Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

11.02.2017.

IMAM I RABIN: PORUKE KOJE SU ZAPANjILE SVIJET

Imam i Rabin: Poruke koje su zapanjile svijet


Fuad ĐIDIĆ

Autor
7.2.2017. 



Imam i Rabin: Poruke koje su  zapanjile svijet

Poruka samilosti imama Hassana Gullieta iz Kvebeka,  i, poruka solidarnosti rabina – žene, Yael  Splansky iz Toronta, zaprepastile su  Kanadu, ali i ostavile danas, u eri Trumpa i evropske desnice, cijeli politički svijet zbunjenim, i umalo zaprepaštenim.

Piše Fuad ĐIDIĆ 

Opraštajući se od žrtava najvećeg masakra u novijoj historiji zemlje u gradu Kvebeku, kada je jedan mladi čovjek, sa leđa pucao u vjernike u vrijeme njihove večernje molitve u Kulturnom islamskom Centru St Foy, i u trenucima njihove najveće predanosti Bogu, ubio 6, i, ranio najmanje 19 ljudi,( 29.1.2017.)  imam Hassan Guillet je na njihovoj sahrani u Montrealu (2.2. 2017.) izgovorio riječi od srca koje niko u takvim trenucima nije niti očekivao, niti se nadao.

r-QUEBEC-MOSQUE-VICTIMS-huge

Te riječi brzo su prostrujale cijelom Sjevernom Amerikom upravo u vrijeme plamteće i razorne islamofobije ostavljajući pri tome čak, i najveće pisce današnjice, zbunjenim poput, gđe J.K Rowling, autora  svjetskog bestselera Harry Pottera. Njena poruka o “izuzetnim i ljudskim riječima” imama Hassana Guilleta prenesene su do deset miliona njenih twiter pratilaca širom svijeta.

“Dok sam govorio vidio sam suze na licu mog Premijera Trudea, mog Premijera Filipa i na licu gradonačelnika Kvebek city”, rekao je u razgovoru za brojne medije imam Hassan Guillet.

“Bio sam duboko dirnut…”

 “Nisam vjerovao da će ih moje riječi tako duboko dirnuti…Govorio sam od srca…Nisam pripremio govor…Nije zapravo, niti bilo vremena pripremati bilo kakav govor od subote tj. dana pucanja u džamiji, do srijede, dana velike sahrane. Slutio  sam da će muslimanska zajednica željeti da ja govorim na dženazi. Jer, ljudi su željeli nekoga ko bi znao da prenese i izrazi njihove strahove i boli ali, bez agresivnosti i galame. Muslimani provincije Kvebek, njih oko 300 hiljada, uglavnom, iz zemlja francuskog govornog područja, znali su  imama Hassana po njegovom velikom voćnjaku jabuka, smokvi i malina u Saint-Remi koje je dijelio u vrijeme Ramazana.”

“Neće ovo biti naša zadnja dženaza koju ćemo danas klanjati, rekao je imam u prepunoj Areni u Montrealu…I, potom dodao ove riječi – “Prije nego što je sasuo municiju u glave svojih žrtava, neko je u glavu tog mladog čovjeka  posijao ideje i, to, mnogo opasnije  ideje nego što su metci,  rekao je Imam Hassan o Alexandre Bissonnettu, 27-godišnjem ubojici i studentu Laval U. koji će 21. februara izaći pred Sud sa šest tačaka optužnice ubojstva prvog reda.

imam-hassan-guillet (1)

Ali, vrijedno je da čujemo kratki govor imama Hassan Guilleta u cjelosti:

 “Sada je nažalost, već nešto kasno. Ali, ne i prekasno. Društvo koje nije moglo zaštititi žrtve, i, koje nije moglo pronaći svoju korist od njihove plemenitosti i dobrote, još ima šansu. Ruke koje se nisu rukovale sa Halidom, ili Abubekrom, ili Abudulkerimom, ili Ezedinom, ili Mahmudom, ili Ibrahimom, to društvo može pružiti ruke njihovoj djeci.

Mi imamo sada 17 siroćića. Mi imamo šest udovica. Imamo 5 teško ranjenih…

Da li sam prošao kroz kompletnu listu žrtva? Ne. Još nisam.

Još postoji – jedna žrtva. Niko od nas ne želi govoriti o njemu.

Ali, zbog mojih godina, ja imam hrabrosti o tome da progovorim.

To je isto žrtva, i, njegovo ime je – Alexandre Bissonnette. I prije nego što je postao ubica, on sam je bio žrtva. Prije nego što je on poslao metke u glave svojih žrtava, neko je posijao mnogo opasnije ideje u njegovu glavu, opasnije nego što su njegovi metci…”

To su bile riječi imama Hassana Guilleta koje su naišle na simpatiju širom američkog kontineta i pokazale snagu riječi koje dolaze iz srca, pokazuju snagu razuma običnih ljudi u vremenima najtežih  i epohalnih iskušenja jedne zajednice koja se već nalazi pod snažnim kotačima negativnog sentimenta  javnosti o islamu i muslimanima.

