Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

16.02.2017.

ISKRE SVJETLOSTI U TAMNIM VREMENIMA

Iskre svjetlosti u tamnim vremenima

Ešref Zaimbegović

Autor
16.2.2017. 


Iskre svjetlosti u tamnim vremenima


Fotografija sa razmjene grupe zarobljenika iz logora Batković u mjestu Dragalić u Hrvatskoj 15.06.1993.
Reminescencije na Vlasenicu

///////////////////////////

Izdvajamo

  • Zvao sam ga prije 7-8 godina iz Češke, sjetio me se i reče: “Bila su to teška doba Ešrefe. Teško je bilo biti čovjek. Ne ponovilo se.”
  • ....................................

Ali u tim teškim vremenima, kad smo spavali na slami u nekadašnjem sudskom arhivu, kad si pred svakim morao pognuti glavu, kad te je svaka budala mogla ubiti, kad si bio ponižen do dna, javljali su se i svijetli trenuci ljudskosti, kad te je neko posmatrao kao čovjeka, kada se čak sažalio na tebe, kad ti je neko sa te suprotne strane pomogao 

U maju 1992. zatvorile su me srpske vlasti u Bosanskom Šamcu, kao civila, bez optužnice. Da sam uhapšen, saopštio mi je šef policije Stevo Todorović. Sa njim u kancelariji sjedili su dvojica Kragujevčana, pripadnika “Belih orlova”. Do novembra sam bio u logoru u Šamcu, a onda smo prebačeni u Batković. Sredinom decembra nas tridesetak odvode u Vlasenicu. Na našu sreću, tada su ubijanja u logoru u Vlasenici već bila prestala. Mi smo bili nekakav radni vod. Ostao sam tamo punih pet mjeseci. Vlasenica je na 700 metara nadmorske visine, snijeg je padao sve do aprila. Radio sam svašta: u Šipadu ložio kotlovnicu, slagao i utovarao parket, istovarao kamione u Crvenom krstu, išao u sječu šume i utovaranje drva, rušio stare kuće, čistio ulice, kopao grobove… Naradio sam se kao nikada u životu. Kada bismo ložili kotlovnicu,  noge su mi znale biti mokre cijelu smjenu ali nisam za tih pet mjeseci ni zakašljao. Valjda u čovjeku ima nešto što on ne kontroliše, neki adrenalin, koji mu ne da da se razboli.

Ali u tim teškim vremenima, kad smo spavali na slami u nekadašnjem sudskom arhivu, kad si pred svakim morao pognuti glavu, kad te je svaka budala mogla ubiti, kad si bio ponižen do dna javljali su se i svijetli trenuci ljudskosti, kad te je neko posmatrao kao čovjeka, kada se čak sažalio na tebe, kad ti je neko sa te suprotne strane pomogao. O tome su mi ostala neka sjećanja, iako je od tada prošlo četvrt stoljeća. Evo nekih:

Zdravko

Stipo i ja ložili smo kotlovnicu u Šipadovoj tvornici. Ložilo se otpadom drveta sa gatera. Prvog dana nas je mladi, namrgođeni kotlovničar kritikovao da ne može postići pritisak jer mi, uz sve napore, nismo dovoljno brzo donosili drva. Dok smo se mi napinjali donoseći drva on je sjedio u kancelariji, pušio i čitao novine. Drugog dana došao je novi kotlovničar. Izvadio je kutiju cigareta i stavio je na sto: “Zapalite. Ja sam Zdravko.” Ni Stipo ni ja nismo pušili ali obradovao nas je njegov postupak. Rekao nam je da je izbjeglica iz Kladnja i da ga je komšija Musliman posavjetovao i pomogao mu da izađe. Hoćemo li nabiti pritisak pitali smo se Stipo i ja. On reče: “Sad ćemo zajedno.” pa izađe sa nama napolje i pođe unositi drva. I tako cijelu smjenu. I tako uvijek kad je imao smjenu. Zbližili smo se. Onda su ga poslali na front. Preživio je rat. Čujemo da je u Americi. Stipo i ja pominjemo ga po dobru. 

Titova slika

Jednoga dana pred kotlovnicom osvanu hrpa papira, registratora, sveski. Kažu donijeli iz Komiteta i Socijalističkog saveza da se spali. Na hrpi i razbijena Titova slika. Prolazi stariji čuvar, zastaje, gleda sliku i veli: “E, dok je on bio nama je bilo dobro.”

Poštar protiv Cara

Jedna grupa nas ide, u pratnji desetine stražara, da skida telefonski kabal u jednom bošnjačkom selu. Selo prazno, sve kuće prazne, nigdje žive duše. Cijeli dan skidamo kabal i poslijepodne dovozimo ga u dvorište pošte. Vojnici odlaze a čovjek iz pošte pita nas gdje treba da idemo. Neko reče da trebamo u zatvorsku spavaonu ali da će doći Car   (Predrag Bastah, kasnije osuđeni ratni zločinac) da nas vodi da čistimo neke zgrade i ulice. Car je to radio na svoju ruku ali niko mu se nije smio suprotstavljati. Poštar veli: “Neće vas Car zajebavat’. Hajte kod mene u centralu.” Mi se popnemo u telefonsku centralu i odmaramo. Kad jedan od nas veli: “Imam sestru u Prijedoru. Bil’ je mog’o nazvat’?” “Zovi.” veli poštar. On porazgovara a ja se okuražim pa pitam: “Imam djecu u Njemačkoj. Nismo se čuli ni vidjeli godinu dana.” “Zovi.” veli poštar. Ja okrenem i dobijem starijeg sina. Kratko mu reknem:”Evo da znaš da ti je otac živ. Reci i drugima koji pitaju.” Nikad neću to zaboraviti tom nepoznatom poštaru.

