Hariz Halilović: Srebreničani su u ratu krili glad kao vlastitu sramotu

U pažljivo osmišljenoj vojnoj operaciji gušenja Srebrenice, izgladnjivanje bošnjačkog stanovništva je bilo integralni dio vojne strategije.

Halilovićeve antropološke studije su nagrađivane, a prije četiri godine objavljena mu je knjiga eseja ‘Kako čitati Srebrenicu’ (Ustupljeno Al Jazeeri)

Saida MustajbegovićP 14 Dec 2021

Biografija Hariza Halilovića (Srebrenica, 1970) u dobrom dijelu priča je o Bosni i Hercegovini u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Sarajevski student medicine s protesta u bosanskohercegovačkoj prijestolnici 1992. na raspustu ne odlazi u Srebrenicu već u Prijedor posjetiti djevojku. Umjesto srebreničkog preživio je prijedorski pakao. Halilović je profesor doktor socijalne antropologije pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija, gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), kao član istraživačkog tima Centra za interdisciplinarna primijenjena društvena istraživanja (CISAR), u Sarajevu. Njegova antropološke studije su nagrađivane, a prije četiri godine Buybook je objavio njegovu knjigu eseja Kako čitati Srebrenicu.

U intervjuu govori o traumama genocida oko kojih je stigma šutnje poput traume gladi i stida što se preživjelo. Halilović objašnjava zbog čega smo danas u situaciji da se osuđeni za ratni zločin slave umjesto da su u društvenom kontekstu smješteni kao i osuđenici u Njemačkoj nakon nirnberških suđenja.

  • O gladi u Srebrenici od 1992. do 1995. pisali ste u knjigama Vi, Emir Suljagić i Hasan Nuhanović. I pored toga je glad u Srebrenici tabu? Zašto?

U sveukupnoj i pažljivo osmišljenoj vojnoj operaciji gušenja Srebrenice, izgladnjivanje bošnjačkog stanovništva je bilo integralni dio vojne strategije. Sjećanje na glad je dio sjećanja svih preživjelih Srebreničana, odnosno Bošnjaka Podrinja i svih onih koji su u Srebrenici našli svoje zadnje utočište u periodu od 1992. do 1995. Ono što možemo ponekad čuti od ljudi koji su preživjeli opsadu u Sarajevu ili Tuzli, kako su im se zgadili riža i leća za cijeli život, jer su u ratu bili prisiljeni jesti tu jednoličnu hranu, nikada nećete čuti od preživjelih Srebreničana—jer oni nikad te namjernice nisu ni vidjeli u ratu. Umjesto toga, ako se raspitate, čut ćete kako se pravio hljeb o ljeskovog cvata, kočanja (drvenasta sredina kukuruznog klipa bez zrna), sušene kore voća i svega onog što je uglavnom bilo stočna hrana, tj. tek donekle jestivo i probavljivo. Gladovanje kao i nedostatak soli je dovodilo do raznih fizičkih i psihičkih bolesti i smrtnosti pogotovo onih najslabijih djece i starih osoba. Gladovanje, kako je to Hasan Nuhanović detaljno opisao u svojoj knjizi „Zbjeg“, također je doživljavano i kao poseban vid poniženja. Čak i u okolnostima progona i totalne opkoljenosti, mnogi ljudi su osjećali stid i krili su glad kao svoju vlastitu sramotu. Hasana je, naprimjer, bilo sramota koliko je bio mršav pa nije izlazio napolje da bude viđen u takvom stanju. Gladovanje, u dobroj mjeri, i nakon rata nastavilo biti tabu tema, jer je ljudima teško govoriti o tom poniženju i patnji. Mnogi ljudi su izgubili živote tragajući za bilo čim jestivim. To je bio goli opstanak, ljudi su bili svedeni na najniže instinkte preživljavanja i zbog toga su bili spremni učiniti sve kako bi došli do neke hrane. Išli su u svoja i tuđa okupirana i spaljena sela, prosili su tamo gdje je još bilo neke hrane, rovili su po deponiji UNPROFOR-ovog smeća, prije nego bi je UNPROFOR-ovi vojnici zapalili… Te patnje, poniženja i traume se malo ko od preživjelih Srebreničana želi sjetiti.