Bile su to riječi koje su jedne razoružale i druge razgalile.

Na drugoj strani, u gradu Torontu, skoro u istim trenucima, odvijala možda, podalje od očiju javnosti, jedna druga, ali, po svojoj snazi i snazi simbolike koju nosi – jednako velika priča o solidarnosti i ljubavi koja ukazuje na ono najbolje što u sebi nosimo kao ljudska bića.

Splansky-Headshot-2013

Pismo koje je gđa Yael Splansky, rabin u “Holly Blossom Templu” u Torontu uputila kolegama u Toronto Rabinatski Savjet  (TBR) naišlo je na brzu i nepodijeljenu podršku ovog Savjeta. Naime, rabinka Splansky  zatražila je podršku za akciju  solidarnosti  tako što bi bili pozvani svi sa svojim duhovnim liderima, jednako Jevreji i kršćani, da u petak, 3. februara u vrijeme džume namaza, na lokacijama oko 7 najvećih islamskih centara u Torontu, formiraju  “Krug Mira” kao znak solidarnosti, podrške  i ljubavi u teškim vremenima za muslimane Kanade, ali i Sjeverne Amerike.

“ Na ovoj ideji možemo zahvaliti grupi mladih muslimanima iz Osla, rekla je kasnije rabinka Splansky u intervju za “Canada Jewish News” (CJN) od 2.februara 2017.”To je bila dobra ideja – dodala je gđa Splansky i dalje prokomentarisala- u februaru  2015. godine ova grupa mladih ljudi mobilizirala je oko 1.000 svojih sugrađana kako bi formirali zaštitni krug oko sinagoge u Oslu, glavnog grada Norveške.

C3woZq0UoAE0pxr

Ovaj izraz podrške došao je upravo poslije napada na kosher prodavnicu u vrijeme napada u Parisu, i, ubojstva čuvara sinagoge u Kopenhagenu, zaključila je gđa Splansky.

Inicijativa rabinke Splansky proširila se Kanadom i naišla na podršku desetine hiljada Kanađana koji su na ovaj način u velikom broju gradova  izrazili solidarnost u trenucima najvećeg bola i zabrinutosti više od 1 miliona muslimana koji žive u Kanadi, i, koji više-manje strahuju da bi se ledeni talas islamofobije  brzo  mogao prenijeti iz SAD u susjednu Canadu.

C3sMNjNUoAQ3sxa

Na pitanje zašto se odlučila na ovakvu inicijativu solidarnosti rabinka Splansky je rekla “Jevreji ne mogu sjediti skrštenih ruku…Mi stavljamo svoja djela prije vjere i mi upravo, poduzimamo prvi korak u našoj akciji….”

Ova inicijativa rabinke Splansky došla je iz srca. Baš kao što se poslije džume namaza masa iz Imdadul islamskog Centra spontano  pomiješala sa oko 250 prisutnih Jevreja pozdravljajući se riječima “Selam -Shalom”. Posve sigurno to je bio veliki susret dvije religije, dva svijeta, dva potomaka istog oca Abrahama… Ova veličina susreta pripada samo spontanoj reakciji  koju nose samo obični ljudi.

Upravo kako je to uradio imam Hassan Guillet kao što je maestralno osporio pravo na svaku osvetu, kao što je uvjerljivo pokazao odakle dolazi zlo, i, pokazao put onom najboljem što islam danas može da ponudi drugima

Nisu li možda ova dva, ne toliko poznata vjerska lidera, posve obični ljudi u tihoj Kanadi, podsjetili druge, velike, vjerske lidere širom svijeta, o tome da se ne može ostati miran na bol, patnju i stradanje Drugog, i da riječi koje se siju moraju nositi pomirenje, a ne osvetu.

Imam Hassan Guillet i rabinka Yeal Splansky, posijali su jedno drugačije sjeme koje bi već sutra moglo da izraste, i  daleko od svake politike, oblikuje svoje moćne grane.

Ove tragične momente u Kanadi bi mogli upamtiti i po tome što je ovdje posijana jedna velika – Nada.

11.02.2017.

SONjA BISERKO: BiH MORA OBNOVITI TUŽBU PROTIV SRBIJE

Sonja Biserko ,predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije : BiH mora obnoviti tužbu protiv Srbije


Februar 11. 2017.


Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji objašnjava kakav dil su svojevremeno sklopili bivši šef diplomatije SR Jugoslavije Goran Svilanović i tužiteljica Karla del Ponte, po čemu su slični, a po čemu različiti Mladen Ivanić i Milorad Dodik i da li se lični odnos entitetskog predsjednika RS-a sa premijerom Aleksandrom Vučićem preslikava na odnose BiH i Srbije.

