bosanka. Deset godina bila je zastupnica izabrana iz Švedske i od Šveđana.

Naravno, imali smo problem sa masivnim priljevom izbjeglica tokom ratova na Balkanu. Kasnije smo se godinama smo se borili sa organiziranim kriminalnim bandama nastalim od bliskih mreža krijumčara sa Balkana koje su se izrodile tokom ratova. Imali smo i neka brutalna ubistva i međusobne obračune između njih.

Integracija u društvo

Ipak, danas, decenijama kasnije, ovo je jedna uspješna priča. Brojne studije su pokazale da su se izbjeglice iz Bosne dobro integrirale u švedsko društvo. U prosjeku, dobro im ide, čak i bolje nego onima koji su ovdje rođeni.

Nema gdje ih nema, u sportu, kulturi, biznisu i politici. Oni su dali jedan poseban začin našoj zemlji, ali su i dalje prilično isti kao mi Šveđani. Oni mašu švedskom zastavom i pjevaju naše pjesme. Vjerujem da su oni učinili Švedsku boljom zemljom.

Naravno, nisu oni jedini koji su došli u Švedsku. Najmanje 17 posto naše populacije su Finci. Vjerujem da imamo čak i više ljudi iz Perzije nego iz Bosne. Oni su jednako uspješni u Švedskoj kao da su u Kaliforniji, Danas nam je došlo mnogo Sirijaca, iako smo imali sirijsku zajednicu godinama.

Nekim grupama je trebalo više vremena da se integriraju. Naš striktno organizirani sistem socijalne zaštite usmjereniji je na zaštitu društva iznutra nego izvana. Moramo još više raditi. Ponekad vidimo da se sukobi izvana prenose unutar našeg društva, iako mnogo manje nego što je to slučaj na Manhattanu.

Je li Trump čuo za Spotify i Minecraft

Žao mi je što je predsjednik Trump oklevetao našu zemlju u pokušaju da nađe razlog za to što on želi izolirati SAD. Sumnjam da je njegovo poznavanje ovog pitanje izuzetno ograničeno.

Ukoliko ne bude nekih masivnih nemira, apelirao bih mu da preskoči jedan vikend kad igra golf i dođe do nas i sam se uvjeri kakva je situacija kod nas. Neće naći raj. Svaka zemlja se suočava sa nekim izazovima. I baš kao kad smo primili izbjeglice iz Bosne, danas sigurno imamo one koji dijele drugačije poglede na posljednji priljev sa Bliskog Istoka. Ono što će Trump također sigurno vidjeti je da smo najživlja i najinovativnija mala zemlja svih vremena. Možda je Trump čuo za Spotify i Minecraft. Mnogo je kreativnosti ovdje u Švedskoj.

Na kraju, lično sam izuzetno ponosan na ono što je moja zemlja učinila tokom tih teških godina kad je ponudila novu budućnost onima koji su bježali iz ratnog horora na Balkanu. Ispostavilo se da je to donijelo korist našem društvu i da je, naravno, to postalo dio uspješne švedske priče – napisao je Bildt u autorskom članku za američki Washington Post.

(Kliker.info-Faktor)

///////////////////
/////////////////////////////////

//////////////////////////
///////////////////////////////////////

Dijaspora

Usmena historija o bosanskohercegovačkim izbjeglicama : Aleksandar Hemon dobitnik nagrade američkog PEN-a

//////////////////////////////////

Joe Biden za prvo javno obraćanje nakon napuštanja Bijele kuće odabrao okupljanje Bosanaca u Washingtonu

//////////////////////////////////////

Čudesna životna priča Sanela Begzadića : Nakon preživljenog genocida, u novoj domovini niže



///////////////////////////////////////////

Kolumne

Boris Dežulović : Odvojeni život

Ahmed Burić : Tužba je tužba, a služba je služba

Enes Ratkušić : Zbog čega je za svakog Andrićevog kritičara pripremljen omiljeni Drakulin rekvizit

Emir Suljagić : Posljedice i posljednji dani

Muharem Bazdulj : Krhkost dobrote

26.02.2017.