  • Čehinja dr. Marketa Slavkova, Vaša bivša studentica u Melburnu, u doktorskoj tezi  obradila je temu gladovanja u Srebrenici i na koje načine se hrana pravila. Koji su zaključci njenog istraživanja?

Da, do sada je temu gladovanja, kao i načine na koje se od ničega pravila hrana u opkoljenoj Srebrenici jedino, u svojoj doktorskoj disertaciji, obradila dr. Marketa Slavkova. Kako to već antropolozi čine, Marketa (u Srebrenici svima poznata kao Maja) provela je skoro pet godina živeći i istražujući u Srebrenici. Mnogi povratnici u Srebrenicu je i danas smatraju svojom sugrađankom. U toku istraživanja, obavila je na stotine razgovora i živjela s onima koji su preživjeli opsadu i genocid. Taj vrijedan istraživački rad ostaje kao svjedočanstvo o jednom aspektu agresije i genocida o kojem se također treba znati. A pored zaključka da se izgladnjivanje opkoljenog stanovništva koristilo kao vojna strategija tzv. VRS-a, ovaj naučni rad također opisuje i svu kreativnost, snalažljivost i znanje koje su, uglavnom srebreničke žene, ulagale u “izmišljanje“ jela i hranjenja svojih porodica od improviziranih sastojaka.

  • Gladovanje tj. sjećanje na njega sada već naučno je dokazano da se transgeneracijski i epigenetski prenosi. Na koji način se suočavati sa ovom vrstom traume?

Pored sjećanja na glad, zabilježenih kroz priče i naučne radove, postoji i utjelovljeno sjećanje, koje je, kao i druge traume, transgeneracijsko pa čak i epigenetsko. Naučnici su 2018. otkrili tragove gladovanja u genima druge i treće generacije Holanđana čiji su roditelji i preci preživjeli glad za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stoga je i odgovor na Vaše pitanje ostaje otvoren jer ratna glad onih koji su bili u Srebrenici od 1992. do 1995. će sigurno ostati upamćena, na mnoge načine i kroz buduće generacije. Potomci žrtava genocida će i svojim genima svjedočiti o genocidu nad njihovom rodbinom i precima. To nije nikakva naučna fantastika. Zahvaljujući biomedicinskoj tehnologiji, Srebrenički genocid je prvi slučaj genocida u historiji koji direktno vezan za biološku jedinicu identiteta, za gene, odnosno DNK—i to ne na nekoj simboličnoj razini nego egzaktnim naučnim metodama. Zahvaljujući genima, tj. DNK, preživjelih, utvrđen je identitet najvećeg broja žrtava genocida, a u svojim genima preživjeli i njihovi potomci će nastaviti nositi kako fragmente identiteta tako i fragmente traume onih koje su izgubili u Srebrenici. Jer genocid je transgeneracijski zločin koji ne prestaje aktom ubijanja ljudi. Stoga bi bilo jako bitno pokrenuti jednu širu longitudinalnu studiju upravo na temu gladovanja.

  • Elvira Mujičić u romanu Deset šljiva za fašiste, u susretu sa porušenim srebreničkim domom, vraćanjem naninih posmrtnih ostataka pripovijeda tuđe sjećanje na Drugi svjetski rat kada su neprijateljskoj vojsci bili u obavezi nositi hranu. Da li je to vid suočavanja s traumom gladi?

Mujičić je napisala jedinstven roman u kojem je utkala i svoj nativni bosanski i svoj adoptirani talijanski identitet, a i rat koji je bio transgeneracijsko iskustvo tri generacije žena njene porodice. I u onome ratu, kako generacije naših nena nazivaju Drugi svjetski rat, bilo je velike gladi i patnje. U tom ratu, obični ljudi su patili pod raznim vojskama koje su se često smjenjivale kao okupatori i osloboditelji, a koje su mještani morali hraniti za vrijeme njihove kontrole zauzetim mjestima, bez obzira što su i sami bili na rubu gladi. Glad i oskudica s hranom iz neninih priča se pojavljuju kao dominantno sjećanje u autoricinom susretu s porušenom porodičnom kućom iz koje zjape pustoš, hladnoća i glad – glad za toplim domom i mirisima hrane, glad za senzornim sjećanjima koja su devastiranu kuću nekada činili domom. Da, mislim da je to upravo vid suočavanja s traumom gladi, kako ste i sami prepoznali.