Da li će BiH pokrenuti postupak revizije tužbe protiv Srbije za genocid pred Haškim sudom?

– Činjenica da se to pitanje pokreće svega petnaestak dana pred istek zakonskog roka budi sumnju da je Bosna i Hercegovina zainteresovana za obnovu tog procesa. Iako Haški sud nije dozvolio obelodanjivanje dokumenata koji su u tom smislu bili relevantni, dokazi o umešanosti Srbije u rat u BiH nisu sporni. Uprkos tome, bošnjački deo političke elite u BiH i dalje vaga, iako je revizija sudskog postupka, po mom sudu, njihova i moralna obaveza.

Zašto se bošnjački političari dvoume?

– Ponekad deluje da sve tri strane u BiH imaju neku svoju računicu, da jedni drugima neprekidno čine određene ustupke. Naročito se to odnosi na Srbe i Bošnjake, između kojih se vodi politička igra sa ciljem da se pod kontrolom drži isključivo vlastito “dvorište”.

Važna bitka

Sa druge strane, čini mi se da ni u prvom sudskom procesu bošnjačka strana nije bila dovoljno zainteresovana za taj postupak, verujući da će sve moći da se završi bez njenog preteranog angažovanja. Naprosto, olako su se oslonili na podršku međunarodne zajednice koju su u to vreme imali. Međutim, pokazalo se da, čim se pređe na teren prava, sve postaje neuporedivo ozbiljnije i komplikovanije. Uostalom, srpska strana je, uloživši ogromni i materijalni i pravni kapital kako bi konačna presuda izgledala upravo onakva kako danas izgleda, pokazala koliko je to za njih važna bitka.

Ipak, u presudi se kaže da Srbija nije spriječila genocid…

– U ovdašnjim interpretacijama taj se deo presude namerno zanemaruje. Nažalost, takvoj presudi doprineo je i dogovor tužiteljice Carle del Ponte i Gorana Svilanovića, u to vreme ministra spoljnih poslova SRJ, koji su se saglasili da bi dostavljanje dokaza o umešanosti Srbije u rat u BiH ugrozilo srpski nacionalni interes. Carla del Ponte je taj “argument” uvažila, verujući da će, praveći ustupke Beogradu, Srbiju obavezati da joj isporuči Slobodana Miloševića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Jasno je da takva politizacija prava i sudskog procesa ima veoma loše posledice.

Kakav je “nacionalni interes” sakriti ulogu Srbije u ratu u BiH?! Zar takvim “argumentima” Svilanović nije cio srpski narod identifikovao sa Miloševićevim, Karadžićevim i Mladićevim zločinima?

– Jeste. Ali, nije to bio argument Gorana Svilanovića; reč je o interesu države Srbije. Srpska politička i intelektualna elita, naime, nikada nije bila spremna da do kraja prizna zločine koje je Srbija počinila u ratovima devedesetih, da ih jasno osudi, da se distancira od ratne politike Beograda, verujući da bi time, po njihovoj oceni, i sama država bila dovedena u pitanje. Uostalom, setite se da se u odbranu Srbije od odgovornosti za genocid u BiH bila uključila gotovo sva pravna, čak i ona liberalna elita, koja je svojim savetima ili na druge načine pomagala da Beograd bude oslobođen direktne odgovornosti. Naravno, u sve su se umešali interesi velikih sila, koje nikada neće dozvoliti da međunarodno pravo bude jednako za sve države.

U svakom slučaju, odlukom Međunarodnog suda pravde za genocid osuđeno je isključivo političko i vojno rukovodstvo Srba iz BiH, što ne samo da nije istinito i pravedno – ponavljam, umešanost Beograda nije sporna – nego se i sprečavaju pomirenje i normalizacija odnosa unutar same BiH. Pored toga, navedena presuda sokoli Beograd da ne odustaje od svog strateškog cilja, a to su osamostaljenje RS-a i njegovo pripajanje Srbiji. Toj bi se državi, vidimo poslednjih meseci, pored dela BiH, pridružile i Crna Gora i deo Kosova.

Pozivajući se na tekst bivšeg britanskog diplomate, Milorad Dodik je, u novogodišnjem intervjuu za jedan beogradski tabloid, govorio upravo o toj državi, odnosno o novom prekrajanju granica na Balkanu. Ova ideja je dobila veliki prostor u javnosti pre svega zahvaljujući Rusiji, čiji je Milorad Dodik direktni eksponent.

Srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić kaže da neće biti rata, biće incidenata.

– Čekajte, šta to znači?! Ko će te incidente da kontroliše? Zar upravo “incidentima” nisu počeli i ratovi devedesetih?

