Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

30.06.2013.

PROTESTI U BiH SU POČETAK BUĐENjA GRAĐANSKE SVIJESTI

Protesti u BiH su početak buđenja građanske svijesti

image Zlatko Hadžidedić            

SARAJEVO - Bosna i Hercegovina vjerovatno je jedini slučaj u svijetu gdje se pojmovi nacija i građani suprotstavljaju jedni drugima, kazao je danas na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 Zlatko Hadžidedić, javlja agencija Anadolija.

"Svugdje u svijetu podrazumijeva se da se nacija sastoji od totaliteta građana. U BiH je sama riječ nacija suprotstavljena pojmu građanina i na tome se neprekidno insistira, kad god se govori o građanskoj BiH", kazao je Hadžidedić.

Implozijom socijalizma pojavila se eksplozija nacionalizma, a pojavom kapitalističkog poretka i nacionalizam kao ideologija. BiH je karakteristična što je iz polufeudalizma uskočila u socijalistički poredak i komunističku ideologiju, tako propustivši da razvije građansko društvo. Tek sa pojavom kapitalizma, BiH razvija građansko društvo.

Hadžidedić smatra da je u BiH nužno da se izvrši revizija osnovnih pojmova, kako bismo shvatili sa čime se suočavamo. Dok ne shvatimo šta je problem nacije i na koji način se on rješava i realizira, vrtićemo se u jednom krugu.

"BiH ima dvije mogućnosti, a to je ili da zasnuje etnički podijeljene nacije, odnosno da nacije budu zasnovane na etničkom principu i na taj način se rasturi na tri nezavisne države, ili da od totaliteta svojih građana stvori jednu zajedničku naciju i nacionalnu državu. To je jedini način da se opstane u današnjem svijetu", poručio je on.

Put raspada BiH po svemu je bliži od suprotnog, a Hadžidedić je istakao kako je buđenje građanske svijesti, kojem smo svjedoci proteklh dana pred Parlamentom Bosne i Hercegovine, početak građanskog društva.

"Po prvi put građani BiH uviđaju da jesu građani i da mogu funkcionisati tako, a da ne moraju funkcionisati kao etničke zajednice. Koliko god taj put izgledao dalek, smatram da je moguće da se građani BiH ujedine i da shvate da imaju zajedničke interese, a ne tri parcijalna interesa", istakao je Hadžidedić.


(Anadolija)

U ponedjeljak je dan za otkaze i dan neplaćanja

image Foto:           

SARAJEVO - Grupa aktivista okupljena pod imenom "JMBG za sve!" poziva građane i građanke BiH da u ponedjeljak u 10.00 sati izađu na  proteste ispred Parlamenta BiH, ali i širom BiH te na taj način podrže akciju "Otkaz". U saopćenju za javnost pristiglom iz ove grupe, ...

... pojašnjavaju da je "Otkaz" akcija masovne solidarnosti među građanima i građankama.

- "Otkaz" je akcija koja će im pokazati da istinska moć pripada nama. U našim džepovima je moć. Jedna naša marka je moć. Neradnicima više ne želimo dati ni tu jednu marku. Izađite ispred Parlamenta BiH, ali i u svim gradovima širom Bosne i Hercegovine. Izađite i dajte im otkaz zato što su ugrozili djecu, zato što ne poštuju glas građana i građanki, zato što ga koriste da sebi obezbijede povlastice, zato što su odavno zaboravili za koga bi trebalo da rade, zato što ne poštuju ruke koje ih hrane, zato što su odgovorni za katastrofalnu situaciju u kojoj se nalazimo - navedeno je u saopćenju.

Istaknuto je da su im građani dali vrijeme, prostor, razumijevanje te da su pokušali da ih natjeraju da rade posao za koji ih plaćaju.

- Uzvratili su ignorisanjem problema, lažima i zastrašivanjem. Zaslužili su otkaz. Izađite. Ponedjeljak je neradni dan. Ponedjeljak je dan neplaćanja – ne kupujte i ne trošite ništa, ne punite budžete.

Juli je mjesec za odgodu plaćanja svih računa, kazni i dažbina.

Odgodite plaćanje računa do krajnjeg zakonom predviđenog roka. Zapamtite ih sada, uskratite im priliku da ponovno sjede u udobnim foteljama i primaju plate za nerad. Najveće plate, u najsiromašnijoj zemlji Evrope. Imamo demokratsko pravo na građansku neposlušnost. Imamo pravo tražiti da opravdaju povjerenje i novac koji svi mi dajemo. Imamo pravo na dostojanstven život. Naši principi su hrabrost, humanizam i nenasilje. Parlamentarci su dokazali da ih vode suprotni principi. Zato izađite i dajte im OTKAZ - navedeno je u saopćenju.


(Vijesti.ba/Fena)

 

Dešavanja u islamskom svijetu imaju veliku pozadinu

image Dr. Jusuf el-Qardawi        

SARAJEVO - Najveći učenjak i autoritet islamskog svijeta, koga uvažava i Istok i Zapad, predsjednik Svjetske unije islamskih učenjaka (IUMS) i predsjednik Evropskog vijeća za fetve i istraživanja dr. Jusuf el-Qardawi je tokom boravka u Sarajevu u intervjuu za Agenciju ...

... FENA kazao da posljednja dešavanja u islamskom svijetu i kod muslimana nisu tek tako nastala, već imaju veliku pozadinu.

Šejh Qardawi je govoreći o trenutnim dešavanjima kod muslimana u svijetu, kazao da su muslimani baštinici velike civilizacije koja je na svjetskoj pozornici bila dominantna više od 1.000 godina. Zadnjih 100 godina je zapala u dekadencu.

- Imali smo diktature i vladare koji vladaju putem ognja i mača, nikoga ne slušaju, ljudsko dostojanstvo u tom dijelu svijeta ne postoji, a oni se sakrivaju iza islama. Svijet je to trpio, ali je došlo vrijeme pobuna - kazao je.

U širem kontekstu Qardawi je govoreći o jazu između bogatih i siromašnih, što je potvrdio i izvještaj UN-a u kome stoji da 1.000 bogataša, multimilijardera drže 2/3 ljudskog bogatstva u svojim rukama, a trojica od tih bogataša, njihov se kapital mjeri s kapitalom osam država svijeta, dok ostali žive na rubu siromaštva.

Qardawi naglašava da je to jedan nepošten, nepravedan, tlačiteljski sistem. Pored svih resursa, nafte, plina, omladine, te zemlje su vršile torturu nad muslimanima, a istovremeno oni su se bogatili. To je evidentno u cijelom svijetu i to je izrodilo pobunom.

- Muslimani su počeli preporod ponovnog oživljavanja svog civilizacijskog hoda, predstavljanja i to je zasmetalo neprijateljima islama, ne ljudima na Zapadu, nego postoje centri moći kojima to smeta - ističe.

Dodao je da će to muslimani prevazići, jer „ovi protesti su nezaustavljivi“.

Qardawi pojašnjava da islam nastoji da „mi budemo jedinstvena zajednica“, što je potvrđeno i Kur'anom „Doista je ova vaša zajednica jedinstvena zajednica a Ja sam vaš Gospodar i samo mene obožavajte...“ Kaže Uzvišeni:”Zaista je vaša zajednica jedna zajednica, a Ja sam vaš Gospodar pa Mi robujte“.

- Mi smo zajednica srednjeg puta, kako se u Kur'anu kaže „Učinili smo vas pravednom zajednicom da biste bili svjedoci protiv drugih ljudi“, kao i „ Vi ste najbolja zajednica koja se ikada pojavila, tražite da se čini dobro a odvraćate od zla i vjerujete u Allaha“.

Pojasnio je da je osnova ili temelj, vjera u Boga, ali se prvo spominje odvraćanje od zla i poticanje na dobro jer je to sredstvo pomoću kojeg se postiže cilj.

Naglašava da potpuno obožavanje Boga i svjesnost o Njemu (takva) se može ostvariti jedino ako ovaj ummet bude jedinstven. To je ono što islam traži od muslimana.

- I zato kažemo kada su se pojavile ove revolucije u arapskom svijetu, prvo u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, sve su one bile uspješne, s ciljem da narod vodi svoje države - ističe Qardawi.

Dodaje da u Siriji Bashar al- Assad svojom vojskom ubija svoj narod. Narod je pružio otpor, u početku nenaoružan, ali narod želi da se izbori za svoja prava kao što su sloboda, ravnopravnost, ili općenito ljudska prava.

- Nažalost, mnogi se bore protiv tog jedinstva muslimana, jer ih je strah da se muslimani ujedine, da budu jedinstvena zajednica, jer kada su ujedinjeni onda oni ponude i civilizacijski napredak. Zato, neki nastoje da ovakve revolucije, koje su u početku bile uspješne, da ih ometaju da se narod ne bi ujedinio, dakle pokušavaju da razbiju i da ih razjedine.

Međutim, dodaje, osjećaj jedinstva kod ljudi je jak i nadati se da će oni pobijediti „jer to je ono što ljudi osjećaju i ja osjećam da su svi Bosanci i Bosanke meni braća  i neka je ne sve njih selam, Božiji mir i spas“.

- Ovdje se osjećam bliskim i sa tobom i sa svima. Nama je zajednička Kibla, Kur'an, jedemo desnom rukom, mi smo svi jednaki- kaže Qardawi.

Naglašava da islamski propisi kao što je namaz, post, zekat, usmjereni su u tom pravcu da postignu ovaj veliki cilj a to je solidarnost i međusobno pomaganje muslimana da bi se to njihovo jedinstvo pokazalo, i ti znakovi jedinstva se i vide.

- Neprijatelji islama, muslimana, ne žele da budemo jedinstvena zajednica. Zato izazivaju smutnje i nerede u islamskom svijetu, ali će uz Božiju pomoć muslimanska zajednica se ujediniti. I Allah će upotpuniti svoje svjetlo makar to ne bilo drago nevjernicima -kaže.

Govoreći o selefijama ili „vehabijama“ Qardawi je savjetovao najprije da o islamu treba uzimati informacije od meritornih učenjaka.

- Opće je poznato da u islamu postoji više mezheba i to je još od prvih generacija tako. I ako je neko selefija nema smetnje da to bude. Ali treba biti umjeren i ne smije se biti agresivan prema drugima- naglasio je.

Pojašnjava da islam zabranjuje pretjerivanje pa svako ko slijedi neki mezheb, bio selefija ili sljedbenik muslimanske braće ili hanefija, malikija, itd. ne treba da pretjeruje u tome, „a pogotovu da druge muslimane proglašava nevjernicima“.

- Ono protiv čega se mi borimo jeste pretjerivanje u vjeri i agresivnost u vjeri kaže Qardawi i navodi da Allahov poslanik kaže: „Čuvajte se pretjerivanja u vjeri jer oni prije vas su uništeni zbog pretjerivanja u vjeri“.

- Ono što se od nas očekuje jeste da budemo umjereni kao što Allah kaže:..učinili smo vas pravednom zajednicom (zajednicom srednjeg puta). Ne pretjerujte u vaganju budite pravedni - kazao je u razgovoru za Agenciju Fena šejh Ysuf al-Qardawi.

Šejh Qardawi, najveći učenjak i autoritet islamskog svijeta, predsjedavao je sjednicom Evropskog vijeća za fetve i istraživanja koja je od 25. do 29. juna održana u Sarajevu.


(Vijesti.ba/Fena)

 

 

30.06.2013.

POZIV NA NENASILNI GRAĐANSKI NEPOSLUH

 

JMBG za sve

Poziv na nenasilni građanski neposluh

image Foto:           

SARAJEVO - Inicijativa "JMBG za sve" pozvala je na nenasilni građanski neposluh akcijom “Otkaz” koja je zakazana za ponedjeljak, 1. juli, pred zgradom institucija Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Organizatori ističu da nenasilje mijenja svijet, a nasilje ga uništava, te da su ...

... najvažniji mehanizam u borbi protiv nerada i bahatosti političkih elita u solidarnosti ujedinjeni građani i građanke.

- Našim političarima odgovara nasilje. Jedino na nasilje imaju odgovor. Na pamet, hrabrost, humanost, solidarnost i nenasilje naši vlastodršci nemaju odgovore. Apelujemo na sve ljude da budu hrabri, dostojanstveni i složni kao dosad. Apelujemo da budu odlučni u svojim zahtjevima za bolju budućnost naše djece. Ovo je naša zemlja, naše su ulice, naše zgrade. Nećemo uništavati svoje. Svi koji zastupaju nasilje su protiv nas - saopćeno je.

Naglašavaju da su mirnim i demokratskim protestima uspjeli dobiti privremenu odluku o JMBG, kao i izvojevati bitku za Belminu.

- Naša je obaveza zahtijevati normalan život za svu djecu u Bosni i Hercegovini. Akcija “Otkaz” će im pokazati da istinska moć pripada nama. Pokazat ćemo im da sa našim glasovima i našim novcima moraju odgovorno i transparentno upravljati. Pokazat ćemo im da smo mi, građani i građanke, njihov upravni odbor, koji nagrađuje uspjeh i sankcioniše neuspjeh - navedeno je u saopćenju.

Organizatori su pozvali građane da 1. jula ne plaćaju, ne kupuju i ne troše ništa, te tako ne pune budžete.

Također, juli je proglašen mjesecom građanskog neposluha i solidarnosti, mjesec za odgodu plaćanja svih računa, kazni i dadžbina.

- Odgodite plaćanje računa do krajnjeg zakonom predviđenog roka. U zemlji u kojoj najviša zakonodavna vlast ne poštuje vlastite zakone, nećemo snositi sankcije za odgodu plaćanja, ali ćemo pokazati ko ih plaća. Zapamtite ih sada. Svi koji su primali plate za nerad ne zaslužuju naše povjerenje. Mi se borimo za djecu, oni se bore za novac i naš glas na izborima. Uskratite im novac i glasove - saopćili su, između ostalog organizatori akcije.


(Vijesti.ba/Fena)

Narodna stranka Radom za boljitak traži provođenje presude Sejdić-Finci

image Foto: Anadolija                                                                 
                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                

SARAJEVO - Članovi Narodne stranke Radom za boljitak u nedjelju su ispred zgrade državnih institucija BiH u Sarajevu iskazali nezadovoljstvo zbog nepoštivanja roka od 77 dana za provođenje presude Sejdić- Finci za koju je, kako su istakli, nadležna vladajuća "šestorka".

Predsjednik ove stranke Mladen Ivanković-Lijanović naglasio je da su bh. političari osnovni problem što BiH nije u društvu zemalja koje ulaze u EU.

Rok za provođenje presude je produžen, a semafor ispred zgrade podešen je, sada, na 90 dana.

Iz ove stranke poručuju da će ovaj put bh. poličare svaki dan podsjećati na njihovu obavezu.

Također, Mladen Ivanković-Lijanović je naglasio da neće dozvoliti da građani BiH budu taoci političara.

Podršku današnjim protestima dao je i ministar privrede u Kantonu Sarajevo Emir Hrenovica koji je ovom prilikom poručio svim građanima da ''dignu ruku'' kad je u pitanju provođenje presude koja je ključni problem ulaska u EU.

Nezadovoljstvo su u nedjelju iskazali i poljoprivrednici iz FBiH, koji su se priključili protestima Narodne stranke Radom za boljitak, zahtijevajući od Vlade FBiH isplate poticaja za proteklu i ovu godinu.


(Vijesti.ba/Fena)

 

Hrvatska se nije korektno ponijela prema BiH i Srbiji

image Davor Gjenero        

ZAGREB - Davor Gjenero, ugledni politički analitičar, politolog i nezavisni politički konsultant iz Hrvatske, koji je jedno vrijeme bio savjetnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova te zemlje, ocijenio je u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) da se Hrvatska, koja večeras ulazi ...

... u Evropsku ujniju (EU) ne ponaša korektno prema svojim prvim susjedima Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Gjenero je istakao kako se boji da hrvatsko članstvo u EU s aspekta regije ne počinje dobro, te da ga te stvari ''strašno brinu''.

''Neodgovorno ponašanje Hrvatske je bilo evidentno prema susjedima i dok je bila država pristupnica. Hrvatska se nije na adekvatan način posvetila pregovorima koji su bili mogući sa zemljama članicama, gdje bi se, zapravo, s jedne strane, pregovaralo o hrvatskom statusu na tržištima CEFTA-e, a, s druge strane, maksimalno omekšao režim na granicama. Za razliku od Hrvatske koja se u ovom razdoblju nije bavila susjedima, Slovenija je prije pristupanja EU, ma koliko je i Slovenija bila nekorektna prema Hrvatskoj, ratificirala Sporazum o prekograničnoj suradnji koji je Hrvatskoj u razdoblju od slovenskog pristupanja EU, a posebno slovenskog pristupanja Schengenskom sporazumu, pa do danas, omogućio relativno lagodan život na granici, to jest relativno mekanu granicu'', govori Gjenero za AA.

Hrvatska to, pojasnio je, nažalost nije napravila ni kada je u pitanju Srbija, niti kada je u pitanju BiH.

''Ili barem to nije napravila u dovoljnoj mjeri. Očekivao sam da će se požuriti s usvajanjem novih ugovora o prekograničnoj suradnji koji bi onda obvezivali sve članice EU. Na taj način je Hrvatska mogla pomoći pogotovo BiH i Srbiji. Umjesto toga da se očuva režim prelaska granice s osobnim iskaznicama za državljane BiH i da se uspostavi eventualno takav režim za državljane Hrvatske, mi smo dobili sustav u kojem je moguć prelaz granica bez viza, s biometrijskim putovnicama. No, politička klasa ne razumije taj problem za građane BiH i Srbije. Nečuvena je izjava predsjednika Vlade Zorana Milanovića na sjednici Vlade Hrvatske. Naime, kada je ministrica Vesna Pusić tražila da se radi na tome da se, ipak, očuva prelazak granice sa osobnim iskaznicama, ovaj je hladno izjavio: ''Pa, šta oni traže, jednostavnije je prelaziti granicu s putovnicama?!'', istakao je Gjenero.

Gjenero dodaje kako Milanović ne razumije koliko koštaju putovnice, da ih svi nemaju ili ne mogu lako nabaviti i platiti, te da će se na granicama tako stvoriti veliki problemi.

''Vrlo je teško voditi politiku korektnog odnosa prema susjedima i voditi računa o interesima građana druge države kad u zemlji imate klasu koja živi izdvojeno od pozicije građana i ne razumije dnevne probleme niti svojih građana, a pogotovo ne građana drugih država koje su u socijalnoj i ekonomskoj situaciji goroj od one i u Hrvatskoj'', naglasio je.

Neodgovorni Milanović

Hrvatska, rekao je Gjenero, ima nesreću jer ima vrlo neodgovornog  predsjednika Vlade Zorana Milanovića.

''Neodgovorno je prema temeljnim načelima vladavine prava i da se misli da je moguće naknadno izigrati obaveze koje je Hrvatska preuzela u pristupnom periodu. Hrvatskoj je, naime, poslana jasna poruka da, ako će se dalje ponašati tako, da će se naći pod evropskim sankcijama, u izolaciji i biti ozbiljno kažnjena. Najgore što je Hrvatska mogla napraviti susjedstvu jeste da se na početku svojeg članstva u EU, koji dan pred članstvo, a nakon što je njezin pristupni ugovor ratificiran u svim  zemljama članicama, počne ponašati tako neodgovorno'', podvukao je.

Hrvatska neće blokirati evropski put zemalja regije

No, prema njegovim ocjenama, Hrvatska nikako neće blokirati evropski put  Crne Gore, Srbije, Makedonije i BiH.

''Ne bojim se da će hrvatska politika i u ijednoj situaciji blokirati napredovanje ovih država prema članstvu u EU. Ne bojim se da će se pojaviti bilo kakva ideja da s bilateralni problemi rješavanju uvjetovanjem napretka neke zemlje u EU, kao što je Slovenija činila Hrvatskoj. To je s pozicije EU neprihvatljivo i neproduktivno, i tu lekciju je Hrvatska naučila. Jer Slovenija tako nije riješila nijedan svoj problem'', zaključio je Gjenero.

 

Amfilohije: NATO pakt je Četvrti rajh

image Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije        

PODGORICA - Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kazao je da je NATO pakt "Četvrti rajh, odnosno nastavak fašizma i želje da se zagospodari čitavim svijetom", prenose danas podgorički mediji. On je ocijenio da je dobro što se region ujedinjuje sa Evropom, ali ne kao dio NATO pakta.

"Radi čega postoji NATO pakt? Šta je NATO pakt nego Četvrti rajh? Šta je to nego nastavak fašizma i želja da zagospodarite čitavim svetom", smatra mitropolit Amfilohije.

On je, kako prenose podgorički mediji, kazao da najveći doprinos Crne Gore Evropi bio kada bi zamolila NATO da se rasformira.

"Idemo u Evropu, ali da doprinesemo nešto, ne samo da prosimo po Evropi. Prvo što bi mogla da uradi Crna Gora jeste da zamoli NATO narode da rasformiraju pakt. To bi bio njen doprinos toj Evropi", rekao je mitropolit Amfilohije.

On je, na osveštanju obnovljene crkve Svete Trojice na Blatini kod Kolašina, kazao da se na Kosovu i Metohiji nastavlja "Muratova tiranija".

"Sada u njoj ne učestvuju samo Murat, već i NATO, EU i SAD, odnosno svi oni koji nastavljaju krstašku, inkvizitorsku, Napoleonovu i boljševičku tiraniju", kaže mitropolit crnogorsko-primorski.

Prema njegovim riječima, Evropljani su na tri vjere - okom namiguju, a ni u jedno pravo ne vjeruju.

"Štite ljudska prava, a bombarduju nas i to nazivaju humanitarnim bombardovanjem. Amerikanci su podigli na Kosovu jedno od najvećih vojnih utvrđenja na svetu u humanitarne svrhe. Treba dobro da razmisle naši glavari. Treba da idemo u Evropu, ali u koju i kakvu? Ovakva Evropa - zločinačka, tiranska, koja gazi sirotinju - je li to Evropa koja nam treba", naveo je mitropolit Amfilohije.

(Vijesti.ba)

 

 

30.06.2013.

"KRUG 99" DISKUTOVAO O "NACIJI PROTIV GRAĐANA

Održana redovna sesija
"Krug 99" diskutovao o "Naciji protiv građana"
FOTO: Arhiva
"Krug 99" diskutovao o "Naciji protiv građana"

 

Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedini slučaj u svijetu gdje se pojmovi nacija i građani suprotstavljaju, dok se drugdje podrazumijeva da se nacija sastoji od totaliteta građana - izjavio je u nedjelju u Sarajevu sociolog i politolog Zlatko Hadžidedić govoreći kao uvodničar na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 o temi "Nacija protiv građana".

On je dodao da se na suprotstavljenosti ovih pojmova insistira uvijek kad se govori o građanskoj Bosni i Hercegovini, te da se pokušava predstaviti da se tu radi o nekakvoj unitarnoj Bosni i Hercegovini gdje jedna od etničkih grupa, koje mi zovemo nacijama, pokušava da ostvari svoju dominaciju.

- S implozijom socijalizma pojavila se eksplozija nacionalizma, odnosno s pojavom kapitalističkog poretka pojavio se, u vrlo robusnoj formi, i nacionalizam kao njegova vodeća ideologija - rekao je Hadžidedić.

Po njegovom mišljenju, BiH je karakteristična po tome što je iz nečega što bi se moglo nazvati polufeudalizam "uskočila" u socijalistički poredak i komunističku ideologiju, propustivši da razvije građansko društvo.

Hadžidedić tvrdi da tek s pojavom kapitalizma, koji danas doživljavamo, BiH ulazi u građansko društvo i zbog te svoje karakteristike ulazi u kapitalizam u veoma rudimentarnoj i agresivnoj formi.

- Kapitalizam u BiH ulazi kao prvobitna akumulacija kapitala i upravo zato što je ta forma kapitalizma veoma agresivna i nacionalizam je u BiH veoma agresivan - naglasio je Hadžidedić.

Potcrtao je da je u BiH prisutan etnonacionalizam koji je također proizvod predgrađanskog društva jer su u vrijeme Otomanske imperije podjele među stanovništvom bile isključivo na vjerskoj osnovi.

- Ono što se u BiH dogodilo u nedostatku prelaza u građanski poredak je da su vjerske razlike preimenovane u nacije i samim tim je sugerisano da te nacije imaju vlastiti suverenitet čime je unaprijed sugerisano da su te zejednice, koje u najboljem slučaju možemo nazvati etničkim ili religijsko-tradicijskim, dobile eksplicitno pravo na posjedovanje vlastite teritorije i države - istakao je Hadžidedić.

On je kazao da su u ratu od 1992. do 1995. ove zajednice pokušale da realiziraju taj potencijal koji im je dat samom riječju nacija.

- U BiH je neophodno izvršiti reviziju tih osnovnih pojmova kako bismo shvatili s čime se suočavamo jer dok ne shvatimo šta je problem nacije i na koji način se on rješava bit ćemo prinuđeni da se vrtimo u krugu u kojem su građani, koji bi u drugim zemljama činili jedinstvenu naciju, suprotstavljeni etničkim nacijama - smatra Hadžidedić.

On je mišljenja da BiH ima dvije mogućnosti: da nacije budu zasnovane na etničkom principu i na taj način se raspadne na tri nezavisne države ili da od totaliteta svojih građana stvori jednu zajedničku naciju i jednu zajedničku nacionalnu državu što je jedini način da opstane u današnjem svijetu koji se sastoji od nacionalnih država.

- Po svemu bi se reklo da nam je mnogo bliži put raspada Bosne i Hercegovine i skoro svakog dana se budimo s izjavama da je to vještačka tvorevina koja nije održiva, ali meni daje ohrabrenje ovo buđenje građanske svijesti koje smo vidjeli pred Parlamentom BiH što bih ja nazvao začetkom građanskog društva i, iako izgleda daleko, moguće je da se građani BiH ujedine i shvate da imaju zajedničke interese a ne tri različita interesa - zaključuje Hadžidedić.

 

****************************

/////////////////////////////////////////////////////////////

 

Ususret Evropskom prvenstvu 2013. u Sloveniji 

Počinje prodaja karata za utakmice "Zmajeva"
FOTO:
Počinje prodaja karata za utakmice "Zmajeva"

 

Od sutra će biti moguće kupiti karte za utakmice prve grupne faze ovogodišnjeg Evropskog prvenstva za košarkaše u Sloveniji (od 4. do 22. septembar), na kojem će igrati i reprezentacija Bosne i Hercegovine.

Još 18. marta u prodaju su puštene ulaznice za polufinale, finale i za treće mjesto, a slijedila je prodaja karata za četvrtfinale i poredak od 5. do 8. mjesta, te za drugu grupnu fazu.

Utakmice prve grupne faza bit će igrane u Ljubljani (dvorane Tivoli i Stožice), Celju, Kopru i Jesenicama. Ovaj posljednji grad će u dvorani Podmežakla ugostiti i naše košarkaške "Zmajeve", koji će igrati u grupi B zajedno sa selekcijama Litvanije, Latvije, Makedonije, Crne Gore i Srbije.

Nema dileme da će Aco Petrović i njegovi izabranici u Jesenicama, koje, zbog velikog broja naših ljudi i zbog željezare, zovu i "Mala Zenica", imati veliku podršku.

Slovenci su, inače, odlučili sve ulaznice prodavati putem agencije "Eventim", u njihovih šest mjesta u Ljubljani, Mariboru i Celju, te putem internetske stranice: www.eventim.si. Ulaznice se mogu kupiti i na benzinskim pumpama "Petrol", ali samo u Sloveniji.

Najviše se mogu kupiti četiri ulaznice za jednu utakmicu, a neće biti moguće kupiti "paket" za ovu grupnu fazu.

Cijene ulaznica za prvu grupnu fazu, u ovisnosti od mjesta u dvorani, iznose 15, 25 i 35 eura, dok su za drugu fazu i sve do kraja prvenstva razvrstane u čak sedam cjenovnih razreda. Karta za finale, naprimjer, košta između 35 i 180 eura.

Organizatori najavljuju da će za sve navijače koji ne budu uspjeli kupiti karte, organizirati zajedničko gledanje uživo u fan-zoni ispred svake dvorane.

Raspored utakmica BiH

4. septembar (14.30): BiH - Latvija

5. septembar (17.45): BiH - Srbija

6. septembar (14.30): BiH - Crna Gora

8. septembar (14.30): BiH - Makedonija

9. septembar (17.45): BiH - Litvanija

Dvorana Podmežakla

Utakmice grupe B u Jesenicama bit će igrane u dvorani koja se zove Podmežakla. To je dom hokejaškog tima Jesenice. Dvorana je izgrađena 1978. godine, a detaljno renovirana 2010. kad joj je kapacitet podignut na 5.500 mjesta. U toku su radovi na sanaciji za Eurobasket 2013.

 

 

**********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////

Nesim Tahirović, likovni umjetnik iz Tuzle

Ovo je dobro vrijeme za pojedince bez morala
FOTO:
Ovo je dobro vrijeme za pojedince bez morala

 

 

 

Nesim Tahirović je poznati tuzlanski likovni umjetnik koji u ovom gradu već decenijama vrijedno stvara i piše historiju bh. kulture. Završio je Likovnu akademiju u Beogradu u klasi profesora Koste Hakmana, kojeg s ponosom uvijek rado spominje.

U svojim djelima sintetizira slikarstvo, vajarstvo, skulpturu, a vrlo uspješno svojevremeno je radio pozorišnu scenografiju. Čovjek koji sebe s punim pravom smatra velikim umjetnikom, bez dlake na jeziku često u javnosti kritizira sve što istinski i zaslužuje kritiku.

Loša vremena

Ponosan je, kako kaže, što nema hiljadu Nesima. Jedan je Nebesim, kako sebe često voli nazvati. U intervjuu za "Dnevni avaz" Tahirović govori o zdravstvenim problemima koje je nedavno prevazišao, o svojim prijateljima, porodici, ali i likovima koji bosanskohercegovačku kulturu i društvo uopće vode u sunovrat.

 Izgleda da ste se nakon bolesti u svijet umjetnosti vratili s više snage, kažu da ste stalno u ateljeu? Kako se osjećate?

- Iza mene su mjeseci košmara, razgovora sa samim sobom i pitanja da li sam dragom Bogu, ipak, mio. Čini mi se da jesam! Platio sam danak ogromnim naporima kojima sam bio izložen, posebno u protekle tri godine, i mojim stalnim, sada sam svjestan, često bezuspješnim borbama s vjetrenjačama. To je ujedno i opomena da malo usporim i više mislim na sebe i spoznaja da bih trebao što duže potrajati.

A trajati mogu jedino ako radim. To je ono što me vuče naprijed, što mi daje snagu, ja znam reći da okrilatim, da se vinem visoko, da razgovaram s mojim kosmosom i bijelim prostranstvima, da sam u svojoj bajci, da sanjam o vremenu sretnijem, vremenu pravednijem, vremenu koje će nam podariti osmijehe i ljepotu. U svemu ovome uz svoju porodicu i prijatelje skupio sam snage za dalje, malo obazrivije, ali, ipak, snažno. Ja, jednostavno, bez rada ne mogu živjeti. Ne bi me bilo! Eto, znači dobro sam, sretno i poletno.

Bolest je najbolja vaga za prijatelje i neprijatelje. Ko vas je zvao, ko podržavao, ko se, osim porodice, radovao Vašem ozdravljenju?

- Ja se volim radovati. Sitnicama. A podrška koju sam imao činila me, zaista, sretnim. Istinski prijatelji su uvijek tu. I u dobru i u zlu. Moji ukućani primili su toliko poziva iz svih naših krajeva i cijelog svijeta. Imao sam priliku savjetovati se s prijateljima, vrhunskim stručnjacima, diljem svijeta. Nudili su mi pomoć. Pitali da li trebam negdje dalje? Treba li me izmjestiti? Iznenadio bih se i ozario vidjevši drage ljude koji su dolazili samo da me vide, upitaju da li mi šta treba. Iz Bihaća, Sarajeva, Zagreba, Ljubljane... Iako sam i prije znao, sada sam sam sebi potvrdio da su to prijateljstva iz ljubavi, poštovanja. Prijateljstva koja traju i koja nisu iz interesa. Nisu uslovljena uzimanjem i davanjem. Obradovao sam se i kada su mi prenijeli lijepe želje i interesovanje o mom zdravlju iz vašeg dopisništva u Tuzli. To je sve bilo toliko toplo, toliko ljudski. Snažilo me i oporavljalo. Vjerujem da je bilo i onih koji su se mojoj muci i obradovali. Ali, kako živimo loša vremena, ništa me ne može iznenaditi. Čak ni to da je tuđa muka nekome sreća. Takve ne treba spominjati, a još manje o njima govoriti.

Bez podrške


Nakon spektakularnih izložbi u Beogradu i Kragujevcu, kojima se divio region, bilo je planova za nove izložbe u Srbiji, BiH i regionu. Hoće li one biti održane?
 
Ova godina je trebala da bude nastavak prethodne, realizacija dogovorenih velikih reprezentativnih izložbi i daljnje kulturno predstavljanje BiH u regionu. Nažalost, dogovorene izložbe u drugim gradovima Srbije će najvjerovatnije biti otkazane, kako zbog mog narušenog zdravstvenog stanja tako i zbog bahatog ponašanja ljudi na čelu institucija kulture, kojima bosanskohercegovačka kultura ne predstavlja ništa. Gdje su u svemu tome Ministarstvo kulture BiH, fondacije za likovne umjetnosti, naša ambasada i njihov ataše za kulturu? Kada nemate podršku skoro nikoga iz vlastite države, onda to jako boli i dolazite u situaciju da se zapitate da li je toliko odricanje i promovisanje Bosne i Hercegovine uopšte vrijedno tolikog napora. Ja sam kao nagradu za sav trud dobio narušeno zdravstveno stanje, a od većine političkih subjekata i njihovih funkcionera ni formalni odgovor na brojna pisma koja sam im uputio.

Koliko onda umjetnici imaju elana stvarati u vremenu u kome živimo? Imate li uopće definiciju ovoga vremena, za kakve ljude je ono "dobro vrijeme"?.

- Umjetnik je dužan istrajati u svom pozivu bez obzira na vrijeme u kojem se nalazi, jer jedino istinskom umjetnošću možemo se oduprijeti svemu onome čemu nas vrijeme izlaže i stavlja na kušnju. Mi živimo u svijetu materijalnog i ljudi postaju robovi stvari, a koliko znam, niko od nas ne nosi ništa sa sobom na onaj svijet, ni čarape, ni gaće. Ovo je epoha nekulture. Jednostavno, ne čita se. Ljudi su sve napisali, objelodanili. Ne treba velika pamet, sve je jednostavno i sve treba da teče kao voda. Ovo je dobro vrijeme za pojedince bez savjesti i morala. Ovo je vrijeme u kome će narod morati voditi borbu za nacionalni identitet svoga bića. To je vrijeme kada jedan narod mora postati svjestan svoje  istorije i vlastitih korijena. Svakodnevno smo bombardovani nepotrebnim informacijama. Pažnju nam skreću na nebitno, ostavljajući nam pri tome veoma malo prostora da mislimo svojom glavom. Jednostavno, živimo u jednom nedobu, vremenu otuđenja čovjeka. Zbog toga svaki umjetnik mora biti uporan i svojim radom širiti vidike ljudima i ne dopustiti okolini da nas proguta, isticati ljudske vrijednosti, istaknuti čovjeka.

Nagrada za (ne)rad

Znajući Vas, ne možemo vjerovati da ne pratite političku situaciju u zemlji. Protestiraju svi, od beba do penzionera. Imate li komentar na ovakvo stanje?


- Živimo u vremenu gdje bi bilo glupo reći da smo dotakli dno jer mi smo, zahvaljujući ljudima koji upravljaju ovom zemljom, već poodavno prešli ovu granicu i vrtoglavo stremimo u ponor koji nema dna. Meni, generacijama mladih, svima nama oduzeto je dvadeset godina života. Prevareni smo, obespravljeni, pokradeni. Oni koji su to uradili i danas su na vlasti. Ako su ostali slijepi i gluhi na vapaje, na vrisak, na smrt tek rođenih, a nezapisanih da su bili na ovom svijetu, onda je ovoj zemlji potrebna revolucija koja će ih silom primorati da odstupe. Jeste da smo mi od naših para pravili palate u kojima oni sjede, ali bojim se da, dok te palate ne srušimo, oni neće doći pameti. Jer, kako je moguće da neko ko ima imalo svijesti i imalo ljudskosti može da se ponaša na ovakav način, oglušujući se na apele onih najnevinijih, oglušujući se na apele budućnosti BiH. Kako je moguće da neko ko dobija mjesečnu platu koja je veća od moje godišnje penzije i posjeduje sve beneficije biva lišen bilo kakve odgovornosti za svoj nerad? Iskreno se nadam da su narodu BiH sada širom otvorene oči i da će  svojim podignutim glasom stati ukraj dugogodišnjem bezobrazluku i beskrupuloznosti naših političara. Umjetnost mora napeti sve preostale snaga i biti zvijezda vodilja ka onom boljem, sigurnijem i sretnijem sutra.

Godinama je kultura u BiH na marginama društva. Šta je razlog tome i ko, zapravo, u BiH upravlja kulturom?

- Apsolutno me ne čudi zašto je kultura u poziciji u kojoj se nalazi, jer se na ključnim pozicijama koje su od značaja za kulturu, poput Federalnog ministarstva kulture i sporta, Fondacije za scenske, likovne i muzičke djelatnosti, a vjerovatno i drugih institucija, nalaze bahate, neodgovorne i nadobudne osobe. Prije svega, to su nekompetentne osobe koje su na pozicijama isključivo radi podobnosti i kako bi iskoristile mogućnost da ostvare vlastiti interes, pri tome primajući ogromne dohotke za svoj (ne)rad, a ne kako bi unaprijedili i potpomogli razvoj bosanskohercegovačke kulture i umjetnosti. Oni bi trebali da postoje radi nas, a ne mi radi njih. Uništavaju, zatiru i zatvaraju sve što svjedoči ko smo i odakle smo. Muzeji, galerije, biblioteke su na izdisaju. Kakvo ćemo to biti društvo ako budućim generacijama nećemo moći ponuditi svjedočanstvo o nastajanju, viševjekovnom postojanju, razvoju i dostignućima države u kojoj su rođeni i kojoj pripadaju.

 Zatiranje duhovnosti, tradicije i višestoljetne kulture


- Proteklih mjeseci imao sam vremena osvrnuti se malo unatrag. Ponovo promisliti o čudesima koja su se dogodila uz moje izložbe u Sarajevu, Beogradu, Kragujevcu. O kulturnim mostovima koje sam svojim izložbama uspostavio, o ljudima koje sam povezao. Iznjedriti jednu tako grandioznu izložbu kao što su "Prastari simboli mira i tolerancije" iziskivalo je mnogo odricanja i napora. Onda sam, po ko zna koji put, morao priznati da, osim rijetkih u BiH, sav teret je pao na moju porodicu i, naravno, nesebičnu potporu gradova u kojima su izložbe bile organizovane. Zadrhtim pred surovošću spoznaje o nezainteresovanosti, ignoranciji i osionosti ljudi odgovornih za razvoj, poticaj i promociju kulture u ovoj državi i njihovim istrajnim naporima u podržavanju populističkih manifestacija. Stalno se pitam da li to rade iz njima znanih strateških ciljeva u svrhu zatiranja svega što je duhovnost, tradicija i viševjekovna kultura ovih podneblja  ili, što je još strašnije, da vjeruju da to što podržavaju je istinski kvalitet.

 Kaplan upravlja kulturom kao dijete autobusom


- Porazno je da se katastrofalno stanje bh. društva preslikava i u kulturi, gdje to ne bi smio da bude slučaj. Kriteriji, moral i bilo kakve druge vrijednosti ovdje apsolutno ne postoje, a to nikog ne interesira. Ne interesiraju one koji su na tim pozicijama, a ne interesira ni one koji su postavili te ljude na te pozicije. A postaviti osobu poput Salmira Kaplana na poziciju ministra kulture u jednoj državi i povjeriti mu tako odgovoran resor je isto kao dati djetetu iz obdaništa da vozi autobus pun putnika niz Karaulu. Gdje bi autobus završio, zna se. A kultura s Kaplanom je tamo već davno dospjela - kaže Tahirović.

 

Krivo srastanje

Državni rukopis ubica i novina

 

Politika danas - karakteristično nacionalističko bauljanje slepog, onemoćalog, bezubog medveda, koji se nada da bi u besu mogao nekoga da ogrebe. Lice razoružanog, usamljenog nacionaliste, koji i reč koja vređa njegove žrtve knjiži kao uspeh. Bednika koji će mazohistički uživati u ulozi žrtve koja pali voštanicu na zgarištu, nesrećnika koji kaže da je sve njegovo ostalo ispod ostataka manastira, snevajući dan kada će ponovo biti okićen redenicima, neobrijan i neopran

Nema sreće u revanšizmu, kao ni u poricanju, najstariji balkanski dnevnik vešt je i u jednom i u drugom, pa sebi svojstvenim, dakle najnižim, metodom patriotsko-zataškavajućeg novinarstva pokušava da od Srba napravi isključive žrtve na Kosovu. Opisujući proslavu pravoslavnog praznika Svete trojice - gde - u Suvoj Reci, toponimu užasnog stradanja Albanaca koji su bili žrtve države Srbije, 37. odreda njenih Posebnih jedinica policije i rezervnog policijskog sastava iz Suve Reke.

Mnogi građani Srbije ne žele da se sećaju masakra nad Albancima u Suvoj Reci 26. marta 1999, neki ne znaju šta se dogodilo, neki misle da je to što se dogodilo, ubistvo 49 civila, među kojima su bila i deca, dvadesettroje mlađe od 15 godina, trebalo da se dogodi. I to baš na takav svirep, monstruozan način: pripadnici državne bande prisilili su 49 članova porodice Beriša da uđu u piceriju Kalabrija, potom ubacili ručne bombe u nju i pucali na sve koji su davali znake života. I sve što je usledilo imalo je prepoznatljivi državni rukopis Srbije: leševi su ubačeni u kombi komunalnog preduzeća, prebačeni na mesto zvano „Đubrište“ i pokopani u primarnu grobnicu. Potom su izvađeni, ubačeni u kamion hladnjaču koja je završila u Dunavu. Kada je isplivala,  leševi su izvađeni iz Dunava i prebačeni u masovnu grobnicu u Batajnici.

Iza krvavog divljanja srbijanskih policajaca ostali su mrtvi, preživelima su policajci, umorni od ubijanja, naređivali da odmah krenu prema Albaniji.

Photo: Stock

Živopis i armatura ostali su iza osvetničkog divljanja Albanaca, konstatuje reporter Politike iz Suve Reke, odnosno manastira Svete trojice, sa naslovne strane ove štampane stvari (24. jun). Autor Živojin Rakočević lucidno primećuje da "u opštini Suva Reka nije ostao da živi nijedan Srbin, niko se, već četrnaest godina, nije vratio". "Nova mitologija zasnovana na vrednostima Oslobodilačke vojske Kosova proglasila je Suvu Reku oblašću zabranjenom za Srbe", konstatuje Politikin reporter.

Za razliku od stare mitologije Posebnih jedinica policije koja se, po nekoj logici srpskog svetog mesta kraj Suve Reke, temelji na srednjovekovnim tradicijama. Po kojima se ne uništavaju samo građevine, nego i dvogodišnja deca. Odgovor je bio divljački, rušenje bogomolje i spomenika kulture. Nema tu ćosićevske imaginarne - metafizičke štaviše - nesreće, prvo je počinjen ratni zločin, masovno ubistvo civilnog stanovništva, usput proterivanje, pljačka i uništavanje imovine Albanaca. Srbija je ubrzo kapitulirala, počinioci zločina i drugi naoružani Srbi su pobegli, a vratili su se Albanci koji su spalili manastir Svete trojice, kao i mnoge druge srpske bogomolje i kuće.

Za Politiku ne postoje ubijeni Albanci, ne postoji osam stotina hiljada proteranih, spaljena sela nisu ni postojala. Ili autor neće da opterećuje tekst. Ne, to je Politika, godinama prepoznatljivi, podmukli produžetak rata drugim sredstvima, karakteristično nacionalističko bauljanje slepog, onemoćalog, bezubog medveda, koji se nada da bi u besu mogao nekoga da ogrebe. To je lice razoružanog, usamljenog nacionaliste, koji i reč koja vređa njegove žrtve knjiži kao uspeh. Bednika koji će mazohistički uživati u ulozi žrtve koja pali voštanicu na zgarištu, nesrećnika koji kaže da je sve njegovo ostalo ispod ostataka manastira, snevajući dan kada će ponovo biti okićen redenicima, neobrijan i neopran.

Politika Albance, izuzev u tekstovima malog broja komentatora i gostujućih autora, nikad nije smatrala ravnopravnim ljudima ili žrtvama. Dragan Bujošević, evo, potpisuje samo još jedan od napisa u tom duhu, jedan od brojnih u poslednjih pet godina, koliko je na čelu Politike.

Ne bi bilo razumno pitati da li država, dovođenjem Ljiljane Smajlović na čelo Politike, želi nešto da promeni u takvoj uređivačkoj politici; to je, jednostavno, nezamislivo (doduše, kao i mnogo nezamislivog pre njenog postavljenja). Da li to isto želi i u državnom fašistoidnom tabloidu Večernje novosti, gde je za glodura postavila perjanicu ratnohuškačkog novinarstva Ratka Dmitrovića (ništa se bitnije još nije promenilo). Nema odgovora, treba ih, valjda, očekivati ovih dana na stranicama Politike i Novosti.

Čitajmo, možda saznamo i to da li je reč o specifičnom pristupu implementaciji Briselskog sporazuma.

 

 

29.06.2013.

DNEVNIK: AH, TAJ VIDOVDAN

 

 Dnevnik: Ah, taj Vidovdan            

Zlatoje Martinov je esejist, prozni pisac, književni kritičar, glavni i odgovorni urednik časopisa za politička, društvena i kulturna pitanja Republika. Objavio je Osmeh Emi Majer i Preljubnička biblija, eseje Hermeneutika književne estetike, antologiju srpske poezije za djecu Svetu na dar. Radi na novoj zbirci priča. Član je Međunarodnog PEN centra.

U Dnevniku piše kako časopis Republika nastavlja svoju borbu protiv stihije straha, mržnje i nasilja, te kako su Balkanci, silom prilika, postali poligloti. 28.juna zapisuje: "Ah, taj Vidovan. Osvanuo je konačno! Sednica Vlade će biti održana u Kruševcu, 'gradu bijelome', sve u čast radosnog nam Vidovdana. Teške ekonomske i socijalne prilike gurnute su opet u drugi plan".

Subota, 22. jun

Nakon jučerašnjeg pakleno vrelog dana ispunjenog redakcijskim obavezama, osvanula je nešto manje vruća subota u kojoj me je, umesto toliko željenog odmora, čekao važan sastanak sa profesorom Čarlsom Ingraoom, autorom zamašnog projekta o ratnim zbivanjima i žrtvama na tlu bivše Jugoslavije pretočenog u knjigu pod naslovom  Jugoslovenske kontroverze, čije je drugo englesko izdanje upravo izašlo, a sprema se i drugo dopunjeno izdanje na naša četiri jezika - (srpski, hrvatski, bošnjački, crnogorski, mi Balkanci smo, eto, silom prilika postali prave poliglote).  Razgovaramo o knjizi, dosadašnjim dometima prvog srpskog izdanja u našoj javnosti  i načinima da se drugo izdanje bolje i vidljivije prezentuje. Profesor Ingrao je ubeđen da bi mi iz Republike tu mogli mnogo da učinimo jer smo se i sami tokom bezmalo četvrt veka postojanja kao list bavili ovim i sličnim temama. Ne mogu reći da mi kao glavnom uredniku ne prijaju takve njegove tvrdnje, da svi mi u redakciji to više od ikog drugog želimo, ali ipak ukazujem na činjenicu da je naš medijski domet ograničen na srpsku intelektualnu publiku levičarske i antiratne orijentacije, a ne na najširu javnost. A upravo ona, ta najšira javnost, odnosno građani morali bi da spoznaju istinu o „ratovima gospodina Miloševića“ kako sam te ratove imenovao pre tačno dvadeset godina u jednom svom antiratnom tekstu. Surovu istinu da je rat vođen u njihovo ime za ciljeve velikosrpske teritorijalne ekspanzije. Ipak, obećavam, Čarliju (kako ga mi prijatelji zovemo) da će Republika svakako učiniti sve da novo izdanje ove knjige postigne veću receptivnu prohodnost. To nam je uostalom posao, Republika iz broja u broj nastavlja svoju borbu protiv stihije straha, mržnje i nasilja.

Nedelja, 23. jun

Ujutro rano odlazim u Vrujce, u svoju vikendicu. Za mesec i više dana koliko nisam bio, trava je narasla toliko da je košenje placa bogme potrajalo čak puna dva sata. Nije bilo lako po vrućini, ali malo fizičkog rada nikada nije naodmet.
Prije točno 18 godina u programu Radija Slobodna Evropa 1, jula 1995.emitiran je prvi Dnevnik tjedna. Dnevnik koji je završio s 30. junom pisao je Stjepan Mesić, tada jedan od lidera opozicije u Hrvatskoj.

Između ostaloga je zapisao:

"Pokušaj dijelnja Bosne i Hercegovine, glavni je generator krize, to je svima jasno. Kako onemogućiti krivce za rat,kako ih kazniti, kako dovesti do mira, glavne su teme rasprave."

Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske ponovno piše Dnevnik za Radio Slobodna Evropa, od 30. juna do 5. jula, u sedmici u kojoj Hrvatska postaje 28. članica EU.
Ne nosim lap top, ali tu je mobilni telefon koji nekoliko puta tokom uređivanja placa uzaludno zvoni. Vidim propuštene pozive i preslušavam poruke sa govorne pošte: Igor Marojević mi javlja da je na putu i neće stići da napiše svoju kolumnu za julsko-avgustovski broj, izvinjava se, ali kaže, valjda meni za utehu, da nam obojici sleduju honorari (skromni) od zagrebačkog Quoruma. Naime u najnovijem broju ovog kultnog hrvatskog književnog časopisa objavljen je Igorov i moj razgovor o njegovom dosadašnjem književnom opusu u okviru temata predstavljanja srpskih pisaca.  Ponovno uspostavljanje ratom prekinutih veza i razmena književnih i drugih ideja sa drugima u regionu je upravo ono što nam je svima preko potrebno. Ta činjenica me ispunjava radošću i nadom da, iako razum i politika retko kad idu istim putem, barem mi koji se ne bavimo politikom, već nam je draža duhovna sfera, jasno pokažemo kako postoji šansa ne za samo za međusobno pomirenje, već za sve vidove saradnje sa najbližim narodima u okruženju.
Sledeća poruka je od koleginice iz redakcije Vere Vujošević koja je juče prisustvovala protestnom skupu umetnika u centru Beograda. Javlja da će napisati tekst o tome. Umetnici su rešili da više ne budu zatočenici samoizolacije i dignu glas protiv uništavanja kulture i njenih vrednosti u Srbiji. „Stop uništavanju kulture“ je slogan koji je uz otkucavanje 12 sati na velikom časovniku na Trgu republike,  simbolički označio da je strpljenje umetnika, pozorišne, filmske i književne javnosti na kraju. Okidač za proteste bio je upravo završeni konkurs Ministarstva kulture Srbije za  Savremeno stvaralaštvo koje je dodelilo ionako oskudna sredstva nekim opskurnim nacionalističkim udruženjima. Taj protest dakako treba podržati, ali bi on morao da bude kontinuelan i dosledan i da sadrži više principijelnih normi od kojih nijedna grupa kulturnjaka neće odstupiti u trenucima kada vlast pokuša da zaigra na kartu „podmiti pa vladaj“, tu srpsku varijantu stare latinske poslovice.
Kasno uveče sam u Beogradu uz svoj lap top i naravno u svojoj e-pošti!

Ponedeljak,  24. jun

Pristižu tekstovi za julsko-avgustovski broj Republike pa ceo dan radim na redigovanju. U pauzama slušam vesti i ne mogu da se načudim razmerama koje dobija ovaj neverovatni skandal oko male mature. Provaljeni testovi, ispiti poništeni nakon dugog većanja u Vladi, uzaludan trud đaka i uzaludno potrošen novac njihovih roditelja na spremanje dece  za polaganje male mature. Da li je moguće da vlast nije sposobna da organizuje jedno obično polaganje ispita? Da li je moguće da je korupcija uzela toliko maha da je prodrla u svaku, ama baš svaku pa i najmanju poru današnjeg srpskog društva? Ili je ona nesrećna radnica u štampariji - koja je u svom brushalteru prokrijumčarila testove kako bi ih (pro)dala prijateljima i susedima koji su ih dalje prodavali u početku za 1000 evra, a kasnije i za samo pedeset, valjda po principu daj šta daš - samo paradigma sve veće socijalne bede i moralnog ambisa pred kojim stoji današnja Srbija? Pri čemu ministar prosvete odbija svaku pomisao o svojoj moralnoj krivici. Ostavka ne dolazi u obzir, kaže, upućujući tako bezobzirnu poruku našoj javnosti ili možda neki novi moralni nazor po kome se ubuduće treba vladati i koji glasi: vlastoljublje kao životni smisao!
Uveče kasno  okušavam da radim na zbirci priča koja je već odavno trebalo da bude napisana, a izdavač mi je ostavio i rok: 31 12. 2013. Hm, ima još vremena, zaključujem i gasim kompjuter dok mi se oči sklapaju od umora i želje za snom.

Utorak, 25. jun

Sastanak u redakciji, zaključen je broj. Slede tehnička priprema i prelom. Zanimljiva diskusija među nama o tome koliko je rad u Srbiji determinanta  vrednosti, a koliko  samo fizička snaga koja podržava i unapređuje proizvodnju i stvara profit tajkunima.  Zaključili smo da je u svakom slučaju rad danas ponižen do krajnjih granica, a morao bi imati širi društveni značaj nego što to pruža sama pozicija ključnog elementa u stvaranju novih vrednosti na radnom mestu. Jer rad doprinosi stvaranju identiteta i samopoštovanja pojedinca,  on je  sredstvo preko kojeg se unosi poredak u lični život i uopšte uspostavlja značenje samog života. Rad nudi ekonomsku samodovoljnost, status u društvu, porodičnu stabilnost. Na žalost ne i u Srbiji, i u tome smo svi bili složni. Čovek treba da radi da bi bolje živeo, a nikako obrnuto. Pala mi je na pamet jedna misao Dalaj-lame o tome koji kaže: “Čovek žrtvuje svoje zdravlje kako bi zaradio novac, posle žrtvuje novac kako bi ozdravio, onda je toliko zabrinut za budućnost da ne uživa u sadašnjosti, a rezultat toga je da ne živi ni u sadašnjosti ni u budućnosti, živi kao da nikada neće umreti, a potom umire, a da zapravo nikada nije ni živeo.” Koliko samo istine u ovih nekoliko rečenica! Dalaj-lama je imao u vidu  Zapad i zapadnog čoveka. A na nas u današnjoj Srbiji, jedino se mogu odnositi njegove reči koje govore o zabrinutosti za budućnost i neuživanju u sadašnjosti!
Konačno uveče uspevam da iz davno napisanih teza razvijem priču za buduću zbirku  i dovedem je skoro do samog kraja. Tek je peta, a imam još sedam priča sve u tezama i konceptu... Ali dobro, daleko je decembar!

Sreda, 26. jun

Već nekoliko dana kako je osvežilo i temperatura vazduha se spustila, posle onih užasnih žega, na prijatnih 20 stepeni. U gradu sam, sedim u bašti restorana „Sunce“  kod Doma omladine gde imam sastanak sa urednikom časopisa Sveske. Razgovaramo o mogućnostima saradnje dva časopisa. Još pre deset godina smo organizovali vrlo uspešnu zajedničku tribinu pod naslovom Periodika u Srbiji, i od tada osim indivdualne saradnje (redovno pišem u Sveskama književnu kritiku iz broja u broj) do danas nismo uspeli da napravimo zajedničku akciju. Čuo je za saradnju sa zagrebačkim Quorumom pa ga interesuju detalji. Saglasni smo da na jesen napravimo neku tribinu ili panel na književne teme sa osvrtom na društvena zbivanja odnosno na pitanje kulture u najširem smislu te reči.
U medijima opet grme Toma, Ivica i Vučić i poručuju Evropskoj uniji, čitaj Angeli Merkel: „Nećemo milostinju“ „Zaslužili smo dobijanje datuma“, „Srbija neće nikoga da moli“. „Ako ne dobijemo datum mi ćemo narodu reći istinu“, „Nema više prolaznih vremena, mi sada moramo proći kroz cilj“...
Kako me ta preteća intonacija, podseća na devedesete: „Srbija se saginjati neće“, „Nismo zaslužili te ničim izazvane sankcije“, „Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“, „Niko sa strane neće upravljati Srbijom“...
Naravno okolnosti i vreme su drugačiji, pa je i selekcija reči drugačija. Ali ton preteći ton, nekakva  besmislena i bez ikakvog pokrića „ponosna nadmoć“ i nekakvo „naše“  uslovljavanje drugih, (ako... mi ćemo...) ostaju isti. Ne kaže se uzalud: vuk dlaku menja, a ćud nikako. Daj Bože da grešim!

Četvrtak, 27. jun

Sa tehničkim urednikom čitavo pre podne. Radimo na prelomu lista. Republika treba da se pojavi na kioscima 1. jula. Kako je leto na pragu, već po ustaljenom običaju krajem juna izdajemo dvobroj za jul-avgust. Posebno mi je drago što ćemo objaviti poslednji prevod nedavno preminule filozofkinje i prevoditeljke Eleonore Prohić. Reč je o intervjuu sa Edgarom Morenom i Stefanom Heselom koji je prvog marta objavio francuski Le Monde. Tekst prevoda su uredile njene kćeri Natalija Mićunović i Asja Prohić. Eleonora Prohić je bila osoba širokih duhovnih horizonata, sa fantastičnim rasponom interesovanja od filozfije, estetike, sociologije, književnosti do muzike. Podarila je našoj ex jugoslovenskoj kulturi prevode najznačajnijih svetskih mislilaca od rečenih Morena i Hesela, do Žan Pol Sartra, Mišela Fukoa, Žaka Deride, Ežena Delakroe, Žaka Atalija, Nikolasa Buvijea, Keneta Vajta... Eleonoru pamtim ne samo kao teoretičarku kulture i muzike kojoj je bila privržena (predavala je filozofiju muzike na Muzičkoj akademiji u Sarajevu) nego i kao neustrašivu borkinju za ljudska prava i protiv suludog rata koji je devedesetih godina divljao na našim prostorima. Ništa manje nije bila hrabra ni 1996/97 tokom protestnih šetnji protiv izborne krađe od strane Miloševićevog režima. Takvoj ženi, eto, Republika posvećuje jedan mali hommage, na skroman način odužujući joj se objavljivanjem njezinog poslednjeg  ntelektualnog napora - prevoda napred  rečenog intervjua.
Uveče slušam i gledam vesti na svim televizijama. Nemački Bundestag je usvojio deklaraciju po kojoj Srbija ne može započeti pregovore o članstvu pre januara 2014. godine. Tačnije, ako do tada Srbija u potpunosti primeni sporazum koji je uz posredovanje Evropske unije postigla sa Kosovom, pregovori mogu početi u januaru.  Opet Dačić i Vučić, međutim, slušaju ono što bi želeli da čuju, a ne ono što je stvarno rečeno. Naročito Dačić koji kaže: „nema nikakvih uslovljavanja, mi smo praktično dobili datum u januaru i to je najveći uspeh jedne vlade od kad u Srbiji postoji višestranačje. Najzad jedan Vidovdan koji je radostan za Srbe.“
Eh, Vidovdan! Kako se samo svi poštapaju njime! Vuk Drašković je, živo se sećam,  1992. godine dramatično i operetski komično pozivao: braćo, izađimo na protest na svetli dan, Vidovdan, tad će se videti ko je vera a ko je nevera.
I nazvaše to Vidovdanski protest. Kad je Sloba izručen Haškom tribunalu 2001. godine, jedan politički analitičar, koga inače mi  između sebe zovemo „nezavisni analitičar DSS-a“, gostujući u jednoj televizijskoj emisiji je uzviknuo: Pa zar na Vidovdan!
U izbornoj kampanji za predsednika Srbije s jeseni 2003. godine, jedan od dvojice predsedničkih kandidat a je obećao: „Ako ozbiljno radimo ubeđen sam da ćemo najkasnije  na Vidovdan 2014. godine postati članica Evropske unije.“ I on je očito imao u vidu epsku tragiku tog verskog praznika i stogodišnjicu Sarajevskog atentata,  pa je, dodvoravajući se biračkom telu, politički upotrebio Vidovdan kao mogući dan konačne radosti za Srbiju versus srednjovekovnoj kosovskoj tragediji i „gubitku  carstva“. Tako je Vidovdan od mitološke metafore tragike postao politički upotrebna metafora. Čega? Pa već prema potrebi, tuge ili radosti, svejedno.

Petak, 28. jun

Ah, taj Vidovdan. Osvanuo je konačno! Dnevnik moram da završim do podneva, a sednica Saveta Evrope počinje kasno posle podne. Kakva će biti konačna odluka? Hoće li Srbija dobiti datum za početak pregovora  ili samo mesec? Bilo kako mu drago, naši političari će već uz pomoć poslušnih medija, a takvi su u Srbiji danas u većini, umeti da javnosti prepričaju svoju verziju onoga što će u Briselu odlučiti. Vlada Dačić-Vučić je odlučna: kakva god odluka bila, ovaj Vidovdan ima da bude radostan i tačka!
U tu svrhu danas će sednica Vlade biti održana u Kruševcu „gradu belome“, sve u čast tog radosnog nam Vidovdana. Teške ekonomske i socijalne prilike gurnute su opet u drugi plan. O njima će ozbiljno i kritički pisati samo nekoliko istinski nezavisnih medija. Među njima i Republika. Zato zaklapam korice Dnevnika i hitam da što pre završimo tehničku pripremu i predamo list u štampariju.

 

*******************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

 

JMBG i pozivi na proteste: "Izađite i dajte im otkaz"                 

Plakat koji poziva na proteste, foto: Selma Boračić
Plakat koji poziva na proteste, foto: Selma Boračić
************************************
"Izađite i dajte im otkaz" poruka je kojom učesnici JMBG protesta u Sarajevu, pozivaju sve građane BiH da im se u ponedjeljak, 1. jula, pridruže u borbi za ispunjenje njihovih zahtjeva.

Bh. parlamentarci neće usvojiti Zakon o jedinstvenom matičnom broju do 30. juna, do kada su im građani dali rok. Stoga su 1. jula odlučili dati im simobličan otkaz. Jedan od aktivista Emir Hodžić kaže da su trebali raditi posao za koji su odlično plaćeni.

“Kada neko ne uradi svoj posao, u svakoj normalnoj državi, u kompaniji slijede posljedice. Mi smo odlučili da njima dajemo otkaz. Ponedjeljak, 1. juli je neradni dan. Pozivamo građane na neposlušnost i tog dana ne želimo da kupujemo bilo šta, da zadržimo pare u džepu, jer jedino što oni prate su novac i glasovi”, pojašnjava Hodžić.

Već 30. juna, na Španskom trgu u Mostaru, biće održani “kreativni protesti za JMBG”.

“Dođite svi, bez obzira na ideologije, nacionalnost, religiju i starost. Dođite kao ljudi i budite makar nakratko slobodni”, stoji u saopštenju koje se širi preko društvenih mreža.

Zbog neusvajanja Zakona reagovale su brojne domaće i međunarodne organizacije, među njima i Amnesty International.

“Nepostojanje Zakona o jedinstvenom matičnom broju direktan je napad na osnovna ljudska prava građana BiH  i na ovaj način bh. vlasti su direktno prekršile međunarodne sporazume o ljudskim pravima koji se primjenjuju i u BiH”, navode iz ove međunarodne organizacije.

Amnesty International je zabrinut i zbog izvještaja koji govore da postoji mogućnost da neki mirni demonstranti budu pod istragom za terorizam, kao i izvještajima da je ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske pozvao na istragu i nadgledanje aktivnosti učesnika demonstracija na društvenim mrežama.

“To dirketno može imati utjecaj na pravo na slobodu izražavanja", smatraju u Amnesty Internationalu.

 

*********************************

////////////////////////////////////////////////////////////////////

 

Upućena žalba na oslobađanje Stanišića i Simatovića             

Jovica Stanišić i Franko Simatović
Jovica Stanišić i Franko Simatović
************************************
Haško tužiteljstvo u petak je uputilo žalbu na oslobađajuću presudu bivšim šefovim srbijanske tajne policijske službe Državne sigurnosti (DB) Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Oni su potkraj prošlog mjeseca oslobođeni od optužbi za udruženi zločinački poduhvat etničkog čišćenja s većih dijelova Hrvatske te Bosni i Hercegovine (1991-1995), kao i za zapovjednu odgovornost nad zločinima specijalnih jedinica koje su osnovali, zapovjedali im te ih logistički podržavali.

„Raspravno vijeće je krivo primijenilo pravo kada ih nije proglasilo krivim za nedjela koja im se stavljaju na teret. Da nije pogriješilo Raspravno vijeće bi ustanovilo da su Stanišić i Simatović krivi po članku 7 (1) Statuta zbog pomaganja i podržavanja progona, ubojstva, deportacije i nehumanih postupaka“, stoji u obrazloženju žalbe o „neizvršenju pravde“ napisanoj na 11 stranica i potpisanoj od strane glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza.

Prema žalbi tužiteljstva tročlano sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Alphonsa Oriea, pogriješilo je kad je zaključilo da Stanišić i Simatović svojim postupcima nisu doprinjeli izvršenju udruženog zločinačkog poduhvata (UZP).

„Ne uzimajući u obzir jasne dokaze, u dijelu ili cjelini“, stoji u žabi u kojoj je napomenuto kako nisu navedeni svi detalji „zbog nedostatka nalaza bitnih elemenata na temelju kojih je odlučivano o (ne) odgovornosti za UZP“.

Naglašeno je kako Raspravno vijeće nije uzelo u obzir, pri odlučivanju o odgovornosti za UZP - „interakciju optuženih s drugim članovima UZP-a  i srpskim snagama u odnosu na zajednički zločinački poduhvat“.

Tužiteljstvo je pri tom navelo niz dokaza koji su izvedeni tijekom suđenja, a koje smatra da prvostupanjski suci nisu uzeli u obzir u odnosu na odgovornost optuženih.

Ni jedno razumno vijeće ih ne bi oslobodilo

Prema haškoj optužbi – nijedno razumno raspravno vijeće ne bi donijelo odluku da Stanišić i Simatović nisu imali zajedničku namjeru UZP-a kada bi uzelo u obzir sve dokaze koji su izvedeni tijekom njihovog suđenja. Da je oslobađajuća presuda donesena mimo postojeće sudske prakse tužiteljstvo je u žalbi dokazivalo pozivajući se na haške presude u slučajevima – Galić, Delalić, Martić, Halilović.

Zato je tužiteljstvo pozvalo buduće Žalbeno vijeće (peteročlano) da „primjeni ispravne pravne standarde“ i da utvrdi odgovornost Stanišića i Simatovića prema optužbama.

Prema tužiteljstvu, obrazloženje oslobađanja Stanišića i Simatovića dogodilo se ubacivanjem „nepotrebnog i pogrešnog elementa – neposredne usmjerenosti“ (na činjenje zločina specijalnih jedinica) iz oslobađajuće (drugostupanjske) presude srbijanskom generalu Momčilu Perišiću što je „preuredilo“ pravni pojam usmjerenosti na činjenje kaznenog djela (actus reus).  

Pri tom je napomenuto da, čak i da se upotrijebi taj iskrivljeni standard iz presude Perišiću, raspravno vijeće je i to krivo učinilo prilikom oslobađanja dvojice bivših DB-ovaca.

Od Žalbenog vijeće je zatraženo da preispita i dokaze o odgovornosti oslobođenih u prvom stupnju – za zločine u istočnoj Slavoniji (u Hrvatskoj) te Zvorniku, Bijeljini i Sanskom Mostu (BiH) koje su počinile specijalne jedinice pod njihovim zapovjedništvom, a koje ni jedno razumno vijeće ne bi moglo previdjeti.

Podsjetimo da je oslobađajuća presuda dvojici, koji se smatraju produženim rukama bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i pokušaja stvaranja Velike Srbije, izazvala niz reakcija međunarodne i domaće javnosti pa čak i haškog suca Frederika Harhoffa.

 

*****************************

////////////////////////////////////////////////////////////////

 

 Kulturni mostovi u regionu jačaju ulaskom Hrvatske u EU         

Zastave EU na zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, lipanj 2013.
Zastave EU na zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, lipanj 2013.
*********************************
Od 1. jula, Hrvatska je 28. članica Evropske unije. Što to znači u političkom i ekonomskom smislu za regiju, više puta smo govorili. A kako Hrvatsku u Uniji vide stvaraoci, umjetnici, iz nove, kao i budućih članica Evropske unije? Dali smo riječ piscima, glumcima, slikarima, kiparima, redateljima, vodećim ljudima kulturnih institucija.

Evropska unija, podsjetimo, podupire zemlje članice da razvijaju kulturne različitosti i međukulturni dijalog. Kako se to provodi na Balkanu?

Prema raspoloživim podacima, prije ulaska Hrvatske, bilo je više od 3,6 milijuna zaposlenih u kulturnim djelatnostima, ili 1,7 posto svih uposlenih. Na primjer, u Francuskoj i Sloveniji, umjetnici često rade na ugovor o djelu, što nije slučaj u Poljskoj. U Belgiji i Švedskoj, više od polovice pisaca i umjetnika prihode ostvaruje u nekim drugim djelatnostima.

No, u temi tjedna nećemo se baviti statističkim podacima, ali saznati ćete kako pisci Miljenko Jergović i Predrag Matvejević komentiraju hrvatsko priključenje kulturnoj Evropi. Srpski glumac Miki Manojlović smatra da je članstvo Hrvatske u Uniji značajno za cijelu regiju. Veliko ime kosovskog glumišta, Enver Petrovci, pojašnjava zašto zavidi novoj članici Unije.

Hrvatska je oduvijek imala, prepoznatljiv, europski ton u svojoj kulturi, a samim ulaskom u Europsku uniju, hrvatskim će se umjetnicima i institucijama otvoriti i širi putovi suradnje. No, nitko ne očekuje spektakularne promjene jer Hrvatska je mala i siromašna zemlja, opterećena povijesno –političkim sjećanjem, a s druge strane, evropska kulturna birokracija moćna i sumnjičava – ističu poznati hrvatski umjetnici i književnici u tekstu Ankice Barbir Mladinović Europa je i za kulturu dobar izbor.

Vladimir Arsenijević, Miki Manjolović, BITEF, bez dvojbe su dio one stvaralačke i umjetničke Srbije koja je poznata i prepoznata u regiji, ali i Evropi. Arsenijević, pisac mlađe generacije, prevodi i prevođen je. Manojlović je igrao u nekim od kultnih filmova snimanih u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, ali i Francuskoj, Bugarskoj. Na BITEF-u su gostovala velika evropska i svjetska kazališna imena: Peter Brook, Wiliiam Geskil, Andzrej Wajda, Roberto Ciulli, Jirzi Menzel.... Kako umjetnici u Srbiji komentiraju ulazak Hrvatske u EU u tekstu Branke Mihajlović Vrata Evrope otvaraju se i za regionalne kulturne projekte.

Bio je i Hamlet, i Magbet i Julije Cezar, i Mitke iz Koštane. On je Enver Petrovci, glumac. Beogradsku adresu već je odavno zamijenio prištinskom. U razgovoru s Amrom Zejneli kaže da zavidi Hrvatskoj na ulasku u EU, ali dodaje da je to sasvim zaslužno jer je, barem u kulturu, Hrvatska stalno ulagala.

Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju većina bosanskohercegovačkih umjetnika i kulturnih radnika dočekuje uvjerenjem da će to biti inspirativno za buduću suradnju dviju država, premda ocjenjuju kako će, kao i do sada, prevladavati osobni kontakti i ranije uspostavljena prijateljstva, te projekti koji odavna idu utabanim stazama, priznali su Budi Vukobratu u tekstu Dolazak EU u susjedstvo iskoristiti i na kulturnom planu.

U Crnoj Gori vjeruju da će hrvatsko pridruživanje EU pozitivno utjecati na kulturni život, ali i pospješiti kulturnu suradnju, navodi Esad Krcić u tekstu Nove mogućnosti kulturne saradnje sa Hrvatskom u Evropskoj uniji.

 

 

29.06.2013.

GRADI SE GASOVOD KOJIM ĆE SE I BiH SNABDIJEVATI GASOM

Gradi se gasovod kojim će se i BiH snabdijevati gasom

image Foto: Arhiv        

SARAJEVO - Jučer je u Azerbejdžanu i službeno potvrđena vijest da će BiH sudjelovati u izgradnji Transjadranskog plinovoda čiji će jedan krak bit usmjeren i prema Balkanu, odnosno prema Crnoj Gori, Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini. Za posao dopreme ...

... plina iz Azerbejdžana u Evropu natjecali su se dva konzorcija - TAP za koji je neposredno zaintersesirana i naša država, te konzorcij Nabucco West, čija bi trasa u širokom luku zaobilazila Bosnu i Hercegovinu.

Dilema je definitivno razriješena: prednost je data Transjadranskom plinovodu, kojim će se plin iz Azerbejdžana dopremati u Evropu preko Turske, Grčke i Albanije, potom po dnu Jadranskog mora do Italije i dalje prema zapadnoj Evropi.

Gost Dnevnika TV1 je Almir Bečarević.

Razgovor sa gostom POGLEDAJTE OVDJE.

(Vijesti.ba)

 

NOVA TRASA GASOVODA

image Zlatko Lagumdžija        

Shah Deniz Consortium odabrao je trasu gasovoda TAP (Transadriatic Pipeline) za transport azerbejdžanskog gasa za evropsko tržište, potvrdio je u razgovoru za Fenu zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i ministar vanjskih poslova BiH dr. Zlatko Lagumdžija.

Kako je rekao ministar Lagumdžija, njemu je Michael Hoffmann, direktor za vanjske poslove TAP AG, danas pisanim putem službeno potvrdio da je projekat gasovoda TAP odabran ispred konkurentskog projekta Nabucco West. 
 
Aktiviranjem ovog projekta BiH će konačno biti ucrtana u gasnu kartu Evrope kao dio evropskog gasnog prstena kroz koji će se vršiti transport gasa za zemlje EU sa azerbejdžanskih gasnih polja. Ovim prestajemo biti "slijepo crijevo" gasne mreže jer ćemo biti na trasi transporta gasa, a to znači dodatne prihode BiH po osnovu transporta gasa prema drugim zemljama i mogućnost kvalitetnije diverzifikacije gasa širom BiH. Zatim dobijamo nezavisnost i sigurnost kada je u pitanju snabdjevanje krajnjih potrošača, jer ćemo pored ruskog na raspolaganju imati i gas iz Azerbejdžana, a na izgradnji budućeg gasovoda kroz BiH bit će angažovane domaće, kompanije iz BiH, rekao je Lagumdžija u razgovoru za Fenu. 
 
Na pitanje šta sve ovo konkretno znači građanima BiH, šef diplomatije BiH kazao je kako ovo dugoročno, prije svega, znači "da se minimizira mogućnost prijetnje ostanka bez snabdjevanja gasom što nam se u ranijim godina znalo često desiti pogotovo u zimskim mjesecima".