BOŠNjACI U LOGORIMA SRBIJE: BILI GLADNI, UMIRALI U MUKAMA

BOŠNJACI U LOGORIMA SRBIJE: Bili gladni, umirali u mukama, sud im rekao da su...

– Samo kroz Šljivovicu i Mitrovo Polje prošle su 803 osobe. Dakle, možemo slobodno govoriti o više hiljada ljudi koji su bili zatočeni na teritoriji Srbije. Međutim, volja i interes da se bilo šta konkretno uradi, da se provede istraživanje institucija, Srbija i BiH nikad nisu pokazane. Mi ta mjesta u kojima smo proveli mjesece i mjesece, ži.jeli najstrašnije torture nikako ne možemo nazvati drugačije nego logore – ispričao je Jusufbegović,


BOŠNJACI U LOGORIMA SRBIJE: Bili gladni, umirali u mukama, sud im rekao da su... - 1

Šljivovica, na području opštine Čajetina (u blizini Užica) u Srbiji bila je nekadašnji logor za Bošnjake iz Podrinja. Pripadnici MUP-a Republike Srbije su u logoru Šljivovica i Mitrovo Polje od augusta 1995. do aprila 1996. godine držali oko 800 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Žepe, Srebrenice i okoline, koji su nakon pada Žepe prešli Drinu i utočište potražili u Srbiji. Također, i logora u Sremskoj Mitrovici bivši logoraši se sjećaju kao mjesta gdje su preživjeli strašna mučenja i torture.

 

U logorima Šljivovica, Mitrovo Polje i Sremska Mitrovica zabilježene su desetine slučajeva tortura i nehumanog postupanja srbijanskih policajaca prema bošnjačkim muškarcima i dječacima. Smrtno je stradalo najmanje pet ljudi.

 

Od posljedica batina danima se nisu mogli kretati 

 

Senad Jusufbegović imao je samo 17 godina kada je u julu 1995. godine prešao Drinu i pokušao pronaći utočište u Srbiji. No, umjesto sigurnog utočišta završio je u logoru u kojem je ostao i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, kojim je okončan rat, čak sve do februara 1996. godine.

 

Zarobljen je 31. jula 1995. godine na području planine Zvijezda, u kanjonu Drine i odveden u Jagošnicu, a nakon toga u logor Šljivovica.

 

– Tu sam bio tri dana, da bi 4. augusta bio prebačen u logor Mitrovo Polje. U logorima sam proveo osam mjeseci i deset dana. Bili smo izloženi torturama. Ljudi su bili ispitivani, fotografisani kao kriminalci, izgladnjivani. Konstantno smo bili gladni. Ljudi su premlaćivani, a ispitivanja su bila izuzetno brutalna – prisjeća se Jusufbegović tih teških dana provedenih u logorima u Srbiji.

 

Ljudi, prema njegovim riječima, od posljedica batina danima se nisu mogli kretati.

 

– Higijena je bila katastrofalna. Nakon 15-tak dana pojavile su se vaši, nismo imali mogućnost održavanja

lične higijene – istakao je Jusufbegović.

 

Kroz logore Šljivovicu i Mitrovo Polje prošle su 803 osobe 

 

U logorima je, naglašava, bilo više desetina maloljetnika, osoba starijih od 60 godina. Jusufbegović je pojasnio da se na području Srbije nalazilo više logora, ali da su najpoznatiji bili Mitrovo Polje, Sremska Mitrovica i Šljivovica.