Uzgred, osim što Dodik svoj nacionalizam i namjeru da destabilizuje BiH iskazuje direktno, dok Ivanić, makar verbalno, to ne radi toliko brutalno, po čemu se ova dvojica političara zapravo razlikuju, imate li ideju? Ivanić je Dodiku pokušao da se suprotstavi preko borbe protiv korupcije i kriminala. Međutim, shvativši da od te bitke nema mnogo vajde, Ivanić se vratio na uvek sigurnu kartu – na nacionalizam. Odlukom da uprkos stavu Ustavnog suda BiH 9. januara postroji vojsku u Banjoj Luci, srpski član Predsedništva koji je i u Sarajevu i u međunarodnim krugovima jedno vreme imao dosta dobar status, odlučio je da sa Dodikom uđe u bitku oko toga ko je veći Srbin. Što sve zajedno pokazuje da je razlika između ove dvojice bh. političara veoma tanka.

Kako Vam izgledaju lični odnosi Milorada Dodika i premijera Aleksandra Vučića?

– Vučić očito želi da u javnosti ostavi utisak političara koji se strogo drži Dejtonskog sporazuma: podržava RS, ali i teritorijalni integritet BiH. Za razliku od Tomislava Nikolića, na primer, koji ponavlja da je BiH neodrživa. Iako bi to lično možda i voleo (pitanje je da li je Vučić, takav kakav je, ikada Dodiku oprostio podršku i pomoć koju je ovaj 2012. pružio Borisu Tadiću kao kandidatu za predsednika Srbije), srpski premijer i dalje nema snage da sa Dodikom definitivno prekine.

”Adekvatna kompenzacija”

Možda i zato što veoma dobro zna da ceo blok na čijem je čelu, uključujući i dobar deo opozicije, zagovara otcepljenje RS-a od BiH i pripajanje Srbiji, što bi bila “adekvatna kompenzacija” za izgubljeno Kosovo. Ta politika je toliko čvrsta i dominantna da je Vučiću teško da to konačno preseče. Uostalom, znamo kako su prolazili političari u Srbiji koji su kroz istoriju pokušavali da se okrenu od politike teritorijalnih pretenzija prema drugim državama.

Mislite da je Dodik toga svjestan?

– Dodik svakako oseća Vučićevo kolebanje i pošto sa premijerom Srbije ipak nema tako blizak odnos kakav je imao sa Borisom Tadićem, nastoji da nađe alternativu…

Kakvu alternativu?

– Po onome što znam, u izborima za predsednika Srbije Dodik za sada još tajno podržava svog starog prijatelja i partnera Vuka Jeremića.

Dodik u intervjuu za TV Prva kaže da indirektno podržava Nikolića…

– Dodik shvata da su predsednički izbori za Srbiju veoma važni, zato se i meša. Drugo, zar sam Tomislav Nikolić nije najavio da će, ako ne dobije podršku Aleksandra Vučića, podržati Vuka Jeremića? Što nije čudno, budući da je, ponavljam, reč o korpusu koji je pod uticajem Moskve. Nažalost, Rusiji je dozvoljeno da pruža otvorenu finansijsku, propagandnu i logističku podršku političarima koji su spremni da se, zarad svojih interesa, igraju vatrom i da destabilizuju region.

Sa druge strane, činjenica je da EU, uprkos naporima, nije uspela da napravi dovoljno jaku arhitekturu na prostoru zapadnog Balkana, što je Rusiji, koja iz svojih interesa podupire srpski velikodržavni projekat, omogućilo da izazove stanovite turbulencije u Makedoniji, u BiH, na Kosovu, kao i u do sada najstabilnijem društvu na Balkanu – u Crnoj Gori. Dakle, jasno je da je cilj Moskve da pomoću svojih političkih eksponenata napravi novi ukrajinski scenario. Primer je ono što se dogodilo u Podgorici na dan izbora.

Tamara Nikčević (Dani)

/////////////////////

RADONČIĆ U SPIN, IZETBEGOVIĆ U PLOČU: Američki advokat Francis Boyle niti je odbijen niti je nudio pravne savjete!

RADONČIĆ U SPIN, IZETBEGOVIĆ U PLOČU: Američki advokat ...

//////////////////

I BANKA SRPSKE IDE U STEČAJ: Ko će odgovarati za milionsku pljačku javnog novca?

I BANKA SRPSKE IDE U STEČAJ: Ko će odgovarati za milionsku ...

///////////////////////////

NOVAKOVIĆ PROZVAO PREDSJEDNIKA RS-a: 'Dodikova incijativa je neiskrena, imamo odgovor ako se pokrene revizija presude protiv Srbije'

NOVAKOVIĆ PROZVAO PREDSJEDNIKA RS-a: 'Dodikova incijativa ...

////////////////////

ZNA LI TRUMP UOPŠTE GDJE JE KOSOVO: Euforija u Srbiji poslije izbora u SAD-u završila neviđenom brukom!