 

(Vijesti.ba)

 

Zemlje Balkana u izolaciji, BiH tinjajući vulkan

image Balkan        

SARAJEVO - Iako zapadni Balkan već dvije decenije vapi za Evropskom unijom (EU), vjerujući da će mu, poslije raspada bivše Jugoslavije, upravo ona donijeti toliko željeni mir i ekonomski prosperitet, ovosedmični ulazak Hrvatske u elitno društvo Starog kontinenta već je uvelike donio nove traume u ovaj dio svijeta, namećući pitanje da li će i preostale balkanske zemlje još dugo ostati daleko od Evrope, izolirane u svojim beskrajnim krizama i problemima, izvještava agencija Anadolija (AA).

Nakon ulaska Hrvatske u EU u noći s nedjelje na ponedjeljak, kao i odluke Evropskog vijeća u petak (28. juna) da otvori pregovore o pristupanju Srbije EU najkasnije u januaru, i to bez dodatnih uvjeta, te sa Kosovom pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SPP), Bosna i Hercegovina je u najtežoj poziciji.
 
Također, Makedonija je 2005. godine dobila status kandidata, a Crna Gora, krajem 2010. godine.  Albanija je zahtjev za članstvo u EU podnijela u aprilu 2009. godine. Odogovore na Upitnik dostavila je u aprilu 2010. godine, ali Evropska komisija (EK) nije dala preporuku za dodjeljivanje statusa kandidata Albaniji.
 
Iako je i Makedonija u nezavidnoj poziciji, jer zbog grčke blokade proteklih godina nije mnogo odmakla u pregovorima s EU, BiH, koja je zaokupljena etničkim podjelama, ekonomskom i političkom krizom najgorom poslije Daytona 1995. godine, je u gotovo dramatičnoj poziciji.
 
Predstavnici BiH i EU su 16. juna 2008. godine potpisali u Luksemburgu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), no ni nakon pet godina BiH nije podnijela zahtjev za članstvo, a nije završila ni proces ratifikacije SSP.
 
Bivši predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Adnan Terzić, za čijeg mandata je, po mnogima, postignut značajan napredak u evropskim integracijama, boji se da su tačne ocjene da će BiH završiti u izolaciji, iako to mnogi tako ne žele nazvati.
 
''Hrvatska je prije nas počela procese evropskih integracija i znali smo da će prije nas i uči u EU. Ali, ono što nas u BiH treba da brine jeste da je i Srbija pred početkom pregovora. U moje vrijeme, 2005. godine, mi smo bili svjetlosnu godinu udaljeni od Srbije i Crne Gore. Sad smo u poziciji da ne možemo dobiti status kandidata, a kamo li da razmišljamo o ulasku u EU. Nakon 2007. godine u BiH je, nažalost, nestao bilo kakav interes za evropski put, i ovo je posljedica'', govori Terzić za agenciju Anadolija.
 
Nadalje, ističe da je za njegovu vladu najveći izazov bio upravo stvaranje društva po evropskim standardima i proces pridruživanja, jer je svaka zemlja od toga imala samo koristi.
 
''Mi smo u poziciji danas da smo crna rupa na karti Evrope. To znači da nemamo nikakve perspektive kada su u pitanju ekonomija i politički sistem uopće. Na kraju, doći ćemo toga da će pola građana BiH biti građani EU, a samo će Bošnjaci ostati građani ničega! Svi u BiH koji se zaklinju u interese Bošnjaka moraju prihvatiti da rade sve suprotno tim interesima jer su zaustavili put BiH ka EU'', naglasio je Terzić.
 
No, ni ostalim državama bivše Jugoslavije neće cvjetati ruže. Evropska unija, smatra ugledni profesor Fakulteta političkih nauka (FPN) u Beogradu i bivši srbijanski diplomata dr. Predrag Simić, ima loše iskustvo sa zemljama Balkana.
 
''Počev od Grčke, preko Rumunije i Bugarske... To je razlog što se sa velikom skepsom gleda i na ulazak Hrvatske u EU za koju se tvrdi da će biti ekonomski najslabija članica Unije poslije Grčke. Zbog toga u njemačkoj javnosti i političkim krugovima nema dobrodošlice Hrvatskoj. Ima čak i oštrih opaski. Iz pozicije EU, evropski put Srbije pokreće uverenje da se samo time može staviti tačka na pitanje Kosova i balkanske ratove u zadnjih 20 godina. S tim da situacija u Srbiji i posle odluke u petak neće biti do kraja jasna ako je suditi po poslednjoj deklaraciji Bundestaga. Pregovori u januaru 2013. su uslovljeni time da bude implementirano sve ovo što je potpisano u Briselskom sporazumu. Srbija je pod znakom pitanja'', tvrdi Simić za AA.
 
On smatra da su u najtežoj poziciji Makedonija i BiH, a posebno BiH u kojoj nema reformskih procesa.
 
''Srbija i Crna Gora, a nakon ulaska Hrvatske, neće moći računati na ulazak u EU prije kraja ove decenije. To ne zavisi samo od situacije na Balkanu, već i same EU'', istakao je.
 
Analitičar i ekspert za pitanja evropskih integracija Zekerijah Smajić u izjavi za agenciju Anadolija iznosi krajnje dramatične ocjene.
 
''U posljednjih šest godina BiH ne zaostaje, već nazaduje. Svake godine sve više. Ako bi se ovaj trend nastavio, BiH bi mogla postati crna rupa Balkana, bila bi ''pusto ostrvo'' i na sigurnom putu ka socijalnoj bijedi i nezaustavljivom nezadovoljstvu građana. Separatističke snage bi to, naravno, kao i svaku socijalnu krizu, iskoristile za svoje ciljeve, pa bi sudbina cjelovitosti BiH zasigurno bila  ugrožena'', govori Smajić.
 
Bivši generalni sekretar Vijeća za regionalnu saradnju (RCC) i iskusni hrvatski diplomata Hidajet Biščević, također, tvrdi da je zaostajanje Bosne i Hercegovine u euro-atlantskim integracijskim procesima ozbiljan strateški izazov za ovaj dio Europe i da na to upozorava već godinama.
 
''Naime, ulazak Hrvatske u EU zatvara jedno razdoblje, zatvara jednu geopolitičku sliku ovog dijela Europe i otvara različite potencijalne scenarije, uključujući i one o stvaranju novih crta podjele preko Balkana, ili one o "karanteni" u kojoj će u idućem dugom razdoblju ostati živjeti neke od zemalja u regiji. No, istodobno, bliži se prijelomna 2014. godina - možda ta opominjuća obljetnica bude poticaj novom angažmanu. Jer, koliko god sporo, proces proširenja se nastavlja'', govori Biščević za AA.
 
Hajrudin Somun, publicista i bh. ambasador u penziji, također, upozorava da je Bosna i Hercegovina u procesu pristupanja EU i dalje na začelju regiona.
 
''Za to su dobrim dijelom "zaslužne" i neke od vodećih evropskih zemalja koje su učestvovale u kreiranju državne strukture koja je glavna smetnja njenom normalnom funkcioniranju i razvoju. Bez obzira na to koliko je to zaslužila prije ostalih balkanskih zemalja, Hrvatska ima dosta razloga da slavi ulazak u EU. Ako ne na nekim poljima, ona je to zaslužila po uspješnoj borbi protiv korupcije u vrhu politike i biznisa, što druge regionalne zemlje, uključujući i BiH, još nisu u stanju da pokrenu na mnogo nižem nivou'', izjavio je Somun.
 
- ''Karta za potkusurivanje''
 
U široj slici, govori Hidajet Biščević, nakon Hrvatske, nastavljaju se pregovori Crne Gore, Srbija će svoje pregovore gotovo sigurno otvoriti za koji mjesec, Kosovo ide prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju...
 
''Upravo zbog toga, na žalost, zaostajanje BiH postaje najveći strategijski izazov - kako je moguće zamisliti sigurnost i stabilnost jugoistočne Europe sa svim državama u euroatlantskim integracijama, a BiH "u sredini" te arhitekture, okružena članicama EU i NATO, duboko ukopana u svojoj nefunkcionalnosti, podijeljena u pogledu stvarne unutarnje volje za konsolidacijom...podijeljena čak i oko toga tko koliko želi politiku proširenja, reći ću i to. Takva "karantena" za BiH, takav njen produženi status quo naprosto je neodrživ, protivan interesima BiH, regije i Europe. Tinjajući vulkan usred EU i NATO mreže!? Nezamislivo sa stanovišta sigurnosti i stabilnostii regije i Europe'', analizira Biščević, te dodaje:
 
''Utoliko vjerujem da ta povijesna nužda da se ne zaostane, da se ne ostane na margini, da se takav razvoj, u konačnici, ne koristi i kao neka vrsta iznude za jedan od plutajućih scenarija...da bi to trebalo dovesti do novog, snažnog i koordiniranog angažmana i međunarodne zajednice i regije i političkih klasa u BiH. Odgađanja takva angažmana može dovesti samo do obnove borbe velikih sila za zonama utjecaja, jer tamo gdje nema EU otvara se prostor za druge utjecaje. Zadnja stvar što Bosni i Hercegovini treba jeste da postane "karta za potkusurivanje" u velikim strateškim igrama i trgovinama".
 
- Međunarodna zajednica nema viziju za BiH
 
Analitičar Smajić pojašnjava da međunarodna zajednica nema strategiju i viziju prema BiH.
 
''Uprkos svemu, mislim da međunarodna zajednica, posebno EU i NATO neće dići ruke od Bosne i Hercegovine, ali će vrlo brzo doći do promjene strategije, taktike i 'oružja' kojima će se djelovati protiv glavnih kočničara. Bilo bi pogubno ako EU nastavi s uskraćivanjem fondova pomoći, jer takve mjere opet ne pogađaju glavne krivce, već građane. Kao što sam rekao, građani također snose dio krivice za stanje u svojoj zemlji jer su pasivni, pristrani i podložni političkim zastrašivanjima, ali nisu najveći krivci koje bi trebalo kažnjavati uskraćivanjem EU fondova'', naglasio je.
 
Bez obzira na pozitivne impute koje će hrvatsko članstvo u EU imati na cijelu regiju, vjeruje politika proširenja EU će nakon Hrvatske biti predmetom vrlo temeljitih preispitivanja i pooštravanja. Zato ne vjeruje da će uskoro još neka zemlja bivše Jugoslavije ući u EU.
 
''Zasićenost EU proširenjima je evidentan problem, s tim se treba suočiti što prije i nastojati snagom argumenata uvjeriti evropske građane, Komisiju, Evropski parlament i lidere zemalja članica EU da smo zreli i sposobni za koegzistenciju sa svima unutar Evropske unije, da imamo institucije države koje su sposobne da provode evropske zakone i da imamo mehanizme kontrole koji će pravovremeno i oštro suzbijati zloupotrebe svake vrste'', naglasio je Smajić.
 
- EU dramatično neuspješna u BiH
 
Ugledni analitičar iz Hrvatske Davor Gjenero smatra da je Evropska unija dramatično neuspješna kada je riječ o BiH.
 
''U krivu su oni koji misle da je Kosovo ključ stabilnosti regije. Ključ stabilnosti regije je BiH. Tako dugo dok se BiH ne reorganizira kao država u kojoj nitko neće dovoditi u pitanje jedinstvo i državnost, koja će osigurati ravnopravnost triju konstitutivnih naroda i svih građana, koja će biti organizirana kao moderna država, tako dugo mi ne možemo računati na stabilnost na Balkanu. Radujem se izgledu da Srbija počne pregovore sa EU iduće godine, i zbog koncepta stabilnosti BiH. Onog momenta kada Srbija počne pregovarati sa EU o članstvu, morat će napraviti isto što je Hrvatska napravila 2000. godine, a to je poslati poruku Srbima u BiH da je Sarajevo njihov glavni grad i da ne dolazi u obzir koncept odvajanja teritorija koji Srbi tamo kontroliraju'', zaključio je Gjenero.
 
On je iznio uvjerenje da Hrvatska neće biti prepreka evropskim integracijama ostatka regije.

 

(AA)

 

Narod voli gadove, zato ih i bira

image Dubravka Ugrešić        

Holandsko-hrvatska spisateljica, jedna od najuspješnijih i najuticajnijih književnica u Evropi, Dubravka Ugrešić, prva je žena koja je dobila NIN-ovu nagradu. Ona je za beogradski "Nedeljnik" govorila ...

... o životu u egzilu, Haškom tribunalu, ulozi crkve na Balkanu, jugonostalgiji, krizi identiteta ex-YU država, propadanju kulture na ovim prostorima, ratno-kafanskom turizmu itd.

"Narod voli gadove. Zato ih i bira za svoje predstavnike. Gadovi su tu da bi se običan birač pri pogledu na njih sam osjećao boljim. Za taj divan osjećaj spreman je da nosi gada na leđima, kao samog vraga u narodnim pričama.

Narod ne voli odlikaše, štrebere. S njima se osjeća manji i inferiorniji. Nedavno sam čitala intervju s jednim velikim i poznatim izdavačem koji uskoro odlazi u penziju, i svoju karijeru završava s gorkom spoznajom da većina ljudi zapravo voli loše knjige. I protiv toga se baš ništa ne može.

Tako je, valjda, i s političarima. Narod voli i bira one loše. I to je ljepota demokratije. Niko ne može reći da su se gadovi nametnuli narodu. Ne, narod ih je izabrao. Narod ima pravo da ih zbaci s vlasti. Ali, gle paradoksa, ne zbacuje ih.

Postavite sebi jednostavno pitanje: Kako to da najpopularnije pop-zvijezde (i u Hrvatskoj i u Srbiji) tako katastrofalno loše pjevaju?", kaže Dubravka Ugrešić.

Ona kaže da su posljednje presude Haškog tribunala, posebno oslobađanje Gotovine i Markača, bile iznenađujuće i za one kojima je pravo profesija, ali i za obične ljude.

"Mene manje zabrinjava to što su oslobođeni, a više to što su takvi ljudi apsolutni nacionalni heroji, što je silan novac potrošen na njihovu odbranu, što opštine poklanjaju zemljišta pored mora za gradnju njihovih vila, što ljudi besplatno grade hacijende za njih, kako se ne bi patili po hotelima, što dobijaju besplatne koncesije na eksploataciju mora.Takve privilegije nije imao ni Tito, a kamoli bilo ko po rangu niži od njega".

U opširnom intervjuu za "Nedeljnik", rađenom u Amsterdamu u kojem živi već dugi niz godina, spisateljica i predavač na prestižnim univerzitetima govorila je i o sve manjem ulaganju u kulturu na balkanskim prostorima.

"Ako nema države, zar nema ni kulture? Kako se druže kultura i država? Koja je to vrsta veze i mecenstva? Na čemu se ta veza zasniva? Na reciprocitetu? Zašto bih ja vas kao država uopšte trebala finansirati? A šta ćete vi zauzvrat dati meni? Postoji, dakle, hiljadu pitanja.

Da li oni koji uništavaju tuđe spomenike kulture imaju uopšte pravo na svoje? Da li oni koji uništavaju sopstvene spomenike kulture imaju uopšte ikakvo pravo na kulturu? Da li oni koji uništavaju učesnike u kulturi imaju pravo na išta?", pita se Dubravka Ugrešić.


(Vijesti.ba/B92)

 

 

29.06.2013.

LIJEPA SI, ZEMLjO UKLETA

 

OSVRT Sulejman Kupusović

Lijepa si, zemljo ukleta
FOTO: Arhiva
Lijepa si, zemljo ukleta

 

 

 

Tek sada, kada ga nema, potpuno razumijemo neprocjenjivu vrijednost profesora Sulejmana Redžića, autora dokumentarnog televizijskog serijala „Prirodna baština Bosne i Hercegovine“.

Tu nesvakidašnju zaljubljenost u naše pejzaže, u čudesnu razigranost i neponovljivu ljepotu naših planina, rijeka, jezera, vrleti, u duboku uvezanost bosanskog i hercegovačkog čovjeka i bogomdane prirodne magije koju naslijedi od svojih predaka, tu skoro djetinju opčinjenost ovdašnjim šumama, njihovom florom i faunom, ovaj tankoćutni bosanski gorostas golubijeg srca je nesebično iskazivao svojom nevjerovatnom energijom poput raspjevanog trubadura i nadahnutog slikara zaintrigiravši i druge da otvore svoja srca i dušu ovoj našoj jedinstvenoj ljepoti.

Uništavanje blaga

Teško da će se skoro naći takvih zanesenjaka i stručnjaka koji će svoju akribiju i talent tako uspješno otjeloviti u medijski jezik kakav jeste televizija. Po svojoj ostrašćenosti i privrženosti onome što je radio jedino se još može porediti s njim briljantni novinar Nijaz Abadžić, pionir ekologije i također bezgranični zaljubljenik u ovu prekrasnu zemlju. I, naravno, fenomenalni Dinno Kassalo sa svojim originalnim i vrlo duhovitim pristupom dokumentarnom zapisu, zbog čega je nagrađivan na najprestižnijim svjetskim televizijskim festivalima.

Hodim ovih dana tom magičnom zemljom, Sulejmanovom i Nijazovom i Dinninom, i počesto mi gorak okus protrese dušu i začas razdere idiličnu sliku kakvu su nam baštinila ova trojica osebujnih pjesnika s kamerom.

O bezdušnom nagrđivanju i uništavanju prirodnih dragocjenosti ove zemlje već sam toliko pisao, a i mnogi drugi; napisane su ozbiljne ekološke studije, formirane mnogobrojne nevladine i vladine organizacije i eko-udruge, ali čini se da je rezultat daleko od priželjkivanog. Uostalom, kao i u većini drugih djelatnosti u ovoj već 20 godina sluđenoj državi ukukuljenoj u dejtonskoj luđačkoj košulji.

Bolno je gledati kako ono vragolasto djevojče i kršni bosanski momci iz nadahnutih zapisa akademika Sulejmana Redžića nimalo ne poštuju tu božansku nagradu primivši je kao amanet čudesne ljepote.

Smradne i divlje deponije u kojim caruje ovovremenska čovjekova izmišljotina plastika osuđena na trajanje nekoliko hiljada godina i prkos svakom prirodnom rastakanju, uništene mladice već spaljenih, posječenih i iskrčenih šuma, zatrovana riječna korita u kojima plutaju raspadnuta riblja trupla, u goleme kloake pretvorena prirodna i vještačka jezera, sve su to samo stvarne sličice našeg svakodnevnog suočavanja s nemilosrdnim i bahatim odnosom našeg čovjeka spram svoga prirodnog okoliša.

A i tamo gdje čovjekova raspamećena i krajnje neodgovorna potreba da sve unakazi i opogani nije dobacila, tamo po prostranim pašnjacima i poljima na kojima kraljevuju divlje trave, drač i kukolj, tamo gdje su zapuštena vjekovna žitorodna polja, voćnjaci, vinogradi i pašnjaci najbolje se odslikava čovjekov potpuno poremećen odnos s prirodom - majkom hraniteljicom.

Obmane i opsjene

Ova država se i po tim vanjskim znacima odmah prepoznaje čim se prijeđe granična kontrola, po hiljadama i hiljadama hektara od Boga i ljudi zaboravljenih oranica nakon fascinirajućih slika do posljednjeg kvadratnog centimetra obrađene zemlje u Austriji, Mađarskoj, čak i Hrvatskoj. A tamo u tim uređenim državama o agrarnoj politici i motiviranju seljaka i zemljoradnika ne odlučuje 14 nadležnih ministarstava i još hiljade njihovih kojekakvih savjetnika, stručnjaka, komisija i potkomisija kao kod nas. Tamo u tim do najmanjeg detalja uređenim državama, bar kad je o poljoprivredi riječ, ogromni novci iz državnih trezora ne idu u ruke mnogoljudne i jalove administracije nego za istinske poticaje seljaku, farmeru, neposrednom proizvođaču i uzgajivaču.

Jezdeći ovom uspavanom zemljom čovjek stječe dojam da su nekada vrijedni i radišni Bosanci i Hercegovci naprasno izgubili svoju marljivost i povjerenje u vlastite ruke i znoj. Ili su se jeftino zanijeli obmanama i opsjenama kapitalističke „šarene laže“ o brzoj i dobroj zaradi pa najveći dio njih potrčao da pravi glomazne i rogobatne tržne centre, ružne trgovine i magaze svakojake nekvalitetne kineske robe na uništenom poljoprivrednom zemljištu, betonske skalamerije od hotela i prenoćišta u kojima su poslije rata ordinirale kojekakve Moldavke, Ruskinje, Rumunke i ostala tranzicijska sirotinja na radost i pohotu novopečenih tajkunčića i ogrezlih ratnih profitera, hiljade i hiljade restorana i kafana grozomornog izgleda u kojima su zgrtale pare kojekakve srbijanske cece, dare, seke, pice, mice i ostala turbofolk cirkusijada, a danas poput avetinjskih skloništa za pse lutalice i tranzicijsku sirotinju sva tri ljubljena naroda čame duž puteva i bestragija po cijeloj BiH.

Ima li boljih dokaza o besmislu ovog suludog jurcanja za lakim i ukletim novcem od avetinjskih tržnih „megapolisa“ poput propale pijace „Arizona“ u Brčko Distriktu ili „bulevara“ napirlitanih staklastih tržnih centara pored Viteza ili sličnih takvih pijaca i pazara diljem ove zemlje koji danas zjape prazni i bez kupaca.

Hoće li doći konačno mnogima iz guzice u glavu da se treba vratiti toj čudesno lijepoj i širokogrudoj bosanskoj zemlji i u njoj potražiti utočište i razloge svome boljitku i svojoj sigurnijoj budućnosti. Naravno, u znoju lica svoga - bez toga, gospodo draga, ne ide.

 

*************************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Intervju visokog predstavnika za bečki "Standard"
Inzko: Treba da razmislimo o novoj strategiji za BiH
FOTO: Arhiva
Inzko: Treba da razmislimo o novoj strategiji za BiH

 


Visoki predstavnik Valentin Inzko dao je intervju za austrijski "Standard" u kojem je, između ostalog, analizirao i poltičku situaciju u BiH.

"Bosna se razlikuje od svih drugih zemalja koje teže ulasku u EU. Oko 80 odsto stanovnika želi učlanjenje, a političari se ponašaju prema tome ambivalentno ili čine premalo da usliše tu želju. Kod vladajućih političara ne vidimo ni jednu snagu vodilju koja bi vodila ka Briselu. Bosna je zbog toga specijalan slučaj. Kao međunarodna zajednica trebalo bi da razmislimo o jednoj novoj strategiji", rekao je Inzko.
 
Inzko je ukazao da su ambasadori i međunarodna zajednica "kao nikada do sada" nezadovoljni zbog ponašanja političara u BiH, a dodao je i da je zbog loše poltičke i socijalne situacije i ranije oečkivao demonstracije.
 
"Da je stanovništvo toliko dugo izdržalo, za sve nas je iznenađenje, prije svega i što sve susjedne zemlje brzo napreduju", kazao je Inzko, ocijenivši da samo Bosna stangira ili nazaduje.
 
Incko je kazao da je veoma začuđen koliko malo osjetljivosti pokazuju političari i koliko malo sluha imaju za proteste.
 
"Postoje političari koji misle da protesti neće donijeti ništa, već da su gubljenje vremena", rekao je Inzko dodajući da ima osjećaj da se radi o posljedicama komunističkog doba, i da mnogi još uvijek nisu naviknuti, nakon totalitarnih režima, da stanovništvo svoj stav iznosi mirno, slobodno i demokratski.
 
S aktuelnim političkim rukovodstvom približavanje EU, prema njegovom mišljenju, moguće je samo ako se ono radikalno promijeni.
 
"Sa aktuelnim političkim rukovodstvom, ne vidim nikakvu budućnost, ta politika više nema snage", poručio je on.

 

************************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Svečani doček i u Oborcima
Konjanici s puno radosti jašu ka Ajvatovici
FOTO: N. Rujanac
Konjanici s puno radosti jašu ka Ajvatovici

 

U okviru obilježavanja ovogodišnjih 503. Dana Ajvatovice, jutros je iz Karaule, krenuo defile od više desetina konjanika, koji su došli do Oboraca. Poslije podne nastavljaju put, a proći će kroz Donji Vakuf i nastaviti put ka Pruscu gdje će sutra biti održana centralna manifestacija Ajvatovice

Konjanici raličitih starosnih dobi, odjeveni u tradicionalnu nošnju, nakon klanjanja Podne namaza u Šeheru krenut će ka najvećem dovištu muslimana u Evropi, Ajvaz Dedinoj stijeni u Pruscu.

Tradicionalna bošnjačka nošnja, topot konjskih kopita, tekbiri i ilahije, molitve i duhovne pjesme koje su zajednički učili konjanici, povremeno prekidane pucnjima iz nekada nezaobilaznih "kubura", oživjeli su jedan prošli, ali nezaboravljeni historijski period.

 

Putovanje kroz historiju i oživljavanje stoljetnih običaja kako je današnji pohod ocjenio najstariji bajraktar, nosilac zastave 75-godišnji Izet Skrobo, dobit će jednu sasvim novu notu dolaskom u Donji Vakuf, gdje će stotine konjanika biti ispraćene ka Pruscu, mjestu održavanja centralne svečanosti vjersko-kulturne manifestacije 503. Dani Ajvatovice.

Ajvatovica je najveće dovište muslimana u Evropi i jedno od najstarijih u BiH. Duboko je ukorijenjena u identitet Bošnjaka. Smještena je u podnožju planine Šuljage i udaljena sedam kilometara od starog grada Prusca. Ajvatovica je specifičnost bosanskih muslimana, jer ima autohtoni karakter.

 

 

****************************************************************

"Dani Ajvatovice"

Više od 200 konjanika ispraćeno iz Donjeg Vakufa
FOTO: E. Muhić
Više od 200 konjanika ispraćeno iz Donjeg Vakufa

 

Danas u 16 sati kroz Donji Vakuf su prodefilirali konjanici iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Preko dvije stotine konjanika iz Jajca, Karaule, Zenice, Donjeg Vakufa, Brčkog, Tuzle, Sarajeva, Viteza, Bugojna i Tomislavgrada, uputilo se prema Pruscu, gdje će se sutra okupiti veliki broj vjernika iz BiH i inostranstva.

 

 

U jutarnjim satima krenut će prema najvećem muslimanskom dovištu u Evropi, Ajvatovici, na čijem će platou klanjati podne namaz.

Na centralnoj manifestaciji 503. “Dana Ajvatovice”,  u Pruscu će biti ponuđeni brojni program vjerskih i kulturnih sadržaja. Samo iz Turske će biti 90 učesnika.

 

Građani Mostara na ulicama

Kreativni protest za JMBG

  
Poruka Vjekoslavu: Detalj sa prethodnog okupljanja u Mostaru
Poruka Vjekoslavu: Detalj sa prethodnog okupljanja u Mostaru
Photo: klix.ba

Na Španskom trgu u Mostaru, u nedjelju, 30. juna u 19 sati, održaće se „Kreativni protest za JMBG“, kao nastavak podrške Mostaraca i Mostarki građanima Bosne i Hercegovine u borbi za Jedinstveni  matični broj

U nedjelju ističe rok koji su demonstranti dali  institucijama da donesu zakon o JMBG-u i ispune ostala tri zahtjeva, a organizatori protesta pozivaju građane da dođu u što većem broju, bez obzira na nacionalnu, vjersku i svaku drugu pripadnost.

„Dođite kao ljudi! Pozovite i prijatelje iz drugih gradova BiH.  Nemojte biti saučesnici u ubijanju djece!“, stoji u pozivu koji se širi  preko društvenih mreža. Predstavljajte sami sebe i budite makar nakratko slobodni, ako ništa drugo, onda na pravo pojedinca u ovoj ideji za život i legitimitet tek rođenih i nerođenih beba. Budimo solidarni! Sva djeca su naša", navodi se u pozivu.

Organizatori su pozvali Mostarce i Mostarke da ponesu "što više igračaka, balona, svijeća, konopaca, dobre volje…"

Protesti u Sarajevu počeli su početkom šestog mjeseca, kada se internetom proširila vijest da beba Belmina Ibrišević ne može da otputuje u inostranstvo na liječenje, zbog odugovlačenja parlamentaraca pri donošenju Zakona o JMBG.

Pored zahtjeva za donošenje zakona o JMBG, demonstranti traže i formiranje državnog fonda solidarnosti iz koga bi se finansiralo liječenje građana koji ne mogu imati medicinski tretman u BiH, zatim da se parlamentarci i ministri Vijeća ministara odreknu 30 posto svojih primanja do kraja mandata, a u korist fonda, te da demonstranti, koji su sudjelovali u blokadi Parlamenta, ne budu krivično gonjeni i izloženi represiji vlasti.

 

Kosovski lelek

Tužni Ćosić, tužniji Amfilohije

  
Voleo da putuje sa Titom na Galebu: Dobrica Ćosić, srpski moreplovac
Voleo da putuje sa Titom na Galebu: Dobrica Ćosić, srpski moreplovac
Photo: Stock

Briselski sporazum o Kosovu, te dobijanje datuma za početak pregovora o ulasku u EU – užasnuli su nekadašnjeg Oca Nacije, čika Dobricu, i njegovog velikog drugara Rista Sotonu, zvanog Amfilohije. U svojim prvim reakcijama pominju imperijalizam, osvetu Murata, bure baruta, sve začinjeno golemom tugom uz kosovski lelek i suze 

DOBRICA ĆOSIĆ: TRIJUMF IMPERIJALIZMA

„Briselski sporazum o normalizaciji odnosa s Kosovom je poraz državne i nacionalne politike Srbije i poraz vladavine prava. Za takav poraz krivicu snosi celokupna srpska politika do dana današnjeg", poručio je Dobrica Ćosić, isti onaj koji je pre dva meseca pompezno najavio povlačenje iz javnosti. Na promociji knjige "Kosovo 1966-2013", Veliki Kalemar je otkrio da je briselski sporazum „posledica trijumfa imperijalizma SAD i Nemačke".

Tužnim glasom na ivici jecaja, Ćosić je podsetio da je 1982, kao rešenje za Kosovo, predložio podelu i etničko razgraničenje što, kako je rekao, niko nije hteo da prihvati. Ocenio je da je zato „proglašen ideologom nacionalizma, prognan iz društvenog života“, a njegovo delo unižavano i zabranjivano. Ovaj mučenik koji se svojevremeno, u društvu druga Tita, patio tokom putovanja „Galebom“, zaključio je svoju tragediju sledećom rečenicom: "Ja nemam prava da se žalim na tu kaznu jer su hiljade Srba životom platile svoje nacionalno osećanje".

Na promociji još jedne besmislene Ćosićeve knjige govorili su izdavač Manojlo Vukotić i istoričar Predrag J. Marković, a gost je bio Milan Panić, premijer SRJ u vreme kada je Ćosić bio njen predsednik.

Krenuo u boj na Kosovo: Risto Sotona i konj
Photo: Stock
AMFILOHIJE: MURATOVSKA TIRANIJA

 

Risto Radović, poznatiji pod umetničkim imenom Amfilohije, po profesiji Mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ocenio je da je sadašnje stanje na Kosovu "nasleđe onoga što se na Kosovu zbivalo 1389". U intervjuu podgoričkoj Televiziji "Atlas" Risto Sotona je rekao da je "muratovska tiranija" na Kosovu u 14. veku "isto što i sadašnja tiranija NATO ili ne znam čija".

Na pitanje šta je pravo rešenje za Kosovo, ako to nije sporazum koji su u Briselu sklopile vlade Srbije i Kosova, mitropolit Amfilohije je odgovorio ocenom da je Kosovo "vertikala u svakom smislu za ovaj narod - zovite ga kako hoćete - ili za ove narode, za ove države". Amfilohije je kazao da sporazum koji su postigli Ivica Dačić i Hašim Tači "nikome ne donosi dobra", već Kosovo, kako je ocenio, "ostaje bure baruta" što je, po njemu, bilo i posle Kosovske bitke 1389. godine.

Mitropolit se pohvalio da je potpredsedniku Vlade Srbije Aleksandru Vučiću, na njegovu ocenu da su sporazumom Dačića i Tačija Srbiji otvorena sva vrata u Evropi, uzvratio rečima: "Otvorena su vrata zato što ste im legli na rudu". Risto je dodao da Evropa atakuje na "dostojanstvo srpskog naroda", a to što je EU upravo na Vidovdan odlučila o otvaranju pregovora sa Srbijom, objašnjava kao "nastavak svega što se s nama događalo posle 1389. godine. To je nastavak robovanja", kliknuo je Amfilohije, citirajući Njegoša "Što se ne htje u lance vezati...", ali je naveo da se "crkva ne veže u lance".

Prema njegovim rečima, "normalno i zdravo rešenje" za Kosovo je to da ono pripada - svima. Mitropolit je u tom kontekstu citirao Njegošev stih "Neka bude što biti ne može".

 

 

Posle uredničke smene u „Politici“

Dečaci iz Žute DS kuće

  
Ovde se uređivala Politika: Krunska 69, DS centrala za medije
Ovde se uređivala Politika: Krunska 69, DS centrala za medije
Photo: Stock

Smena na čelu naj-naj-kuće na Balkanu je našu kuću pogodila kao grom iz vedra neba. Sve je stalo, metro je stao, pristupne saobraćajnice su stale... stalo je sve ono čega nema. Samo je Ljilja veselo skakutala bosa po tek orošenoj travi skupivši još jednog puža golaća posle kiše, sklonivši ga malo u stranu da ga neko slučajno ne zgazi. A taman se pokazao, i novinski i televizijski

Majstor igrica: Dragan Bujošević, maestro
Photo: Stock

Ženo donesi mi poslednji broj Politike da se podsetimo i oprostimo od slobodnog novinarstva.

-Evo stiže, mislila sam da napravim i meze da bude svečanije. -Može, ali prvo daj jednu domaću. -Šta mi ovo donese? Ova Politika je nešto požutela. -Pa jer nisi ti govorio da su oni glasilo žutih. - Šta pričaš, pogledaj datum na novini. Donela si mi novinu od pre 25 godina. -Ne znam što se buniš, tada si je poslednji put kupio. Sećaš se, kada smo se prvi put poljubili, a počela kišica. Odmah si otišao do kioska i kupio Politiku da ne pokisnemo. Više je nisi kupovao, prešao si na neku još veću novinu... ko zna s kim si tada bio. - Dobro, dobro.... ajde donesi meze i neka bude onih kobasica od mangulice i kozjeg sira.

Da objasnim. Domaća se pije, jer smo tužni, a meze jer smo radosni. A radosni smo jer se posle ovakve smene, u Srbiji uvek ide na bolje. Neki put možeš i da biraš gde ćeš i šta ćeš, jer samo bog zna kada ćeš ponovo da zatrebaš.

Po mojim informacijama dobijenim iz Politikinog Zabavnika (nisi pogodio, nije cinkao ni Paja ni Šilja) sve se odigralo munjevito. Mesto događanja: Srpski wellnes spa centar (ko ne razume srpski – Banja Koviljača). Uže locirana scena odigrava se ispred kioska za prodaju novina.

Kupac: Molim vas jednu Politiku. Prodavac: Nema. Kupac: Dobro, može Kurir. Prodavac: Može.

A tko je, Jovanka, taj Dragan Bujošević: Titovo površno intertesovanje za gubitnike radničke klase

Tako je počelo. Bio je to okidač koji je pokrenuo mašineriju. Vlada Srbije zaseda i odlučuje da se remitenda Politike poveća tj. da mora da je bude na svakom kiosku. U zaključak ulazi i sledeća rečenica: Idu izbori, nema zezanja. Piar zvani PR se hvata za slušalicu i zove dosadašnjeg urednika da mu saopšti radosnu vest. Članovi vlade sa zebnjom okupljeni oko slušalice piara iščekuju ishod razgovora. Najstariji član se i upišao, jer je neizvesnost dugo trajala a jeo je lubenicu pre zasedanja.

Šta je uradio urednik kada je čuo da je smenjen:

A) obradovao se ambasadorskom mestu u Kanadi

B) kupio instant kafu koliko mu treba do kraja meseca

C) nastavio da igra igricu

Nikada nećemo saznati.

Po drugi put u Politici: Smajlović Ugrica zvana Ljiljana
Photo: Stock

Otvorim ti ja onda SOS telefon za sve zaposlene, a mogu i penzioneri da se jave. Neka kažu ljudi šta im je na duši. Javljaju se i za i protiv. Ravnodušnih nema. Evo par zabeleženih poziva:

- U štampariji nam stoji neki papir na kome ne može da se štampa. - Kako ne može? - Probija boja. - Koliko ga imate? - Toliko da ćemo morati da nešto iznajmimo da ga smestimo. - Logično, to ste dobro uradili. Nego jeste li probali da ga vratite tamo gde ste ga i kupili? - Ko će sada da ga vraća u majku Rusiju. - U pravu si, majka je majka, sve joj je dopušteno. - Jeste probali da ovde kupite papir? - Jesmo ali ovde je jeftiniji po toni, ne isplati se. - Jel ti shvataš da sa tim urednik nema nikakve veze nego direktori. - Naravno da shvatam, ali direktori dobro rade, dobili su i bonuse. - Kakve bonuse, zar vi niste u gubitku neki milion? - Jesmo, ali direktorka kaže da nam je tekuće poslovanje pozitivno. - Jel to ona plava, lepa i visoka? - Jeste. - Daj mi telefon. - Moj? - Šta će mi tvoj, njen. Da je pitam da dođe kod nas u firmu preko vikenda da podeli bonuse. Pa da odem sa bonusom sam od sebe da potrošim to malo radničkom mukom stečeno, a knjigovodstveno ispeglano, bog da me vidi. Jel ti znaš da smo dobili datum i da počinju pregovori. -Znam, pa! -Jel znaš da postoji poglavlje o medijima? - Znam, pa? - Jel znaš da posle zatvaranja tog poglavlja država neće moći da bude suvlasnik tvoje firme? - Znam, pa! - E vidiš, tada ćeš da ostaneš bez posla, jer će tada država da ti kaže da ti ne posluješ tržišno i da ne može više da te plaća. - Ali ja radim kako mi... Gde baš sad da se prekine veza...

Sledeći sagovornik bio je za urednika. - On je pravi borac za naša radnička prava. Malo je onih koji su otišli, a i one koji odu sud će da vrati. - Imaš li ti neki primer? - Imam. Evo, recimo kada je njemu mrski neprijatelj, tebi mogu slobodno da kažem, ma okupator, smanjio uredničku platu jedan mesec, odmah se žalio u žutu kuću i rešio problem. - Žutu kuću na Kosovu? - Ma ne, u Proleterskih brigada. Jel ti znaš da mi jedini imamo potencijal da budemo najveći na Balkanu. Imamo našu zgradu, kioske, štampariju... Tu sam morao da prekinem. Nisam imao srca da mu objašnjavam da su kioske prodali, zgradu proćerdali, a da najveća štamparija kada nema uposlene sve smene pravi gubitak. Sledećeg je intresovala otpremnina, onako načelno. - Da li vi možda znate kako je to zakonski rešeno da neko ko ode iz naše firme i uzme otpremninu a ponovo se vrati kod nas, da li vraća otpremninu sa kamatom? - Ne. Taj jedva čeka ponovo da ode.

Bivša DS centrala: Mesto gde je Snežana Malović obitavala
Photo: Stock

Sledećeg je interesovao najveći sajt na Balkanu. - Ja sam u penziji i kada hoću nešto da prokomentarišem na našem sajtu, nema moga komentara. Primetio sam i da kada pošaljemo negde dopisnika, ovi sa sajta ne preuzimaju njegov izveštaj već agencijski. Kako je to moguće? - Moguće je. To je čisto tehnički problem, zovi glavnog tehničara...

Bilo je zaintresovanih i za xafsing. - Da li i mi možemo da napišemo nešto loše o nekome ili nečijoj firmi, pa da ga posle zovemo da se reklamira kod nas. - Moram da razmislim, javiću ti se...

Posle svega ovoga otvorile su nam se nove mogućnosti. I sam znaš da ti nikada ništa nisam tražio. Ako sam u pravu, klimni glavom. Nije me muka naterala, pa bih te onako drugarski zamolio ako možeš u ponedeljak da pozoveš svoju drugaricu Ljilju i da se u prijatnom razgovoru založiš malo za mene. Voleo bih i ja da imam kolumnu jednom nedeljno. Može i na preskok kao onomad kada se šaralo sa više njih, jednom mesečno. Nema veze daj šta daš.

Pokušavao sam više puta da se ubacim. Zvao sam i kuma, pritiskao na sindikat, dodvoravao se malim akcionarima, slao slike u sportsku, štampao kod njih umesto kod sebe, obećavao da ću da vratim polutke i francusku obradu, da pozajmicu ko uzme iz kase uzajamne pomoći neće morati da je vrati...Ništa nije pomoglo. Ti si mi poslednja nada.

Ako ne dobijem kolumnu, srušiću Vladu: Pretnja Đorđa Vukadinovića
Photo: www.nspm.rs

Radno vreme je od 9h. Kolegijum traje od 9h do 10h. Mislim da je idealno da je pozoveš do 11h. Ni prerano ni prekasno. Tajming je tu vrlo bitan. Ako poraniš ispašće da je mi jurimo, a ako zoveš posle 12h ona dvojica iz prošlog mandata će da mi se ubace sigurno. Dobiće kolumnu zarad demokratije, jer oni ne misle isto ali se uvažavaju. Đorđije je već uhvatio busiju. Malo, malo pa ga vidim kako sedi u kafani ispred Politike i pije Fantu.

Objasni joj da već imam spremljen tekst za kulturni dodatak, magazin, sportsku, svejedno. Za prvi put bih odmah otkrio da Numero Uno uopšte nije čitao Vebera nego da zajebava drugu, treću, četvrtu (nisam siguran do kog broja smo došli), Srbiju. Naš političar je pratio isključivo Tonija. Ukoliko si mislio na nastupe Cetinskog, prevario si se. Ovde se radi o stranačkom radu Tonija Blera, koji je svojevremeno ušao u teren konzervativaca i oduzeo im biračko telo. Tako je bilo i ovde. Uđeš u teren kod ovih što su lajavi na jeziku, a u rezultatima katastrofalni i rezultat je jasan. Ostao je samo problem kadrova, koji u Srbiji sve rešavaju. Da su problem jasno se vidi na svakoj grupnoj fotografiji kada osvoje nešto i stanu u vrstu za slikanje. Druga, treća (dopiši po želji) Srbija ako misli dobro Srbiji mora da da kadar. Ako se ništa ne desi onda te kao i u slučaju Tonija Blera za koju godinu, iako dobijaš izbore, stranka počisti. Možda ne bi bilo loše da imamo i poneku instituciju pa kadar ne bi bio toliko bitan, ali ne bi da otkrivam više, nešto čitaoci Politike moraju i sami da zaključe kada mi izađe tekst.

Iskreno,

Boris K.

P.S. Mislio sam da mu kao redakcija kupimo poklon za novu funkciju. Hteo sam da kupimo knjigu, ali njegovi u redakciji mi kažu da ima knjigu i da mu kupimo nešto drugo...

 

 

29.06.2013.

KNjIGA PUNA ZLOČINACA (2)

Knjiga puna zločinaca: Kako se stvarala genocidna Šumska (2)

Ilija Guzina: Pale, utočište medijske slobode

  
Podrška Guzini: Željko Ražnatović Arkan na medijskom položaju
Podrška Guzini: Željko Ražnatović Arkan na medijskom položaju
Photo: Stock

Sredinom devedesetih, u vreme kad je Šumska umišljala da je na vrhuncu moći i da je samo pitanje trenutka kad će čitava Bosna postati vlasništvo dueta Karadžić-Mladić, pojavila se knjiga nevinog naslova „Rat u Bosni: Kako je počelo“ u kojoj su objavljeni tekstovi zloglasnih četničkih likova – poput Rista Đoga, Radovana Karadžića, Ilije Guzine i mnogih drugih. Posle gotovo 20 godina, čitanje ovih krvavih priča ima čudovišan efekat; ne samo zbog činjenice da su mnoge teze danas aktuelne u Dodikovom feudu, već zbog zločinačke, svesne namere da se likvidiraju Bošnjaci, o čemu, slobodno, s ljubavlju, govore autori u ovoj jezivoj knjizi. E-novine će u nekoliko nastavaka objaviti najstrašnija svedočanstva, kao opomenu i upozorenje šta se sve može desiti kad četnička rulja postane gladna krvi...

Objektivni novinari su oni koji su na našoj strani: Misao Ilije Guzine
Photo: Stock

ILIJA GUZINA: NESTAO SAM, DAKLE POSTOJIM

Svi su govorili da će rat započeti na Bajram ili dan iza Bajrama. Svi su tako govorili, a ja nisam želio ni htio vjerovati. Nisu u to vjerovale ni mnoge Sarajlije, a pričalo se o tome kao o gotovoj stvari. Neki su ipak još u petak požurili iz grada. Nikada neću shvatiti šta se dešavalo tih dana. Zar, zbilja, rat počinje na način na koji je počeo ovaj bosanski? Ko je planirao početak rata? Zašto je taj plan tako objelodanjen, kome je trebalo da unaprijed optereti ljude da je rat neminovan?

U petak naveče sam bio u Komandi Armije kod generala Kukanjca. Tamo je bilo dosta novinara: Dubravka Kenić, Risto Đogo, pokojni Ljubo Nikolić, Milijana Baletić, Rada Đokić. Kukanjac je, po običaju, bio dobro raspoložen. Rekao nam je da se to veče sprema napad na "Jajce" kasarnu, da je u igri isti scenario kao u Hrvatskoj i Sloveniji, ali da "zelene beretke" ne mogu zauzeti ovaj vojni objekat, što dominira iznad starog dijela grada. Prisustvujemo i telefonskom razgovoru Kukanjca i predsjednika opštine Visoko. Tamo je kasarna već napadnuta. Kukanjac vrišti. "Ako se ijednome mome vojniku desi išta loše, sravniću vas sa zemljom", onda namiguje na nas, pritiska slušalicu dlanom i govori: "Moraju da me se boje, drukčije ne ide". Jedan od oficira mi kaže: "Rat je neizbježan", govori mi to ozbiljan čovjek vrlo ozbiljno. Ja još ne mogu da vjerujem u to.

Vlažna srpska ikona: Milijana Baletić, srpska vaginalna majka
Photo: Facebook

Noć je već poodmakla.Vozim Radu Đokić i Milijanu Baletić u prigradsko naselje Radava, tamo Radini roditelji imaju kuću. Pored bolnice "Jagomir", zaustavljaju nas naoružani civili. Prepoznaju mene i kažu "Umalo nismo pucali, imamo dojavu da muslimani hoće noćas da nas napadnu." U Radinoj kući panika. Majka, starica obučena u tradicionalnu bosansku nošnju, kroz suze objašnjava da je dolazio jedan momak iz MUP-a da Radu opomene da se ne kreće po gradu, jer imaju sigurne podatke kako se nalazi na listi onih koji će biti ubijeni prvih dana rata.

Kukanjac traži nastup na TV

Vraćam se prema Koševskom brdu. Na istoj barikadi zaustavljaju me momci i mole da iziđem da porazgovaramo. Vidim strah ih je, ima ih svega pet-šest, a u blizini je masa od više hiljada Sandžaklija, kažu. Tješim ih da rata neće biti i da će sve ovo proći a ni sam nisam više siguran u to. Subotu provodim na poslu. Dežurni sam na Televiziji. Tokom dana više sam se puta čuo sa predsjednikom Skupštine Momčilom Krajišnikom. Jako je zabrinut i moli me da nekako proturim na Televiziju srpsko protivljenje odluci Alije Izetbegovića da se proglasi opšta mobilizacija. "Ako je proglasi, onda je to neizbježan rat", kaže Krajišnik. "Ima li iko na toj Televiziji da hoće da kaže istinu, da nam da prostor da mi objasnimo svoj stav" - prosto je vapio Krajišnik. Nisam mogao mnogo pomoći, Mehmed Agović nije htio da čuje za to, pošto sam ja insistirao da se uzmu izjave od srpske strane.

Negdje oko osam sati zvao me je Kukanjac. "Ovaj hoće rat, moram da dam izjavu, ali izjavu hoću da dam isključivo tebi, jer će je drugi isjeći i unakaziti", govori mi general. "Ne mogu otići kod Pejića pa reći kako tražite da ja dođem da s vama razgovaram, generale. Ispašće da se ja privatno uglavljujem i da prekrajam uređivačku politiku", upozorio sam Kukanjca.

"Dobro, onda ću ja da zovem Pejića, ali ti moraš doći", ljutito mi viče. I, zbilja, Pejić me je pozvao i počeo izokola: kako on vjeruje u moje poštenje i moj profesionalni refleks i kako sada treba da odem u Komandu da razgovaram sa Milutinom Kukanjcom. Bio je to prvi put u posljednjih godinu i po dana da smo Pejić i ja nešto progovorili. Doduše, moj odgovor se sveo na kratku potvrdu da sam shvatio šta mi je zadatak. Napravio sam razgovor. Trajao je nekih dvadesetak minuta Kukanjac je govorio o tome kako mobilizacija može biti početak rata, ali nije rekao bog zna šta značajno. I, uopšte, to veče je bio očajno konfuzan. Ni traga od one njegove vedrine.

Prijatelji Ilije Guzine: Intelektualci koljačkog kova
Photo: Stock

Prilog su dugo pregledali i preslušavali Neđo Miljanović, generalni direktor, i Nenad Pejić, glavni i odgovorni urednik. Nisu imali primjedbi. Te noći sam stigao kući oko 23 sata. Zaspao sam za tili čas. Ujutro, slušam, radio javlja o novim sukobima Troje je mrtvih. Napadnuta Stanica milicije u Novom Sarajevu, jedinoj gradskoj opštini u kojoj su na izborima pobijedili Srbi. Nešto kasnije me zvala Biljana Plavšić. Molila me je da joj omogućim da u jednom kratkom nastupu na Televiziji kaže neke bitne stvari. Obećao sam da ću pokušati. Zovem Mirka Kapora, urednika Informativnog programa, i kažem mu da Biljana hoće reći nešto važno. On mi odgovara da nešto tako eventualno dolazi u obzir ako uspijem da zajedno sa Biljanom u studio dovedem i Fikreta Abdića. Zovem Abdića Pronalazim ga u Predsjedništvu. Nikada se nismo osobito družili, ali oslovljavali smo se sa ti. Abdić mene nije nikada persirao pa nisam ni ja njega. Molim Fikreta da učestvuje u jednom razgovoru, objašnjavam da je trenutak sudnji i da se narodu mora kazati nešto umirujuće. "Ne mogu ti ništa pomoći, žurim. Uhvatio si me na vratima, idem u Kladušu", odgovara mi Fikret i, odista, osjećam u njegovom glasu žurbu.

Nešto poslije toga javlja mi se iz Beograda Branislav Lalević-Lala, moj dobar prijatelj, bivši snimatelj Sarajevske televizije, pa onda službenik u Međunarodnom centru za mir (ko zna šta sve već Lala nije radio). "Kupi to dijete i tu ženu i pravo na Jahorinu, jadi te ubili. Rat samo što nije počeo. Gore te čeka prazna vikendica. Javi se Gaji". Odgovaram da neću, jer rata neće biti. Lala mi ljutito spušta slušalicu. Odlazim u komšiluk, na kafu kod kolegice Dubravke Kenić. I njoj su javili da rat počinje ali i ona ne vjeruje. Dok pijemo kafu, javlja nam se Radovan Karadžić. Pitao je nešto opet oko Televizije. Pitam ga hoće li biti rata, a on odgovara da neće. "Srbi neće početi rat a muslimani ne smiju", govori Karadžić.

Tako si lijep, Rašo: Aleksa Buha celiva Karadžića
Photo: Stock

Negdje oko 4 sata ujutro spustio sam se do Holidej In-a. Hotel pust i nekako mračan. Na balkonu jedino Aleksa Buha. "Nešto se gadno kuha", kaže. "Evo ti ključ, pređi u moj stan a ja ću ovdje spavati", kaže Buha. Nisam prihvatio. Razmišljao sam: ako budu tražili mene tražiće i Buhu, a onda će naći opet mene. Ako je tako, bolje da me nađu u sopstvenom stanu. Polazim prema sobi direktora hotela Danila Dursuna. Tamo je Radovan Karadžić i njegova porodica, pa ljudi iz pratnje. Slavko Drašković, jedan od srpskih funkcionera u policiji, objašnjava Karadžiću kako mu je cjelokupan stan demoliran a potom miniran. Sve je učinio Jusuf Prazina. "Čekaju vas i vi se tamo ne smijete više pojavljivati", objašnjava Drašković Karadžiću.

 Bijeg iz Sarajeva

Uskoro u prostoriju ulazi i Aleksa Buha. Pitam Karadžića da li je toga prijepodneva razgovarao sa Izetbegovićem. "S njim neću da razgovaram. On je terorista. Noćas su opet ubijali naše ljude", odgovara mi Karadžić srdito.

Bilo je već petnaest časova. Niko od nas nije ni slutio da je rat počeo prije petnaestak minuta. Tek kada sam izišao ispred hotela čuo sam pucnjavu negdje na Vracima Žurim kući na ručak. U haustoru me susreću dvojica komšija, muslimana. Kažu, idu da se pridruže maršu mira. Na televiziji gledam: dugačka kolona ljudi raznih uzrasta prolazi glavnom saobraćajnicom od Ilidže prema centru grada. Zvoni telefon i slušam riječi svoga kuma, profesora dr Milenka Pikule. "Ovđe je rat već počeo", javlja mi sa Vraca. "Naši su pokušali ući u školu unutrašnjih poslova na Vracama. Dočekala ih je paljba. Biju se specijalci protiv specijalaca. Na naše specijalce počeli su pucati Sandžaklije iznad Željinog stadiona. Dvojica momaka su poginula. Pucamo sada i mi. Svi smo izišli i pomažemo srpskoj miliciji", priča mi direktno u slušalicu istoriju moj kum Pikula.

Kolona mirotvoraca na Mostu bratstva i jedinstva prelazi na Grbavicu: idu prema Vracima. Neko ih je poslao tamo da pomognu razbijanje srpske policije. Sa zebnjom gledam prenos. Razmišljam, šta će biti kada gomila uđe u naselje u kome su sve sami Srbi? Između krošanja stabala, gore na vrhu kose ispod studentskih domova, vide se naoružani Srbi. Čuje se dovikivanje gomili. Masa nastavlja svoj pohod. Potom slijede hici, rafali, vriska Ispred televizijske kamere pronose ranjenu ženu, jednu pa drugu. Masa se vraća uspaničena. Reporter Dubravko Brigić psuje one gore, zove ih svakakvim imenima. Jedan razdrljeni kabadahija psuje generala Kukanjca. Reporter mu sa reportažnih kola spušta mikrofon. Ovaj primjećuje da je u centru pažnje pa ređa psovku za psovkom. Potom govori: "Smeta vam Senad Hadžifejzović a ne smeta vam Ilija Guzina i Novosadska televizija". Ponavlja ovu rečenicu još nekoliko puta. Da li ga je neko nagovorio. Nije nemoguće, s obzirom da je cijeli marš dobro isplaniran i smišljen. Moj kolega ovome uličnom glasnogovorniku i dalje gura mikrofon pod bradu. Meni se krv ledi.

Mladićev vojnik: Meta su Muslimani
Photo: Stock

Zašto me sada optužuju? Istoga trenutka počinje zvoniti telefon. Prvo ženski glas, pa muški, pa opet ženski, pa ne znam više koji i svi prijete, psuju. Javlja se potom muškarac i kaže mi: "Ja sam iz MUP-a, ako mi ne vjeruješ evo ti broj telefona, pozovi me. Savjetujem ti da se negdje skloniš, nemaš puno vremena, minute su u pitanju". Gledam suprugu: izbezumljena je. Sedmogodišnja kćerka predosjeća nesreću, savija se oko mene i počinje plakati. "Nema suza, rekao sam. Obucite mantile i uzmite spavaćice, idemo". Ispred zgrade nikoga. Mira ide naprijed vodeći Tamaru za ruku, a ja sam se kretao dvadesetak metara iza njih, sa otkočenim pištljem. Njih dvije su otključale auto. Kao u filmovima trebalo je samo da uskočim i krenemo. U tome trenutku iz susjedne zgrade prema meni ide čovjek pedesetih godina, stasit i naočit. Bio sam u dilemi da li da pucam. Sa desetak metara razdaljine primjećujem da mi se čovjek osmjehuje. "Vidio sam sa prozora da bježite, pođite kod mene. Čuo sam sve na televiziji. Sve je prljava montaža" "Hvala", odgovaram neznancu i žurim ka autu. Kresnuo je iz prve. Polazimo. Kćerka me pita "Kuda ćemo". "Na Ilidžu", odgovaram. Samo pedesetak metara niže, pred auto iskače čovjek, maše mi skoro pomahnitalo. Crne je puti i četrdesetih godina. Zaustavljam kola "Ne dolje, dolje su barikade". Okrećem auto na drugu stranu, prema Ciglanama i na izlazu iz tunela vidim ponovo barikadu. Shvatam da smo u mišolovci. "Hajdemo kod Trileta. On stanuje u ovim zgradama", predlaže supruga. I zaista, doktor Trifko Guzina je stanovao skoro u našem prvom komšiluku. Prednost njegovog stana bila je u tome što se nalazio u jednoj širokoj zgradi sa mnogo ulaza, tako da smo mogli ući na sasvim drugom kraju zgrade, a onda proći do Trifkovog stana na suprotnoj strani.

"Sretna ti nezavisna Bosna, Srbine!"

Kod doktora Guzine proveo sam dva dana i dvije noći. U međuvremenu čuo sam se samo sa kolegicom Kenić, koja se takođe nalazila u bijegu i kod nekih prijatelja "Ako telefoniraš a mene ne bude, obavještavaj odmah o tome ljude iz Beograda, a neka oni obavještavaju dalje. Isto ću ja učiniti ako ne bude tebe. Moramo se čuti svakih dva sata", rekla je Dubravka Kenić. I zbilja smo tako činili. Prve noći su se miješali pucnji sa Zlatišta sa povicima mase ispred zgrade Skupštine. Televizija je prenosila direktno sve što se zbivalo ispred skupštinskog zdanja i kasnije u Skupštini. Moje kolege novinari su se utrkivali ko će težom riječju pogoditi one gore na brdima oko Sarajeva. Čini se da je najdalje otišao Mladen Paunović. Razmišljao sam šta bi sa ovim čovjekom, koji je sto puta više nego ja bio ubijeđen da se protiv srpskog naroda u Bosni igra jedna prlljava igra.

Potraga za nesrbima: Ubij, zakolji, snajperiši!
Photo: Stock

Trećega dana vratili smo se u stan. Sve je bilo netaknuto. Nigdje tragova da je neko ulazio. Predložio sam supruzi da ja odem do Televizije i uzmem putni nalog za tobožnji službeni put u istočnu Hercegovinu, a da se ona i djevojčica pripreme za bijeg. "Ne smijete nositi ništa sa sobom" rekao sam. Mogu komšije posumnjati da bježimo - pa će pucati. "Znao sam sigurno da je neko iz komšiluka zadužen za mene. Mislio sam da je to Faćo iz prizemlja. Na Televiziju nisam smio nositi pištolj, pa sam pošao goloruk. I u haustoru pravo na Faća. Razmišljao sam da li će pucati. Nije to učinio. Možda čovjek sa svim nije imao veze. Prilazeći Televiziji od parkinga do ulaza vidim: drži me sa krova na nišanu snajperista. Ne smijem ubrzati korak da ne bih postao sumnjiv. Na ulazu me niko ne kontroliše. Unutra vidim mnogo naoružanih ljudi u civilu. To su "zelene beretke" već zauzele Televiziju.

U sobi Unutrašnjo-političke rubrike zatičem sekretaricu Munibu Honđo, novinare Suleta Vlajčića, Rasku Denjalić, Zoricu Borčak. Unutra je i sedam-osam pripadnika "zelenih beretki", sa puškama i svim naoružanjem. Jedan od njih spava na poljskom krevetu, razvučenom usred redakcijske sobe. Širi se vonj prljavih čarapa. Onaj što spava izuo je cipele.

"Gdje si Srbine, sretna ti nezavisna Bosna", govori mi sa osmijehom Muniba "Nezavisna Bosna nije moja država i neće biti", odgovaram vrlo ozbiljno. Oni naoružani momci, sve mladići od dvadesetpet do trideset godina, gledaju me začuđeno. Mora da sam ih šokirao ovakvom izjavom. Jedan od njih, nešto pristojnijeg izgleda, plav, sportski građen, poprilično visok, obraća mi se gotovo prijateljski: "Zašto nezavisna Bosna ne bi bila i srpska?" "Zato što ja hoću da živim u državi sa drugim Srbima, a ako se vama gade ti drugi Srbi, onda vam se posigurno gadim i ja", odgovaram. Momak, očito smatrajući da prema meni ne treba primjenjivati silu, predloži mi da popijemo kafu. Pristao sam i dugo smo se i uzaludno objašnjavali. Mirko Kapor mi je potpisao nalog za put u Hercegovinu. Nije se mogao iščuditi zašto ne želim šofera i službeni auto. Nije posumnjao da sam ja definitivno odlučio da odem i da se na Sarajevsku televiziju više ne vraćam. Dok sam sa suprugom i kćerkom prolazio ispred zgrade u kojoj sam stanovao i sjedao u auto, osjećao sam prijekorne poglede grupe komšija skupljenih kod ulaza. Dirljivo je bilo dok je moja Tamara prolazila pored svoje najbolje kolegice iz školske klupe, djevojčice Dine, koja je zajedno sa mojom kćerkom pola dana provodila u mome stanu a pola u stanu svoga oca Omera, profesora engleskog jezika. Dina se bezbrižno igrala, a Tamara je žurila u izbjeglištvo. Djeca su se pozdravila i ne sluteći da se možda više nikada neće vidjeti. A bile su toliko vezane jedna za drugu da su morale često da spavaju zajedno.

Krenuli smo ka Ilidži pa dalje. U koloni automobila sa porodicama mojih prijatelja: Slavoljuba Avdalovića, Milenka Pikule, Ljuba Babića. Zajedno sa nama pošao je i Mato Stojić sa ženom i troje djece. Mato je Hrvat, vlasnik kafane "Šentada". Brat Bruno mu je jedan od čelnika HDZ-a, pomoćnik ministra za unutrašnje poslove. "Provedite me kako znate i umijete do Mostara. Neću vam to zaboraviti, a u Sarajevo neću više nikad doći ni kao turista", rekao mi je Mate, dok mu je izbezumljeni pogled tražio na mome licu znak odobravanja i nešto što bi ga moglo ohrabriti. Proveli smo Matu i to baš do Mostara, sve kroz srpske barikade, preko Kalinovika. Samo jedna kontrola bila je muslimanska i to u mjestu Kijevo. Bili su korektni prema nama. Nakon dan boravka u rodnoj Fojnici kod Gacka, produžavam prema Herceg-Novom. Želim porodicu odvesti što dalje od rata. I dok se spuštam u Budvu, slušam Radio Beograd. "Srpska novinska agencija SRNA objavljuje da su nestali srpski novinari Dubravka Kenić i Ilija Guzina". Znači, počela je da funkcioniše SRNA - razmišljam i postajem srećan zbog toga. Istoga trenutka odlučio sam: vraćam se nazad na Pale ili negdje drugo gdje budem potreban.

* Direktor "Kanala S" bio je novinar Ilija Guzina, koji je radio i novinarske poslove, dok su okosnicu novinarskog kadra činili Risto Đogo, Mladen Krsmanović, Snježan Lalović, Duško Despotov, Dragan Alorić, Blaško Bjelica, Duško Oljača, Rada Đokić, Mira Purković, Dragiša Ćosović, Dragan Tepavčević, Radomir Ninković, Vedran Škoro, Sanja Erić, Vesna Stakić. Ilija Guzina umro je 1997. godine. Sahranjen je u Fojnici kod Gacka.

 

****************************************

image

Gola istina o Draži Mihailoviću (2)

Đeneral u službi fašističke Italije

image

Gola istina o Draži Mihailoviću (1)

Đeneral protiv partizanskog ustanka

image

Mediji i rat: Kako je “Politika” izveštavala 1992. godine (156)

Džihad, sveti rat za trijumf islama

image

Mediji i rat: Kako je “Politika” izveštavala 1992. godine (155)

Potreban nam je Matija Bećković

image

Mediji i rat: Kako je “Politika” izveštavala 1992. godine (154)

Ekmečić: Religiozni i građanski rat u Bosni

image

Mediji i rat: Kako je “Politika” izveštavala 1992. godine (153)

Milošević: Da što pre zaboravimo tragičan ishod

 

 

29.06.2013.

VALENTIN INCKO: SVI NAPREDUJU, SAMO BiH NAZADUJE

Incko: Svi napreduju, samo BiH nazaduje

image Valentin Inzko        

SARAJEVO - Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (BiH) Valentin Incko kaže da je začuđen što u toj zemlji nije bilo ranije većih demonstracija jer sve zemlje u susjedstvu napreduju, dok Bosna stagnira ili čak nazaduje.

"Bosna se razlikuje od svih drugih zemalja koje teže ulasku u EU. 80 odsto stanovnika želi učlanjenje, a političari se ponašaju prema tome ambivalentno ili čine premalo da usliše tu želju. Kod vladajućih političara ne vidimo ni jednu snagu vodilju koja bi vodila ka Briselu. Bosna je zbog toga specijalan slučaj. Kao međunarodna zajednica trebalo bi da razmislimo o jednoj novoj strategiji", predložio je on u intervjuu bečkom dnevniku "Standard".
 
Incko je ukazao da su ambasadori i međunarodna zajednica "kao nikada do sada" nezadovoljni zbog ponašanja političara u BiH.
 
Incko je rekao da je i ranije očekivao demonstracije u BiH, za koje je povod bilo neusvajanja zakona o matičnom broju.
 
On je ukazao na loš životni standard u BiH, napomenuvši da su cijene narminica u BiH gotovo iste kao i u Austriji.
 
"Da je stanovništvo toliko dugo izdržalo, za sve nas je iznenađenje, prije svega i što sve susjedne zemlje brzo napreduju", kazao je Incko, ocijenivši da samo Bosna stangira ili nazaduje.
 
Incko je kazao da je veoma začuđen koliko malo osjetljivosti pokazuju političari i koliko malo sluha imaju za proteste.
 
"Postoje političari koji misle da protesti neće donijeti ništa, već da su gubljenje vremena", rekao je Incko dodajući da ima osjećaj da se radi o posljedicama komunističkog doba, i da mnogi još uvijek nisu naviknuti, nakon totalitarnih režima, da stanovništvo svoj stav iznosi mirno, slobodno i demokratski, prenosi Blic.
 
S aktuelnim političkim rukovodstvom približavanje EU, prema njegovom mišljenju, moguće je samo ako se ono radikalno promijeni.
 
"Sa aktuelnim političkim rukovodstvom, ne vidim nikakvu budućnost, ta politika više nema snage", poručio je on.

 

(Vijesti.ba)

 

Zemlje Balkana u izolaciji, BiH tinjajući vulkan

image Balkan        

SARAJEVO - Iako zapadni Balkan već dvije decenije vapi za Evropskom unijom (EU), vjerujući da će mu, poslije raspada bivše Jugoslavije, upravo ona donijeti toliko željeni mir i ekonomski prosperitet, ovosedmični ulazak Hrvatske u elitno društvo Starog kontinenta već je uvelike donio nove traume u ovaj dio svijeta, namećući pitanje da li će i preostale balkanske zemlje još dugo ostati daleko od Evrope, izolirane u svojim beskrajnim krizama i problemima, izvještava agencija Anadolija (AA).

Nakon ulaska Hrvatske u EU u noći s nedjelje na ponedjeljak, kao i odluke Evropskog vijeća u petak (28. juna) da otvori pregovore o pristupanju Srbije EU najkasnije u januaru, i to bez dodatnih uvjeta, te sa Kosovom pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SPP), Bosna i Hercegovina je u najtežoj poziciji.
 
Također, Makedonija je 2005. godine dobila status kandidata, a Crna Gora, krajem 2010. godine.  Albanija je zahtjev za članstvo u EU podnijela u aprilu 2009. godine. Odogovore na Upitnik dostavila je u aprilu 2010. godine, ali Evropska komisija (EK) nije dala preporuku za dodjeljivanje statusa kandidata Albaniji.
 
Iako je i Makedonija u nezavidnoj poziciji, jer zbog grčke blokade proteklih godina nije mnogo odmakla u pregovorima s EU, BiH, koja je zaokupljena etničkim podjelama, ekonomskom i političkom krizom najgorom poslije Daytona 1995. godine, je u gotovo dramatičnoj poziciji.
 
Predstavnici BiH i EU su 16. juna 2008. godine potpisali u Luksemburgu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), no ni nakon pet godina BiH nije podnijela zahtjev za članstvo, a nije završila ni proces ratifikacije SSP.
 
Bivši predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Adnan Terzić, za čijeg mandata je, po mnogima, postignut značajan napredak u evropskim integracijama, boji se da su tačne ocjene da će BiH završiti u izolaciji, iako to mnogi tako ne žele nazvati.
 
''Hrvatska je prije nas počela procese evropskih integracija i znali smo da će prije nas i uči u EU. Ali, ono što nas u BiH treba da brine jeste da je i Srbija pred početkom pregovora. U moje vrijeme, 2005. godine, mi smo bili svjetlosnu godinu udaljeni od Srbije i Crne Gore. Sad smo u poziciji da ne možemo dobiti status kandidata, a kamo li da razmišljamo o ulasku u EU. Nakon 2007. godine u BiH je, nažalost, nestao bilo kakav interes za evropski put, i ovo je posljedica'', govori Terzić za agenciju Anadolija.
 
Nadalje, ističe da je za njegovu vladu najveći izazov bio upravo stvaranje društva po evropskim standardima i proces pridruživanja, jer je svaka zemlja od toga imala samo koristi.
 
''Mi smo u poziciji danas da smo crna rupa na karti Evrope. To znači da nemamo nikakve perspektive kada su u pitanju ekonomija i politički sistem uopće. Na kraju, doći ćemo toga da će pola građana BiH biti građani EU, a samo će Bošnjaci ostati građani ničega! Svi u BiH koji se zaklinju u interese Bošnjaka moraju prihvatiti da rade sve suprotno tim interesima jer su zaustavili put BiH ka EU'', naglasio je Terzić.
 
No, ni ostalim državama bivše Jugoslavije neće cvjetati ruže. Evropska unija, smatra ugledni profesor Fakulteta političkih nauka (FPN) u Beogradu i bivši srbijanski diplomata dr. Predrag Simić, ima loše iskustvo sa zemljama Balkana.
 
''Počev od Grčke, preko Rumunije i Bugarske... To je razlog što se sa velikom skepsom gleda i na ulazak Hrvatske u EU za koju se tvrdi da će biti ekonomski najslabija članica Unije poslije Grčke. Zbog toga u njemačkoj javnosti i političkim krugovima nema dobrodošlice Hrvatskoj. Ima čak i oštrih opaski. Iz pozicije EU, evropski put Srbije pokreće uverenje da se samo time može staviti tačka na pitanje Kosova i balkanske ratove u zadnjih 20 godina. S tim da situacija u Srbiji i posle odluke u petak neće biti do kraja jasna ako je suditi po poslednjoj deklaraciji Bundestaga. Pregovori u januaru 2013. su uslovljeni time da bude implementirano sve ovo što je potpisano u Briselskom sporazumu. Srbija je pod znakom pitanja'', tvrdi Simić za AA.
 
On smatra da su u najtežoj poziciji Makedonija i BiH, a posebno BiH u kojoj nema reformskih procesa.
 
''Srbija i Crna Gora, a nakon ulaska Hrvatske, neće moći računati na ulazak u EU prije kraja ove decenije. To ne zavisi samo od situacije na Balkanu, već i same EU'', istakao je.
 
Analitičar i ekspert za pitanja evropskih integracija Zekerijah Smajić u izjavi za agenciju Anadolija iznosi krajnje dramatične ocjene.
 
''U posljednjih šest godina BiH ne zaostaje, već nazaduje. Svake godine sve više. Ako bi se ovaj trend nastavio, BiH bi mogla postati crna rupa Balkana, bila bi ''pusto ostrvo'' i na sigurnom putu ka socijalnoj bijedi i nezaustavljivom nezadovoljstvu građana. Separatističke snage bi to, naravno, kao i svaku socijalnu krizu, iskoristile za svoje ciljeve, pa bi sudbina cjelovitosti BiH zasigurno bila  ugrožena'', govori Smajić.
 
Bivši generalni sekretar Vijeća za regionalnu saradnju (RCC) i iskusni hrvatski diplomata Hidajet Biščević, također, tvrdi da je zaostajanje Bosne i Hercegovine u euro-atlantskim integracijskim procesima ozbiljan strateški izazov za ovaj dio Europe i da na to upozorava već godinama.
 
''Naime, ulazak Hrvatske u EU zatvara jedno razdoblje, zatvara jednu geopolitičku sliku ovog dijela Europe i otvara različite potencijalne scenarije, uključujući i one o stvaranju novih crta podjele preko Balkana, ili one o "karanteni" u kojoj će u idućem dugom razdoblju ostati živjeti neke od zemalja u regiji. No, istodobno, bliži se prijelomna 2014. godina - možda ta opominjuća obljetnica bude poticaj novom angažmanu. Jer, koliko god sporo, proces proširenja se nastavlja'', govori Biščević za AA.
 
Hajrudin Somun, publicista i bh. ambasador u penziji, također, upozorava da je Bosna i Hercegovina u procesu pristupanja EU i dalje na začelju regiona.
 
''Za to su dobrim dijelom "zaslužne" i neke od vodećih evropskih zemalja koje su učestvovale u kreiranju državne strukture koja je glavna smetnja njenom normalnom funkcioniranju i razvoju. Bez obzira na to koliko je to zaslužila prije ostalih balkanskih zemalja, Hrvatska ima dosta razloga da slavi ulazak u EU. Ako ne na nekim poljima, ona je to zaslužila po uspješnoj borbi protiv korupcije u vrhu politike i biznisa, što druge regionalne zemlje, uključujući i BiH, još nisu u stanju da pokrenu na mnogo nižem nivou'', izjavio je Somun.
 
- ''Karta za potkusurivanje''
 
U široj slici, govori Hidajet Biščević, nakon Hrvatske, nastavljaju se pregovori Crne Gore, Srbija će svoje pregovore gotovo sigurno otvoriti za koji mjesec, Kosovo ide prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju...
 
''Upravo zbog toga, na žalost, zaostajanje BiH postaje najveći strategijski izazov - kako je moguće zamisliti sigurnost i stabilnost jugoistočne Europe sa svim državama u euroatlantskim integracijama, a BiH "u sredini" te arhitekture, okružena članicama EU i NATO, duboko ukopana u svojoj nefunkcionalnosti, podijeljena u pogledu stvarne unutarnje volje za konsolidacijom...podijeljena čak i oko toga tko koliko želi politiku proširenja, reći ću i to. Takva "karantena" za BiH, takav njen produženi status quo naprosto je neodrživ, protivan interesima BiH, regije i Europe. Tinjajući vulkan usred EU i NATO mreže!? Nezamislivo sa stanovišta sigurnosti i stabilnostii regije i Europe'', analizira Biščević, te dodaje:
 
''Utoliko vjerujem da ta povijesna nužda da se ne zaostane, da se ne ostane na margini, da se takav razvoj, u konačnici, ne koristi i kao neka vrsta iznude za jedan od plutajućih scenarija...da bi to trebalo dovesti do novog, snažnog i koordiniranog angažmana i međunarodne zajednice i regije i političkih klasa u BiH. Odgađanja takva angažmana može dovesti samo do obnove borbe velikih sila za zonama utjecaja, jer tamo gdje nema EU otvara se prostor za druge utjecaje. Zadnja stvar što Bosni i Hercegovini treba jeste da postane "karta za potkusurivanje" u velikim strateškim igrama i trgovinama".
 
- Međunarodna zajednica nema viziju za BiH
 
Analitičar Smajić pojašnjava da međunarodna zajednica nema strategiju i viziju prema BiH.
 