 

– Samo kroz Šljivovicu i Mitrovo Polje prošle su 803 osobe. Dakle, možemo slobodno govoriti o više hiljada ljudi koji su bili zatočeni na teritoriji Srbije. Međutim, volja i interes da se bilo šta konkretno uradi, da se provede istraživanje institucija, Srbija i BiH nikad nisu pokazane. Mi ta mjesta u kojima smo proveli mjesece i mjesece, živjeli najstrašnije torture nikako ne možemo nazvati drugačije nego logore – ispričao je Jusufbegović, dodavši da mnogi ipak ta mjesta nazivaju “prihvatnim centrima”.

 

Posredstvom UNHCR-a, 1996. godine vraćen je u BiH. Nekoliko godina nakon oslobađanja postao je svjestan situacije u kojoj se nalazio.

 

– Znam da mi je trebala stručna pomoć, treba mi i danas, a pogotovo u tom periodu – dodao je Jusufbegović na kojeg su događaji koje je preživio u logorima ostavili dubok trag. Bilo je i onih koji su, prema njegovim riječima, tokom mučenja padali u nesvijest.

 

Amir Omerspahić iz Han Pijeska je tokom rata bio u Žepi. Nakon pada Žepe, u julu 1995. godine, zarobljen je u augustu.

 

– Odvedeni smo u Šljivovicu, desetak kilometara od Užica. Tamo sam bio šest mjeseci. Izašao sam 29. januara 1996. godine – pojasnio je Omerspahić.

 

Pri samom zarobljavanju krenula su maltretiranja i prebijanja. Tada su ih natjerali da stanu u kolonu dva po dva, s rukama iza vrata. Od udaraca koje su primali, Omerspahiću je slomljen prst.

 

Posljedice torture u logorima prisutne i nakon više od dvije decenije

 

– Pri dolasku u Šljivovicu, mislio sam da će biti bolje. Međutim, tek tada je nastao pravi pakao. Ispitivali su nas 24 sata, optuživali za zločine koje nismo počinili niti smo imali ikakve veze. Znali smo po dva dana ništa ne jesti – prisjetio se Omerspahić.

 

Oslobođen je u januaru 1996. godine. Otišao je u Ameriku, ali se, nakon nekoliko mjeseci, odlučio vratiti u BiH. Danas, više od dvije decenije poslije, sjeća se i da su ih, s vremena na vrijeme, posjećivali predstavnici nekih međunarodnih organizacija. Međutim, nakon njihovog dolaska stvari su se samo pogoršavale, jer tek tada bi nastupala mučenja i torture.

 

I Emir Agić je imao samo 17 godina kada je, zajedno s ocem Eminom, zarobljen i odveden u logor Šljivovica. Veći dio rata proveo je na području Žepe. Kao i mnogi drugi je, padom enklave 1995. godine, krenuo prema drugim mjestima, uglavnom Srbiji. Pored mučenja i izgladnjivanja koje je doživio u logoru, morao se predstavljati kao Slaviša. Danas je profesor engleskog jezika, porodičan čovjek na kojeg su dani provedeni u logoru ostavili trag.

 

– Zarobljeni smo 3. augusta. Ljudi koji su nas zarobili su bili graničari. Nakon toga su došli vojnici koje su oni najvjerovatnije pozvali. Nas je bilo samo pet, posljednja grupa koja je prešla Drinu. Pri dolasku, odmah je bilo matretiranja, psovanja, vrijeđanja. Odvedeni smo u Jagošnicu gdje su nas tukli. Mom ocu su slomili dva rebra – prisjetio se Agić.

 

Dvaput su ih na putu do Jagošnice izvodili na strijeljanje. Tokom cijelog puta trajalo je i ispitivanje. Nakon sati i sati maltretiranja, stigli su u Šljivovicu. Tek tada počinje prava tortura.

 

– Pri dolasku, odmah su nas počeli tući, čak su nas i ismijavali i meni su rekli da napravim frizuru jer nas snima Crveni krst. U sobi broj šest, otac i ja smo bili šest mjeseci. Najteži momenti u logoru su bili izgladnjivanje, jer u šest mjeseci nikad nismo bili siti. Nikada nisam smio podići glavu – ispričao je Agić.