ZNA LI TRUMP UOPŠTE GDJE JE KOSOVO: Euforija u Srbiji poslije ...

/////////////////////////////


/////////////////////////////

Za ovu tužiteljicu nema nedodirljivih : Ovo je Laura Kodruta Kovesi, zvijezda rumunske borbe protiv korupcije

Glavna rumunska tužiteljica  Laura Kodruta Kovesi izazvala je podjele među građanima. Oni koji je podržavaju smatraju je ratnicom protiv korupcije i prvom osobom koja poziva na odgovornost one koji su

11.02.2017.

ZLOKOBNO PROROČANSTVO PISCA KOJI JE IZVRŠIO SAMOUBISTVO ZBOG NACISTA !

JE LI TRUMP NOVI HITLER: Zlokobno proročanstvo pisca koji je izvršio samoubistvo zbog nacista!

Mučna snaga Zweigovogih memoara leži u bolu izazvanom pogledom u prošlost i shvatanju da je postojao prozor, mogućost za djelovanje i otkrivanju kako iznenada i neopozivo taj prozor može biti zatvoren.


JE LI TRUMP NOVI HITLER: Zlokobno proročanstvo pisca koji je izvršio samoubistvo zbog nacista!

Tokom ljeta 1941. dok su novinski članci nagovještavali potonuće civilizacije u tamu, Stefan Zweig, austrijski emigrant i pisac, grozničavo je sastavio prvu verziju svojih memoara „Jučerašnji svijet“ („The World of Yesterday“). Njegova voljena Francuska godinu dana ranije pala je pred nacistima. Blic (nacističko bombardovanje Britanije tokom Bitke za Britaniju, prim. aut.) je dostigao vrhunac tokom maja kada je tokom samo jedne noći poginulo više od hiljadu i pet stotina stanovnika Londona. Operacija Barbarosa, kolosalna invazija Sila osovine na Sovjetski Savez tokom koje će skoro milion ljudi poginuti, pokrenuta je tog juna. Hitlerove Einsatzgruppen, pokretne ubilačke jedinice, pratile su armiju u stopu masakrirajući Jevreje i druge – često uz pomoć lokalne policije i građana.

 

Sam Zweig je preventivno pobjegao iz Austrije 1934. Kada je Engelbert Dollfuss, austrijski klerofašistički kancelar, tog februara uništio socijalističku opoziciju u kratkotrajnom ali krvavom civilnom ratu, Zweigov salcburški dom je bio pretražen zbog sumnje da u njemu čuva zalihe oružija za ljevičarske milicije. U to vrijeme Zweig je bio smatran za jednog od najznačajnijih evropskih humanista-pacifista, apsurdna sirovost policijske akcije ga je toliko razbjesnila da je počeo da pakuje svoje stvari još te večeri. Iz Austrije, Zweig i njegova druga supruga, Lotte otišli su prvo u Englesku a zatim u Novi Svijet, gdje će Njujork postati njihova baza uprkos njegovoj averziji prema njujorškoj gužvi i surovom takmičarskom duhu. Tražeći predah od izbjeglica koje su ga neumorno preklinjale za pomoć u pronalaženju posla, novac i veze, par je iznajmio skroman i sumoran bungalov u Osiningu, Njujork svega milju od Popravnog zavoda Sing Sing. Tu je Zweig počeo neumorni rad na svojoj autobiografiji – radeći, kako je sam rekao, kao „da me je gonilo sedam đavola“. Nekih četiri stotine stranica se prolilo iz njega u svega nekoliko sedmica. Njegova produktivnost je bila odraz osjećaja hitnosti: knjiga je bila zamišljena kao svojevrsna poruka budućnosti. Istorijska je zakonitost, pisao je „ da je savremenicima uskraćeno prepoznavanje ranih početaka velikih pokreta koji odlučujuće oblikuju njihovo vrjeme.“ Zweig je odlučio da za dobrobit budućih generacija kojima je ostavljen zadatak da nanovo podignu društvo iz ruševina uđe u trag tome kako je vladavina Nacista postala moguća, te kako su on i mnogi drugi propustili da uoče njene početke.

 

Zweig bilježi kako ne može da se prisjeti kada je prvi put čuo Hitlerovo ime, to je bio period konfuzije, ispunjen gadnim agitatorima. Tokom ranih godina Hitlerovog uspona Zweig je bio na vrhuncu karijere i čuven kao borac za principe i pokrete koji su promovisali solidarnost među evropskim nacijama. Pozvao je na osnivanje međunarodnog univerziteta sa podružnicama u svim najznačajnijim evropskim glavnim gradovima sa rotirajućim programom razmjene studenata sa namjerom da mlade izloži drugim zajednicama, narodima i religijama. Bio je vrlo svjestan da su nacionalističke strasti izražene tokom Prvog svjetskog rata tokom godina izmiješane sa novim rasističkim ideologijama. Prožimajuća ozlojađenost, nastala kao rezultat osjećaja poniženja i ekonomskih poteškoća koje su zahvatile građane Njemačke kao posljedica Versajskog sporazuma, mogla se iskoristiti kao pogonsko gorivo za bilo koji od radikalnih i krvoločnih projekata.