Predrasuda

U Šipadovoj tvornici većinom su žene. Mlađi muškarci su na ratnoj liniji. Jedan stariji majstor je u pogonu. On je čutljiv, samo se pozdravimo. Mi slažemo ili utovaramo parket. Jednoga dana čistim piljevinu blizu majstora a on se meni okrenu: “Ešrefe, ja znam da si ti magistar i da si bio direktor preduzeća. Ja imam bratića u Tuzli. On je doktor nauka. Nemamo kontakta ali ja mislim da je i on zarobljenik kao i ti.” Nisam ga mogao, a ni htio ubjeđivati u suprotno.

Krompir

Cici i ja čistili smo u Šipadu sindikalni krompir od klica. Za desetak dana prebacili smo preko ruku oko 15 tona krompira. Cici pita direktora Nikolu da uzmemo par krompira i ispečemo u našoj spavaonici. Nikola kaže da može ali samo jednom. Međutim Cici nosi sa sobom torbu i svaki dan natrpa nešto krompira. Ni direktor Nikola ni tehnički direktor Nevenka nisu nas protjerivali ali u firmi je bio viljuškarista Dušan koji nije simpatisao nas logoraše. Iako to nije bio njegov posao išao je za nama da kontroliše da li radimo ili zabušavamo, da nismo šta uzeli itd. Jednog dana Cici i ja idemo iz firme, a vidimo u portirnici pored stražara sjedi Dušan. Izlazi stražar i ispod glasa  veli: “Ma, Dušan me tjera da provjerim šta je u torbi.” Cici otvori torbu a unutra krompir. Stražar se sa skrivenim smješkom okreče i viče: ”Dušane, nema ništa.”  I mi odosmo.

Hljeb

Svako poslijepodne donese se u spavaonu manjerka sa ručkom. Ujutro je Cici i ja vraćamo u kuhinju koja je pored Šipada. I uvijek upitamo ima li za nas hljeba. I svako jutro dobijemo jednu veknu, doduše onog jučerašnjeg. Nikada nas kuharice nisu odbile. Čuvali smo to u rezervi pa jeli drugi ili treći dan. Imali smo mi i konzervi ali hljeb je bio deficitarna roba. Danas kad vidim jučerašnji hljeb kod kuće pitam suprugu: “Jel’ to vlasenički?”

Benco 

Jednog dana ulazi Kula u spavaonicu i veli: “Tražio te Benco. Navratiće kasnije.” Benco je Srbin, moj poznanik iz Šamca. “Otkud on?”, pitam. “Ide za Han Pijesak.” Uto dođe Benco, u uniformi, stražar nas uvede u kancelariju. Pozdravismo se, on vadi pismo i veli da mi je pisala supruga. “Napiši i ti njoj, ja se za dva-tri dana vraćam pa ću ponijeti.” Ja napišem, on to odnese. Za dvadesetak dana, ja u Šipadu, kad ide kroz pogon vojnik. Mi logoraši se odmah štrecnemo kad vidimo uniformu. Kad ono Benco. Veli: “Donio sam ti torbu mesa iz Zasavice (hrvatsko selo kod Šamca – tamo je bila moja supruga u internaciji a bilo je još domicilnog stanovništva). Ostavio sam kod portira. Nemoj sad izlaziti, ima još nekih ljudi iz Šamca sa mnom.” Ja izađem kasnije. Sjednem kod portira. Nešto je stariji od mene. Popričamo. Torba neka stoji dok ja ne pođem u zatvor. Donesem torbu, ona puna kobasica, slanine, razne suhovine. Podjelim ja to među sve logoraše, bilo nas je oko pedeset. Bencu i danas srećem. Zahvalim mu opet a on samo odmahuje rukom.

Jakna

U januaru nas posjetio Međunarodni crveni krst, donio nam pisma i po jedan džemper i zimsku jaknu. Ja već imam svoju jaknu pa velim –  ova će mi biti viška. Ali sutra mi Ibela kaže da čovjek koji njih vodi u Energoinvest na posao pita di li bi mu prodao jaknu, hoće je sinu. Ja pristanem, valuta su cigarete, 20 kutija. Ja ne pušim ali cigarete mijenjam za konzerve koje se uglavno kradu iz stovarišta Crvenog krsta. Međutim ja nemam gdje ostaviti 20 kutija pa kažem da ću uzimati jednu po jednu. I Radenko mi to po porudžbi šalje. Dođe i maj, rekoše prekosutra se vraćamo u Batković a on mi dužan još 4 kutije. Poručim mu da mi ih pošalje a on poslije podne dođe sobom u Šipad, dade mi cigarete i veli: “Ešrefe, želim ti sve najbolje u životu i da preživiš ovo teško doba”. A mogao  je poslje prve kutije reći da mi je sve dao a ja mu ne bih mogao ništa. Zvao sam ga prije 7-8 godina iz Češke, sjetio me se i reče: “Bila su to teška doba Ešrefe. Teško je bilo biti čovjek. Ne ponovilo se.”