''Uprkos svemu, mislim da međunarodna zajednica, posebno EU i NATO neće dići ruke od Bosne i Hercegovine, ali će vrlo brzo doći do promjene strategije, taktike i 'oružja' kojima će se djelovati protiv glavnih kočničara. Bilo bi pogubno ako EU nastavi s uskraćivanjem fondova pomoći, jer takve mjere opet ne pogađaju glavne krivce, već građane. Kao što sam rekao, građani također snose dio krivice za stanje u svojoj zemlji jer su pasivni, pristrani i podložni političkim zastrašivanjima, ali nisu najveći krivci koje bi trebalo kažnjavati uskraćivanjem EU fondova'', naglasio je.
 
Bez obzira na pozitivne impute koje će hrvatsko članstvo u EU imati na cijelu regiju, vjeruje politika proširenja EU će nakon Hrvatske biti predmetom vrlo temeljitih preispitivanja i pooštravanja. Zato ne vjeruje da će uskoro još neka zemlja bivše Jugoslavije ući u EU.
 
''Zasićenost EU proširenjima je evidentan problem, s tim se treba suočiti što prije i nastojati snagom argumenata uvjeriti evropske građane, Komisiju, Evropski parlament i lidere zemalja članica EU da smo zreli i sposobni za koegzistenciju sa svima unutar Evropske unije, da imamo institucije države koje su sposobne da provode evropske zakone i da imamo mehanizme kontrole koji će pravovremeno i oštro suzbijati zloupotrebe svake vrste'', naglasio je Smajić.
 
- EU dramatično neuspješna u BiH
 
Ugledni analitičar iz Hrvatske Davor Gjenero smatra da je Evropska unija dramatično neuspješna kada je riječ o BiH.
 
''U krivu su oni koji misle da je Kosovo ključ stabilnosti regije. Ključ stabilnosti regije je BiH. Tako dugo dok se BiH ne reorganizira kao država u kojoj nitko neće dovoditi u pitanje jedinstvo i državnost, koja će osigurati ravnopravnost triju konstitutivnih naroda i svih građana, koja će biti organizirana kao moderna država, tako dugo mi ne možemo računati na stabilnost na Balkanu. Radujem se izgledu da Srbija počne pregovore sa EU iduće godine, i zbog koncepta stabilnosti BiH. Onog momenta kada Srbija počne pregovarati sa EU o članstvu, morat će napraviti isto što je Hrvatska napravila 2000. godine, a to je poslati poruku Srbima u BiH da je Sarajevo njihov glavni grad i da ne dolazi u obzir koncept odvajanja teritorija koji Srbi tamo kontroliraju'', zaključio je Gjenero.
 
On je iznio uvjerenje da Hrvatska neće biti prepreka evropskim integracijama ostatka regije.

 

(AA)

 

Istraživanje: Turska i BiH najduže čekaju na vratima Evrope

image EU        

SARAJEVO - Povodom ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, novinari agencije Anadolija su načinili istraživanje o vremenskom periodu koji bio potreban pojedinim zemljama da se domognu tako željenog punopravnog članstva u ovoj najvećoj međudržavnoj organizaciji na svijetu

Prema rezultatima istraživanja, Turska i Bosna i Hercegovina su zemlje koje su najviše vremena provele na putu prema Briselu i još uvijek nisu postale punopravne članice te organizacije.
 
Turska je zemlja koja ubjedljivo najduže čeka na vratima Evrope, odnosno Turci čekaju 54 godine u redu da uđu u EU, jer su 1959. godine podnijeli zvanični zahtjev za ulazak u tadašnju Evropsku ekonomsku zajednicu (EEC).
 
Turska je u decembru 1999. godine zvanično priznata kao zemlja kandidat, dok je pregovore o članstvu sa EU započela u oktobru 2005. godine kao što je slučaj i s Hrvatskom. Međutim, ni nakon osam godina pregovora o članstvu, Turska nije uspjela ući u EU zajedno sa Hrvatskom. Isto tako, Turska već 14 godina ima status zemlje kandidata čeka u redu za Brisel.
 
Nakon Turske, Bosna i Hercegovina je sljedeća zemlja koja najduže čeka na članstvo u EU, nakon što je u junu 2000. na samitu u Feiri priznata kao zemlja potencijalni kandidat za članstvo u EU. Tačnije, BiH kao zemlja potencijalni kandidat, već 13 godina čeka da prvo dobije status zemlje kandidata, kako bi, nakon toga, mogla postati članicom EU-a.
 
S druge strane, Hrvatskoj je trebalo oko pet godina i osam mjeseci da potpiše ugovor o pristupanju u EU. Naime, Hrvatska je otvorila pregovore s Evropskom unijom 3. oktobra 2005. godine, dok je posljednje poglavlje zatvorila juna 2011. godine, kada je i odlučeno da će u julu 2013. godine postati članica EU-a.
 
Nadalje, Srbija je status zemlje kandidata za članstvo u EU stekla odlukom Evropskog vijeća 1. marta 2012. godine. Tako je Srbiji trebalo manje od 12 godina da od zemlje potencijalnog kandidata, koji je dobila u junu 2000., postane zemlja kandidat. Srbija je, uz Makedoniju, Crnu Goru i Tursku, jedna od četiri zemlje kandidata za članstvo u EU.
 
Odnosi između Crne Gore i EU u Procesu stabilizacije i pridruživanja (PSP) uspostavljeni su jula 2001. dok je ta zemlja bila u sastavu tadašnje države Srbije i CG-e.
 
Crna Gora je u maju 2006. godine proglasila nezavisnost te je nakon provedenih reformi decembra 2010. dobila status kandidata za članstvo u EU. Pregovori o pristupanju Crne Gore u EU počeli su 29. juna 2012. godine.
 
Makedonija je započela približavanje EU-u 2000. godine kada su počeli pregovori u okviru Procesa stabilizacije i pridruživanja (PSP), dok je status zemlje kandidata dobila u decembru 2005. godine, što znači da je toj zemlji trebalo oko pet godina da postane kandidat za članstvo u EU. Prema preporuci Evropskog vijeća, ova zemlja bi uskoro mogla započeti pregovore o članstvu u EU.
 
Albanija je, zajedno sa ostalim zemljama iz regije, u junu 2000. godine dobila status zemlje potencijalnog kandidata. Iako još uvijek nije dobila status kandidata, Evropska komisija je u oktobru 2012. godine predložila da Albanija dobije status zemlje kandidata za članstvo u EU, ako provede preostale reforme.
 
Također, grupa od deset zemalja, Češka, Estonija, Kipar, Latvija, Litvanija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovenija i Slovačka, koje su ušle u EU u maju 2004. godine, na to pristupanje su čekale između 4 i 6 godina.
 
Naprimjer, Slovenije je u martu 1998. godine započela pregovore o članstvu u Evropskoj uniji i nakon uspješno provedenih političkih, ekonomskih i pravnih reformi, ta zemlja je u maju 2004. godine ušla u EU.
 
Slovačkoj su trebale četiri godine da postane članica EU, nakon što je u martu 2000. godine započela zvanične pregovore o članstvu, koje je ta zemlja okončala u maju 2004. godine.
 
Rumunija i Bugarska su počele pregovore o članstvu u EU 15. februara 2000. godine, te su obje, 25. aprila 2005. godine, potpisale Sporazum o pristupanju prema kojem su, 1. januara 2007. godine, ušle u EU, što znači da im je trebalo oko pet-šest godina da ispune potrebne reforme za punopravno članstvo u EU.
 
Također, 80-tih godina su se tadašnjoj Evropskoj zajednici priključile Grčka, Portugal i Španija i to nakon samo nekoliko godina pregovora o članstvu. Grčka je postala članica u januaru 1981. godine, što je samo šest godina nakon podnošenja zahtjeva o članstvu.
 
Španija i Portugal su u Evropsku zajednicu ušle januara 1986. godine, dok su zvanični zahtjev za članstvo u toj zajednici podnijeli 1977. godine.

 

(AA)

 

U čast srebreničkih žrtava biciklima putuju 13 dana

image Srebrenica        

ISTANBUL - Četverica studenata iz Turske krenuli su na 13-dnevno putovanje iz Istanbula prema Srebenici, kako bi odali poštovanje žrtvama genocida u Srebenici koji se desio u julu 1995. godine.

U okviru aktivnosti turske općine Gungoren u Istanbulu, četiri studenta - braća Furkan i Abdullah Sacid Boztas, Suheyl Sagmen i Tarik Akkaya - koji se inače bave bisiklizmom, biciklima su se zaputili prema Bosni.
 
Četvericu mladića ispred zgrade općine ispratili su okupljeni građani i načelnik općine Gungoren Sakir Yucel Karaman koji je tom prilikom izjavio da je ovo lijep način da se obilježi stradanje Bošnjaka u genocidu u Srebenici.
 
"Kao što znate, u julu se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici. Ovi hrabri momci će se pridružiti ostalim u Srebenici kako bi obilježili taj tužni događaj. Oni će tamošnjim Bošnjacima prenijeti naše osjećaje i ljubav koju gajimo prema njima", rekao je Karaman.
 
Student na istanbulskom Yildiz Teknik univerzitetu Furkan Akkaya je, za agenciju Anadolija, kazao da su se na ovaj način željeli prisjetiti žrtava genocida u Srebenici.
 
"Svake godine se obilježava genocid u Srebrenici. Mi smo taj tužni događaj željeli obilježiti na ovaj način. Kada dođemo u Srebenicu tamo ćemo se sastati s našim prijateljima i svi zajedno ćemo prisustvovati obilježavanju godišnjice genocida", rekao je Akkaya.
 
Ova četverica mladića će tokom svoga putovanja proći kroz Bugarsku, Makedoniju, Kosovo i Crnu Goru, a ukupno će preći oko 1800 kilometara.
 
Planiraju da 11. jula stignu u Srebrenicu, gdje će se pridružiti ostalim učesnicima "Marša mira" koji se svake godine održava.
 
Poslije ceremonije obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, četverica studenata će posjetiti Goražde, gdje će prisustvovati zajedničkom iftaru s tamošnjim Bošnjacima.

 

(AA)

 

Milošević krivac što Srbija gubi etničku teritoriju Kosova

image Dobrica Ćosić-Promocija knjige "Kosovo 1966-2013."        

BEOGRAD - U maloj Sali Kolarčeve zadužbine, predstavljena je knjiga Dobrice Ćosića "Kosovo 1966-2013", javlja agencija Anadolija. Na promociji su, pored autora knjige, učešće uzeli i historičari Ljubodrag Dimić i Predrag Marković te nekadašnji jugoslovenski premijer Milan Panić.

U svom obraćanju, autor se osvrnuo na spaljivanje "Dečijih novina iz mladenovca" u Bosni, u kojima je objavljen tekst o romanu "Koreni", te o pisanju hrvatske štampe koja ga je "klevetala" da je pro-sovjetski pisac.
 
"Knjiga o kojoj se večeras govori nije pisana kao klasična knjiga. Knjigu je sačinila moja kćerka Ana izborom iz mojih raznovrsnih zapisa, govora, beleški za romane...", izjavio je Dobrica Ćosić.
 
"Slobodan Milošević je krivac što Srbija gubi etničku teritoriju Severnog Kosova“, rekao je Dobrica Ćosić u obraćanju prisutnima i dodao da je Briselskim sporazumom okončana "oslobodilačka era srpske nacionalne ideologije zasnovane u prvoj polovini 19 veka".
 
Ćosić se dotakao i izjave srpskih potpisnika sporazuma iz Bruxelesa: "Dobili smo sve što smo mogli da dobijemo." On aktere tog nije kritikovao, jer su, kako je rekao, bili primorani od strane EU i Amerike na potpisivanje sporazuma.
 
"Briselski sporazum je neminovnost u imperialističnoj vladavini Amerike, Nemačke i Evrope", kazao je Ćosić.
 
"Malo koji srpski intelektualac je imao tako razumevanje za albanske interese", izjavio je historičar Predrag Marković o autoru knjige.

 

(AA)

 

 

29.06.2013.

POZIV GRUPA AKTIVISTA POD IMENOM "JMBG ZA SVE!"

Poziv grupa aktivista pod imenom "JMBG za sve!"
U ponedjeljak novi protesti pred Parlamentom BiH
FOTO: Arhiva
U ponedjeljak novi protesti pred Parlamentom BiH

 

Grupa aktivista okupljena pod imenom "JMBG za sve!" poziva građane i građanke BiH da u ponedjeljak, 1. jula u 10.00 sati, izađu na  proteste ispred Parlamenta BiH, ali i širom BiH te na taj način podrže akciju "Otkaz".

U saopćenju za javnost pristiglom iz ove grupe, pojašnjavaju da je "Otkaz" akcija masovne solidarnosti među građanima i građankama.

- "Otkaz" je akcija koja će im pokazati da istinska moć pripada nama. U našim džepovima je moć. Jedna naša marka je moć. Neradnicima više ne želimo dati ni tu jednu marku. Izađite ispred Parlamenta BiH, ali i u svim gradovima širom Bosne i Hercegovine. Izađite i dajte im otkaz zato što su ugrozili djecu, zato što ne poštuju glas građana i građanki, zato što ga koriste da sebi obezbijede povlastice, zato što su odavno zaboravili za koga bi trebalo da rade, zato što ne poštuju ruke koje ih hrane, zato što su odgovorni za katastrofalnu situaciju u kojoj se nalazimo - navedeno je u saopćenju.

Istaknuto je da su im građani dali vrijeme, prostor, razumijevanje te da su pokušali da ih natjeraju da rade posao za koji ih plaćaju.

- Uzvratili su ignorisanjem problema, lažima i zastrašivanjem. Zaslužili su otkaz. Izađite. Ponedjeljak je neradni dan. Ponedjeljak je dan neplaćanja – ne kupujte i ne trošite ništa, ne punite budžete.

Juli je mjesec za odgodu plaćanja svih računa, kazni i dažbina.

Odgodite plaćanje računa do krajnjeg zakonom predviđenog roka. Zapamtite ih sada, uskratite im priliku da ponovno sjede u udobnim foteljama i primaju plate za nerad. Najveće plate, u najsiromašnijoj zemlji Evrope. Imamo demokratsko pravo na građansku neposlušnost. Imamo pravo tražiti da opravdaju povjerenje i novac koji svi mi dajemo. Imamo pravo na dostojanstven život. Naši principi su hrabrost, humanizam i nenasilje. Parlamentarci su dokazali da ih vode suprotni principi. Zato izađite i dajte im OTKAZ - navedeno je u saopćenju.

 

****************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////

Zabilježen blagi porast nataliteta
U Srebrenici održana „Konferencija za bebe“
FOTO: Ilustracija
U Srebrenici održana „Konferencija za bebe“

 

U Domu kulture u Srebrenici večeras je održana peta po redu „Konferencija za bebe“. Cilj ove konferencije je afirmisanje nataliteta i jačanje istinske vrijednosti porodice. Ove godine zabilježen je blagi porast rađanja beba u Srebrenici.

- Narednih godina održavat ćemo ovu manifestaciju i svake godine se pokazuje da imamo povećan prireštaj djece na području Općine Srebrenica. Mislim da će sljedeće godine biti daleko posjećenija ova manifestacija - izjavio je za Agenciju FENA Cvijetin Maksimović, savjetnik načelnika za društvene djelatnosti i javni servis općine Srebrenica.

Od juna prošle godine se rodilo trideset beba. Najstarija beba je Džejna Bektić rođena 07. juna. 2012. godine, a najmlađa beba je Grujčić Lazar rođen 27. juna. 2013.godine.

Bebama su uručeni lijepi pokloni. Sponzori ove manifestacije bili su: Ministarstvo za porodicu i omladinu RS, Općina Srebrenica i Violeta.d.o.o. i dječije obdanište „Poletarac.

 

*******************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////

Osuđeni na 20 i 10 godina zatvora
Advokati Praljka i Pušića najavili žalbe na hašku presudu
Slobodan Praljak
FOTO: Arhiva
Advokati Praljka i Pušića najavili žalbe na hašku presudu

 

Odbrane bivšeg načelnika Glavnog stožera HVO-a Slobodana Praljka i bivšeg načelnika Ureda za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića podnijele su u petak najave žalbe na presudu kojom su osuđeni na 20 odnosno 10 godina zatvora, dok je predsjednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Theodor Meron ostaloj četvorici osuđenih bosanskohercegovačkih Hrvata kao i tužilaštvu odobrio produljenje roka za najavu žalbe.

Odbrana Praljka napisala je kako su u njegovom slučaju počinjene i pravne i činjenične pogreške u nepravosnažnoj presudi te se presuda mora poništiti i Praljak osloboditi svih optužbi ili se alternativno predmet mora vratiti na ponovno suđenje.

Odbrana među ostalim navodi da su sudije pogriješile kada su zaključile da je tokom rata u takozvanoj Herceg-Bosni početkom 90-ih godina postojao međunarodni oružani sukob uz umiješanost Hrvatske, kao i u pogledu zaključaka o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata te umiješanosti hrvatskih dužnosnika na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom u taj poduhvat.

Zaključke o udruženom zločinačkom poduhvatu osporavat će, prema najavi žalbe, i Pušićeva obrana.

Odbrane bivšeg predsjednika vlade takozvane Herceg Bosne Jadranka Prlića osuđenog na 25 godina zatvora, bivšeg ministra obrane Brune Stojića i bivšeg načelnika Glavnog stožera HVO-a Milivoja Petkovića osuđenih na 20 godina zatvora te bivšeg zapovjednika vojne policije Valentina Ćorića osuđenog na 16 godina, kao i haško tužilaštvo, zatražile su produljenje jednomjesečnog roka za podnošenje najave žalbe zbog kompleksnosti presude napisane na 2629 stranica na francuskom, te zbog nepostojanja verzije na engleskom jeziku.

Šestoricu bivših čelnika takozvane Herceg-Bosne ICTY je u maju osudio na kazne zatvora od 10 do 25 godina zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH koje su osmislili u okviru udruženog zločinačkog poduhvata.

Tužiteljima je odobreno traženo produljenje roka za podnošenje najave žalbe od 90 dana a odbranama tražena odgoda roka do objave engleske verzije presude.

 Odbrane su u interesu pravde zatražile da se produlji rok za podnošenje najavi žalbi na 60 dana od dana objave engleskog prijevoda presude, što je također odobreno.

 

**********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////

Narod za srednji put
Šta su Bošnjaci za BiH
Svoje političko, nacionalno i državotvorno opredjeljenje Bošnjaci su pokazali i dokazali u ratu
FOTO:
Šta su Bošnjaci za BiH


Bošnjačka politička scena uvjetovana je, gotovo ucijenjena, nemogućnošću manevriranja izvan zadatih nacionalnih okvira nametnutih ne samo ratom i postratnim traumama, nepravdom i individualnim strahom od promjena koje bi mogle rezultirati još gorim stanjem od trenutnog. Time smo, možda i nesvjesno, dovedeni u situaciju u kojoj je nacionalno identificiranje, zbijanje redova i - neminovno - dodatno „nacionaliziranje", uvjetovani preživljavanjem i opstankom, predstavljaju jedini vid patriotizma u kojem nema mjesta ni za drugo ni za drukčije mišljenje, koliko god ono dobronamjerno i patriotsko bilo.

Neprirodni radikalizam

U tom stanju svijesti koje je najlakše opisati reakcijom ježa koji sve, pa i druge ježeve, smatra potencijalnom opasnošću, pa i neprijateljima, na što reagira zatvaranjem i isturanjem bodlji. To možda i nije loše; prvo, poučeni historijskim iskustvom opreza nikad dosta, a drugo, možda, kao beznadežni individualci, najbolje funkcioniramo pod pritiskom, ali samo i ako izrodi svebošnjački - bez obzira na stranačku i partijsku pripadnost - prestanak međusobnih optuživanja za besmislice, okončati podsjećanja na grijehe iz prošlosti i završiti nadmetanje u „disciplini" ko je veći Bošnjak(!?), ali i otvaranjem politike za druge i drugačije, što bi trebalo rezultirati konsenzusom o pitanju: šta su Bošnjaci za Bosnu i Hercegovinu?

Bošnjaci su svoje političko, nacionalno i državotvorno opredjeljenje pokazali i dokazali u ratu. Svako naknadno ideologiziranje vodi u radikalizaciju koja je Bošnjacima potpuno neprirodna jer nikada nije bila dio bošnjačkog bića, odnosno u stanje koje je bilo normalno i korisno prije gotovo stoljeće i po, ali koje sada može inicirati unutarbošnjački, pa ako hoćete i unutarmuslimanski, raskol, razdor i sukob nad kojim bi svi ostali - osim Bošnjaka - likovali. U tim i takvim okolnostima kojima se srpski i hrvatski nacionalizam nada i koje neprestano pothranjuje strahom od podjele i otcjepljenja, treba reći istinu, uživala bi samo malobrojna nekolicina koja i sada uživa i na najbolji način koristi ozračje sukoba niskog intenziteta za zaštitu vlastitih finansijskih interesa. To je prostorno-vremenski kontinuum u kojem nema mjesta za bilo kakve promjene, ni za skupne, a kamoli individualne inicijative, da i ne spominjemo pojavu, formiranje nekog vida organizacije i djelovanje nove političke elite koja bi imala priliku ujediniti državotvorno tijelo i nastupiti kao progresivna snaga u smislu i vidu najprije pokazatelja da postoji i drugi i drukčiji put, a potom i kreiranju ozračja u kojem se niko neće gušiti ni manjkom zraka ni nedostatkom prostora.

Ne treba biti previše pametan za zaključak ko bi se prvi počeo gušiti, najbrojniji koji u svojoj zemlji žive stiješnjeni na manje od četvrtine njenog teritorija. Isto tako, fenomenološki posmatrajući događanja i tokove na političkoj sceni Bosne i Hercegovine u posljednjih nekoliko mjeseci, to „gušenje" je već počelo traženjem i pravljenjem neprijatelja među nama - Bošnjacima, odnosno nemoć pred stvarnim i realnim neprijateljem najbolje se pokazuje borbom protiv zamišljenih (ili izmišljenih), unutarnjih. Drugim riječima, nemoćni da se suprotstavimo srpskom i hrvatskom nacionalizmu, nadoknađujemo obračunom protiv drugih i drugačijih među nama.

Ova situacija se mora hitno mijenjati u korist jedinstva i ujedinjenja po bilo kojem osnovu. U protivnom, Bosna i Hercegovina i sve politike u njoj - već sam isticao da u ovoj zemlji postoje samo dvije politike: za i/ili protiv Bosne i Hercegovine - bit će prepuštene nezrelim kvazipolitičkim mešetarima, nedoraslim stanju i situaciji, sklonim zamjenama teza, opasnim podmetanjima i optuživanju svega i svakoga - najviše svih drugih i drugačijih - da bi sebe abolirali od bilo kakve krivice, koja je, realno samo njihova. Ponavljam, ako se nešto hitno ne promijeni, to će istovremeno najviše reći o nama, Bošnjacima, kao narodu, ali i našoj svijesti s jedne, ali s druge i neuporedivo ozbiljnije strane i o perspektivi bošnjačke državne, odnosno državotvorne politike u budućnosti bez obzira i na rezultate popisa i izbora 2014. godine.

Jedinstven stav


Bošnjaci će svoju nacionalnu/narodnu zrelost pokazati te posvjedočiti svoje mjesto, ulogu i značaj za ovu zemlju, ali i potvrditi svijesti šta, doista, Bošnjaci znače za Bosnu i Hercegovinu, inicijativom za promjenama unutar vlastitog političkog i nacionalnog bića, odricanjem od nosilaca zelotizma i malodušnosti (naš put je srednji put!), raskidom s političkim marginalcima - nosiocima isključivosti (manje je bitno šta mi prema nekom osjećamo, a više šta taj neko osjeća za Bosnu i Hercegovini), kao i sa svima onima koji više koriste Bosnu i Hercegovinu nego što joj služe. Tek tada ćemo biti u poziciji da naši politički potezi nadrastu apologetiku i reakciju i prerastu u inicijativu i akciju.

Bošnjacima trenutno ne treba „lider", nego jedinstvo, rekao bih, oko bilo čega, jer trenutno ni oko čega nemamo jedinstven stav. Najbolje bi bilo kad bi se to jedinstvo uspostavilo u vezi sa Bosnom i Hercegovinom. U tom smislu trebalo bi početi od traganja za jedinstvenim odgovorom na pitanja: šta je Bosna i Hercegovina Bošnjacima i šta su Bošnjaci njoj.

 

******************************

///////////////////////////////////////////////////////////////

Haris Alagić očarao žiri i publiku
Bosanac u finalu holandskog X Factora
FOTO:
Bosanac u finalu holandskog X Factora

 

 

 

Haris Alagić, 18-godišnji Prijedorčanin, ušao je u finale holandskog showa X Factor, jednog od najpoznatijih takmičenja muzičkih talenata u svijetu.

Harisovi roditelji su izbjegli 1992. godine iz Prijedora u Eindhoven gdje je ovaj talentovani mladi pjevač i odrastao.

Kako je kazao, na njega i njegovu muziku veliki utjecaj imao je i djed koji je pjevao narodnu muziku.
 
Haris je odličnom izvedbom pjesme "Set Fire to the Rain" britanske muzičarke Adele direktno prošao u finale gdje su i 16-godišnji Adriaan Persons iz Brede te boy bend B-Brave.
 
Haris je u Holandiji već izgradio zavidnu muzičku karijeru, a nastupao je i na obilježavanja Dana državnosti BiH u Eindhovenu.
 
Finale ovog megapopularnog takmičenja holandskog kanala RTL 4 bit će održano u petak.

 

 

 

29.06.2013.

UKOP IDENTIFICIRANIH ŽRTAVA GENOCIDA U SREBRENICI

Jedanaesti jul

Ukop identificiranih žrtava genocida u Srebrenici

  
Photo: FoNet/AP

Za 404 identificirane žrtve saglasnost da budu ukopane 11. jula u Srebrenici dale su njihove porodice, izjavio je za Fenu sudski patolog doc.dr.sc. Rifat Kešetović, šef Katedre za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Tuzli i rukovodilac forenzičkog objekta Identifikacijski projekt "Podrinje" (PIP) u Tuzli, prenosi portal Klix.ba

Kako je rekao dr Kešetović, ovog 11. jula u Memorijalnom centru u Potočarima moglo bi biti ukopano 409 identificiranih žrtava genocida u Srebrenici.

Iz Tuzle su u Gradska groblja u Visoko prebačeni posmrtni ostaci 350 identificiranih žrtava. Među identificiranim žrtvama koje će biti ukopane 11. jula u Potočarima najstariji muškarac je 1919. godište, a najmlađi 1981.

Za proteklih deset godina u Memorijalnom centru u Potočarima ukopano je 5.657 identificiranih posmrtnih ostataka žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine.

Dr Kešetović, koji od 1999. godine kao osnivač radi u Identifikacijskom projektu "Podrinje" u Tuzli, kaže da je broj poznatih identiteta ubijenih Srebreničana do sada oko 7.000. Najveći broj identifikacija je obavljen od 2009. do ove godine i najveći broj od 404 identificirane žrtve koje će biti ukopane ovog 11. jula u Potočarima je, kako kaže dr. Kešetović, identificiran između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg ukopa.

Identifikacijski projekt "Podrinje" u Tuzli vrši analizu ljudskih ostataka, uzima uzorke za DNK analizu i koordinira proces identifikacije oko 8.100 osoba koliko se procjenjuje da je nestalo tokom pada Srebrenice 1995. godine. PIP je osnovan od strane ICMP-a uz podršku institucija Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona, među kojima su Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ured kantonalnog tužioca, a u svrhu identificiranja posmrtnih ostataka.

 

Kako je propalo Međugorje

Djeva Marija na saslušanju

 
Photo: medjugorje-online.com

Inspektori detaljno proučili Gospinu radnu dozvolu, sva četiri evanđelja, sve zavjetne knjige i poslanice, pa ispalo da u cijelom Svetom pismu ne postoji na Marijino ime nikakva dozvola za vršenje usluga u telekomunikacijama, niti ikakvih zapravo usluga u bilo čemu!

Photo: Dragan Kujundžić

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pred trideset drugu godišnjicu Gospina ukazanja u Međugorju okupili se vjernici u kući vidjelice Marije Pavlović-Lunetti, pa čekaju da se pojavi Majka Božja. Koncentrirala se vidjelica Marija, sklopila ruke i zatvorila oči, a okupljeni vjernici oko nje pobožno mole iščekujući Gospinu poruku. Mrmorili oni tako i čekali bogami i do deset navečer, kad se odjednom otvorila vrata, kuću okupala zasljepljujuća svjetlost, a na vratima se ukazala prekrasna žena u plavom: Bezgrešno Srce gori joj na grudima zlatnom buktinjom, baš kao na onim plastificiranim naljepnicama sa štandova u Podbrdu.

- Marija? - reče Ona. - Marija Pavlović-Lunetti?

- Ja sam, Gospe moja! - raširi ruke vidjelica Marija.
- Aleluja! - padoše na to okupljeni na koljena.
- Majko Božja, što nam poručuješ? - krene onda ganuta vidjelica prema plavoj silueti na jarkom svijetlu, pa kako priđe bliže, tako joj se Gospino zlatnoplameno srce učini kao, božeprosti, nekakav medaljon, baš poput onih sa štanda u Podbrdu. Priđe vidjelica još bliže, kad ono - nije medaljon, nego značka! Pogleda malo bolje, a na zlatnom Bezgrešnom Srcu Djevice Marije lijepo piše "Federacija BiH - Federalna uprava za inspekcijske poslove".
- Gospodo, izvolite napustiti objekt, gospođo Marija, vi ostanite - kaže u to žena u plavom, pa se okrenu kolegi iza sebe. - A ti ugasi tu lampu, ubi me ba, šta ti je?!

Tako se, čitali ste u novinama, prošlog ponedjeljka - dan uoči trideset druge godišnjice Gospina ukazanja - u Međugorju ukazali inspektori državnih i federalnih inspekcija, pa banuli i u kuću slavne vidjelice Marije Pavlović-Lunetti. Učas se hercegovačkim las vegasom proširio glas o čudesnom ukazanju inspekcije, nastala je strka kakve nije bilo ni 1981, kad se ono Mariji Pavlović i petorici njenih prijateljica i prijatelja prvi put prikazala Blažena Djevica Marija.


Photo: medjugorje.ws

Razbježalo se pred inspektorima sve živo, pobjegli iz gradića prodavači suvenira, šverceri deviza, nosači, vozači, vodiči, redari, prevoditelji, ministranti, nije u Međugorju, priča se, takve bježanije bilo ni kad je Udba dolazila. U jednom hotelu sa pedeset četiri sobe - zabilježili novinari - inspektori zatekli samo prestravljenu recepcionerku: nestale sobarice i čistačice, nestali kuhari i konobari, nestali i sami vlasnici. U cijelom pustom marijanskom svetištu ostalo tako samo nekoliko desetaka hiljada zbunjenih hodočasnika i unezvjerena Djevica Marija na brdu iznad Podbrda.

- Stanite, djeco, čekajte me! - odozgo je, kažu očevici, vikala Majka Božja, pa pridržavajući dugačku plavu haljinu zaprašila nizbrdo za svojim razbježalim stadom. - Ja sam vaša majka i ne mogu vas ostaviti same u lutanju i grijehu!


Je li baš tako bilo, ne znam - nisam bio - ali znate kako kažu, ako laže koza ne laže rog, ako laže Kožo ne laže Bog, ili kako već ide: sutradan, naime, na službenom sajtu međugorskog svetišta osvanula najnovija Marijina poruka, datirana 25. lipnja 2013. - eno vam je na www.medjugorje.ws, lijepo piše crno na bijelo, pa na trideset jezika, citiram - "Ja sam vaša majka i ne mogu vas ostaviti same u lutanju i grijehu!"


Ni pet minuta kasnije, u podnožju brda federalna inspekcija zaustavila neku zadihanu ženu u plavoj haljini: faljenisus gospođo, vazda budi sinko, molim vas dokumente.

- Znatel' vi ko sam ja? - malo kao i drčno upitala ga ona pružajući papire.
- Gospođo draga, da znam svakoga u Federaciji, ne bih ja tražio dokumente - umornim glasom će inspektor, vrteći u rukama plastificiranu naljepnicu s Gospinim likom, sve s Bezgrešnim Srcem što joj na grudima gori zlatnom buktinjom, i natpisom "Blažena Djevica Marija - Međugorje". - Šta je ovo?
- Lična - odgovorila je žena, dok su joj se obrazi crvenjeli kao da je ono plamteće srce sad progutala.
- Marija, Marija, šta ćemo s vama? - vratio joj inspektor naljepnicu. - Odakle ste, Marija?
- Iz Nazareta, Palestina.
- Bogami ste onda izdaleka potegli. Čime se bavite, Marija?
- Šaljem ljudima poruke i tako.
- Poruke? To nešto k'o SMS?
- Pa, recimo.
- Znači telekomunikacije. Onda imate i radnu dozvolu?
- Naravno - izvadi na to Marija malu, plavu knjigu.
- Šta je to?
- Novi zavjet - odgovori ona. - Unutra vam sve piše.
- Sačekajte tu - reče onda inspektor, pa zamakne put automobila.

PHOTO:Stock

I šta je bilo? Inspektori detaljno proučili Gospinu radnu dozvolu, sva četiri evanđelja, sve zavjetne knjige i poslanice, pa ispalo da u cijelom Svetom pismu ne postoji na Marijino ime nikakva dozvola za vršenje usluga u telekomunikacijama, niti ikakvih zapravo usluga u bilo čemu!

Marija se u Bibliji - stoji u obrazloženju rješenja Uprave za inspekcijske poslove - spominje samo i isključivo kao Isusova biološka majka, nema u cijelom Svetom pismu nijedne jedine riječi štovanja njene božanske ili čudotvorne uloge, ni sam Isus joj ne pridaje takav značaj, nijednom riječju se u Novom zavjetu ne spominje ni njena smrt, ni uznesenje na nebo, nikakva njena nebeska slava ili duhovna dimenzija, nikakva transcendentalna svojstva ili proročanske sposobnosti, nikakva moć utjecanja, ispunjavanja molitvi ili posredovanja Boga, nema nijedne njene duboke misli, hiperbole ili prispodobe - nema ništa.


Marija iz Nazareta, ukratko, uopće nema licencu za pružanje telekomunikacijskih i drugih božanskih usluga: posljednji put Biblija je spominje u Djelima apostolskim, kad je ono na Pedesetnicu bila s apostolima, nakon čega netragom nestaje iz Svetog pisma. Sve dok je, eto, prošlog ponedjeljka u zaseoku Podbrdu nisu zaustavili federalni inspektori, pa joj po članu 17. Zakona o zapošljavanju stranaca razrezali dvije hiljade maraka kazne i šest mjeseci zabrane obavljanja djelatnosti.


Opustjelo otada Međugorje, spakovali se prodavači suvenira, vlasnici agencija i šverceri deviza, otišli nosači, vozači, vodiči, redari, prevoditelji i ministranti, otišle recepcionerke, sobarice, čistačice, kuharice i konobarice, budzašto domaćini prodaju velebne vile, pansione, hotele i restorane, a rijeke Marijinih hodočasnika krenule se spuštati na jug.

Nekidan se navodno ukazala jednom advokatu u Čapljini.

 

Još četiri dana

Promjene na hrvatskim granicama

  
PHOTO: www.jutarnji.hr

Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske predstavilo je izmjene u režimu prelaska državne granice nakon hrvatskog ulaska u Europsku uniju za 4 dana. Osim za bosansko-hercegovačke državljane, nekih bitnih izmjena nema, a najviše je vremena posvećeno demantiranju medijskih špekulacija o nekim bitno strožim financijskim uvjetima za ulazak u Hrvatsku, piše portal radija Slobodna Evropa

Predstavnici hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova odbacuju sve  medijske špekulacije da će od 1. srpnja i hrvatskog ulaska u Europsku  uniju građani susjednih zemalja, pogotovo Bosne i Hercegovine, prigodom  ulaska u Hrvatsku biti podvrgnuti dodatnim provjerama i šikaniranjima  koliko novaca imaju sa sobom i slično.

„Tvrdim da se radi isključivo o izuzetku u situaciji kada policijski  službenici na graničnoj kontroli imaju obavezu onemogućiti ulazak u  Republiku Hrvatsku onoj osobi koja nema dovoljno sredstava za život,  odnosno za boravak u zemlji. To sigurno nisu turisti koji su dobrodošli u  Republiku Hrvatsku i za koje budite uvjereni da im granični policajci  neće prebrojavati eure kako se to pokušava prikazati. Ponavljam, to je  postojalo i do sada, a ta obaveza postoji i u mnogim drugim državama“, kaže ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić.

Photo: custompublish.com

 

Inače, u Hrvatskoj procijenjena dnevna količina novaca po osobi je 100  eura, iznos koji se nije mijenjao već 10 godina. Bosna i Hercegovina ima  isti zakon i isti princip, samo što je tamo nužno imati 150  konvertibilnih maraka, odnosno 75 eura po osobi po danu, u Srbiji 50  eura, a u Crnoj Gori isto kao u Hrvatskoj – 100 eura po osobi i po danu.  Kao dokaz da imate sasvim dovoljno novaca za boravak u Hrvatskoj  poslužit će i automobil kojim ulazite u Hrvatsku, kreditne kartice ili  plaćena povratna karta.

Mijenja li se išta u režimu prelaska hrvatske granice za državljane  država nastalih  raspadom bivše Jugoslavije? To za RSE objašnjava  načelnik Uprave za granicu u Ravnateljstvu policije Zlatko Sokolar.

„Prema za sada dostupnim podacima, od 1. srpnja državljani BiH će za  prelazak državne granice sa Republikom Hrvatskom, odnosno sa Europskom  unijom trebati imati biometrijske putovnice, i to bez vize, a ako imaju  starije putovnice, onda će morati pribaviti vizu. I to je zapravo u  odnosu na vizni sustav sa BiH jedina promjena.  Isto tako, nema bitnijih  promjena u odnosu na vizni sustav sa Srbijom, Crnom Gorom, Kosovom i  Makedonijom.“

Izmjene su i u pograničnom prometu sa Bosnom i Hercegovinom, gdje će  hrvatski organi izdavati propusnice za bosansko-hercegovačke državljane,  a bosansko-hercegovački organi za hrvatske državljane. Nova pogranična  propusnica stajat će oko 300 kuna, kazao je ministar.

„I to je u situaciji kada postoji ekonomska, socijalna, obiteljska  ili druga opravdana povezanost sa pograničnim područjem – to je posao,  škola, nekretnina. Propusnica sadrži električni nosač podataka – čip, a  one stare žute propusnice izdane hrvatskim državljanima na rok od 5  godina bih tijela će bez naknade zamijeniti za one biometrijske.“

Granični prijelazi prema Bosni i Hercegovini su u tri kategorije, nastavlja ministar.

„Postoje takozvani BIP-ovi, to su oni prijelazi koji se nalaze na  teritoriju EU i koji služe i za prijelaz roba. Pojednostavljeno rečeno,  tamo se nalaze svi sanitarci i fitosanitarna kontrola i takva u ovom  trenutku postoje dva, jedan na jugu i drugi na sjeveru BiH. To su Stara  Gradiška – Gradiška i Bijaći – Metković, i u perspektivi je moguća  varijanta da ukoliko dođe do potrebe za tim da se otvori i treći takav –  na području Ličkog Petrovog Sela, dakle nedaleko Bihaća. Također  postoje – kolokvijalno rečeno „mali BIP-ovi“ – četiri prijelaza koji bi  bili i za robu, ali ne za onu biljnog i životinsjkog porijekla.“

Osim njih bit će otvoreno još 20 graničnih prijelaza, a prema nedavno  potpisanom ugovoru dvije države odredit će se još prelaznih mjesta – po  potrebi.

Što se tiče hrvatskih državljana, oni će moći prelaziti unutarnje  granice Europske unije, odnosno Europskog gospodarskog prostora sa  osobnom iskaznicom, pod uvjetom da je izdana nakon 1. siječnja 2003.  godine. Iznimka su Norveška, Island, Lihtenštajn i Švicarska  konfederacija za koje je i dalje potrebna putna isprava.

Postojeće isprave ne treba mijenjati - ni osobnu iskaznicu ni putnu  ispravu ni vozačku dozvolu – osim profesionalnih vozača kojima će nova  čipirana vozačka dozvola trebati za posao.

Od 1. srpnja uvodi se „one stop“ kontrola na 37 graničnih prijelaza sa  Slovenijom, a od 15. srpnja nadalje „one stop“ kontrole kreću i na  hrvatsko-mađarskoj granici. Jer, od ponedjeljka i Hrvatske u Europskoj  uniji na hrvatskim granicama prema ostalim državama članicama EU ukidaju  se carinske kontrole, ali one policijske ostaju.

 

Srbovanje ludom radovanje

Na Gazimestanu bez većih provokacija

  
Photo: RFE/RL

U petak se na Gazimestanu okupilo preko dve hiljade ljudi kako bi proslavili Vidovdan, a skup je završen bez incidenata. Okupljeni su pre parastosa otpevali par pogrdnih pesama, ali nisu bili obučeni u provokativne majice, niti su nosili provokativne parole

Parastos je služio patrijarh Irinej, a njegova glavna poruka je da se "Kosovo kao sveta zemlja ne sme zaboraviti" i pozvao Srbe da se što pre vrate svojim domovima, crkvama i manastirima.

Okupljeni su pre parastosa otpevali par pogrdnih pesama, ali nisu bili obučeni u provokativne majice, niti su nosili provokativne parole.

Među pripadnicima Policije Kosova koji su obezbeđivali skup su bili i policajci srpske nacionalnosti.

Portparol Baki Kelani izjavio je za RSE da je za skup bio pripremljen operativni plan pod nazivom “Vidovdan 2013” kako bi manifestacija protekla uz poštovanje javnog reda i mira.

Policija je ranije pozvala učesnike da izbegnu provokacije, kao i nošenje provokativnih simbola. Zvaničnici policije će reagovati u skladu sa svojim zakonskim ovlašćenjima.

Vicepremijer Srbije Aleksandar Vučić prisustvovao je u petak liturgiji u Manastiru Dečani povodom Vidovdana.

"Pred nama je mnogo rada, napora, truda, mnogo energije koju ćemo morati da uložimo, ali pred nama više nema krvi, nema vraćanja u prošlost, nema više svih onih muka kroz koje smo prolazili dvadeset i više godina", poručio je Vučić.

 

 

29.06.2013.

DAN KADA SU LjUDI GORELI

U Višegradu obilježena 21. godišnjica žive lomače na Bikavcu

Dan kada su ljudi goreli

  
Photo: www.sense-agency.com

Bakira Hesečić: Nije pronađena nijedna koščica. Stalno nam govore da imamo zakon i pravdu. Međutim, dug je put do istine. Još je žalosnije doći u svoj grad danas, susresti se sa počiniocima ovog zločina, kao što je Boban Indžić, koji slobodno živi u Višegradu. Pitam se u kojeg Boga oni vjeruju, kada su mogli uoči svog najvećeg praznika Vidovdana, zapaliti više od 70 civila

U višegradskom naselju Bikavac, na samom istoku BiH, u avliji Mehe i Derviše Aljić, u četvrtak je obilježena 21. godišnjica žive lomače, gdje su pripadnici vojske i policije Republike Srpske zatočili, a potom zapalili više od 70 bošnjačkih žena i djece, prenosi agencija Anadolija (AA).

Oko 50 građana okupilo se kako bi obilježilo tužnu godišnjicu na mjestu stravičnog zločina, u avliji kuće Mehe i Derviše Aljić. Ova kuća je bila poprište zločina koje je haški sud okarakterisao kao „najstrašnije djelo i najveću pojedinačnu povredu humanosti u ratu".

Nakon učenja Jasina i dova u Carevoj džamiji u Višegradu, građani su noseći transparent sa fotografijama žrtava i zločinaca, prošetali do avlije Aljića u Bikavcu. Predstavnici različitih nevladinih udruženja, članovi porodica stradalih i ostali građani položili su cvijeće na temelje srušene kuće Aljića.

Prisutnima se obratila predsjednica Udruženja „Žena žrtva rata“ Bakira Hasečić.

A šta da se kaže? Nije pronađena nijedna koščica. Stalno nam govore da imamo zakon i pravdu. Međutim, dug je put do istine. Još je žalosnije doći u svoj grad danas, susresti se sa počiniocima ovog zločina, kao što je Boban Indžić, koji slobodno živi u Višegradu. Pitam se u kojeg Boga oni vjeruju, kada su mogli uoči svog najvećeg praznika Vidovdana, zapaliti više od 70 civila“, kazala je Hasečić.

Najmlađa žrtva zločina bila je beba od godinu dana. Hasečić je u svome obraćanju napomenula kako je "jedina krivica žrtava bila što su Bošnjaci".

Ona je također najavila pokretanje inicijative ove godine da se otvori i očisti podrum ispod kuće Aljića te da će to biti korak ka ponovnoj izgradnji te kuće.

Predsjednik Skupštine općine Višegrad Suljo Fejzić je kazao da su umovi koji su smislili ovakvo mučenje monstruozni, dodavši da ljudsko biće to ne može učiniti. Ipak, kazao je on, građani BiH moraju se okrenuti budućnosti, ne zaboravljajući prošlost, kako se ona ne bi ponovila.

Koji je to cilj koji su ovi monstrumi htjeli ostvariti preko pepela izgorjele djece, žena i nemoćnih staraca? Mi smo dužni progoniti zločince kako bi našli smiraj duša stradalih i preživjelih žrtava proteklog rata“, rekao je Fejzić.

Photo: bosniangenocide.files.wordpress.com

On je potom poručio da žrtva stradalih ne smije biti uzaludna te pozvao sve građane Višegrada da se prijave za predstojeći popis stanovništva u BiH u Višegradu, uz riječi da će se tako najbolje odužiti stradalima.

 

Goraždanski muftija Hamed Efendić je kazao da svjedočenje okupljanjem svake godine na mjestu zločina, u kući Aljića, neće imati velikog značaja ukoliko oni koji se okupljaju ljudi ne izađu na sudove.

Puno je važnije da se svako od nas ko je bio svjedok zločina prijavi i da izjavu pred pravosudnim institucijama“, poručio je on.

Ni ove kao ni prethodne godine, prilikom obilježavanja godišnjice lomače na Bikavcu nije bilo predstavnika vlasti i visokih funkcionera. Ovogodišnje, obilježavanje 21. godišnjice žive lomače na Bikavcu je prošlo uz znatno pojačane mjere sigurnosti i bez ikakvih incidenata.

+++

Jedina preživjela nema hrabrosti da se vrati u BiH

Jedina preživjela žrtva žive lomače na Bikavcu Zehra Turjačanin trenutno živi van BiH. Kaže da nakon pakla koji je preživjela nema hrabrosti da se vrati u zemlju.

Slična tragedija i gnusan zločin se također desio 14. juna 1992. godine u višegradskoj Pionirskoj ulici, kad je u kući Adema Omeragića spaljeno više od 70 bošnjačkih žena, djece i staraca.

Međunarodni tribunal za ratne zločine i Sud BiH do sada su za zločine u Višegradu krivim proglasili osam pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske. Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 30 godina zatvora, Momir Savić na 18, Mitar Vasiljević 15, Boban Šimšić i Novo Rajak na 14 godina, Željko Lelek na 13, a Nenad Tanasković na 12 (presuda mu je u žalbenom postupku smanjena na osam godina). Osuđene zločince Milana i Sredoja Lukića, te Mitra Vasiljevića, Haški tribunal teretio je za "istrebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djecu i starce".

 

Protest inteligencije

Bebolucija i redukcija vode

 
Photo: Damir Hajdarbašić/Radiosarajevo.ba

Treba spomenuti proteste koje su proljetos organizovali prosvjetari. To mi se učinilo značajno i veliko. Ljudi su bili dobro organizovani, imali pokretni razglas s kojeg su išle radničke, revolucionarne i partizanske pjesme. Masa u kojoj nema tinejdžera željnih uzbuđenja, niti svih onih kojima su masovne demonstracije idealna prilika da daju oduška vlastitom egzibicionizmu i bijednoj patetici. Nekako više vjerujem u odrasle i ozbiljne face koje su odlučne boriti se za egzistenciju svojih porodica. Ali ti protesti nisu bili medijski jebozovni, pa su brzo nestali sa medijskog stejdža

Photo: Stock

Već vidim kako se stvara novi sarajevski brend – bebolucija. Sarajevo je opet udarna vijest u svjetskim medijima. Sarajevo opet zaljubljeno gleda u svoje lice na naslovnicama važnih svjetskih novina i televizija. “Sarajevo će biti, sve drugo će proći”, pjevao je nekad u ratu Kemal Monteno. Baš me zanima rok trajanja najnovijeg sarajevskog brenda – bebolucije. Jer već počinje prepucavanje ko je pokrenuo proteste, ko će moći sebi kačiti lentu prvoborca za ispravnu stvar revolucije što je ujedinila mase širom naše sjebane be i ha. Zanimljivo je kako želja za izlaskom iz anonimnosti gura raznorazne likove na blistavu medijsku pozornicu, koja je blistava koliko i pasje mudo. I sad poplava stvarnosti, koja nije nimalo obzirna, izbacuje na površinu sve te polurealizirane i nerealizirane likove koji bi se razbježali čim bi se zrakom prolomio kratki rafal iz duge cijevi. Čim bi osjetili miris baruta u zraku, začas bi se ideal bebolucije rasprsnuo u istom onom zraku kojim su maloprije protutnjala teška i opasna zrna.

S vremena na vrijeme Sarajevo tako voli sebe gledati kao naslovnu vijest, i još jednom svijetu i sebi dokazati svoju jedinstvenost. Očigledno je moje shvatanje protesta dosta staromodno, jer sam zaglavio u Španskom građanskom ratu. Pošto me je Orwell razbucao za sva vremena, pa me spektakl sa džinovskim svjetlosnim kentaurom cucle i stisnute revolucionarne šake previše ne uzbuđuje. Navikao sam na grublje iskazivanje nezadovoljstva od onog kojeg može smisliti dizajnerska mašta. A ovdje se pomno vodi briga o dizajnerskim finesama. Ionako je sve krenulo od Facebooka, što znači da je riječ o hi-tech buntu širih razmjera, koji bi trebao promijeniti naš svijet. Kažem svijet, jer većina građana u BiH i ne zna da postoji išta izvan Bosne. Čemu nisu oni krivi nego oni koji su ih osiromašili, a i jesu malo krivi budući da su glasali za svoje nacionalne stranke. Čudno je za Bosnu, ovdje gdje ljudi prvenstveno razmišljaju stomakom i probavnim traktom, kako stanovnici nisu skužili da se od nacionalizma ne možeš najesti i napiti, onako kao na teferiču kraj neke zagađene bosanske rijeke. Tu dolazimo do legendarne bosanske gluposti, da se ne bi ko naljutio nazvaću je dobrohotnošću. I sad su ljudi u Sarajevu konačno dokazali da nisu dobrohotni. Da ne žele biti Bosanci iz stereotipa i vica. Pa se rodio kentaur cucle i stisnute revolucionarne šake projiciran na neboderu zajedničkih institucija BiH tokom jedne klimatski vrele noći.

Isto je zanimljivo posmatrati medijske reakcije na beboluciju. Na državnoj televiziji intelektualci raspravljaju o semantičkim sitnicama i benefitima koje može donijeti ovako ili onako protumačena riječ, ili sintagma. Razmatraju se posljedice i mogući rezultati bebolucije. Intelektualci vide optimizam sa svojih hermeneutičkih osmatračnica, a kroz gnoseološke vizire sanjaju našu bolju budućnost. Naivnost je nešto što nikako ne mogu oprostiti dežurnim političkim komentatorima, koji mi u najboljem slučaju kažu sve ono što već znam, te ono što je toliko očito da to i ne smatram vrijednom analitičkom dovitljivošću.

Na slijedećoj televiziji, treš provenijencije, čiji je mizanscen neodoljivo kičast, druge se priče vrte. Puno bliže staromodnom, nacionalističkom viđenju Bosne i Hercegovine. Tu ljudi ne mogu otići od svojih nacionalističkih kompleksa, pa je glavna priča da li su protesti nacionalno obojeni, i da li su političari u zgradi Parlamenta BiH bili sigurni ili ne. Jedan od učesnika, važno milujući bradicu, brojao je krvna zrnca demonstranata, te zaključio kako su tu bili pripadnici jednog naroda, biva bošnjačkog, jer tako on vidi Sarajevo. Njegovo razmišljanje se ne može staviti daleko od onog kojeg ima Milorad Dodik, koji se poslužio majmunskim spinom, po ugledu na Radovana Karadžića, kako su protesti usmjereni protiv Srba i RS-a. Nije to daleko od onog kako Muslimani sami sebe granatiraju. Zamislite nije im bilo dovoljno, tim Muslimanima, što ih Srbi granatiraju s brda, nego su odlučili haveri da malo sami sebe zasipaju granatama. E, ovdje sam odmah na strani bebolucije i povlačim svu ironiju koju sam ugrađivao u ovu kovanicu kad god bih je spomenuo u tekstu.

Photo: Branka Kurz

Treba spomenuti proteste koje su proljetos organizovali prosvjetari. To mi se učinilo značajno i veliko. Ljudi su bili dobro organizovani, imali pokretni razglas s kojeg su išle radničke, revolucionarne i partizanske pjesme. Masa u kojoj nema tinejdžera željnih uzbuđenja, niti svih onih kojima su masovne demonstracije idealna prilika da daju oduška vlastitom egzibicionizmu i bijednoj patetici. Nekako više vjerujem u odrasle i ozbiljne face koje su odlučne boriti se za egzistenciju svojih porodica. Ali ti protesti nisu bili medijski jebozovni, pa su brzo nestali sa medijskog stejdža.

Mada, kad bolje promislim, ima nešto puno bitnije od JMBG-a. Nešto što nas jebe godinama, svakog ljeta iz noći u noć. Ima jedan demon koji neće da sjaše sa naših leđa, koji nam uporno pije krv od ponoći do pet ujutro. To je svima znana redukcija vode. Kada neko odluči povesti revoluciju zbog ugrožavanja elementarnih uslova za život, javljam se, ovim putem, da sam spreman dati svoj život u prvom talasu rušilačkih protesta. Podržavam ideju revolucije zbog redukcije pitke vode. I beboluciju “podržavam, brate, podržavam”, kako pjeva Damir Avdić Graha u pjesmi “brate” s prvog albuma “...od trnja i žaoka”.

 

"Smrt nacije", odlomak iz knjige

Mali manifest slobode

 
Nacija. Dočepaće vas, samo sačekajte
Nacija. Dočepaće vas, samo sačekajte
Photo: Katerina Velaora

Ovaj poremećeni uzus misli dolazi i u individualnim pakovanjima. Dobro se sećam jednog predavanja u Italiji, naime, jedna starija profesorka obznanila je svoj stav: „Razumem ja žrtve silovanja, naravno, strašno je to, ali ne može da se poredi sa onime kako smo mi propatili u Drugom svetskom ratu; žrtve silovanja makar prežive“. To je taj maraton patnje u kojem se nacije i etniciteti takmiče u tome koje jadniji.

Izvor: srdjan-j-m.eu/

MI, Pripadnici Naše Nacije, Jedine i Najveće, Svakako Najbolje, propatili smo, jadni smo, nesrećni smo.

Niko nije propatio poput nas! Mi smo svakako najviše propatili. Ko drukčije kaže, kleveće i laže. Ko drugo priča, ili je izdajnik (dakle, domicilna ništarija) ili strani  plaćenik (judeomasonokatolikoamerikano-homoseksualnozapadnoevropljanin –  izabrati deo po želji).

Da li vam je ovo poznato?

Lokalnih publikacija (mahom žute štampe, štampe koja je toliko žuta da je skoro crna) u kojima se srpski martirijum forsira preko svake granice trpeljivosti ima kao pleve. Dovoljno je otvoriti kojekakve geopolitičke pečate i  nasumice izabrati stranu za čitanje – na svakoj se nalazi po neki Srbin  koji „pati“. Jadan narod! Sve jad do jada. Neki su i skovali pesmu (Jadan narod / još jadnije duše / kad mu jezik, pismo / kvare, ruše!).  Neki prosto urlaju po raznoraznim javnim i manje javnim glasilima kako  je narod „jadan“. Jadni mi, jadni mi. Kukumavkanje, žalopojke i  tugaljivo jadikovanje su prerekvizit za naciju. Nacija mora da pati da bi postojala. Svi moraju  da pate kako bi se stvorio lažni osećaj kolektivnosti. „Nacija je  predstavljena kao perenitet diskriminacije i persekucije“, kako bi potom  sa lakoćom bilo opravdano diskriminisati druge. „Velika prednost mita o  paćeništvu da pojačava identitet granica moralnim značajem: oni koji su  potlačeni su moralno superiorniji od svojih tlačitelja,“[1] pisao je Kolste. U prevodu: govorimo o istom onome što je Niče nazvao  „moralom robova“. Nacija pravi od ljudi poslušne robove. Nacionalista je  samo čovek koji ni ne zna da je intelektualni rob, intelektualno  vlasnitšvo elita koje mu serviraju pseudonauku.

Da, nacionalist je rob. Ponizni, poslušni rob nacije. Nacija je naša…i mi smo nacijini. Eto još jedne verzije.

Nacija, tako, pati na svoj sopstveni način. Svima ostalima je dobro, ali nama nije, jerbo smo mi propatili. A ako je ipak i neko drugi propatio, mi smo zasigurno propatili više od njih! Nesumnjivo!

Ovaj poremećeni uzus misli dolazi i u  individualnim pakovanjima. Dobro se sećam jednog predavanja u Italiji,  naime, jedna starija profesorka obznanila je svoj stav: „Razumem ja  žrtve silovanja, naravno, strašno je to, ali ne može da se poredi sa  onime kako smo mi propatili u Drugom svetskom ratu; žrtve  silovanja makar prežive“. To je taj maraton patnje u kojem se nacije i  etniciteti takmiče u tome ko je jadniji.

 

 

29.06.2013.

TRAFIKANTOVI FRAGMENTI O POMIRENjU

Trafikantovi fragmenti o pomirenju

Srpski kalibar za hrvatsku vojnu povijest

 
Izvor: www.press53.com

Ako odgovorni ljudi u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH ne shvaćaju što zapravo rade svojom preporukom da se takav VP – magazin za vojnu povijest koristi u nastavi povijesti, onda nisu sposobni shvatiti ni riječi Mile Babića: „Samo oni koji su spremni suočiti se s istinom svoje prošlosti i stalno priznavati što je u njoj istinito, a što lažno, što je dobro, a što zlo, sposobni su za bolju budućnost, otvoreni su novom životu koji će se temeljiti na istini i dobru, a ne na laži i zlu. Život u miru temelji se na istini o prošlosti. Oni koji kritički sude o svojoj prošlosti otvaraju se novom životu u budućnosti.“ Takvi koji na učenike nasrću mitovima o junačkoj prošlosti zapravo i ne pokušavaju odgojiti ljude, već naprotiv uzgojiti novo topovsko meso koje će danas-sutra, ukaže li se prilika, ginuti u službi preživljavanja starih laži

Poštar mi donosi novi broj Svjetla riječi, mjesečnika bosanskih franjevaca. U Svjetlu riječi tekst Mile Babića pod naslovom „Laži o prošlosti“. Tekst o „našim velikim Hrvatima, Srbima i Bošnjacima“ koji „svjesno lažu i svjesno svoje zločince proglašavaju herojima i svecima“. I koji „svoju laž umnažaju tako što preuveličavaju tuđe zlo, tuđe zločine nad svojim narodom“.

Svjetlo riječi ne stiže na trafike u Hrvatskoj, kao što ne stiže niti jedan list iz susjedne Bosne i Hercegovine, s izuzetkom nekolicine dnevnika i tjednika koji se samo za trajanja turističke sezone mogu pronaći samo na nekim kioscima duž Makarske rivijere. Ali zato na hrvatskim trafikama tokom cijele godine možete pronaći Kalibar – „najtiražniju specijalizovanu reviju za pitanja ručnog vatrenog oružja, specijalnih jedinica, lova i opreme“, za koju njezin nakladnik, beogradska kompanija „Novosti“ A.D. s ponosom tvrdi kako je „već deset godina, praktično, jedini izvor informacija iz ovih oblasti za čitaoce sa prostora bivše Jugoslavije“.

Uz novi broj Kalibra, na čijoj naslovnici pozira „lovački karabin Sauer 101“, na hrvatskim trafikama možete pronaći i VP – magazin za vojnu povijest, mjesečno izdanje zagrebačke tvrtke „Večernji list“ d.o.o., lipanjski broj, čiju naslovnu stranicu resi slika ustaškoga krilnika Jure Francetića. U impresumu tog lista kočoperi se epoletama ukrašena informacija da je „Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH, svojim rješenjem od 27. rujna 2011. (KLASA: 602-01/11-01/00227, URBROJ: 533-12-11-0005) preporučilo korištenje VP-a u nastavi povijesti u svim osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj“.

Čudi li ikoga što hrvatski novinski distributeri iz Srbije uvoze „specijalizovanu reviju za pitanja ručnog vatrenog oružja, specijalnih jedinica, lova i opreme“, ali ne i Republiku koja je – za razliku od Kalibra – „glasilo građanskog samooslobađanja“? Pita li se itko koji je to regulator novinskog tržišta procijenio da čitaoce u Hrvatskoj ne zanima list u čijem zaglavlju umjesto vatrenog oružja i specijalnih jedinica stoji specijalizacijska odrednica „protiv stihije, straha, mržnje i nasilja“?

Čudi li ikoga što je VP – magazin za vojnu povijest, kako njegov izdavač tvrdi, najtiražniji mjesečnik u Hrvatskoj? Ako je povijesno štivo tako kurentna roba na trafikama, kako to da nikome nije palo na pamet pokrenuti i nekakav magazin za civilnu povijest?

Je li to samo logična posljedica nastave povijesti koja vrvi od ratova i bitaka, vojskovođa i vladara, a mir spominje samo u nazivima potpisanih mirovnih sporazuma? Je li to samo novinsko-tržišni produžetak nacional-historijske industrije u kojoj nema mjesta za povijest svakodnevlja, za historiografiju života? Je li to dokaz da je Johnny Štulić bio prokleto točan kada je umjesto riječi „mir“ koristio sintagmu „predah između ratova“?

Je li itko u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i dešportiziranog sporta RH čuo za mjesečnik Svjetlo riječi? I je li ikome palo na pamet da preporuči korištenje Svjetla riječi u nastavi etike ili – ne dao Bog – vjeronauka u svim osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj? Da li bi takva ideja, sve da je nekome i sinula, bila odbačena uz kakvo praktično objašnjenje o nepraktičnosti? I šta bi tu bilo nepraktično? To što Svjetlo riječi izlazi u Sarajevu? Zašto bi to bilo imalo nepraktičnije od korištenja hrvatskih udžbenika u bosanskohercegovačkim školama koje, prema ustoličenim segregacijskim i autosegregacijskim modelima obrazovanja u BiH, pohađaju Hrvati?   

Da nije problem u jezičnoj barijeri? U strahu da školarci u Hrvatskoj ne bi razumjeli čak ni to što znači „Svjetlo riječi“, a kamoli još ono što u listu tako nerazumljivog naziva piše, pa da bi tekstovi objavljeni u sarajevskom mjesečniku iziskivali troškove prevođenja? U strahu da bi hrvatski gimnazijalci lakše iščitali egipatske hijeroglife negoli npr. latinicom tiskani tekst Mile Babića o „ideologiziranom načinu mišljenja“ kojim se „pripadniku svoga naroda nameće nacionalni interes kao najviša vrijednost“, a iz čega „slijedi da je važnije biti Hrvat, Srbin ili Bošnjak nego čovjek“?

Nije vrag da i odgovorni ljudi u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH robuju tom „ideologiziranom načinu mišljenja“, pa im je prihvatljivo da se uz njihovu preporuku „u nastavi povijesti u svim osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj“ koristi magazin koji slavi „vojničke uspjehe hrvatskoga viteza“ Jure Francetića i njegove Crne legije u borbama na Kozari, a da pritom ni riječju ne spomene masovne zločine nad civilima počinjene u toj „operaciji vrijednoj isticanja“?

Nije vrag da im je cilj da pomoću takvih militantnih i dehumaniziranih nastavnih sadržaja izgrađuju i provode ono na što su obavezni, a to je humanističko obrazovanje djece u Republici Hrvatskoj?

Ako odgovorni ljudi u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH ne shvaćaju što zapravo rade svojom preporukom da se takav VP – magazin za vojnu povijest koristi u nastavi povijesti, onda nisu sposobni shvatiti ni riječi Mile Babića: „Samo oni koji su spremni suočiti se s istinom svoje prošlosti i stalno priznavati što je u njoj istinito, a što lažno, što je dobro, a što zlo, sposobni su za bolju budućnost, otvoreni su novom životu koji će se temeljiti na istini i dobru, a ne na laži i zlu. Život u miru temelji se na istini o prošlosti. Oni koji kritički sude o svojoj prošlosti otvaraju se novom životu u budućnosti.“

Takvi koji na učenike nasrću mitovima o junačkoj prošlosti zapravo i ne pokušavaju odgojiti ljude, već naprotiv uzgojiti novo topovsko meso koje će danas-sutra, ukaže li se prilika, ginuti u službi preživljavanja starih laži.

Takvima se pomirenje nakon posljednjih ratova – kojim se trebao baviti ovaj tekst – već dogodilo. Eno im ga na trafici gdje su se pomirile hrvatska Vojna povijest i srpski Kalibar. I gdje nema ni tračka Svjetla riječi. Kad tako naoružaš čitaoce, možeš biti miran: imat će čime opaliti po REKOM-u.

Kad vas svi napuste

Država nije za svakoga

 
Da ste Šveđani, bilo bi vam lakše
Da ste Šveđani, bilo bi vam lakše
Photo: Zilvinas Valeika

Ukoliko vam se desi kakva nesreća, te ostanete bez ruke, noge, oslepite, onemite, ogluvite - šanse su vam male. Država se neće brinuti o vama. Uostalom, vi se kao takvi i ne možete efektno ni pobuniti, jer ne možete ni da idete ulicom i demonstrirate protiv vlasti. Zato tu vlast i nije briga za vas. Ako ste stari, bolesni, sa invaliditetom - propali ste. Budimo realni, državu Srbiju i njene najviše zvaničnike nije briga za građane. Briga ih je samo za vlast. Što se tiče srbijanskog društva, situacija nije mnogo bolja. Ljudi sa invaliditetom na ulici mahom nema, jer ih je sramota, a ta stigma stiže direktno iz većinskog društva. Takvi ljudi provedu po čitav život između četiri zida

Nedavnom vešću kako je izdavačka delatnost za osobe oštećenog vida praktično uništena od strane jednog ministarstva dolazimo do srži načina funkcionisanja Srbije kao države: najjači opstaju, a ko je slab, neka crkne. Kada sam pre desetak godina prvi put posetio Švedsku - jednu izrazito uspešnu socijalnu demokratiju u kojoj uz astronomske takse građanin za iste nešto i dobija - bio sam zapanjen brojem osoba sa hendikepom na ulicama, kao i brojem ljudi u osmoj, pa čak i devetoj deceniji života. Švedska mi se, posle Srbije, činila kao zemlja invalida i metuzalema. U čemu je tajna?

Objašnjenje je prosto: Švedska vodi računa o svojim građanima. I država, kao i švedsko društvo, trude se oko onih kojima je pomoć potrebna, a to su prevashodno ljudi sa invaliditetom i stari ljudi. U Srbiji, kada ostariš, ostaje ti jedino da umreš, da ne bi bio muka svojoj porodici. Čini mi se i da će lapot zvanično ili nezvanično da bude uveden u Srbiju. Uostalom, ionako je vrlo teško doživeti duboku starost u Srbiji, jer zdravstvo praktično ne postoji. Državno zdravstveno osiguranje vam omogućava samo da čekate u redovima po ordinacijama kako biste došli do lekara koga nije briga za vas. U Srbiji se vrlo lako i vrlo brzo umire. Ako se razbolite, gotovi ste.

Ukoliko vam se desi kakva nesreća, te ostanete bez ruke, noge, oslepite, onemite, ogluvite - šanse su vam male. Država se neće brinuti o vama. Uostalom, vi se kao takvi i ne možete efektno ni pobuniti, jer ne možete ni da idete ulicom i demonstrirate protiv vlasti. Zato tu vlast i nije briga za vas. Ako ste stari, bolesni, sa invaliditetom - propali ste. Budimo realni, državu Srbiju i njene najviše zvaničnike nije briga za građane. Briga ih je samo za vlast. Što se tiče srbijanskog društva, situacija nije mnogo bolja. Ljudi sa invaliditetom na ulici mahom nema, jer ih je sramota, a ta stigma stiže direktno iz većinskog društva. Takvi ljudi provedu po čitav život između četiri zida.

Photo: lapdonline.org.uk

Ljudima bez vida je tako efektno uskraćeno pravo na obrazovanje. Jer koga je uopšte briga za njih? Ne mogu da vide glasački listić, dakle, apsolutno su nevažni vladajućoj garnituri. U tom grmu leži drski zec vlastodržac. Zato neka se jave na telefon oni koji ne čuju kada ih neko pozove da ih pita o njihovim problemima, oni koji ne vide neka čitaju Game of thrones u originalu, oni koji ne mogu da govore neka krenu da pevaju kada im nešto ne bude valjalo. Ljudi bez nogu, ako žele da se požale, neka potrče prvo maraton, a oni koji su izgubili ruke neka prvo lepo naslikaju svoj problem pa odnesu u nadležno ministarstvo.

Mislite da preterujem? Ovo prvo se već desilo. Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike (iliti parodija na ozbiljna ministarstva u ozbiljnim državama) tražilo je da se učešće na okruglom stolu o upotrebi znakovnog jezika potvrdi telefonom („Potvrda učešća je obavezna“, masnim slovima naglašeno) u depeši organizacijama ljudi sa oštećenim sluhom. Da, ti ljudi iz ministarstva čak primaju plate za ovakve ispade.

Autor je sekretar Odbora za kulturu, nauku i obrazovanje Nove stranke

 

 

Ozbiljna firma

Udio Udbe ili kako je nastala hrvatska država

 
Sve prolazi, Udba ostaje: Josip Perković, živi dokaz
Sve prolazi, Udba ostaje: Josip Perković, živi dokaz
Photo: dubrovacki.hr

Možete, dakle, o Jugoslaviji misliti što hoćete, ali takvom se jednom genijalnom projektu morate pokloniti: šefovi službe čiji je, ako ne jedini, ono svakako važniji smisao bio da zatre svaku ideju o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, trideset godina kasnije u toj istoj državi žive nimalo nejavno i posve slobodno, zaštićeni kao velebitska degenija. To je, pitate li mene, bila ozbiljna firma

Dvadeset pet godina će brzo da se raspala Jugoslavija, duboko negdje u deponiju historije leže i Partija i Armija, propali su veliki industrijski divovi i sportski klubovi, istekao povijesni rok trajanja i školskom i socijalnom i svim jugoslavenskim sustavima, nema više samoupravnih interesnih zajednica i osnovnih organizacija udruženog rada, nema ni stambenih lista ni dječjih odmarališta, ništa od Socijalističke Federativne Republike nije ostalo, samo se, eto, Udba drži kao da su zlatne sedamdesete.

Trideset godina će za koji dan da je u jednoj garaži u njemačkom Wohlfahrtshausenu pronađeno mrtvo tijelo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora Ine, trideset godina svi znaju da je ubojstvo naručio šef hrvatske Udbe Josip Perković, a on dvadeset tri od tih trideset godina mirno živi upravo u nezavisnoj hrvatskoj državi, koja se svih tih godina upinje obračunati sa svojim najstrašnijim demonom: osnivala je nezavisna Hrvatska i državna vijeća i saborske komisije, uprezala je cijeli svoj politički, policijski, pravosudni i medijski aparat u raskrinkavanje strašne Udbe, njenih plaćenih ubojica i nalogodavaca, a Josip Perković i dalje spokojno živi u Zagrebu, kao da je penziju dočekao u računovodstvu tvornice čarapa, a ne u službi koja je ljude po europskim garažama likvidirala metkom u potiljak.

Konačno, ovih dana, uoči pristupa Hrvatske Europskoj uniji – kad će se steći uvjeti da barem Njemačka, kad već neće Hrvatska, sudi Josipu Perkoviću i službeno zatraži njegovo izručenje – hrvatski je Sabor na brzinu domislio izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji s članicama Europske unije, pa u zakon ugradio odredbu po kojoj će europski uhidbeni nalog Hrvatska izvršavati samo za kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Nakon čega čovjek zaista nije siguran da je stric Ante Đapića, ubijen 1989, zaista bio posljednja Udbina žrtva.

Nije mi poznato da se hrvatska država za nekog svog građanina tako zauzela kao što se, eto, zauzela za direktora jugoslavenskog OOUR-a za ubijanje emigranata: locirala je za to vrijeme, identificirala, uhićivala i transferirala čak i vlastite generale i heroje, nije prstom micala ni za pomorce što su nevini trunuli po egipatskim i grčkim zatvorima, nije svoje zakone mijenjala niti za bolesnu djecu, ali je cijeli svoj pravosudni aparat upregnula da domisli način kako da od pravde zaštiti čovjeka koji je naloge za ubojstva potpisivao lakoćom kojom se potpisuju narudžbenice za uredski pribor.

Utemeljitelj i prvi predsjednik te države i sam je pri tom javno svjedočio kako mu je oca ubila Udba, Udbine žrtve u toj su državi beatificirane kao sveci njene nezavisnosti, a Udbini šefovi, eto, svih tih dvadesetak godina opušteno šetaju ulicama što se zovu po ljudima koje su dali ubiti. Nisu na tim ulicama ni danas još posve sigurni Srbi, homoseksualci ili navijači neprijateljskih nogometnih klubova, samo se za Udbine ubojice još nije čulo da su doživjeli nekakvu neugodnost.

Teško da je, pravo govoreći, Josip Perković uopće i primijetio kako više nema ni Udbe, ni Jugoslavije. I ta bi zemlja, da je opstala, s više nelogode potpisivala zakon o zaštiti ovlaštenih državnih ubojica. Čak i protesti hrvatske opozicije povodom izmjena zakona, prigodno nazvanog Lex Perković, izgledaju kao puko zadovoljavanje forme: cijelih sedamnaest godina HDZ je, uostalom, i sam vladao zemljom, prvih deset imao je potpunu i apsolutnu vlast, koristeći je da se obračuna i sa sindikalnim vođama i s nezavisnim novinarima, zajebavala je ta vlast, maltretirala, sudila – a bogami i ubijala – svakoga tko joj je ikad zasmetao, namještala je i nogometna prvenstva i izbore za Miss Hrvatske, ali nije napravila baš ništa da pravdi privede Udbine ubojice.

Kad je i djelovala kao da se obračunava sa sablasti Udbe, radila je to tek da se obračuna s neistomišljenicima. Nama trojici osnivača Ferala, na primjer, glavni je krimen bio grijeh naših otaca, visokih oficira Udbe, javno je tu izmišljotinu širio i sam Franjo Tuđman, i to uz pomoć tajnih službi koje su vodili same glavešine jugoslavenske Udbe! Nije li to veličanstveno? Stvar je funkcionirala bez greške: u samostalnoj Hrvatskoj suradnici Udbe sasvim pouzdano nikad nisu bili samo oni koji su najebali kao udbaši.

Možete, dakle, o Jugoslaviji misliti što hoćete, ali takvom se jednom genijalnom projektu morate pokloniti: šefovi službe čiji je, ako ne jedini, ono svakako važniji smisao bio da zatre svaku ideju o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, trideset godina kasnije u toj istoj državi žive nimalo nejavno i posve slobodno, zaštićeni kao velebitska degenija.

To je, pitate li mene, bila ozbiljna firma.