Zweigu su upale u oči, disciplina i finansijski resursi izloženi na mitinzima nacionalsocijalista – njihove sablasno sinhronizovane vježbe i potpuno nove uniforme, paradiranje izvanredne flote automobila, motocikala i kamiona. Često je putovao preko granice u Njemačku do malog odmarališta Berchtesgaden gdje je vidio „male ali stalno rastuće odrede mladih momaka u jahaćim čizmama i braon košuljama, svaki sa jarko obojenom svastikom na rukavu“. Ovi momci su očigledno bili trenirani za napad, prisjećao se Zweig. Ali nakon sloma Hitlerovog puča iz 1923, Zweig jedva da je razmišljao o nacional-socijalistima sve do izbora iz 1930, kada je podrška partiji eksplodirala – od ispod milion glasova dvije godine ranije do preko šest miliona. U tom trenutku još uvijek nesvjestan šta bi popularna afirmacija mogla najaviti Zweig aplaudira entuzijazmu iskazanom na izborima. Zweig u ovom trenutku krivi učmalost staromodnih demokrata za pobjedu nacista ocjenjujući rezultate izbora kao „možda ne mudar ali u osnovi ispravan i prihvatljiv revolt omladine protiv sporosti i neodlučnosti visoke politike.“

 

U memoarima, Zweig ne opravdava svoj i neuspjeh intelektualaca tog vremena da rano shvate Hitlerov značaj. Pisao je: „Mali broj pisaca koji su uzeli na sebe da pročitaju Hitlerovu knjigu, umjesto razmatranja njegovog programa ismijavali su bombastičnost i naduvenost njegove proze,“ Nisu ga shvatali niti ozbiljno niti bukvalno. Čak i tokom ranih tridesetih, „velike novine demokratske orijentacije umjesto da upozore svoje čitaoce, svakog dana su ih uvjeravale da će pokret… u kratkom roku neizbežno propasti.“ Tašta u svoju obrazovanost i kultiviranost, intelektualna elita nije mogla prihvatiti da su te ideje i neobrazovani „pivnički agitator“ već stekli ogromnu podršku zahvaljujući „onima koji povlače nevidljive konce“, koristoljubivim grupama i pojedincima koji su vjerovali da mogu manipulisati harizmatičnim disidentom u sopstvenu korist. Napokon, Njemačka je bila država u kojoj je zakon imao čvrste temelje, gdje se parlamentarna većina protivila Hitleru i gdje je svaki građanin vjerovao da su „njegova sloboda i ravnopravnost osigurani svečano potvrđenim ustavom“.

 

Zweig je prepoznao da je propaganda imala ključnu ulogu u eroziji svjetske savjesti. Opisuje kako je osjetljivost građana otupjela tokom Prvog svjetskog rata pred nadolazećom plimom propagande koja je preplavila novine, magazine i radio. Eventualno, čak su i dobronamjerni intelektualci i novinari postali krivci u onome što Zweig naziva „dopingovanjem uzbuđenja“, vještačko izazivanje emocija koje je neizbježno kulminiralo u masovno rasprostranjenom strahu i mržnji. Opisujući metež i buku koju je izazvao elokventni protest jednog umjetnika protiv rata u jesen 1914., Zweig smatra da je u tom trenutku „svijet još uvijek imao moć. Još uvijek nije bio utučen organizovanim lažima - „propagandom““. Primjećuje da je Hitler „uznio laž na nivou podrazumijevanja“ baš kao što je pretvorio „antihumanizam u zakon“. I dok je došla 1939. „više niti jedna izjava bilo kog pisca nije imala značajan efekt… nijedna knjiga, pamflet, esej ili poema“ nisu mogle inspirisati mase na otpor Hitlerovom guranju Njemačke u rat.