Nekad mi moja Zekija, koja je takođe logoraš (bila internirana 10 mjeseci u Zasavici) kaže: “Ti kad pričaš ispada kao da si bio u Vlasenici u hotelu.”  “Ma nisam bio. Vidiš iz priče kako nije bilo lako. Bio sam onaj najniži, logoraš”, kažem “mogla te ubiti svaka budala ali trenutke ljudskosti ne mogu zaboraviti”.










16.02.2017.

ESAD BAJTAL: ALEKSANDAR VUČIĆ JE EVROPSKI I ZAPADNI IGRAČ

Esad Bajtal: Vučić je Evropski i zapadni igrač

tačno.net

Autor
15.2.2017. 



Image result for esad bajtal

Kandidatura Aleksandra Vučića za predsjednika Srbije nije slučajna. Prsti upleteni za politiku Evrope ostavljaju svoje tragove, ocijenio je profesor Esad Bajtal gostujući u Dnevniku TV1.

“Vučić je Evropski i zapadni igrač. To se sada jasno vidi. Dobio je zeleno svjetlo međunarodnih krugova i znaju zašto su to učinili. U smislu naših susjedskih odnosa, a sa stanovišta iskustava političkih s Tomislavom Nikolićem, nije loše što odlazi“, poručio je Esad Bajtal.

Osvrnuo se i na najaktuelniju temu posljednjih sedmica u BiH – moguću reviziju presude u slučaju BiH protiv Srbije. Radi se, navodi, o pravnom pitanju koje je ispolitizirano. Odluka iz 2007. oslobađa Srbiju odgovornosti za genocid u BiH, podsjetio je Bajtal.

“Srbija je likovanjem prihvatila tu odluku. Ta, tako prihvaćena odluka, pravno gledano sadržala je ovaj momenat – mogućnost revizije. Zašto onda današnja pobuna? Pretpostavimo da je odluka bila drugačija, da je išla u korist BiH. Imala bi isti momenat. Da li bi se Srbija odrekla mogućnosti revizije?! Ako ne bi, a ne bi, onda je nepošteno ovo što čini danas i Srbija i prosrpske snage u BiH“, smatra Bajtal.

Očigledno je, dodao je Bajtal, da su jače reakcije iz RS nego iz Srbije. Ne radi se to smatra zbog revizije, već zbog instrumentalizacije mogućnosti da se legitimno galami.

“To je šansa onima koji znaju čega se boje, da se sakriju iz ovog i da nove tenzije podižu preko revizije“, poručio je Bajtal gostujući u Dnevniku TV1.

Socijalno nezadovoljstvo, bijeda i glad, posebno u BiH, je socijalna bomba koja čeka momenat da eksplodira, upozorio je profesor Bajtal.

“Širenjem straha i tenzija preko nekog dežurnog problema koji prikriva stvarni, egzistencijalni, dobijete zašto je galama potrebna“, istakao je Bajtal.

Radi se o tužbi protiv onih koji su učinili zločine i genocid. Od svega bježe oni koji imaju prste u tome, poručio je profesor.

“Samo činjenice mogu stvari izvesti na čistac. Mi 20 godina na ovim prostorima kritikujemo jedni druge, ali su svi uradili neko zlo. Niko nije čist. Sada je vrijeme samokritike. Svako je do sada morao sazreti, ako je normalan i reći da je vrijeme priznanja šta je učinjeno onom drugoom. Samokritika poziva drugu stranu da to uradi. Tako se stiče povjerenje, koje vodi pomirenju. Samo pomireni možemo doći do istine“, poručio je Bajtal.

Osvrnuo se Esad Bajtal i na priče o novim teritorijalnim jedinicama u BiH, koje su se mogle čuti od zvaničnika HNS-a. I to su, navodi, dežurni problemi, koji guše realne probleme.

“Da se ne bi pričalo o tome kako se živi u većinski bošnjačkom ili većinski hrvatskom kantonu, onda se priča o novoj reteritorijalizaciji, podjelama, okrupnjivanju. Ako sastavite tri ili četiri kantona u kojima se užasno živi, dobijate cjelinu u kojoj je još gore, dobijate zbir teškoća. Kako ćete čistiti stan od pet soba, ako niste u stanju da očistite jednosoban“, rekao je Bajtal.

Vrijeme je da političari prestanu zamajavati građane i disciplinirati ih tenzijama, te ideološkim bajkama, poručio je.

“Priča o konstitutivnosti je licemjerna i diferencira na one koji vrijede i one koji ne vrijede, na one koji imaju i na one koji nemaju prava“, poručio je Bajtal u Dnevniku TV1.

Vijesti.ba















16.02.2017.

SISTEM UZVRAĆA UDARAC

SISTEM UZVRAĆA UDARAC

Tomislav Jakić

Autor
15.2.2017. 