Najebao je u međuvremenu svaki jugoslavenski direktor što se obreo u uskrsloj hrvatskoj državi, najebao je svaki niži oficir kojega je hrvatska nezavisnost zatekla u dvosobnom stanu dobivenom od JNA, najebao je svaki poslovođa u čijem bi se dućanu otkrila konzerva „made in Yugoslavia“, malo je, makar ovolicko, život bio zagorčan svakom pjevaču koji je ikad snimio refren s Titom i Jugoslavijom – sve ti jebem, i sam Predsjednik Sviju Hrvata dr. Franjo Tuđman, da je poživio, najebao bi i završio u nekom švedskom zatvoru kao kolovođa udruženog zločinačkog poduhvata! – samo šef zloglasne Udbe nijednom u ovih dvadeset tri godine nije nespokojno zaspao.

Teško da je, rekoh, on ikad i primijetio kako više nema Udbe, a kako stvari stoje, nisam ni ja više siguran u to da je nema. Slavna je ona sentenca iz De Rougemontova ogleda „Udio đavla“, o Vragu čije je najveće lukavstvo u tome što je čovjeka uvjerio da ne postoji. Udba je još lukavija: kako bi Hrvate uvjerila da ne postoji, napravila je – hrvatsku državu.

 

 

29.06.2013.

EU ODOBRILA POČETAK PRISTUPNIH PREGOVORA SA SRBIJOM

Pozitivna vest iz Brisela

EU odobrila početak pristupnih pregovora sa Srbijom

  
Veliki dan za Srbiju: Ivica Dačić i Herman van Rompej
Veliki dan za Srbiju: Ivica Dačić i Herman van Rompej
Photo: Biberche

Evropski savet odlučio je da otpočne pristupne pregovore sa Srbijom, objavio je Herman Van Rompej. Savet je odlučio da pregovori sa Beogradom otpočnu najkasnije u januaru naredne godine. Među prvima čestitke Srbiji uputili Gvido Vestervele, Anders fon Rasmunsen, Štefan File, Ketrin Ešton, Jelko Kacin i brojni drugi evropski zvaničnici

Evropski lideri na sastanku u Briselu odlučili su da počnu pregovori sa Srbijom o pristupanju Evropskoj uniji, objavio je predsednik Evropskog saveta Herman Van Rompej na svom tviter nalogu.

U tekstu zaključka izbačena je reč "decembar", ali je ostala odluka da Evropski savet treba da potvrdi pregovarački okvir.

Ministri su na sastanku u Luksemburgu preporučili da Srbija počne pristupne pregovore najkasnije u januaru 2014, s tim što je Nemačka insistirala da Savet EU u decembru ove godine još jednom potvrdi tu odluku nakon što se uveri da je sporazum o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine u potpunosti sproveden.

"Prva pristupna konferencija za Srbijom biće održana najkasnije u januaru", rekao je predsednik Evropskog saveta Herman van Rompej. On je istakao da je ovo istorijski trenutak za Balkan, ne samo zato što član evropske porodice postaje Hrvatska, već i zato što su veliki korak u evropskim integracijama napravili Srbija i Kosovo.

Veliko priznanje Srbiji: Ketrin Ešton u društvu državnog vrha Srbije
Photo: TW/Artan Haraqija

"Poslednje dve odluke su donete kao direktan rezultat hrabrog sporazuma koji su postigli Beograd i Priština", istakao je Van Rompej, ponovo najavivši posetu Beogradu zbog otvaranja pristupnih pregovora sa Srbijom koji će početi najkasnije u januaru, a zatim i Prištini zbog otvaranja razgovora sa Kosovom o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.

Neki od ministara zemalja EU i zvaničnici Saveta ministara EU koji prate zasedanje vođa Unije izrazili su ranije čvrsto uverenje da će biti usvojena odluka da se kreće u pregovore sa Srbijom i da će to pouzdano početi do kraja januara iduće godine. Nemačka je tokom sastanka bila pri stavu da pre pristupne konferencije u januaru usledi provera implementacije Briselskog sporazuma. Van Rompej je odgovarajući na pitanje novinara u Briselu izjavio da će pre formalnog početka pristupnih pregovora sa Srbijom Evropski savet tu odluku ipak morati da potvrdi.

"Što se tiče otvaranja pregovora Evropski savet ne donosi pravnu nego političku odluku. Mi smo i u današnjim zaključcima jasno naveli da je potrebna potvrda, i to je jako dobra reč - dakle Evropski savet treba da potvrdi okvir za otvaranje pristupnih pregovora, to je inače naša normalna procedura i to nije nikakav dodatni uslov", rekao je Van Rompej.

Da podsetimo, prvi naredni redovni sastanak Evropskog saveta održaće se u decembru.

Istorijski korak za čitav Balkan: Žoze Manuel Barozo, predsednik Evropske komisije
Photo: EPA/OLIVIER HOSLET

Prema informaciji koju je prenela agencija Beta, lideri EU su u zaključcima osim datuma međuvladine konferencije (najkasnije januar 2014.) naglasili i da će prethodno "na "uobičajenom zasedanju o proširivanju biti potvrđen mandat za pregovore (pregovarački okvir) koji će u međuvremenu izdraditi Evropska komisija.

Predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo je na istoj konferenciji za novinare rekao da od današnih odluka Evropskog saveta posebno pozdravlja odluku o otvaranju pregovora sa Srbijom.

"Ovo je istorijska odluka. Često koristimo tu reč, ali je ovo zaista istorijska odluka jer ne smemo da zaboravimo šta se ne tako davno dešavalo u tom delu Evrope. Na Balkanu je bio rat, a sada počinjemo pristupne pregovore sa Srbijom", rekao je Barozo.

Na početku obraćanja novinarima u Briselu, Van Rompej i Barzo su istakli da je danas istorijski dan u EU zbog dve najvažnije odluke – prvo što Letonija 1. januara 2014. godine postaje 18. zemlja članica evrozone jer će svoju nacionalnu valutu zameniti evrom i drugo što Hrvatska 1. jula ulazi u EU i postaje 28. zemlja članica EU.

Čestitke evropskih zvaničnika

Veliki broj evropskih zvaničnika uputio je čestitke građanima Srbije na dobijanju datuma. Među prvima koji su zvaničnom Beogradu uputili čestitke našli su se ministar spoljnih poslova Nemačke Gvido Vestervele, generalni sekretar NATO Anders fog Rasmusen, komesar za proširenje EU Štefan File, visoka predstavnica EU za spoljnu politiku Ketrin Ešton, izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Jelko Kacin i mnogi drugi.

Čestitke na naporima koje je učinila Srbija: Gvido Vestervele, ministar spoljnih poslova Nemačke
PHOTO: EPA/OLIVIER HOSLET

Kako je agenciji Tanjug saopšteno u kabinetu prvog potpredsednika Vlade Aleksandra Vučića, Vestervele je čestitao na naporima koje je Srbija učinila u poslednjih nekoliko nedelja, a pvom potpredsedniku “na ličnim naporima koje je uložio da bi Srbija dobila datum”.

Generalni sekretar NATO Anders fon Rasmusen ocenio je da odluka Evropskog saveta o otvaranju pristupnih pregovora sa Srbijom pokazuje šta sve može da se postigne dijalogom.

"Pozdravljam odluku o Evropskog saveta o otvaranju pristupnih pregovora sa Srbijom i Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Kosovom. To pokazuje šta sve može da se postigne putem reforme i dijaloga. Radujem se implementaciji sporazuma Beograda i Prištine. Kfor će i dalje imati ulogu u obezbeđivanju sigurnog i bezbednog okruženja za sve građane na Kosovu", napisao je Rasmusen na svom Tviter nalogu.

Komesar za proširenje EU Štefan File čestitao je Srbiji na odluci Evropskog saveta o otvaranju pristupnih pregovora.

Radujemo se početku pregovora: Štefan File, evropski komesar za proširenje
Photo: Tanjug

"Čestitke Srbiji i Kosovu. Već sada se radujem pregovorima", napisao je on na svom Tviter nalogu.

Čestitke je uputila i Maja Kocijančić, portparolka visoke predstavnice EU Ketrin Ešton, koja je ocenila da je Evropski savet doneo istorijsku odluku o otvaranju pristupnih pregovora sa Srbijom.

"Istorijska odluka! Lideri su odlučili da ostvore pristupne pregovore sa Srbijom i pregovore o ŠP sa Kosovom. Čestitke!", napisala je Kocijančić na svom Tviter nalogu.

Izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Jelko Kacin pozdravio odluku ES da otvori pregovore o članstvu sa Srbijom, ističući da je ovo "istorijski dan za Srbiju".

"Današnja odluka Saveta predstavlja istorijski dan za Srbiju kada je napravljen odlučujući iskorak ka Evropi i uspostavljanju moderne, otvorene i razvijene Srbije", istakao je izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Jelko Kacin u saopštenju.

"Čestitam i veselim se s vama. Zajedničkim radom možemo još daleko više da postignemo", kazao je Kacin. On je istakao da su zaključci Saveta najbolje priznanje Vladi Srbije na postignutim rezultatima, ne samo u vezi pitanja normalizacije odnosa s Prištinom, već i na drugim poljima kao što je borba protiv korupcije i učvršćivanje vladavine prava.

Priznanje Vladi u Beogradu na postignutim rezultatima: Jelko Kacin, izvestilac EP za Srbiju
Photo: Ivan Zupic

Kacin je naglasio da je ponosan što je Srbija, od njegove radne posete prošlog avgusta, "odgovorno i uspešno suočila sa izazovima i time prihvatila štafetu širenja EU na zapadnom Balkanu neposredno pre pristupanja Hrvatske EU".

"Vlada Srbije se izborila za datum za početak pregovora o članstvu u najkraćem roku u datim okolnostima", istakao je Kacin.

On je ukazao da srpski lideri svu pažnju treba da usmere na primenu sporazuma iz Brisela, jačanje nezavisnosti institucija i reformu pravosuđa kako bi osigurali "glatko i nesmetano otvaranje pregovaračkih poglavlja" i da u tom smislu Vlada Srbije može svojim radom da osigura otvaranje pregovora već ove godine.

Kacin je naglasio da je upravo kooperativnost Beograda i Prištine omogućila napredak u evropskim integracijama, ističući da će međusobno poverenje i saradnja posepešiti proces pristupanja EU, regionalnu saradnju i pre svega ekonomski oporavak i razvoj.

 

Srbija u predvorju Evrope

Osvit evropske zore

 
Photo: www.vesti-online.com

Posle dve decenije tumaranja u mraku, građani Srbije napokon su na horizontu ugledali prvo evropsko sunce. Iako će proteći još dosta vremena dok Srbija uopšte bude u prilici da je to sunce zaista i ogreje, može se konstatovati da joj je sada napokon jasno osvetljen put kojim. sasvim izvesno, može stići do željenog cilja

Odluka Evropskog saveta da pristupni pregovori sa Srbijom otpočnu najkasnije u januaru 2014. godine predstavlja jasno priznanje zvaničnom Beogradu za napore koje su srbijanske vlasti poslednjih meseci učinile u rešavanju najtežih pitanja koja su decenijama unazad gurana pod tepih. S druge strane, izvesna doza uslovnosti te odluke najvišeg tela Evropske unije jasna je poruka vlastima u Srbiji da posao ni iz daleka još nije završen zbog čega će  u narednom periodu Unija strogo nadzirati sprovođenje Briselskog sporazuma. Potreba za pojačanim monitoringom Srbije direktna je posledica nasleđenog nepoverenja u pogledu iskrenosti srbijanske zvanične politike, što je ova vlada nasledila iz prethodnog perioda, ali za šta su i njeni članovi na personalnom nivou itekako odgovorni.

Ključni korak na evropskom putu: Ketrin Ešton i Ivica Dačić, prilikom parafiranja Briselskog sporazuma
Photo: europa.eu

Iako se, pre svega zaslugom sopstvene loše prošlosti, nalazi pod stalnom sumnjom i lupom Brisela i ostalih evropskih prestonica, Srbija je prvi put od EU dobila nešto što je od prvog do  poslednjeg slova zaista i zaslužila. Za razliku od prelazaka nekih  ranijih etapa u procesu evrointegracija, vlada u Beogradu  je prvi put bila pravi partner EU i zaista je, konkretnim rezultatima u  rešavanju veoma teških i bolnih pitanja, morala da zasluži dobijeni  datum za početak pristupnih pregovora. Za razliku od datuma, Sporazum o  stabilizaciji i pridruživanju i kandidatura Srbije za članstvo dobijeni  su više kao poklon i viteški gestovi Brisela prema tadašnjim vlastima u Srbiji koje su, manipulacijama i pretnjama dolaska na vlast antievropskih snaga, dugi niz godina prikrivale svoj nerad i odsustvo političke volje za istinske reforme.

Upravo okolnost da je precizno dozirana nagrada, koja se ogleda u delimično uslovljenom datumu, zaista prava mera do sada urađenog, predstavlja osnovni kvalitativni pomak u partnerstvu EU i Srbije. Odluka Evropskog saveta je utoliko blagotvornija što je pored adekvatne nagrade za građane Srbije i njihove vlasti, ostavila i jasne kontrolne mehanizme kao podsticaj za nastavak odgovornog ponašanja zvaničnog Beograda. Pri tome, završetka preostalog posla u potpunosti je u rukama Srbije zbog čega ispunjavanje preostalog uslova za početak pregovora, s obzirom na javna obećanja i delovanje beogradskih vlasti, ne bi trebalo da predstavlja neki naročiti problem.

Zadržati nadzor nad ispunajvanjem obaveza: Angela Merkel, stroga ali pravedna
Photo: EPA/Rainer Jensen

Adekvatno uspostavljenoj ravnoteži nagrade i opreza, zbog  istorijske odluke iz Brisela javnost u Srbiji ne bi trebalo da podleže  kako euforiji tako ni cinizmu i nipodaštavanju njenog značaja. Čak i  kada pregovori budu otpočeli, najznačajniji neće biti datum njihovog  otpočinjanja već će mnogo važnija biti brzina otvaranja i zatvaranja  pregovaračkih poglavlja i, u konačnici, datum njihovog okončanja. Srbija  bi, stoga, vreme do njihovog otpočinjanja trebalo da iskoristi za  rešavanje što većeg broja pitanja koja bi kasnije mogla da se pojave kao  prepreke u samom pregovaračkom procesu. U tom smeru išla je i neobično  poučna izajva nemačkog parlamentarca Gintera Kirhbauma koji je, uoči  odluke Bundestaga o Srbiji, izjavio da je najbolje da ”esencijalna pitanja već ranije, pre početka pristupnih pregovora, budu razjašnjena, kako kasnije ne bi blokirala proces”.

Koncentrisanje na datume uvek je bila jedna fantomska diskusija. Ono, od čega u suštini zavisi put ka članstvu u EU, nije datum kada će pregovori početi, već solidna priprema pregovora i neumorna politička želja”, ispravno je ukazao Kirhbaum.

Datum je rezultat istinskog partnerstva Srbije i EU: Aleksandar Vučić, zagovornik politike čistih računa
Photo: kurir-info.rs

Istovremeno, dodelom datuma za početak pregovora Srbiji i prijemom Hrvatske u  članstvo EU, definitivno su otklonjene sve sumnje u spremnost same Unije  za dalje proširenje. To će priču o institucionalnom zastoju unutar EU  kao dežurnom opravdanju za odsustvo spremnosti za sporovođenje  unutrašnjih reformi definitivno skinuti sa dnevnog reda, a fokus  javnosti vratiti na delovanje domaćih političkih aktera. Kada je  unutrašnja politička scena u pitanju, u iščekivanju početka pristupnih  pregovora Srbije, izvesni optimizam budi odlučnost koju su vladajuće  strukture prethodnih meseci iskazale u rešavanju nekih jako teških  pitanja. Tome treba dodati i većinsku podršku građana koju su vlasti  uspele da pridobiju za promociju članstva u EU kao strateškog cilja  zemlje zbog kojeg je bilo neophodno povući i neke izuzetno nepopularne  poteze.

S druge strane, sa žaljenjem možemo da konstatujemo odsustvo ozbiljne unutrašnje političke opozicije kako u pogledu ideja tako i u pogledu njenog kredibiliteta i realne političke snage. To bi u narednom periodu moglo ozbiljno da uspori razvoj demokratskog procesa u Srbiji i da, s jedne strane, dovede do problema unutar same vlasti zbog nemogućnosti disciplinovanja sopstvenih redova, dok se s druge strane već nazire rastuća sklonost jednog dela proevropske javnosti ka mrzovoljnoj samoizolaciji i sopstvenom izostanku  iz predstojećeg pregovaračkog procesa sa EU. U sposobnosti aktuelne vlasti da mobiliše i u taj važan proces uključi najbolje društvene potencijale kojima Srbija danas raspolaže ogledaće se i njena sposobnost da na najoptimalniji i najbrži mogući način pregovarački proces dovede do željenog ishoda – članstva istinski reformisane Srbije u EU.

Nikako ne treba smetnuti s uma da glavne linije podele u Srbiji danas više nisu one između proevropskih i antievropskih snaga, vlasti i opozicje, liberala i konzervativaca, već su to postale one pukotine koje razdvajaju sposobne od nesposobnih kadrova, obrazovane i neobrazovanih, one koji razumeju duh vremena i onih koji ne poseduju senzibilitet za sve one evropske izazove koji nam kao društvu tek predstoje.

 

 

29.06.2013.

PUT KOJIM SE MOGLO POĆI

Read on classics: Edo Popović, Ponoćni boogie

Put kojim se moglo poći

 
Photo: pablosdelirium.deviantart.com

Ova knjiga deli sudbinu svih kultnih knjiga na svetu – i dalje stoji u velikoj meri usamljena na vrhu, iako postoje knjige koje joj tamo prave društvo. Ostaje gotovo nedosegnuta tačka jer je književnost na čitavom postjugoslovenskom prostoru mahom zbog istorijskih (ne)prilika pošla u sasvim suprotnom, a čini se i potpuno pogrešnom pravcu. Ona se u velikoj meri odrekla svoje avangardne uloge koju joj je Edo tako samouvereno dodelio. Postala je neka vrsta dvorske zabave, ukras na neoliberalnom damskom šeširu, umivena i kapitalistički skrušena čak i kada se tobož zalaže za prava poniženih i uvređenih. Ponoćni boogie je zbog toga još značajniji kao svedočanstvo neostvarene istorijske mogućnosti koja danas, zahvaljujući trajanju ove knjige, ponovo dobija na značaju

Photo: MJ

Postoji u svakoj književnosti ona vanvremenska kategorija koja se zove kultne knjige. Njihov značaj je najčešće transgeneracijski i nije uvek striktno vezan za kvalitet teksta već pre za njegovu recepciju, odnosno za značaj koji knjiga ima za svoje čitaoce. Drugim rečima, one najčešće obeležavaju uvođenje nove osećajnosti u literaturu jednog jezika. Verovatno je najpoznatiji primer kultne knjige dvadesetog veka Selindžerov Lovac u žitu (Catcher in the rye) koja je od svog izlaska pedesetih godina prošlog veka obeležila čitavu postratnu Ameriku, ali i dobar deo Evrope. U ovdašnjoj književnosti takav status polako ali nedvosmisleno zadobija Oklopdžićev CA blues čije se novo izdanje nedavno pojavilo. Za hrvatsku književnost to je svakako Ponoćni boogie Ede Popovića koji je prošle godie obeležio četvrt veka od izlaženja i koji se zajedno sa Snom o žutim zmijama i Tetoviranim pričama pojavio 2012. godine u izdanju izdavačke kuće Oceanmore.

Za razliku od na neki način pionirskog poduhvata kakav je Oklopdžićev romasncen koji je u Srbiju doneo bitničku Ameriku parafrazirajući i poigravajući se sa Keruakovim klasikom Na putu (koji takođe ima status kultne knjige), Ponoćni boogie je vrh čitavog jednog razdoblja, jednog ako hoćete pokreta koji bismo mogli da nazovemo quorumaška književnost, iako pod tim podrazumevamo nešto mnogo šire od same književnosti. Neki bi to nazvali estetika, neki bi to nazvali pokretom, a meni se čini da je to pre svega jedna nova osećajnost koja je u velikoj meri prožimala muziku (punk i novi val), vizuelne umetnosti (npr. radovi Mirka Ilića) i književnost u svim njenim rodovima i vrstama. Bez obzira na sličnosti u izvorima iz kojih su crpli i Popović i Oklopdžić, među njima postoji i prilična razlika koja se najpre očituje u tome što je CA blues knjiga koja u sebi sažima doživljaj Amerike, dok je Ponoćni boogie odista slika Zagreba tog vremena, vremena koje je nepovratno izgubljeno i koje nam bez obzira na relativno kratak istorijski odmak, deluje kao mitsko. Čini se da je, ako je ikada postojao El dorado, on odista bio tih godina na ulicama jugoslovenskih gradova: u Zagrebu, kao i u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani, Skoplju, Podgorici (tadašnjem Titogradu), pa i u manjim mestima poput Rijeke, Subotice, Maribora. To je bio taj zlatni napon, taj trenutak u kojem je luk o čiju je tetivu bila zategnuta smrtonosna strela kojom će kasnije Jugoslavija biti umorena, bio u idealnoj zategnutosti, a Edu Popoviću pripada ta čast da nam ga opiše, da ga osvesti, i da ga za večnost zabeleži.

pg

Ponoćni boogie počinje otvaranjem očiju, dakle buđenjem i pokretanjem, metaforički govoreći novim rađanjem. Deset priča od kojih se sastoji ova nevelika knjiga zaista jesu to, svet posmatran novim očima, bez obzira što književnoistorijski to i nije sasvim tačno. Naime, Edo Popović se napajao različitim izvorima: na Kamovu i drugim avangardnim pesnicima i pokretima, na beat poeziji i prozi (u „Priči o knjizi“ postoji jedan divan pastiš prvog stiha Ginzbergovog Urlika), na poeziji novog nemačkog subjektivizma koji je u velikoj meri sam prevodio, na rokenrolu, tako da ono što ova knjiga jeste već postoji negde zapisano i/ili izvedeno. Ono što predstavlja novost jeste taj spoj koji porađa novi osećaj sveta koji se mora živeti, proživljavati i preživljavati, a koji se nalazi u jednakoj meri u savremenom urbanitetu, kao i u unutrašnjem ritmu koji stvaraju alkoholna isparenja, droga i ljubav. Za čitav sklop južnoslovenskih književnosti preopterećenih istorijom i velikim narativima ovo je revolucionarni iskorak. Ovo, s druge strane, ne znači da su Popovićeve priče lišene povesnog konteksta, naprotiv, ali taj kontekst je odista revolucionaran, čak u anarhističko-marksističkom shvatanju te reči. On pledira za novo, insistira na negaciji svega onoga pre njega, kako u ličnom tako i u društvenom. On je onirički, telesan i izmešten što mu i daje za pravo da zahteva promenu.

Priče u Ponoćnom boogieju napustile su klasično pripovedanje omeđeno uzročno-posledičnim nizanjem događaja u vremenu. Skokovito i asocijativno ono u mnogočemu podseća na poeziju jer se kreće po analogijama, po sličnostima. Ono je delirično i na momente delirijum-tremensično nalik maliganima izazvanim snovima i morama. U tom smislu ono buđenje sa početka teksta nije lišeno preteksta, nije samo nevino otvaranje očiju u novom svetu, nego buđenje opterećeno lošim sećanjem i mučninom. Ipak, ono porađa već pominjanu novu senzibilnost jer umiksava u sebe razne semplove buke koja dolazi iz književnosti i/ili rokenrola, ali i iz jednog neveselog sveta u kojem je mesto pripovedača koji jeste umetnik/pisac uvek već na margini, uvek izvan moći.

Ono što je quorumaška scena dala južnoslovenskoj književnosti u dobroj meri je i proizvod rada Ede Popovića, prevodilačkog i spisateljskog. On je za čitavu jednu generaciju novih pisaca otkrio savremenu nemačku književnost preko koje je došlo i do novog susreta sa bitnicima, sa Bukovskim, sa filmom i rokenrolom. Ponovo je oslobodio književni izraz formalne stege i pustio ga da luta, da se nosi i sukobljava sa bujicom emocija i košmara. Zbog toga je Ponoćni boogie postao kultna knjiga. Prosto je pokazao put kojim se moglo poći. Otvorio je vrata nečemu što do tada gotovo da nije postojalo u savremenoj književnosti ili je bilo rezervisano samo za posvećenike. Ali ne samo to. Ova knjiga deli sudbinu svih kultnih knjiga na svetu – i dalje stoji u velikoj meri usamljena na vrhu, iako postoje knjige koje joj tamo prave društvo. Ostaje gotovo nedosegnuta tačka jer je književnost na čitavom postjugoslovenskom prostoru mahom zbog istorijskih (ne)prilika pošla u sasvim suprotnom, a čini se i potpuno pogrešnom pravcu. Ona se u velikoj meri odrekla svoje avangardne uloge koju joj je Edo tako samouvereno dodelio. Postala je neka vrsta dvorske zabave, ukras na neoliberalnom damskom šeširu, umivena i kapitalistički skrušena čak i kada se tobož zalaže za prava poniženih i uvređenih. Ponoćni boogie je zbog toga još značajniji kao svedočanstvo neostvarene istorijske mogućnosti koja danas, zahvaljujući trajanju ove knjige, ponovo dobija na značaju.

Šovinistička hoklica: Bolesnici na sajtu Medicinskog fakulteta

Srbovanje bez pravoslavne anestezije

 
Urednici sajta medicinari.com na zabavnoj pauzi: Promenimo ćirilicu s posteljinom
Urednici sajta medicinari.com na zabavnoj pauzi: Promenimo ćirilicu s posteljinom
Photo: Stock

Budala koja naivno pomisli da će na sajtu studentata Medicinskog fakulteta u Beogradu pronaći korisno štivo za ispite ili makar etičke kodekse koji valjda krase likove u belim mantilima – biće prijatno šokirana otkrićem da se ovaj bolesnički portal bavi problemom ćirilice, nezavisnošću Kosova, delima neokupanog Nikolaja Velimirovića, sektom koja se zove „New Age“, Hrvatima i Bošnjacima koji su uvijek bili Srbi, te kampanjom protiv EU. Tekstove pišu rodoljubivo-četnički studenti koji će nas, daleko bilo, jednog dana lečiti sa skalpelom u ruci; a skapel je, zna se, lako pomešati s nožem, omakne se na tuđu nacionalnost, sklisko je blisko. Jedan od ovih neizlečenih tekstova (autor: Vojislav P. Radoja) prenosimo u medicinskom originalu, tek kao ilustraciju srbijanske budućnosti – zamislite pravoslavne lekare koji ovo stvarno misle dok amputiraju ili drogiraju... 

Ći-ći-ćirilica: Vojislav P. Radoja u srpskom hotelu, bez hoklice 
Photo: Stock

OBAVEŠTENJE MEDICINARIMA – TKO SU SRBI RIMOKATOLICI: Srbi su narod koji je svetskoj kulturi dao značajan doprinos, a istovremeno i narod koji pored ćiriličnog, ima i latinično kulturno nasleđe (preko Srba rimokatolika). No, od kako su Srbi rimokatolici dekretom pretvoreni u Hrvate, ćirilica je ostala jedino srpsko pismo, pismo sa hiljadugodišnjom tradicijom kod Srba.

JEBE NAS NEIZLEČIVA BUDUĆNOST: Međutim, srpska kultura u budućnosti ima prilično neizvesnu sudbinu. Na žalost, jedan deo Srba ne zna sledeće stvari:

VAŽAN DETALJ ZA SVAKOG PACIJENTA: Svetski lingvisti, kao i međunarodni standardi koji se bave jezikom, su u periodu od 1918-1992. godine, na srpski i hrvatski jezik gledali kao na jedinstven srpskohrvatski jezik koji ima dva pisma: ćirilicu i latinicu. Hrvati su odmah po otcepljenju 1992. god., naziv svoje varijante jezika preimenovali u hrvatski jezik i iz upotrebe odstranili ćirilicu. Srbi su svoju varijantu jezika preimenovali u srpski jezik. Od 1992. godine srpski i hrvatski jezik se smatraju posebnim jezicima, što je i zavedeno u odgovarajućim međunarodnim institucijama pod oznakom ISO/FDIS 12190. Prema drugom standardu, ISO/FDIS 12199, srpski jezik nije uvršten u jezike koji koriste latinično pismo, već je uz hrvatski jezik registrovana latinica, a uz srpski jezik samo jedno pismo – ćirilica. U međunarodnom razvrstavanju i knjiženju, blagodareći odredbama UNESCO-a, ono što je štampano na srpskom jeziku a hrvatskom latinicom, svrstava se u hrvatsku kulturnu baštinu! Kulturna baština predstavlja jednu od karakteristika samosvojnog naroda. Predavanje svoje kulturne baštine u posed drugog naroda, ima samo jedno ime, ime koje se podrazumeva čak i onda kada ga ne izgovorimo, a to ime je - asimilacija!

Ovaj će vas lečiti: Student Medicinskog fakulteta koji čita lekarski sajt
Photo: Stock

SEDELA SAM NA SRPSKOM TRONOŠCU ŠILA SAM, PITALI ME PSIHIJATRI ČIJA SAM: Kao budući lekar, čovek koji je položio psihijatriju, skrećem Vam pažnju da ljudska ličnost ima tri samosvojnosti, tri identiteta (engl. identity = vrsta; istovetnost; ličnost; osoba), i to su: profesionalni, psiho-seksualni i nacionalni identitet (tzv. psihološki tronožac). O održavanju identiteta, stoga, možemo govoriti i kao o svojevrsnom očuvanju vrste, bilo da pojam identiteta sagledavamo etimološki ili simbolički. U sklopu teških duševnih bolesti, srećemo se sa poremećajima psihičkog identiteta, pa tako npr. čovek sebe ne doživljava kao da je čovek, već sebe naprimer doživljava kao da je tigar, pa onda traži da mu se urade plastične operacije kako bi izgledao kao tigar.

KOMUNISTI NAM SJEBALI IDENTITET: Poznati su nam i poremećaji seksualnog identiteta, npr. transseksualizam (osoba muškog pola doživljava sebe kao žensko, a može i obratno). Naš identitet, to je naše JA. Na žalost, srpski nacionalni identitet nije više tako jak kao što je to nekada bio, u prvom redu zahvaljujući vladavini komunizma.

Student medicine, četvrta godina: Još samo da položi ćirilicu i psihijatriju
Photo: freewebs.com

RECI NAM, DOKTORE, ŠTA VAS BOLI U GLAVI: Reći ću Vam samo to, da je za vreme komunizma, pesma Oj Moravo bila cenzurisana na radio Beogradu, a pod "izgovorom" da budi prejaka nacionalna osećanja. U pitanju je marš, koračnica srpske vojske iz I svetskog rata, vojske koja je nakon izbeglištva u Grčkoj, i probijanja solunskog fronta, uspela da oslobodi sve srpske zemlje, kao i još neke južnoslovenske narode. U komunizmu je svako iole značajnije ispoljavanje srpske nacionalne svesti, tretirano kao "desno skretanje", a nosioci toga dobijali žig "neprijatelja socijalizma i sutrašnjice", što je kasnije rezultiralo već poslovičnim, suptilnim (perfidnim) i manje suptilnim (agresivnim) obračunima sa "reakcionarnim snagama".

PIŠANJE UZ VETAR S MOKRAĆOM NA LICU: S obzirom da su se ti ljudi ("reakcionari"), vrlo često pohranjivali iza rešetaka, novosmišljeni termin "srbovanje", postao je bundžijska, kavgadžijska kategorija, kategorija onih koji imaju problema sa autoritetom, te samim tim kategorija legitimnih žrtava, praveći u narodu tendenciju, da se tamničenje za "srbovanje", doživi sa osećajem lične sreće i radosti, kao što to često biva slučaj sa svim bundžijama, kavgadžijama i ostalima koji "vole da p... u vetar". Naravno, budući da nacionalno biće predstavlja obavezan sastojak ličnosti, istina je i to, da se gušenjem jednog nacionalnog identiteta, pravi prostor za pravljenje drugog! Ćirilica je simbol srpskog nacionalnog identiteta.

HOĆE DA NAM ZAVUKU STRANI KULTURNI UTICAJ SVI TI LJUDI ZLI: Akulturacija je pojam koji označava prijem stranog kulturnog uticaja. Put do asimilacije, kao potpuno novog nacionalnog identiteta, vrlo često vodi preko akulturacije. Obično je za nastajanje novog nacionalnog identiteta, potrebno da prođe nekoliko generacija, rušenja starog i izgradnje novog identiteta. Ukoliko se rušenje starog identiteta obavlja brže i pod velikim pritiscima, ljudi prolaze kroz ozbiljne psihičke probleme, pri čemu postoji mogućnost, da se preko dobro poznatog psihološkog mehanizma - identifikacije sa agresorom, dobiju "veći katolici od samoga Pape". Proces identifikacije sa agresorom, opisan je kao psihološka pozadina u nastanku sadizma (ideja je: "ukoliko sam drugom sposoban da radim ono čega se sam bojim, ja se onda više ne moram bojati").

Čuvar ćirilice ispred Medicinskog fakulteta: Lekar za srpsku dušu
Photo: Stock

ĆIRILICA SA STO LICA: Postoje oni koji pričaju, da ćemo bez ćirilice mnogo lakše “ući u Evropu”. Grčka je članica Evropske Unije (zajednice?), a nije se odrekla ni svog jezika, a ni svog pisma. Na kraju krajeva, kakva bi to zajednica uopšte i bila, ukoliko bi se neko morao odreći samog sebe zarad zajedništva sa drugim? Zar pojam zajednice, pojam MI, ne nastaje upravo od pojmova JA i TI ?

SPREMAJMO DUŠEVNE BOLNICE SA PSIHOLOŠKOM HOKLICOM: Šta reći o onima koji nemaju/"nemaju" svoje JA, svoj identitet, i još se zaklanjaju iza priče o velikoj ljubavi prema drugima, dičeći se tobožnjom otvorenošću i širokim gledanjem na stvari, nazivajući nacionalni identitet, najnormalniju karakteristiku psihički zdravog ljudskog bića - "uzvišenim idealima nacionalnog egoizma". Zamislite, molim Vas! Pa, bar mi medicinari jako dobro znamo gde se sreće tako velika širina Ega, tolika propustljivost Ego granica, i na kraju brisanje granice između Ega i spoljašnjeg sveta. Duševne bolnice su prepune "širokoumnih".

I mi studiramo medicinu: Urednici sajta za bele mantile
Photo: Chetniks

PREDRASUDE KOJE SU UBILE MEDICINSKE RADNIKE: A sada Vam navodimo najčešće predrasude, stavove i pitanja vezana za našu ćirilicu, kao i odgovore na njih.

QURAC JE DA SVI PIŠU LATINICOM: Netačno. Latinično pismo koriste skoro svi zapadno i centralnoevropski narodi, kao i mnogi drugi koji svoj identitet pronalaze u zapadnoevropskoj kulturnoj baštini (latinska i severna Amerika, delovi Afrike, delovi Azije...). Međutim, većina naroda u svetu ne pišu latinicom (od zemalja koje su pripadale Vizantijskom i islamskom kulturnom krugu, pa sve do Kine i Japana). Tačnije, stanovništvo kojem latinica nije matično pismo, iznosi preko 60% svetske populacije.

QURAC JE DA STRANCI NE RAZUMEJU ĆIRILICU: Netačno. Stranci, u najvećem broju slučajeva, ne razumeju srpski jezik. Tekst na srpskom jeziku ispisan latinicom jednako je nerazumljiv strancu koji ne zna srpski jezik, kao isti taj tekst ispisan ćirilicom.  Takođe, imamo primer Grčke, koja svake godine ugosti milione inostranih turista, pa opet niko od Grka ne piše grčki jezik latiničnim pismom.

QURAC JE DA JE LATINICA TEHNIČKI SAVRŠENIJE PISMO: Uglavnom netačno. Jedina je prednost latinice što zauzima manje prostora (i do 20%) što je naročito važno kod preloma časopisa, mada se i ovaj problem može rešiti. Sa druge strane, ćirilični princip „jedan glas jedan znak”, znatno olakšava pisanje, kao i čitanje tekstova napisanih ćirilicom. Nasuprot tome, neke, dosta česte, kombinacije latiničnih slova znatno otežavaju čitkost. naprimer, kombinacija latiničnog „rn” - rn liči na „m” - m. Bezserifna latinična slova „I” i „l” su identična, tako naprimer: „Ili” - Ili, „Ilić” - Ilić.

Restovan srpski mozak: Narodna kuhinja na Medicinskom fakultetu u Beogradu
Photo: Stock

QURAC JE DA SA ĆIRILICOM NE MOŽEMO U EVROPU: Netačno. Ćirilica je poslednja stvar koja će sprečiti naš ulazak u Evropsku Uniju. Podsećamo da je Grčka član EU-a, a nije se odrekla ni svog jezika, niti svog pisma. Štaviše, grčko pismo se nalazi na novčanicama nove evropske valute Evro. Takođe, EU je 1996. godine donela „Program za promociju jezičke različitosti”, po kojem svi narodi Evrope imaju pravo da sa svojim jezikom i pismom ulaze u aktuelne procese ekonomske, političke, privredne i kulturne integracije.

QURAC JE DA SE ĆIRILICA NE MOŽE KORISTITI NA RAČUNARIMA: Netačno. Svakom računaru koji ima Vindovs  (Windows) ugrađena je podrška za sve evropske jezike i pisma, uključujući i srpski jezik i srpsku ćirilicu. Pod podrškom se podrazumeva unos i prikazivanje teksta na ćirilici, pisanje i čitanje elektronske pošte na ćirilici, pregledavanje Internet lokacija sa ćiriličnim sadržajima... Međutim, još uvek nije urađena totalna lokalizacija Vindovsa i OFFICEa (MS Office) na srpski jezik i pismo.

Hijeroglifi za um: 4 your love, medicinski
Photo: www.hrv.hr

NAŠ NESREĆNI JEZIK MORAMO PISATI LATINICOM ZBOG INTERNACIONALNIH SIMBOLA, MERNIH JEDINICA I SLIČNO: Netačno. International oznake i simbole utvrđuju odgovarajuće međunarodne organizacije. Najveći deo simbola iz svih oblasti ljudske delatnosti su iz engleskog, latinskog i grčkog jezika. Tako su pored latiničnih slova i oznaka u upotrebi skoro sva slova grčke azbuke. I pored toga, nikom normalnom ne pada na pamet da nas tera da pišemo grčkim pismom.

INSISTIRANJE NA SLUŽBENOJ UPOTREBI ĆIRILICE, UGROŽAVA PRAVA NAŠIH SUGRAĐANA DRUGIH NACIONALNOSTI: Netačno. Naši sugrađani, pripadnici drugih nacionalnosti, svoja prava po ovom pitanju ostvaruju upotrebom svog jezika i pisma (npr. mađarskog, rumunskog...), a nikako ne upotrebom srpskog jezika pisanog „srpsko-hrvatskom”, odnosno hrvatskom latinicom.

ORDINARNA JE LAŽ DA SRPSKI JEZIK IMA DVA PISMA, ĆIRILICU I LATINICU: Netačno. Ćirilica jeste matično i jedino autohtono pismo srpskoga jezika, već hiljadu godina. Svetski lingvisti, kao i standardi koji se bave jezikom, su u periodu od 1918-1992. godine, na srpski i hrvatski jezik gledali kao jedinstven srpskohrvatski jezik koji ima dva pisma: ćirilicu i latinicu. Od 1992. godine srpski i hrvatski jezik se smatraju posebnim jezicima. Od tada prema standardu ISO/FDIS 12199 srpski jezik nije uvršten u jezike koji koriste latinično pismo, što znači da srpski jezik ima samo jedno pismo - ćirilicu, a hrvatski jezik latinicu. Tako je latinica koju koristimo u srpskom jeziku, u stvari hrvatska latinica.

Ništa bez medicine: Pacijenti iz bolnice Dveri podržavaju Medicinski fakultet
Photo: Goran Necin

KRENULA LEKARSKA SUZA - ĆIRILICA JE DANAS KOD NAS POTISNUTO I MARGINALIZOVANO PISMO: Tačno. U Beogradu je, naprimer, samo 31,8%, a u Novom Sadu tek 18,5% javnih natpisa ispisano ćirilicom. Od ukupnog tiraža izdatih knjiga na srpskom jeziku, samo je 25% štampano ćirilicom. Ovo su samo neki podaci do kojih smo došli. Inače, opšta situacija je po ćirilicu možda još i gora, što potvrđuju novi trendovi u kulturi, komunikaciji i sl. Pogledajte samo TV program, štampu, naše internet prezentacije, table naših privatnih i društvenih preduzeća, pa će te se uveriti i sami da je ćirilica samo na papiru (po ustavima i zakonima) prvo, a u praksi pismo drugoga reda.

DA LI POSTOJI POTREBA DA „SRPSKOHRVATSKA” ODNOSNO HRVATSKA LATINICA, PORED ĆIRILICE, IMA STATUS SLUŽBENOG PISMA U RADU LOKALNIH ORGANA VLASTI? Nema nikakve potrebe, izuzev u opštinama gde je većinsko stanovništvo hrvatske ili bošnjačke nacionalnosti. Ovakvo rešenje je u skladu sa domaćim zakonodavstvom, svim svetskim i evropskim standardima vezanim za službenu upotrebu jezika i pisma. Takođe i sa stavovima koji se navode u dokumentu MODEL STATUTA OPŠTINE, a koji je donela „Stalna konferencija gradova i opština Jugoslavije” u saradnji sa Ministarstvom pravde i lokalne samouprave, „PALGO centra”, „Programa za reformu lokalne samouprave”, „Agencije za međunarodni razvoj SAD” i „Nacionalnog Demokratskog Instituta”. U svim ovim dokumentima se jasno navodi da službena upotreba srpskog jezika podrazumeva samo ćirilicu kao službeno pismo. Takođe, službena upotreba latinice podrazumeva službenu upotrebu hrvatskog ili bošnjačkog jezika.

Prijemni ispit na Medicinskom fakultetu: Srpski lekari bez duševnih granica
Photo: Dušan Komarčević

UKOLIKO OPŠTINA STATUTOM U SLUŽBENU UPOTREBU UVEDE „SRPSKOHRVATSKO” ODNOSNO HRVATSKO LATINIČNO PISMO BEZ ZAKONSKE OSNOVE, DA LI POSTOJI NAČIN DA GRAĐANI OPŠTINE UTIČU DA SE OVAKVA ODLUKA POVUČE? Postoji. Građani mogu da preko nadležnog ministarstva pred pravosudnim organima pokrenu postupak za ocenu ustavnosti datog statuta od strane Ustavnog suda Republike Srbije. Ukoliko Ustavni sud oceni da navedeni statut nije u skladu sa ustavom i važećim zakonima, on ima pravo da ga poništi.

* Ovaj medicinski pobačaj od teksta objavljen je na sajtu medicinari.com. Kakve veze ćirilica ima sa Medicinskim fakultetom i otkud nekakav nepotpisani student da jadikuje nad njenom sudbinom – pitanje za one lekare koji takve slučajeve iz bezbednosnih razloga zatvaraju u dobro čuvane ustanove. Svi citati su preuzeti u mentalnom originalu; međunaslove doturio u belom mantilu dr Vladmir Kecmanović

 

 

27.06.2013.

NA DJELU JE ZLOČIN SKRIVANjA ISTINE I FALSIFIKOVANjE ČINjENICA

Na djelu je zločin skrivanja istine i falsifikovanje činjenica
FOTO:
Na djelu je zločin skrivanja istine i falsifikovanje činjenica

 

 

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu oglasio je danas saopćenjem za javnost, a povodom usvajanja "Deklaracije o uzrocima, karakteru i posljedicama tragičnog oružanog sukoba u BiH od 1992. do 1995. godine".

Saopćenje prenosimo u cjelosti:

- Narodna skupština Republike Srpske je usvojila politički dokument - Deklaraciju “o uzrocima, karakteru i posljedicama tragičnog oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995”. U sadržaju Deklaracije, koja se sastoji od 13 tačaka, ne razmatraju se pitanja uzroka i posljedica “tragičnog oružanog sukoba”, kako je to navedeno u nazivu dokumenta, već se, smišljeno, ciljano i tendenciozno, na osnovu njenih (Narodne skupštine) i njoj poznatih “naučnih, stručnih i istorijskih kriterijuma i standarda”, daje ocjena karaktera rata, koji je, po njoj, “građanski rat”, “sa visokim stepenom uključenosti međunarodnog faktora”.

U nastojanju da se po svaku cijenu i moguće načine riješi veoma teškog tereta - ljudskog, društvenog i historijskog - “brojnih oblika satanizacije srpskog naroda”, kojima je, po Narodnoj skupštini, osnova “negativna kvalifikacija pojedinih događaja”, “a posebno kada je u pitanju kršenje međunarodnog ratnog i humanitarnog prava i odnos prema uzrocima, karakteru i posljedicama ratnog sukoba”, Narodna skupština je međunarodni oružani sukob, agresiju Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i Republike Hrvatske na i protiv Republike Bosne i Hercegovine kvalifikovala građanskim ratom, za čije interese i ciljeve su i u njihovo ime (u ime država agresora, okupacionih sila), formirane i djelovale (njihove) paradržavne tvorevine i kolaboracionistički organi (Republika Srpska Bosna i Hercegovina/Republika Srpska, Hrvatska zajednica/Republika Herceg-Bosna i Autonomna pokrajina/Republika zapadna Bosna), čime izrazito grubo i veoma drsko, pored ostalog, vrši najdublje skrivanje istine i falsifikovanje historijskih činjenica, obmanjujući, prije svega, srpski narod, kao i cjelokupnu domaću i međunarodnu javnost.

Ovom prilikom nećemo ulaziti u elaboraciju sadržine konstatacija, ocjena, zahtjeva i krupnih činjeničnih grešaka Narodne skupštine Republike Srpske, upućenih određenim subjektima u Bosni i Hercegovini i međunarodnoj zajednici, uključujući i Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, već želimo skrenuti pažnju javnosti na svjesno i namjerno izostavljanje opservacija i razmatranja pitanja uzroka i posljedica “tragičnog oružanog sukoba” u Bosni i Hercegovini, na što obavezuje naziv ovog političkog dokumenta.

Da bi Narodna skupština Republike Srpske objasnila uzroke “tragičnog oružanog sukoba”, morala je, pored ostalog, dati odgovor na pitanja zašto i zbog čega je došlo do “tragičnog oružanog sukoba”, dok pitanje posljedica “tragičnog oružanog sukoba” zahtijeva objašnjenje genocidnih ciljeva “tragičnog oružanog sukoba” (“strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini” - formiranje “jedinstvene srpske države”), koji su rezultirali međunarodnim oružanim sukobom, agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu, i genocidom nad Bošnjacima, na čijim osnovama je formirana Republika Srpska, kao entitet u Bosni i Hercegovini, što, pored ostalog, potvrđuju relevantni rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja i presude međunarodnih i nacionalnih sudova, kao i istraživanja Vlade Republike Srpske (Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine i istoimena Radna grupa).

Rasprava o uzrocima i posljedicama “tragičnog oružanog sukoba” nužno vodi u pravcu ukazivanja na saznanja o načinu nastanka Republike Srpske, uključujući i dokaze o genocidnoj namjeri (mens rea), udruženom zločinačkom poduhvatu i djelima genocida (actus reus), a rasprave, konstatacije, tvrdnje i ocjene o građanskom ratu vode u pravcu opravdanja načina nastanka Republike Srpske i svrsishodnosti borbe njenog očuvanja, čime se negiraju i elementi genocida (mens rea i actus reus) u ambijentu međunarodnog oružanog sukoba.

Nažalost, ovom prilikom moramo - prinuđeni smo, zbog ljudske i naučne istine, podsjetiti javnost da entitet Republika Srpska, kao ni Bosna i Hercegovina definisana Aneksom 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, nije nastala kao izraz demokratske volje i političkih prava njenih građana i naroda, iskazanih na referendumu 1992, poštujući slobode i ljudska prava, kao trajne vrijednosti savremenog demokratskog svijeta. Dakle, Republika Srpska nije prirodna tvorevina, tvorevina nastala na postulatima demokratskih ideala, poštivanja ljudskih prava i uvažavanja sloboda građana i naroda, zbog čega Narodna skupština, potpuno i nedvosmisleno svjesna te činjenice i izvršenih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, posebno zločina genocida, upućuje poruku da se ona ne smije dovoditi u pitanje - njeno ime i postojanje, što je i osnovna svrha ove deklaracije kao političkog dokumenta, uključujući i izbjegavanje bilo čije i bilo kakve odgovornosti za osvajački rat i izvršeni genocid i druge zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Očigledno su na djelu zločini kontinuiranog, sistematskog i dosljednog prikrivanja, minimiziranja, relativiziranja i negiranja osvajačkog rata i zločina genocida, izjednačavanja žrtava genocida i izvršilaca genocida, te reduciranja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava samo na ratne zločine i zločine na svim “stranama”, što je u suprotnosti sa faktičkim činjeničnim stanjem i svim raspoloživim relevantnim i validnim dokumentima, naučnim činjenicama, empirijskim podacima, ljudskim i društvenim saznanjima, iskustvom i znanjem preživjelih žrtava genocida i naučnika - istraživača.

 

*******************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////

Otvoreno pismo Ban Ki-moonu i haškim sudijama
Zatražena istraga o navodima haškog sudije Harhoffa
FOTO: Arhiva
Zatražena istraga o navodima haškog sudije Harhoffa

 

Više od 100 uglednih ličnosti iz naučnog, kulturnog i javnog života zemalja regiona, kao i predstavnici medija i nevladinih organizacija,  uputili su utvorena pisma generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda Ban Ki-moonu i sudijama Haškog tribinala, tražeći prije svega istragu o navodima danskog sudije Frederika Harhoffa u vezi sa nedozvoljenim uticajima predsjednika Suda Theodora Merona.

U pismu Ban Ki-moonu navode kako se obraćaju u povodu događaja koji su u značajnoj mjeri doprinijeli slabljenju kredibiliteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Posljednji u nizu tih događaja je pismo sudije MKSJ Frederika Harhoffa, objavljeno 13. juna u danskom magazinu BT. Sudija Harhoff u pismu iznosi svoja saznanja i sumnje u vezi sa nedozvoljenim uticajem sudije i predsjednika MKSJ-a Theodora Merona na druge sudije tokom procesa odlučivanja u tri predmeta pred MKSJ: predmetu Gotovina i dr, predmetu Perišić i predmetu Stanišić i Simatović.

- Navodi sudije Harhoffa su u javnosti bivše Jugoslavije, a posebno u ratom pogođenim zajednicama, primljeni kao svjedočanstvo o izigravanju pravde pred najvažnijim sudom UN-a. Tome doprinosi i činjenica da se objavljivanje ovog pisma podudara sa negativnim trendom gubitka povjerenja u MKSJ i u njegov doprinos uspostavljanju pravde za počinjene zločine u bivšoj Jugoslaviji. Sve to je uslijedilo nakon presuda u pomenutim predmetima - navodi se u pismu.

Utisak je, smatraju potpisnici, i da sumnje koje su se pojavile u javnosti u vezi sa neregularnošću procesa donošenja presuda u pomenutim predmetima urušavaju ionako skromna dostignuća u uspostavljanju tranzicione pravde u regionu bivše Jugoslavije.

Polazeći od uvjerenja da naslijeđe MKSJ u velikoj mjeri utiče na proces suočavanja s prošlošću, a time i na izglede za održiv mir u cijelom regionu, potpisnici ovog pisma ukazuju da je rad MKSJ danas u sjenci kvalifikovanih sumnji u nezavisnost i nepristrasnost procesa sudijskog odlučivanja u nekoliko nedavno donijetih presuda.

- Mogućnost da su se neki od sudija MKSJ u postupku odlučivanja o odgovornosti za najteže zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji rukovodili interesima i motivima koji su nespojivi sa principima pravde i međunarodnog humanitarnog prava, ozbiljno narušava ugled MKSJ ali i UN kao njegovog osnivača. Sudija Harhoff od momenta objavljivanja pisma do danas nije osporio njegovu autentičnost, niti se odrekao izrečenih stavova. S druge strane, do danas nije dobilo odgovor jedino otvoreno pitanje, naime pitanje istinitosti navoda iznijetih u njemu. Zbog toga od Vas tražimo da, u odsustvu procedure propisane Statutom MKSJ, iskoristite Vaš autoritet i naložite provođenje neodložne i temeljne istrage koja će precizno ustanoviti da li je došlo do kršenja odredbi 12 i 13 Statuta MKSJ koje garantiraju nezavisnost sudija, njihovu nepristrasnost, čestitost i visoke moralne kvalitete. Bez provođenja takve istrage i javnog prezentiranja rezultata, sumnje u pravičnost presuda MKSJ trajno će obilježiti rad ove važne institucije međunarodnog prava. Time će se nepovratno unazaditi i razvoj međunarodne pravde u cjelini i dovešće se u pitanje njena nesumnjiva dostignuća u posljednje dvije decenije - navodi se u pismu Ban Ki-moonu.

U pismu sudijama Haškog tribinala se podsjeća da je ovaj sud osnovan s primarnim zadatkom da krivično goni najodgovornije osobe za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na prostoru bivše SFRJ od 1. 1. 1991.

Drugi ciljevi, postavljeni Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti, zaustavljanje zločina i uspostavljanje i održanje mira u bivšoj SFRJ nisu ciljevi koji su imanentni jednom sudu. Upravo su zbog široko postavljenih ciljeva VS UN-a u regionu proteklih 20 godina, od osnivanja MKSJ, zauzimani različiti stavovi i davane različite ocjene o njegovom radu.

Te ocjene su uglavnom dolazile iz političkih krugova, žrtava, nevladinih organizacija, institucija tranzicione pravde, novinara, ali ponekad i od samih pripadnika MKSJ.

- Pismo Frederika Harhoffa, sudije MKSJ, o pritiscima i zakulisnim radnjama pojedinih sudija na čelu sa Theodorom Meronom, predsjednikom MKSJ-a, do sada je najozbiljnije ukazivanje na propuste u radu MKSJ. Ono izaziva najveću pažnju i zabrinutost javnosti. Politički korumpirane sudije su najgori neprijatelji neovisnom i pravednom suđenju. Imajući u vidu da se radi o sudiji MKSJ-a koji je ukazao na neprihvatljivost rada pojedinih sudija MKSJ u donošenju presuda protiv Gotovine i Čermaka, te Momčila Perišića, Stanišića i Simatovića, koje su i izazvale najveće nezadovoljstvo i polemike u regionu, ali i u međunarodnoj stručnoj zajednici, tražimo da vi, sudije MKSJ, zauzmete stav o navodima iz pisma i pokrenete inicijativu kojom će se utvrditi šta se tačno dešava na MKSJ- navodi se u pismu sudijama.

Potpisnici su uvjereni da bi se na ovaj nacin sačuvao i spasio ugled MKSJ, ali i lični profesionalni dignitet koji oni imaju kao međunarodne sudije.

Traže i da haške sudije razmisle da li su kao sudije izišli u susret obavezama iz Statuta MKSJ i iz zakletve koju su položili i da li su kao sudije doprinjeli razvoju međunarodnog prava i poštovanju međunarodnih normi, odnosno da li su posao sudija radili u interesu čovječanstva i očuvanja civilizacije.

- Presude MKSJ-a nakon Nurnberga su najznačajniji izvori prakse međunarodnog krivičnog prava i predstavljaju putokaz za buduće političke i vojne lidere o tome kako će se ponašati u budućim ratovima koji se vode širom svijeta. Smatrate li da ste, svaki od vas, ispunili povjereni zadatak od VS UN-a? Navodi iz pisma sudije Harhoffa, kao i depeše WikiLeaksa koje govore o uticaju koji je on imao na MKSJ, ali i njegove političke kontakte sa pojedinim ambasadama, i najdobronamjernije pozivaju na oprez, pa čak i sumnju zbog čega apeliramo na vašu savjest, profesionalni dignitet, ali i na vašu obavezu da radite u skladu sa najvišim profesionalnim i moralnim principima. Upravo Vi, sudije angažirane na MKSJ možete i trebate rješiti eventualne sumnje ili činjenice koje se pojavljuju u pismu sudije Harhoffa. To se od vas ne očekuje samo u zemljama nastalim raspadom SFRJ već i u međunarodnoj javnosti, bez obzira da li su to podržavaoci MKSJ ili njegovi protivnici. Vi danas stojite na braniku međunarodne pravde i svaki pokušaj njenog izigravanja će imati fatalne posljedice po svijet u cjelini - navodi se u pismu sudijama MKSJ.

Među potpisnicima ovih pisama su, među ostalim, Admir Salihu, pravnik, Kosovo, Aleksandar Saša Zeković, stručnjak za ljudska prava, Crna Gora, Boro Kontić, direktor Media Centra, Dennis Gratz, advokat, predsjednik Naše stranke, Dino Mustafić, reditelj, Dubravko Lovrenović, profesor Filozofski fakultet, Univerzitet Sarajevo, Dragan Pjevač, advokat, Srbija, Dražen Lalić, profesor, Fakultet političkih znanosti, Univerzitet u Zagrebu, Dubravka Stojanović, profesorica, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu, Edin Šarčević, profesor, Univerzitet u Lajpcigu, i predsjednik Centra za javno pravo Sarajevo, Florence Hartmann, novinarka i pisac, bivša glasnogovornica MKSJ i MKSR, Hajrudin Somun, publicista i ambasador u penziji, Shkelzen Gashi, publicista, Kosovo, Tarik Haverić, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, Zdravko Grebo, Pravni fakultet, Univerzitet u Sarajevu, Zlatiborka Popov Momčinović, Filozofski fakultet Istočno Sarajevo...

 

*****************************

//////////////////////////////////////////////////////////////

Renco Davidi, drugi čovjek Delegacije EU
Bosna i Hercegovina je sama sebi izrekla sankcije
Davidi: Ako EU zaključi da nagrađujemo lošu politiku, onda trebamo prestati s tim
FOTO: Arhiva
Bosna i Hercegovina je sama sebi izrekla sankcije

 

 

Ako je suditi više prema onome što Renco Davidi (Renzo Daviddi), drugi čovjek Delegacije Evropske unije u BiH, nagovještava, nego što je voljan reći, odnosi naše zemlje i Evropske unije uskoro bi mogli ući u potpuno novu fazu.

Tokom razgovora za "Dnevni avaz" Davidi nije krio ne samo razočaranost nego i zabrinutost situacijom u zemlji i njenim odnosom prema EU.

Šta dalje

- Rekao bih da je nastupio trenutak kada mi razmišljamo kako će EU raditi sa BiH. Svi naši napori da pokrenemo zemlju naprijed na dijelu evropskih integracija ne daju očekivani rezultat. Vidjet ćemo šta će razmišljanje donijeti i koju ćemo strategiju imati.

Postoji niz opcija. Naprimjer, da imamo preciznije uvjete, više međusobno integriran pristup, i to ne samo kada se radi o instrumentima koje EU direktno kontrolira, poput fondova IPA-e te budžetska podrška, nego i kroz institucije u kojima smo član, poput evropskih fondova, ali i institucija u kojima su naše članice u Upravnim odborima i imaju značajan utjecaj.

Vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati. Jedna je stvar kada se dobro vođena politika nagrađuje. Greška je kada se pogrešna politika nagrađuje. Ako EU zaključi da nagrađujemo lošu politiku, onda trebamo prestati s tim - kazao je Davidi.

Iako smo s njim htjeli razgovarati o trgovinskim aranžmanima BiH i EU i kvotama, razgovor se pretvorio u analizu dosadašnjih napora EU u BiH. Pitanje sankcija EU prema BiH samo po sebi se nametnulo.

- Ne. Ne radi se o tome. Već smo mnogo puta rekao da je najveću sankciju BiH već sama sebi izrekla - nedostatak napretka po evropskim pitanjima. Iz svakog ugla gledanja, napredak prema EU je najkorisnije nešto za bilo koju zemlju, dakle i BiH. Budućnost ove zemlje definitivno je u ulasku u Uniju - kazao je Davidi.

On je nejednom tokom dužeg razgovora istakao da su EU i njene institucije pokazale na momente čak i nevjerovatno razumijevanje i tolerantnost prema specifičnosti situacije u BiH. No, prečesto ti napori nisu urodili plodom. To se vidi i na primjeru ulaska Hrvatske u EU.

Nekoliko dana prije tog čina, BiH treba donijeti cijeli niz odluka i instrukcija. A toga nema.

- BiH do kraja ovog mjeseca mora donijeti sporazum o reviziji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i Privremenog sporazuma. Radi se o tome da 1. jula Hrvatska ulazi u EU te postoji potreba da se specificira kakav će se režim na granici primjenjivati prema novoj članici Unije. Dodatni problem je i to što Hrvatska izlazi iz CEFTA-e. Ova dva pitanja trebaju se ugraditi u trgovinski režim BiH. To znači praktično ovo: 2. jula iz Hrvatske na granicu BiH dolazi kamion. Kako će ga, po kojim pravilima, pregledati carinik? BiH to mora riješiti, inače će nastati konfuzija na granici. Do sada to nije riješeno.

Koliko sam razumio, Vijeće ministara treba danas (jučer, op. a.) donijeti neku odluku i poslati je Predsjedništvu na odobrenje. Ako se to ne desi do 1. jula, nastat će administrativni haos. No, tu komplikacijama nije kraj. Tokom pregovora u Briselu, bh. delegacija predložila je da se ovo pitanje rješava u septembru. To znači da bi se Hrvatska našla pod udarom carinskih i drugih dažbina, te ovo o čemu BiH priča i radi sada jesu protekcionističke mjere. Procjena Hrvatske je da će, ako prilagođavanja ne bude, gubiti 250 miliona eura godišnje - kaže Davidi.

Upitan kakav odgovor EU može biti u takvoj situaciji, on kaže:

 

Administrativni haos

 

- EU će reagirati, kao i države članice. A od 1. jula Hrvatska je 28. članica Unije. Jednaka sa svim drugima. Postoje zone odgovornosti za koje su zadužene samo države članice. Kada je trgovina u pitanju, EU je ta koja je nadležna. Vi ste vidjeli da je EU već suspendirala određena sredstva IPA-e. To je urađeno tek nakon što smo pokušali sve, uvažili i specifičnost BiH, pokazali maksimalnu fleksibilnost i razumijevanje. Bez rezultata s druge strane, i novac je preusmjeren drugima. Moram vam reći da u EU više nema apetita za pravljenje nekih iznimnih napora kada je BiH u pitanju - zaključuje Davidi.

Bez rasprave o vašoj zemlji

Iako će danas i sutra prvi ljudi 27 država EU raspravljati o zapadnom Balkanu, na dnevnom redu nema BiH.

- To je samo po sebi već zabrinjavajući signal za BiH. Jasno je da se već neko vrijeme BiH ne nalazi na dnevnom redu onih koji odlučuju. Oni donose odluke u slučajevima gdje je neki napredak zabilježen. A neke zemlje iz regiona napreduju pod uslovima koji su mnogo, mnogo strožiji nego što je to u slučaju BiH - kaže Davidi.

Jeziva scena u Rumi
Arkanov gardista nožem iskasapio majku zbog penzije
Kuća u kojoj je ubijena starica
FOTO: Kurir
Arkanov gardista nožem iskasapio majku zbog penzije

 

 

 

Željko Milić (39) iz Rume ubio je nožem svoju majku Miru (63) jer nije htjela da mu da novac od penzije.

Krvava porodična drama odigrala se preksinoć nakon kraće svađe u njihovoj kući u Glavnoj ulici, a komšije kažu da je Željko bio psihički labilan i da je devedesetih godina ratovao kao pripadnik dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana.

Željko je zario nož u leđa svojoj majci. Komšije su čule galamu i lomljavu i odmah pozvale policiju.

Dežurna patrola brzo je stigla na lice mjesta i zatekla jezivu scenu. Nesretna starica ležala je u lokvi krvi, a Željko je mirno stajao pored njenog leša.

Komšije su ispričale kako je Željko godinama imao psihičkih problema i da se često svađao s majkom.

- Čuli smo da je ratovao u Arkanovoj gardi, ali on o tome nije nikada pričao. Ranije je radio u ciglani, a onda je ostao bez posla – ispričao je njihov porodični prijatelj.

Željku je određen pritvor od 48 sati, a danas bi trebao da bude saslušan pred istražnim sudijom.

 

*************************

////////////////////////////////////////////////////////////

Godišnjica masakra na Bistriku
Granata ubila sedmero djece
Brojni građani odali počast ubijenoj djeci
FOTO:
Granata ubila sedmero djece

 

 

Brojni prijatelji, članovi porodica te delegacija Kantona Sarajevo jučer su na Bistriku u Bakarevića ulici učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća odali počast djeci ubijenoj prije 20 godina. Agresorska granata na tom mjestu usmrtila je sedmero mališana.

Predsjednik Udruženja ubijene djece Sarajeva Fikret Grabovica kazao je da se ovakvi zločini nikada ne smiju zaboraviti.

- Prije 20 godina ovdje je ubijena mladost ovog grada. Normalnom umu teško je shvatiti da postoje takvi monstrumi koji na kraju 20. stoljeća mogu hladnokrvno ubijati djecu - dodao je Grabovica.

Tog kobnog dana život su izgubili: Nihada Čatić, Velida Muftić, Senad Pliska, Almir Poturić, Sanjin Rustempašić, Sinanudin Šećerović i Belma Zijadić.

 

*************************

////////////////////////////////////////////////////////////

Proslavljeni trener Vahid Halilhodžić za “Dnevni avaz”
Pape je usrećio narod, što političari neće i ne znaju
Halilhodžić: Po krvnoj vezi moram znati šta rade “Zmajevi”
FOTO:
Pape je usrećio narod, što političari neće i ne znaju

 

 

Kolo prije kraja afričkih kvalifikacija naš proslavljeni stručnjak Vahid Halilhodžić odveo je reprezentaciju Alžira u baraž za odlazak na Svjetsko prvenstvo naredne godine u Brazilu. Legenda bh. fudbala prije nekoliko dana vratila se sa sjevera Afrike u svoj dom u francuskom Lilu.  

Velika euforija

- U Alžiru je velika euforija, javnost nas već vidi kao učesnike Mundijala. Uporno im ponavljam da nas u oktobru i novembru očekuju najveća iskušenja, dvije utakmice odluke. Nadam se da smo izvukli pouke iz nastupa na posljednjem Afričkom kupu nacija kada smo iz euforije brzo pali u očaj – kaže Vaha na početku razgovora za “Dnevni avaz”.

Prije nekoliko mjeseci činilo se da će meč šestog, posljednjeg kola u grupi između Alžira i Malija odlučivati putnika u baraž. No, “Pustinjske lisice” su to riješile ranije.

- Ostvarili smo dvije gostujuće pobjede, oni dva remija i tako smo im pobjegli na nedostižnu prednost – dodaje selektor Alžira.


Krvna veza

 

Iako daleko od domovine, Vaha prati uspjehe reprezentacije BiH i njegovog prijatelja Safeta Sušića.

- Po krvnoj vezi moram znati šta rade “Zmajevi”. Sretan sam što pokazuju da postoji i neka drugačija Bosna i Hercegovina, jaka i uspješna. Drago mi je što je Pape uspio što političari neće i ne znaju, obradovati i usrećiti narod.

- Političari žive na visokoj nozi i ne zanima ih sudbina običnog malog čovjeka, što pokazuje i aktuelna situacija u vezi s usvajanjem državnog zakona o jedinstvenom matičnom broju.

- Bosni i Hercegovini su potrebne progresivne i kohezione snage čija politička misija neće biti prilika za ličnu korist, već prosperitet društva  – podvlači na kraju Vaha.

Dao sam riječ

- U posljednjih nekoliko mjeseci imao sam niz ponuda iz Francuske i Afrike, ali nijednog trenutka nisam ozbiljnije razmišljao o njima. Jednostavno, dao sam riječ čelnicima Alžirskog fudbalskog saveza da ću pokušati izboriti plasman na Mundijal.

 

 

27.06.2013.

PODIJELjENI I PONIŽENI

Podijeljeni i poniženi

Birokratske glavobolje građana Bosne i Hercegovine

 
PHOTO: blueyonder.co.uk

Uprkos svim naporima usmjerenim ka normalizaciji međuljudskih odnosa, administrativne granice frustriraju građane BiH i onemogućavaju im normalan život.  „Administrativna podjela je veliki problem“, kaže civilni aktivista Ratko Pejanović. „Neko ko živi u Nevesinju u Republici Srpskoj, koje je udaljeno samo 35 km od Mostara, ne može se liječiti u nekoj mostarskoj bolnici, jer mu zdravstveno osiguranje važi samo u Republici Srpskoj. Stoga mora putovati 250 km do Banja Luke ili nekog drugog grada u RS-u u kojem postoje adekvatne medicinske ustanove. To je apsurdno“

Smaragdno zelena rijeka Neretva protiče kroz Mostar, grad na jugu Bosne i Hercegovine koji je poznato turističko odredište, ali i simbol trajne podijeljenosti zemlje. Dejtonski mirovni sporazum kojim je 1995. godine okončan rat u BiH također je podijelio zemlju na dva administrativna entiteta – bošnjačko-hrvatsku Federaciju i pretežno srpsku Republiku Srpsku. Cijeli grad Mostar se nalazi u Federaciji, te, za razliku od nekih drugih gradova, nije presječen napola entitetskom granicom. Međutim, podjele u ovom gradu su itekako prisutne.

Prije rata, približno 35% stanovnika Mostara bili su Bošnjaci, 34% Hrvati i 19% Srbi. Na početku sukoba, Bošnjaci i Hrvati su se ujedinili protiv srpskih snaga, te je većina srpskog stanovništva napustila grad. A onda je u januaru 1993. izbio sukob između Bošnjaka i Hrvata, te je Mostar podijeljen na zapadni dio,  koji je pretežno hrvatski,  i istočni dio grada, u kojem uglavnom žive Bošnjaci. Takva situacija vlada i danas. Mostar je već godinama potpuno podijeljen grad. Lokalne vlasti jedva funkcioniraju, jer bošnjački i hrvatski predstavnici rijetko uspijevaju postići dogovor o bilo čemu što je važno za budućnost grada.

Osam hiljada Srba koji su ostali u Mostaru (od 25.000 – 30.000 koliko ih je u gradu živjelo prije rata) imaju svoje probleme. Oni tvrde da, zbog stalnih nesuglasica između Bošnjaka i Hrvata, niko ne obraća pažnju na prava i potrebe Srba. Većina Srba koji su pobjegli iz Mostara 1992. trenutno živi u obližnjem Nevesinju, Gacku i drugim gradovima u Republici Srpskoj. Ratko Pejanović je prije i za vrijeme rata bio komandir vatrogasne jedinice, a danas je borac za ljudska prava i ravnopravan satus Srba u Mostaru. Dok pijemo s njim kafu na vrelom mostarskom suncu, Pejanović nam govori o problemima uzrokovanim entitetskom granicom.

„Administrativna podjela je veliki problem“, kaže on. „Neko ko živi u Nevesinju u Republici Srpskoj, koje je udaljeno samo 35 km od Mostara, ne može se liječiti u nekoj mostarskoj bolnici, jer mu zdravstveno osiguranje važi samo u Republici Srpskoj. Stoga mora putovati 250 km do Banja Luke ili nekog drugog grada u RS-u u kojem postoje adekvatne medicinske ustanove. To je apsurdno.“

Ljepota podijeljena etnički: Mostar
Photo: IWPR

Milan Jovičić, bivši predsjednik Općinskog vijeća grada Mostara koji i danas živi u ovom gradu, slaže se sa Pejanovićem.

„Zašto oni koji žive u Nevesinju, Gacku i drugim mjestima u blizini Mostara ne mogu koristiti zdravstvene usluge ili ići u srednje škole i na fakultetete u ovom gradu, umjesto da idu u Banja Luku? To je van svake pameti. Žalosno i tragično“, kaže Jovičić.

Zoran Laketa je Srbin iz Mostara koji ne voli da ga se svrstava u bilo koju etničku grupu i izjašnjava se isključivo kao 'Mostarac'. On je imao je 25 godina kada je počeo rat. JNA je najprije mobilizirala njegovog oca, a kada su se Bošnjaci i Hrvati okrenuli jedni protiv drugih, Laketa je prešao u hrvatski, zapadni dio grada, dok su njegovi brat i majka ostali u kući na istočnoj strani. Laketa se priključio HVO-u, a njegov brat Armiji BiH, gdje je tokom rata i poginuo.

„Teško je pomiriti se sa činjenicom da smo brat i ja u to vrijeme, faktički, pucali jedan na drugog i da nas je rat čudnim putevima razdvojio “, kaže Laketa.

Međutim, ono što mu danas teško pada, kaže Laketa, je to što je Mostar i poslije toliko godina još uvijek podijeljen grad. „Prije rata sam bio ponosan što sam iz Mostara“, kaže on. „Danas me stid što sam dio svega ovoga. Kad god odem negdje i kažem ljudima da sam iz Mostara, odmah me pitaju živim li na istočnoj ili zapadnoj obali. Krivo mi bude, ali to je naša realnost.“

TRNOVO: STVARI FUNKCIONIRAJU UPRKOS PODJELI

Trnovo je živopisni gradić 30-ak kilometara južno od Sarajeva kroz koji prolazi entitetska granica i dijeli ga na dva dijela. Prije rata, 66% stanovnika Trnova činili su Bošnjaci, a 32% Srbi. Kada je izbio sukob između snaga bosanskih Srba i Armije BiH, većina stanovnika Trnova napustila je grad i počela se vraćati nakon završetka rata. Danas je jedan dio grada u Federaciji, drugi u Republici Srpskoj, a dvije trećine cjelokupne općine Trnovo nalaze se u Federaciji. Uprkos činjenici da su i grad i općina podijeljeni, stanovnici Trnova tvrde da među njima nema etničkih tenzija i da žive u slozi.

„Ova sredina treba služiti kao primjer suživota u Bosni i Hercegovini“, kaže Meho Pozder, Bošnjak iz Trnova. „Prije rata smo sve slavili skupa – vjerske praznike, rođendane, vjenčanja, ispraćaje u vojsku... Nikad nismo gledali ko je ko. Ali onda je došao rat i većina nas je izbjegla“, dodaje on.

Pozder je za vrijeme rata bio u Armiji BiH i ratovao je protiv svojih komšija koji su bili u Vojsci Republike Srpske. Ipak, on tvrdi da to nije poremetilo odnose između njih. „Sve smo to ostavili iza sebe“, kaže on. „Shvatili smo da je rat glupost i nastavili smo normalno živjeti, kao i prije. Mi i dalje dijelimo iste radosti i iste probleme. “

Ipak, iako su međuljudski odnosi u Trnovu skladni, administrativna podjela uveliko otežava život ovdašnjih stanovnika. Nakon rata, Pozder se vratio u Trnovo kako bi uz pomoć općinskih donacija obnovio svoju kuću, ali naišao je na niz prepreka.

„Sa svom dokumentacijom otišao sam do načelnika Općine Trnovo (u Federaciji), ali on mi je odbio pomoći, jer se, prema entitetskoj granici postavljenoj u Dejtonu, moja kuća nalazi u Republici Srpskoj“, kaže on. „Zatim sam se spustio stotinjak metara do Opštine Trnovo (u Republici Srpskoj), ali mi je načelnik rekao da, iako moja kuća jeste na teritoriji Republike Srpske, moja lična karta je izdata u dijelu Trnova koji pripada Federaciji, tako da nemam pravo na pomoć namijenjenu građanima Republike Srpske.“

 
Photo: Stock

„To su gluposti koje običan i normalan čovjek ne može shvatiti“, dodaje on.

I Goran Golijanin, direktor Centra za kulturu Trnovo u RS-u, tvrdi da se, uprkos administrativnoj podjeli, ljudi koji žive u Trnovu dobro slažu.