 

Propaganda je istovremeno raspalila Hitlerovu bazu ali i omogućila pokriće za najbrutalniju agresiju njegovog režima. Omogućila je da se potraga za istinom pretopi u žudnju za imaginarnim ishodima kako su želje Evropljana za postizanjem mirnog rešenja globalne krize prevazišle zdravorazumski skepticizam. Zweig piše: „ Bilo je dovoljno da Hitler samo izusti reč „mir“ - kako bi novine pale u oduševljenje, zaboravile njegova ranija djela, kao i da se suzdrže od postavljanja pitanja zašto se Njemačka bjesomučno naoružava“. Čak i nakon što su pojedinci čuli o izgradnji specijalnih koncentracionih logora i o tajnim odajama gdje su nevini ljudi ubijani bez suđenja, Zweig priča, ljudi su i dalje odbijali da povjeruju da nova realnost može ustrajati. „Pojedinac bi sebi rekao da je to može biti samo erupcija inicijalnog, nerazumnog bijesa. Takve stvari ne mogu dugo trajati u dvadesetom vijeku.“. U jednoj od najdirljivijih scena njegove autobiografije Zweig opisuje kako je vidio prve izbjeglice iz Njemačke koje penjući se preko Salcburških planina, gazeći potoke beže u Austriju ubrzo nakon što je Hitler postavljen za kancelara. „Izgladnjele, pohabane, uzrujane… one su bile prethodnici paničnog bijega of nehumanosti koja će se uskoro proširiti preko cijele zemlje. Čak ni tada nisam shvatao, dok sam gledao u te bjegunce, da bi u njihovim blijedim licima kao u ogledalu trebao da opazim sopstveni život i da ćemo svi mi, svi mi, svi mi postati žrtve žudnje za moću tog čovjeka.“

 

U Sjedinjenim Državama Zweig se osjećao mizerno. Amerikanci su djelovali nezainteresovano za patnju emigranata; Evropa, stalno je ponavljao, izvršava samoubistvo. Jednom prijatelju se povjerio da se osjeća kao da živi “posmrtnu” egzistenciju. U očajničkom pokušaju da obnovi svoju volju za životom otputovao je u Brazil avgusta 1941. gdje su ga tokom prethodnih posjeta, stanovnici tretirali kao filmsku zvijezdu i čija je očigledna rasna izmiješanost stanovništva Zweigu djelovala kao jedini put naprijed za čovječanstvo. U pismima iz tog perioda Zweig djeluje hronično čežnjiv, kao da je otputovao nazad u jučerašnji svijet, ipak i pored sve njegove naklonosti prema Brazilcima i uživanju u prirodnim ljepotama njegova usamljenost je rasla i postajala sve oštrija. Mnogi od njegovih najbližih prijatelja su bili mrtvi, oni koji nisu bili mrtvi, bili su hiljadama milja daleko. Njegov san o tolerantnoj Evropi bez granica (oduvijek njegovoj iskonskoj, duhovnoj domovini) je bio uništen. Pisao je piscu Julesu Romainsu: „Moja unutrašnja kriza sastoji se iz toga što ne mogu da se poistovjetim sa osobom u mom pasošu, sopstvom egzila.“ Februara 1942., zajedno za Lottom, Zweig je uzeo preveliku dozu pilula za spavanje. U formalnoj oproštajnoj poruci Zweig je napisao da mu je djelovalo bolje povući se s dostojanstvom u pravo vrijeme, živeći „život u kojem je intelektualni napor predstavljao vrhunsko zadovoljstvo, a sloboda pojedinca najviše zemaljsko dobro”, napisao je.

 

Ne mogu da se ne pitam koliko daleko na skali moralne degradacije bi Zweig postavio Ameriku u njenom trenutnom stanju. Imamo magnetičnog vođu koji konstantno i nemilosrdno laže – ne patološki već strateški, da smiri svoje protivnike, da razbjesni svoje pristalice, podstakne haos. Amerikanci su zbunjeni i utrnuli pred poplavom lažnih i dezinformacija. Čitajući u Zweigovim memoarima kako tokom godina Hitlerovog uspona na vlast, mnogi dobronamjerni ljudi „nisu mogli ili nisu željeli spaziti da je u pogonu nova tehnika svjesne, cinične amoralnosti“, teško je ne misliti o neprilici u kojoj smo trenutno. Prošle sedmice dok je Trump potpisivao drastičnu zabranu imigracije koja je izazvala proteste širom države i svijeta i nakon toga nastojao ublažiti proteste malim umirujućim potezima i demantima, razmišljao sam o jednoj drugoj ključnoj tehnici koju je Zweig identifikovao kod Hitlera i njegovih ministara: svoje najekstremnije mjere uvodili su postepeno i strateški u cilju odmjeravanja kako je svaki od novih protesta primljen u javnosti. „Samo po jedna pilula, a onda moment čekanja i osmatranja snage djelovanja kako bi uvidjeli da li će svjetska savjest svariti i tu dozu.“, piše Zweig. „Doze su progresivno bile sve jače sve dok cela Evropa nije konačno postradala od njih.“

 