Image result for tomislav jakic

////////////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Ugroženi sistem uzvraća udarac onome, tko je ponesen činjenicom da je praktično sam uspio izboriti pobjedu na predsjedničkim izborima, mislio da taj sistem može dovesti u pitanje. Prema svemu sudeći - ne može. Ratni heroj, vrhovni zapovjednik invazije u Normandiji i kasniji predsjednik, general Dwight D. Eisenhower, bio je dovoljno pametan (ili lukav, nazovite to kako hoćete) da na postojanje vojno-industrijskog kompleksa i na njegovu opasnost upozori na kraju svojega mandata. Trump koji se ne može pohvaliti adutima što ih je u rukama imao legendarni Ike ušao je u klinč s istim tim kompleksom na samome početku mandata. I, najvjerojatnije, zapečatio svoju sudbinu. Ili će biti smijenjen (pod bilo kojom izlikom), ili će morati pristati da bude oruđe u rukama drugih.
.....................................
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Treba očekivati promjenu retorike Bijele kuće i samoga Trumpa. I treba se prestati nadati u okončanje probuđenoga hladnoga rata, jer na njemu se masno zarađuje. Tu zaradu oni koji je ubiru, po cijenu stotina tisuća ljudskih života, nikome neće prepustiti, niti će ikome dopustiti da je dovede u pitanje. General Michael Flynn to je iskusio, predsjednik Trump to će – svi znaci upućuju na takav zaključak – morati naučiti. A “ostatak svijeta”? Tko preživi, pričat će. 

Kada je prije nepunih mjesec dana Donald John Trump preuzimao dužnost predsjednika Sjdinjenih Država, bilo je – mada malo – trezvenih, hladnih analitičara koji su, na temelju njegovih predizbornih nastupa i izjava, procjenjivali da čovjek koji se upusti u okršaj sa sistemom, ulazi u tešku bitku s vrlo neizvjesnim ishodom. Neki se nisu ustezali ni od predviđanja da Trump tu bitku mora izgubiti. Prema svemu sudeći oni prvi imali su potpuno pravo, a oni drugi – bliska će budućnost pokazati – mogli bi imati pravo.

Onoga trenutka, naime, kada je Trumpov bliski suradnik, njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, general Michael Flynn, doslovno bio natjeran da podnese ostavku zbog toga što je prije predsjedničkih izbora razgovarao s ruskim ambasadorom u SAD, pa još uz to – kojega li užasa – navodno i o mogućnosti ukidanja sankcija Rusiji što ih je uvela i praktično do posljednjega dana zaoštravala Obamina administracija, postalo je jasno da se – figurativno rečeno – Trumpov tron ozbiljno trese. A kada je nakon toga glasnogovornik Bijele kuće još izjavio kako se od Rusije očekuje da vrati Krim Ukrajini, nije bilo više ni najmanje dvojbe oko toga hoće li Trump moći ostati pri svojim ključnim predizbornim obećanjima kojima je, bez obzira i na svoje političko neiskustvo, i na seksizam, i na estradnu prošlost, probudio nadanja onih u svijetu kojima je bilo dosta godina i godina američke intervencionističke politike i nametanja onoga što se prodaje pod pojmom demokracije, a uz pomoć golemih oružanih snaga i više od 700 (da, dobro ste pročitali: sedam stotina) vojnih baza širom svijeta. Trump je naime izrijekom obećao da će Amerika prestati nametati režime drugim državama (u inauguracijskom govoru to je još preciznije izrazio formulom o odustajanju od nametanja “američkog načina života”) i izrazio spremnost na normaliziranje odnosa s Rusijom koji su se pogoršavali zabrinjavajućom brzinom. General Flynn bio je očito pobornik takve politike. I zato je morao otići. A njegov odlazak prvi je ozbiljni udarac sistema (establishmenta) koji se osjetio ugroženim od novoga stanovnika Bijele kuće. Kada su otjerali Flynna, moćni krugovi ne samo Demokratske stranke (i klana Clintonovih), ne samo “jastrebova” u Republikanskoj stranci (koja je ionako jedva “progutala” Trumpa najprije kao svojega predsjedničkog kandidata, a potom kao predsjednika), nego i onih u pravilu nevidljivih centara moći – nerijetko ih se naziva otuđenima – koji stoje iza kulisa i upravljaju političarima istaknutima na javnoj sceni, “nanjušili su krv”. I nije to nikakva teorija zavjere, to je nešto, što je danas očito svakome tko hoće – neopterećen bilo čijom propagandom – gledati i slušati što se oko njega događa i iz toga izvući jedino moguće i logične zaključke. I oni neće stati.