  • Srebrenica je postala metafora stradanja, Omarska simbol mučenja a u dijaspori bosanskohercegovački pisci pišu o imaginarnom zavičaju. Kakvu ulogu umjetnost ima u procesu detraumatizacije?

Nedavno sam napisao jedan rad na temu literarne produkcije u bh. dijaspori te se malo dublje pozabavio temama, žanrom, jezikom i stilom onoga što se piše i objavljuje u dijaspori. U tom šarolikom i interesantnom opusu, memoarska literatura zauzima jako važno mjesto. Naime, upravo su prve knjige objavljene u izbjeglištvu vani bile one o golgotama Omarske, kao što su Deseti krug pakla, autora Rezaka Hukanovića, ili Dani ubijanja, autora Kemala Pervanica. U svim zemljama gdje se uspostavila bh. dijaspora, od Skandinavije preko zapadne Europe i Sjeverne Amerike sve do Australije, imamo slične zapise o Srebrenici, Brčkom, Bosanskom Novom, Bihaću, Sarajevu… Takvih memoarskih i dokumentarnih elemenata ima i onom imaginarnom, tj. u kvalitetnoj fikciji bh. autora u dijaspori objavljenoj na raznim jezicima—poput Aleksandra Hemona na engleskom, Saše Stanišića na njemačkom, Alena Meškovića na danskom, Adnana Mahmutovića na švedskom, Elvire Mujčić na talijanskom ili Jasne Šamić na francuskom, da spomenem samo one najistaknutije naše pisce na ovim jezicima. Ne samo autorima ovih i sličnih djela, nego i mnogim njihovim bosanskohercegovačkim čitateljima ove su knjige došle kao lijek u procesu detraumatizacije jer su u njima prepoznali neka svoja iskustva i traume koje sami nisu mogli artikulirati. Naravno, književnost je samo jedna od mnogih umjetničkih formi koje se stvaraju u dijaspori i koja ima takav efekt. Niz drugih umjetnosti i umjetnika,  poput vizualnih umjetnika kao što su Adis Fejzić u Australiji ili Maja Ružnić u Americi također kreiraju umjetničke forme inspirirane stradanjima u Bosni i Hercegovini.

  • U kolektivnoj memorizaciji na koji način se odnositi prema mjestima velike boli – mjestima gdje je počinjen genocid?

Ne mislim da postoji jedan način i jedan propisani recept kako se odnositi prema mjestima velike boli. Možda je lakše reći kako se prema takvim mjestima ne treba odnositi. Sudeći po onome čemu svjedočimo zadnjih dvadesetak godina u bh. entitetu Republika Srpska, mnoga mjesta boli i stradanja su ne samo oskrnavljena nego čak i preoteta kad je memorijalizacija u pitanju. Ja sam taj fenomen upravo tako i nazvao—hijacked memories. U prijedorskom kraju svi bivši logori (Omarska, Keraterm i Trnopolje) su vraćeni u mirnodopske svrhe bez ikakvog znaka da su ovdje ljudi zatvarani, mučeni i ubijani 1992. Industrijski kompleks Omarska, kao i prateći rudnik, su sada vlasništvo transnacionalne tvrtke ArcelorMittal. Uprava ArcelorMittala se ponaša kao da se radi o najobičnijem biznisu, a ne da su kupili konc-logor i najvjerovatnije skrivene masovne grobnice na području rudnika. Pristup Omarskoj je zabranjen, osim jednom godišnje. 6. augusta, kada uprava dozvoli bivšim logorašima kratku posjetu mjestu njihove patnje i stradanja. Još gora situacija je s bivšim logorom Trnopolje, koji se sastojao od osnovne škole (koja se nekad zvala Bratstvo-Jedinstvo) i lokalnog doma kulture. Na mjestu bivšeg logora ponovo je aktivna osnovna škola u čijem dvorištu je postavljen betonski spomenik srpskim borcima u formi onog orla s četničke kokarde. Ni slova o logoru za Bošnjake i Hrvate Prijedora.

Slažem se da je potrebno popisati, klasificirati i objaviti leksikon pojmova i mjesta bola. Moj kolega dr. Hikmet Karčić radi na nečemu sličnom, nešto što bi se moglo nazvati kalendar ratnih događaja, a u kojem se trebaju naći svi ratni događaji izlistani po datumima, kao “dogodilo se na današnji dan“. Memorijalizacija i kultura sjećanja, poput ove, su bitni, jer znajući šta se i gdje dogodilo na današnji dan, postajemo svjesni koliko je važno raditi na tome da nam se isto zlo ne dogodi u nekom sutrašnjem danu.