I pored toga Zweig bi mogao primiijetiti da danas, predsjednik Trump i zlokobni „oni koji vuku konce“ još uvijek nisu učvrstili protokole za vršenje vlasti. Jedna tragična lekcija „Jučerašnjeg svijeta“ je to da i u kulturi u kojoj je dezinformacija postala sveprisutna, gdje je ljutita baza podržana od strane različitih imućnih interesnih grupa osjeća osnaženom konstantnim lažima harizmatičnog lidera – centar se može održati. Zweigovo gledište je da je posljednji udarac neophodan za strmoglavljivanje Njemačke katastrofe zadat februara 1933., kada je u Berlinu spaljena zgrada parlamenta – za podmetanje požara Hitler je optužio komuniste mada neki istoričari još uvijek vjeruju da je napad izveden od strane samih nacista. „Jednim udarcem pravda u Njemačkoj je smrvljena,“ prisjeća se Zweig. Razaranje simbolične građevine, plamen koji nije odnio niti jedan život, postalo je povod da vlada započne terorisanje sopstvenih građana. Kobni požar se dogodio manje od trideset dana nakon što je Hitler postao kancelar. Mučna snaga Zweigovog memoara leži u bolu izazvanom pogledom u prošlost i shvatanju da je postojao prozor, mogućost za djelovanje i otkrivanju kako iznenada i neopozivo taj prozor može biti zatvoren.

 

George Prochnik je autor knjiga “The Impossible Exile: Sefan Zweig at the End of the World” i “Stranger in a Strange Land: Searching for Gershom Scholem and Jerusalem”

 

izvor: New Yorker
















11.02.2017.

EMIR RAMIĆ: NEKO NA BALKANU AKTIVNO POTPIRUJE I PRIŽELjKUJE RASPAD EVROPSKE UNIJE !

Emir Ramić : Neko na Balkanu aktivno potpiruje i priželjkuje raspad Evropske unije !

Februar 10. 2017.


U času kad anonimni Thimothy Less preko prestižnog Foreign Affairsu prekraja granice na Balkanu za tuđi račun, u vremenu kad Njemačka upozorava da će se Evropska unija – ako se bude raspadala, raspasti zbog Balkana, u trenutku prestravljenosti EU diplomata koji se ne snalaze nakon Brexita i Obame, mi snažno želimo potvrditi našu privrženost moralu u politici i još jednom dati svoj glas za jedinstvenu i suverenu Bosnu i Hercegovinu.

Ovim pismom podržavamo upozorenja bh-organizacija u matici i dijaspori, istaknutih akademika, istraživača i aktivista od 31. januara ove godine. Upozorenja su izrečena protiv antibosanskohercegovačkog djelovanja paralelne vanjske mreže Milorada Dodika, osobe na američkoj crnoj listi. Djelovanje RS-a preko kancelarija RS je neustavno, antidejtonsko i upereno je protiv Bosne i Hercegovine, ali i Evropske unije.

Dakle, nota bene Europa: prekrajanje granica je Dodikov cilj, raspad EU Dodiku je zalog za raspad Bosne i Hercegovine, a prestravljenost europskog vodstva i briselske birokracije je stanje koje – zajedno sa svojim saveznicima i zaštitnicima – priprema, proizvodi i priželjkuje.

Da objasnimo! Jednom se već, ne tako davno, kroz Bosnu i Hercegovinu pucalo u Evropu, u samo srce Evrope. Pucnjem u Sarajevu 1914. Bosna i Hercegovina je iskorištena kao medij za raspad Austrougarske i početak I svjetskog rata. Danas, 2017., kroz Bosnu i Hercegovinu, opet ko medij, ponovo se puca, ovaj put u Evropsku uniju.

Neko na Balkanu aktivno potpiruje i priželjkuje raspad EU. Nota bene, Europa!

Bosna i Hercegovina nastavlja svoj državni put, u to smo uvjereni. Da bi olakšali put, da bi olakašali život njenim građanima i narodima, da bi EU mogla nastaviti rješavanje naraslih problema bez balkanskih podmetanja, apelujemo na zautavljanje unutrašnjih i vanjskih antievropskih i antidejtonskih djelovanja RS administacije, na čijem čelu je osoba sa američke crne liste. navodi se u  javnom apelu , odnosno pismu  upozorenja,  upućenog  na adrese relevantnih   domaćih i međunarodnih dužnosnika i organizacija, koje je u ime   Međunarodnog tima eksperata Instituta za istraživanje genocida Kanada  potpisao direktor IGK-a Emir Ramić.

(Kliker.info)

/////////////////
///////////////////////

Kolumne

Bakir Izetbegović – (re)vizionar : „Prije deset godina govorilo se o ukidanju Republike Srpske, a danas se govori o ukidanju BiH“

Andrej Nikolaidis : Sve vrste intelektualne prostitucije

Enes Ratkušić : Je li predsjednik HDZ BiH preuzeo Dodikove posloce ?

Muharem Bazdulj : Sto godina hladnoće

Nouriel Roubini : Da je Obama tretirao korporativni sektor na način na koji to Trump radi,

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49624769

Powered by Blogger.ba