Najteže mu je u svemu tome palo udaranje oca, jer dotad to nikada nije ni vidio ni doživio.

 

– Zajedno smo, 29. januara, prebačeni u Ameriku. Iz dva logora, Mitrovo Polje i Šljivovica, u Americi nas je bilo 215 – pojasnio je Agić. Jedna od pet osoba koje su bile s njim u logoru nakon oslobađanja izvršio je samoubistvo.

 

Jasmin Mešković je 5. aprila 1992. godine zarobljen u Brčkom. Zarobljeni su i njegova supruga i dijete.

– Prije toga sam radio kao aktivno vojno lice, kao oficir JNA, a zarobljen sam od iste te armije, u kojoj sam radio, zaklinjao se u bratstvo i jedinstvo. Odveden sam u kasarnu u Brčkom, a nakon toga u Sremsku Mitrovicu – prisjetio se Mešković.

 

Sjeća se i kolega koji su zarobljeni zajedno s njim, Zikrija Siočić, Ramiz Bešić kao i predsjednik mladeži HDZ-a čijeg imena se ne sjeća. Dug je bio put do logora u Mitrovom Polju. Na svakom mjestu prolazili su mučenja. Postavljana su im pitanja i koji god odgovor da bi bio ponuđen uslijedila je kazna, opet udaranje.

 

– Bio sam u ćeliji s Bešić Ramizom, koji je inače radio u Zagrebu. To je bila mala ćelija, 2,5 metra dužine i metar i nešto širine. Na svaki ulazak ili zvuk ključa morali smo skakati, biti uza zid, s rukama na leđima. Tuku, udaraju dok ne padneš u nesvijest. Kada dođeš sebi, nakon pola sata slijedi isto. Ako te niko ne tuče pola sata, ne znam kako će zvučati, ali nešto ti fali – prisjetio se Mešković dana provedenih u logorima u Srbiji.

Poslije rata je saznao da je Bešić Ramiz razmijenjen nakon šest mjeseci, Zikrija je nakon Sremske Mitrovice prebačen u Niš, a nakon toga je umro od posljedica batina.

 

U Sremskoj Mitrovici bili i pripadnici Hrvatske vojske iz Vukovara 

 

Zbog velikih batina, Mešković je bio šlagiran. Čak ni tada im nije smetalo da ga tuku.

– Možda sam bio i prvi oficir JNA koji je tamo doveden. Znam da su poslije mene dovedeni drugi. U Sremsku Mitrovicu prije mene su dovedeni pripadnici Hrvatske vojske koji su zarobljeni na Vukovaru. Oni ništa bolje nisu prolazili od nas. U susjednim ćelijama smo slušali vrisku, jauke…To ne može opisati nijedan film – pojasnio je Mešković

.

Jednoga dana došli su po njega i odveli ga na VMA. Rekli su mu da kaže da je pao, s obzirom da je imao modrice po cijelom tijelu. Tamo ga je pregledala neka doktorica.

 

– Nakon pola sata ponovo su me vratili u “maricu”. Mislio sam da me vraćaju u Sremsku Mitrovicu. Međutim, rekli su mi da sam u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu. Tu sam bio u sličnoj ćeliji kao u Sremskoj Mitrovici samo što je tu bio vojnički krevet. Nakon određenog vremena, oporavio sam se. Znam da je u ćeliji s moje lijeve strane bila jedna doktorica koja je zarobljena na Vukovaru – ispričao je Mešković.

 

Krajem maja po njega je došla straža koja ga je odvela u neku kancelariju. Tu je, kako je kazao, vidio kapetana Milorada Petrovića, kojeg je lično poznavao. Rekao mu je da potpiše neke dokumente i da ide na razmjenu.