„Kada radimo programe za djecu, uvijek učestvuju i ekipe iz dijela Trnova koji pripada Federaciji“, kaže on. „Niko ne spominje podjele, niti je ikad bilo nekih incidenata.“

Golijanin kaže da su političari ti koji pokušavaju nametnuti podjele, ali da neke sredine jednostavno odbijaju to da prihvate. „Iako smo svi u ratu nastradali i još uvijek teško živimo, dovoljno smo pametni da znamo da su nam podjele nametnuli političari koji se bore za svoje vlastite interese“, kaže on. „Vjerujem da 95% ljudi razmišlja kao i ja, tako da te podijeljenosti nema među nama.“

DOBOJ: PODJELA VIDLJIVA NA TERENU

Smješten na sjeveru Bosne i Hercegovine, grad Doboj je prije rata bio administrativni centar područja koje se prostiralo na 690 kvadratnih kilometara i na kojem je živjelo više od 100.000 stanovnika. 1991. godine, 40% stanovništva u Doboju činili su Bošnjaci, 39% Srbi i 13% Hrvati. Dejtonskim mirovnim sporazumom, općtina je podijeljena na grad Doboj u Republici Srpskoj, te Doboj-Istok, Doboj-Jug i općinu Usora, koji se nalaze u Federaciji.

 
Photo: Edin Tuzlak

Bojana Lugonjić, novinarka koja živi u Doboju, kaže da život ovdje uopće nije lak. „Posla je sve manje“, kaže ona. „Mladi ljudi su često bez ikakve nade u bolju budućnost, a tako tešku situaciju dodatno kompliciraju sveprisutne podjele na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.“ Lugonjić naglašava da u gradu postoje dva kulturna centra, srpski i bosanski. „Sve aktivnosti u Srpskom kulturnom centru tematski su prilagođene samo Srbima, dok u  Bosanski kulturni centar najviše idu Bošnjaci“, kaže ona.

Lugonjić je nedavno prisustvovala događaju koji je organiziralo lokalno stanovništvo kako bi se prikupila sredstva za liječenje teško oboljelog mladića. „Čak i u ovom slučaju, svaki centar je organizirao zasebne događaje, što mnogo govori o tome kako ljudi ovdje žive i kako razmišljaju“, dodaje ona.

Elmedin Škrebo, Bošnjak koji živi u Doboj-Istoku u Federaciji, kaže da je etnička netrpeljivost problem u cijeloj zemlji, ne samo u Doboju. „Neobično je da je jedan grad podijeljen na ovakav način, ali to je posljedica politike u BiH“, dodaje on.

Škrebo radi kao socijalni radnik u Međunarodnom forumu solidarnosti EMMAUS i često je uključen u projekte koji okupljaju ljude različite vjerske i etničke pripadnosti. „Neposredno nakon rata, Bošnjaci su imali problema kad bi otišli u Doboj po neko uvjerenje ili slično, ali ja danas to ne vidim“, kaže on, dadajući da mu nadu daje činjenica da obični ljudi postaju sve svjesniji apsurnosti podjela.

Mensud Halilović, Bošnjak koji živi u gradu Doboju u Republici Srpskoj, a radi u Doboj-Jugu u Federaciji, kaže da je ljudima koje poznaje mnogo više stalo do ekonomske budućnosti zemlje nego etničkih podjela. „Vidite i sami da se danas sve teže živi“, kaže Halilović. „Niko ne zna koliko će dugo imati posao i to je nama najveći problem, a ne vjerska ili etnička pripadnost.“

Snežana Šešlija, direktorica dobojske NVO ToPeeR koja promovira suživot, kaže da je lokalnom stanovništvu dosta podjela i problema koje one uzrokuju.

Kada je u pitanju budućnost, Šešlija je optimista.

„Svi smo mi nekad živjeli skupa i logično je da će tako biti i u budućnosti“, kaže ona.

*Dražen Huterer i Edib Bajrović izvještavaju za IWPR iz Sarajeva. Mladen Lakić izvještava za IWPR iz Istočnog Sarajeva.

 

Transparency International

Tajkuni dominiraju politikom na Balkanu

  
Photo: www.ugledmagazine.com

Nedostatak povjerenja javnosti u političke stranke ugrožava demokratski proces na Balkanu, upozorava Transparency International, međunarodna nevladina organizacija za borbu protiv korupcije. Građani Hrvatske, Makedonije i Srbije već vide političke stranke kao najkorumpiraniju od ocijenjenih 12 javnih institucija, prema globalnom barometru korupcije za 2013. koji će TI objaviti u julu, prenosi portal balkanske Al Jazeere

 

U izvještaju "Kupovina utjecaja: Novac i  izbori na Balkanu", ova organizacija sa sjedištem u Berlinu navodi da  utjecaj tajkuna dominira politikom u regiji već više od dva desetljeća. "Jaka  demokratija i pošteni izbori ovise o otvorenom političkom finansiranju.  Bez čiste politike ne može biti čiste vlade. Hrvatska blago nadmašuje  svoje susjede u transparentnosti kampanje, ali i ona i njeni susjedi još  trebaju mnogo učiniti", rekao je Miklos Marschall, zamjenik izvršnog  direktora Transparency Internationala.

"Naša  ranija istraživanja pokazala su da uključenje u EU ne smije biti  izgovor vladama da uspore svoje antikorupcijske napore - zapravo upravo  tada treba početi rad, posebno u vezi sa finansiranjem političkih  stranaka", dodao je.

Hrvatska 1. jula postaje 28 članica Evropske  unije. Izvještaj TI-ja za 2012. upozorio je da je finansiranje  političkih stranaka problem u cijelom EU-u. Najnoviji izvještaj  TI-ja ocjenjuje transparentnost u finansiranju izbornih kampanja  2011-2012 u Hrvatskoj, na Kosovu, u Makedoniji i Srbiji te neizborno  finansiranje političkih stranaka u Albaniji 2012.

Photo: Stock

 

Utvrđene su velike slabosti kako u zakonima o finansiranju izbornih kampanja, tako i u njihovoj provedbi, kaže TI. Najslabije  dimenzije su pouzdanost izvještaja o finansiranju stranaka, sankcije za  one koji prekrše zakon i mjere da se spriječe zloupotrebe finansiranja.

Na  Kosovu, u Makedoniji i Srbiji pouzdanost izvještaja stranaka o  finansiranju je najslabija od svih ocijenjenih oblasti, dok je u  Hrvatskoj druga po slabosti. Tako u Hrvatskoj nezavisni stručnjaci  ocjenjuju da službeni izvještaji o finansiranju kampanja pokrivaju samo  od 50 do 60 posto stvarnih prihoda u budžetima kampanja, dok je u  Srbiji bio nepoznat stvarni izvor finansiranja za skoro polovicu  prijavljenih troškova tokom izbora u maju 2012, navodi se u izvještaju.

Državne  nadzorne agencije prema zakonu imaju relativno velike ovlasti, ali u  praksi ne mogu pozvati na odgovornost političke stranke zbog nedostatka  sredstava u Hrvatskoj i Srbiji, ili jer nisu nezavisne od stranaka u  Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji.

TI kaže i da su sankcije za nepoštivanje zakona slabe u svim obuhvaćenim zemljama. Transparency  preporučuje da se osigura nezavisnost državnih nadzornih agencija tako  što će se njihovi članovi birati iz cijelog političkog spektra, a  njihovo imenovanje trebaju odobriti sve veće stranke koje sudjeluju na  izborima.

Također se navodi kako bi primjer Hrvatske i Makedonije,  koje zahtijevaju finansijske izvještaje o prihodima i troškovima tokom  izbornog perioda trebale slijediti i ostale zemlje. Organizacija  kaže da bi druge zemlje trebale slijediti primjer Makedonije, gdje zakon  zahtijeva da mediji objave jedinstven popis cijena političkog  reklamiranja na početku izborne kampanje.

"Bez transparentnosti o  donacijama nemoguće je građanima da znaju u čijem interesu djeluju  političke stranke. Demokratski život neće napredovati ukoliko se ne  riješe ovi problemi, a birači budu mogli imati povjerenja u svoje  predstavnike", rekla je Anne Koch, regionalna direktorica TI-ja za  Evropu i centralnu Aziju.

 

KUPEK 70

Damir Nikšić, mini-star kulture

  
Photo: LA

Doba nacionalnog "romantizma" je prošlost. Jeste da je to pojam koji nas vezuje za 19. vijek, ali neki od nas još nisu izašli ni iz 14. vijeka. Došlo je neko drugo vrijeme, vrijeme u kom se kristališe jedan globalni pokret kojeg predvodi jedna nova generacija. Generacija kojoj nacija više nije na prvom mjestu. Iako nešto stariji od nje, Damir Nikšić je njen glasnogovornik. Ovo je KUPEK o njemu i o nama

O novonastalom pokretu "Occupy" u KUPEK-u smo se bavili više-manje posredno sve do Istanbula čemu smo posvetili čitavu epizodu i opet je nedovoljno. Ovoga puta skoknuli smo do Sarajeva i razgovarali smo sa Damirom Nikšićem, umjetnikom, matematičarem, filozofom, antropologom, skoro pa genijem. Čovjekom koji je okupirao Umjetničku galeriju u Sarajevu još dok je pokret tek nastajao.

Uhvatili smo ga u pauzi protesta za JMBG ispred Parlamenta BiH i pričali o kulturi danas, tu i tamo, o ovom vremenu danas, tu i tamo, o angažovanosti danas, tu i tamo.

Damir Nikšić je odavno nepoželjan gost u galerijama iako je svoje radove izlagao i na Venecijanskom bijenalu. Kist mu nije bio dovoljan pa se jednako dobro, ako ne i bolje snalazi i sa gitarom u ruci, kamerom, glumom...

Istupio je iz galerija, a svoju umjetnost i viziju dijeli preko youtube kanala. Jubilarni KUPEK posvećujemo toj novoj generaciji kojoj je Damir Nikšić mini-star kulture.

Photo: LA
KUPEK # 70 možete poslušati ovdje. A sve što ste htjeli znati o KUPEK-u, o prethodnim emisijama, a niste smjeli pitati saznat ćete na FB i blog strani. Uživajte uz Damirovu priču i glazbu.

 

P.S. Fotke nam je poslao Damir tako da je sve pod kontrolom sto se tice autorskih prava.

 

Kad se smijah tad i bijah

Slovo o smijehu

  
Photo: danielhaydenberman.com

(Kako ga je izgovorio Mravac/ tisuću četiri sto pet desetog ljeta/ dva na deseti dan februara u Dubrovniku)

Nekad davno ja ti bijah pa se smijah

Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah...


Osmijavah nasmijavah zasmijavah

I sve oha i sve eha o ne spavah od smijeha

 

Photo: Stock

Kad se smijah tim se grijah

Sve u svemu kad se smijah tad i bijah


Onda smijeh posta grijeh

Grešni grijeh Grešni smijeh


Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije

Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije


Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh

Grijeh smijeha Smijeh grijeha


Opet sada ko nekada smijač mole da se smije

Smije smijehom smije grijehom


Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam

Od smijeha od tog grijeha i ne spavam


Od svih kvaka po najviše smijeh kvači

I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači


Kad se smijah tad i bijah

Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem


I na kraju Možda ja to samo snijem

Kako smijem kako smijem


O tom grijehu

O tom smijehu?

 

Škljocam & zvocam

Mi smo tintini, tinta je naša

 
Photo: DW/Nenad Veličković

Hiljade nastavnika širom Bosne i Hercegovine gubi goleme količine svog životnog i radnog vremena ispunjavajući uglavnom nevažne i besmislene formulare, dokumente, đačke knjižice i slično

Čovjek koji ima prijatelje među nastavnicima ovih dana s ogromnim čuđenjem sluša o tome kako satima i danima (Iako postoji EMIS, program i baza podataka, koji većinu toga čini besmislenim) ispisuju nalivperima ili dokument-olovkama (ma šta one bile) đačka svjedočanstva i sve opet isto u njihove knjižice, pa onda slično u pedagoške listove, pa onda opet isto u školske matične knjige, a usput još popunjavaju, kontrolišu i isprivljaju dnevnike, sveske aktiva i sekcija. I sve to strogo pazeći da ne pogriješe, jer bi se stvar mogla zakomplikovati. (tj. sve ispočetka, osim ako pogriješe u matičnoj knjizi, onda ide ispravak cvenom hemijskom, uz potpis i ovjeru školskim pečatom...). Broj đaka, puta broj dokumenata, puta broj praznih crta na imbecilno sročenim dokumentima na kojima se npr. Sarajevo mora upisati četiri ili pet puta: Kanton (Sarajevo)... Škola (Sarajevo)... rođen/a u (Sarajevu)... adresa (Sarajevo)... U Sarajevu... Sati i dani sizifovskog posla u kojem je nečijom sadističkom voljom zabranjeno Bosna i Hercegovina pisati skraćeno BiH.

Photo: DW/Nenad Veličković

I čovjeku koji to sluša, i čudi se, dođe da upita sve njihove direktore, savjetnike, sekretare, upravnike: pa dobro ljudi, jeste li vi normalni? Imate li u glavama mozga koliko je tinte u nalivperu? Zašto ste toliko sigurni da je pelikan pouzdaniji od intela? Šta će se strašno desiti ako dijete svoje svjedočanstvo dobije odštampano na printeru, kao što se dobijaju uvjerenja o državljanstvu i rodni listovi? Jeste li ikada čuli za elektronsko bankarstvo? Kad vam je neko zadnji put rukom ispunio avionsku kartu?

Život u pluskvamperfektu

I čemu uopšte još uvijek služe đačke knjižice? (Osim možda odlikašima da u njih primaju novac ponosnih članova šire obitelji i užeg komšiluka.) U kojem vi pluskvamperfektu živite? Čemu vi ikoga možete poučiti o dvadesetprvom vijeku, sa hektarima vaših papira, na kojima razrednici do u besvijest ispisuju prazan prostor za Bosnu i Hercegovinu, kao da je teorijski moguće da škola u kojoj rade bude Trinidad i Tobago ili Gvineja i Bisao? Pri čemu uredno na svakom moraju prekrižiti učenik ili učenica.

Zar je zaista toliko teško (graniči li se s nemogućim?) da zdravu pamet stavite ispred nezdrave lojalnosti? Ko vas sprečava, ko vam prijeti, ko vam ne dozvoljava da promijenite ovu moronsku praksu koja iz godine u godinu ponižava vaše kolege? Šta je cilj: da cijede tintu dok ne propišaju krv?

Zar vas nije sramota trošiti sate i dane kontrolišući profesorima tačnost unosa, čitkost rukopisa i kvalitet ispisa? Kad je birokrata u vama pojeo pedagoga?

Photo: DW/Nenad Veličković

Ili ne činite ništa jer cijela ova skribomanija ima sasvim drugi cilj: da kao demonstracija sile pokaže nastavnicima i nastavnicama koliko malo vrijede, koliko je njihov posao u stvari nevažan, kako su oni samo sitni šarafići u mašini za ispiranje mozga. Da ih na kraju teške radne godine ubije u pojam, da im skrati godišnji odmor (ionako nemaju para za njega), da im ne ostavi nimalo vremena za stručno usavršavanje.

Jer bi onda možda otkrili kolika se paučina uhvatila na nastavnim planovima i programima i koliko obrazovanjem djece danas upravlja intelektualni kukavičluk odraslih.

*Tekst preuzet sa sajta Deutsche Welle uz dozvolu urednika

 

 

27.06.2013.

VALENTIN INZKO: SLIJEDE OŠTRIJI STAVOVI PREMA BiH I FINANSIJSKE SANKCIJE

Inzko: Slijede oštriji stavovi prema BiH i finansijske sankcije

image Valentin Inzko        

SARAJEVO - Međunarodna zajednica mora promijeniti i prilagoditi strategiju i politiku prema BiH – tvrdi visoki predstavnik u BiH Valentin Incko. Činjenica je da BiH već duže vrijeme, za razliku od svojih susjeda, ne napreduje, da njeni lideri nisu spremni na kompromis dovelo je do gubljenja stpljenja EU sa našom zemljom, i tihe promjene kursa politike pojedinih zemalja EU prema BiH.

Snažniji preokret u politici međunarodne zajednice prema BiH, Incko očekuje krajem godine. 
 
EU je odavno izgubila strpljenje sa BiH, a to sada čini se postaje i zvanično. Potvrdu za to dobio je i visoki predstavnik Valentin Incko tokom Konferencije parlamentaraca zemalja članica EU u Dablinu. Pojedine zemlje jasno su kazale da će promijeniti politiku i odnos prema BiH i njenim zvaničnicima, kaže Inzko za TV1.
 
"Predstavnik jedne države je rekao da njegova država više neće primati političare na visokom nivou, znači kad dođe neki ministar u njegovu zemlju, primit će ga neki referent , ili šef nekog odjeljenja, to je takva neka politika da neće biti razgovora na visokom nivou, druge države će opet imati sastanke na visokom nivou, ali će razgovor biti mnogo oštriji", kaže Inzko.
 
Nastavlja Incko, ne precizirajući o kojim zemljama se radi, da će čak biti i financijskih sankcija za BiH, u smislu da bi se financijska pomoć EU našoj zemlji mogla vezati za postignuti politički napredak. Napredak na putu ka EU, koji je izostao.
 
"Signali iz Evrope su različiti, neki kažu, nećemo više da se bavimo Bosnom, i na posljednjem sastanku ministara vanjskih poslova koji je završen jučer, zaista se nisu bavili i nema nikakvih zaključaka o Bosni, pošto nekima je već dosta toga, s druge strane oni znaju da je to problem Evrope, a niko ne želi  da tu bude jedna crna rupa", navodi Inzko.  
 
Stavovi međunarodne zajednice, neće se dramatično promijeniti preko noći, ali će dugoročno gledajući do toga sigurno doći - uvjeren je Incko.

 "Sada se samo naslućuju neke promjene, sada je i raspoloženje potpuno drugo nego prošle godine ili prije 4 godine, ali odluke još nisu pale", dodaje.

Prema Inckovim riječima, odluke bi mogle pasti već na narednoj sjednic PIC-a, zakazanoj za novembar.

 

(Vijesti.ba)

Prvog jula političarima dajemo otkaz i uskraćujemo im novac i moć

image Protesti u Sarajevu / Arhiv        

SARAJEVO - Bliži se 30. juni, rok do kojeg su građani Bosne i Hercegovine političarima u svojoj zemlji dali rok da usvoje zakon o jedinstvenom matičnom broju. O reakcijama i aktivnostima koje planiraju u slučaju da zahtijevano ne bude ispunjeno razgovarali ...

...  smo sa aktivistom NVO Akcija građana Šemsudinom Maljevcem.

Za Klix.ba Maljevac je otkrio da, iako pred sobom imaju kratak vremenski period, građani spontano okupljeni uslijed nezadovoljstva neradom političara, aktivno provode kampanju kojom animiraju ljude u zemlji i inostranstvu.

"Prvog jula mi u suštini dajemo otkaz i parlamentarcima i onima na drugim nivoima vlasti. Naravno, prvenstveno parlamentarcima. Oni su nas iznevjerili, iznevjerili su našu djecu. Dok smo mi govorili o JMB-u, oni su o izborima i političkim poenima, dok smo mi govorili o djeci, oni su mislili o novcu", poručuje Maljevac i dodaje: "U tome je naša moć, mi imamo poluge moći u svojim rukama jer je to naš novac i naši izbori. Ljude na to treba podsjetiti".

Ovaj aktivista je uvjeren da će se ljudi odlučiti na građanski neposluh i da će im ovaj primjer biti prilika koju neće ispustiti.

"Priča se nastavlja. Moć imamo i iskoristit ćemo je. Porukama koje nam šalju i domaći političari i međunarodna zajednica očigledno je da smo napravili svojevrstan potres i ovo buđenje pojedinca sada treba nastaviti", ističe naš sagovornik.

O konkretnim potezima koje planiraju javnost će biti pravovremeno obaviještena, dodao je.

Na pitanje da li očekuju da će do 30. juna zahtjevi građana zaista biti ispunjeni, odgovorio je: "Vođeni iskustvom, mi idemo na najgoru varijantu".

(Vijesti.ba/Klix.ba)

 

Nastavlja se borba za povratak Srba u dolinu Neretve i Hrvata u RS

image Emir Suljagić           

SARAJEVO - Negativne političke reakcije iz RS-a na svaki projekt sa potpisom Koalicije 1. mart, nije spriječila njene aktiviste da sa predstavnicima Alternativnog kluba Trebinje dogovore saradnju.

Prvi zajednički projekt je mobilizacija i zaštita prava povratnika, izbjeglih i raseljenih osoba u regiji Hercegovine. Iz obje organizacije poručili su da se ova saradnja temelji ne na politici, već humanom radu, te da ih u ostvarivanju planiranih projekata neće, niti može zaustaviti bilo ko iz RS-a.
 
 Koalicija 1. mart i Alternativni klub Trebinje uskoro počinju raditi na projektu povratka Srba u Federaciju, odnosno dolinu Neretve,  na prostor HNK-a. Osim toga, ovaj projekt obuhvatit će i ljude koji su se već vratili, ali su im potrebne subvencije za poljoprivredu, te svaki vid podsticaja da ostanu u mjestu u koje se se vratili.
 
Blažo Stevović, predsjednik Alternativnog kluba Trebinje kaže: "U Mostaru prvenstveno imamo veliki problem da se vratilo svega 4 hiljade ljudi. Radit ćemo na tome da se što prije radi na onome što je bitno u Mostaru, a to je da Srbi budu ravnopravnije zastupljeni u Gradskom vijeću, zatim javnim ustanovama. "
 
Nedim Jahić, Koalicija 1. Mart: "Da stvorimo jednu novu atmosferu u kojoj se zapravo 1. mart neće moći tretirati kao neki neprijatelj nekog naroda ili grupe, već kao organizacija koja djeluje prije svega protiv stranaka koje negiraju genocid, koje su protiv povratka i koje vode trenutno režim, u RS-u koji narušava ljudska prava. "
 
Ove dvije organizacije radit će i na povratku građana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u Istočnu Hercegovinu. U nastojanjima da umanje međuetničke tenzije, te osiguraju ravnopravnu zastupljenost građana koji su sada manjina u svojim zajednicama u smislu etničke ili vjerske pripadnosti, neće ih niko spriječiti, poručuju.
 
 Blažo Stevović, predsjednik Alternativnog kluba Trebinje: "Vlada i institucije RS-a nemaju pravo da imaju ni negativan ni pozitivan stav prema bilo kome. Oni su servis građana i oni će morati da nam odgovaraju na sve naše zahtjeve, pisma, peticije. "
 
A prva peticija bit će uskoro upućena prvo na adrese Gradskog vijeća Mostara, vlada HNK-a i Federacije, Vijeća ministara, a onda i na adrese institucija vlasti u RS-u. Tražit će svaki vid pomoći da aneks 7 u potpunosti bude proveden.

 

(Vijesti.ba)

 

KAD NEĆE VLAST, HOĆE BLAŽO!

image Blažo Stevović        

Koalicija 1. mart i Alternativni klub Trebinje uskoro počinju raditi na projektu povratka Srba u Federaciju, odnosno dolinu Neretve,  na prostor HNK-a. Osim toga, ovaj projekt obuhvatit će i ljude koji su se već vratili, ali su im potrebne subvencije za poljoprivredu, te svaki vid podsticaja da ostanu u mjestu u koje se se vratili.

 Blažo Stevović, predsjednik Alternativnog kluba Trebinje kaže: "U Mostaru prvenstveno imamo veliki problem da se vratilo svega 4 hiljade ljudi. Radit ćemo na tome da se što prije radi na onome što je bitno u Mostaru, a to je da Srbi budu ravnopravnije zastupljeni u Gradskom vijeću, zatim javnim ustanovama. "

 

(Vijesti.ba)

 

Prvog jula političarima dajemo otkaz i uskraćujemo im novac i moć

image Protesti u Sarajevu / Arhiv        

SARAJEVO - Bliži se 30. juni, rok do kojeg su građani Bosne i Hercegovine političarima u svojoj zemlji dali rok da usvoje zakon o jedinstvenom matičnom broju. O reakcijama i aktivnostima koje planiraju u slučaju da zahtijevano ne bude ispunjeno razgovarali ...

...  smo sa aktivistom NVO Akcija građana Šemsudinom Maljevcem.

Za Klix.ba Maljevac je otkrio da, iako pred sobom imaju kratak vremenski period, građani spontano okupljeni uslijed nezadovoljstva neradom političara, aktivno provode kampanju kojom animiraju ljude u zemlji i inostranstvu.

"Prvog jula mi u suštini dajemo otkaz i parlamentarcima i onima na drugim nivoima vlasti. Naravno, prvenstveno parlamentarcima. Oni su nas iznevjerili, iznevjerili su našu djecu. Dok smo mi govorili o JMB-u, oni su o izborima i političkim poenima, dok smo mi govorili o djeci, oni su mislili o novcu", poručuje Maljevac i dodaje: "U tome je naša moć, mi imamo poluge moći u svojim rukama jer je to naš novac i naši izbori. Ljude na to treba podsjetiti".

Ovaj aktivista je uvjeren da će se ljudi odlučiti na građanski neposluh i da će im ovaj primjer biti prilika koju neće ispustiti.

"Priča se nastavlja. Moć imamo i iskoristit ćemo je. Porukama koje nam šalju i domaći političari i međunarodna zajednica očigledno je da smo napravili svojevrstan potres i ovo buđenje pojedinca sada treba nastaviti", ističe naš sagovornik.

O konkretnim potezima koje planiraju javnost će biti pravovremeno obaviještena, dodao je.

Na pitanje da li očekuju da će do 30. juna zahtjevi građana zaista biti ispunjeni, odgovorio je: "Vođeni iskustvom, mi idemo na najgoru varijantu".

(Vijesti.ba/Klix.ba)

 

Konjanici iz Sarajeva krenuli ka Ajvatovici

image Foto: AA                                                                 
                                                                                                                                                                            

SARAJEVO - Konjanici iz Sarajeva jutros su iz parka At mejdan krenuli u pohod na Ajvatovicu gdje će narednog vikenda biti održana centralna manifestacija 503. Dani Ajvatovice, javio je novinar agencije Anadolija.

Konjanici iz konjičkog kluba "Hidalgo" već duži niz godina idu u Ajvatovicu, a treću godinu zaredom ka jednom od najvećih muslimanskih dovišta u Evropi kreću iz sarajevskog parka At Mejdan.
 
Deset konjanika je, jašući specijalno ukrašene konje, prodefiliralo kroz glavni grad Bosne i Hercegovine. Izazvali su pažnju građana koji su s oduševljenjem posmatrali prolazak konjanika kroz sarajevske ulice.
 
Konji će iz Sarajeva posebnim vozilima biti prevezeni do Fojnice, odakle će preko Vranice, Gornjeg Vakufa, Bugojna, Donjeg Vakufa, odnosno Prusca, konjanici doći do konačnog odredišta.
 
Centralni događaj manifestacije - pohod na Ajvaz-dedinu stijenu, bit će održan u nedjelju, 30. juna 2013. godine, kada je predviđeno i obraćanje reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića.
 
Ajvatovica je tradicionalni pohod Bošnjaka ka raspuknutoj stijeni na planini Šuica. Prema legendi, stijena se raspukla kada je Ajvaz- dedo, pobožni čovjek, u prvim godinama dolaska islama na ove prostore molio da kroz nju proteče voda za Prusac, tada Akhisar (Bjeli Grad).
 
Posljednih godina ovo tradicionalno okupljanje vjernika iz BiH, ali i cijele Evrope, preraslo je u međunarodnu kulturno-vjersku manifestaciju čiji sadržaji se organizuju u osam gradova srednje Bosne.

 

(AA)

 

 

26.06.2013.

RISTO ĐOGO: SAMO DA MUSLIMANA VIŠE NEMA (1)

Knjiga puna zločinaca: Kako se stvarala genocidna Šumska (1) 

Risto Đogo: Samo da Muslimana više nema

  
Photo: Stock

Sredinom devedesetih, u vreme kad je Šumska umišljala da je na vrhuncu moći i da je samo pitanje trenutka kad će čitava Bosna postati vlasništvo dueta Karadžić-Mladić, pojavila se knjiga nevinog naslova „Rat u Bosni: Kako je počelo“ u kojoj su objavljeni tekstovi zloglasnih četničkih likova – poput Rista Đoga, Radovana Karadžića, Ilije Guzine i mnogih drugih. Posle gotovo 20 godina, čitanje ovih krvavih priča ima čudovišan efekat; ne samo zbog činjenice da su mnoge teze danas aktuelne u Dodikovom feudu, već zbog zločinačke, svesne namere da se likvidiraju Bošnjaci, o čumu, slobodno, s ljubavlju, govore autori u ovoj jezivoj knjizi. E-novine će u nekoliko nastavaka objaviti najstrašnija svedočanstva, kao opomenu i upozorenje šta se sve može desiti kad četnička rulja postane gladna krvi... 

Da li da se ubijem ili da me ubiju u Zvorniku: Risto Đogo sa dilemom u ruci
Photo: Stock

RISTO ĐOGO: KRVAVI BAJRAM

Svakoga jutra ustajem u pet sati. Šaljem izvještaj za Radio-Beograd o stanju u Sarajevu. Četvrtog aprila nisam ustao tako rano iz jednostavnog razloga: protekle noći nisam ni oka sklopio, tako da i nije bilo potrebe za buđenjem. Noć sam proveo uz otvoren prozor, pokušavajući da razaznam iz koga pravca dolaze rafalni pucnji. Samoga sebe ubjeđujem da se radi o bajramskoj pucnjavi, mada u dnu duše predosjećam da se, ipak, radi o nečemu mnogo gorem. Upaljen mi je tokom cijele noći radio. Radio-Sarajevo, moja matimna kuća, nema ni jedne jedine vijesti. Zovem i MUP grada. Neki milicioner mi mrzovoljno odgovara:"Pucalo se za vrijeme božićnih, pa zašto ne bi i za vrijeme bajramskih praznika." Šaljem izvještaj za jutarnji dnevnik:

- U Sarajevu su jutros mnoga svjetla ranije upaljena. Gleda se prenos klanjanja Bajram-namaza u Plevaljskoj džamiji. Mnogi koji noćas nisu mogli oka sklopiti od silne pucnjave jutros, se mole i bogu i alahu, da konačno bar jedna noć mirno prođe. U Sarajevu su protekle noći naoružani civili pravili barikade. Pucalo se i rafalno i pojedinačno. Sticao se utisak da se vode ulične borbe. No, čini se da je najkritičnije u Mostaru. Poslije sinoćnje eksplozije kamiona-cisterne uz krug kasarne, pucnjava je trajala do jutros...

You, sexy beast: Biljana četnički odmerava vojvodu Slavka Aleksića
Photo: Stock

Tako je doslovno glasio prvi dio toga prvog izvještaja na prvi dan Bajrama. Kroz glavu mi promiče sinoćnja trećeaprilska noć kada su se putem televizije narodu obratili članovi Predsjedništva BiH: Alija Izetbegović i dr Biljana Plavšić. Održali su prije toga u jednom danu čak dvije sjednice "rogova u vreći", odnosno Predsjedništva. Svima je jasno da se događa nešto krupno. Izetbegović poručuje: "Svi zajedno ćemo Bosnu braniti i odbraniti". Dr Biljana Plavšić kaže: "Sačuvajmo mir dok se političari ne dogovore."

Već iz ove dvije rečenice, dva političara iz dva naroda, jasno je ko je za koju opciju. Dok Izetbegović govori da će braniti Bosnu, a niko je nije napao, Biljana Plavšić govori da se sačuva mir do dogovora. Zaista, ko je napao Bosnu?

Lažu oni, lažem i ja

S tom dilemom odlazim u Radio-Sarajevo gdje montiram prilog za emisiju "Dežurni mikrofon". Tema mi je "Da li se nacionalno cijepa MUP?" Sjećam se da koristim materijale i iz televizijske emisije u kojoj su gosti bili prva dva čovjeka policije Alija Delimustafić i Vitomir Žepinić. I jedan i drugi su za jedinstven MUP. Lažu oni, pa lažem i ja, da je odluka većine da milicija ostaje jedinstvena. Nekako sam sklepao temu i žurim nazad kući. Jednostavno, atmosfera je nepodnošljiva, zrak samo što ne eksplodira. Uzimam na Vrbanja mostu, na benzinskoj pumpi, auto tek napunjeno benzinom. Na tranzitu nailazim na izrešetana dva automobila. Ljudi govore da se sve odigralo noćas. U povjerenju mi govore da je protekle noći izvršen napad na stanice milicije Novo Sarajevo i Novi grad i da su ih muslimani zauzeli. Kao dokaz, pokazuju mi u gepeku jednoga izrešetanog "pežoa" sa taksi tablom preko 300 kapa "zelenih beretki". Na njima već prišiveni grb Alijine Bosne i šest ljiljana.

Srpski snajper za Bošnjake: Sarajevo 1992. godine
Photo: Milomir Kovačević Strašni

Vikend je. Kako pobjeći od svega. Spremam se da krenem na Trebević. Prijatelji mi govore: ne kreći na Trebević. Na Zlatištu muslimanska milicija ne dozvoljava prolazak Srbima. Ne mogu da povjerujem i ipak krećem. I zaista na Zlatištu dvije milicijske patrole. Traže dokumentaciju, traže da otvorim gepek. Propuštaju me, ali ja se vraćam nazad. Jednostavno plašim se da ne ostanem odsječen od grada, od kuće. I dalje se po gradu puca. Istina sporadično, ali neuobičajeno. Nikada se do sada po danu nije čula pucnjava. Stiže i veče.

Radio i Televizija objavljuju odluke Predsjedništva:

1. mobilizacija jedinica Teritorijalne odbrane

2. mobilizacija rezervne milicije i jedinica Civilne zaštite u svim opštinama i gradu Sarajevu

3. vraćanje oružja i opreme iz armijskih skladišta

Voleo je Rista Đoga: Obožavalac u žalosti
Photo: Stock

Alija Izetbegović daje pojašnjenje. Cinično, kao i obično: "Treba omogućiti narodu da se sam brani." Novinar ga ne pita ko je napao narod, niti Alija pominje gdje je to narod napadnut. Jasno je samo da se vrši ubrzano naoružavanje. Svojim očima gledam kako prolaze milicijska kola prema muslimanskom naselju Širokača. Pitam svoga komšiju Dragana Čamura, za koga znam da zna šta se događa i noću i danju ce samo u našoj Trebevićkoj, već i u muslimanskoj Urijandedinoj, da li to milicija ide da hapsi one koji su cijele noći pucali?

- E, moj novinar. Idu oni da im dijele oružje. Nego, skloni ti noćas ženu i djecu na sigurno. Oni će večeras napasti na Kovačiće. Mi ćemo se braniti, a ti piši. Tvoje je da pišeš, a naše je da se branimo - govori mi dojučerašnji nestašni dečko iz ulice, a danas po izrazu lica već ozbiljan čovjek.

Rat počinje - jasno je i meni. Ženu i djecu prebacujem u srpsko naselje Miljevići. Kada smo polazili, kažem Gordani: - Ako se ikada vratimo u našu kuću, sve iznad zemlje što ostane čisti je dobitak.

Teško se rastajati od cijelog dosadašnjeg života. I osmogodišnja djeca shvataju o čemu se radi. Neuobičajno su tihi i mirni. U svojim rukicama čvrsto drže igračke.

- Tata, hoćeš li nam donijeti sve igračke iz kuće - pitaju.

- Hoću. I kupiću vam još - govorim lažući i njih i sebe. Rat počinje, rat počinje, rat počinje - ponavljem u sebi bezbroj puta. I valja se pomiriti sa tom činjenicom.

Noć protiče uz žestoku pucnjavu iz pješadijskog naoružanja. Ne znam da li ijedan stanovnik Sarajeva spava. Radio opet ćuti. Ni slova o pucnjavi u gradu. U tom trenutku nisam znao da su "zelene beretke" već okupirale RTV dom na Alipašinu polju i da su urednici od Alijinog povjerenja kao što su to: Mehmed Agović, Nađa Pašić, Amir Hodžić, Ivan Krištić, Nenad Pejić dobili instrukcije da ne objavljuju ništa.

Đogo i Nogo idu u Togo: Veselje Biljane Plavšić
Photo: www.magyarhirlap.hu

Šaljem novi izvještaj za Radio-Beograd: „U Sarajevu napetost i strah rastu. Pucnjava. Trojica nacionalnih lidera nisu se, i pored najave, sastali. Radovan Karadžić lično nam je rekao da poslije noćašnje terorističke akcije "zelenih beretki" i policije muslimanske nacionalnosti neće i nema šta razgovarati. Postavljen je ultimatum Aliji Izetbegoviću da do 14 sati povuče policiju iz srpskih naselja i odluku o opštoj mobilizaciji, što je shvaćeno kao opšta objava rata srpskom narodu“.

Film ili stvarnost

Po prvi put i mediji, koji su već pod punom kontrolom Alije Izetbegovića, saopštavaju da je rezultat napada na sve vitalne objekte u gradu: trojica mrtvih i više povrijeđenih. Ubijeni su Pero Petrović, milicionar srpske nacionalnosti iz Stanice milicije Novo Sarajevo iz koje su istjerani svi Srbi, Mihajlo Sučić, građanin hrvatske nacionalnosti, koji nije zaustavio automobil u Starom gradu, te Hajraga Kulo, milicioner iz Stanice milicije Novi grad. Da li su ova tri ubistva izvršena po nacionalnom ključu? Ko zna. U svakom slučaju krv je pala. A kada padne krv u tamnom vilajetu onda se vjekovima to klupko lako ne otpetljava.

Šta će Bošnjacima hleb: Risto Đogo se pita
Photo: Stock

Dolazi i 6. april. Dan oslobođenja grada. Taj datum je preko četiri decenije najsvečanije proslavljan na Vracima, srpskom naselju. Tu je Spomen-park poginulim u Prvom svjetskom ratu. No, ovaj šesti april je drugačiji. Vraca su meta napada "zelenih beretki" i muslimansko-hrvatskih specijalaca, koje predvodi Dragan Vikić. Jednostavno, dan ranije se odigrala prava drama, tako da se pokušava ona još dalje izdramatizovati. A petog, poslije ultimatuma koji Alija Izetbegović nije prihvatio, tačno u 14 sati počeo je do tada neviđen obračun. Mjesto događanja: škola milicije na Vracima. U njoj su zabarikadirani pripadnici muslimanske milicije. Srpski specijalci koje vodi Milenko Karišik, kreću prema školi, jer je ona trebala pripasti njima po onome što je dogovarano sa Vikićem. Umjesto mirnog ulaska u objekat, dočekala ih je pješadijska pucnjava, kako iz škole tako i iz divlje sagrađenog naselja Šanac. Počinje neravnopravna borba. Sa nevelike daljine posmatram okršaj i sam još uvijek nesvjestan šta se sve događa. Upotrebljavaju se zolje, ose. Sve bukti. Srpski specijalci su, uz dvojicu mrtvih koji su pogođeni s leđa, iz Šanca, ušli u školu.

Medijska satanizacija Vraca počinje. Šesti april: dan kada evropska dvanaestorica i pored toga što dobro znaju da je rat u Bosni već počeo i da ga je 4. aprila počeo Alija Izetbegović, priznaju za nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu. Muslimansko-hrvatski političari su u ekstazi. Mediji su u delirijumu oduševljenja. Srbi su prkosni ali i preplašeni. Preko Vraca kreću hiljade srpske djece, majki, starih, ali i sposobnih za borbu. Cilj je srpska teritorija Pale. Spasonosno mjesto. No, put do Pala ne vodi normalnim putem pored Vijećnice ili preko Zlatišta, koje su zauzele paramilicijske muslimanske jedinice, već preko Tilave i Tvrdimića. Blato. Makadamski put. Prolaz moguć samo vojnim kamionima. Plač djece i njihovih majki. Zavežljaji kao nekada. Da li se to snima film ili je sve stvarnost? Da li to opet srpski narod ide u zbjegove? Srpski policajci pokušavaju već u Lukavici da umire narod, da mu pomognu u njegovim mukama. Na raskrsnici susrećem Ljubu Nikolića, kolegu iz Radio-Beograda. Sa njim njegovi najdraži. Ljubo je bolestan i mora hitno za Beograd. Preuzimam njegovu suprugu sa djetetom da ih prebacim na Romaniju. Ljubo se vraća u muslimanski dio Sarajeva. Veze sa Beogradom već su u prekidu, odnosno do autobuske karte se teško dolazi. On odlazi preko Banjaluke u Beograd. Ja po ko zna koji put u Tilavu.

Utočište fašista: Pale, SS štab za ubistvo Bosne
Photo: Stock

Posmatram novu srpsku muku: zar opet u brda? Pitam se, a umjesto suza niz lice mi se slijevaju kišne kapi. Bože, ima li te? Zar su srpska djeca opet nekome kriva? Zar moji Marko i Darko moraju u planinu, zar opet ostadosmo narod bez države? Stotine je pitanja, ali raditi se mora. Šaljem izvještaje. Pišem ono što vidim svojim očima, jer dezinformacije su već dominantne. Haos. To je osnovna odrednica svega što se događa u Sarajevu i svega što se događa u ostalim gradovima već bivše Bosne i Hercegovine. General Milutin Kukanjac i dalje obećava mir, a narodu je jasno da mira nema. Srpski narod još uvijek vjeruje u svoju Jugoslovensku narodnu armiju. Ona mirno sjedi u kasarnama. Susrećem u Tilavi jednog od hrabrih oficira koji shvata šta se događa i koji se stavlja na čelo srpskih odbrambenih snaga Sarajeva. Major Ledeni, govori narod. Major Krstoviđ. Komanda mu je negdje u brdima, ali je major stalno u pokretu, među narodom. Pokušava organizovati Srbe da se brane. Ima vremena i za novinare. Zovemo zajedno Neđu Miljanovića, generalnog direktora RTV Sarajevo. Molimo ga da dio opreme da srpskom narodu da i on kaže svoju istinu, jer preko RTV, kome je on na čelu, Srbi nemaju prava da kažu istinu. Naravno, odgovor iz Neđinog kabineta je: Vi ste četnici, srpski narod je uz Aliju. Kakve gluposti. Na svu sreću sa Pala stiže vijest da je formirana Srpska novinska agencija SRNA koja pokušava da pošalje srpsku istinu u svijet. Muslimani stavljaju zabranu na rad agencije. Naravno, SRNA i dalje radi. Muslimanski zakoni ne važe na srpskoj teritoriji.

Ovo je vjerski rat

Teror muslimana se nastavlja. Upadaju sa Širokače u Nevesinjsku. Iz kuće izvlače dvojicu nenaoružanih Srba: braću Trifkoviće. Iliju na Jevrejskom groblju masakriraju. Postaje jasno svima da je ovo vjerski a ne ideološki rat. Ilija je bio samo Srbin, a nije bio opterećen bilo čime drugim. No, čim je Srbin treba ga ubiti - logika je Alijine soldateske. Znam dobro Iliju. Zovem Mirsada Tokaču, glasnogovornika muslimanskog CSB, komšiju. On mi hladno odgovara da nije istina da je ubijen Ilija Trifković. Pitam ga: a ko je zapalio kuću Sime Rađenovića? Ko je izrešetao kuću Dragana Vučetića? Niko - kaže Mirso. Provjeri, molim te -opet se obraćam Tokači. Nakon dva sata, Mirsad mi odgovara da su neki ekstremisti zapalili Siminu kuću, da mu je jako žao, jer je Simo dugogodišnji prijatelj njegovog oca. Možda Mirsadu i jeste intimno žao, ali u njegovim izvještajima ni dalje nema tih neumitnih činjenica.

Četnički spermatozoidi Rista Đoga: Šumnjaci, veseljaci
Photo: Facebook

Nastavlja se teror. Predrag Močević-Peđa, vedri momak sa Grbavice, nađen je zaklan u kadi sopstvenog stana u Zagrebačkoj ulici. U kadi prosut mozak. Naviru sjećanja. Nekada su nas udarali maljem u glavu i bacali u jame, a sada eto u kadi nam prosipaju mozak. Miodrag Tarana to i kamerom bilježi, ali je svijet gluv i slijep na srpski prosuti mozak. Srbi su krivi i kad im curi mozak niz keramičke pločice. Bezdušni svijet broji svaku srpsku granatu, ali ne broji srpske izvađene oči, niti srpske odsječene uši, niti srpske uplakane majke, niti srpsku djecu siročiće. Kome da ispričam priču o Milu Simeunoviću iz Ivanića. Čovjeku koji je branio svoje Ivaniće i samo zato ubijen. Sina vojnika ima u JNA. Umjesto da ta JNA brani Ivaniće, Mile ih brani, a sin mu je zatvoren u kasarnski krug. Kukanjac putem radiotelevizijskih predajnika razgovara sa ludim Muratom Šabanovićem, ali ne razgovara sa majkom Predraga Močevića, niti sinovima Mila Simeunovića. Hoze Kutiljero, potpredsjednik Konferencije o Bosni i Hercegovini, treba da stigne u Sarajevo. O čemu uopšte razgovarati. Krv pada.

Sada je potpuno jasno da je ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića bio samo uvod u stradanja srpskog naroda na tlu bivše Bosne i Hercegovine. Istina o tome stradanju ne stiže u svijet. Koji je teror teži: onaj "zelenih beretki" ili medijski teško se odlučiti. Moj zadatak je što prije krenuti sa srpskom radio-televizijom. Na Palama, u Domu kulture, 17. aprila tačno u podne glas spikerice Vladane Savić, djevojčurka sa Pala: Ovdje Radio Srpske Republike Bosne i Hercegovine, na frekvenciji 945 megaherca. Zatim himna "Bože pravde" i prve vijesti. Krenulo je. No, nakon sat vremena iskače predajnik. Popravka. Opet ide. Telefoni zvone. Zanimljivo, najviše nas zovu muslimani. Psuju četničku majku. Sve će nas poklati, prijete. U tom trenutku shvatam da je to, poslije pobjede na Vracima, druga srpska pobjeda u ovom nametnutom nam ratu.

Srećom, i on je mrtav: Ilija Guzina, još jedan glupi tv-četnik
Photo: S-kanal

Već sutradan naš glas se ne čuje. Alijin radio uključio predajnik snage 300 kilovata na našu frekvenciju. Guši nas. Neprijatan razgovor Todora Dutine, direktora SRNE, sa Naćom Pašić i Milenkom Voćkićem. Bezuspješan. Moramo tražiti drugu frekvenciju. Ne daju nam da emitujemo svoj radio program, kako bi nam hljeba dali? Shvatamo da smo narod koji se mora za sve izboriti. I radio opet svira na novoj frekvenciji od 1242 kiloherca. U bijesu što nam sve zabranjuju puštamo najžešće srpske pjesme. Sa našeg talasa odlaze nove priče o zločinima nad srpskim narodom. Nižu se imena poginulih i masakriranih: Đoko Divčić, Miro Ždrale, Rajko Stupar, Ljubo Bajević, Đoko Sladoje...

Pravo na svoju zemlju

Svijet opet ne vjeruje. Treba slika, kažu. Valja krenuti u formiranje televizije. Kako? Tehnike nema. No, dobri ljudi donose. Neko kameru, neko mikrofon, neko frizelajt. Stižu reportažna kola 26. aprila, na prozor Redakcije u Radiju kuca mi Miodrag Tarana: hajde da pošaljemo sliku prema Beogradu. Zar je moguće? Kaže da jeste. Izlazim i nešto govorim. Nešto se slika. Naravno, ta prva slika nikada nije ugledala svjetlo dana, ali smo znali da možemo. Iz dana u dan sve nas je više. Stižu srpski kadrovi iz Alijine radiotelevizije. Rat bjesni. Zavedeni Srbi još uvijek vjeruju u mogućnost dogovora. Čak odlazim na neke pregovore zajedno sa dr Ljubomirom Zukovićem u zgradu RTV na Alipašinu polju. Tamo zatičem svoje dojučerašnje, kako sam mislio, prijatelje: Milenka Voćkića, Nađu Pašić, Nenada Pejića, Arijanu Saračević. Medijator razgovora je Kolm Dojl, čovjek u bijelom, evropski posmatrač. Predstavlja nas kao predstavnike stranaka, mada ni profesor Zuković ni ja nikada nismo bili čanovi SDS. Protestujemo, ali uzalud. Uzaludan je bio i razgovor o mirnoj podjeli RTV. Muslimani jednostavno hoće sve.

 

Mali šumski Hitler: Radovan šeta kroz svoj Berlin-Banjaluku
PHOTO. Stock

Povratka više nema. A i kako da ga bude kada u RTV-domu kolju tv-čovjeka Ranka Kablara. Kako da bude povratka kada ubijaju lojalnog im Srbina Žarka Šipku? Kako da ga bude kada me proglašavaju ratnim zločincem, a ni pištolja nemam? Kako da bude povratka u neku zajedničku državu kada moj narod, moje dojučerašnje kolege nazivaju zločincima, čudovištima s brda, jadovanima, zlikovcima, agresorima? Pa kako se može biti agresor na sopstvenu kuću, na sopstvenu zemlju? Kako da budu agresori Ilija Trifković, Peća Močević, Mile Simeunović kada su ubijeni u sopstvenoj kući, u sopstvenoj kadi, na sopstvenoj zemlji? Istina? Postaje to slogan i naše televizije - Kanala S. Istina? Da li svijet hoće istinu? Ni danas mi to nije jasno. Hoću sebi da kažem da svijet hoće istinu, ali fakta govore drugo. Istina je ono što je u službi Džordža Buša i njegovih 60.000 administrativaca. Koga još zanima patnja jednoga naroda, malog, ubijanog. Tom malom, desetomilionskom narodu čak govore kao optužbu da hoće Veliku Srbiju! Velika Njemačka je po njima demokratija, a neka Velika Srbija fašizam. Čudni neki aršini. Nikola Gardović je ubijen na Baščaršiji što je 2. marta nosio srpsku zastavu. Pero Petrović je ubijen što je bio Srbin u Novom Sarajevu. I sada čujem pukovnika Stanislava Galića, komandanta Sarajevskoromanijskog korpusa: poginulo za slobodu srpskog naroda 565 Srba. Samo iz njegovog korpusa Opet se piše krvava drama. No, ne napušta ni mene, ni sve oko mene, ubjećenje da ćemo odbraniti zemlju prađedova.

Moga đeda Rista su 42. ubile ustaše iz Borča. Sada bi da ubiju mene i moj narod. Za đeda sam im bio oprostio. Oproštaja više nema? Ma, znajući nas, našu pravoslavnu dušu, sve mi se više čini da ćemo im opet oprostiti. Neka bude i tako, samo neka oni više ne budu sa nama. Imamo li pravo na svoju zemlju? Ja odgovor znam.

 * Risto Đogo, četnik i fašista, bio je medijski simbol orgijanja nad opsednutim Sarajevom. Njegova naci-duhovitost i oduševljenje nad mrtvim Sarajlijama užasavali su sav normalni svet. Video-radovi kojima se izrugivao žrtvama deo su bolesnog uma Rista Đoga koji je svoj život okončao 12. septembra 1994. Telo mu je pronađeno u jezeru Zvornik: tvrdilo se da su ga ubili Arkanovci, ali nije daleko od istine da je njegova smrt rezultat neuspelog ratnog biznisa. U obe varijante, lepo je što je mrtav. Lakše se diše bez četnika sa Pala!   

 

************************************

Razmnožavanje priprostom deobom: Krunski savet dinastije Obrenović

Bez dva-tri kralja ne valja

  
Princ bez princes krofne: Slobodan Jakovljević, devojačko Obrenović
Princ bez princes krofne: Slobodan Jakovljević, devojačko Obrenović
Photo: Večernje novosti

Da sam juče umro ne bih znao da i Obrenovići imaju Krunski savet! Potežem ja s vremena na vreme prava i ove dinastije da ravnopravno uđe u trku za srpski presto koji monarhisti strpljivo glancaju, pozlaćuju i tapaciraju čekajući svojih pet minuta; lično znam dvoje muških ako ne potomaka ono daljih rođaka Dinastije Obrenović (potpisali su nedavno neku nazadnu peticiju, ne mogu da se setim koju, ali mora da su oni!), uglavnom tek danas shvatim da Obrenovići imaju pristalice, da imaju svoj vlastiti Krunski savet čiji je dostarešina, kako lepa reč (a ne podstarešina, kao podnarednik!) pohvalio suparničku dinastiju što su njeni pripadnici obišli grob Obrenović-Mašin, tja, nisam znao ni za ovaj ekumenski događaj, ama se veselim što su preda mnom i referendum i izbori: “Jeste li za to da se mrska republika kao oblik neprikladan za Srbe, Srpkinje i Srpčad jedared za svagda ukine, a da se Srbija vrati na blagoupravljanje Kralju, Bog ga poživeo, i svakog ko zaokruži DA!”! Pa će nakon plebiscita o monarhiji biti izbori, a na izborima biće  Karađorđevići, Obrenovići, Hrebeljanovići, Nemanjići, a zašto ne i neka porodica koja dosad nije kraljevala, a koja bi istakla svog kandidata – potonji bi bio kao nešto kao vanstranačka ličnost na višepartijskim izborima

Photo: Stock

Motrim ja pomno koliko se kad posetilaca pozitivno izrazilo o mom radu, jedan me je čitalac izričito pohvalio, sedamnaestoro beše (us)kliknulo da dobro je, gle, veoma, ranije je zadovoljnika bilo kudikamo više, ali i ovih osamnaestoro pohvaljujem ja kao Jovica Stanišić sudiju koji ga je oslobodio i kao Oskar Vajld pozorišnu publiku inteligentnu što može razumeti njegovu dramu.

Pročitao sam ponovo svoj tekst pitajući se da nisam ozledio nečija kraljeljubiva čuvstva, da nisu moji čitaoci listom zadovoljni izbornikom Mihajlovićem pa sam ih neprijatno iznenadio? Shvatio sam da stanovništvo ima u mene još manje vere nego u Crkvu i u Armiju, ali kad bih i znao šta bi iz moga pera naišlo na dopadanje većeg broja građana (x>17), prekasno je da se podredim ukusu miliona potrošača, biće, dakle, kako je vazda i bilo!

&

Da sam juče umro ne bih znao da i Obrenovići imaju Krunski savet! Potežem ja s vremena na vreme prava i ove dinastije da ravnopravno uđe u trku za srpski presto koji monarhisti strpljivo glancaju, pozlaćuju i tapaciraju čekajući svojih pet minuta; lično znam dvoje muških ako ne potomaka ono daljih rođaka Dinastije Obrenović (potpisali su nedavno neku nazadnu peticiju, ne mogu da se setim koju, ali mora da su oni!), uglavnom tek danas shvatim da Obrenovići imaju pristalice, da imaju svoj vlastiti Krunski savet čiji je dostarešina, kako lepa reč (a ne podstarešina, kao podnarednik!) pohvalio suparničku dinastiju što su njeni pripadnici obišli grob Obrenović-Mašin, tja, nisam znao ni za ovaj ekumenski događaj, ama se veselim što su preda mnom i referendum i izbori: “Jeste li za to da se mrska republika kao oblik neprikladan za Srbe, Srpkinje i Srpčad jedared za svagda ukine, a da se Srbija vrati na blagoupravljanje Kralju, Bog ga poživeo, i svakog ko zaokruži DA!”! Pa će nakon plebiscita o monarhiji biti izbori, a na izborima biće  Karađorđevići, Obrenovići, Hrebeljanovići, Nemanjići, a zašto ne i neka porodica koja dosad nije kraljevala, a koja bi istakla svog kandidata – potonji bi bio kao nešto kao vanstranačka ličnost na višepartijskim izborima!

Ako bismo se odlučili za Kraljevinu, a izabrali potpuno novu i takoreći buduću dinastiju, pokazali bismo da monarh ne mora da se pojavi posle nekog krvoprolića, ustanka, svrgavanja prethodnog kralja ili infanta i njegovih namesnika, da kraljevina ne mora da se rodi iz pepela nekog dušmanlijskog carstva, nego da je za zasnivanje kraljevine dovoljna volja naroda koji zna šta hoće i koga hoće!

Kraljevska loza, to je naša dijagnoza: Obrenovići na drvetu
Photo: Večernje novosti

Nova vlast prepuna je ljubavi i brige za dinastiju, pošto je ugodila bezmalo svim mrtvima pripadnicima dinastije, pošto ih je sve prenela sa sviju meridijana u Oplenac, sada je zbrinula i jedno živo biće, princezi Jelisaveti vratila je vilu zvanu „Crnogorka“, plači partizanijo!

Srpski pokret obnove išao je vazda ispred svog vremena držeći stranu monarhiji i četnicima, ali od svega što su učinili nakon pada Berlinskog zida ostade vukovcima samo autorsko pravo na spasovdansku litiju, a sad vidim da osnivaju Akademiju SPO, besplatno će obučavati polaznike željne da uče na neprebrojivim greškama ovoga umnogome ukletog pokreta; pomislio sam da ostaci zaklane partije hoće zarade na svom ma koliko gorkom iskustvu, ne, akademija je besplatna, upis je do mislim prvog septembra, nema prijemnog, jedino što kandidati ne smeju biti stariji od trideset godina, nešto dakle poput političke škole u Kumrovcu, samo će ovo biti u rodnoj kući Vukovoj, u ravnom Banatu.

Predsednik Nikolić je mislim u Bratislavi izvoleo reći da Srbija „nema drugu porodicu nego Evropu“, uh, koliko je pojedinica negadljivih na gotove recepte ponovilo rečenicu „nemam rezervnu domovinu, Srbija mi je sve“, da bi taj besmrtni obrazac naš najbolji sin sada proširio: na mesto pojedinca postavio je Srbiju, a tamo gde je bila Srbija ukomponovao je Evropu, u Trebinju se orator proveo kao kera u bunaru, u manastirska bratija, ali i uprava su ga blagoiskulirali, te se predsedniku Republike oteše ove grke reči: „Došao sam da se poklonim senima Dučića, a našao sam kuću bez domaćina!“

Senima je zacelo drago, a kaluđeri neka greh oholosti okaju kad im bude zgodno!

Koštunica će na Vidovdan kroz prestoni Beograd predvoditi svoju elitnu partijsku jedinicu i sve onima koji na pomen reči Evropa potežu ko kuburu ko jatagan!

Počasni predsednik Demokratske stranke počasno putuje li putuje, nadam se da to plaća stranka ili on sam, jer kao u kakvoj pesmi o starovranjskom adžamiji – nikad doma nije: sa Stoltenbergom je divanio, prenose slobodni mediji, o odnosima dveju zemalja, prvopomenuti je makar premijer, počasni predsednik partije u rasulu zar može predstavljati zemlju koja je u usponu i sva okrenuta porodičnom životu tj. Evropskoj uniji! Pa je bio u Berlinu, pa Zagrebu, dobro, to nije daleko, ali verovatno je doleteo iz Stokholma ili sa severa Nemačke, zaista, ko to uopšte od agencija i novinara prati, ko i iz kakovih pobuda tako požrtvovano održava mit o ugasloj zvezdi? Mirjana Marković to za sebe čini sama, uz pomoć privrženika koje ne vija Interpol te su kadri i vlasni da u domaji prave promocije svojoj boginji, njeno delo „Prognana i neizgubljena“ dobilo je svoj treći nastavak, aferim, prognanice! Stanovnici Beograda ushićeni su vešću da će svako bogovetno vozilo imati barem jednog kontrolora, kad već plaćamo, hoćemo i da se to svakodnevno proverava i overava, ideal je da svaki putnik ima svoga kontrolora, prema mojim proračunama za dve će godine radnosposobno stanovništvo raditi mostly u kontrolorstvu: jedni u Parking servisu, drugi u BusPlusu, treći u Komunalnoj policiji.

Photo: Stock

Žandarmerija ima slogan „Srbe čuva Bog i Žandarmerija“, Ustav može da odvaja državu od crkve koliko mu drago, ove dve sile, sjedinjene u reklamnom sloganu ne može ništa da odvoji ni da dekoncentriše, ne znam grešna mi duša ni kad pada Dan Žandarmerije, a biće velelepna vežba, pokazno zanimanje, parada i šou (za espeesovce je defile žandarmerije što i litija za SPO).

Oni koji ne dobiju posao u najrazvijenoj grani naše privrede,  kontrolorstvu,  radiće u Državnoj lutriji, kazinima, kockarnicama i sportskim igraonicama koje će zbog svog vaspitnog značaja dobiti od države znatne donacije i poreske olakšice.

Novi Sad je ukrašen grafitima „Smrt dođošima“, uh, više nema ni naloga za prisilni odlazak („Dođoši, napolje iz ravnice! Pravac na vaš rodni krš, kraš ili karst!“), nego se ide na konačno rešenje, rođeno iz duha običnog drvenog vesla („Jeblo vas veslo koje vas prevezlo!“), šta je još bilo, Jemen priznao lažnu državu, „Kurir“ se dodatno zakrvio sa JK i tvrdi da je na njenom koncertu bilo svega deset hiljada duša, da li će pevačica (koja je ipak prošla bolje nego Toma Nikolić u manastiru) potražiti pravdu na sudu, bumo videli, Svetlana Ražnatović iskusurala se Otadžbinom iskeširavši jedan i po milion u valuti naše buduće porodice, sve je dobro što se dobro svrši.

 

 

26.06.2013.

NEDJELjNA TRAFIKA

Nedjeljna trafika

Ustaše, pička vam materina četnička!

 
Photo: www.vreme.com

A gdje ćeš nego među dražoljupcima pronać lika koji će pokazivat takav senzibilitet za "romantične vizije Ustaškog pokreta"?! Koga ćeš uhvatit da se pali na priče o nespojivosti ustaštva s nacizmom i fašizmom nego onoga kome je četništvo mjerna jedinica za antifašizam?! Valjda si skužio da će se hrvatski i srpski revizionisti uvijek lako dogovorit da su antifašisti bili svi osim partizana. I da će se ta povjesničarsko-istoriografska bratija, susljedno svojoj pameti, na kraju usuglasit i oko toga da su i Hitler i Mussolini bili veći antifašisti od Tita

Photo: Dragan Kujundžić

Četvrtak, 20.6.2013.
Mirela ili klijentela?
– Šta ti misliš, trafikant: hoće li Mirela Holy u petak stvarno napustit SDP?

Pa bilo bi to u potpunom skladu s imenom stranke...

Nisam siguran da sam te razumio, ali sam zato siguran da nisam.

A šta u ovom slučaju znači SDP ako ne Samo Do Petka?!

Mogao sam i mislit da je neka tebi svojstvena bedastoća... To je kao da ja sad ispalim da u tvom slučaju SDP znači Slaboumnih Dosjetki Prodavač. Ozbiljno te pitam: odlazi li Mirela u petak?

Pa sama ti je rekla da odlazi ako Vlada ne usvoji njezinih 14 amandmana na Zakon o zaštiti prirode.

A zašto bi Vlada uopće razmatrala te amandmane, među kojima i taj razvikani zahtjev da se formira nekakva Nacionalna parkovna agencija?! Kao da i bez nje nemamo gomilu agencija za koje se ne zna ni kog vraga rade ni čemu služe!

Molim te da koristiš stručnu terminologiju, kakva priliči javnom diskursu o zaštiti prirode. Dakle, ne kaže se "gomila" nego "šuma agencija".

A tko to kaže?

Resorni ministar Mihael Zmajlović. "Ne treba nam još jedna agencije pored šume agencija za koje se često ne zna ni koja im je svrha." Završen citat.

Dobro, čemu nam još jedna u šumi agencija? I zašto Mirela Holy toliko inzistira na njoj?

Pa možda baš zato što mnogi od te retoričke šume ne vide stablo. Ona, koliko sam shvatio, ne zagovara osnivanje još jedne besmislene i disfunkcionalne agencije, nego traži da se Nacionalna parkovna agencija formira upravo zato da bi se objedinilo upravljanje svim nacionalnim parkovima i parkovima prirode, te da bi se u nju slijevao sav tamo zarađeni novac, kojim bi se onda realizirali kapitalni projekti zaštite prirodnih dobara. 

Šta bi to onda bilo: još jedna agencija za slijevanje i redistribuciju novca?

Ti bi se fakat mogao zaposlit u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode kao referent za slijevanje i redistribuciju dežurnih misli ministra Zmajlovića! Usput ga možeš priupitat smeta li mu zapravo to što njegova predšasnica Mirela Holy osnivanjem Nacionalne parkovne agencije želi – kako je rekla – "spriječiti pogodovanje klijentelizmu političkih stranaka i lokalnih šerifa da se taj novac troši na financiranje projekata koji nemaju nikakve veze sa zaštitom prirode".

Šta ti zapravo hoćeš reć: da i ova Vlada želi očuvat stranački klijentelizam?

Vidjet ćemo i u petak je li Milanoviću i njegovim ministrima više stalo do stranačkog klijentelizma ili do programa na kojem su jahali u izbornoj kampanji.

Kakvog programa?

Plana 21 na koji se poziva Mirela Holy.

Photo: www.tportal.hr

Ma tko se toga još sjeća? Negdje sam pročitao da će Čačić u zatvoru napisat novi Plan 21...

Pa eto, bivša ministrica se – na nevolju kratkopametnih – sjeća da je izvorni, a ne zatvorski Plan 21 doista postojao i da je bio zamišljen kao ugovor s građanima Republike Hrvatske te da prema tome obavezuje Vladu da ispoštuje ono što je u njemu napisano. A u njemu stoji i ovo: "Cilj nam je u gospodarsku i razvojnu politiku unijeti proaktivan pristup politici zaštite okoliša kao središnjoj, prioritetnoj, razvojnoj i europskoj politici Hrvatske."

A taj cilj se kao ne može postić bez Nacionalne parkovne agencije?

Sasvim sigurno se ne može postić Zmajlovićevom strategijom "poboljšavanja postojećeg modela upravljanja", dakle onog po kojemu je normalno da se nacionalnim parkovima upravlja tako da se hoteli na Plitvičkim jezerima griju na mazut ili da nema kanalizacijskog sustava...

Ali, trafikant, valjda u ovoj zemlji ima i većih i ozbiljnijih problema od upravljanja nacionalnim parkovima!

Ovdje uvijek ima "većih i ozbiljnijih problema" koji se uporno ne rješavaju nego služe kao vječiti izgovor za nerješavanje i onih tobože manjih i tobože neozbiljnijih problema. Zar ti stvarno misliš da bi odustajanje od dosadašnjeg, dokazano lošeg, modela upravljanja nacionalnim parkovima ubrzalo rješenje bilo kojeg od tih "većih i ozbiljnijih problema"?

Pa naravno da ne bi, ali nije to razlog da bivša ministrica sada ide postavljat Vladi svoje ultimatume...

Ja mislim da je Vladino inertno odustajanje od bilo koje ključne točke predizbornog programa više nego dovoljan razlog da joj se taj program nabije na nos.

Načelno si u pravu, ali Mirela Holy fakat pretjeruje kad o zaštiti prirode govori kao o pitanju ideološke naravi...

Ma ne pretjeruje, nego fatalno griješi što uopće spominje ideološka pitanja u stranci koja, poput većine stranaka u ovoj zemlji, nema druge ideologije osim klijentelizma!

Petak, 21.6.2013.
Lex Perković vs. Lex Šeks
– Je li tebi jasno, trafikant, zašto se ministar Orsat Miljenić i vladajuća družina rukama i nogama opiru izručenju Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu? 

Nije mi jasno, ali vidim kako naš ministar pravosuđa uporno ponavlja da izmjenama Zakona o – kako se ono kaže – kaznenoj suradnji... e jebiga, nije kaznenoj nego pravosudnoj... Pričekaj samo trenutak da se skoncentriram, pa ću mu iz cuga odrecitirat naziv... 

Siguran si da možeš? 

Sto posto. Znao sam točno u slovo kako se zove, ali mi se valjda od silnog ponavljanja izmiješalo gradivo. 

Je l' ti treba pustit tekst preko ekrana kao za karaoke? 

Ma ne treba, evo sad ću, samo da uhvatim zalet... Zakona, zakona, zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije! Ha, šta kažeš?! 

Bez ijedne greške, trafikant, ali i bez ikakve potrebe. 

Photo: dalje.com

Zašto misliš da je bez potrebe? 

Zato, nesretniče, što si umjesto da razbijaš glavu i lomiš jezik, mogao jednostavno kazat Lex Perković. 

Ali po Miljenićevom tumačenju ispada da to nije nikakav Lex Perković... 

Nego šta je? Lex Miljenić? 

Čuj, da ga je borbeni Vladimir Šeks uspio oborit na saborskom Odboru na zakonodavstvo, onda bi se na njegovu nesreću vjerojatno zvao Lex Šeks. 

Zašto na Šeksovu nesreću? 

Pa zato što bi taj zakon omogućio da Hrvatska jednoga dana izruči i Vladimira Šeksa. 

Zašto njega? 

Zbog kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret, a počinjena su debelo prije 7. kolovoza 2002. Ovakav kakav jest, taj – kako kažeš – Lex Perković štiti i Šeksa. 

Ma od koga ili od čega ga štiti? 

Od izručenja Srbiji. 

Jebala te Srbija, trafikant! Pa nije Srbija u Europskoj Uniji i prema tome njeni nebulozni zahtjevi nemaju nikakve veze s ovim zakonom! 

A šta ako i Srbiju jednoga dana prime u EU? I šta ako ona tada zatraži da joj izručimo Šeksa? 

Ma izručit ćemo joj... uh, htio sam ti reć šta! 

Nećemo joj izručit to što si ti htio reć, već joj zahvaljujući ovom zakonu nećemo izručit čak ni Šeksa. Drzne li se Srbija zatražit njega ili bilo kojeg drugog državljanina Republike Hrvatske, mi se samo pozovemo na slovo zakona i u njemu upisan nadnevak, i pravosnažno kažemo: "Odjebi, Srbijo, u skokovima! U našem je zakonu, kao i u zakonima još nekih zemalja članica Europske Unije, bratske zajednice svih naših ravnopravnih naroda i narodnosti, napisano da nismo dužni postupati po europskom uhidbenom nalogu za kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002.". 

Stvarno si teži slučaj kretena! 

Zašto sam kreten? Zato što poštujem pozitivne zakonske propise Republike Hrvatske koji mudro i razborito odbacuju i samu mogućnost da Vladimir Šeks bude izručen Srbiji? Ne dam Šeksa Srbiji, baš za inat i tebi i Šeksu! 

Kako možeš, morončino trafikantska, uopće dovodit u vezu srpske podmetačine nedužnome Šeksu s legalnim i legitimnim njemačkim zahtjevima da im se izruči nalogodavac udbaških likvidacija?! 

Ne dovodim ih ja, nego baš naprotiv želim spriječit mogućnost da ih itko dovede u vezu. Znaš kako to ide: čim ti netko otkrije rupu u zakonu, evo ti odmah za njim čitave bulumente tužitelja i fiškala sa zahtjevima "Izruči mi ovog, izruči mi onog..." 

Oprosti, trafikant, možeš li mi pokazat punomoć? 

Kakvu punomoć? 

Onu kojom te je Orsat Miljenić ovlastio da ga zastupaš kao odvjetnik u sporu "Pravdoljubiva hrvatska javnost protiv aktualnog ministra pravosuđa". 

Otkud ti sad to? 

Pa otud što rječitije od Miljenića braniš njegovu poštapalicu kako se zakon ne mijenja da bi se spriječilo Perkovićevo izručenje već da naši sudovi ne bi bili zagušeni nebrojenim uhidbenim nalozima iz europskih zemalja! 

Ma ništa ja ne branim, izuzev – ako mi ne zamjeraš – Šeksa od Srbije... 

Ako ne braniš Miljenića, kako onda objašnjavaš hitnost s kojom je Lex Perković upućen u proceduru? 

Pa možda je Miljenić tim zakonom brže-bolje želio zaštitit naše građane od procesa pod fatalnim utjecajem političkih moćnika kakvi su u posljednje vrijeme zaredali po nekim sudovima u inozemstvu. Evo vidiš naprimjer ovaj Haag... 

Šta sad petljaš Haag? 

Pa zbog pisma danskog suca Frederika Harhoffa... 

Onog što bezočno insinuira da je časni Theodor Meron primorao časnog turskog suca Mehmeta Güneya da promijeni svoje mišljenje u slučaju Gotovine i Markača? 

Onog čije pismo nijedan medij u Republici Hrvatskoj nije prenio u cijelosti. Valjda zato da pravdoljubiva hrvatska javnost ne pročita kako je Meron natjerao suca Alphonsa Orieja da navrat-nanos donese oslobađajuću presudu Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. I kako su onoj tvrdoglavoj francuskoj sutkinji Michele Picard ostavljena samo četiri dana da napiše svoje izdvojeno mišljenje o kojemu se, na koncu, uopće nije ni raspravljalo. 

U tvojoj se glavi, trafikant, na ovoj vrućini ukiselio popriličan kupus! Kako se u bilo kakvu vezu može dovest haški proces Stanišiću i Simatoviću s njemačkim zahtjevom da Hrvatska izruči Josipa Perkovića? 

Pa zar i Simatović i Stanišić nisu bili udbaši? 

Photo: Stock

Jesu. 

Misliš li ti da im je pošteno i pravedno presuđeno? 

Naravno da ne mislim. 

A zašto onda misliš da bi se Perkoviću ili bilo kome iz njihove firme drugačije sudilo? 

Hoćeš reć da je pravda, odnosno nepravda, za sve njih ista? 

Tako je. Kako za Jovu, tako i za Sovu.

Subota, 22.6.2013.
Četnička semantika i ustaška romantika
– Zašto ti, trafikant, radiš i na današnji dan?

Zato što se Dan antifašističke borbe u novinama obilježava radno a ne svečano.

A šta bi ti: da se obilježava svečano a neradno?

Kad vidim kakva je poslovnost ovladala hrvatskim medijima, ne bi me začudilo ni da su neke novine danas izašle sa sloganom "Arbeit macht frei!" u zaglavlju... Evo, u jednim nam hrvatskim novinama prigodno predstavljaju "vodećeg srbijanskog vojnog povjesničara" koji nam tumači da ustaški pokret nije bio blizak ni fašizmu ni nacionalsocijalizmu.

Nego čemu je bio blizak? Zen-budizmu?

Evo slušaj: "Možda je najbolje ustaške svjetonazore sumirao ustaški pukovnik i general NDH Tomislav Sertić pred partizanskim istražiteljima nakon rata". A sada poslušaj i to – kako "vodeći srbijanski vojni povjesničar" kaže – najbolje sumiranje ustaškog svjetonazora: "Što se tiče moga ustaškog uvjerenja, to nije ni u kakovoj vezi sa fašizmom i sa nacionalsocijalizmom. Ja sam svojim častnicima govorio da ustaški pokret nije identičan sa fašizmom i sa nacionalsocijalizmom, već da je to narodni pokret jednog naroda koji proživljava svoju romantiku u nacionalnom smislu". Eto, toliko od pukovnika i generala Sertića u nadahnutom izboru "vodećeg srbijanskog vojnog povjesničara", ekskluzivno za "najkvalitetnije novine u Hrvatskoj po mišljenju čitatelja".

Photo: www.vreme.com

Mislim da znam koje to novine za sebe misle da su "po mišljenju čitatelja najkvalitetnije u Hrvatskoj", pa se sukladno tom svojemu umišljaju i reklamiraju, ali ne znam tko je taj "vodeći srbijanski vojni povjesničar" čijom nas je nacional-romantičarskom poetikom ustaštva u predvečerje Dana antifašističke borbe počastio Večernjak...

To ti je dr. sc. Bojan Dimitrijević za kojega u Večernjaku još kažu da je "suator povijesnih knjiga", što je – ima bit – dosta neobično za jednog povjesničara, dočim su njegovi hrvatski medijski promotori osjetili potrebu da posebno naglase taj podatak... Kažu još i da je gospodin Dimitrijević znanstveni suradnik na Institutu za savremenu istoriju u Beogradu, te ga navode i kao jednog od autora knjige "Ustaška vojnica" – objavljene, ako nisi znao, u Večernjakovoj nakladi – ali je od svega kazanoga puno zanimljivije ono što su prešutjeli.