A tko je uopće general Michael Flynn? Bio je šef američke vojne obavještajne službe, najodlikovaniji američki visoki časnik na toj dužnosti u protekla dva desetljeća. Smijenjen je kada se usudio posumnjati u način rada i djelotvornost američke obavještajne zajednice (koja, ne treba zaboraviti, godinama prati i špijunira sve i svakoga po svijetu, uključujući šefove država, američkih saveznika; i to je dokazano!). Da je razgovarao s ruskim ambasadorom prije no što je Trump preuzeo dužnost, o tome nema sumnje. Da je time prekršio dvjestotinjak godina stari propis koji privatnim osobama, pojednostavljeno rečeno, zabranjuje “diplomatsku aktivnost”, ni o tome nema dvojbe. No, kako to da se istoga propisa nitko nije sjetio kada je Barack Obama prije osam godina kao predsjednički kandidat, dakle također kao privatna osoba, krstario svijetom i sastajao se s predsjednicima i premijerima? Da je Flynn razgovarao s ambasadorom napr. Njemačke, ili Francuske, nitko ne bi prstom maknuo. No, on je počinio neoprostiv grijeh, razgovarao je s ambasadorom Rusije, a Rusija je – zna se – neprijatelj i Zapada, i demokracije, i samo što nije poslala svoju armadu u osvajački pohod na Evropu (ako je vjerovati main stream medijima, ali i Jensu Stoltenbergu, glavnom tajniku NATO-a)

Pa se sada na tragu već mjesecima prisutne antiruske histerije imperativno traži preispitivanje svih veza američkog generala s Rusijom, bez ikakvog dokaza optužuje ga se da mu je “Putin preči od Amerike”, da bi se došlo do željenog rezultata: po tko zna koji puta ponovljenog zahtjeva da se preispita uloga Rusije (koja, osim što se o njoj uporno govorilo, nikada nije dokazana) u izboru Trumpa za američkog predsjednika, i da bi se ponovila tvrdnja kako je Trump ovisan o Rusiji. Pa su se onda još javili i psihijatri i psiholozi, njih tridesetak, s ocjenom kako Trump – na temelju svojih izjava i ponašanja – nije sposoban obnašati dužnost predsjednika SAD. I tu priča neće stati. Ugroženi sistem uzvraća udarac onome, tko je ponesen činjenicom da je praktično sam uspio izboriti pobjedu na predsjedničkim izborima, mislio da taj sistem može dovesti u pitanje. Prema svemu sudeći – ne može. Ratni heroj, vrhovni zapovjednik invazije u Normandiji i kasniji predsjednik, general Dwight D. Eisenhower, bio je dovoljno pametan (ili lukav, nazovite to kako hoćete) da na postojanje vojno-industrijskog kompleksa i na njegovu opasnost upozori na kraju svojega mandata. Trump koji se ne može pohvaliti adutima što ih je u rukama imao legendarni Ike ušao je u klinč s istim tim kompleksom na samome početku mandata. I, najvjerojatnije, zapečatio svoju sudbinu. Ili će biti smijenjen (pod bilo kojom izlikom), ili će morati pristati da bude oruđe u rukama drugih. Napokon, valja se sjetiti njegovog ogorčenog ne protivnika, nego doslovno neprijatelja, Baracka Obame koji je svoj prvi mandat počeo s velikim obećanjima (pružena ruka islamskim zemljama, svijet bez nuklearnog oružja, raspuštanje sramotnog zatvora u Guantanamu) obećanjima od kojih nijedno nije ispunio, ali je zato krenuo stopama svojih prethodnika i “proslavio se” bombardirajući druge zemlje i rušeći njihove vlade, te unoseći trajnu nestabilnost na Bliski istok; o izravnom i neizravnom pomaganju onoga što se danas naziva islamističkim (džihadističkim) teroristima, da se i ne govori. Dozvolio je da ga sistem “pojede”. I to će biti ono najmanje i najblaže što bi se i Trumpu moglo dogoditi.

A zašto je “razgrađivanje Trumpa” počelo upravo s Flynnom? Vrlo jednostavno. General je bio pobornik ponovnog normaliziranja odnosa s Rusijom, dapače suradnje s Rusijom u borbi protiv globalnog terorizma, a to podrazumijeva i uskraćivanje svake pomoći džihadistima koje Zapad još uvijek voli nazivati oporbom, naoružanom oporbom ili borcima protiv tiranje, a za slobodu. Vojno-industirjski komplekst živi, međutim, od ratova i uspio je cijelome Zapadu nametnuti konfrontaciju s Rusijom zbog koje je – kao – potrebno jačanje Atlanskog pakta (a Trump se usudio taj istinski relikt hladnoga rata nazvati “zastarjelim”), zbog koje treba u Evropu dopremiti stotine američkih tenkova i tisuće američkih vojnika. Pa onda čitamo, dirljivo zaista, kako su poljskom ministru obrane gotovo potekle suze kada je gledao američke tenkove kako jure poljima njegove suverene (?) i nezavisne (?) zemlje.

I da svedemo stvari na jednostavnu formulu: bez konfrontacije s Rusijom, bez nastavljanja politike nametanja režima i ovladavanja izvorima energenata i energetskim pravcima, nema zarade, nema profita. I zato su oni koji su, osjećajući da u devedesetim godinama prošloga stoljeća padom socijalizma nisu do kraja ostvarili svoj cilj ovladavanja svijetom (jer im je Putin pomrsio tu računicu), odlučili – nakon šoka što su ga doživjeli Trumpovom pobjedom i njegovim konceptom vanjske politike i uloge SAD u svijetu – ponovo uzeti stvari u svoje ruke. Pa stoga treba očekivati u globalnim okvirima dalje raspirivanje antiruskog raspoloženja (da se Rusi miješaju u izbore to je postalo već otrcana optužba, nikada dokazana, ali sve češće ponavljana, sada i u Francuskoj, uoči tamošnjih predsjedničkih izbora). Treba očekivati promjenu retorike Bijele kuće i samoga Trumpa. I treba se prestati nadati u okončanje probuđenoga hladnoga rata, jer na njemu se masno zarađuje. Tu zaradu oni koji je ubiru, po cijenu stotina tisuća ljudskih života, nikome neće prepustiti, niti će ikome dopustiti da je dovede u pitanje. General Michael Flynn to je iskusio, predsjednik Trump to će – svi znaci upućuju na takav zaključak – morati naučiti.