 

– Vani je padala kiša. Ubacili su me u Golfa bez tablica, vozač je bio vojni policajac, kapetan je sjedio naprijed. Krenuli smo prema Bosni. Kapetan me pitao da li znam gdje mi je porodica, da je u BiH rat. Pitao me je da li znam da mi je porodica kod njih u Beogradu – prisjetio se Mešković.

 

Ponudio mu je dvije opcije, kad dođu na liniju razgraničenja i kada ga prozovu na razmjenu, da dođe do linije i vrati se, a oni će ga spojiti s porodicom, dati mu pasoš i da ide u treće zemlje. Druga opcija je bila da ga vrate u aktivnu službu u činu kojeg je imao.

 

– Prihvatio sam da me spoje s porodicom, iako sam znao da od toga nema ništa. Došli smo na Raču, vidio sam bunker s bradatim ljudima. Petrovića su pitali za mene, a on je rekao da sam lice za razmjenu. Kada su čuli da sam oficir, tu je nastao problem. Uspjeli su me izvući iz Golfa. Oborili su me preko mosta, nož stavili pod glavu – kazao je Mešković. Vojni policajci su ga uspjeli uzeti od njih i ponovo ubaciti u Golfa.

 

Međutim, tu opet nije bio kraj. Na ulazu u Bijeljinu, ista situacija. Nakon toga slijedi Ugljevik gdje su ga ponovo izveli i ubacili u vojnu “maricu”. Unutra su bile još tri osobe koje su i učestvovale u njegovom hapšenju. Odveli su ih u policijsku stanicu u Loparama.

 

– U toj “marici” smo proveli pet dana i pet noći. Niko ne otvara vrata, bez hrane i vode. Nismo mogli da idemo ni u toalet. Pucali su oko “marice”. Jednog dana upali se “marica”, kretali smo se. Otvorili su vrata, ali ne možeš ti ustati i izaći – ispričao je Mešković.

 

Razmjenu je izvršena u Siminom Hanu kod Tuzle. Razmijenjen je za general-potpukovnika Momira Zeca. Nakon što je stigao na slobodnu teritoriju, saznao je da mu porodica nije u Beogradu, nego da su dan prije rušenja mosta uspjeli pobjeći u Gunju.

 

– Logor u Sremskoj Mitrovici gdje je ranije bio Kazneno-popravni zavod, je koncentracioni logor kojeg nijedan film nije mogao opisati. S kojim su apetitima tukli, mučili, palica se lomila od udaraca – poručio je Mešković. Kroz logor u Sremskoj Mitrovici prošlo je oko 200 Bošnjaka.

 

Tortura nad Bošnjacima u logorima u Srbiji nije bila predmet nijedne optužnice

 

Prema istraživanju Fonda za humanitarno pravo, tortura koju su muškarci što su pobjegli iz Žepe na teritoriju Srbije pretrpjeli u julu u augustu 1995. godine nije bila predmetom optužbe ni u jednom procesu koji je vođem pred MKSJ.

 

Događaji iz logora u Srbiji (Šljivovica i Mitrovo Polje) nisu bili obuhvaćeni presudom MSP-a u predmetu BiH protiv Jugoslavije za genocid izvršen na teritoriji BiH.

 

Krajem oktobra 2016. godine Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je donio odluku kojom je odbacio predstavku bivših logoraša protiv Srbije i odbio da meritorno odluči, zauzevši stav da su stranke prekasno zatražile zaštitu zbog povrede prava Konvencije.

 

Evropski sud je zaključio da su podnosioci, kako je od samih događaja do podnošenja krivične prijave proteklo 16 godina, propustili da blagovremeno pokrenu postupak za zaštitu svojih prava.

/////////////////////////////////////
//////////////////////

KO JE KRIV ZA CURENJE INFORMACIJA IZ TUŽILAŠTVA BiH: Milorad Dodik prvi sazna protiv koga se sprema optužnica

KO JE KRIV ZA CURENJE INFORMACIJA IZ TUŽILAŠTVA BiH ...