Zar se ima šta prešutjet o srpskom povjesničaru koji najboljim sumiranjem ustaškoga svjetonazora smatra idiotariju o "narodnom pokretu jednog naroda koji proživljava svoju romantiku u nacionalnom smislu"?

Ima, ima, itekako ima. Večernjak nam se propustio pohvalit da je njegov renomirani autor i suautor bio član "Komisije za utvrđivanje okolnosti ubistva đenerala Draže Mihailovića". I propustio nam je navest kako gospodin Dimitrijević sumira svjetonazor vođe četničkoga pokreta. Evo slušaj: "Mihailović je daleko od toga da je bio bilo kakav fašista. On je bio ministar vojni, načelnik Đeneralštaba vojske Kraljevine Jugoslavije u toku Drugog svetskog rata i lider pokreta otpora. Sasvim daleko od bilo čega što bi moglo da ga veže za fašizam. Pukovnik, a kasnije đeneral Mihailović, bio je sve samo ne kolaboracionista. Vodio je pokret otpora, s jedne strane, a sa druge strane Jugoslovensku vojsku u gerilskim operacijama. Stalno je bio u šumi, nikada nije sišao u grad, što na neki način potvrđuje da je njegova uloga pozitivna i da je kao takav nekad bio na čelu pokreta otpora koji nije bio komunistički. Iz činjenice da je komuniste imao za svoje protivnike slede svi negativni stereotipi o kojima smo čuli proteklih decenija".

Jebote, po njemu ispada da Draža Mihailović nije predvodio četničke zločince nego udrugu ljubitelja šumskoga zraka.

Summa summarum ili šuma summarum, Večernjakov autor i suautor veli, a Večernjak prešućuje, da "Mihailoviću zaista treba odati svaku počast", te da ga "treba potpuno rehabilitovati i vratiti mu zasluženo mesto koje ima u srpskoj istoriji 20. veka".

Ali zašto Večernjak za tumačenje ustaškog svjetonazora angažira nekoga tko Dražu Mihailovića smatra toliko dražesnim?

A gdje ćeš nego među dražoljupcima pronać lika koji će pokazivat takav senzibilitet za "romantične vizije Ustaškog pokreta"?! Koga ćeš uhvatit da se pali na priče o nespojivosti ustaštva s nacizmom i fašizmom nego onoga kome je četništvo mjerna jedinica za antifašizam?! Valjda si skužio da će se hrvatski i srpski revizionisti uvijek lako dogovorit da su antifašisti bili svi osim partizana. I da će se ta povjesničarsko-istoriografska bratija, susljedno svojoj pameti, na kraju usuglasit i oko toga da su i Hitler i Mussolini bili veći antifašisti od Tita.

Photo: AntiFa Niš

Ne zna čovjek, moj trafikant, šta bi na sve to rekao...

Čovjek itekako zna šta bi rekao, samo što ga nitko ne pita.

Hajde, šta bi rekao?

"Ustaše, pička vam materina četnička!" Završen citat.

Ponedjeljak, 23.6.2013.
Gavella, Kastav, Ustav...
– Evo nam je velečasni Franjo Jurčević, župnik kastavski i uvjetno osuđeni propovjednik mržnje, opet pun force... 

A otkad ja govorim da njega treba poslat na ekumensko hodočašće u Beograd ili Moskvu, da skupa s pravoslavnom braćom mlati pedere i lezbe?! To bi za njega bio čisti wellness: izbacio bi višak energije, družio bi se sa srodnim dušicama... 

Čini se meni, trafikant, da je u điru neka opaka epidemija, jer ni tebi, koliko vidim, nije ništa bolje nego velečasnom Jurčeviću. 

Šta si rekao? 

To što si čuo. Kao što ti njega šalješ u Moskvu i u Beograd, tako i on ove tri umjetnice, čije je slike poskidao sa zidova Galerije Svete Trojice u Kastvu, šalje na poznata gay-pride odredišta u Splitu i Zagrebu, da te svoje - kako je rekao - "preglupe i nepristojne tvorevine" izlažu tamo. 

Kakve veze imaju ženski aktovi s gay-prideovima? 

Možda je velečasni Franjo od Boga obdaren da u svemu vidi LGBT, u ovom slučaju: Likovnost - Gvaš - Boje -Tempere... 

Onda ga treba poslat na Ugljan, da svojoj duši nađe lijeka. 

Trafikant, nije lijepo to što govoriš! 

A šta fali Ugljanu? Tamo ima i duša i duhovnika što bi na velečasnog Franju blagotvorno djelovale... Naprimjer onaj župnik iz mjesta Kali, velečasni Josip Radić, koji je prije sedam godina tražio da se ukloni bogohulna skulptura Posejdona, autora Mihaela Štebiha, postavljena u sklopu kiparskog simpozija "Otok Ugljan – otok skulptura". Franji Jurčeviću bi baš prijalo društvo duhovnoga brata koji je tada zagrmio da se "ne može dopustiti postavljanje kipova suprotnih katoličkim načelima, a posebno ako su to kipovi poganskih bogova i obnaženih tijela". 

I šta bi njih dvojica tamo radili? 

Organizirali duhovni simpozij "Otok Ugljan – otok cenzura". Naravno, uz potporu Zadarske nadbiskupije koja je i u slučaju nepoćudnog antičkog boga držala župnikovu stranu tvrdeći kako je "višestoljetna otočna kaljska tradicija duboko kršćanska, što potvrđuju križevi koje su naši preci postavljali na najvišim uzvisinama naših otočnih brda, te ne poznaje intervenciju u prostoru postavljanjem kipova poput Posejdona, tipičnog za helensku kulturu i doba poganskog štovanja bogova". 

Svejedno, trafikant, nije lijepo čut kad kažeš da bi kastavskog svećenika trebalo poslat na Ugljan... 

Photo: Stock

A gdje bi ga ti onda poslao? U Vatikan, da svim razodjevenim kipovima i obnaženim likovima sa slika u Vatikanskim muzejima navuče propisnu obleku? 

Ma slali su ga već u tri krasna Vatikana, ali se nije dao otjerati ni u jedan. Za ove je tri umjetnice – Mariju Korugu, Moniku Meglić i Melindu Šefčić – već izjavio da "očito misle međunožjem, a ne glavom, jer da misle glavom, ne bi takve slike izlagale u kapelici" i da svoje radove "sada uspoređuju sa Sikstinskom kapelom, što nema veze s mozgom", jerbo "nije točno da takve stvari mogu proći u Vatikanu". 

A je li on vidio kakve sve gole ljepote ima u Vatikanskim muzejima? Kamo bi on sa svim tamošnjim aktovima? U Tiber, pa nek ih voda nosi? 

Mislim da bi ih on potrpao u kupleraj. 

Nemoj pretjerivat! Jest da se radi o velečasnom Jurčeviću, ali to je ipak malo puno... 

On sam je preporučio da umjetnice koje slikaju aktove "osnuju svoj vlastiti prostor na kojem će pisati 'kupleraj' pa neka tamo izlažu". Evo, pročitaj u novinama... 

Onda on ne bi iznosio nepoćudne slike i kipove iz Vatikana, već bi posegnuo za praktičnijim rješenjem: na ulazu u Vatikanske muzeje bi napisao "kupleraj" i tako riješio problem. 

Šta si toliko zapeo za Vatikanske muzeje? Skokni da Kastva i spomeni ih velečasnom Jurčeviću, pa ćeš čut što te sljeduje! 

Ma šta ću čut? 

Čut ćeš da je "čak jedan papa naložio da se ti likovi u Sikstinskoj kapeli malo obuku". 

Vrlo zanimljivo kako se ti naši klerikalni umovi grčevito hvataju za svaki primjer uskraćivanja slobode. Od svega što čovjek može pronaći u kršćanstvu, njih rajcaju jedino stege, zabrane, represija... To im je glavna duhovna hrana. 

Možeš ti do Sudnjega dana bugarit o mentalnom sklopu župnika na opjevanom Predziđu kršćanstva, ali to ništa neće promijenit. Velečasni Jurčević ostaje vrhovni umjetnički arbitar, a ono što on naziva "preglupim i nepristojnim tvorevinama" neće pa neće bit izloženo u Kastvu. 

Bez obzira što kapelica Svete Trojice nema nikakvu crkvenu namjenu, već funkcionira kao od države zaštićeni spomenik kulture? 

Možeš mislit kako će država zaštitit i živu umjetnost i spomenik kulture od nasrtaja crkvenoga cenzora... 

Pa neka onda prenamijene Galeriju Svete Trojice u zaštićeni spomenik cenzure. I neka se tamo, umjesto izložbi, organiziraju trijumfalna hodočašća bojovnih katoličkih udruga za zaštitu javnoga ćudoređa nakon svake uspješne akcije protiv ljudskih i umjetničkih sloboda. Jebote, 2013. godine oni uspijevaju skinut plakat za "Fine mrtve djevojke", sad evo i ovu izložbu ženskih autoportreta, postavljenu kao hommage Vincentu iz Kastva... Šta je sljedeće? 

Nije teško pogodit. 

Misliš da će poskidat i Picassove "preglupe i nepristojne" aktove s Jezuitskog trga? 

Možda, onako u prolazu, na njihovom zacrtanom putu ka skidanju ljudskih prava i sloboda iz Ustava Republike Hrvatske.

Zakleti fudbalski protivnici

Srpska – Srbija: Utakmica niskog razloga

 
Photo: charalampos.cc

Odnosi službene Banja Luke sa istim takvim Beogradom, nikada u zadnjih dvadesetak godina nisu bili gori. Premijer i prvi potpredsjednik Vlade Srbije, Ivica Dačić i Aleksandar Vučić, do Milorada Dodika drže koliko i do Borisa Tadića. Predsjednik Tomislav Nikolić nešto malo manje. Dolazak „naše“ reprezentacije na susret sa isto tako „našom“ reprezentacijom, poruka je – barem će je tako u SNSD-u tumačiti i prepričavati – da ono istočno od velike rijeke nije trajno druga država i da je to što Vučića daleko više zanima šta misle Berlin i Bruxelles, nego Laktaši i Sokolac, samo prolazna nepogoda

Photo: lična arhiva
Članovi Izvršnog odbora Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, jednoglasno su odobrili odigravanje prijateljske utakmice između fudbalske reprezentacije Republike Srpske u nastanku – reprezentacija je u nastavku, RS je nastala – i selekcije Srbije u seriji neuspjeha. Sada su u Fudbalskom savezu Republike Srpske u velikom problemu. Treba, naime, odabrati ko će igrati protiv ekipe Siniše Mihajlovića: reprezentacije Republike Srpske, entiteta u BiH ili nacionalna selekcija Republike Srpske, entiteta koji bi rado bio autonomna pokrajina Srbije.

 

Sastave li u tom FSRS-u reprezentaciju manjeg bh. entiteta, neće, za kaznu, u Beograd više moći ni u ZOO vrt. Ibišević, Misimović, Salihović, Begović, Stevanović, kao i, recimo, Vedran Ćorluka... imaju, što bi se reklo, pravo nastupa za entitetski sastav: svi osim Misimovića su rođeni na području današnje Srpske, dok je Zvjezdanovo porijeklo, bez obzira što mu se majka porodila u Njemačkoj, republičkosrpsko. Ako se to uopće tako kaže. I eto problema: ne dolazi Siniša Mihajlović u Banju Luku na deranje kože, već da se osjeća onako kako bi se osjećao u Borovu Selu da Krajina nije nestala za vijeke vjekova. Dakle, kao kod kuće.

Skupe li, međutim, u RS-u igrače koji su i Srbi i iz Srpske, bit će to najbesmisleniji debi nekog tima u povijesti. Ustvari, sve da se ispostavi kako Leo Messi ima babu iz Nevesinja, a Neymar prababu iz Han Pijeska, bit će to opet najbesmisleniji debi nekog tima u historiji. I najbesmislenije gostovanje drugog  u istom vremenskom periodu.

Kafa mira

Otkako je Alen Bokšić na kafu mira pozvao Sinišu Mihajlovića i Igora Štimca, selektor Srbije se slomi da se ponaša kao izbornik Hrvatske. Sjećate se, nema puno, Štimac je hrvatsku selekciju na pripreme za utakmicu protiv Škotske u Zagrebu, doveo u Hercegovinu. U planu je bilo, isti onaj Izvršni odbor odobrio, i odigravanje prijateljske utakmice Hrvatske i mostarskog Zrinjskog. FIFA, UEFA, taj neko, rekao je da ne može, pa su Štimčevi igrači malo pili pive, malo pozirali sa navijačima, a malo pred njima, dernečili sa Markom Perkovićem Thompsonom i Matom Bulićem bez oružanog nadimka...

Photo: Tanjug
Na Maksimiru je Škotska pobijedila sa jedan na prema nula i sada, opet, Srbija ima neke, istina labave, ali postojeće šanse da se sa Hrvatskom bori za drugo mjesto u kvalifikacijskoj grupi A. Za tu, jedva moguću misiju - seriju od tri pobjede i nadu da će Hrvatska toliko puta izgubiti; ma za prvu utakmicu nakon koje će biti jasno ima li praksa razumijevanja za teoriju, onu protiv upravo Hrvatske u Beogradu - Mihajlović se, vidimo, sprema kao Štimac za Škote. I još, pride, ima problem baš kao i oni što ga zovu u Banju Luku: želi li srpski selektor da mu igrači povjeruju kako, ipak, mogu nekoga pobijediti, najefikasniji način je da republičkosrpsku selekciju rašaluju. Ne znam za njega, ali meni se ne čini kako bi u svečanoj loži banjalučkog stadiona plakali od sreće zbog raskošnog poraza u prvoj utakmici entitetske reprezentacije. Zaderneče li Srbi sa Srbima u Srpskoj, kao Hrvati s Markom i Matom u Čapljini, velike su šanse da najbolji fudbaleri Srbije baraž za odlazak u Brazil vide na televiziji - u direktnom prenosu.

 

Kao sportski događaj, susret selekcija Republike Srpske i Srbije je bitan koliko i utakmica između najboljih timova Japana i Zeničko-dobojskog kantona. Niko, nadam se, ne misli da je reprezentacija Republike Srpske u ovom poređenju – Japan. Dakle, susret selekcija Republike Srpske i Srbije je - i za takav zaključak ne treba imati veći IQ od broja cipela - isključivi politički događaj sa očekivanim amortizirajućim efektom na obje obale rijeke Drine i još malo šire.

Odnosi službene Banja Luke sa istim takvim Beogradom, nikada u zadnjih dvadesetak godina nisu bili gori. Premijer i prvi potpredsjednik Vlade Srbije, Ivica Dačić i Aleksandar Vučić, do Milorada Dodika drže koliko i do Borisa Tadića. Predsjednik Tomislav Nikolić nešto malo manje. Dolazak „naše“ reprezentacije na susret sa isto tako „našom“ reprezentacijom, poruka je – barem će je tako u SNSD-u tumačiti i prepričavati – da ono istočno od velike rijeke nije trajno druga država i da je to što Vučića daleko više zanima šta misle Berlin i Bruxelles, nego Laktaši i Sokolac, samo prolazna nepogoda.

U Srbiji, u Beogradu, osim na adresi Terazije 35, o predstojećoj, augustovskoj utakmici nogometnih ekipa srpske države i srpskog entiteta, niko ozbiljan, naravno, ne misli ništa. Posebno niko od onih što su odabrali biti heroji povlačenja: kreatori kraja sumanutih političkih projekata koji su od Srbije i, posljedično, vrlo posljednično, Bosne i Hercegovine, napravili dvije od tri najneuređenije države u Evropi. Ma ni na Terazijama, na broju 35, tamo gdje je Fudbalski savez Srbije, ne slave zbog najboljeg mogućeg protivnika u prijateljskoj utakmici pred susret sa Hrvatskom. Slanje Mihajlovićeve ekipe u Banja Luku je, po svemu sudeći, tek kompenzacija za odluku FIFE prema kojoj nacionalni tim Kosova, iako tu državu još nisu priznali Ujedinjeni narodi, može igrati prijateljske međunarodne utakmice. 

Nekom Brazil, nekom dvorište

To što su razlike između Kosova i RS-a veće nego bilo kakva sličnost, druga je, stara priča od čijeg ponavljanja  ovom slučaju baš i nema neke velike koristi.

Kada se, dakle, nekog augustovskog dana, mimo službenog termina za odigravanje prijateljskih utakmica nacionalnih selekcija, u Banja Luci, na stadionu financijski jedva živog, do tada možda i preminulog bivšeg pobjednika Kupa Jugoslavije, Fudbalskog kluba Borac, sastanu jedna neuspješna ekipa (Srbija) i jedna koja ni protiv Kosova ne može igrati bez dozvole NSBiH, FIFE i UEFE – dakle izmišljeni tim za kratkoročnu paradu nacionalizma – najbolje je otići na ovaj LINK i pročitati ime tima na vrhu tabele.

Jebi ga, ko ne može u Brazil, neka se igra u dvorištu. Može i komšijskom, nema veze. Vrata su otvorena i dogodine: za zajedničko gledanje Svjetskog prvenstva, na kojem će biti i igrača iz Republike Srpske. Imena su gore, na početku teksta.

 

 

26.06.2013.

VJERSKI POGLAVARI SU HUŠKALI NA RAT

Intervju: Fra Ivan Šarčević

Vjerski poglavari su huškali na rat

  
Photo: www.radiosarajevo.ba

Sadašnja generacija ili buduća neće u rat, od njega su umorne. Sada tinjaju unutarnje patnje, bjesovi i frustracije. Ali za kasnije, upravo prema logici ne samo naše nego uopće prošlosti, transgeneracijsko zlopamćenje će naći svoj ventil da eksplodira. Sumnjam da se daytonska tvorevina može demokratizirati bez dekonstrukcije Daytona. Uostalom, i prijašnja dva sporazuma, onaj versajski i jaltski, nisu izdržali dvije generacije, a koliko sam upućen imali su više pravde prema žrtvama rata

Dr. Ivan Šarčević je profesor pastoralne teologije na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji. Već godinama fra Ivan je jedan od glasova razuma iz te cijenjene ustanove. Pričali smo za Glas Inicijative za REKOM o pomirenju.

*Od posljednjih ratnih sukoba na prostoru bivše SFRJ prošlo je skoro 14 godina. Da li smo se odmakli od trenutka posljednjeg ispaljenog metka?

Odmakli smo, naravno, nema sukoba oružjem. Nismo se, međutim, približili činjeničnom definiranju karaktera našega rata i ratova, niti je sačinjena bilanca ratova kako u pogledu žrtava, progona, etničkoga čišćenja, genocida, ogromnih demografskih promjena, moralne i duhovne degradacije. Nismo se suočili ni s vlastitom prošlošću, prošlošću vlastitog kolektiva ni zajedničkom prošlošću. To stoji pred našom generacijom. Ratne ideologije, pogotovo velikosrpska, nije poražena. U međuvremenu nacionalizam je institucionaliziran, zahvatio je skoro sve institucije – od obrazovanja, političkih stranaka do religijskih struktura.

*Često se kao uzor za pomirenje naroda Balkana uzimaju Francuska i Njemačka. Koliko je taj uzor primjenjiv među narodima koji imaju toliko zajedničke istorije, kulture, jezika...?

Nije primjenjiv u smislu uzroka sukoba i ratova, niti u smislu strategije poboljšanja odnosa, jer je naša regija prije svega povijesno složenija, višenacionalna i mnogo je veće preplitanje i uvjetovanje, pogotovo u Bosni i Hercegovini. No, posve je primjenjiv u smislu primjera, dakle, Francuska i Njemačka nam pokazuju da je moguće uspostaviti skladan i nekonfliktan odnos i između protivnika ili ako hoćete neprijatelja, kad se uklone zločinački režimi i njihovi kolaboracionisti. Njemačka je poražena, Njemačka je bila prisiljena i prihvatila je denacifikaciju. Suočila se sa svojom zlom prošlošću i nacističkim režimom, odrekla se svoga zla i zločinaca. U nas su naša zla najvažniji faktori nacionalnoga identiteta, a zločinci heroji kojima se prinosi kult, koje se "obožava".

Photo: rferl.org

*Nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima, kao i Momčilu Perišiću dalo se čuti da Tribunal nije doprinijeo pomirenju. Koliko je to zamjena teza i izbjegavanje sopstvene odgovornosti za neučinjeno?

Haški tribunal je međunarodni sud i on je izraz odnosa različitih međunarodnih, svjetskih faktora moći na koje se prikačuju i domaći političari. Kad je riječ o pomirenju, mislim da treba biti vrlo obazriv u korištenju te velike riječi. Onako kako se njome često koristimo, vrijeđa ljude, pogotovo žrtve. Mislim također da Haški tribunal nije osnovan s ciljem pomirenja. On je sudska instanca koja pripomaže ustanovljenju činjenica krivične odgovornosti, dakle ratnih zločina, a što jest jedna od pretpostavki za makar malo pravde žrtvama. Međutim, retributivna pravda je minimum ne samo za pomirenje nego i za restorativnu pravdu. Dakle, i kada bi Tribunal uspio kazniti sve ratne zločince, pa čak utvrditi sve činjenice, do pomirenja – kao zadnjega cilja – treba uložiti mnogo napora. Jer kako stvari stoje, mi ćemo u budućnosti imati problema kako s činjenicama, kako s istinom koja se manje-više već sada znade. Hoće li te istine biti resurs novih osveta? Zato, pomirenje ne dolazi samo sa strane, ni od Haaga, nego je društveni ideal za koji se treba pojedinačno i institucionalno aktivno zalagati.

*U svom tekstu povodom objavljivanja "Bosanske knjige mrtvih" napisali ste da nepravedni završetak rata u BiH ne isključuje mogućnost ponavljanja u još gorem izdanju. Vjerujete li da postoji još uvijek destruktivna moć ili se samo akumulira za neka buduća, jednako loša, ako ne i lošija vremena?

Daytonski sporazum je uspostavio primirje, ali ne i pravedni mir. Ostavio je zemlju u okviru vanjskih granica, ali je nagradio agresiju, zločine i etnička čišćenja; unutarnje je tako nepravedno podijelio državu, na dva entiteta i bezbroj malih državica, kantona, koji u sebi konstitutivno sadrže diskriminaciju i trajne klice sukoba etničke većine nad manjinama. Sada, u navodnom miru, BiH je u nemogućnosti da funkcionira kao demokratska država, a u budućnosti, naravno uz šire, (ne)povoljne regionalne ili svjetske konstelacije nije isključeno da se sadašnje ili povijesne nepravde, po staroj logici osvete, te nepravde počnu nasilno ispravljati. Sadašnja generacija ili buduća neće u rat, od njega su umorne. Sada tinjaju unutarnje patnje, bjesovi i frustracije. Ali za kasnije, upravo prema logici ne samo naše nego uopće prošlosti, transgeneracijsko zlopamćenje će naći svoj ventil da eksplodira. Sumnjam da se daytonska tvorevina može demokratizirati bez dekonstrukcije Daytona. Uostalom, i prijašnja dva sporazuma, onaj versajski i jaltski, nisu izdržali dvije generacije, a koliko sam upućen imali su više pravde prema žrtvama rata.

*Religijske zajednice su tokom rata bile ujedinjene u propagiranju mržnje. Kako vidite njihov uticaj i koliki je značaj interreligijskog dijaloga?

Ratni cilj je bio osvajanje teritorija potpuno očišćena od drugih. Za to se nisu birala sredstva, od ubijanja i logora, do silovanja i genocida.Religijske zajednice su imale izuzetnu važnu ulogu u ratu. Preciznije kazano, pojedini vjerski poglavari i službenici, nisu bili u službi Boga nego u njegovoj negaciji, slijedili su idolopoklonstvo, etnofiletizam, pa su govorom mržnje, huškanjem na rat, šutnjom o zločinima, blagoslivljanjem zločinaca i zločina nad drugima, metafizički opravdavali da se kao "Božja jagnja" i "nebeski narod", samo ratom može obraniti od "zvijeri iz bezdana". Religija je pridonijela da se drugoga demonizira. Sakralizirala je politiku koja je drugom oduzela dostojanstvo, ljudskost. A kad se to učini, jasno da se u srce svetoga useljava najgore zlo: drugoga nije grije ubiti jer nije vrijedan kao čovjek. Strašno je kad se ono najbolje, kad se vjera, pervertira u svoju đavolsku suprotnost.

*Kakvo je stanje danas?

Ni danas religijske zajednice nisu smogle snage da stanu pred Boga, da crkveni ljudi izvrše vlastito pokajanje, čišćenje vlastite memorije, denacifikaciju, da pozovu na nadoknadu štete. Mnogi hijerarsi olako pričaju o opraštanju, o velikoj Božjoj ljubavi, a nesposobni su za krivnju. Siju bogomolje i vjerske simbole ne kao Božje kuće i znak Božjeg milosrđa prema ljudima nego kao prokletstva. Bolje bi bilo da umjesto mnogih križeva i crkava stoje nacionalni simboli, a ne znakovi univerzalne Božje ljubavi za sve ljude. Kako li će se stati pred pravoga Boga, u eshaton, s onu stranu groba, o tome ne misle niti propovijedaju mnogi svećenici jer su Boga i krista unizili na teritorij, poslužili se njima kao koljem za ogradu od komšije. Naše su zemlje geografski torovi u kojima se bore politeističk lokalni i nacionalni bogovi-moćnika.

Ma puno se govori o religiji. Donekle i s pravom, no, da skratim. Neće biti mira ni u našoj regiji ni u svijetu dok ne bude mira među religijama i konfesijama. Religije imaju silan potencijal stvaralaštva, kritičkoga proroštva i opomene. Imaju najjači duhovni resurs smisla života, imaju inherentno "najsekularniju" moć ako se shvati da religija ne dopušta da itko od zemaljskih veličina zauzme Božje mjesto.

Photo: Stock

Međureligijsko povjerenje i poštivanje stvara dobru klimu za političke i uopće skladnije društvene odnose. Pred religijskim zajednicama, ako žele da se ne snize u praznovjerje u vulgarno čarobnjaštvo, zadatak je da konačno stanu pred Boga, da uoče da onaj drugi u Božjim očima ima povlaštenije mjesto od mene. I prije nego se iziđe među druge, u interreligijski dijalog, važno je uvidjeti da je danas puno, previše religije bez Boga, da su naše zemlje prezasićene od nacionalističkih molebana, vrištećih bogomolja, da je vrijeme da se detroniziraju zemaljska božanstva, nacije i ideologije, voždovi i poglavnici, te da se umjesto bogova-moloha koji traže milijune ljudska djece za žrtvu, povjeruje u božanskoga Boga, Boga koji traži jedinu žrtvu: kontrolu vlastitoga nasilja i opraštanje neprijatelju, i kojemu je najveća radost ljudskoga sloboda, ljubav i zajedništva razlika.

*Kakvo je vaše mišljenje o Inicijativi za osnivanje REKOM-a?

Koliko znam to je vrijedna inicijativa koja okuplja puno različitih udruga, organizacija i pojedinaca iz regije koji se bave istraživanjem činjenica naše ratne prošlosti. Za razliku od redovnoga fokusiranja na zlo i zločince, i redovito na njihovu obranu, ova inicijativa nastoji da žrtve dođu do riječi. Ne znam hoće li se Inicijativa uspjeti institucionalizirati na razini vlada naših država, ali bi svakako trebao zadržati otvorenost i dalje biti podrška svim inicijativama koje zagovaraju novu kulturu sjećanja koja podrazumijeva subverzivno sjećanje, dakle suočenje sa svojom zlom prošlošću te prelazak etničkih i konfesionalnih granica, što znači priznati patnju drugima, u konačnici priznati dostojanstvo drugoga, prihvatiti ga kao povijesnog subjekta a ne ga demonizirati i degradirati do razine ignoriranja. Mislim da REKOM ima kapacitet da uvjeri nositelje vlasti u pojedinim državama da donosu zakone kojima će se verificirati istina prošlosti i unaprijed zakonski onemogućiti ponavljanje zločina.

Beograd u panici

Koštunica predvodi vidovdansku oluju

  
Tresla se gora, rodio se Voja: Koštunica u vidovdanskoj izmaglici
Tresla se gora, rodio se Voja: Koštunica u vidovdanskoj izmaglici
Photo: BETA/Marko Rupena

Taman što su stanovnici glavnog grada Srbije preživeli nesnosne saharske vrućine i grad veličine fudbalskih lopti, nad glavama im se nadvila nova opasnost. Stranka gotovo zaboravljenih političkih vampira najavila je svoj veliki povratak na beogradske ulice i to u vidu šetnje koju će, po prvi put u svojoj karijeri, glavom i bradom predvoditi Koštunica dr Vojislav

Voja pita Crkvu: Da hodam i da zemlju ne dodirujem?
Photo: EPA

U stranačkom DSS proglasu kojim je najavljen taj nadrealni događaj, navodi se da će na Vidovdan biti organizovana protestna šetnja koja će krenuti sa platoa Filozofskog fakulteta i završiti se kod zgrade Vlade Srbije. “Pozivamo sve kojima je Kosovo i Metohija u srcu da se pridruže ovom protestu”, stoji u vidovdanskom proglasu Koštuničinih trubadura. Da li se poziv odnosi i na one kojima je samo Kosovo bez Metohije u srcu, u proglasu nije precizirano baš kao što nije pojašnjeno ni to da li se poziv odnosi i na 1,5 miliona kosovskih Albanaca kojima je, bez ikakve sumnje, Kosovo svakako u srcu.

“Aktuelna vlast čini sve što može da do Vidovdana poništi svaki trag srpske državnosti na Kosovu i Metohiji, a srpski narod na Kosovu prepusti na milost i nemilost albanskih separatista. Najslavniji datum srpske istorije zamenjuje se za datum poniženja, kada će i Srbija, poslednja u Evropi, dobiti pravo da otpočne pregovore o ulasku u Evropsku uniju. Za takav datum i takvu žalosnu privilegiju, Srbija daje svoju osnovnu teritoriju i najsvetiji dan na koji se rodila zamenjuje za datum svoje sahrane”, navodi se u mračnjačkom proglasu Koštuničinih vampira.

U nastavku svog proglasa, branitelji  Kosova iz udobnih beogradskih sofa, otkrili su i pravi razlog zbog kojeg će Evropski savet ove godine zasedati baš na Vidovdan!

“Da bi dobili tapiju na kosovsku zemlju strane sile i sadašnja vlast rugaju se Vidovdanu i kosovskom zavetu, ruše kosovski stub, zatiru njegovo moralno značenje, menjaju istorijsku svest srpskog naroda. Ako vlast kaže da Kosovo nije Srbija, za tu nečuvenu laž i najveće poniženje dobiće najmizerniju nagradu zvanu – datum”, zaključili su samoproklamovani čuvari srpske reči i pameti.

Spremni za letnju šetnju do Terazija: Vojislav Koštunica u društvu članova kluba obožavalaca svete zemlje kosovske
Photo: TANJUG

No, i pored toga što je nebo zamračeno, DSS nas uverava da ipak nije sve tako crno. Sunce slobode samo što nije granulo iznad sneno nasmejanog, gotovo blaženog, lica Vojislava Koštunice.

“Ali nećemo dugo čekati dan kada će se stideti svi koji su u toj sramoti sudelovali, nagoneći Srbiju da okrene glavu od Kosova i Metohije zarad ulaska u Evropsku uniju, što nijedna država nije uradila u svojoj istoriji. I to u času kad se svet uveliko pita da li će u skoroj budućnosti Evropska unija uopšte postojati, na njen mračni oltar Srbija već prinosi ono najvrednije što ima”, navodi se u proglasu čiji redovi stilski i mentalno neodoljivo podsećaju na misli Đorđa Vukadinovića uklesane na kamenoj ploči u guslarskim rukama Slobodana Antonića.

 

Opet sam glasao za sebe i - ništa: Dr Voja, tuga do juga
Photo: EPA

Donekle uznemireni izvesnim logičkim saznanjima da će u slučaju temperature iznad 25 stepeni Celzijusovih ili, daleko bilo, lagane letnje kiše, nosioci kima i susama u srcu ipak radije ostati u svojim klimatizovanim domovima, kosovobranitelji su ipak ukazali da nije sve u kvantitetu.

 

“Ako nas danas vlast prebrojava i čini joj se da nas je malo, vreme će pokazati koliko nas ima. Srbija se neće odreći Kosova dok ne promeni svoje ime! Kosovo je Srbija, a bez Kosova i Vidovdana, Srbija nije Srbija!”, u glas su zapevali Đorđe i Slobodan uz terciranje muzikalnog dr Voje. Čak i ako se niko ne pojavi u šetnji, ona će se dogoditi na sasvim drugoj, spiritualnoj ravni, što će biti siguran znak da vaskoliko srpstvo sa prkosom odbija da prizna Briselski sporazum i predaju svete kosovske zemlje iz svojih saksija. Jednom rečju, ili u tek nešto više od toga, DSS poručuje da je domaćim izdajnicima odzvonilo zato što će, hteli oni to ili ne, Vidovdan i narednih godina biti 28. juna. I nikako drugačije, dok je Voje i njegovih DSS sledbenika!

 

Ćulibrk, padobranac po ruskom ukusu

Episkop Jovan pada na zemlju

  
Sleteli u Rusiju: Jušković, đeneral Sergej, Jovanča from Lipljan
Sleteli u Rusiju: Jušković, đeneral Sergej, Jovanča from Lipljan
Photo: www.srpska.ru

Kako javljaju padobranske ruske agencije, Njegovo Preosveštenstvo Episkop lipljanski Jovan Ćulibrk odlikovan je u Moskvi „Ordenom za zasluge drugog reda", koji mu je, povodom njegovog 200. padobranskog skoka, dodelila Sveruska društveno-državna vojna i patriotska organizacija (DOSAAF)

Ispod šlema Boga nema: Ćulibrk, SPC ptica
Photo: www.novosti.rs

Na prigodnoj i dirljivoj svečanosti u Moskvi održanoj u utorak, 18. juna, Episkopu Jovanu, vikaru Njegove Svetosti Patrijarha srpskog Irineja u Pećkoj patrijaršiji, dodijeljen je „Orden za zasluge drugog reda", a funkcioneru VSCG (Vazduhoplovnog Saveza Crne Gore) mr Nebojši Juškoviću uručen je „Počasni znak" – javila se radosna vest iz bratske Rusije.

"Sveruska društveno-državna vojna i patriotska organizacija bavi se saradnjom društva sa vojskom, ratnom avijacijom i ratnom mornaricom, a njen cilj je razvoj patriotizma i mužestva u Rusiji", rekao je nežnim glasom episkop lipljanski Jovan. On je naveo da se „Orden za zasluge" DOSAAF-a treći put u osamdesetšestogodišnjoj istoriji dodjeljuje stranom državljaninu, a „Počasni znak' prvi put.

Povodom 200. padobranskog skoka Vladike Jovana, izveden je veliki grupni skok ruskih padobranaca u Kolomni, jednom od glavnih centara putinovskog padobranstva. Odlikovanja je uručio predsjednik DOSAAF general-pukovnik Sergej Aleksandrovič , u prisustvu svog zamjenika Viktora Nikolajeviča, bivšeg načelnika Vojno-diplomatske uprave ruskog Ministarstva odbrane i Generalštaba.

Ničim izazvan, đeneral Sergej Aleksandrovič.je otvorio padobran i krenuo u slobodan pad misli: "Dvije stotine godina od rođenja Vladike Njegoša, proroka srpsko-ruskog bratstva, proslavljena je dostojno na ruskom nebu zajedno sa dvijestotim skokom Vladike Jovana".

Kako dojavljuju Službe, na čelu Savjeta DOSAAF nalazi se ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu, a u Savjetu ove organizacije su zastupljene sve važne instance ruske vlasti, od predsjednika i premijera do većeg broja ministarstava.

Pravoslavni vanzemaljac: ET Jovan, brada protiv vetra
Photo: www.orthphoto.net

Posebno je dirljiv detalj da je Episkopu Jovanu uručen i znak Vazdušno-desantne vojske, kao i majica "telnjaška", osobeni znak ruskih padobranaca.

Nebojši Juškoviću „Počasni znak" uručen je za višegodišnju plodnu saradnju sa ruskim vazduhoplovcima i padobrancima, o čemu govori i veliki broj značajnih nagrada, medalja i ordena koje mu je do sada dodijelila Ruska Federacija (svega komada 1576). Uzvratni dar Episkopa Jovana i mr Nebojše Juškovića domaćinima bili su prvi primjerci izdanja ruskog prevoda "Gorskog vijenca" povodom 200 godina od rođenja Vladike Rada, koje je objavio podgorički "Unireks".

Episkop lipljanski Jovan se u Rusiji nalazio povodom promocije njegove knjige "Istoriografija holokausta u Jugoslaviji", koja je održana 13. juna u organizaciji Ruskog centra za holokaust u Spomen-području Poklona gora u Moskvi. Za one koji ne znaju, Ćulibrk je urednik knjige “Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana” koju je uredio zajedno sa Radošem M. Mladenovićem 1996. godine. Reč je o zborniku radova sa Drugog bogoslovsko-filosofskog simpozijuma na temu “Filozofija rata” na kojem su učestvovali razni rodoljubni pregaoci kao što su ratni huškači Amfilohije Radović i Atanasije Jevtić, krvolok Radovan Karadžić, borac za srpsku stvar Mirko Zurovac i slični. Ova “knjiga-nož, knjiga-žica” predstavlja pokušaj opravdanja rata u Bosni, genocida, etničkih čišćenja, logora i srodnih pravoslavnih aktivnosti. Zaista redak dokument beščašća, sasvim po meri ličnosti godine kako mu je tepalo „Vreme“ dodelivši mu nagradu za 2012!

 

 

26.06.2013.

OPROŠTAJNI GOVOR PATRICK MOONA: GRAĐANI UMORNI OD POLITIČKE LAKRDIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

 

Oproštajni govor Moona: Građani umorni od političke lakrdije u BiH             

Patrick Moon
Patrick Moon
*******************************
U svom oproštajnom govoru ambasador SAD u BiH Patrick Moon akcenat je stavio na nastavak integracija u NATO i EU, pozvao bh. političare da se reformišu i prestanu promovirati nacionalizam, te se se okrenu problemima građana i razvoju ekonomije.

Napuštanje monoetničke politike i promocija nacionalizma koju promovišu politički lideri , bili Srbi, Hrvati ili Bošnjaci je nužno, jer je takva politika okrenuta prošlosti i osuđena na propast – poručio je u svom oproštajnom govoru ambasador SAD u BiH Patrick Moon.

Moon je oštro kritikovao i političke stranke kojima treba reforma, naročito u pravcu napuštanja fokusa monoetničnosti, jer one moraju postati odgovorne prema širem izbornom tijelu. Tako će se političke rasprave fokusirati na probleme, a ne na etničku pripadnost. 

„Kao što potvrđuju i demonstracije prije nekoliko sedmica, mnogi su građani frustrirani statusom quo. Umorni su od lakrdijaškog ponašanja političke klase koja se više bavi privilegijama koje idu uz posao koji rade nego budućnošću ove zemlje. Umorni su od ciničnog korištenja etničkih džokera kako bi se umanjila svaka mogućnost postizanja kompromisa. Umorni su od političara čija je plata višestruko veća od prosječne plate u BiH,  a ne zastupaju interese građana koji su ih izabrali. Jednostavno, umorni su od političara koji ne rade svoj posao.“

Okupljanja građana širom BiH, iako sa različitim zahtjevima, ambasador Moon ocijenio je kao poruku političarima da ostvare ono što su obećali, a ne da žele bilo koga držati taocima i natjerati na poslušnost. Tako, istakao je izgleda zdrava demokratija. U nekoliko navrata je pozvao građane i mlade ljude da se izbore za svoja prava i natjeraju zvaničnike da budu odgovorni.

„Već predugo, iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti, mala grupa pojedinaca donosi političke odluke od vitalnog značaja. I zaista, već predugo demokratske institucije ove zemlje kojima rukovode ljudi koje ste izabrali, postoje primarno kao servis za taj mali, ekskluzivni klub, bez uvažavanja potreba i težnji građana koji su ih izabrali.“

Bosna i Hercegovina 2003 godine bila je među najuspješnijim zemljama kada su u pitanju evropske integracije. 2012 napredak je toliko usporen da su je prestigle i zemlje kojih devet godina ranije nije ni bilo na karti ovih integracija, podsjetio je Moon. Zemlje regiona napredovale su zahvaljujući reformama i kompromisima, te Moon ne vidi prepreku da BiH učini isto.

Samo ulazak u NATO i EU može donijeti reforme, stabilnost, prosperitet i ekonomske šanse koje su ovoj zemlji prijeko potrebne. Neuspjeh u ostvarivanju napretka značiće dalje pogoršanje ekonomske situacije, dalje smanjnje stranih investicija i gubitak mladih i talentovanih ljudi.“

Neophodna reforma Ustava

Kočenje reformi i osporavanje suvereniteta šteti svima u BiH, a unutrašnje razmirice, samodestruktivni obstrukcionizam i ultimatumi idu na štetu interesa svih građana.Ukazao je i na problem nedostatka dugoročnih strategija investiranja uz napomenu kako kratkoročne subvencije iz budžeta ne povećavaju ekonomski kapacitet zemlje.

BiH, vjeruje ambasador Moon, mora napraviti reformu Ustava. Danas se odredbe Dejtonskog sporazuma osmišljene da uspostave mir i stabilnost zloupotrebljavaju kao instrument za opstruiranje napretka. To je obaveza koju će BiH morati učiniti kako se približava EU, naveo je Moon, te kao najvažniji korak istakao implementaciju presude Sejdić – Finci.

Ulazak u EU će poboljšati uslove na tržištu, ojačati vladavinu zakona i pravosuđa da se bori s korupcijom, dok će, ulazak u NATo dobijeti potrebnu stabilnost i sigurnost za strane investicije.

„Ekonomski prosperitet je jedan od najefikasnijih lijekova protiv etničkog nacionalizma“.

Ambasador Moon kao pozitivne primjere naveo je reformu Oružanih snaga BiH  koja je sjajan primjer šta BiH može postati u budućnosti – integrisana zemlja, ujedinjena zejedničkom vizijom i članica euro-atlanskih struktura.

Pohvalno je govorio i o prijedlozima izmjene Ustava FBiH koje bi vladu učinile efikasnom, aktinijom u rješavanju problema i manjim teretom za poreske obveznike. Vijeme je da konsenzus postignut napornim radom,  političari pretvore u djelo, poručio  je ambasador Moon.

Pozvao je mlade ljude da se bore za bolju budućnost, poručivši da će SAD biti uz svakoga ko se zalaže za zajedničku evropsku budućnost BiH. Poručio je da SAD nisu tu da bi podržale bilo koju stranku ili političkog vođu, a da oslabe drugog, već da podrže one koji žele prosperitetnu BiH.

 

*******************************

////////////////////////////////////////////////////////////////////

 

Narodna skupština RS o karakteru rata umjesto o ekonomiji                

Narodna skupština RS
Narodna skupština RS
*************************************
Narodna skupština Republike Srpske u utorak je raspravljala o Deklaraciji o uzrocima i karakteru rata u Bosni i Hercegovini. Deklaracija je, kako se navodi, prijedlog narodnih poslanika i u njoj se između ostalog insistira da je rat u BiH imao građanski karakter, te se traži revizija presuda Haškog tribunala, ali i presuda izrečenih za ratne zločine pred domaćim pravosuđem. Analitičari smatraju da je riječ o čistoj politizaciji i skretanju pažnje građana sa stvarnih problema kojih je u Republici Srpskoj pregršt.

Istog dana kada je u Bosnu i Hercegovinu stigla vijest da je dobila još jednu u nizu 'respektabilnih' titula, onu da je jedna od evropski propalih država, poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske bavili su se karakterom rata i revizijom presuda Haškog tribunala. Umjesto da rješavaju probleme građana izazvane teškom ekonomskom krizom, smanje nezaposlenost, pomognu procese obrazovanja, smanje korupciju i kriminal koji cvjetaju, narodni su se poslanici zabavili ocjenama o uzrocima rata, a glavna teza je bila, kao uostalom posljednjih dvadeset godina, da su samo Srbi ugroženi presudama koje je za ratne zločine izrekao Hag, ali i domaće pravosuđe.

Dijelove Deklaracije, koja je izazvala višesatnu raspravu, saopštio je prvi čovjek entitetskog Parlamenta Igor Radojičić.

„Izražava se nezadovoljstvo učinkom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, čije činjenje i presuđivanje nije doprinijelo pomirenju i utvrđivanju istine o ratnim sukobima u regionu, zbog čega se od Generalne skupštine UN-a, kao osnivača suda u Hagu, traži revizija njegovog rada, sa određenim navođenjem argumenata“, kaže Radojičić.

Deklaraciju su, podsjetimo, inicirala boračka udruženja. Pred entitetskim parlamentom je u utorak priliku za nastup imao i predsjednik Boračke organizacije Pantelija Ćurguz. Haški cirkus, zločinci, loši tužioci i slično, bio je i ovoga puta dio arsenala Ćurgozovog istupa pred poslanicima.

„Od ovlaštenih predstavnika Republike Srpske i srpskih predstavnika u zajedničkim organima i institucijama Bosne i Hercegovine tražimo da pred Parlamentom BiH pokrenu postupak ukidanja Suda za ratne zločine BiH.“

Duboka kriza

Analitičari smatraju da je rasprava u Narodnoj skupštini o Deklaraciji o karakteru rata čista politizacija i skretanje pažnje građana sa stvarnih problema. Očigledno je da su vlasti u Republici Srpskoj nesposobne da riješe osnovna pitanja građana – na ovaj način žele da pažnju građana vrate 20 godna unazad i ponovo probude strahove i stara nepovjerenja i mržnju, kako bi ih udaljili od zabrinjavajuće svakodnevnice, kaže predsjednik Helsinškog odbora RS Branko Todorović.

„Vjerujem da je i većina građana Republike Srpske očekivala da Narodna skupština i druge institucije pokušaju da na neki način unaprijede ekonomsku situaciju, da smanje korupciju, da smanje kriminal, da uvedu reda u funkcionisanje institucija, gdje vidimo da postoje zaista vrlo ozbiljni zastoji, a ne da po ko zna koji put izvlače neka pitanja iz davne prošlosti, da od njih prave dnevnu politiku, kako bi sklonili pažnju javnosti od zaista katastrofalne i poražavajuće situacije u Republici Srpskoj“, rekao je Todorović.

Podsjećanja radi, ekonomiju Republike Srpske karakteriše ne samo recesija već i nedostatak domaćih i stranih investicija, veliki broj blokiranih žiro-računa, sve lošija otplata kredita i pad potrošnje stanovništva.

Miodrag Živanović
Miodrag Živanović
„Ovo je zapravo novi primjer jedne stare i poznate prakse da se pažnja javnosti upravo u ovakvim teškim, ustvari katastrofalnim uslovima, prije svega ekonomskim, skreće na neke druge teme i probleme, koji se samo povremeno elaboriraju ili samo povremeno izazivaju interes javnosti. Samo da pomenem da je to svojevremeno prvi primijenio Nikita Hruščov -  na pitanje američkih novinara on je odgovorio: 'U Sovjetskom savezu također postoje ekonomske krize, ali ako su one previše duboke, previše jake, onda ja pustim satelit u svemir i svi gledaju u satelit, a niko ne gleda u krizu',“ kaže profesor iz Banjaluke, Miodrag Živanović.

Branko Todorović upozorava i na činjenicu da je jasno zbog čega visokopozicionirani zvaničnici iz RS-a već godinama insistiraju između ostalog i na slabljenju pravosuđa u Bosni i Hercegovini:

„Sa zabrinutošću možemo konstatovati da posljednjih godina iz Republike Srpske mnogo više želi da se oslabi funkcionisanje pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine koje se bave procesuiranjem ratnih zločina, ne zbog toga što je toliko nekome od političkih lidera iz RS-a ili trenutnih predstavnika vlasti žao što će neki ratni zločinac odgovarati, nego zbog toga što se želi sa tim retrogradnim snagama u Republici Srpskoj, sa počiniocima ratnih zločina, sa krajnje ekstremnim političkim opcijama, sa šovinistima, napraviti jedna vrsta sporazuma, gdje im se želi reći 'evo, mi ćemo opstruisati funkcionisanje pravosudnih institucija kako ne biste završili pred sudom, odnosno u zatvoru, a za uzvrat tražimo vašu političku podršku'.“

Koliki domet mogu imati zahtjevi entitetskog parlamenta kada je riječ o zahtjevu da se uradi revizija rada Haškog tribunala, odgovara profesor Međunarodnog javnog prava Zarije Seizović.

„Narodna skupština Republike Srpske, kao i bilo koji parlament u svijetu, ima pravo da se bavi svim svjetskim pitanjima, i to im niko ne može zabraniti. Što se tiče onoga što sam vidio u medijima i čuo, da žele dovoditi u pitanje i eventualno uticati na neke revizije presuda Haškog tribunala, to je jednostavno neozbiljno i nije moguće. Haški tribunal je međunarodna sudska instanca i na njegove odluke ni u kom slučaju ne mogu uticati bilo kakve odluke, makar to bile odluke, tako da kažem, najviše pravne snage u bilo kom dijelu svijeta“, kaže Seizović.

Ekonomiju Republike Srpske ove godine karakteriše, ne samo recesija, već i nedostatak domaćih i stranih investicija, veliki broj blokiranih žiro-računa (oko 50.000), sve lošija otplata kredita i pad potrošnje stanovništva, kaže profesor banjalučkog Ekonomskog fakulteta dr Mladen Ivanić i ocenjuje da manji prihodi od poreza na dodatnu vrednost ukazuju da bi se tokom 2013. godine ekonomske prilike mogle čak i pogoršati.

„Iako se tvrdilo da je ekonomsko stanje u RS veoma dobro i da je prisutan snažan rast investicija, podaci pokazuju da to nije tačno i da nju potresa duboka ekonomska kriza. Društveni proizvod je sve do 2009. rastao godišnje po respektabilnih šest odsto da bi tokom 2009. opao za tri odsto i taj pad u naredne dve godine nije mogao nadoknaditi rast od 0,8 odsto”, kaže u razgovoru za „Politiku” Ivanić.

On ističe da je prisutan stalni trend pada zaposlenih „tako je 2008. u RS bilo ukupno zaposleno 259.000 ljudi, da bi nakon toga broj zaposlenih počeo da pada, i na kraju, 2011. bilo ih je svega 239.000”.

 

 

*******************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////

Mencinger: Evropska unija slična Jugoslaviji              

Jože Mencinger
Jože Mencinger
***********************************
Slovenački ekonomista, profesor univerziteta u Ljubljani, Jože Mencinger, govori o tome kako se Slovenija, nekada najrazvijeniji deo Balkana, našla u dugovima koji je dave. Kako Srbija da izbegne sudbinu Grčke i Španije? Da li EU preti još veći talas socijalnih nemira? Mecinger poredi EU sa nekadašnjom Jugoslavijom s početka 80-ih.

RSE: Da  li je Srbija pred bankrotstvom?

Mencinger:  Ima zemalja koje su u još gorem položaju nego što je Srbija. Zemlja ne propada. Bankrot zemlje ne liči bankrotu nekog preduzeća, gde se menjaju vlasnici. U zemlji vlasnici ostaju isti i to je velika razlika. Za bankrot zemlje je bitno da imate šta prodati. Veoma je teško govoriti o bankrotu, mada se taj termin koristi u tim slučajevima.

Ne vidim mnogo preduzeća koje bi Srbija mogla prodati jer problem je što se veoma teško nalaze kupci. Svaku stvar možeš prodati za neku veoma malu svotu, ali onda vam to ništa ne olakšava. Ne vidim da je to neko rešenje. Slična je situacija sa Slovenijom, pa čak i sa Evropom. Moramo naučiti da je privredni rast nešto što je prošlo i da se životni standard smanjuje, tako da tu nema nekih brzih rešenja, jer se ne zna koliko će kriza potrajati. Po mom mišljenju, ova će kriza trajati dok se na nju ne naviknemo.

RSE: U Srbiji u privatnom sektoru su manje plate nego što su u javnom sektoru. Jedni insisitiraju da se to promeni. Drgi kazu da treba više investicija i  pospešiti proizvodnju, a ne kresati potrošnju, da je izlaz je u tome da se kreše prenapuhana administracija, kazu drugi.... Šta bi ste vi smatrali pravim odgovorom na ovo u čemu je sada Srbija?

Mencinger: Po mom mišljenju tu nema dileme. Ono što ste vi naveli, ne rešava probleme. Ako ste vi smanjili ljude u javnom sektoru, nećete te ljude zaposliti u privatnom sektoru, nego će oni postati nezaposleni. Izbacivanjem ljudi iz javnog sektora samo pogoršavate situaciju penzionerima, koji još uvek dobijaju male penzije. Smanjiti administraciju, na istom ste. U stvari nema nekih dobrih alternativa.

RSE: Šta je onda odgovor?

Mencinger:  Da naviknemo na krizu i na smanjenje standarda života. Naravno, sada je to na različitim nivoima različito moguće. Nekog pametnog odgovora tu nema.

RSE: Slovenija je nekad bila primer za ovaj deo Evrope. Najuspešnija, najvisi standard...

Mencinger: Mi smo imali jako povoljnu startnu poziciju. Sloveniji je išlo veoma dobro do 2004. godine. Imali smo rast od 4%. Imali smo vanjsku i unutrašnju ravnotežu. Imali smo mali deficit, čak smo imali suficit u razmeni sa ostalim svetom. Dakle imali smo dobar razvitak.

Onda je došlo razdoblje koje nazivam razdoblje hazardiranja, kada je odjednom postalo veoma značajno da se barata sa imovinom i da se kupuju deonice. Slovenija krajem 2005. ima neto dug nula eura, a za samo tri godine, do kraja 2008., dug je narastao na 10 milijardi eura i to uglavnom na taj način što su se banke zaduživale veoma jeftino u inostranstvu, a potraživanja je pokrivana  kreditima.

Tim kreditima su ljudi kupovali vrednosne papire. Tajkuni su kupovali firme. Firme su se širile u nekadašnje jugoslovenske republike i sve je to išlo veoma brzo. Onda je došlo do krize i odjednom je ta imovina, koja je bila više-manje virtualna, otišla ispod realne vrijednosti i više nije postojala, ali su dugovi ostali. Iz toga se nismo izvukli jer na početku krize Vlada nije radila ništa. Čekalo se dok nismo došli u sadašnju situaciju.

RSE: Da li preti celoj Evropi talas socijalnih nemira?

Mencinger:  Sad je EU zvanično u recesiji. Problem je kada država ima ono što je sada u Španiji, da 50% mladog stanovništva ne radi. Šta tim ljudima preostaje, nego da idu na ulicu. Španjolska, slično kao i Srbija, rešava probleme unutar porodice i vezanosti za zemlju. Na taj način je jedino moguće razumeti kako je Srbija preživela onu krizu u devedesetim, samo zahvaljujući pomoći unutar familije. Samo što to traje neko vreme.

Sada je EU ipak počela shvatati da je njen osnovni problem nezaposlenost, a pogotovo nezaposlenost mladih. Sve je to moglo biti prepoznato pre tri ili četiri godine, ali je EU  počela sa štednjom. Problemi koji su nastali u finansijskom sistemu su prebačeni na javni sektor. Sada bi mi rešili probleme time da smanjimo javni sektor. To je glupost. Samo ako jedan radnik u javnom sektoru izgubi zaposlenje, onda će u privatnom sektoru zaposlenje gubiti dva radnika.

Ono što je sada u Sloveniji najveći problem je da se mi na neki način moramo rešiti pomoći od strane EU. Pomoć od strane EU ujedno znači i uništenje. Grčku su uništili za tri godine, Cipar za tri meseca. Ako bi sada Slovenija prihvatila pomoć, a srećom za sada je nije prihvatila, onda bi smo bili u istom položaju kao i oni.

RSE: Da li vi govorite o formuli kresanja potrošnje?

Mencinger:  Pa da. U savremenom svetu nije problem na strani proizvodnje. Sve se može sada proizvesti, jedini problem, koje svako preduzeće ima, je na koji način to prodati. Ako svi štede i ako niko ništa ne kupuje, onda ne može nastati ništa drugo, nego da to sve propada. Ja se slažem sa tim da smo trošili iznad svih granica, ali to se u svetu radilo od osamdesetih pa na dalje, kada je potražnja za proizvodima više-manje stvarana kreditima.

RSE: Da li se slažete sa onima koji kažu da je Nemačka najviše profitirala od euro-zone i da bi sada trebala da pokaže veći stepen solidarnosti sa državama u nevolji?

Mencinger:  Ona neće pokazati nikakav stepen solidarnosti. Ona će pomagati zbog toga što sebi pomaže. Čitava pomoć Grčkoj ili Kipru je bila pomoć francuskim ili nemačkim bankama. To je sada više-manje jasno.
I Njemačka je u problemu jer ako niko ne kupuje, onda ona ne može prodavati ono što proizvodi. Nemačka jeste profitirala od eura. Po mom mišljenju, svi razmišljaju kako da izađu iz eura, ali niko ne sme da izađe jer se plaše haosa koji bi tim nastao. Euro je koncipiran na način na koji je koncipirano jugoslovensko bratstvo i jedinstvo. U euro se nije smelo ni sumnjati, niti je bilo pristojno sumnjati. Stvoren je kao nešto što će trajati večito. Čak nije bio ni predviđen izlazak iz eura.

RSE: Kada već poredite EU sa EX YU, da li onda EU preti sudbina EX YU? Vi ste jednom rekli da se EU nalazi u 1983. godini , ako se poredi sa EX YU. Da li to znači da je EU ostalo još nekoliko godina do razrešnice?

Mencinger:  Da, ja tako mislim. Ako gledate debate koje su sada u EU i uporedite ih sa debatama u EX YU 1983., one su veoma slične, a i problemi su slični. Postoji problem u demokratiji - da li je demokratski, jedan čovek jedan glas, ili jedna država jedan glas. Razvijenost je toliko različita, kao što je bila i u EX YU - Slovenija i Kosovo na primer. Uporedite na primer Dansku sa Bugarskom.

RSE: Samo da se nadamo da će EU na pametniji način da rešava probleme nego EX YU. Kao rezultat borbe protiv korupcije imamo najnovije presude Janši u Sloveniji, Sanaderu u Hrvatskoj, u Srbiji je uhapšen Mišković, najavljuju se i druga hapšenja. Da li verujete da je to ozbiljan proces obračuna sa korupcijom ili mislite da su to politički obračuni?

Mencinger:  Ne mislim da je to politički motivirano. Kada su oni radili to što su radili, to je bilo, ne samo dozvoljeno, nego i hvaljeno. Svi su ti biznismeni bili lideri koji su u tom sistemu radili što su radili i što je u tom sistemu bilo dozvoljeno.

Sada se ide u drugu krajnost, pa se sve ono što se nekad smatralo poželjnim, sada smatra kriminalom. Ranije se preterivalo, ali i sada se preteruje. Sada je sve kriminal i to je dosta popularno. Ako ljudi loše žive, onda oni moraju naći nekog krivca, pa se ti krivci nalaze u ljudima koji su postali slavni, u onima koji su prije bili birani za najuspešnije menadžere i slično.

Situacija se sasvim promenila. To ništa ne rešava. To je hrana za ljude koji su nezadovoljni. Oni sada imaju osećaj da će krivci za njihovu nesreću biti kažnjeni.

RSE: A mislite da nisu?

Mencinger:  I jesu i nisu. Uglavnom nisu radili pravi kriminal. Uzmimo kod nas Bavčara. On je kupovao deonice Petrola i hteo je postati vlasnik Petrola. Povećao je vrednost deonice na 1000 eura. On je kupovao te deonice na način da se zaduživao. Banke su veoma rado to finansirale.

Slovenija, kao da je ušla u neki kazino i verovala da može prosperirati na taj način. Kako je bio taj kazino zatvoren, oni su počeli raditi neke protivzakonite radnje da bi spasili ono što su stvorili. Problem je u tome što su dozvoljavali da se to stvori. Nudili su kredite, neograničene količine novca u EU.

Kada smo ušli u monetarnu EU, mislili smo da ne treba da se brinemo za bio šta jer su se pojavile neograničene količine novca. Veoma rado se išlo u taj kazino.

 

 

**********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

 Reakcije na izvještaj: Protesti za JMBG i terorizam nemaju veze            

Sa protesta za JMBG
Sa protesta za JMBG
************************************
Protesti održani od 5. do 7. juna i blokada zgrade državnog Parlamenta nanijeli su veliku štetu BiH, zaključio je Nezavisni odbor policijskih struktura Parlamentarne skupštine BiH. U jednom od zaključaka Odbor navodi kako nadležne policijske agencije u BiH nisu iskoristile iskustva iz napada na američku ambasadu. Učesnici protesta ali i stručnjaci ocjenjuju da se protesti građana uz zahtjev za usvajanje zakona o JMBG i teroristički napad ni u kom slučaju ne mogu dovoditi u vezu.

Nakon što su građani, zgroženi zbog neusvajanja zakona o jedinstvenom matičnom broju, blokirali sve ulaze i izlaze iz zgrade Parlamenta BiH, te na taj način onemogućili bh. parlamentarcima da po isteku radnog vremena izađu iz zgrade, uslijedila je politička blokada. Poslanici iz RS-a i predstavnici Hrvata ne dolaze na posao. Razlog - ne osjećaju se sigurno. Zbog istog razloga uslovljavaju svoj dolazak na posao.

Tim aspektom već danima bave se policijske agencije. Garantovale su sigurnost, no krajnju ocjenu dao je Nezavisni odbor Parlamentarne skupštine - ocijenio je kako nadležne policijske agencije nisu iskoristile iskustva događaja iz napada na američku ambasadu.

„Nama cilj nije bio da ih uporedimo – ne zna se koji je gori događaj – nije ovaj dobar, ali nije ni blizu terorističkog akta, niti je to neko spominjao u tom smislu. Samo se spominjalo, u najkraćem rečeno, da podrazumijeva i neki prethodni operativni rad kako bi se spriječilo masovno okupljanje građana, jer kad već dođe do masovnog okupljanja građana, onda je problem eskalirao i teže ga je kontrolisati“, pojašnjava
predsjednik ovog odbora, Žiko Krunić.

Profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka Vlado Azinović smatra kako masovni građanski protesti mogu predstavljati prijetnju po sigurnost, ali da se to ne može porediti sa terorističkim napadom.

„Ne mislim da to na bilo koji način može biti dovedeno u istu vezu kao teroristički akt. Osim toga, ne vidim da se dogodilo bilo kakvo eksplicitno nasilje koje bi na bilo koji način podsjećalo na ono što se dogodilo ispred američke ambasade.“

Osim toga, Nezavisni odbor smatra da se protestima u periodu od 5. do 7. juna, te blokadom zgrade državnog Parlamenta trebaju pozabaviti nadležna pravosudna tijela. Za jednog od učesnika protesta, Ermina Zategu, to je potpuna besmislica.

„Ako dođu, mogu me samo obradovati. Dakle, tužilaštvo koje godinama ne radi svoj posao teško da može biti ozbiljna prijetnja bilo kome, pa tako i meni.“

Direktor Centra za zastupanje građanskih interesa Damir Mehmedbašić ističe kako iza svega stoji opet bh. politika.

„Mislim da se radi o jednom političkom izvještaju koji u smislu neke demokratske tranzicije, demokratskog razvoja u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi, nema puno svoga mjesta. Oni sada žele pokazati građanima ko ovdje upravlja – da li građani upravljaju parlamentarcima ili parlamentarci upravljaju građanima“, kaže Mehmedbašić.

Da je izvještaj Nezavisnog odbora ispolitiziran, smatra i profesorica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Zlatiborka Popov-Momčinović.

„Ja mislim da ovo ima oblik nekog 'deala' ili dogovora sa vlašću iz Republike Srpske, jer mislim da je sad tu neki dogovor da se oni na neki način ubijede da ipak dođu u Sarajevo, da ne bi nastupila totalna blokada.“

A samo prije osam dana na optužbe kako bh. policijske agencije nisu dobro uradile svoj posao, te su dozvolile demonstrantima da drže bh. parlamentarce u zgradi i nakon isteka radnog vremena, ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić je rekao:

„Ako je neko očekivao da ću ja tući građane, odnosno reći policijama 'tucite građane', taj je pogriješio.“

Na njegovu izjavu reagovali su poslanici iz Repubnlike Srpske, koji već danima ne dolaze na posao, jer se ne osjećaju sigurno.

„Moram reći da je problem što je gospodin Radončić izgubio kredibilitet, jer on to isto nije govorio one noći kad smo bili zatočeni u zgradi zajedničkih institucija“, izjavila je zastupnica SNSD-a Dušanka Majkić.
 
No, čini se da je fizička blokada državnog Parlamenta pogodovala svima. Dok poslanici iz Republike Srpske, te predstavnici hrvatskog naroda odbijaju doći u Sarajevo na posao, tvrdeći da se ne osjećaju sigurno, poslanici iz FBiH uživaju putujući po evropskim zemljama o državnom trošku. Sve to razočaravajuće je i za ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u BiH, Patricka Moona.

„Mislim da većina političara, parlamentaraca i vladinih institucija žele da se vrate. Razočaravajuće je što nekolicina i dalje govori o pitanju sigurnosti. U nekoliko navrata snage za provođenje zakona su ponovile da će sigurnost svim zaposlenim biti garantovana. Nisam siguran šta je više tu moguće uraditi. Iskreno, što duže ovo traje, to više liči da oni bojkotuju rad u Sarajevu i primaju platu, a odbijaju da rade. Mislim da oni žele da se to posmatra kao da rade u interesu građana i nadam se da će se uskoro svi vratiti na posao i riješiti ovo pitanje.“

No, bh, političari, iako se ne mogu dogovoriti oko zakona o jedinstvenom matičnom broju građana, nit razumijevanja nađu za neformalna druženja. Tako su se na pola puta između Sarajeva i Banjaluke, na planini Vlašić, uz entitetsku granicu, sastali - ne da bi radili, nego se osvježili i obilno počastili.

 

 

26.06.2013.

NIGEL CASEY: LjUDIMA JE "PREKO GLAVE" UOBIČAJENE POLITIKE

 

Casey: Ljudima je "preko glave" uobičajene politike

image Nigel Casey        

SARAJEVO - Ambasador Velike Britanije u Bosni i Hercegovini Nigel Casey je mišljenja da su višednevni protesti refleksija i pokazatelj činjenice da je ljudima “preko glave” uobičajne politike, a da su reakcije većine političkih lidera na ove proteste otkrile mnogo toga.

U intervjuu za web Portal „Sarajevo Times“, Casey je kazao da je su se neki političari čak žalili da su protesti politički motivisani, „kao da je politika rezervisana samo za vođe političkih stranaka.“
 
- Smatram da je najpozitivniji aspekt ovih protesta to što su obični ljudi odbacili tu ideju i potvrdili svoje pravo na uključenje u politiku. To je njihovo pravo. Dobro je što ga koriste i primjenjuju jer je politika više od izbornog ciklusa svake četiri godine – kazao je ambasador Casey .
 
Casey smatra da je rano je govoriti o ishodu ovih protesta, ali se nada da će trajni uticaji biti to da će obični ljudi postati uvjereni da imaju pravo izraziti svoje mišljenje, odnosno da ne moraju čekati da im mala grupa političkih vođa kažu kakvo je njihovo mišljenje.

Na pitanje šta će se desiti i kakve će posljedice snositi građani ukoliko se ne riješi problem jedinstvenog matičnog broja, ambasador Casey je kazao kako nikada nije bilo potrebe da ovo pitanje bude politizirano jer je to pitanje osnovne javne usluge.
 
Casey smatra da bi svaki građanin BiH mogao koristiti svoj pasoš, veoma je važno da integritet jedinstvenog matičnog broja bude sačuvan jer je uvjeren da sigurnost pasoša i drugih identifikacijskih dokumenata leži u integritetu postojećeg sistema izdavanja jedinstvenih matičnih brojeva.
 
- Smatramo da su izabrane političke vođe više nego u stanju da riješe ovo pitanje, samim tim što su u stanju da dođu do privremenog zakona. To je dovoljan pokazatelj da mogu doći do stalnog rješenja – kazao je Ambasador Velike Britanije u Bosni i Hercegovini Nigel Casey u intervjuu za web Portal „Sarajevo Times“.
 
Naglašava kako je potrebno da političke stranke, uz pomoć pravnih savjetnika, razmotre odluku Ustavnog suda BiH i prilagode zakon tome.

 

(fena)

 

Stranka dijaspore BiH: Protest Tribunalu

image Tribunal        

SARAJEVO - Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine je poslala protestno pismo Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu (ICTY) povodom presude kojom su bivši šefovi Službe državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović oslobođeni svake odgovornosti za zločine za koje su optuženi.

Haškom Tribunalu je upućen takođe zahtjev da Apelaciono viječe suda preispita i preinaći odluku. Stranka dijaspore BiH podržava odluku glavnog tužioca Haškog tribunala Serge Brammertz da podnese žalbu na ovu presudu.
 
Na suđenju okrivljenima su iznijeti nepobitni dokazi kojima je utvrđeno da su optuženi planirali, organizovali i financirali razne srpske vojne i paravojne jedinice koje su operisale na području Bosne i Hercegovine te ubijale i etnički očistile nesrpsko stanovnistvo.
 
Ova kontradiktorna presuda je grubo narušila ugled ICTY-a prouzrokovavši političke špekulacije gdje se prepostavlja da su okrivljeni "pomilovani" pod pritiskom vojnih establišmenta nekih utjecajnih zemalja. Takođe se postavljaju opravdana pitanja zašto ICTYu mjenja pravila i principe pravne doktrine koja su u dubokoj kontradiktornosti sa odlukama Ninberškog suda za ratne zločine iz drugog svjetskog rata. Ovakvim odlukama se potkopava princip poštivanje međunarodnog humanitarnog prava jer se visoko-rangirani funkcioneri odgovorni za planiranje, organizovanje i izvršenje ratnih zločina oslobađaju svake odgovornosti.
 
Stranka dijaspore BiH izražava svoju bojaznost da će ovakva presuda  ukoliko bude pravosnažna dovesti u pitanje kvalitet i legitimnost presuda Haškog Tribunala i umanjiti sposobnost suda da obezbijedi pravdu za žrtve rata u sukobima u bivšoj Jugoslaviji.

 

(Vijesti.ba)

 

Došlo vrijeme za analizu Daytona po svim aneksima

image Šemsudin Mehmedović        

SARAJEVO - Očigledno je da je nastupila "talačka kriza" gdje su građani BiH taoci neodgovornih političara koji blokiraju rad institucija BiH radi realizacije ratnih ciljeva, izjavio je danas Feni zastupnik iz SDA u Predstavničkom domu Parlamentarne ...

... skupštine BiH Šemsudin Mehmedović, komentirajući današnje neodržavanje Zajedničkog kolegija PSBiH.

Mehmedović postavlja pitanje da li postoji parlamentarna većina ili ne.

- Iz toga proizilaze daljnji koraci. Politički lideri su stavili dogovore i konsenzuse iznad prava koje je osnov demokratije i pravne države. Mislim da je došlo vrijeme analize Daytona po svim aneksima, jer je jedna od strana odustala od ugovora te se mora redefinisati odnos strana na način ili novog ugovora ili vraćanje na Ustav RBiH. A što je u skladu sa odlukom Skupštine RBiH - naveo je.

Pozvao  je lidere da se očituju o ovoj političkoj krizi i da se pravnim sredstvima po međunarodnom pravu pokrenu pravni sporovi kod nadležnih sudova, "jer će u suprotnom doći do rušenja BiH".

(Vijesti.ba/Fena)

 

O karakteru rata umjesto o ekonomiji

image NSRS        

BANJA LUKA - Narodna skupština Republike Srpske u utorak je raspravljala o Deklaraciji o uzrocima i karakteru rata u Bosni i Hercegovini. Deklaracija je, kako se navodi, prijedlog narodnih poslanika i u njoj se između ostalog insistira da je rat u BiH imao građanski karakter, te se traži revizija presuda Haškog tribunala, ali i presuda izrečenih za ratne zločine pred domaćim pravosuđem.

 Analitičari smatraju da je riječ o čistoj politizaciji i skretanju pažnje građana sa stvarnih problema kojih je u Republici Srpskoj pregršt.
 
Istog dana kada je u Bosnu i Hercegovinu stigla vijest da je dobila još jednu u nizu 'respektabilnih' titula, onu da je jedna od evropski propalih država, poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske bavili su se karakterom rata i revizijom presuda Haškog tribunala. Umjesto da rješavaju probleme građana izazvane teškom ekonomskom krizom, smanje nezaposlenost, pomognu procese obrazovanja, smanje korupciju i kriminal koji cvjetaju, narodni su se poslanici zabavili ocjenama o uzrocima rata, a glavna teza je bila, kao uostalom posljednjih dvadeset godina, da su samo Srbi ugroženi presudama koje je za ratne zločine izrekao Hag, ali i domaće pravosuđe.
 
Dijelove Deklaracije, koja je izazvala višesatnu raspravu, saopštio je prvi čovjek entitetskog Parlamenta Igor Radojičić.
 
„Izražava se nezadovoljstvo učinkom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, čije činjenje i presuđivanje nije doprinijelo pomirenju i utvrđivanju istine o ratnim sukobima u regionu, zbog čega se od Generalne skupštine UN-a, kao osnivača suda u Hagu, traži revizija njegovog rada, sa određenim navođenjem argumenata“, kaže Radojičić.
 
Deklaraciju su, podsjetimo, inicirala boračka udruženja. Pred entitetskim parlamentom je u utorak priliku za nastup imao i predsjednik Boračke organizacije Pantelija Ćurguz. Haški cirkus, zločinci, loši tužioci i slično, bio je i ovoga puta dio arsenala Ćurgozovog istupa pred poslanicima.
 
„Od ovlaštenih predstavnika Republike Srpske i srpskih predstavnika u zajedničkim organima i institucijama Bosne i Hercegovine tražimo da pred Parlamentom BiH pokrenu postupak ukidanja Suda za ratne zločine BiH.“
 
Duboka kriza
 
Analitičari smatraju da je rasprava u Narodnoj skupštini o Deklaraciji o karakteru rata čista politizacija i skretanje pažnje građana sa stvarnih problema. Očigledno je da su vlasti u Republici Srpskoj nesposobne da riješe osnovna pitanja građana – na ovaj način žele da pažnju građana vrate 20 godna unazad i ponovo probude strahove i stara nepovjerenja i mržnju, kako bi ih udaljili od zabrinjavajuće svakodnevnice, kaže predsjednik Helsinškog odbora RS Branko Todorović.
 
„Vjerujem da je i većina građana Republike Srpske očekivala da Narodna skupština i druge institucije pokušaju da na neki način unaprijede ekonomsku situaciju, da smanje korupciju, da smanje kriminal, da uvedu reda u funkcionisanje institucija, gdje vidimo da postoje zaista vrlo ozbiljni zastoji, a ne da po ko zna koji put izvlače neka pitanja iz davne prošlosti, da od njih prave dnevnu politiku, kako bi sklonili pažnju javnosti od zaista katastrofalne i poražavajuće situacije u Republici Srpskoj“, rekao je Todorović.
 
Podsjećanja radi, ekonomiju Republike Srpske karakteriše ne samo recesija već i nedostatak domaćih i stranih investicija, veliki broj blokiranih žiro-računa, sve lošija otplata kredita i pad potrošnje stanovništva.
 