A “ostatak svijeta”? Tko preživi, pričat će.

16.02.2017.

LUKAVSTVO FEDERALIZACIJE

Lukavstvo federalizacije

Zlatko Dizdarević

Autor
15.2.2017. 



Image result for zlatko dizdarevic

///////////////////////////////////

Izdvajamo

Kažu, takav etnički »entitet«, bez kantona/županija kao u Federaciji, već postoji u RS-u i po svim pokazateljima je zaostaliji od sredina u Federaciji. Takav treći entitet bi stvorio tri etničke »republike«. To bi sve vratilo na stanje iz 1993. godine i postojanje tri čiste etničke federalne jedinice sa svim onim zločinačkim što su donijele. Ipak, nije malo onih što ispotiha dumaju, »uz njihova dva, eto i našeg, trećeg entiteta. Mi ne bi ali šta ćeš..

....................................

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Kad bi nekom strancu ili domaćem čeljadetu opsjednutom preživljavanjem a ne kobajagi politikom ispričali šta to, kao, HDZ Bosne i Hercegovine hoće uz svu logističku pomoć HDZ Hrvatske s pričom o federalizaciji BiH, odnosno federalizaciji »Federacije BiH« (nije isto), teško bi vas shvatili. Još kad bi dodali na tu priču zašto se, kao, bošnjačka partija SDA protivi toj federalizaciji već federalizirane Federacije BiH, ili cijele države BiH, košmar bi bio potpun. Da ne uvodimo u igru još i Dodika koji iz prikrajka očekuje da »federalizacija« bilo čega u BiH, osim RS-a, uspije jer, kako on rezonuje, to sve skupa vodi BiH u disoluciju ili, što bi narod kazao, kraju.

Naravno, ovu košmarnu priču treba raščlaniti na osnovne, po mogućnosti razumljive i logične sastavnice da bi je mogao shvatiti i bilo koji elementarno inteligentan stranac kao i onaj kod kuće koga se sve ovo ne tiče jer ne zna kako će preživjeti u narednih sedam dana. U toj već »federalnoj državi« sa dva entiteta, jedan se zove »Federacija BiH« i federativno je sklopljen od 10 kantona/županija. Drugi ni u imenu ni u organizaciji nema ništa »federalno« a zove se Republika Srpska. Tu nema kantona, ima samo opština kao »jedinica lokalne samouprave«. Mirovnim sporazumom iz Daytona utvrđeno je i kako su oba entiteta, Republika Srpska (49% teritorije BiH) i Federacija BiH (51% teritorije BiH) – multietničke tvorevine. Realno, to je kobajagi. Federacija BiH formalno to jeste jer je predviđeno da bude dom za većinu Bošnjaka i većinu Hrvata u BiH. Ostali su u RS-u ili negdje po svijetu. RS je također faktički i »ustavno« multi-kulti, a realno daleko od toga.

U toj kompliciranoj realnosti BiH sama priča, zapravo, nije previše komplicirana. Polazeći od uvjerenja i osjećanja onih što su dominantno okupljeni u Čovićevom HDZ-u, da su u ovoj zemlji Hrvati temeljno »nejednakopravni« sa ostala dva konstitutivna naroda, poodavno je počela bitka za ispravljanje tog stanja. Priča je, ukratko, počelo se od toga da treba onemogućiti da ikada više »Bošnjaci biraju Hrvatima njihovog člana Predsjedništva BiH«, kao što je to bilo, kako kažu, sa izborom Željka Komšića. On nije HDZ pa kao da i nije Hrvat. Čak je, užasno, bio kandidat SDP-a u vrijeme izbora. Iako je Dragan Čović već drugi put član tog Predsjedništva (prvi put od 2002. do 2005.), argument o tome kako drugi biraju njihovog predstavnika ostaje krunski dokaz za tvrdnju o nejednakopravnosti. Uz još neke optužbe da u vlasti Hrvata nema koliko bi trebalo.

Cijela ova stvar polako je evoluirala od početnog zalaganja za institucionalnim promjenama unutar postojećeg sistema, do zahtjeva za tzv. trećim entitetom. Prvobitno ne kroz odvajanje teritorije na kojoj dominantno žive Hrvati, a kasnije do jasnog definiranja onog što jeste cilj: treći etno-nacionalni entitet onakav kakav treba da budu i ostala dva, kao zasebna i institucionalna i teritorijalno zaokružena cjelina. U nekim medijima u Hrvatskoj i u BiH već su iscrtane i mape tih teritorija sa, blago rečeno, čudnim rješenjima. Sadašnji distrikt Brčko »dijeli« se na tri teritorije, Stolac je cijeli »hrvatski«, dio RS-a ide u novi hrvatski entitet, a po BiH je rasuto još nekoliko potpuno izoliranih, nepovezanih »džepova« koji, eto, treba da pripadnu jedinstvenom hrvatskom nacionalnom entitetu. Oko Mostara se svi još lažu a zna se šta ko misli. Još prije nekoliko mjeseci pojavilo se u medijima u Hrvatskoj i otvoreno pitanje, je li vrijeme za priznavanje tri Bosne i Hercegovine! Sada se cijela priča zove – federalizacija BiH.