  • Haški osuđenici za ratne zločine slave se glasnije nego ikad. Gdje se pogriješilo u prezentaciji optužbi i interpretaciji presuda suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije?

Pogriješili su mnogi jer se očekivalo kako će samo uklanjanje ratnih zločinaca sa scene i njihovo sudsko procesuiranje dovesti da katarze među tzv. običnim svijetom. Činjenica da je hapšenje i privođenje optuženih zločinaca pravdi uzelo jako puno vremena—u slučaju najtraženijih bjegunaca Karadžića i Mladića i preko deset godina nakon rata—a i da su sama suđenja svakom pojedinačnom optuženiku trajala više godina, svakako su smanjila nirnberški efekt rapidnog suočavanja s ratnim zločinima. Pored toga, otežavajuća okolnost je bila i ta što se cijeli sudski proces odvijao u Haagu, daleko od mjesta zločina i prostora bivše Jugoslavije. Zbog svega toga vrlo rano se osjetio zamor i nezainteresiranost za ta suđenja, dok je propaganda na terenu presuđene zločince predstavljala kao heroje bez ikakvim političkih ili pravnih posljedica. Haaški Tribunal je jako kasno shvatio slab efekt njihovog posla u lokalnim zajednicama pa su pokrenuli tzv. outreach program kojim se ništa bitno nije promijenilo; presuđeni zločinci po izlasku iz zatvora su bili dočekivani kao estradne zvijezde, a političari poput Milorada Dodika su od toga pravili detaljno isceniranu nacionalističku predstavu.  Da se od početka imala jasna strategija, presuđeni ratni zločinci bi bili prezreni prije svega u lokalnim sredinama, tamo gdje su ih ljudi poznavali i gdje su uglavnom i počinili zločine, a ne slavljeni kao tobožnji heroji. Istina koja se utvrdila sudskim procesom jer trebala biti predočena u tim lokalnim sredinama, onako kako se inače kreiranje javno mnijenje; kroz medije, poruke, postere. Ranije sam govorio i predlagao da se, naprimjer, na ulazu u Vlasenicu postavi billboard ove sadržine:

Ja mogu da kažem da se zbog svega toga iskreno kajem. Zaista se kajem, jer ako bih samo rekao ‘Kajem se’ forme radi neke. Ja najbolje znam šta osjećam. Moje kajanje dolazi iz mene, jer veliku većinu ljudi ja sam poznavao odmalena. Zajedno smo odrasli, neki su mi bili komšije. Iskoristiću ovu priliku da se svim tim žrtvama i onim koje sam direktno provrijedio, na čije sam živote i sudbinu utjecao, izvinim, izvinim duboko, i svim onim koji su bili u Sušici bilo dan, bilo mjesec, bilo više vremena. (Dragan Nikolić)

Da podsjetim one koji su možda zaboravili: Dragan Nikolić je bio upravnik zatočeničkog logora Sušica, koji su srpske snage osnovale u opštini Vlasenica u Bosni i Hercegovini 1992 godine. U vrijeme dok je bio upravnik logora, učestvovao je u stvaranju i održavanju atmosfere terora i sistematskog sadizma za muslimanske i druge nesrpske zatočenike. Lično je ubio devet ljudi, a druge zatočenike je mučio i premlaćivao. Pod njegovim vođstvom, žene svih starosnih doba silovane su i seksualno zlostavljane. Osuđen je na 20 godina zatvora.

Ovakve i slične izjave i koncizne činjenice od dokazanim i presuđenim ratnim zločinima bi trebale krasiti sva mjesta gdje su ratni zločini počinjeni.

  • Šta se u zvaničnom narativu u Njemačkoj promijenilo nakon suđenja u Nürnbergu i na koji način presude i danas utječu na ondašnje politike i zakone?