//////////////////////

Bošnjaci u logorima Srbije: Bili gladni, umirali u mukama, sud im rekao ...

/////////////////////////////

26.02.2017.

BOJAN BAJIĆ UPUTIO OTVORENO PISMO MLADENU IVANIĆU I MILORADU DODIKU: "VOJSKA RS JE U SREBRENICI POČINILA GENOCID, A VI STE POTROŠILI POZAMAŠNE NOVCE TVRDEĆI DA GENOCIDA NIJE BILO"

Bajić pisao Dodiku i Ivaniću : “Vojska RS je u Srebrenici počinila genocid, a vi ste potrošli pozamašne novce tvrdeći da genocida nije bilo”

Februar 25. 2017.


Bivši predsjednik i osnivač Naše stranke Bojan Bajić, na svom Facebooku postavio je dva pitanja predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladenu Ivaniću povodom zahtjeva za reviziju presude po tužbi Bih protiv Srbije za genocid.

 

Image result for slobodan milosevic i milorad dodik

///////////////////////////////////

Image result for milorad dodik i slobodan milosevic

////////////////////////////////////////////////////////

Image result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodik

Image result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodikImage result for slobodan milosevic i milorad dodik

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Image result for milosevic i dodik

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


“Poštovani,

Međunarodni sud pravde u Hagu je 26. februara 2007. godine donio presudu da je Vojska Republike Srpske počinila genocid u Srebrenici u julu 1995.godine.

Vas dvojica ste u više navrata u zadnjih 10 godina javno tvrdili da u Srebrenici nije počinjen genocid, za šta ste, a naročito g. Dodik, potrošili pozamašne sume novca da se izvrše različita istraživanja i dokumentovanja, da publikujete knjige, pamflete, spotove i emisije, organizujete različite konferencije na tu temu, gdje ste autoritativno tvrdili da u Srebrenici nije počinjen genocid.

Veliki procenat Srba je povjerovao u vaše tvrdnje.

Pošto u nedjelju, 26. februara 2017.godine, ističe rok za podnošenje zahtjeva za reviziju presude iz 2007.godine, tj. mogućnost ulaganja žalbe na ovu presudu, vrlo je važno čuti Vaš odgovor na sljedeća pitanja:

1. Da li ste dokaze da u Srebrenici nije počinjen genocid sistematizovali i pripremili?

2. Da li ste Srbiji dostavili te dokaze i zamolili Srbiju da pokrene reviziju presude iz 2007.godine, kako bi bili prezentovani Vaši dokazi da se u Srebrenici nije desio genocid?

Pretpostavljam da ovo niste uradili, pa je vrlo važno čuti Vaše mišljenje o sljedećem:

Da li ste kao srpski član Predsjedništva BiH i kao najsrpskiji mogući predsjednik Republike Srpske, odlukom da se ne žalite na ‘prvostepenu’ presudu Medjunarodnog suda pravde iz 2007.godine, potvrdili da se slažete sa prvostepenom presudom i kvalifikacijom da je u Srebrenici počinjen genocid?

I obični građani znaju, kad se tužiš oko nečega i ne uložiš žalbu na prvostepenu presudu da to znači da se slažeš sa presudom.
Mislim da je vrlo važno da građani Republike Srpske budu obavješteni i informisani, da su g. Mladen Ivanić i g. Milorad Dodik propuštanjem prilike da iniciraju reviziju presude iz 2007.godine kako bi predočili dokaze o kojima su pričali 10 godina, sa najvećeg političkog nivoa koji reprezentuje srpsku politiku u BiH, na ovaj način priznali da se u Srebrenici desio genocid.

Očekujem da u narednim danima o ovome obavijeste narod!”, navodi Bajić.

(Kliker.info-N1)















Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49624818

Powered by Blogger.ba