Nekoliko je suštinskih problema bez čijeg će rješavanja – kako kaže Dodik u ovakvim situacijama – sve skupa moći da se objesi mačku o rep. Jedan je što se pojam federalizacije, naširoko upotrebljavan i u Odboru za vanjsku politiku Evropskog parlamenta i njihovoj Rezoluciji o BiH, tumači na različite načine. U raspravama o Rezoluciji u Bruxellesu čak su i članovi delegacije Hrvatske imali nijansirano drugačiji »doživljaj« tog federalizma. Marijana Petir, Dubravka Šujica, Ivana Maletić i Željana Zovko (inače Mostarka iz HDZ BiH, do jučer ambasadorica BiH u Italiji, ali tragom izbornog sistema Hrvatske odnedavno član delegacije Hrvatske u Evropskom Parlamentu) priču su čitale zapravo kao podjelu BiH na tri odvojena etno-entiteta. Tonino Picula se trudio da stvar stavi u širi »evropski kontekst federalzma poznat i u drugim državama«. Tako je nekako govorio i Božo Petrov minulih dana u Sarajevu, HRT je imao svoju interpretaciju tog govora, domaćini su sve to drugačije čuli, Petrov ispravljao, objašnjavao i onda svako nastavio kao ranije.

Drugi je problem što vodstvo Republike Srpske sa Dodikom na čelu, koliko jučer silno raspoloženo da podrži »hrvatski entitet« (samo nek’ se ruši i izdvaja…), sada gromoglasno prijete da nikome ne smije na pamet pasti zadiranje u sveti teritorij njihove Republike. A tu su i Posavina i još neki pomenuti »džepovi« na onim iscrtanim mapama. Treći problem je nekako više »interne naravi« i za samog Čovića i Hrvate u BiH zbog kojih se, je li, treba praviti taj novi entitet. Brojke iz popisa u BiH pokazuju da najmanje polovica Hrvata u BiH ne žive na onim kompaktnim prostorima koje treći entitet treba da pokrije. Kako onda brinuti o ostalima? To je ovih dana precizno objasnio Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog Kulturnog Društva Napredak: »…Ne može biti treći entitet samo u Federaciji, nego u cijeloj BiH. Treba demaskirati tezu da će treći entitet brinuti za Hrvate izvan njega. Pa ne brine se ni brat za brata…Ljetošnja podjela sredstava Vijeća ministara od oko 100.000 eura o kojima su odlučivali hrvatski predstavnici pokazala je tu brigu. Dato je u Hercegovinu 85 posto novca, a u Bosnu 15 posto. Da stvar bude jasnija, u Hercegovini je oko 220 hiljada a u Bosni oko 320 hiljada Hrvata…« Na ovom terenu, javna je tajna u BiH, zaiskrilo je i između HDZ BiH i Katoličke crkve. Zaključak je da Crkva želi voditi brigu o svim katolicima u BiH, a HDZ-ov fokus je – Hercegovina.

Posebna muka sa idejom o odvojenom, etno-nacionalno i teritorijalno omeđenom trećem entitetu, jeste reakcija SDA na taj koncept. Veoma glasno se odbija bilo kakav novi princip podjele i »federalizacije« unutar BiH, ako to nije, kako kažu, temeljem standarda evropskog regionalizma, na bazi ekonomskih, saobraćajnih i socijalnih kriterija… Oni što oštrije argumentiraju ovakvo odbijanje ideje o trećem entitetu, idu i korak dalje. Kažu, takav etnički »entitet«, bez kantona/županija kao u Federaciji, već postoji u RS-u i po svim pokazateljima je zaostaliji od sredina u Federaciji. Takav treći entitet bi stvorio tri etničke »republike«. To bi sve vratilo na stanje iz 1993. godine i postojanje tri čiste etničke federalne jedinice sa svim onim zločinačkim što su donijele. Ipak, nije malo onih što ispotiha dumaju, »uz njihova dva, eto i našeg, trećeg entiteta. Mi ne bi ali šta ćeš… «

Cijela ova storija, još uvijek u domeni zakulisnih i teorijskih uvjeravanja, u javnosti se pomalo rezignirano čita ponajviše kao nova stranačka borba za vladanje »svojim plemenom«. I za ustavna rješenja kojima se dovijeka njima obezbjeđuje patronat nad ljudima. U sadašnjem sistemu kantona/županija u Federaciji BiH, uz postojeći mehanizam glasanja i odlučivanja mogućnost lokalnog »nacionalnog totalitarizma« koliko toliko može se držati pod kontrolom. U centraliziranom sistemu kakvom slute tri »čista« etnička entiteta, to izgleda bitno drugačije. Prema vertikali jedino važne Banjaluke i potpuno zaboravljenog Nevesinja, ni Čović nema mnogo interesa za Hrvate izvan Hercegovine gdje je gazda. Kao ni Izetbegović koji je otvoreno kazao da mu je općina Centar u Sarajevu važnija od deset drugih u BiH. Priča o brizi za »naciju« tu je lažna. »Moji« su samo oni kojima vladam. Prilično poznato.