Njemački narod, onaj običan svijet da ga tako nazovem, bio je direktno konfrontiran s dokazima zločina koji su počinjeni u njihovo ime. Nije tu bilo prostora za biranje istine i nepriznavanje presuda i sudski utvrđenih činjenica. Saveznici su organizirali masovne posjete Nijemaca mjestima ubijanja, masovnim grobnicama i materijalnim dokazima počinjenih zločina. Suđenja u Nürnbergu su poslužila da se najdogovorniji za ta zlodjela osude i uspostavi historijska i pravna istina. Nakon procesa u Nürnbergu, Nijemci, kao narod, započeli su proces denacifikacije, prihvatili odgovornost za zlo koje je počinjeno u njihovo ime i te se odgovornosti nikada nisu odrekli. Zato je današnja Njemačka jedna od najdemokratskijih zemalja u kojoj je zakonom sankcionirano bilo kakvo negiranje, relativiziranje ili veličanja Nacizma i nacističkih zločina.

  • Može li se napraviti komparacija kakva je bila uloga medija tokom suđenja u Nürnbergu a kakav su odjek u javnosti imala haška suđenja  u javnosti?

Cijeli svijet je pratio suđenja u Nürnbergu, kao što je i cijeli svijet mogao pratiti suđenja u Haagu, međutim haška suđenja su u javnosti, a i u sudnici, često predstavljana kao neki civilni procesi. Sjećam se kako je jedna od srebreničkih majki rekla da ne može gledati ta suđenja i slušati kako se ubice njene djece nazivaju gospodom, a sudije im se obraćaju s poštovanjem kao da se radi o nekim ljudima kojima se sudi za neki premetni prekršaj, a ne za masovne zločine i genocid.

  • Može li se priznanje krivice za ratni zločin i javno pokajanje upotrijebiti za promjenu narativa u mjestima gdje su zločini počinjeni?

Mislim da može i da je upravo ona izjava koju je presuđeni ratni zločinac Dragan Nikolić izrekao u sudnici jedno od priznanja takvog kalibra.

  • Pričaju li preživjeli o osjećaju stida što su živi? O njemu pišete Vi i Emir Suljagić u knjigama.

Preživjeli uglavnom internaliziraju taj osjećaj, pokopaju ga u sebi i teško nalaze riječi kojim bi taj osjećaj stida i krivice (survivor’s guilt) opisali. Znate, skoro da je taj osjećaj uvijek prisutan kao reakcija na smrt dragih ljudi. Čak se i oni sretnici kojima roditelji umru prirodnom smrću u dubokoj starosti pitaju da li su učinili dovoljno i da li su mogli biti bolji svojim roditeljima. E, sad pomnožite taj osjećaj s više hiljada puta i zamislite kakva neodgovorena pitanja sebi postavljaju preživjeli u odnosu na svoju rodbinu, prijatelje, komšije, poznanike… Biti izuzetak, tj. biti živ, preživjeli ne osjećaju kao neku čast, niti dar, neku posebnu sposobnost u odnosu na one koji su pobijeni. Kao i mnoge druge, tako i mene, svaki put, kada sam u Potočarima, i kad čitam imena svoje rodbine, svojih školskih drugova, mnogih dječaka koji su bili mlađi od mene kada su pobijeni, obuzme osjećaj stida. I osjetim koliko mi svi ti ljudi fale. Zamislite kada vam iz života isčupaju nekoliko hiljada ljudi s kojima ste dijelili ili rodbinske veze, ili đačke klupe, igrališta, kupališta, kafiće, dijelili i bili vezani za sve ono što čini zavičaj… Jedan moj cijeli takav svijet je nestao. I nestalo je desetine hiljada takvih svjetova svima oni koji su preživjeli i koji svoju rodbinu posjećuju na mezarju u Potočarima. Taj osjećaj stida jer sam živ me uvijek obuzme kada se sretnem s majkama svojih pobijenih rođaka i prijatelja, kada kažu kako ih podsjećam na njihove sinove, kada mi zažele sreću u životu, pitaju za moga sina i koliki je porastao… Ja tada samo mogu plakati do neba jer znam da one ništa od toga nemaju, a svi ti njihovi pobijeni sinovi i nerođeni unuci također meni fale.

  • Na koji način pričati o stidu ili krivnji što se preživjelo? U dvije godine pandemije traumatično iskustvo zaraze covidom, kod velikog broja zaraženih ostavlja za posljedicu stid i krivnju da su nekog dragog zarazili i da je to imalo fatalne posljedice.