„Ovo je zapravo novi primjer jedne stare i poznate prakse da se pažnja javnosti upravo u ovakvim teškim, ustvari katastrofalnim uslovima, prije svega ekonomskim, skreće na neke druge teme i probleme, koji se samo povremeno elaboriraju ili samo povremeno izazivaju interes javnosti. Samo da pomenem da je to svojevremeno prvi primijenio Nikita Hruščov -  na pitanje američkih novinara on je odgovorio: 'U Sovjetskom savezu također postoje ekonomske krize, ali ako su one previše duboke, previše jake, onda ja pustim satelit u svemir i svi gledaju u satelit, a niko ne gleda u krizu',“ kaže profesor iz Banjaluke, Miodrag Živanović.
 
Branko Todorović upozorava i na činjenicu da je jasno zbog čega visokopozicionirani zvaničnici iz RS-a već godinama insistiraju između ostalog i na slabljenju pravosuđa u Bosni i Hercegovini:
 
„Sa zabrinutošću možemo konstatovati da posljednjih godina iz Republike Srpske mnogo više želi da se oslabi funkcionisanje pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine koje se bave procesuiranjem ratnih zločina, ne zbog toga što je toliko nekome od političkih lidera iz RS-a ili trenutnih predstavnika vlasti žao što će neki ratni zločinac odgovarati, nego zbog toga što se želi sa tim retrogradnim snagama u Republici Srpskoj, sa počiniocima ratnih zločina, sa krajnje ekstremnim političkim opcijama, sa šovinistima, napraviti jedna vrsta sporazuma, gdje im se želi reći 'evo, mi ćemo opstruisati funkcionisanje pravosudnih institucija kako ne biste završili pred sudom, odnosno u zatvoru, a za uzvrat tražimo vašu političku podršku'.“
 
Koliki domet mogu imati zahtjevi entitetskog parlamenta kada je riječ o zahtjevu da se uradi revizija rada Haškog tribunala, odgovara profesor Međunarodnog javnog prava Zarije Seizović.
 
„Narodna skupština Republike Srpske, kao i bilo koji parlament u svijetu, ima pravo da se bavi svim svjetskim pitanjima, i to im niko ne može zabraniti. Što se tiče onoga što sam vidio u medijima i čuo, da žele dovoditi u pitanje i eventualno uticati na neke revizije presuda Haškog tribunala, to je jednostavno neozbiljno i nije moguće. Haški tribunal je međunarodna sudska instanca i na njegove odluke ni u kom slučaju ne mogu uticati bilo kakve odluke, makar to bile odluke, tako da kažem, najviše pravne snage u bilo kom dijelu svijeta“, kaže Seizović.
 
Ekonomiju Republike Srpske ove godine karakteriše, ne samo recesija, već i nedostatak domaćih i stranih investicija, veliki broj blokiranih žiro-računa (oko 50.000), sve lošija otplata kredita i pad potrošnje stanovništva, kaže profesor banjalučkog Ekonomskog fakulteta dr Mladen Ivanić i ocenjuje da manji prihodi od poreza na dodatnu vrednost ukazuju da bi se tokom 2013. godine ekonomske prilike mogle čak i pogoršati.
 
„Iako se tvrdilo da je ekonomsko stanje u RS veoma dobro i da je prisutan snažan rast investicija, podaci pokazuju da to nije tačno i da nju potresa duboka ekonomska kriza. Društveni proizvod je sve do 2009. rastao godišnje po respektabilnih šest odsto da bi tokom 2009. opao za tri odsto i taj pad u naredne dve godine nije mogao nadoknaditi rast od 0,8 odsto”, kaže u razgovoru za „Politiku” Ivanić.
 
On ističe da je prisutan stalni trend pada zaposlenih „tako je 2008. u RS bilo ukupno zaposleno 259.000 ljudi, da bi nakon toga broj zaposlenih počeo da pada, i na kraju, 2011. bilo ih je svega 239.000”.

 

(RSE)

 

BiH i Srbija na vrhu liste propalih evropskih država u 2013.

image Sarajevo / Arhiv        

SARAJEVO - Bosna i Hercegovina i Srbija našle su se na vrhu liste evropskih "propalih država" u 2013. godini, pokazali su rezultati istraživanja "The Failed States Index 2013" koje provode urednici časopisa “Foreign Policy” i Fond za mir. Prema socijalnim, ekonomskim, ...

... političkim i vojnim indikatorima, od svih evropskih država jedino je Bjelorusija gora od BiH i Srbije. Dvije susjedne balkanske zemlje "Index propalih dražava u 2013." svrstao je u grupu država "u opasnosti", jer su ostvarile poražavajuće rezultate prema skoro svim socijalnim, ekonomskim, političkim i vojnim indikatorima.

BiH je sa 76,5 poena na svjetskoj listi od 178 zemalja rangirana na 83. mjesto najnestabilnijih i najmanje uređenih zemalja svijeta. Srbija se sa 74,4 poena nalazi na 92. mjestu "najviše propalih" država svijeta, a Bjelorusija je najlošija evropska država u 2013. i svrstana je na 81. mjesto. Gore rezultate od Bjelorusije, BiH i Srbije imaju samo nestabilne i neuređene afričke, južnoameričke i azijske države.

Od ostalih zemalja Balkana, Makedonija se nalazi na 112. mjestu najnestabilnijih država svijeta, dok je Albanija na 119. mjestu. Najuređenije i najstabilnije zemlje regije su Crna Gora i Hrvatska koje su se našle na 134. i 135. mjestu liste koju su sačinili "Foreign Policy" i "Fond za mir". 

Prema "The Failed States Index 2013" najnestabilnija država u svijetu je Somalija, iza koje slijede Kongo, Sudan, Južni Sudan, Chad, Jemen, Afganistan, Haiti, Centralnoafrička Republika i Zimbabve.

Od 20 najnestabilnijih zemalja njih 15 su afričke, što znači da je Afrika najnestabilniji i najneuređeniji kontinent na Zemlji.

Od ostalih država svijeta, Sirija se našla na 21., Egipat na 34., Kina na 66., dok je Rusija na 80. mjestu liste najnestabilnijih zemalja u svijetu.

S druge strane, najstabilnija i najuređenija zemlja na svjetskom nivou je Finska, nakon koje slijede Švedska, Norveška, Švicarska, Danska, Novi Zeland, Luksemburg, Island, Irska i Australija.

Od 20 najstabilnijih zemalja njih 16 su evropske, što znači da je, prema istraživanju časopisa "Foreign Policy" i "Fond za mir", Evropa najstabilnije i nauređenije područje u svijetu.

Također, u grupi najstabilnijih i najbolje uređenih zemalja nalaze se i Njemačka koja je 14., Slovenija 16., Velika Britanija 19., i Sjedinjene Američke Države (SAD) 20. najstabilnija zemlja svijeta.

Rezultati istraživanja “The Failed States Index 2013”, koje sastavljaju urednici časopisa "Foreign Policy" i "Fond za mir" dobiveni su na osnovu 12 osnovnih socijalnih, ekonomskih, političkih i vojnih indikatora kao što su demografija, odljev mozgova, legitimitet države, siromaštvo, ekonomska kriza, ljudska prava, sigurnosni aparat.

Indikatori su ocjenjivani između 1-10, gdje 10 predstavlja najlošiji, a 1 najbolji rezultat.

(Vijesti.ba/AA)

 

Početak pregovora EU sa Srbijom najkasnije do januara

image Foto: Arhiv        

LUKSEMBURG - Vlade Evropske unije postigle su preliminarni sporazum o početku razgovora o članstvu Srbije u bloku "najkasnije do januara", rekle su diplomate. Odluku koju su donijeli ministri EU na sastanku u Luksemburgu moraju da potvrde šefovi ...

... država EU na samitu u Briselu u četvrtak i petak kada će i biti donijeta konačna odluka, napominje Reuters.

"Postignut je preliminarni sporazum o početku pregovora o članstvu sa Srbijom", rekao je neimenovani diplomata.

Isti izvor navodi da bi datum početka održavanja mogao biti promijenjen na samitu u Briselu, ali se u nacrtu ministara spoljnih poslova pominju i decembar i januar kao rokovi u kojem bi pregovori trebalo najkasnije da počnu.

(Vijesti.ba/Srna)

 

Gradnja autoputa od Sarajeva ka moru napreduje brže od planiranog

image Screenshot: YouTube        

SARAJEVO - Izgradnja dionice autoputa od Sarajeva ka moru ili preciznije Vlakovo-Tarčin napreduje brže od očekivanog. Ekipa TV1 prva je snimila kompletnu dionicu. Pogledajte ekskluzivne snimke TV1 napravljene iz helikoptera.


EKSKLUZIVNE SNIMKE POGLEDAJTE OVDJE.

(Vijesti.ba)

 

 

25.06.2013.

VALENTIN INZKO: VRIJEME JE DA REDEFINIRAMO NAŠ PRISTUP U BiH

Valentin Inzko na konferenciji parlamentaraca iz zemalja - članica EU u Dublinu
Vrijeme je da redefiniramo naš pristup u BiH
FOTO: OHR
Vrijeme je da redefiniramo naš pristup u BiH

Bosni i Hercegovini je potrebna "prilagođena i ciljana strategija“ međunarodne zajednice kako bi se prevazišli izazovi protekli iz novije istorije ove zemlje i osigurala njena uspješna kandidatura za članstvo u EU, rekao je danas visoki predstavnik Valentin Inzko na konferenciji parlamentaraca iz zemalja - članica Evropske unije u Dublinu, saopštio je OHR.

 

"Bosna i Hercegovina je zemlja čiji građani žele da se pridruže Evropskoj uniji, ali su njeni lideri mnogo ambivalentniji u tom pogledu. Mišljenja građana i mišljenja lidera se razmimoilaze. I to je ono što je čini posebnim slučajem. Politika uspješnog proširenja mora uzeti u obzir ovo razmimoilaženje“, rekao je Inzko.

 

Pozdravljajući iskrenu procjenu situacije u BiH koju je dao evropski komesar za pitanja proširenja Štefan File i ministrica evropskih poslova Irske Lucinda Creighton na sjednici Evropskog parlamenta o BiH, održanoj 22. maja, visoki predstavnik je rekao da je potrebno "redefinirati“ pristup međunarodne zajednice u BiH kako bi se postigao napredak.

 

„Ključni napredak u rješavanju spora između Srbije i Kosova, uz posredovanje EU, s pravom se pripisuje odlučnom političkom angažmanu visoke predstavnice Ashton. U Bosni i Hercegovini moguće je postići uspjeh jedino putem kreativnog i jačeg političkog angažmana, uz jasne uslove i prednosti koje su izričito utemeljene na evropskim vrijednostima – vrijednostima koje građani Bosne i Hercegovine u potpunosti razumiju, dok to njihovi lideri još uvijek nisu shvatili“, rekao je Inzko, podsjećajući da su "hiljade građana izašle na ulice u Bosni i Hercegovini tokom proteklih sedmica da izraze svoju frustraciju zbog nepostojanja kompetentnih, poštenih i efikasnih vlasti".

 

"Ono što mi je više nego jasno, nakon četiri godine mandata, jeste da se Bosna i Hercegovina ne može integrirati u Evropsku uniju ukoliko istaknuti političari pokušavaju odvesti zemlju na put dezintegracije,“ istaknuo je visoki predstavnik.

 

"Prilikom ponovnog razmatranja naše strategije, trebali bismo razmisliti o snažnijem poticanju promjena, zadržavajući pri tome centralnu ulogu institucija Evropske unije u BiH“, dodao je

 

"Region ide naprijed i danas imamo najbolju regionalnu situaciju u proteklih dvadeset godina – to je jedinstvena šansa za regionalnu saradnju, ali i za pomirenje u regionu,“ zaključio je Inzko.

 

Visoki predstavnik se obratio učesnicima Konferencije parlamentarnih komisija za pitanja Evropske unije, koja je u Dublinu okupila parlamentarce iz svih 27 zemalja-članica Evropske unije od 23. do 25. juna.

 

Tekst govora visokog predstavnika dostupan je u cijelosti na www.ohr.int.

 

**********************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////////

Vijeće Evrope
Izvještaj o BiH na oktobarskom zasjeadnju
FOTO: Agencije
Izvještaj o BiH na oktobarskom zasjeadnju

Izvještaj o napretku institucija BiH od januara 2011. godine biće razmatran na oktobarskom plenarnom zasjedanju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, rekla je Srni član Delegacije Parlamentarne skupštine BiH u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope Milica Marković.

 Prema njenim riječima, izvjestioci za BiH su danas obavijestili Monitoring komitet Vijeća Evrope da su posjetili BiH početkom juna, da su prikupili nove informacije i da će izvještaj o napretku institucija BiH moći tek tada biti razmatran.

"Monitoring komitet Vijeća Evrope zasjedaće u septembru, kada će dati konačno mišljenje o izvještaju, a nakon toga Parlamentarna skupština Savjeta Evrope vodiće raspravu o njemu i vjerovatno će uslijediti neka nova rezolucija o BiH", dodala je ona.

Markovićeva je podsjetila da je posljednji izvještaj o napretku institucija BiH razmatran u januaru 2011. godine, te da će novi izvještaj obuhvati razdoblje od tada.

Delegacija Parlamentarne skupštine BiH učestvuje na redovnom zasjedanju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, koje se od 24. do 28. juna održava u Strazburu.

Na Trećem dijelu redovnog zasjedanja, u okviru aktuelnih pitanja, biće obavljena rasprava o temi "Nemiri u Švedskoj – Evropska imigraciona politika u središtu pažnje", kao i o posmatranju parlamentarnih izbora u Bugarskoj.

Biće razmotrena situaciji na Bliskom istoku, te vođena diskusija o korupciji kao prijetnji vladavini prava, jednakom pristupu zdravstvenoj njezi i borbi protiv diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, saopšteno je iz Parlamentarne skupštine BiH.

U stalnoj delegaciji Parlamentarne skupštine BiH su Milica Marković, Borjana Krišto, Ismeta Dervoz, Krunoslav Vrdoljak i Nermina Kapetanović.

 

*************************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Oficir VRS-a na suđenju zločincu Mladiću
Aćimović: Srebrenica se kosi sa čašću vojnika
FOTO:
Aćimović: Srebrenica se kosi sa čašću vojnika

 

Na haškom suđenju zločincu Ratku Mladiću, dvodnevni iskaz je dovršio Srećko Aćimović, zapovjednik 2. bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske koji je odbio naređenje za formiranje streljačkog voda za zarobljene Bošnjake iz Srebrenice u srpnju 1995. godine.

On je kao insajder opisao kako su se i neki drugi oficiri VRS-a pokušali izvući iz operacije masovnih pogubljenja, naglasivši kako je ona bila suprotstavljena „časti srpskog vojnika“.

Osim što je opisao kako je dva puta odbio pisanu zapovjed i jednom usmenu – za formiranje streljačkog voda, Aćimović je tijekom unakrsnog ispitivanja Mladićeve obrane napomenuo kako je kasnije odbio i da vozači iz njegovog bataljona sudjeluju u prijevozu oko 500 zarobljenika iz škole u Ročeviću, nedaleko Zvornika.

 

Njegovim vozačima koji su bili u blizini, Aćimović je rekao da se udalje, kako ih se ne bi ni u to uključilo.

„Mislim da je Radivoje Jekić i Milivoj Lazarević da su me poslušali, a da Đoko Nikolić se, mislim, uplašio toga i nije se usudio postupiti kao prethodna dvojica, nego je došao sa svojim vozilom u školsko dvorište“, prisjećao se svjedok.

Svjedok insajder se prisjetio kako je nagovarao sigurnosnog oficira VRS-a Vujadina Popovića da prebaci zarobljenike u kasarnu Standard u Kozluk, jer je vjerovao da tamo neće moći izvršiti naređenje i pogubiti veći broj zarobljenika.

„U tom mjestu postoje također nekakve institucije, kao što je stanica policije i tome slično. I bilo bi jako nezgodno u Kozluku to uraditi da netko ne dozna ili da se sakrije od očiju javnosti“, odgovorio je zašto je predložio kasarnu u Kozluku, „gdje bi zarobljenici imali bar nekakve uvjete“.

No umjesto u kasarnu, oko 500 zarobljenika je odvezeno na obližnju obalu rijeke Drine i ubijeno.

„Ja jednostavno nisam mogao vjerovati i nisam dozvolio sebi i nisam mogao vjerovati da tako nešto može biti sprovedeno. To se ipak kosi sa čašću srpskog vojnika uopće“, izjavio je insajder.

Milorad Trbić, jedan od pomoćnika sigurnosnog oficira Drage Nikolića koji je također vršio pritisak na Aćimovića da formira streljački vod, rekao je u sporno vrijeme svjedoku – da je upućen na mjesta masovnih pogubljenja, ali da je od tamo otišao.

„Vjerovatno da je on upućivan upravo na tim lokacijama određene zadatke vezano za zarobljenike, sa spomenutih mjesta Orahovca i Petkovaca“, naveo je svjedok.

Suđenje se nastavilo iskazom pripadnika Armije BiH koji je u vrijeme srebreničkih pogubljenja snimao presretnute razgovore između oficira VRS-a uključenih u organizaciju pogubljenja.

On je skrivena lika, izmijenjenog glasa i pod pseudonimom RM – 279, kao svjedok tužiteljstva opisao metodologiju presretanja razgovora koji su kasnije u arhiviranom obliku predani haškim istražiteljima.

 

*******************************

////////////////////////////////////////////////////////////////////////

EPBiH realizira investiciju od 1,5 milijardi KM
Tri ponude za Blok 7 u Tuzli!
TE Tuzla: Najveća poslijeratna investicija u BiH
FOTO:
Tri ponude za Blok 7 u Tuzli!

 

 

Uprava "Elektroprivrede BiH" (EPBiH) zvanično je jučer otvorila ponude za izbor projektnog partnera za zajedničko ulaganje u gradnju Bloka 7 Termoelektrane u Tuzli.

Ponude su poslali kompanija „Hitachi" iz Japana te dva konzorcija: jedan čiji je lider „Cobra" iz Španije, a čine ga i „MVM Ovit“ iz Mađarske, „Toshiba" iz Japana i „Rafaco" iz Poljske, te drugi koji čine „China Gezhouba Group" i kompanija „Guandong Electric Power Design", ekskluzivno saznaje „Dnevni avaz". 

Uvjeti tendera

Ovo nam je potvrdio i generalni direktor EPBiH Elvedin Grabovica (SDP BiH), koji nam je kazao da su ponude poslale renomirane svjetske kompanije.

- Uprava EPBiH razmotrit će da li sve ponude zadovoljavaju propisane norme i tenderom predložene uslove, nakon čega ćemo uputiti prijedlog modela gradnje Vladi i Parlamentu FBiH. Kada se oni očituju, tražit ćemo konačnu ponudu od svih kompanija koje su iskazale interes, da se izjasne o ukupnoj cijeni, uslovima kreditiranja te svega onoga što je neophodno za realizaciju projekta - kaže Grabovica.

 

Grabovica: Osigurati kontinuitet rada 5.000 rudara

 

On podsjeća da se radi o najvećoj poslijeratnoj investiciji u BiH, čija je vrijednost procijenjena na oko 1,5 milijardi maraka. Dodaje i da su pristigle ponude dokaz da je aktuelna uprava odabrala pravi put te da se kroz tri ponude, ustvari, prijavilo sedam kompanija koje su bile među 12 prvobitnih ponuda. Sami broj ponuda i takmičara, pojašnjava, pokazuje da se radi o profitabilnom projektu.

- Značaj ove investicije ogleda se u tome da ćemo osigurati plasman rudnika tuzlanskog bazena, kontinuitet rada 5.000 rudara koji tamo rade, da ćemo i dalje biti energetski neovisni i da ćemo investicijom u Blok 7 osigurati zamjenske kapacitete u termoelektrani - kaže Grabovica.

Lančana reakcija

Također, direktor EPBiH pojašnjava da će najveća poslijeratna investicija pokrenuti i niz drugih angažmana u BiH, kao što je građevinska operativa i slično, što bi trebalo izazvati lančanu reakciju i dio BiH učiniti pravim gradilištem.

U dva bloka uložili 240 miliona maraka

Elvedin Grabovica podsjeća da je Uprava EPBiH u dvogodišnjem mandatu uspjela revitalizirati dva najveća bloka, u Tuzli i Kaknju, čija je ukupna investicija 240 miliona maraka. Upravo to je, dodaje, najbolja referenca Upravi EPBiH da će biti u stanju do kraja realizirati najveću poslijeratnu investiciju u TE Tuzla.

 

**********************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////////

PATRICK MOON POSJETIO AGENCIJU ZA PREVENCIJU KORUPCIJE
Ko radi protiv korupcije ima mnogo političkih neprijatelja
FOTO:
Ko radi protiv korupcije ima mnogo političkih neprijatelja

Američki ambasador u BiH Patrick Moon danas je sa svojim saradnicima posjetio Agenciju za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, te održao sastanak sa sa direktorom ove institucije Seadom Lisakom.


Sastanku su također prisustvovali i zamjenici direktora Agencije Dragan Slipac i Sreto Pekić, te predstavnici Američke organizacije za međunarodni razvoj (USAID) i projekta Partnerstva za unaprjeđenje ekonomskih reformi (PARE).

Ambasador Moon je naglasio kako je korupcija ogroman problem u BiH, ističući da je za borbu protiv nje potrebno političko opredjeljenje, hrabrost i puno rada.

- Ogroman je posao pred vama. Ako ga uradite kako treba, imaćete političke neprijatelje. Ali, vi radite za građane ove zemlje i buduće generacije. Sudiće vam se po tome koliko će politika biti nezadovoljna onim što postignete. Nastojat ćemo da ojačamo vase kapacitete kada vidimo rezultate koje postižete -  kazao je Moon.

Navodeći bezrezervnu podršku Vlade SAD-a borbi protiv korupcije u BiH rekao je da je odmah nakon dolaska u BiH, sa liderima političkih stranaka počeo razgovarati o korupciji, ali da nije bilo rezultata.

Smatra da je Agenciji potrebna veća podrška i zakona i politike, te da "mora postojati sinergija između različitih institucija u BiH".

Vlada SAD-a i dalje će, dodao je, pratiti aktivnosti i rezultate koje Agencija postiže.

Direktor Agencije Sead Lisak zahvalio je američkom ambasadoru na dosadašnjoj pomoći, ali i izuzetno značajnoj donaciji opreme i namještaja u iznosu od 56.268 KM, koju je Agenciji osigurao projekat USAID PARE.

- Moram napomenuti da je ova donacija samo jedan u nizu vidova pomoći Vlade SAD-a Agenciji. Upravo uz podršku američkih organizacija koje djeluju u BiH, Agencija je učestvovala i učestvuje u vrlo važnim projektima koji doprinose efikasnijoj borbi protiv korupcije u našoj zemlj - kaže Lisak.

Naveo je da je ova donacija direktna podrška provedbi dijela Akcionog plana za provedbu Strategije za borbu protiv korupcije (2009.- 2014.), koji se odnosi na izgradnju materijalno-tehničkih kapaciteta Agencije.

Na kraju sastanka istakao je „da se prevario svako ko misli da ova Agencija neće polučiti rezultate".

- Namjera nam je da prilikom izrade nove strategije za borbu protiv korupcije uključimo širi sektor vladinih i nevladinih organizacija, medija i akademsku zajednicu. Samo na taj način moći ćemo, ne suzbiti, već preduprijediti korupciju u BiH. Borba protiv korupcije nema alternativu, jer građani BiH zaslužuju bolje sutra - poručio je Lisak.

Zahvalivši se Vladi SAD-a i američkom ambasadoru Moon-u na dosadašnjoj pomoći, izrazio je nadu da će se ova saradnja nastaviti i u budućnosti, saopćeno je iz Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije BiH.

 

 

24.06.2013.

MICHIGEN 11. JULI PROGLASIO DANOM SJEĆANjA NA SREBRENICU

Senat Sjedinjenih Američkih Država i Zastupnički dom SAD-a usvojili rezolucije
Michigan 11. juli proglasio Danom sjećanja na Srebrenicu
FOTO:
Michigan 11. juli proglasio Danom sjećanja na Srebrenicu

 

 

 

Senat Sjedinjenih Američkih Država i Zastupnički dom SAD-a su usvojili rezolucije kojima se priznaje da su genocid počinile srpske snage u Srebrenici i u BiH između 1992. i 1995. godine. Tako su Senat i Zastupnički dom države Michigan usvojili rezolucije kojima se 11. juli 2013. proglašava Danom sjećanja na Srebrenicu a sedmica 11. jula 2013. kao Sedmica počasti Bosni i Hercegovini u državi Michigan.


Ova godišnjica, zajedno sa 21. godišnjicom početka rata u BiH, povećava spoznaju o tragičnom stradanju Bošnjaka i počasno se podsjeća da je više od 100.000 civila ubijeno kao rezultat politike etničkog čišćenja i agresije na cijelom teritoriju BiH.

Usvajanje ove rezolucije tražio je Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, koji je krovna organizacija koja predstavlja Bošnjake u SAD-u i Kanadi.

Ova rezolucija znači da Michigan priznaje važnost ovog događaja da bi se došlo do pravednog okončanja za sve građane BiH kroz istinu i pravdu.

Uime Bošnjaka u SAD-u i Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike Hamdija Čustović, predsjednik UO KBSA,  poslao  je pismo zahvalnice senatorima i predstavnicima u Domu predstavnika države Michigan.

Naglasio je da se ovim rezolucijama na “dostojan način sjećamo žrtava genocida u BiH ali i širom svijeta, te time pokušavamo skrenuti pažnju na slične tragedije i u drugim mjestima.”

- Odavanjem počasti žrtvama genocida u BiH podsjećamo na rat i agresiju na BiH i na najgora zvjerstva počinjena na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Ovakvim rezolucijama se u civiliziranom društvu poništavaju pokušaji negiranja genocida počinjenog nad Bošnjacima - rekao je Haris Alibašić, predstavnik KBSA u državi Michigan i član Kluba prijatelja KBSA koji je inicijator rezolucije u Michiganu.

Ovim povodom Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike poziva građane da rade skupa da bi se okončao krug nasilja i da promoviraju zajednički suživot za sve i sjećaju se žrtava genocida.

Senatori i predstavnici u Domu predstavnika iz obiju stranaka zastupljeni u Senatu i Zastupničkom domu su sponzorirali i jednoglasno usvojili ovogodišnje rezolucije 19. juna.

Jedanaestog jula se komemorativno obilježava 18. godišnjica  genocida  u Srebrenici u kojem je najmanje 8.372 nevinih bošnjačkih civila ubijeno i 30.000 ih je protjerano iz svojih domova u najgorem zločinu protiv civila u Evropi otkako se desio holokaust, saopćio je Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike. 

 

**********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Zasjeda Parlament FBiH
Đonlagić: U proces promjene Ustava FBiH ući temeljito
FOTO:
Đonlagić: U proces promjene Ustava FBiH ući temeljito

Predsjednik Kluba HDZ-a BiH u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH /FBiH/ Marinko Čavara ocijenio je da je trenutno stanje u FBiH najteže od Dejtonskog sporazuma i da ga karakteriše katastrofalan odnos prema poštivanju ustavnih odredbi, nepoštivanje mnogih odluka Ustavnog suda FBiH, kao i postojanje javnog RTV servisa kojim bez statuta upravlja neformalna grupa ljudi.

"Neke preporuke Epspertskog tima za ustavnu reformu u FBiH su dobre, neke loše, ali najvažniji je podsticaj da se krene u taj proces", rekao je Čavara na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta FBiH.

Predsjednik Kluba SBB-a BiH Mirsad Đonlagić upozorio je da vrijeme nije saveznik FBiH u procesu reforme Ustava.

"U taj proces se mora ući i ozbiljno i temeljno", poručio je Đonlagić.

************************************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

ZASTUPNIČKI DOM PARLAMENTA FBIH
Reakcije stranaka na preporuke o promjeni Ustava FBiH
FOTO:
Reakcije stranaka na preporuke o promjeni Ustava FBiH

Predsjednik Kluba Socijaldemokratske partije (SDP) BiH u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH Jasenko Selimović izjavio je tokom današnje proširene sjednice ovog doma da su preporuke Ekspertne grupe za reformu Ustava FBiH na liniji jačanja ljudskih prava i sloboda, pravne države i vladavine prava.

 

Kazao je kako SDP smatra da su promjene nužne i neophodne zbog čega će podržati svaku promjenu koja ide u smjeru jačanja demokratskih principa, kao i da je ustavnom reformom potrebno uspostaviti balans između nacionalnog i građanskog.

 

"Predstojećim ustavnim promjenama treba jačati nadležnosti Federacije, a ukidati nadležnosti kantona. Kantone treba zadržati samo kao teritorijalne organizacije. Proces će zahtijevati puno političke pameti, a najviše političke hrabrosti", kazao je Selimović.

 

Predsjednica Kluba HDZ 1990 Slavica Josipović rekla je da ona Federaciju danas doživljava kao entitet s bošnjačkom dominacijom u političkom i institucionalnom smislu, što je ilustrirala na primjeru zapošljavanja mahom Bošnjaka u Sarajevu.

 

"Nadam se da će i hvatski narod biti jednakopravan i konstitutivan kao i druga dva.       

 

Zalažemo se za BiH kao složenu decentraliziranu zemlju gdje se razvija lokalna samouprava i uvjereni smo da se samo u tako uređenoj državi može u potpunosti ostvariti jednakopravnost Hrvata", rekla je Josipović.

 

Šef Kluba HDZ BiH Marinko Čavara je istaknuo da ova stranka već dvije godine upozorava da su rješenja koja postoje u Ustavu FBiH katastrofalna.

 

"Ovo vrijeme je najteže od Dejtona do danas. FBiH nema obilježje, grb i zastavu, mnoge odluke Ustavnog suda se ne provode. Protuustavno i protuzakonito smo formirali vlast u Federaciji, bez legitimnih predstavnika hrvatskog naroda", rekao je Čavara.


Adil Lozo iz Kluba Stranke za BiH rekao je da podržava reformu ustava FBiH jer smatra da ova reforma vodi i reformi Ustava BiH.

 

*********************************

/////////////////////////////////////////////////////////////////////

Bildt i Spindelegger tvrde
Naredna godina može biti historijska za Balkan
FOTO: AFP
Naredna godina može biti historijska za Balkan

Balkan se približava historijskoj godini 2014. Oči će biti uprte u region, gdje je počeo veliki evropski rat prije 100 godina atentatom na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu.

Međutim, 2014. može također biti i historijska godina u procesu evropskih integracija, navode u zajedničkoj izjavi austrijski ministar za evropska i međunarodna pitanja Michael Spindelegger i švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt.

Kako su naveli u izjavi koju je proslijedila Austrijska ambasada u BiH, sa hrabrošću i potrebnom političkom voljom, 2014. će biti godina u kojoj će izraženi politički sporovi biti riješeni i čitava regija će konačno krenuti naprijed prema Evropskoj uniji.

Naglašavaju kako su neki od koraka ispred ili blizu konačnog cilja.

"Poželjet ćemo dobrodošlicu Hrvatskoj 1. jula kao 28. članici Evropske unije. Crna Gora je već započela pregovaranje o članstvu u Evropskoj uniji. Neki su u posljednje vrijeme pokazali veliku odlučnost. Vidjeli smo veliki pomak u dogovoru između Beograda i Prištine u aprilu ove godine u vezi sa srpskom populacijom na Kosovu", naglašavaju u izjavi.

Spindelegger i Bildt naglašavaju da se primjena dogovora neće desiti preko noći i postoje još mnoga pitanja koja se moraju riješiti.

"Međutim, svi oni koji znaju nešto o Balkanu znaju kako je ovo kontaverzno pitanje i kakav značajan korak naprijed ovaj dogovor predstavlja. On najprije doprinosi normalizaciji odnosa između dvije zemlje. Također bi trebao razjasniti način za pregovaranje o članstvu za Srbiju i dozvoliti Kosovu da započne pregovaranje za dogovor o stabilizaciji i pridruživanju. Očekujemo jasan politički signal od dolazećeg Vijeća Evrope po ovom pitanju", rečeno je u izjavi.

Ali iznad svega toga, smatraju, on šalje snažan signal čitavoj balkanskoj regiji.

Upozoravaju, normalizacija odnosa između Srbije i Kosova će zaustaviti destabilizirajuće nacionalističke ambicije.

"To je prepreka onima koji zagovaraju etničke države i smirivanje starih neslaganja. Lideri u Beogradu i Prištini su pokazali šta se može postići sa kritičnim elementom vizije i političkom hrabrošću. Sada je važno da njihove kolege u Skoplju i Sarajevu – kao i one u Tirani – obrate pažnju. Ako se dogovor može postići o osjetljivom pitanju kao što je srpska populacija na Kosovu, onda je moguće i prevazići dugotrajnu stagnaciju u Bosni i Hercegovini i destruktivno makedonsko pitanje naziva, ili sprovesti potrebne reforme i provesti odgovarajuće procese za formiranje vlade u Albaniji", navedeno je u pismu.

Sa druge strane, naglašavaju da ukoliko se postigne napredak u ovim pitanjima, EU mora biti spremna ispuniti svoje obaveze.

"To znači da mora započeti razgovore o pristupanju sa Makedonijom, odobriti status kandidata Albaniji i prihvatiti kredibilan zahtjev za članstvo od Bosne i Hercegovine. Međutim, ukoliko se ne postigne napredak, lideri u Skoplju, Tirani i Sarajevu – zajedno sa liderima u Banjoj Luci i Mostaru – rizikuju da vide svoje zemlje u zaostatku sa strašnim političkim i ekonomskim posljedicama. Prema tome, dogovor između Srbije i Kosova se mora gledati u širem regionalnom kontekstu. Ovdje je poruka jasna: pragmatizam i kompromis – ne tvrdoglave blokade – su načini da se prevaziđu prepreke i postignu dobri susjedski odnosi koje svi trebaju i dati ljudima u regiji opipljivu perspektivu za bolju budućnost. Nadajmo se da će odlučnost Hrvatske kao i hrabrost i vizija lidera u Beogradu i Prištini biti primjeri koji će ostali pratiti i da ćemo iduće godine obilježiti 100 godina Prvog svjetskog rata upoređivajući tragediju prošlosti sa zaista obećavajućom budućnosti za cijelu regiju Balkana", kaže se u zajedničkoj izjavi koju su uputili austrijski ministar za evropska i međunarodna pitanja Michael Spindelegger i švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt.

 

*******************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////////

Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH
Prihvaćena inicijativa za promjenu Ustava FBIH
FOTO:
Prihvaćena inicijativa za promjenu Ustava FBIH

 

Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH /FBiH/ prihvatio je danas inicijativu za promjenu Ustava FBiH, zasnovanu na preporukama Ekspertskog tima, a čiji je zvanični predlagač predsjedavajući Predstavničkog doma Fehim Škaljić (SBB BiH).

Zaključeno je da Ustavna komisija Predstavničkog doma vodi dalji postupak u procesu ustavnih promjena u skladu sa svojim nadležnostima.

Poslanik HDZ-a BiH Marinko Čavara usprotivio se ranije predloženom zaključku da preporuke Ekspertskog tima budu osnova za ustavnu reformu, navodeći da se Kolegijum Doma danas usaglasio da preporuke mogu biti samo povod za te promjene, te je zaključak povučen.

Potpredsjednik Hrvatskog narodnog sabora /HNS/ Ivan Musa rekao je tokom sjednice da predložene preporuke predstavljaju dalje dekonstituisanje i ponižavanje hrvatskog naroda i da stranke članice HNS-a ne žele o njima da raspravljaju.

Poslanik SDP-a BiH u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH Mirko Pejanović rekao je da je odgovornost parlamentaraca da do kraja 2013. dođu do novog Ustava FBiH koji će za Federaciju predstavljati projekat budućnosti.

"Preporuke Ekspertskog tima idu u dva ključna pravca - jačanje ustavne pozicije i uloge Parlamenta FBiH u procesu donošenja odluka o razvoju FBiH, kao i jačanje ustavne pozicije i uloge opštinskih i gradskih vlasti", objasnio je Pejanović.

Predstavnici opštinskih vlasti u FBiH ukazali su tokom sjednice na nedovoljne javne prihode od PDV-a koje u raspodjeli sredstava pripadaju opštinama, a koji iznose samo 8,4 odsto od ukupnih javnih prihoda.

Načelnik opštine Tuzla Jasmin Imamović (SDP) ocijenio je da sadašnje uređenje FBiH sa 142 ministra, oko 300 njihovih pomoćnika i savjetnika, prekomjernim brojem poslanika predstavlja paradoksalan sistem koji je neophodno mijenjati.

Predsjednik Ustavnog suda FBiH Kata Senjak pozdravila je proširenje nadležnosti Ustavnog suda FBiH, čime se izjednačava sa Ustavnim sudom Republike Srpske, što će svim građanima FBiH omogućiti isti pristup ovoj sudskoj instituciji u FBiH, kao što to sada imaju građani RS prema Ustavnom sudu RS.

Na sjednici Predstavničkog doma federalnog Parlamenta u proširenom sastavu raspravljano je o inicijativi za promjenu Ustava FBiH, koja se zasniva na preporukama Ekspertskog tima čiji je rad podržala američka Ambasada u BiH.

Sjednica je okončana usvajanjem Odluke o prihvatanju inicijative za promjenu Ustava FBiH, čiji je zvanični predlagač Škaljić.

Ekspertski tim osmislio je 188 preporuka za ustavnu reformu u FBiH s ciljem poboljšanja jednakosti svih građana i stvaranja funkcionalnijeg i efikasnijeg entiteta.

 

 

24.06.2013.

PENZIJE UGROŽENE ZBOG NEPOŠTIVANjE ZAKONA

Utvrđene neregularnosti u poslovanju Zavoda PIO/MIO
Penzije ugrožene zbog nepoštivanja zakona!
Sjedište Zavoda PIO/MIO u Sarajevu: Problemi su nastali lančanom reakcijom
FOTO: Arhiva
Penzije ugrožene zbog nepoštivanja zakona!

 

 

Federalni zavod penzijsko-invalidskog osiguranja (PIO/MIO) sa Zijadom Krnjićem na čelu, prema najnovijem revizorskom izvještaju Ureda za reviziju institucija u FBiH, u 2012. godini poslovao je neregularno. Naime, posljedice kašnjenja kod isplate penzija, koje su u toku ove godine sve evidentnije, zasigurno se, između ostalog, mogu objasniti i onim što su utvrdili federalni revizori.

Finansijski plan

Zavod PIO/MIO, utvrđeno je, iskazao je u prošloj godini višak rashoda, i to u iznosu od 47.375.299 KM. Ovaj višak je, kako se objašnjava, nastao zbog toga što za isplatu penzija po mjesečnom koeficijentu od 1,73 nisu bila osigurana sredstva kako na mjesečnom tako i na godišnjem nivou.

To je Zavod bio dužan uraditi po zakonu, a kako nije, problemi su nastali lančanom reakcijom. Uporedo s ovim, konstatirali su revizori, rukovodstvo Zavoda nije osiguralo adekvatno praćenje realizacije vlastitog finansijskog plana.

- U skladu sa Zakonom o PIO/MIO, usklađivanje penzija vrši se mjesečno po potrebi, a na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu penzija. Izvršenom revizijom nije se moglo potvrditi da su uplaćena sredstva doprinosa za tekući mjesec bila dovoljna za isplatu penzija, zbog čega je Federalni zavod nedostajući iznos sredstava osiguravao iz sredstava narednog mjeseca - otkrili su federalni revizori.

 

Faksimil izvještaja: Ukazuje se na višak rashoda

 

U ovom izvještaju napomenuli su da nedosljedna primjena člana 51. Zakona u narednom periodu može imati značajan utjecaj na osiguranje likvidnosti i redovnu isplatu penzija!

 

Prihodi i rashodi

 

No, utvrđenim neregularnostima u poslovanju Zavoda istaknuto je i da rukovodstvo nije iskazalo rashode po osnovu ispostavljenih faktura hotela "Ero" Mostar za pružanje usluga održavanja prostora koji koriste federalna ministarstva, kao ni prihode po osnovu ispostavljenih faktura za zakup ovog prostora izdat federalnim ministarstvima.

Na ovaj način su, kako je zaključeno, manje iskazani prihodi Federalnog zavoda za 366.956 KM i rashodi za 322.922 KM.

Također, revizori nisu mogli potvrditi opravdanost izvršenog usaglašavanja potraživanja za isplatu penzija pod povoljnijim uvjetima s Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike s obzirom na to da su u glavnoj knjizi Federalnog zavoda iskazana potraživanja u iznosu od 188.290.857 KM, a u izvodu otvorenih stavki 176.421.554 KM.

Slaba naplata potraživanja

Revizori su utvrdili i da Federalni zavod nije pravovremeno poduzeo aktivnosti u vezi s naplatom potraživanja od 21 dužnika u iznosu od 14.926.404 KM.

 

e-novine.com - Lažni folk i pravi turbo

 

Sarajevski aktivisti u Banjaluci

Političari, nazad na posao!

  
Photo: www.6yka.com

Grupa građana iz Sarajeva okupila se u ponedjeljak u pozorišnom parku, preko puta Narodne skupštine RS-a u Banjoj Luci, kako bi pozvala političare da se vrate na posao u Sarajevo, javljaju bh. mediji

Istakli su, ako oni mogu doći u Banju Luku, onda definitivno  parlamentarci iz RS-a i svi drugi u institucijama BiH nemaju nikakav  problem da dođu u Sarajevo, izvještava Fena.

"I ovim što smo došli u Banju Luku želimo da poručimo da, ako je potrebno da mi budemo u Banjoj Luci, dok se dešavaju sjednice bh. parlamanta, spremni smo i na to", kazao je u izjavi novinarima aktivista Darko Brkan.

Jedini njihov zahtjev i dalje je da institucije BiH rade svoj posao i usvoje zahtjeve učesnika protesta iz Sarajeva, a to je implemetacija odluke Ustavnog suda BiH o zakonu o JMBG-u, te formiranje fonda solidarsnosti i smanjenje plaća poslanika u korist djece u BiH. Brkan je naglasio da njihov današnji dolazak u Banju Luku nema nikakve političke konotacije te da je to njihova lična inicijativa, kao što je bila i 5. i 6. juna tokom okupljanja ispred zgrade parlamenta BiH u Sarajevu.

"Ovo je moralno dostojanstveni čin i želimo da kažemo da se borimo za našu djecu", kazao je.

Jedan od razloga koji je motivirao desetak aktivista protesta u Sarajevu da dođu u Banju Luku jest i to što su vidjeli da su vaninstitucionalno političari iz BiH i strani ambasadori „pokazali slogu" okupljanem na zabavi na Ugru, dan ranije.

"Nadamo se i da će institucionalno moći nastaviti svoje djelovanje", rekao je i Goran Ivančić.

Ponovio je da današnjim dolaskom u Banju Luku nemaju nikakve loše ili skrivene namjere. Sličnu poruku poslala je danas u Banjoj Luci i Tijana Cvjetičanin, navodeći da iza inicijatora protesta u Sarajevu ne stoji niti jedna stranka, politička ili nacionalna agenda, osim jedinog razloga koji je javan – da djeca dobiju matični broj.

"Neprilično je da se sada na sve to reaguje traženjem neke represije prema ljudima i zabranom okupljanja ispred parlamenta, umjesto da se reaguje tako da probaju da rade svoj posao na način da ljudi više nemaju razlog da se okupljaju. Posebno, jer smo i zvanično saznali da je BiH najsiromašnija zemlja u Evropi, a imamo parlamentarce koji primaju procentualno najveće plaće u regionu", rekla je Tijana Cvjetičanin.

Stoga, ponovila je, zabrana okupljanja je zadnje što bi bh. parlamentarcima trebalo da bude na umu, umjesto kako da opravdaju svoja primanja i da se postaraju da do sličnih situacija više ne dolazi.

Nada se i da će sve ovo prestati koristiti za političke manipulacije i ponovila da, ako su oni neko ko poslanicima uliva nesigurnost, onda su spremni da u Banjoj Luci provedu sve vrijeme koje treba parlamentarcima za sjednice u Sarajevu.

Još nije poznato da li će postalnici iz RS-a u Parlamentarnoj skupštini BiH ići na sjednice do 30.juna, a po posljednjim izjavama traže još tehničke garancije.

 

Nezavisni odbor Parlamenta BiH

Građani nam nanijeli štetu

  
Photo: Slobodna Bosna/Almir Panjeta

„Protesti održani od 5. do 7. juna i blokada zgrade institucija BiH nanijeli veliku štetu Bosni i Hercegovini", zaključio je u ponedjeljak trust mozgova okupljen oko Nezavisnog odbora Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine

Nezavisni odbor Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine održao je u ponedjeljak sjednicu povvodom „informacije o preduzetim mjerama i aktivnostima Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH u vezi sa održanim protestima ispred objekata Institucija BiH" od 5. do 7. juna, kada su građanke i građani Sarajeva tijelima blokirali izlaz iz zgrade državnog Parlamenta, zbog nedonošenja Zakona o JMBG.

Trust mozgova u odboru zaključio je da u protesti i "blokada zgrade institucija BiH nanijeli veliku štetu Bosni i Hercegovini", te "da nadležne policijske agencije BiH nisu koristile iskustva iz napada na Ambasadu SAD", što bi, pretpostavljamo, trebalo da znači da je građanski otpor Sarajlija trebalo tumačiti kao akt terorizma.

„Nezavisni odbor je prihvatio Izvještaj Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH kao objektivan uz zaključak da nije bilo značajnijih propusta u radu rukovodioca Direkcije, ali i konstataciju da se iz Izvještaja može zaključiti „da je postupanje MUP-a Kantona Sarajevo i Federalnog MUP-a bilo neadekvatno u datoj situaciji“, zbog čega je nadležnim nezavisnim odborima predloženo da održe hitne sjednice na kojima će se izjasniti o postupanju rukovodioca policijskih agencija.

Nezavisni odbor, također, smatra da nadležna pravosudna tijela trebaju izvršiti analizu i procjenu postupaka nadležnih tužilaštava i svojim zaključcima predlaže da Vijeće ministara BiH na temelju izvještaja Direkcije za koordinaciju policijskih tijela i nadležnih policijskih agencija procijeni „dovoljnost garancija za siguran rad članova Parlamentarne skupštine BiH, Vijeća ministara BiH i zaposlenih u Institucijama BiH““, saopćeno je iz Parlamenta.

 

 

24.06.2013.

SRBIJA SPREČAVA SVJEDOČENjA INSAJDERA O RATNIM ZLOČINIMA

Srbija sprečava svedočenja insajdera o ratnim zločinima

Nisam kriv što sam video kako su ubijali

 
Photo: Stock

“Nisam bio kriv što sam bio očevidac u tim događajima. Smatrao sam da jednostavno treba da pomognem, pre svega, sebi, pa onda svojoj lokalnoj zajednici i državi Srbiji, da se oslobodimo toga – da nisu svi policajci takvi, da je to bilo samo par pojedinaca u nekoj formaciji. Međutim, to je dobilo sasvim drugi epilog – da se društvo drugačije ponelo prema meni, da mi je dalo neku podršku, da je to dobilo drugi epilog, siguran sam da bi, evo, nakon par godina, sve bilo drugačije. Međutim, evo, i dan-danas sam jednostavno ograničen u tom malom mestu Vlasotincu, pored Leskovca, jug Srbije… Isti taj optuženi koji je na slobodi – po meni, ratni zločinac, jer sam video kako je ubijao… nisam ja kriv zato što sam video… eto, mogao je neko drugi da bude na mom mestu”

U Beogradu je 16. septembra 2011. održana Regionalna konferencija o suđenjima za ratne zločine u Srbiji. Konferenciji su prisustvovali eminentni poznavaoci ove materije iz Srbije i inostranstva, kao i predstavnici pravosuđa Srbije i susednih država (sudije, predsednici nekih sudova i sudskih veća, zamenici tužioca za ratne zločine), te advokati i brojni pripadnici drugih profesija, kao i novinari uglednih medija iz Srbije i inostranstva.

U celodnevnoj diskusiji, iz delokruga svoga rada i istraživanja, svoja zapažanja, predloge i sugestije, izložili su: Nataša Kandić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo; Thomas Gnocchi, prvi sekretar i šef Odeljenja za politička pitanja Delegacije Evropske unije u Republici Srbiji; Ruth Van-Rhijn, šefica Odeljenja za vladavinu zakona i ljudska prava, Misija OEBS u Srbiji; Romana Schweiger, regionalna koordinatorka projekta War Crimes Justice; Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju – Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava (OEBS-ODIHR); Bruno Vekarić iz Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije; Ibro Bulić iz Tužiteljstva Bosne i Hercegovine/Posebni odjel za ratne zločine BiH; Jasmina Domagić iz Državnog odvjetništva Republike Hrvatske; Siniša Važić iz Apelacionog sud u Beogradu; Jonathan Welford Carroll, EULEX sudija; Elena Wasylew iz Amnesty nternational; Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava (Republika Hrvatska); Anisa Sućeška-Vekić iz, Balkan Investigative Reporting Network (BiH); Nerma Jelačić, šefica Outreach programa i portparolka MKSJ; Aleksandar Kontić, šef Tranzicionog tima i pravni savetnik pri Tužilaštvu MKSJ; Jelena Vladisavljev, saradnica u Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, Ružica Jovanović, saradnica u Odeljenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, i mnogi, mnogi drugi.

Photo: Stock

Imao sam čast da vidim učesnike i čujem njihove referate, diskusije, pitanja, odgovore. Iskoristio sam tu jedinstvenu priliku – da u dva navrata, kratko, iskažem i svoja zapažanja o brutalnim zastrašivanjima svedoka očevidaca i insajdera ratnih zločina, te da i predložim najhitniju zaštitu tih hrabrih i moralnih ljudi.

Najupečatljivija su kazivanja trojice ranijih pripadnika posebnih jedinica policije (PJP) MUP-a i ondašnjih Jedinica za specijalne operacije (JSO) DB Srbije, kao svedoka očevidaca – insajdera ratnih zločina.

Komandir Policijske stanice i dvojica policajaca MUP-a Srbije (treći, koji je svedočio u Haškom tribunalu, nije smeo da se pojavi na ovoj konferenciji), ranije PJP i JSO, kao očevidci-insajderi, započeli su svedočenja o ubistvima i drugim ratnim zločinima na prostoru uz obalu Drine, kao i na Kosovu. Svi (četvorica) tvrde, ne samo da ih je zamenik tužioca za ratne zločine Srbije, odvraćao od svedočenja o zločinima, već i da je njihova započeta svedočenja prekinuo i istrajno odbijao i odbio da ih dovrši.
Insajderi tvrde da životna opasnost po njih i članove njihovih porodica, proističe iz međusobno usklađenog delovanja Tužilaštva za ratne zločine i pripadnika Jedinice za zaštitu svedoka, koje su prepoznali kao pripadnike PJP i SAJ.

Evo kazivanja trojice insajdera o tome – kako i njih i njihove porodice u Srbiji uništavaju, da bi ih sprečili da nastave započeta svedočenja o ratnim zločinima koje su počinili neki njihovi komandiri i kolege- policajci, pripripadnici SAJ i JSO.Citiram ih iz obelodanjenog transkripta sadržine konferencije, odnosno zapisnika o njenom toku:

Jovan Golubović: Hvala. Hvala vam, gospođo Nataša. Pozdravljam sve prisutne. Ja sam Jovan Golubović, policajac u penziji. Inače, pripadnik sam Posebnih jedinica policija MUP-a Srbije od dana formiranja te jedinice pa sve do kraja. Inače, bio sam angažovan na svim ratištima, počev od Bosne, preko Slavonije, Baranje, a kasnije, normalno, i Kosova kao pripadnik 37. odreda Posebne jedinice policije, nekog specijalističkog voda. Posle demokratskih promena u Srbiji, jednostavno nisam mogao više da živim sa znanjem da sam bio očevidac raznih događaja, raznih ubistava, raznih pljački, raznih silovanja. Nakon nekoliko godina, naravno, nakon promene vlasti u Srbiji, nakon dolaska navodno demokratske vlasti, odlučio sam da, jednostavno, negde i nekako, na svoj način progovorim. Stekao sam poverenje, pre svega, u MUP, tamo gde sam bio zapošljen a kasnije i u ostale institucije. Došao sam do Tužilaštva za ratne zločine i rešio da to što sam znao, to gde sam bio prisutan, to što sam u nekim slučajevima video kao neposredni očevidac, sve ispričam. E sad, nakon davanja tih izjava u Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu, i nakon te moje izjave i drugih svedoka očevidaca, određeni policajci koji su osumnjičeni za te događaje su pohapšeni i onda je nastao jedan kontrast koji ja lično nisam očekivao, tako da umesto da dobijemo od tih institucija, pre svega od MUP-a gde sam bio zapošljen, pa onda od Tužilaštva i ostalih tih institucija vlasti, neko ohrabrenje i neku podršku – pa da i ostali pošteni policajci, za koje znam da su pošteni i da nisu okrvavili ruke, nešto progovore, da i oni nešto doprinesu u smislu rasvetljavanja nekih događaja, nekih konkretnih ratnih zbivanja, odnosno, tih ratnih zločina – mi doživljavamo nešto sasvim suprotno.

Photo: Stock

Doživljavamo organizovano maltretiranje koje traje, evo, već tri godine i više. Pogotovo ja -živim u maloj sredini, u kojoj sam, normalno, oglašen za srpskog izdajnika. Tu počinje da se iz korena menja moj život i život moje porodice. Onda se ja obraćam svim institucijama, počev od moje – najpre mom starešini u MUP-u, pa ministru unutrašnjih poslova, direktoru policije, a onda Odboru za bezbednost, pa Tužilaštvu u pismenoj formi, u smislu da tražim zaštitu mog života i života moje porodice, s obzirom da mi je život bio non-stop ugrožen, i to baš ugrožen. Za to vreme, uhapšeni policajci su u pritvoru i nakon 90 dana istrage oni se puštaju na slobodu. Što je najopasnije, oni dolaze opet da rade kao policajci i to baš u mestu gde ja živim. I tu nastaje, po meni, jedan nerešiv slučaj, jer mi se svakodnevno preti i svakodnevno mi se bukvalno ugrožava život. Na svakom koraku ja sam onemogućen – nemam, znači, nikakvo razumevanje od bilo koje institucije vlasti. Jednostavno sam ograničen na mogućnost da svako ugrožavanje bezbednosti prijavim upravo tim policajcima koji su, čak, posle tog puštanja na slobodu napredovali u službi. Pojedini su dobili neke činove. Smatram da, ukoliko bi se, promenio nastup od strane državnih institucija u smislu podrške i ohrabrenja drugim policancima kao što sam ja, javilo bi se puno policajaca koji bi isto tako svedočili, a koji nisu okrvavili svoje ruke, koji znaju dosta događaja, koji bi pomogli. Ali još uvek to nije rešeno i smatram da bi tu trebalo da se puno toga učini. Puno bi se policajaca javilo da svedoči, jer znam da postoje takve kolege. Znam, jer smo bili prisutni raznim događajima i time bi se, normalno, poboljšala kompletna situacija u smislu rasvetljavanja određenih događaja. Međutim, ja sam lično, sa svojom porodicom platio, da tako kažem, ceh zato što sam smatrao da je došlo demokratsko vreme u Srbiji‚ kada mogu jednostavno da ispričam…

Nisam bio kriv što sam bio očevidac u tim događajima. Smatrao sam da jednostavno treba da pomognem, pre svega, sebi, pa onda svojoj lokalnoj zajednici i državi Srbiji, da se oslobodimo toga – da nisu svi policajci takvi, da je to bilo samo par pojedinaca u nekoj formaciji. Međutim, to je dobilo sasvim drugi epilog – da se društvo drugačije ponelo prema meni, da mi je dalo neku podršku, da je to dobilo drugi epilog, siguran sam da bi, evo, nakon par godina, sve bilo drugačije. Međutim, evo, i dan-danas sam jednostavno ograničen u tom malom mestu Vlasotincu, pored Leskovca, jug Srbije… Isti taj optuženi koji je na slobodi – po meni, ratni zločinac, jer sam video kako je ubijao… nisam ja kriv zato što sam video… eto, mogao je neko drugi da bude na mom mestu. Jednostavno se nešto desilo u Tužilaštvu za ratne zločine. Sve je to, pod znakom navoda, zataškano. Oni su pušteni na slobodu, da se navodno brane sa slobode. Ponašaju se bahato. Taj optuženi prolazi pored moje kuće u policijskoj uniformi. Ja sam se u međuvremenu razboleo. Imao sam svoju Golgotu, preživeo karcinom i tako dalje, da vas tim ne opterećujem. I jednostavno, živim u tom malom mestu da bih svaki peti dan, zajedno sa svojom porodicom, bio u obavezi da slušam njegove pretnje…

Photo: EPA

Eto, obraćao sam se vrhu države. Kancelariji predsednika Tadića sam se obratio pismeno, da zaštiti mene i moj život – jednostavno tražim neki politički azil, ili ne znam već šta.Međutim, do dana današnjeg nema odgovora. Pisma se samo vrate lokalnoj policiji. Oni me pozovu i, kao, traže mi neke svedoke i kažu „proći će to na upozorenje“, i tu se sve završava. To je najuobičajeniji postupak, da ne ulazim u neke detalje… ali tu su prošle mnoge, mnoge godine, i bilo je mnogo različitih slučajeva. Sve to Tužilaštvo za ratne zločine ima na stolu – moju kompletnu izjavu. Oni su jednostavno od mene uzeli izjavu. Prvo od mene. Kad sam naveo sve te policajce, kada sam im objasnio da ljudi hoće, da žele da svedoče, ali da sve mora da se odvija na neki opušteniji, sigurniji način, da treba jednostavno da shvate da nisu svi u mojoj jedinici od 120 policajaca ratni zločinci, nego su to samo tri-četiri čoveka koji su hteli u to vreme da se pokažu da su oni nešto, da su oni moćni ljudi, da mogu da pucaju u starca od 80 godina, da mogu da šikaniraju one devojčice… eto, tako, da ne ulazim u detalje… da prete, seku delove tela da bi iznudili 50 eura od majke žrtve i tako dalje. I eto, oni su sad formirali javno mnjenje u mojoj sredini da su oni ratni heroji, a da smo mi – taj tamo neki Golubović i još neki -samo srpski izdajnici koji, eto, u to vreme nisu hteli da pucaju i eto, na tome se to završilo… Prosto mislim da smo, ukoliko bi se to ovako nastavilo, mi prvi i poslednji svedoci-očevici koje će uopšte Srbija da izbaci na svetlo dana.To bi bilo to, da puno ne ulazim u detalje, da ne uzimam vremena. Eto, tako. Hvala.”

 

Photo: Stock

Slobodan Stojanović: Ja se zovem Slobodan Stojanović. Inače, bio sam starešina, u prevodu, načelnik policijske stanice jednog grada i hteo sam da povučem što veći broj policajaca da kažu pravu istinu. U stvari – ne bih ponavljao ono što je Golub rekao – ja sam onda bio u velikoj zabludi. Kada smo sve te izjave dali u Tužilaštvu za ratne zločine, za nepunih 15 minuta je ceo Leskovac znao ko smo mi, zaštićeni svedoci, zato što su iz Tužilaštva tužioci već javili dole u Leskovac kako smo mi dali izjave i kako će biti hapšenja pojedinaca. Hapšenje je već bilo pripremljeno. A već su bile pripremljene i majice sa slikama onih koje je trebalo uhapsiti i sa natpisima ”Ratni heroji”. Meni je to smešno i dan danas – ubice, a ratni heroji. Šta se dešava? Znači, od Tužilaštva nema ništa, to je jedna institucija koja ne treba da radi, po meni, to je smešna institucija, koja je na strani zlikovaca a ne na strani onih koji govore istinu. Onda je kod mene kući došla grupa iz Jedinice za zaštitu svedoka, i onda su me ubedili da ja moram da uđem u program zaštite. Načelnik policijske stanice ulazi u program zaštite – od policajaca da me štite policajci koji su iz Posebnih jedinica, koji su takođe bili ubice na Kosovu. To je ta jedinica, sastavljena od policajaca koji su radili u SAJ-u, u antiterorističkoj jedinici, znači, koji uopšte nisu čistih ruku… A ja uplašen… Nisam bio uplašen za sebe, nego imam malo dete koje je sad pošlo u prvi razred osnovne škole… Otišao sam u program zaštite, gde sam doživeo sva najgora šikaniranja. Pa to nema ni u jednom filmu, ni u horor-filmu… Od jedinice, od strane jedinice. Niko nije hteo da me primi – ni Tužilaštvo za ratne zločine, ni tužioci – da im iznesem problem, ne. I neko me je posle četiri meseca izbacio iz programa, samo da bi me šikanirali, da bi me zaplašili.

Ja sam sada, 11. Septembra, zvanično otišao u penziju a 29. oktobra sam izbačen… da, izbačen iz programa zaštite bez ikakvog objašnjenja, je iz Tužilaštva za ratne zločine ni dan-danas nemaju objašnjenje zašto sam izbačen. Tu je predsednik Tadić, pa neka razmišlja kakve jedinice ima i kakvo mu je Tužilaštvo. To je Tužilaštvo koje preti poštenim ljudima da kažu normalnu istinu, a j aću uvek da govorim istinu. Kad sam počeo da radim, a to je bilo u vreme Tita, osamdeset i neke godine, kad se nosila petokraka, kad smo bili ujedinjeni i kad je Hrvatska bila deo Jugoslavije, onda smo dali zakletvu da hapsimo lopove, kriminalce i ubice. I ja ostajem i dalje iza toga da takav ostanem kao policajac. Ne mogu da prećutim. Iako mi je Golub najbolji prijatelj, da sad ubije nekog, ja ću da ga prijavim. Tako sam odgajen. I hoću da vam kažem da su nam, što je rekao Golub,životi strahovito ugroženi. Stalno je tako, još otkad sam prvi put dao izjavu – to možda Nataša ne zna, kad su mi bacili bombu na lokal i kuću… Imam i zapisnik. Do dandanas nisu otkriveni počinioci. Pa da ne pričam kako su mi odmah izbušili četiri gume kad sam otišao u Leskovac. Pa mi je Jedinica za zaštitu svedoka ukrala lap-top, koji do dan-danas nije nađen i pronađen. A u tom laptopu nije bilo ničeg, osim Facebooka i nekih gluposti, ako ih interesuje koliki imam kredit na poker, i to je to. To je toliko smešno…

Photo: Stock

Znači, nema nikakvog svrhe u osnivanju te jedinice, bar kod nas u Srbiji, niti Tužilaštva za ratne zločine – za te dve institucije mogu da kažem. Da nam nije gospođe Nataše, mi bi gore prošli. Ali možda uopšte i prolazimo lako, zahvaljujući tome što se znamo. Ima tu nešto. Ona nam pomaže kad dođemo da zatražimo neku pomoć… Ne znamo kome da se obratimo. Kao što je Golub rekao, svima smo se obraćali. Niko nije hteo da pomogne… Čak ni kad smo otišli u penziju – ovo moram da vam kažem, čovek je operisan od raka debelog creva, nosi kesu. 15 godina radnog staža u policiji nam nisu uplatili. Pa to je smešno. Kao da smo radili kod nekog privatnika. To je krivično delo ko ne uplati porez i dohodak.Evo, i sudija zna šta je to. Samo policija ne uplaćuje porez i dohodak. Na 50.000 policajaca to je mnogo. Mislim, to je bruka šta oni rade. Ali smo uspeli nekako u životu i sad čekamo samo kad će taj slavni metak da dođe. Ja mislim da naše porodice neće da diraju. Mi smo im glavni. A porodice nisu svedoci. Eto, toliko ja imam da kažem.”

Bojan Zlatković: Poštovane dame i gospodo, dobar dan. Ja sam Zlatković Bojan, kao što je rekla gospođa Nataša. Bivši sam pripadnik SAJ-a, Specijalne antiterorističke jedinice, a kasnije i Posebnihjedinica policije. jedinica policije. Bio sam učesnik u skoro svim ratovima na prostorima bivše SFRJ. Jednog momenta, bez ikakvih ličnih interesa, iz najčistijih ljudskih pobuda, hteo sam da svedočim, misleći da su, kao što je Golub rekao, neke promene došle u Srbiju. Da je vreme da se drugačije misli, da se zločinci stave na jednu stranu, a pošteni na drugu. Znači, da se odvoji kukolj od žita i da progovorimo o tome, računajući da ću imati bilo kakvu podršku od strukture vlasti. Međutim, očigledno sam se strašno prevario. Ne da nisam imao podršku, nego poslednjih godina ja i moja porodica preživljavamo golgotu i torture.

Photo: Stock

Onog momenta kada sam dao izjavu 2006. godine u Tužilaštvu za ratne zločine, krenuo je takav pritisak na mene i na moju porodicu, da to nije bilo normalno. Kasnije, posle 2009. godine, takođe na prevaru Tužilaštva i Jedinice za zaštitu svedoka, uveden sam u taj jadni takozvani program zaštite svedoka. Međutim, to nije program zaštite, to je program zastrašivanja, teškog zastrašivanja. Dve godine ja i moja porodica trpimo torture od strane te jedinice, sa namerom da me se odvrati od daljeg svedočenja, od daljeg pojavljivanja pred Sudom za ratne zločine. Inače, očevidac sam mnogih zločina srpske policije. Oni koji su okrvavili ruke, oni su zločinci. To je bila manjina, nije bila većina, ali je etiketa svima zalepljena – srpska policija je činila zločine. I to je bila jedna od mojih pobuda – da se odvoje zločinci od poštenih policajaca. Međutim, kažem, od te podrške nije bilo ništa. I hajde što nije bilo podrške, nego je bio strahovit pritisak da odustanem. Jedinica je vršila torture nada mnom, da kažem ko će još da svedoči, da pričamo šta još znam, koliko znam o zločinima koje sam video. Te dve godine sve se svodilo na to. I večiti pritisak da odem u Tužilaštvo za ratne zločine kod jednog tužioca, da mu ne pominjem ime, da povučem izjave koje sam dao. Javno me i otvoreno na to teraju. Međutim, ja sam to trpeo zato što nisam imao drugog izbora. U međuvremenu sam dobio otkaz. Takođe zbog ratnih zločina, što sam govorio o tome. I trpeo sam te torture do 4. jula kad kad više nisam mogao da izdržim, i onda sam pokupio porodicu i otišao dole. Dole me čeka još veći pakao. Evo, od jula do sada ja ne znam gde se nalazim…

Photo: Stock

Decu vodim u školu, ispraćamo ih i dočekujemo. Mi smo dole etiketirani kao izdajice i onda najobičnije stvari ne možemo da završimo. Ja sam, a takođe i moja porodica, sad bez ikakvih dokumenata jer mi ih je jedinica na silu oduzela. I posle pisanja i obraćanja predsedniku i ministrima i ne znam više kome, najvišim državnim strukturama, niko nije odgovorio. Više puta sam se obraćao da mi vrate dokumenta da mogu da živim kao normalan čovek. Međutim, niko nije odgovorio… Tako da naše maltretiranje, mene i mojih prijatelja i kolega, šalje jednu poruku ostalim policajcima da će proći isto ili još gore. Tako da sad posle ovog niko ne sme ni da mi se javi od bivših kolega, a kamoli da nešto da razgovaramo na tu temu. Jer svako ko razgovara bude etiketiran kao izdajnik države. Ja smatram da otkriti ubice nije izdajstvo – otkriti ljude koji su činili zločine, koji su ubijali decu metkom u čelo na moje oči, decu koja nisu imala više od 13 godina, ljude koji su silovali žene, ljude koji su ubijali civile po naređenju viših starešina, koji su napredovali meteorski, od komandira voda do načelnika policijske stanice za nepune dve godine. Takvog napredovanja nema nigde. To samo u Srbiji neko može tako da napreduje. Posle ovih hapšenja i posle pokretanja te istrage, ljudi su vraćeni na svoja radna mesta, i napredovali su. Oni, u stvari, imaju podršku državnih organa, a ne mi svedoci. Tako da nas oni šikaniraju i dalje, i šire te priče da smo mi izdajnici, da smo izdali državu, da, u stvari, oni nisu činili zločine, da su oni patriote, da su srpski heroji, da su se borili za državu, za Srbiju. U stvari, to su samo obične ubice i ljudi koji su činili zločine iz ličnih interesa ili iz nekih pobuda, ne znam ni ja kojih. Ja nisam neki govornik. Ne mogu za tako kratko vreme da kažem mnogo stvari. Ali, činjenica je da u Srbiji ne postoji, ponavljam, ne postoji podrška svedocima od bilo koje strukture vlasti. Štaviše, tu je pritisak, maltretiranje, šikaniranje svedoka koji progovore o zločinima koji su činjeni. Pošto sam od jutros tu, slušam neke predstavnike Tužilaštva za ratne zločine koji govore kako su svedoci dijamanti u suđenjima za ratne zločine. Ako smo mi dijamanti, neka im je na čast kako oni postupaju sa dijamantima. Hvala. Prijatno.”

Svedoci insajderi smatraju da je Srbija, i njih i njihove porodice, preko Tužilaštva za ratne zločine Srbije, prepustila licima o čijim su zločinima započeli svedočenja.

 

********************************************

Suđenje Radovanu Karadžiću

Nismo čuli za masakr u Srebrenici

  
Photo: Stock

Svjedočeći u odbranu Radovana Karadžića, bivši obavještajac pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske izjavio je da je za strijeljanje hiljada Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. čuo tek krajem te godine ili 1996., iako je u enklavi bio dva dana nakon njenog pada

Petar Salapura, bivši načelnik Obavještajne uprave Glavnog Štaba VRS-a, potvrdio je da je "po struci" bio nadređeni Desetom diverzantskom odredu pri tom štabu, čiji su pripadnici učestvovali u ubijanju Bošnjaka na farmi Branjevo i u selu Pilica kod Zvornika 16. jula 1995.

On je, međutim, negirao da je to pomenuo kada je razgovarao sa komandirom odreda Miloradom Pelemišem u avgustu 1995. Od Pelemiša je, kako je rekao, za umješanost Dražena Erdemovića i drugih članova odreda u strijeljanje saznao tek u decembru 1995. ili januaru 1996., kada je Erdemovićevo priznanje već procurilo u javnost.

Photo: rbih-free.blogspot.com

 

"Rekao sam Pelemišu: 'Ko god da je učestvovao i angažovao te ljude, neka odgovara'", kazao je Salapura.

Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske (RS) i vrhovni komandant njene vojske, optužen je za genocid počinjen nad oko 7.000 bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice. On je optužen i za progon Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Salapura je posvjedočio da su zločine počinili pojedini pripadnici Odreda, koji je bio u tom trenutku raspušten kao jedinica. Međutim, tokom unakrsnog ispitivanja Haško tužilaštvo je citiralo svjedočenje Franca Kosa, koji je izjavio da su im odlazak na Branjevo naredili komandir Pelemiš i oficir Glavnog Štaba VRS-a Dragomir Pećanac, blizak Mladiću. "To sada prvi put vidim", odgovorio je Salapura.

Svjedok je tvrdio i da sa angažmanom pripadnika Odreda u Srebrenici "nije imao ništa", zato što su tamo u napadu na enklavu učestvovali na zahtjev komandanta Drinskog korpusa VRS-a Radislava Krstića, uz odobrenje komandanta Ratka Mladića.

Krstića je sud u Haagu pravosnažno osudio na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida počinjenog u Srebrenici, a Mladiću se trenutno sudi. Sud BiH osudio je Franca Kosa na 35 godina zatvora zbog učešća u ubistvima na Branjevu.

Salapura je rekao da je, zbog obima operacije strijeljanja Bošnjaka, većina u Glavnom Štabu VRS-a morala za to znati, ali je dodao da niko pred njim o tome nije razgovarao, zato što su se "zgražali".

Salapura je odbacio tvrdnju Haškog tužilaštva da je i sam učestvovao u zataškavanju zločina time što je zatražio da učesnicima u ubistvu zarobljenika iz Desetog diverzantskog odreda izda lažne lične karte.

Zašto je potpisao zahtjev da se osmorici pripadnika Odreda pruži lažni identitet, Salapura, međutim, nije mogao da objasni. "Cilj je bio da ti ljudi budu privedeni pravdi, ali ne da bilo ko preuzme tu ulogu ili ih likvidira, da počisti tragove... To je bio cilj, a ne da izbjegnu pravdu", kazao je on.

Salapura je rekao da se u Srebrenici 13. jula 1995. sastao sa Mladićem kako  bi mu prenio saznanje da će Hrvatska vojska u avgustu 1995. napasti Kninsku krajinu i nastaviti ofanzivu u RS.

Poslije Salapure, svjedok Karadžićeve Odbrane Čedo Zelenović negirao je odgovornost lokalnih srpskih vlasti za zločine počinjene nad Bošnjacima u proljeće 1992. godine, pripisujući ih paravojskama, koje vlasti, po njemu, nisu mogle kontrolisati.

Karadžić će odbranu nastaviti u utorak, 25. juna.

 

 

24.06.2013.

EMIR SULjAGIĆ: HVALA MILORADU DODIKU

Emir Suljagić

Hvala Miloradu Dodiku

  
Photo: gfx.nrk.no

Krajnje je vrijeme da se aparthejd u RS-u izvede pred sud i biću iskreno zahvalan Vladi entiteta RS ako nam pruži priliku da domaću i svjetsku javnost upoznamo sa okupatorskom politikom koju provodi prema nesrbima u tom entitetu, kazao je Suljagić

Prvi mart postoji zahvaljujući Miloradu Dodiku. I ja se koristim i ovom prilikom da mu se javno zahvalim, jer mi i postojimo zbog njega i ovo što radi njegova vlast je učinilo više od bilo koga da probudi tihu većinu građana ove zemlje od kraja rata naovamo. Dakle, hvala Milorade, riječi su prvog čovjeka Koalicije nevladinih organizacija Prvi mart Emira Suljagića.

Da nije Dodika i drugih mozgova koji prijete secesijom, a samim tim i ratom, nas ne bi bilo. Ovo što mi radimo, kao što je to bio slučaj i u Srebrenici prošle godine, bio je odgovor na politiku iz RS-a. Oni su mislili da ćemo skrštenih ruku gledati i slušati kako na sedmičnoj osnovi gaze po onome što nam je najsvetije. I Prvi mart, kao i Glasaću za Srebrenicu, autentični je odgovor građana ove zemlje na secesionizam. Mi smo skupina građana koji su se organizovali da u okvirima postojećeg, duboko nepravednog, političkog sistema pokažemo da građani ove zemlje mogu secesionizam opaliti po zubima, da tako kažem“, izjavio je Suljagić.

Koordinator Prvog marta je u izjavi za Fenu dodao kako se istinski veseli mogućnosti da se Vlada RS i Prvi mart "ponosaju" na nekom sudu.

Photo: Stock

Mi bismo, recimo, kao svjedoke pozvali roditelje Melihe Durić, curice od sedamnaest godina koja je u svojoj kući u Vlasenici pogođena snajperom u potiljak; porodicu Murata Badića koji je u Banjoj Luci kamenovan na smrt; porodicu povratnika iz Glogove kod Bratunca koji je ubijen nakon što su mu na imanju postavili minu. Potom bi pozvali roditelje nesrpske djece da daju izjave o tome kako se osjećaju zato što njihova djeca moraju obavezno da prisustvuju krsnim slavama; pozvali bi kao svog svjedoka i premijerku entiteta RS da objasni zašto Vlada RS sistematski i sistemski krši Ustav i zakone RS-a koji propisuju proporcionalnu zastupljenost u javnim institucijama.

Krajnje je vrijeme da se aparthejd u RS-u izvede pred sud i biću iskreno zahvalan Vladi entiteta RS ako nam pruži priliku da domaću i svjetsku javnost upoznamo sa okupatorskom politikom koju provodi prema nesrbima u tom entitetu“, kazao je Suljagić.