Puno je razloga da se povjeruje kako federalizacija u BiH, zapravo nejasna i mnogima u Bruxellesu – osim brifovanih hrvatskih parlamentaraca – ima u ovom času veliku manu: čita je ovisno kako kome odgovara, šta od nje očekuje i zašto. A u svakom od tih elemenata sve se vidi drugačije, i u Bosni i u Hercegovini, u Posavini i Vitezu, Mostaru i Stocu, Sarajevu i Zagrebu. Baš prava situacija za pošten dogovor, pa ko koga! Federalno.

Novi list

///////////////////////
/////////////////////////////////////////
Iskre svjetlosti u tamnim vremenima

Iskre svjetlosti u tamnim vremenima | Tacno.net

//////////////////////

Al-Kaida u Omišu

Al-Kaida u Omišu

16.Feb 2017

Na omiškoj rivijeri nije zabilježeno civilnih žrtava, pouzdani Osprey, hvala dobrom Allahu, nije se srušio, a CIA je prikupila i izvanredno važne obavještajne podatke: u Omišu nema alkara, tamo su omiški gusari,

//////////////////////////////

//////////////////// ////////////////////////////////
16.02.2017.

AMBASADA SAD-a U BiH: "SANKCIJE PROTIV MILORADA DODIKA SU OZBILjNE, TEŠKO SE UVODE, ALI SE TEŠKO I SKIDAJU!

AMBASADA SAD-a U BiH: "Sankcije protiv Dodika su ozbiljne, teško se uvode, ali se teško i skidaju!

Što se tiče sankcija prema predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku, iz ambasade navode, da su one uvedene jer je Dodik vidno kršio Dejtonski mirovni sporazum, prekršio odluku Ustavnog suda BiH održavanjem referenduma u RS-u 25. septembra i zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine.



AMBASADA SAD-a U BiH: 'Sankcije protiv Dodika su ozbiljne, teško se uvode, ali se teško i skidaju! - 2

Iz Kancelarije za odnose s javnošću američke ambasade u Bosni i Hercegovini, za portal The Srpska Times potvrđeno je da je politika SAD-a prema BiH ostala usmjerena podršci stanovništvu zemlje, teritorijalnom integritetu i evropskim integracijama zemlje i nakon dolaska na vlast Trumpove administracije.

 

"Podrška miru i stabilnosti Bosne i Hercegovine ostaje naše trajno opredjeljenje. Mi podržavamao Dejtonski mirovni sporazum, teritorijalni integritet i suverenitet zemlje, kao i sve narode u BiH", poručeno je iz ambasade SAD u BiH.

 

Što se tiče sankcija prema predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku, iz ambasade navode da su one  uvedene jer je Dodik vidno kršio Dejtonski mirovni sporazum, prekršio odluku Ustavnog suda BiH održavanjem referenduma u RS-u 25. septembra i zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine.

 

Na pitanje koliko dugo će sankcije protiv Dodika trajati i ambasade SAD-u su izjavili:

 

„Sankcije poput ovih su ozbiljne. One se teško uvode, ali se teško i skidaju. Pri State Departmentu postoji odjel OFAC (Office of Foreign Assets Control) koji se konsultuje i razmjenjuje informacije sa drugim agencijama Vlade SAD-a kada će se osobe sa Zapadnog Balkana biti dodate ili izuzete iz programa sankcija. Skidanje sa lista zahtjeva dugotrajan proces u skladu sa propisima OFAC.

 

Iz ambasade navode i da je sloboda medija od vitalnog značaja za budućnost BiH, te da javni emiteri treba da budu isključivo u interesu građana,  ali da ne vjeruju je uređivačka politika RTRS odražava interese svih stanovnika Republike Srpske.

////////////////////
/////////////////////////////

van Jakovčić, hrvatski zastupnik u EP : Federalizacija u smislu trećeg entiteta nije dobra, BiH treba biti decentralizirana država, država svih građana, konstitutivnih naroda

Nakon što je Evropski parlament (EP) u srijedu izglasao Rezoluciju o napretku reformi u Bosni i Hercegovini na putu ka Evropskoj uniji (EU), hrvatski zastupnici u Parlamentu su mišljenja da

///////////////////////////////////////////

  Trump naredio istragu : Zbog straha od curenja informacija osoblje Bijele kuće komunicira putem aplikacije koja automatski


//////////////////////

TEGLU PUNU KOKAINA ZAKOPALA U ŠUMI: Policija uhapsila Admiru Pehlić iz Brčkog

Pas otkrio zakopanu teglu kokaina u Brčkom - Nezavisne novine

//////////////////////////

////////////////////////////

OSUDA BOJKOTA: SDA uputila poruku parlamentarcima iz RS

OSUDA BOJKOTA: SDA uputila poruku parlamentarcima iz RS ...

///////////////////////////////////////////
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
59598954

Powered by Blogger.ba