Mislim da je osjećaj stida prije vrlina nego ljudska mana, jer podrazumijeva refleksivnost, preispitivanje samog sebe i svoje pozicioniranje u odnosu na druge ljude oko nas. Smatram da takav osjećaj krivnje proizlazi iz solidarnosti sa drugima, a nikako iz sebičnosti. Čovjek je prije svega društveno biće i briga za druge ljude je ono što nas čini ljudima i najboljem smislu te riječi. U vremenima u kojima živimo previše se promovira fokus na individualnost i sebičnost, a virtualne društvene mreže ponekad daju privid kako samoljublje i bestidnost predstavljaju neke vrline. Zato je lijepo čuti da ljudi u teškim vremenima kakva je pandemija nisu izgubili osjećaj za druge i svoju odgovornost za šire društveno dobro.IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

MIŠLJENJAMIŠLJENJA,

Srebrenica nakon svega: Sram nas bilo

Prvaci Srbije, plus prišipetlje iz Banja Luke i Podgorice, pokušavaju da grijeh brojnih zlikovaca, natovare na srpski narod.opinion by Dragan BanjacDragan BanjacPublished On 12 Jul 202112 Jul 2021

BLOGBLOG,

Srebrenička majka Kadira

Naši preci su živjeli teškim životom, puno težim nego mi što danas živimo. Žrtvovali su se, očajavali nisu, ostali ljudi prije svaga, i dostojanstveno dočekali smrt.blog by Ahmed HrustanovićAhmed HrustanovićPublished On 13 Sep 202113 Sep 2021

BLOGBLOG,

Snimljeni razgovor sa Hajrijom Ćatić: Posljednji srebrenički glas

Ta jedna koščica, ili bar iskrena volja da se ta koščica pronađe, dijelila je Hajrijinu viziju o budućnosti naše zemlje na potencijalno bolju ili mračnu kao što je mračna i naša prošlost.blog by Nihad KreševljakovićNihad KreševljakovićPublished On 11 Nov 202111 Nov 2021

Fink: Srebrenica je opasno daleko od umova zapadnih političara

Autor knjige ‘Srebrenica. Hronologija jednog genocida: Ili šta se desilo s Mirnesom Osmanovićem’ govori za Al Jazeeru svojoj knjizi, istraživanju te suočavanju s prošlošću.Published On 20 Nov 202120 Nov 2021

VIŠE IZ RUBRIKE TEME

Šuško: Suživot Jevreja i muslimana u BiH, kontinuitet dug pet vijekova

Mlađim generacijama treba kontinuirano ukazivati na vrijednost višestoljetne prakse suživota u Bosni i Hercegovini, poručuje dr. Dževada Šuško (Ustupljeno Al Jazeeri)

Mogući scenariji za potencijalnu rusku invaziju na Ukrajinu

Ukrajinski rezervisti prisustvuju vježbi na streljani u blizini Kijeva 2. oktobra 2021. (EPA)

Duboko ukorijenjena korupcija tjera građane iz BiH

Efikasno i nezavisno pravosuđe bi bilo glavni nosilac borbe protiv korupcije (Al Jazeera)

Kako je priča o humoru u ratu osvojila Nijemce

Sa svih strana stižu pozitivne reakcije na predstavu 'Kako smo se smijali' (Foto: Maria Shulga / Ustupljeno Al Jazeeri)

POPULARNO

Krivična prijava protiv Dodika: Država BiH je napadnuta

Pravosudne institucije BiH su dužne da odlučno reagiraju i hitno poduzmu korake iz svoje nadležnosti, navedeno je (Dejan Rakita / PIXSELL)

Dodik: Ako Njemačka uvede sankcije RS-u, uzvratit ćemo

Sve ste učinili da zamrzimo BiH, a nikada je nismo ni voljeli, rekao je Dodik (Dejan Rakita / PIXSELL)

MIŠLJENJAMIŠLJENJA,

Antivakseri stručniji od nobelovaca

Bez ausvajsa se išlo direktno u smrt, a bez COVID propusnice se ne ide u restorane, kafiće, noćne klubove i tržne centre (EPA)

Film ‘Quo Vadis, Aida?’ Jasmile Žbanić dostupan online u cijeloj bivšoj Jugoslaviji

Film o genocidu u Srebrenici online je dostupan gledateljima u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu

Komentariši