 

Kad se moj stariji brat vratio iz rata

Kiša

  

Gledali smo/ kako bledi/ čula su ga napuštala/ polako se pretvarao u spomenik 

Kad se moj stariji brat 

vratio iz rata

imao je na čelu srebrnu zvezdu

a pod zvezdom

ponor 


Photo: Stock

to ga je odlomak šrapnele

pogodio kod Verdena

ili kod Grunvalda

(detalje nije pamtio)


stalno je govorio

na mnogim jezicima

ali najviše je voleo 

jezik istorije


prosto do besvesti

dizao je iz zemlje poginule drugove

Rolanda Feliksjaka Hanibala 


vikao

da je to poslednji krstaški pohod

da će uskoro pasti Kartagina

a potom je uz jecanje izjavljivao

kako ga Napulj ne voli


gledali smo

kako bledi

čula su ga napuštala

polako se pretvarao u spomenik 


u muzičke školjke ušiju

ušla mu je kamena šuma


a koža lica

zakopčana mu je

na slepa i gluha

dva dugmeta očiju


Photo: Stock

ostao mu je samo

dodir 


kakve je priče

pričao rukama

u desnoj je imao romanse

u levoj vojničke uspomene


pokupili su moga brata

i izvezli ga van grada 


vraća se sada svake jeseni

mršav i tih

neće da izlazi iz kuće

kuca u prozor da iziđem


idemo ulicama

a on mi priča

neverovatne priče

dodirujući lice

slepim prstima plača

*S poljskog preveo Petar Vujičić

 

Kriva je žrtva

Pohvala silovanju

 
Photo: 1x.com

Da li bi perverzni umovi bili zadovoljniji preciznijim odgovorom – silovali su me dva sata, pa tukli tri, pa pravili pauzu, pa silovali tri, uz sve prateće detalje?! Ko bi rekao da su u pitanju toliki perfekcionisti kad su toliko pažljivo pročitali tekst da ne znaju ni kad je devojka nestala. I kao da je u celoj priči jebeno bitno koliko je bilo sati!

Zamislimo jedno istraživanje. Istraživanje javnog mnjenja o silovanju. U pitanju je moj zamišljeni scenario: devojka nestaje jedne noći nakon izlaska, apeli se šire u medijima, nalaze je dva dana kasnije u lošem stanju. Izjavljuje da je silovana i pretučena.

Moj zamišljeni deo je u tome da je s devojkom sve u redu, ali je priča objavljena sa ciljem da se vidi kako narod reaguje na čin silovanja. I tu imamo šta da vidimo. Narod vidi devojku koja želi da stekne popularnost. Narod vidi devojku koja je to htela. Narod vidi devojku koja se izazovno obukla. Narod vidi devojku koja zaslužuje da joj se to desi jer šeta sama u 3 ujutru. Narod vidi devojku koja traži sažaljenje dečka jer su se posvađali, a poslala mu je SMS – šta je ono beše tačno pisalo...?

Photo: nevcoeducation.com

Ja vidim narod kome je na izjavu: „Dva dana su me silovali i tukli“ prvi komentar – kako dva dana kad je nestala sinoć (psovke na njen račun ću zaobići). Moram da napišem još jednom, dakle – dva dana su me silovali i tukli, neko vidi problem u „dva dana“?!

Za neupućene – noć između petka i subote (subota ujutru, 3 sata), sledi noć između subote i nedelje (nedelja ujutru, 3 sata – 24 sata od nestanka, dakle jedan dan), nedelja posle podne – dan i po, dakle, drugi dan je u pitanju. Imam transfer blama što sam uopšte i morala ovo da pojasnim.

Da li bi perverzni umovi bili zadovoljniji preciznijim odgovorom – silovali su me dva sata, pa tukli tri, pa pravili pauzu, pa silovali tri, uz sve prateće detalje?! Ko bi rekao da su u pitanju toliki perfekcionisti kad su toliko pažljivo pročitali tekst da ne znaju ni kad je devojka nestala. I kao da je u celoj priči jebeno bitno koliko je bilo sati!

Njoj se možda nije desilo to. Volela bih da nije. Ali zamenite tu devojku bilo kojom drugom devojkom. Bilo kojom drugom, jer se to svakodnevno dešava, jer žrtava zaista ima i biće dokle god se za silovanje neke osobe krivi upravo ta osoba.

Zamislimo sad na trenutak da neka osoba zaista hoće da „stekne popularnost“ na ovaj (malo bi bilo reći pogrešan) način. Nije li ipak mnogo strašnije stanje svesti u društvu koje u ovakvom slučaju vidi (učitava) i osuđuje želju za popularnošću, a ne sam čin silovanja? Takvim ljudima želim samo da zamisle svoju sestru, majku, devojku, ženu u ovakovoj situaciji. Da vidim kakve komentare bi onda pisali. Jer sve što sam do sada videla ispod novinskih članaka, toliko je jezivo da sam ostala bez teksta.

Lepo bi bilo da ljudi sve vesti čitaju kritički i razmišljaju da li je zaista tako kako su novine predstavile. Ali u ovom slučaju desilo se silovanje. Dobro, možda se desilo silovanje. To znači da možda (minimum) jedan silovatelj sada šeta gradom slobodno. Ne, to znači da se sigurno mnogo silovatelja šeta gradom slobodno, jer žene svakodnevno bivaju napastvovane. Ali hajde da se držimo ovog slučaja i ovog (minimum jednog) silovatelja. Onda pogledam komentare. I vidim mnogo stvarnih ljudi koji ga podržavaju! Stvarnih, a ne izmišljenih komentatora. Podržavaju njega, a ne nju!

Nekima smeta što se sad podigla frka samo zato što je devojka manekenka, a silovanja se dešavaju stalno i o tome se ne govori.Međutim, desilo se silovanje o kome se progovorilo. Kolektiv u tom slučaju može:

a) Da podigne glas, ruku, nogu, zakon, guzicu iz svoje ušuškane ružičaste stvarnosti i stane na put svakom slučaju silovanja. Da dokaže da je neopozivo protiv silovanja, da nema opravdanja za takav čin i da će počinilac biti kažnjen. I da pruži podršku žrtvi.

b) Da napada osobu zbog koje se konačno progovorilo.

Izbor kolektiva me apsolutno užasava. To znači da ako ja sada, besna zbog svega što sam danas pročitala, nervozna zbog čega god hoću da budem nervozna, rešim da prošetam ne bih li se smirila, ne smem to da uradim, ne smem da izađem i prošetam u svom rođenom gradu, jer mi verovatno onda na čelu piše „izvol’te“, jer „koji ću kurac sama na ulici u 3 ujutru?!“

Izvinjavam se, zaboravila sam da je silovanje dozvoljeno od 00 do 6. Po zimskom računanju vremena od 22 do 8, jer se ranije smrkava, ali dobro, nećemo sad da cepidlačimo.

Ne znam kako da završim ovaj tekst jer nema kraja argumentima protiv silovanja, ali nema kraja ni ljudskoj gluposti.

Na vama je da odlučite kojoj strani ćete se pridružiti.

 

image

Pesma mladog stražara: Sudbina "Lili Marlen"

Gebels je nije voleo

image

Nešto malo o "muzici"

Lažni folk i pravi turbo

image

Protest kulturnih radnika: Javna šutnja, kurentna roba

Nule i ništice

image

Kako je Predsjednik uništio Kupelwiesera

Zatočenici brijunskog protokola

image

Žene na listi

Bandićeva izborna ponuda

 

 

23.06.2013.

DANIEL SERWER: ALIJU IZETBEGOVIĆA PRISILILI NA PRIHVATANjE DEJTONSKOG SPORAZUMA

Aliju Izetbegovića prisilili na prihvatanje Dejtonskog sporazuma

image Daniel Serwer        

SARAJEVO - Daniel Serwer, ugledni američki ekspert za Balkan i profesor na američkom John Hopkings univerzitetu je, za švedski list “Axxess”, izjavio da je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović bio prisiljen na prihvatanje Dejtonski mirovni sporazum 1995. godine,  ...

... pritom kazavši da je to "mir, ali ne i pravedan mir".

"Alija Izetbegović je u Dejtonu morao pirhvatiti entitet Republiku Srpsku, koji bi se prostirao na pola teritorije BiH, u zamjenu za obećanje da će se sve izbjeglice i raseljeni moći vratiti svojim domovima. No, on je bio svjestan da će to biti teško provodivo u entitetu koji sebe naziva 'srpskim'. Izraz koji bi njabolje mogao opisati tu situaciju je: od sigurne pobjede, Muslimani su dobili poraz, ili u najboljem slučaju 'neriješen rezultat'", rekao je Serwer.

Ovaj poznati američki profesor tvrdi da je Izetbegović prihvatio Dejton samo zato što je bio dobar prijatelj i saveznik s Amerikancima.

"Amerika je bila njegov bliski saveznik, ali i šef i diplomatska podrška tokom cijelog rata. Nije imao izbora. Izetbegović je mislio da bi Washington mogao presijeći dotok novca iz arapskih zemalja Bošnjacima, ako ne prihvati Dejton. Holbrooke je, također, Izetbegoviću kazao da je srpski otpor ojačao i da će srpske snage ponovo napasti muslimane. Nakon što su Tuđman i Milošević pristali na Dejton, Izetbegović je morao učiniti isto", tvrdi Serwer.

Istakao je da je Dejtonski sporazum samo produžio neslaganja i mržnju među bh. narodima kao što je bilo i tokom rata.

"Iako je Dejtonski sporazum trebao donijeti okončanje rata koji je u BiH trajao od 1992. do 1995. godine, stanje koje sada imamo u Bosni je karikatura ratne Bosne. Srbi su u konstantnoj svađi s Bošnjacima, dok Hrvati koaliraju s obje strane, u zavinosti od ponuđenih pogodnosti", rekao je ovaj eminentni američki profesor.

On smatra da strane diplomate koje su pokušale pomiriti zaraćene strane u BiH nisu dobro shvatile cijelo stanje na terenu i odnos snaga u bosanskom ratu.

"Priča o Dejtonu je trebala biti jedna snažna poruka, ali je postala zabluda. Nikada nije donio mir u Bosnu kakav sam ja priželjkivao tokom pregovora u Dejtonu. Shvatio sam da su strane diplomate tokom pregovora išle u pogrešnom smjeru, jer nisu shvatili pravo stanje rata u Bosni", kazao je Serwer.

Tvrdi da je Slobodan Milošević u Djetonu iznudi najbolji mogući sporazum za Srbe u BiH "koji su pred kraj rata bili u defanzivi i pred mogućim vojnim i političkim porazom".

"Miloševića na pristanak na sporazum nije natjeralo NATO bombardiranje, nego strah od gubitka vlastite moći. Bio je lukav i pretvarao se da se odupire mirovnom sporazumu sve do posljednjeg trenutka, te je na kraju i dobio vrlo povoljan dogovor za Republiku Srpsku. Dobio je 49 posto teritorija BiH dok su se snage u Federaciji morale povući s određenih dijelova onih 66 posto, koliko su kontrolisale prije postizanja mira u Djetonu. Štaviše, Milošević je vrlo dobro znao da je sporazumom međunarodna zajednica prihvatila RS kao jednu političku realnost”, istakao je američki profesor.

On također, tvrdi da su i bosanski Hrvati sporazumom iz Dejtona ostvarili vrlo značajnu političku i stratešku pobjedu.

"Hrvati u BiH su dobili dobar kolač u Dejtonu, jer su tim sporazumom dobili pola Federacije i jednu trećinu vlade u Sarajevu, iako ih u cijeloj državi ima samo 17 posto. Ali, osnivanje trećeg entiteta kojeg traže bh. Hrvati nije dobra ideja. To bi direktno vodilo formiranju izoliranog i radikaliziranog muslimanskog entiteta u srednjoj Bosni", smatra Serwer.

Iako mnogi misle suprotno, Serwer smatra da Dejtonski sporazum nije pobjeda američke vanjske politike na Balkanu.

"Dejton nije nikakav trijumf američke diplomatije u svijetu, nego je dobra lekcija zašto neko ne bi trebao biti najbolji prijatelj Amerike. Ako ste dobar prijatelj onda morate učiniti ono što prijatelj od vas traži", mišljenja je profesor na američkom John Hopkings univerzitetu.

Naglasio je da je i sama međunarodna zajednica podijeljena oko strana u BiH i da im ne nude zajedničku budućnost i održivu zemlju.

"Međunarodna zajednica u BiH je karikatura svojih prethodnika. Amerikanci su bliži Bošnjacima i jačanju centralne vlade u Sarajevu. Rusi podržavaju Srbe i maksimalnu autonomiju RS-a. Evropljani još nemaju zajednički stav i misle da će članstvo balkanskih zemalja u Uniji riješiti sve probleme na Balkanu", kazao je Serwer, uz tvrdnju da je Dejtonski sporazum kreirao ambijent za vođenje etničke politike koja dijeli umjesto da spaja narode u BiH.

"Dejton je kreirao ustav koji previše zagovara jačanje etničkog identiteta, a koji određuje sveukupnu bh. politiku. To je donijelo i polarizaciju bh. političke scene po etničkim linijama. Također, Dejtonom je kodificiran pravni poredak koji se teško može mijenjati, ali i donesen trajni ustav, onako kako su Amerikanci insistirali", rekao je Serwer, naglasivši da svi oni koji u Dejtonskom sporazumu vide uspjeh zaboravljaju da je njegova provedba problematična i da je Sporazum skoro pred kapitulacijom.

(Vijesti.ba/AA)

 

*************************************

Nedjeljno popodne uz kafu ispred Parlamenta BiH

image Foto:            

SARAJEVO - Nedjeljno popodne ispred zgrade Parlamenta BiH nekoliko građana je iskoristilo je i ovog puta za "Kafu za JMBG". Uprkos visokim temperaturama građani se i dalje okupljaju bar na nekoliko sati ispred Parlamenta kako bi pokazali da i dalje ...

 ... nisu odustali od svojih zahtjeva da državni Parlament donese zakon o jedinstvenom matičnom broju kako bi djeca rođena nakon 12. februara ostvarila brojna prava koja im pripadaju.

Tačno u pet do 12 građani se okupe na Trgu Bosne i Hercegovine, tačnije u parku pored Parlamenta, popiju kafu, počaste se hranom koju donesu sa sobom, porazgovaraju o eventualnim daljnjim akcijama i raziđu se.

Građani koji se okupljaju na ovaj način ističu kako su parlamentarcima dali rok do 30. juna da urade ono što su davno trebali te očekuju od njih da se uozbilje i zaborave na politička prepucavanja, a da više rade ono za šta su plaćani, odnosno da donesu zakon o JMB.

(Vijesti.ba/Klix.ba)

 

BiH treba vratiti većini koja tu državu hoće

image Zija Dizdarević              

SARAJEVO - Bosna i Hercegovina je država koja nema svoje "ja", a identitet države BiH je razbijen, rekao je danas na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, kojoj je tema bila "Društveni aktivizam i urušavanje identiteta države", publicista i ...

 ... novinar Zija Dizdarević, javlja Anadolija. "Razlog tomu su recidivi agresije, dejtonski ustav i nepostojanje bosanskohercegovačke politike. Da bi obnovila svoju političku samostojnost i da bi BiH bila samoodrživa država, nužno je uvezati unutrašnje snage u političko 'mi'", pojasnio je Dizdarević.

Naredni opšti izbori neće donijeti ništa novo, mišljenja je Dizdarević, ukoliko se ne formira višestranački blok utemeljen na neupitnosti bh. države i euroatlantskim integracijama.

"Građanski aktivizam koji vidimo diljem BiH ovih dana može biti od ključnog značaja za budućnost zemlje. BiH treba vratiti većini koja je hoće. Danas zemljom vlada manjina koja ovu državu neće", rekao je Dizdarević, dodavši da na proteste gleda kao na događanje građanina udruženog sa drugim građaninom, a ne kao na aktivnost naroda.

Protesti su sada heterogena sredina i susreću se svakakvi interesi pa su pokušaji ideološke i političke manipulacije logični, dodao je Dizdarević.

"Sada je bitno koliko će se oni međusobno uvezati. Ono što je dragocjeno i vrlo važno jeste da su mladi jednako u Banjoj Luci, kao i mladi sa ove strane entitetske linije ključni u tom nastojanju. I veliki broj žena je uključen u ove građanske proteste", kazao je Dizdarević.

Političari se, istakao je Dizdarević, sada boje građana iz dva razloga. Prvi je nečista savjest, koja je posebno izražena kod političara u Republici Srpskoj, a osjećaju se ugroženi i sa stanovišta pozicije.

"Ne postoji nijedna stranka kojoj su dokazano ciljevi jačanje države Bosne i Hercegovine i euroatlantske integracije. Period od posljednjih izbora to dokazuje", zaključio je Dizdarević.

(Vijesti.ba/AA)

 

Zastave JMBG protesta na kancelarijama festivala MESS

image Podrška protestima                                                                 
                                                                                                                                                                                                                                        

SARAJEVO - Internacionalni teatarski i filmski festival MESS pruža podršku građanskim protestima koji su izazvani neusvajanjem Zakona o jedinstvenom matičnom broju BiH zbog kojeg od februara djeca rođena u BiH nemaju zvanični identitet, ...

 ... nemaju jedinstveni matični broj građanina i ne mogu ostvariti bilo koje pravo koje je uvjetovano posjedovanjem jedinstvenog matičnog broja.

Simbolično, u znak podrške protestima, na kancelarijama Festivala okačene su JMBG zastave, saopćila je danas Direkcije Festivala MESS.

- Kao institucija sa više od pola stoljeća tradicije antifašističkog, antidiskriminatornog i humanističkog djelovanja dajemo svoj glas za bh. bebe, za najmlađe građane i građanke BiH za čiji se identitet moramo izboriti i na čiju budućnost moramo misliti - stav je Direkcije Festivala MESS.

(Vijesti.ba/Fena)

 

Muslimani večeras obilježavaju Lejletu-l-Berat

image Begova džamija u Sarajevu        

SARAJEVO - Muslimani širom svijeta večeras će obilježiti jednu od četiri mubarek noći, Lejletu-l-Berat, javlja agencija Anadolija. Lejletu-l-Berat petnaesta je noć mjeseca šabana i noć posebnog Božijeg blagoslova, koja ujedno nagovještava i dolazak mubarek mjeseca ramazana. Prema islamskom vjerovanju, u ovoj noći određuju se sudbine za narednu godinu, a u Lejletu-l-Kadru melekima bude naređeno da ih izvrše.

Kako je ranije za agenciju Anadolija izjavio glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Sarajevu Ferid ef. Dautović, ova noć u hadisima spominje kao noć u kojoj Allah dž.š. određuje ljudske sudbine, ljudske živote i njihovu nafaku, a u nekim hadisima se spominje da u ovoj noći Allah dž.š. prašta ljudima grijehe.
 
"To je petnaesta noć mjeseca šabana koja se, po nekim mufesirima, u Kur'anu spominje u suri Ad-Duhan u kojoj Allah dž.š. kaže da je to blagoslovljena noć u kojoj dragi Bog određuje sve svoje odredbe. Lejletu-l-Berat znači oslobađanje, čišćenje. Allah dž.š. u toj noći oslobađa od grijeha veliki broj ljudi koji su zaslužili Njegovu kaznu, i to sve one osim velikih grešnika koji su učinili velike grijehe prema dragom Bogu", kazao je Dautović.
 
Ova mubarek noć ima više imena, noć polovine šabana, noć oprosta, noć oslobođenja, noć izlaganja djela, noć rasporeda i odluke. Po časnome hadisu, naziv ove noći je “Nisfuš-Ša‘ban”, što znači polovina mjeseca šabana. Razlog za ovakvo imenovanje ove noći je što se u njoj bereket (blagoslov) i prihvatanje kajanja mogu zaslužiti.
 
Prema nekim predajama, u noći Berat objavljen je ajet o promjeni kible: "I okreni lice svoje prema Časnom hramu ( Ka'ba ) ...". Do tada su se muslimani u namazu okretali prema Kudsu (Jerusalem), a od tada se okreću prema Ka'bi (Mekka).
 
Božiji Poslanik je rekao: "Kada nastupi 15. noć ša'bana, provedite je u nafili (dobrovoljnom namazu), a dan koji slijedi u postu." (Ibn Madždže).

 

(aa)

 

***********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Počinjemo živjeti instant živote
Brzi tempo uzima dušu, a nameće samoću
FOTO: Ilustracija
Brzi tempo uzima dušu, a nameće samoću

 

 

Nekada su se uz pojam „instant“ vezivali kafa i supa, a danas očekujemo da skoro sve dobijemo odmah i na gotovo. Potrošačko društvo istovremeno nameće brz tempo i nudi ekspresna rješenja za svaki problem.

Nikada više nije bilo savjeta kako da život učinimo ljepšim i kvalitetnijim, da budemo uspješniji, bogatiji, seksepilniji, sretniji, zdraviji, vitkiji, harizmatičniji... Moderni gurui, čini se, imaju rješenje za sve što nas muči, a dovoljno je da izdvojimo, kako kažu, samo pet do deset minuta u životu. Ne zvuči mnogo, zar ne? Ipak, sve je veći broj umornih, gojaznih, nezadovoljnih, neuspješnih, nevoljenih i apatičnih koji dokazuju da instant rješenja nisu ni dobra ni moguća.

Studije pokazuju da čak 80 posto prijatelja nalazimo na poslu ili na društvenim mrežama, da titulu prijatelj lako i brzo dodjeljujemo, ali je isto tako i brzo ukidamo ako nas dotična osoba razočara.

Među njima tražimo i oslonac u najtežim životnim situacijama, partnera na putovanjima, u sportu i rekreaciji, ali i potencijalnu srodnu dušu za brak, terapeuta, kumove, sagovornike...

Studija švedskih sociologa pokazala je da mlade generacije, koje su sada u vrtiću ili u osnovnoj školi, možda nikad neće spoznati punoću življenja i uživanja u malim stvarima ako se životni tempo još ubrza.

Ipak, rešenje za izlazak iz začaranog kruga stručnjaci nisu našli. Tu je mnoštvo instant rješenja i savjeta i za ovaj problem, ali zapravo nas brz život samo melje i izmiče našoj kontroli.

 

********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////

Kakanjac imao 168.718 glasova publike
Pobjednik "Zvezda Granda" Amar Jašarspahić - Gile
Jašarspahić: Osvojio brojne nagrade
FOTO: Agencije
Pobjednik "Zvezda Granda" Amar Jašarspahić - Gile

 

 

Amar Jašarspajić Gile (22) iz Kaknja pobjednik je sedmog serijala popularnog muzičkog takmičenja "Zvezde Granda" koje je održano u Beogradu. Talentirani pjevač u finalu je osvojio 168.718 glasova dok je drugoplasirani Nemanja Anđelović prikupio više od 80.000.

 

Jašarspahić, čiji glas neodoljivo podsjeća na legendarnog Harisa Džinovića i koji je iz sedmice u sedmicu oduševljavao svojim interpretacijama, trijumfom na ovom takmičenju osvojio je 300.000 dinara, stan u Beogradu, dvije pjesme i snimanje albuma, besplatan koncert u Kaknju te brojne druge nagrade sponzora.

 

 

U borbi za prvo mjesto našlo se deset takmičara među kojima su pored bh. predstavnika bili i Slađana Mandić, Katarina Grujić, Nemanja Anđelović, Milena Mima Novaković, Stefan Lukić, Rada Sarić, Slobodan Đurković, Aleksandra Prijović i Miloš Brkić.

 

Kakanjci su Giletovu pobjedu proslavili na ulici uz zvuke sirena kroz glavnu saobraćajnicu u gradu, a brojni fanovi su skandirali njegovo ime.

 

 

Još da dodamo da su Gileta na audiciju u Zrenjaninu prijavili prijatelji, a da on to nije ni znao.

 

Pobjednik "Zvezda Granda" Amar Jašarspahić - Gile | Avaz | Online ...

 

 

23.06.2013.

ISPOD I IZNAD GRANICE (RAZUMA)

Ispod i iznad granice (razuma)

Da li će Bosna sahraniti samu sebe?

 
Photo: radiosarajevo.ba

Stvar je, dakle, jasna: ovoj političkoj nomenklaturi je prošlo vrijeme ne samo u duhovnom, nego i u fizičkom smislu u kojem većina njih zaista jesu zombiji. Ali, i to je ono što zasad najviše brine: ima li ih i na koji način ko zamijeniti, i šta će se, da izvinete, desiti ako se ova zemlja – kao i svaka prethodna koja je ovdje bila – raspadne? Da ne bude zabune, niti bih se tome obradovao, niti hoću biti zloguki prorok, niti je, najvjerovatnije moguće da se zemlja na granici EU tek tako složi u paramparčad, ali previše je otvorenih pitanja, a tako malo odgovora. Osmansko Carstvo, Austro – Ugarska, dvije i po Jugoslavije, sve je to propalo. Bosna i Hercegovina je dakle dosad, uglavnom, ne svojom krivicom sahranjivala države u kojima je bila. Može li se dogoditi da sahrani i samu sebe?  

Photo: www.seebiz.eu

Ne valja biti zloguki prorok, ali JMBG protesti su, zasad, pokazali dvije stvari: da neki od aktera za koje smo očekivali da su za promjene “mudro” šute i na tribinama grickaju košpice i da nema odgovora na pitanje – a šta ako ova država propadne, kao i sve prije nje?    

Opet se pomjera granica. Prvo je bila u Sežani, gdje se išlo u Trst po farmerke. Šareni izlozi sa obojenim All–starkama i pamučnim majicama u tinejdžerskim su očima izazivale sjaj koji donosi pogled na obećanu zemlju. Za novac zarađen preko studentskoga servisa preko ljeta otišao bi se uzeti komad dva ili tri odjeće, i nešto ploča i(li) kaseta. Bile su to manje više besmislene stvari, jeftini dezodoransi Zapada. Tada smo mogli misliti da je tamo preko bolje, ali su priče o rođacima i prijateljima koji su “na privremenom radu u inostranstvu” sadržavale upravo onoliko tuge i sjete koje koliko (je) treba(lo) da se odmah po srednjoj školi ne uputiš u bijeli svijet.

Onda je granica, mentalna, bila u Sloveniji: moglo bi se reći da je to bila granica nenasilne komunikacije, u (po)ratnoj Hrvatskoj koja (većim) dijelom jeste bila utočište, uvijek se mogao naći neko ko će “baciti” uvredu ili pogrdu. U Sloveniji, također, ali granice svijeta su granica jezika, kako veli Wittgenstein, pa je na “tuđem” lakše i čuti da si “čefur” ili “balkanac”.

Premda osobno nemam takvih iskustava, znam da je toga moralo biti, jer živimo u ksenofobičnom vremenu, onome u kojem izgleda da nudi veliki broj šansi, a zapravo je vrlo malo onih koje se zaista daju iskoristiti. Zapleteni u administrativno i politički korektno, skoro da smo zaboravili šta čini prave ljudske vrijednosti. I pored najbolje volje, a sa dubokom sviješću o tome da bi EU za nas mogla biti kakav-takav spas, ne vjerujem u to da administrativac zadužen za poljoprivredu na šestom spratu poslovne zgrade u Bruxellessu, zaista razmišlja o tome šta radi vinogradar na Hvaru. Dok (najradije besplatno) ne popije njegovo vino. Niti da ih u Ministarstvu za istraživanje ruda (i gubljenje vremena, kako se to zove u genijalnom Alan Fordu) nekoga brine sudbina rudara iz Trbovlja, ili iz Breze.

Uglavnom, ma šta ko mislio o tome, granica  Evrope dolazi na Savu, i po svoj prilici će tu dugo ostati.

Hrvatska bez pompe ulazi u Evropsku uniju, jer u ljudima polako narasta svijest o tome da je to davno utvrđen slijed okolnosti koji neće donijeti nikakav (finansijski ili duhovni) preporod, ali jeste smjer u kojem se današnji svijet razvija.

Da podari, ili da ne podari

A mi? Mi smo morali čekati da se Dodik ili Radmanović, ili obojica, dogovore da nas puste preko granice. Dominantna “atmosfera” kojom odiše ponašanje političara iz RS-a, najviše podsjeća na ponašanje ražalovanih generala koji, dugo nakon aktivne službe, u svojim glavama još vode neke ratove. Dodik još samo nije izjavio da ga se moralo pitati da li nogometna Reprezentacija BiH smije na Svjetsko prvenstvo.

S druge strane, niko od jačih političkih snaga nema ideju kako bi stvari krenule naprijed. SDP se sasvim pristojno, kao četvrti za remi, uklopio u šemu nacionalnog rastaljivanja, a o SDA ne možemo, sve dok Bakir Izetbegović poziva da se na demonstracije ne izlazi do 2014!? Valjda da sačekamo da nam dragi Allah dotad podari (sva) rješenja. U cijeloj priči posljednji, ali ne najmanje komičan, ispada Željko Komšić, koji uvijek kaže da je stanje gore da ne može biti, ali njegova politička okolina uredno pliva u toploj bari privilegija napravljenoj Daytonom.

Sve u svemu jako je to sve skupa zamorno. Protesti pred Skupštinom davali su i još uvijek daju nadu za bolje sutra, ali već sad su dvije stvari primjetne – prva je da neki od ljudi koji su deklarativno uvijek za promjene i dosad su se često oglašavali u light kritici nacionalizma, ni na koji način nisu podržali ljude pred skupštinom. Neki od njih su (bili i ostali) korifeji naše javne scene (bože, šta li sve može stati pod tu kapu) i radije su izabrali “udobnost” slave u Avazovim izdanjima (a, vala i u Oslobođenju, ak’ ćemo pravo, a hoćemo vazda, pa šta košta), a nekima je jednostavno prošlo vrijeme da bi se nakon desetak godina (udobnosti) išli znojiti pred Parlament. Uzelo se na vakat, što rekao narod.

Stvar je, dakle, jasna: ovoj političkoj nomenklaturi je prošlo vrijeme ne samo u duhovnom, nego i u fizičkom smislu u kojem većina njih zaista jesu zombiji. Ali, i to je ono što zasad najviše brine: ima li ih i na koji način ko zamijeniti, i šta će se, da izvinete, desiti ako se ova zemlja – kao i svaka prethodna koja je ovdje bila – raspadne? Da ne bude zabune, niti bih se tome obradovao, niti hoću biti zloguki prorok, niti je, najvjerovatnije moguće da se zemlja na granici EU tek tako složi u paramparčad, ali previše je otvorenih pitanja, a tako malo odgovora. Osmansko Carstvo, Austro – Ugarska, dvije i po Jugoslavije, sve je to propalo. Bosna i Hercegovina je dakle dosad, uglavnom, ne svojom krivicom sahranjivala države u kojima je bila. Može li se dogoditi da sahrani i samu sebe? 

Zemlja u kojoj je sve moguće

U tom smislu osnovni zadatak prosvjeda JMBG trebao bi biti definiranje barem minimuma ciljeva oko kojih se snage koje jesu za promjene mogu okupiti. Ne bude li toga, stvar će se završiti kao i mnogo puta do sada – tihim porazom. 

Prvo, treba ocijeniti s čim zaista raspolažemo: pola nas je u dijaspori, više od pola nezaposlenih.

Depresija i letargija su, čini se, primarni osjećaji u javnom sektoru, a privatni je ionako slab i neodlučan da bi povukao naprijed. Jedino što imamo – to smo mi sami. Ispod more, iznad granica na Savi.

 

*****************************************

Popularna medicina: Doktor Aca u belom mantilu koji se zakopčava na leđima

Šta će nam Crnogorci kad imamo braću Grke?

  
Stvarno, odvratno: Turistički prizor iz Crne Gore koji je izazvao poremećaj dr Ace
Stvarno, odvratno: Turistički prizor iz Crne Gore koji je izazvao poremećaj dr Ace
Photo: Stock

Profašističko odeljenje četnolike Srbije na internetu dobilo je novog pacijenta: reč je o izvesnom doktoru medicine Aleksandru Aci Dikiću čiji je hobi da leči članove dve bratske organizacije (jedna se zove Napredni klub, a druga Srpski kulturni klub). Ogorčen letnjim žegama, a zbunjen turističkim destinacijama, dr Aca je rešio da se najebe majke nenaprednim klupskim snagama u Crnoj Gori. Vođen humanizmom i brigom za bivše sunarodnike, dr Dikić se odlučio za kombinaciju četničkih pretnji, antikomunističkih krikova i udaranja betonom u srpsku glavu – kako bi dokazao kako izgleda Srbenda u belom mantilu iz Sombora. Ovo srbovanje valja čitati polako, zbog naglih izliva mučnine. Proverite sami! 

Doktor ili pacijent: Večita dilema Aleksandra Dikića
Photo: Stock
CAJ CAJ CAJKA IZ SOMBORA GRADA: Dragi moji Crnogorci, ovog leta neću se diviti vašoj „nevesti Jadrana“, ni uživati u turbo-arhitekturi ruskih tajkuna, ni pariti i oči i uši prisustvujući striptiz-tezgama srpskih cajki duž Vaše obale.

 

DUŠA MOJA KRČKA ČIM ZAČUJEM - GRČKA: Moji će novci otići braći Grcima upomoć, ne samo zato što im je svaki evro potreban kao zrno soli, već zato što se kao Srbin tamo osećam kao kod svojih, a Jonsko i Egejsko more bivaju mi bliža i po srcu i po kilometraži od predivnog, nebesko plavog Jadranskog.

DOKTOR DIKIĆ VAM OPROSTITI NEĆE: Mi jesmo braća, barem smo nekada sigurno bili, jer da nismo ne bismo se sedam godina posle našeg rastanka i dalje pitali ako se rukujemo da li je stisak bio dovoljno snažan, a ako se grlimo da li je to bio izliv ljubavi ili pokušaj davljenja. Rečju, svake emocije bi odavno bile ad akta i razgovarali bismo samo preko brojki, na jeziku na kojem se najbolje ne razumemo i o temama koje su bitne koliko i inflacija na Madagaskaru.

ZAŠTO VAM JE TAKO MALI, A NAMA SRBIMA NAJVEĆI: Ali, da ne biste bili u nepotrebnoj zabludi, nema tuge u mojim rečima. Ne, možda malo razočarenja, trunčice ogorčenosti, ali i dosta onog nejasnog osećanja ponosa koji izaziva sudbina žrtve antičke tragedije. Patetika je naravno neizostavna. Na kraju krajeva i na koncu konca, radi se o prostoj duši balkanskoj, toliko prostoj da sebi uzima za pravo da Vam objasni zašto ste Vi tako mali, a mi, barem naspram Vas, tako veliki.

KO STE VI DA SLAVITE BILO ŠTA: Vi, drage komšije, slavite 13. jula dan državnosti. To je datum kada svaki narod obeležava dan kada je udahnuo svojoj državi život, dan kada je sebi sagradio kuću, udario prvu ploču i pokrio je crepom obojen krvlju junaka čije su kosti ugrađene u temelje otadžbine. Ali, 13. jula 1878. godine Crna Gora je postala međunarodno priznata država, pa tako Vi ne slavite SEBE već slavite priznanje drugih, ne slavite bitku kojom ste oslobodili svoj kućni prag, ne slavite odluku svoje Skupštine, plemenskog saveta ili suverena (bilo civila ili u mantiji, svejedno), već ste početak svoje državnosti vezali za odluku donesenu hiljadama kilometara od Cetinja, tamo gde su smatrali da za vaše nahije ne treba žrtvati ni kap krvi nemačkog redova.

Humor koji dr Aca najviše voli: Prigodna slika uz Dikićev šovinistički tekst
Fotomontaža: Srpski kulturni klub
SRBI SU UBACILI SLOBODARSKI VIRUS U MREŽU IMPERIJA: Ali to je samo deo Vaše inferiornosti. Mi Srbi, na primer, slavimo 1804. godinu kao početak stvaranja moderne srpske države. Tada nijedna velika sila nije želela da bude garant naše slobode, niko nije želeo da vidi kako jedan narod sam, sopstvenom žrtvom skida sa sebe vekovne okove i oslobođenim rukama grabi pravo na život i postojanje, pravo koje se ne dobija već otima. Svi gospodari rata i mira plašili su se da se se taj slobodarski virus ne proširi Evropom, jer bi njihove imperije počele da se urušavaju kao kula od karata, što se i desilo jedan vek kasnije.

 

I SHOT THE HATISHERIFF: I mi smo tog varljivog leta 1878. godine, kao i Vi, dobili međunarodno priznanje, ali u Srbiji se opet slavi Sretenje, dan kada smo počeli borbu za nezavisnost, jer mi slavimo SLOBODU, a ne tuđa priznanja. Kada bi se vodili Vašim kompleksom niže vrednosti u srpskoj istoriji bi značajniji događaj bio primanje sultanovog hatišerifa od donošenja Sretenjskog ustava.

DOKTOR DINIĆ KAO PACIJENT PITA: Primećujete razliku, uočavate li simboliku?

Četnička sisa putuje u Grčku: San svakog dr Ace
Photo: Facebook
ČETNIČKA BRAĆA PROTIV CRVENOG BAŠIBOZLUKA: Ako pak 13. jul vezujete za ustanak protiv italijanskog okupatora 1941. on je više bio delo crvenog bašibozluka nego pravi odraz narodne volje. Više je bilo onih na drugoj strani barikade, nego onih koji su bili i nacionalno i klasno svesni. Jedni su Italijane dočekali kao oslobodioce i na njihovim bajonetima stvarali su nezavisnu Crnu Goru koju je, kako danas učite, 1918. godine poništio „okupator“ iste vere i istog jezika, dok su drugi ostali verni srpskoj kruni i zajedno se sa srpskom braćom borili protiv pravog okupatora, okupatora tuđe vere i tuđeg jezika.

 

DOKTOROV RECEPT ZA SREĆU: Vaša inferiornost ogleda se i u tome što ne umete da budete sami. Vi nama ne trebate, Vi bez nas ne možete. Jer u izgradnji svog identiteta nezaobilazan je antagonizam prema Srbiji i svemu (veliko)srpskom.

ČUVAJTE MI VOJVODU MANDIĆA, ŽELJKA IVANOVIĆA I MILKU TADIĆ: Mi Vama trebamo čak i kada Vas otvoreno nećemo, jer su Srbi u Crnoj Gori koji poštuju Vašu državu stalno predmet stranačkog prepucavanja, pa iako im ne dajete pravo na dvojno državljanstvo, iako nemaju adekvatnu zaštitu sopstvenog jezika i svoje autohtone crkve i dalje predstavljaju smetnju Vašem nezavisnom miru i blagostanju. Oni su posrbice, remetilački faktor, antidržavni element!

Dikićeva erotska fantazija: Goli Amfilohije sa njim na grčkoj nudističkoj plaži
Photo: Stock
OGLEDALCE, OGLEDALCE, ZAŠTO JE RISTO SOTONA TAKO LIJEP: I oni su krivi, ne znate pravi razlog, ali neko mora biti kriv. Kroz to sramotno optuživanje pokušavate da se oslobodite kompleksne frustracije koja ima duboke korene i hrani se Vašim strahom da se pogledate u ogledalo, a ono je u suznim očima Vaših sunarodnika i Vaše dojučerašnje braće. Lice koje ćete u njima videti biće ružno, iskrivljeno od bola i užasa jer ste ostali sami na vetrometini bez zavetrine na koju ste navikli.

 

* Ovo profašističko štivo pod naslovom “Bivšoj braći, novim komšijama” preuzeto je sa nečega što se zove Srpski kulturni klub Novi Sad. Bezbednosni izvori e-novina otkrili su da je autor lice po imenu Aleksandar Dikić rođeno u Nišu gde je završilo Medicinski fakultet 1997; stalno je zaposleno u Opštoj bolnici „dr Radivoj Simonović“ u Somboru kao specijalista Urgentne medicine.  Svoje mentalne dijagnoze objavljuje u Novoj srpskoj fašističkoj misli i stalni je saradnik Naprednog kluba koji predvodi cheerleader Čeda Antić. Just another brick in the wall!

 

*********************************************

 

image

Luda studija: Negativan uticaj engleskog jezika na srpski mentalitet

Fuck U, vaskoliko

image

Javili se sledbenici Jovana I. Deretića iz Novog Pazara

Srpska se truba u svakom world penisu čuje

image

Rajko Vasić, polni golub Mileta Dodika nešto piše Lukoviću

E-govnine i e-potkazivači

image

Raspevani Đilasov putnik

Idete li busom?

image

Fašisti poručuju: Svi naši Vidovdani su erektivno tužni

Të gjithë vidovdanët tanë jan të trisht

image

Pjesma za e-novine: Šumski stihoklepci kolju poeziju

Uštrojiti Peru  i njegovog učenika Tomu

 

Noam Čomski

Obesmišljena demokratija

  
Photo: EPA/Bernd Weissbrod

Najčuveniji svetski antiglobalista Noam Čomski bio je specijalni gost Global media foruma koji Deutsche Welle organizuje u Bonu. U predavanju koje je održao, ovaj američki filozof i mislilac govorio je o „realno postojećoj kapitalističkoj demokratiji“ u kojoj živimo i svim njenim manama

EKONOMSKI DIKTAT: Najveće unutrašnje pitanje koje zanima američku  javnost svakako su radna mesta. Sa druge strane, prebogate i moćne  finansijske institucije zanima samo deficit. A šta radi politika? Ona  nalaže štednju – odlučuje da ne otvara radna mesta, nego da sanira  deficit.

U Evropi je još mnogo gore. Čak je i Vol strit džrnal u jednom članku  podvukao odsustvo demokratije u Evropi. Francuzi, Španci, Irci,  Holanđani, Portugalci, Grci, Slovenci, Slovaci i Kiprani su od početka  krize pre tri godine ubedljivo glasali protiv modela koje nudi evrozona.  U pomenutim zemljama, vlasti su trpele izborne poraze, levičari su  smenjivali desničare, i obratno – ali ekonomska politika ostala je ista.

Vlade nastavljaju da smanjuju troškove i podižu poreze, bez obzira  šta narod o tome misli. Nacionalne vlasti prate makroekonomske direktive  koje postavlja Evropska komisija, a izbori su skoro besmisleni. To sve  liči na zemlje trećeg sveta kojima upravljaju međunarodne finansijske  institucije. Evropa je odabrala taj put, a nije morala.

„NACIONALNA BEZBEDNOST“: Hladni rat je pretnja koja postoji 70  godina, a danas je u nekim aspektima još i veća. U postojećoj  kapitalističkoj demokratiji prava i potrebe ljudi su sporedna briga.  Vlade govore o nacionalnoj bezbednosti, ali to je uglavnom mit. One  zapravo žele da povećaju moć i profitiraju, a bezbednost nije glavna  briga. (…)

Zastrašujući primer je invazija na Irak. Američke i britanske tajne  službe informisale su vlast da bi misija u Iraku verovatno ojačala  međunarodni terorizam. Ali to nikoga nije interesovalo. I zaista, broj  terorističkih akata se usedmostručio godinu dana nakon invazije.

Ovih dana američka vlada opravdava masovnu špijunažu koju izvode tajne  službe uz tvrdnju da se tako obračunavaju sa terorizmom. Da postoji  zaista slobodna štampa, ona bi ismejala opravdanja američkih zvaničnika  jer je dokazano da njihova politika zapravo podstiče terorizam. Ali toga  nema, što nas upozorava koliko smo udaljeni i od ideala slobode štampe.

DEZINFORMACIJE: Uloga PR službi danas je potkopavanje  demokratije. Samo informisani birači donose dobre odluke. Pogledajte  izborne kampanje – cilj PR mašinerije je da stvori dezinformisane birače  koji donose iracionalne odluke.

PR industrija stigla je do politike prostom transformacijom iz svoje  primarne funkcije – komercijalnog xafsinga, a komercijalno oglašavanje  je stvoreno da bi podrivalo tržište. Svako ko je učio ekonomiju zna da  je slobodno tržište zasnovano na informisanim potrošačima koji donose  racionalne odluke. Kada uključite televizor, vidite da su reklame  stvorene da dezinformišu potrošače i navedu ih na iracionalne kupovine.

PROMENE KLIME: SAD i Kanada sa entuzijazmom pokušavaju da što  pre i što potpunije iskoriste svaku kap fosilnih goriva, uključujući tu i  ona opasna. U ovom ekstravagantnom samouništenju nimalo se ne okleva.  Svaki članak u dnevnim novinama može poslužiti kao ilustracija za ovo  ludilo. Ludilo je upravo pogodna reč, jer predstavlja suprotnost  racionalnosti.

Istovremeno odvijaju se masovne korporacijske kampanje koje treba da  opravdaju ludilo. Uprkos tome, američka javnost i dalje veruje nauci i  veoma je blizu globalnog nivoa brige za životnu sredinu. Mnogi ljudi  upozoravaju na katastrofu i pozivaju na razne akcije.

Ali tu se pokazuje razlika između mišljenja ljudi i stavova politike i  partija. Srećom, korporativni sektor poput konjice stiže da se obračuna  sa problemom. Postoji korporacijska tvorevina zvana Američki zakonodavni  savet koja piše zakone za potrebe federalnih država – nema potrebe da  Vam preciziram kakve zakone pišu (na zvaničnoj prezentaciji Saveta piše da se zalažu za konzervativne zakone koji brane slobodno tržište – opomena N.R.). Iza njih je mnogo novca.

Upravo rade na novom programu kako bi doskočili racionalnosti koju  pokazuje javnost. Taj program će se sprovoditi od obdaništa do 12.  razreda škole, a ideja je navodno unapređenje kritičkog razmišljanja  dece kroz balansirano učenje – ko ne bi podržao takvu ideju! Ali  balansirano učenje za njih podrazumeva da, kada dete u školi uči o  promenama i ugrožavanju klime, nastavnici takođe moraju predavati i  teorije koje poriču promene klime.


 

 

23.06.2013.

PISMO BH. POLITIČARIMA: HOĆETE LI RADITI ONO ZA ŠTA STE PLAĆENI?

Pismo bh. političarima

Hoćete li raditi ono za šta ste plaćeni?

 
Photo: gobih.ba

Tako malo treba da sve bude kako je normalno. Zar nam treba velika pamet da znamo, recimo, kako je bolje da mi kontroliramo naše nebo i uzimamo desetine miliona godišnje umjesto da za to plaćamo Hrvatsku i Srbiju? Zar nam je trebao međunarodni sud presuditi u slučaju Sejdić-Finci; zar i sami ne znamo, i zar ima išta prirodnije nego da u jednoj zemlji svaki građanin može biti kandidat na izborima? Zar ima išta jasnije od toga da se na sudove moraju privoditi i po zakonu suditi svi krivci, pa čak i političarima? Na stotine je takvih pitanja na koja bi odgovoriti znao i običan osnovac, ali ne i vi, naši političari

Riječi kriza, nesloga, siromaštvo i slične, nekako su se već udomaćile uz ime Bosne i Hercegovine. Razumljivo je što se koriste, jer stvarna slika stanja potpuno opravdava korištenje tih i sličnih riječi uz naziv naše države, ali to nimalo ne opravdava njene građane, a prije svega političare, da ne mijenjaju stanje na bolje.

Naprotiv, ne mali broj političara se utrkuje kako da učini stanje još složenijim, kako da iz ničega napravi bar problemčić ako ne problem, a od problema problemčinu, i kako da uz ime BiH upotrijebi što više pogrdnih epiteta, a sve sa jednim ciljem – da dokaže kako je ova država neprirodna i kako se mora podijeliti, a kako bi oni postali još važniji, čelni ljudi države, a ne entiteta.

Iz nedavnih događaja vezanih za JMBG se toliko jasno vidi navedeno, da samo oni koji ne žele znati šta se dešava ostaju zbunjeni. Stanje u Sarajevu je, ispada, takvo da neki poslanici (sreća pa na jedvite jade izvukoše žive glave!) tamo ni priviriti ne smiju, jer su im životi ugroženi. I to, zamislite, nisu ugroženi životi članovima Vijeća ministara ni Predsjedištva BiH (Oni su, valjda, sitne ribe!) gdje se upravo donose odluke o usmjeravanju nekih financijskih sredstava koja su draga i od ovakve države, nego samo članovima Parlamentarne skupštine. (Oni su, naravno, veličine!) Onda Parlamentarci prijete da se neće vratiti na posao, dok im se tamo ne obezbjede uslovi za dalji (ne)rad.

Photo: Davorin Sekulić/Klix.ba

Ama, ko da vam obezbjedi uslove?! Pa je li ovo i vaša zemlja, jeste li upravo vi oni koji te uslove trebaju obezbjediti? Jesu li upravo vaši kadrovi na nekim ključnim funkcijama, koji i vas trebaju obezbjeđivati? Odričete li se vi ovime svog prava i obaveze da odlučujete i upravljate ovom državom u mjeri u kojoj vam to pripada? Hoćete li, odbijajući da radite svoj posao, odbiti i primiti plate? Dokle ćete za sve što ne valja okrivljavati državu, a za ono što valja hvaliti entitet (recimo, kad se govori o siromaštvu, BiH je najsiromašnija zemlja u Evropi, a ako se govori o nekom, npr. poslovnom uspjehu, onda je to vezano za entitet). Hoćete li jednom početi, umjesto da izmišljate i stvarate probleme, uraditi ono za što ste plaćeni?

Ne, nećete! To je više nego sigurno. Čim je prvi put narod podigao svoj glas i tražio samo da uradite ono što biste morali, vi ste se osjetili životno ugroženima. Od posla vezanog za JMBG za koji ne treba nikakva posebna pamet, ono što nigdje u svijetu i nikada nije bio problem niti će biti, vi ste uspjeli napraviti problem nad problemima. One čija djeca doslovno umiru zbog vašeg nerada i lopovluka, optužujete da ugrožavaju vas, kojima ne fali ne samo ni dlaka s glave, nego ni pun novčanik od bijednih crkavica tih čija djeca umiru. Vi ste ugroženi od njih, a ne oni od vas.

Stidite se!

Vama je glavno pitanje jesu li demonstracije ispolitizirane. Naravno da jesu, jer ste ih vi ispolitizirali i od životnog pitanja za sve građane to pretvorili u nacionalno pitanje. Zašto? Zato što je to jedina karta na koju znate igrati i jedina preostala slamka spasa za vaš lagodni život. Zato što još ima onih koji su toliko kratkovidi da i ne osjete da glasajući za vas najviše nanose štetu sebi, a kad i oni to shvate, za njih će biti već kasno, a vi ćete biti dovoljno daleko i u sigurnom okruženju, jer ste gotovo svi, na svoje ili neko drugo ime, već nagomilali dovoljno bogatstva u drugim državama da se ne morate brinuti za svoju budućnost. Vama je važno koja stranka stoji iza demonstracija. Je li važnije to jesu li demonstracije ispolitizirane i stoji li neka stranka iza njih ili životno pitanje koje postavljaju demonstranti? Da, vama je samo važno ko pita i traži, nikako šta pita i traži, jer vi dobro živite upravo zahvaljujući takvom odnosu prema problemima, a vaši narodi baš zbog toga žive ovako loše.

Fotomontaža: EChe

Umjesto da vi, kao izabrani od birača, vodite narod pravim putem, vi ih vodite u propast. A tako malo treba da sve bude kako je normalno! Zar nam treba velika pamet da znamo, recimo, kako je bolje da mi kontroliramo naše nebo i uzimamo desetine miliona godišnje umjesto da za to plaćamo Hrvatsku i Srbiju? Zar nam je trebao međunarodni sud presuditi u slučaju Sejdić-Finci; zar i sami ne znamo, i zar ima išta prirodnije nego da u jednoj zemlji svaki građanin može biti kandidat na izborima? Zar ima išta jasnije od toga da se na sudove moraju privoditi i po zakonu suditi svi krivci, pa čak i političarima? Na stotine je takvih pitanja na koja bi odgovoriti znao i običan osnovac, ali ne i vi, naši političari.

Ali nije istina to da vi uistinu ništa ne znate. Znate, itekako! Samo, vaš cilj je sve srušiti, a nikako graditi. Eno, napravili ste jednom „grešku“ i popustili Osimu da postavi na noge Nogometni savez BiH. Samo trenutak nebudnosti, i vidi sad belaja – reprezentacija sa Sušićem na čelu, bez nacionalista koji su žarili i palili sve po nacionalnom ključu, postade svjetska sila! E, nema više popuštanja, majci!

 

Emir Suljagić o RS

Neka se oni izvine što su mi pobili familiju

  
Photo: gfx.nrk.no

Razmislit ću da im se izvinim onda kada se oni izvine što su njihovi prethodnici na tim pozicijama, u toj istoj Vladi RS, pobili moju familiju, kaže Emir Suljagić

Nakon intervjua koji je dao agenciji Anadolija, iz SNSD-a, stranke Milorada Dodika, od Emira Suljagića zatraženo je da se izvini Vladi Republike Srpske zato što ju je uporedio sa nemačkim Vermahtom.

Suljagić je, međutim, u izjavi za Fenu poručio kako se nema nameru izvinjavati za nešto što predstavlja njegovo lično mišljenje ili stav.

Razmislit ću da im se izvinim onda kada se oni izvine što su njihovi prethodnici na tim pozicijama, u toj istoj Vladi RS, pobili moju familiju. Kada se ograde od onih koji su to učinili i kada ih procesuiraju pred sudovima za zločin koji su počinili, onda ću razmisliti da se i ja izvinim”, kategoričan je prvi čovek koalicije “Prvi mart”.

Milorad Dodik može reći da njemu ne može suditi sudija musliman, Mladen Bosić može izjaviti da je priča s rahmetli Berinom orijentalna patetika, a kada ja iznesem svoje mišljenje onda zakukaju”, poentirao je Suljagić.

 

Ekskluzivno: Kačavenda drži u šaci Arhijerejski sinod i patrijarha Irineja

Patrijarh ima sina i mnogo para

 
Photo: Tanjug

U maju 1991, vraćajući se sa Arhijerejskog sabora u Peći, na ulasku u Prokuplje, vladika Irinej je ‘pokosio’ grupu pešaka na putu, a u Niš dolazi sav izbezumljen. Sutradan vladika odlazi u Prokuplje sa devizama i uspeva da ’stvar’ sredi. U SUP-u nisu pokretali postupak jer je vladika sve povređene devizama bogato obeštetio. Jedan od “pokošenih” koji je najteže povređen jer je kontuzovan, dugo se lečio u prokupačkoj bolnici. Vladika mu je, da se ne bi saznalo, pored izdašne pomoći u novcu, čak kupio nova kola

Redakcija Dana je došla u posjed nastavka amaterski snimljenog porno filma koji je uzdrmao SPC, a čiji su “akteri”, sada već umirovljeni episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda i mladić (u vrijeme nastanka snimka maloljetni A. R.). Na produžetku snimka se jasno vidi umirovljeni episkop Kačavenda kako rukom, a zatim i oralno zadovoljava mladića, koji je, po dogovoru sa svojim svodnikom V. B. iz Bijeljine sve snimao kamericom ugrađenom u sat. Snimak sam po sebi nije ništa šokantno i ništa novo, kada se u obzir uzmu brojna svjedočanstva o Kačavendinim atacima na mladiće, ali i odrasle muškarce, pogotovo sveštenike, koje je na seksualne odnose primoravao zloupotrebom vlastitog položaja. Ono što jeste skandalozno je blagi stav crkve prema Kačavendi. Kako kažu naši izvori bliski SPC-u, Kačavenda se iz svoje rezidencije, Manastira svetog Vasilija Ostroškog u centru Bijeljine, seli u Manastir Pet jezera (na otprilike pet minuta vožnje od grada), gdje namjerava provesti starost kao penzionisani episkop. Podsjetimo, Arhijerejski sabor SPC-a je na svome majskom zasjedanju, uprkos jasnim dokazima i svjedočanstvima o bludničenju sa maloljetnicima i napastvovanju maloljetnih bogoslova, 75-godišnjeg Kačavendu, uz nastavak tituliranja sa “njegovo preosveštenstvo”, lišio upravljanja eparhijom, ali ga nije lišio episkopskog čina, odnosno raščinio.

Oni su svi živjeli od njega i zato su šutjeli”, kaže za Dane izvor blizak SPC-u čiji je identitet poznat redakciji. “On je također znao za njihove finansijske malverzacije, nezakonitu djecu, kao i za one koji imaju sklonosti slične njegovima.” Jedan od skandala koji sljeduje, kako saznajemo, jeste objelodanjivanje identiteta nezakonitog sina patrijarha Irineja (pravoslavni episkopi se biraju iz reda monaha i obavezni su na celibat za razliku od tzv. mirskog sveštenstva u koje se rukopolažu već oženjeni muškarci). Internetom već kruži pismo anonimnog sveštenika niške eparhije upućeno glavnom projektantu za nastavak gradnje Hrama svetog Save u Beogradu, Branku Pešiću (1921. – 2006.), u kojem tvrdi da ondašnji niški vladika Irinej svoga sina obilato izdržava novcem “crnog eparhijskog fonda zbog čega se u eparhijskoj kasi ne zna ni približno finansijsko stanja, a ono što se ‘vodi’ fiktivno je.” “Da bi sakrio od javnosti postojanje sina zamolio je monaha Savu u manastiru Sukovo da ovaj prizna Irinejevog sina za svoga, što je Sava morao da učini.

Photo: TANJUG

Kada je Irinejev sin završio bogosloviju, vladika Irinej je bukvalno najurio monaha Savu iz Sukova”, stoji u pismu koji ondašnjeg episkopa, a sadašnjeg patrijarha tereti za brojne finansijske malverzacije: “U maju mesecu 1991. godine, vraćajući se sa Arhijerejskog sabora u Peći, na ulasku u Prokuplje, vladika Irinej je ‘pokosio’ grupu pešaka na putu, a u Niš dolazi sav izbezumljen. Sutradan vladika odlazi u Prokuplje sa devizama i uspeva da ’stvar’ sredi. U SUP-u nisu pokretali postupak jer je vladika sve povređene devizama bogato obeštetio. Jedan od “pokošenih” koji je najteže povređen jer je kontuzovan, dugo se lečio u prokupačkoj bolnici. Vladika mu je, da se ne bi saznalo, pored izdašne pomoći u novcu, čak kupio nova kola.” Za Irineja se vezuje i afera prebacivanja novca iz Prizrenske bogoslovije u Niš nakon NATO bombardovanja i otcjepljenja Kosova 1999. “Iz Prizrena su u Niš prebačene ogromne svote novca i to zbog ‘gostovanja’ prizrenske bogoslovije u Nišu. Kada se, međutim, Prizrenska bogoslovija vratila u Prizren, novac nije vraćen. Stanje se nastojalo ‘pokriti’ upisivanjem još jednog prvog razreda u ’iseljenoj’ bogosloviji, iako više nije iseljena”, kaže za Dane naš izvor blizak SPC-u.

Iz ovih i sličnih primjera je jasno kako je Kačavenda uspio izmamiti mirnu penziju. No, pravi skandal u tom smislu tek slijedi. Dani su, ekskluzivno imali uvid u još uvijek neobjavljenu knjigu Bojana Jovanovića Ispovest – kako su ubili Boga, u kojoj je detaljno opisao svoj boravak na dvoru Vasilija Kačavende u Bijeljini i direktno prozvao sve osobe koje su svakodnevno bile svjedoci Kačavendinih perverzija i o tome šutjele.

Photo: Senad S.

Odjednom mi je bilo jasno zašto me ostali ukućani mrze. Sigurno su mislili da sam došao zbog raskoši i da će neko mlad kao ja zasigurno poljuljati njihove položaje. Za sve vreme vladika me je pripremao da je ovo od sada moja kuća, da tako tu treba da živim i radim, da ćemo nas dvojica tu živeti kao braća, itd. Odjednom je otvorio ormar sa mitrama izvadio najlepšu i rekao mi. Stavi je na glavu. Sam te je Bog poslao meni, nisam celu noć zbog tebe spavao, ti ćeš biti moj naslednik, ja ću od tebe napraviti najsrećnijeg čoveka. Stajao sam sa mitrom na glavi, sve mi se vrtelo. Vladika mi je prišao, skinuo mitru i snažno me zagrlio. Počeo je da mi duva za vrat i da me ljubi po obrazu. Ja sam stajao skamenjen. Odjednom su nam se pogledi sreli i on mi je tiho rekao: ’Ajde šećeru poljubi me jednom pravski. Priljubio me je još čvršće uz sebe i prislonio svoja usta uz moja. Počeo je da me liže jezikom i pokušao da uđe u moja usta. Ja sam skamenjen stegnuo zube a on je bio sve uporniji. Mozaik mi se polako sklapao, postalo mi je jasno gde sam upao i zašto su me svi gledali sa podozrenjem. Vladika je peder i svi su mislili da ja to znam i što je još gore, mislili su da sam došao da mu budem naložnik”, piše Jovanović u dijelu svoje velike ispovijesti koja će uskoro biti dostupna čitaocima u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Nema nikakve sumnje da je slučaj Jovanović bio samo pahuljica koja je pokrenula lavinu, a koja će pokrenuti još veću lavinu unutar SPC-a. Decenije skrivanja i zataškavanja prljavih poslova sada, konačno, uzimaju svoj danak, a Kačavendin “pornić” je, bez ikakve sumnje, samo djelić onoga što će tek izaći na vidjelo.

 

 

23.06.2013.

NACIONALIZAM JE VAZDUH KOJI DIŠEMO

O patriotama i ljudima: Tomislav Marković u „Jutarnjem listu“

Nacionalizam je vazduh koji dišemo

 
Photo: V. Karuza

„Tako uvrnuta logika“, rekao je Marković, „moguća je samo zahvaljujući specifičnoj matrici prema kojoj su Srbi uvek i jedino žrtve dok je krivac isključivo neko drugi. Mi unutar te nekritičke i izrazito samosažaljive matrice živimo tamo negde od druge polovine osamdesetih godina. Koncepti koji su se suprotstavljali dominantnoj nacionalističkoj matrici ostali su na margini. Kod nas je nacionalizam gotovo jedini sadržaj, praktično vazduh koji dišemo. Ovo društvo je u jednom trenutku podivljalo i nikada se više nije pripitomilo“

Wer den Krieg siecht und nicht schaudert, der ist kein Mensch. Der ist ein Patriot!

(Ko vidi rat a ne prođe ga jeza, taj i nije čovek. On je patriota!)

- Kurt Tucholsky

Poezija vam je dosadna?

Ne znate šta biste s njom?

Spadate u one koji smatraju da za pesništvo nema mesta u ovoj i ovakvoj savremenosti?

Verujete da je ono odavno izgubilo ono svoje esencijalno svojstvo – da u određenim okolnostima može biti opasno po zdravlje, bezbednost, ponekad čak i po život pesnika?

A jebeš poeziju, mislite vi, koja ne ubija. I podsećate se legendarnog proročanstva koje je samo sebe ostvarilo iz onog jedinog stiha Miljkovićevog „Epitafa“ - „Ubi me prejaka reč.“

Poezija koja ne ubija, gunđate, odvratna je kao ishlapelo pivo; pesnici su odavno izgubili oštricu, oštrica je zauvek napustila pesnike, poezija vapi za čitaocem, dok čitalac više ne oseća baš nikakvu potrebu za poezijom, jer tom i takvom čitaocu ta i takva poezija ne govori ama baš ništa.

Idemo, dakle, dalje, bez zaustavljanja, predlažete. U budućnost sveta bez poezije.

Takoreći – u bolje sutra.

Photo: V. Karuza

Stvari, međutim, nisu baš toliko jednostavne budući da je drugo poznato i esencijalno svojstvo poezije upravo njena jedinstvena sposobnost da iznenadi, ustalasa društvo, pokrene javne diskusije, pokaže snagu i moć onda kada ni oni koji je stvaraju ne veruju da će tako nešto ikada biti moguće. U takvim – mora se reći, nadasve retkim i sve ređim - trenucima, ponovo nam se poezija, barem na čas, učini neophodnom i važnom.

U Srbiji se nedavno upravo to dogodilo nakon što je pesma pod nazivom „Srpska duhovnost“ mladog pesnika Tomislava Markovića, pripadnika beogradskog „Kulturno-propagandnog kompleta Beton“ i urednika internet portala e-novine, uznemirila duhove i pokrenula (srp. „mobilisala“) falange šovinista (srp. „patriota“) uvek spremnih na kolektivno graktanje, vazda raspoloženih za detektovanje „nesrba“ i „antisrba“ među Srbima i „odvajanje žita od kukolja“, tj. različite vidove proganjanja, denunciranja i raznovrsnog maltretiranja slobodomislećih i kritički nastrojenih umova.

Poezija Tomislava Markovića, sabrana u zbirci čiji naziv „Vreme smrti i razonode“ (VBZ Beograd, 2009) može da vas nasmeje ali i da vam sledi krv u žilama – što je ujedno i osnovna odlika specifične Markovićeve pozicije u kontekstu savremenog srpskog pesništva - predstavila nam je ovog pesnika, satiričara, novinara i urednika, kao jednog od najoštrijih, ujedno i najduhovitijih kritičara naše stvarnosti – dostojnog (poetskog) naslednika svega onoga što su tokom devedesetih radili feralovci u Hrvatskoj ili Petar Luković u Srbiji, izrazito sposobnog da definiše te neumorno koliko i nemilosrdno izlaže kritici i podsmehu najtamnija strujanja u srpskom društvu, ne prećutkujući ništa i služeći se britkošću i humorom, često i šokom, kao svojim elementarnim oružjem.

Evo, dakle, nekoliko fragmenata iz sporne pesme, „Srpska duhovnost“:

Srpska duhovnost je etnički čista.

Redovno se tušira svetom vodicom.

Glanca čizme.

Pere ruke pre i posle jela.

Čisti kamu od skorele krvi.

Sve mora da bude bes-pre-kor-no!

Ili:

Srpska duhovnost voli da smišlja zagonetke.

Koliko anđela može da stane na vrh bajoneta?

Koliko pređe leš ako ide peške?

Ako je mozak prosut, da li je glava polupuna ili poluprazna?

Ili pak:

Srpska duhovnost je autobus koji vozi zarobljenike

na gubilište u Potočarima.

Hladnjača puna albanskih leševa.

Voz zaustavljen u Štrpcima.

Buldožer koji premešta zakopane ostatke ljudskih tela.

Srpska duhovnost je uvek u pokretu.

Već punih sedam godina, u okviru „Kulturno-propagandnog kompleta Beton“, a tokom poslednjih četiri ili pet i kao urednik vazda provokativnih e-novina, Tomislav Marković na različite načine uznemirava i podbada poslovično anesteziranu srpsku javnost sposobnu uglavnom za kolektivne izlive samoljublja i/ili samosažaljenja. Utoliko je ovo što je izbilo pre dvadesetak dana u vezi sa stihovima iz pesme „Srpska duhovnost“ zaista neobično. Ta pesma osvanula je najpre na naslovnoj stranici (srp. „houmpejdž“) nečega što se zove intermagazin.rs. Uz pesnikovu portretnu fotografiju ispod koje je napisano „Ovo je Tomislav Marković“ kao neuvijeni poziv na linč, i transkript navedene pesme, objavljen je i (prirodno - nepotpisani) tekst pod nazivom „Ako ne znate kako izgleda najstrašnija mržnja prema Srbima, evo prilike da vidite i da pročitate“, tekst zloban u onoj meri u kojoj je glup, nepismen upravo onoliko koliko je neduhovit. Međutim, da je izazvao čitavu lavinu napada na Markovića – jeste. A ona se dodatno razbuktala samo nekoliko dana kasnije kada je isti tekst prenesen na još jednom od pseudo-patriotskih sajtova smehotresnog naziva srbin.info.

Photo: creativeclass.com

Marković se tako, kao novinar i pesnik, našao u sred paradoksalnog, slabo očekivanog obrta u kom se poezija koju piše pokazala probitačnijom, da ne kažem – ubitačnijom, od njegovog svakodnevnog autorsko-uredničkog angažovanja u jednom od najčitanijih i svakako najizazovnijih internet portala – e-novinama. Zanimalo me je njegovo mišljenje o tome.

Poetska forma je znatno zgusnutija od novinskog teksta“, rekao mi je Marković, „i jače pogađa u stomak, glavu ili šta je već tako osetljivo kod te desničarske fele. Tako da je njih u ovom slučaju pogodio i izravan način na koji se o tome govori. U pesmi se ta fraza 'srpska duhovnost' dovodi u vezu s ratnim zločinima. Ona se ne obrazlaže mnogo, o tome bi se, naravno, mogla napisati studija li čitava knjiga, ali u pesmi je to komprimovano na srazmerno malom prostoru a jezik je izrazito intenzivan. Henry James je smatrao da bi svaki racionalan pisac trebalo sve da podredi intenzitetu.“

Da li si u tom smislu bio iznenađen kontra-intenzitetom reakcija koje si dobio od strane pripadnika nacionalističke desnice? Na stotine zaista užasnih komentara sručilo se na tvoju glavu. Psovanje, uvrede pa i pretnje bez imalo suzdržavanja – kako si podneo sve to?“

Moram priznati da me je pomalo iznenadilo“, uzvratio mi je moj sagovornik. „Bio sam iznenađen otkrićem šta sve jedna pesma može da izazove. Takođe me je impresioniralo to da veliki broj ljudi iz nekog razloga kao da misli da će im biti sjajno u životu samo ako mene ubiju. Ta količina mržnje koja je odjednom pokuljala zaista je neverovatna. U tom smislu, pesma se pokazala neverovatno uspešnom. Ali ima tu jedan uvek prisutni paradoks. Dakle, ti ljudima pokušaš da skreneš pažnju na to da je Srbija činila zločine, da su mnogi zločinci ostali nekažnjeni, da među nama šetaju ubice, a dobiješ sledeću reakciju: Nije istina! Srbi nisu ubice! Sad ćemo da te ubijemo da bismo dokazali da nismo ubice!“

Veselo se na to nasmejao i ja sam se nasmejao zajedno s njim. „Ali deprimirajuće je da se sve to i dalje događa“, primetio sam.

Photo: Katerina Velaora

Tako uvrnuta logika“, rekao je Marković, „moguća je samo zahvaljujući specifičnoj matrici prema kojoj su Srbi uvek i jedino žrtve dok je krivac isključivo neko drugi. Mi unutar te nekritičke i izrazito samosažaljive matrice živimo tamo negde od druge polovine osamdesetih godina. Koncepti koji su se suprotstavljali dominantnoj nacionalističkoj matrici ostali su na margini. Kod nas je nacionalizam gotovo jedini sadržaj, praktično vazduh koji dišemo. Ovo društvo je u jednom trenutku podivljalo i nikada se više nije pripitomilo. Nikada nije došlo do lustracije. Snage koje su dovele do ratova zapravo nisu poražene. Postojao je onaj mali Đinđićev pokušaj i šta se dogodilo? Iste te snage vrlo su se brzo reorganizovale i – ubile ga. Stanje je danas takvo da je potreban ogroman rad zato što je srpsko društvo potpuno devastirano i kontaminirano. Ta kontaminacija traje već četvrt veka i ne može se očekivati da će nestati sama od sebe.“

 

Da, a mnogima je i prijatna jer oslobađa od etike i samokritičnosti“, dodao sam.

Što reče Bogdan Bogdanović: za jednu naciju ništa nije pogubnije od nacionalizma“, dopunio me je Tomislav Marković. „Po meni, nacionalizam je idealno pribežište za lenštine. Ne moraš ništa da radiš na sebi a opet si Srbin, šta god činio ili ne činio taj identitet time ostaje nedodirnut, čak ojačan. Naprosto se rodiš i prihvatiš da si to što su ti rekli da jesi i gotovo. Nacionalizam je u tom smislu, onako, baš komotan i ne iznenađuje što su mu najviše skloni intelektualno lenji ljudi.“

A reakcija šire javnosti?“

Nje gotovo i da nije bilo. Medijski je čitava stvar potpuno prećutana. PEN očekivano nije reagovao, nisu reagovala ni staleška udruženja. Jedino je saopštenjem reagovao UNS (Udruženje novinara Srbije), s obzirom da se čitava stvar brzo proširila i na pretnje koje su stizale u redakciju e-novina. Dobijali smo mailove s pretnjama da će nas zapaliti, pobiti i tome slično, sve na osnove te pesme, tako da su posle toga reagovali Tužilaštvo i policija iako mi zapravo nismo podneli nikakvu prijavu. Međutim, oni su reagovali po službenoj dužnosti zaključivši da ima i razloga i osnova da se čitava stvar ispita.“

Zar to nije neobično? Ili se to samo meni tako čini?“

Pa, jeste, malo“, uzvratio mi je Tomislav Marković kroz smeh, „ili barem ja to nisam očekivao. To se ranije nije dešavalo. Pretili su nam i pre pa nikom ništa. Ali sad se očigledno nešto tu promenilo. Policija nam se javila nedelju dana nakon čitave stvari i došli su kod nas u redakciju. Mi smo im nekih sat i po davali izjave, objašnjavali o čemu se tu radi i dali im na uvid čitav dokazni materijal, odštampali im tekstove, komentare, reakcije, mailove, sve što su nam tražili. I to je sve bilo veoma zanimljivo. Prvi put sam osetio da je država na mojoj strani.“

Kako reaguješ“, pitao sam ga tada, „na, s druge strane, manje-više uniformni izostanak bilo kakve reakcije od strane kolega?“

Dobro, meni su stizali razni mailovi i sms-ovi podrške ali u javnosti su o čitavom slučaju pisali samo Vladimir Arsenić i Saša Ilić. Imam utisak da se kod nas događaju čudne stvari, da književnost ima jednu specifičnu svrhu – da podmazuje šrafove sistema. I da je kukavičluk prevladao na sve strane, uz neku vrstu jadnog konformizma za vrlo sitne privilegije. Nisu to čak ni privilegije već – ne žele ljudi da ih boli glava, ne žele da izlaze u javnost i konfrontiraju se s mračnim silama u ovom društvu čime već efektivno staju na njihovu stranu. I u tome i jeste glavni problem. Pošto sve što većina ljudi ovde radi u literaturi time počinje da gubi na značaju. Kako da čovek to ozbiljno doživi kad toliki među nama nisu sposobni da zastupaju najelementarnije principe i bore se za slobodu govora i mišljenja?“

Photo: nadrealizam.rs

U tom trenutku citirao sam rečenicu koju je odavno napisao Kurt Tucholsky a koju sam preuzeo kao moto ovog teksta – u mom slobodnom prevodu ona glasi: „Ko vidi rat a ne prođe ga jeza, taj i nije čovek. On je patriota!“

Marković ju je odmah prepoznao jer je, kako sam tad od njega saznao, navodi i najistaknutiji među beogradskim nadrealistima, Marko Ristić, u svojoj knjizi ratnih zapisa „Hacer Tiempo“. Dogodilo se da Marković trenutno upravo tu knjigu čita. Ponesen neobičnom podudarnošću nastavio je: „Meni je uopšte izuzetno zanimljiva ta priča o patriotizmu, o mržnji i ljubavi prema Srbiji. Ristić iz toga u knjizi izvodi jednu lepu tezu. Posle Prvog svetskog rata formirao se blok ljudi koji su bili defetisti, razočarani, strogi anti-militaristi i anti-patriotski nastrojeni pacifisti, a s druge strane drugi blok, nacionalistički, patriotski, pobednički. U Drugom svetskom ratu uloge su se zamenile tako da su patriote, nacionalisti, listom završili kao kolaboracionisti dok su defetisti, pacifisti i anti-patriote branili zemlju od fašizma. To je vrlo zanimljivo i važno. Tako da sam ja razmišljao: dobro, hajde da uzmemo da ja, kao, mrzim Srbiju, Srbe, pa i sebe samoga budući da sam Srbin po nacionalnosti i živim ovde. Imamo nasuprot mene i tu drugu ekipu koja, kao, 'voli' Srbiju i koja je jako dugo na vlasti i drži Srbiju u šakama već dobrih četvrt veka. Dakle, otkad su na vlasti ljudi koji 'vole' Srbiju – Srbiji nikad gore! Sve je propalo. Srbi su postali zločinci, ekonomija je nepopravljivo implodirala, kultura trajno uništena, sve je devastirano i sve i dalje uporno ide u tom smeru. Tako da, kad sve to stavim u međuodnos, uopšte nisam siguran ko je tu patriota.“

 

************************************

Pozajmljeni intervju: Tomislav Marković

Nadrealistički humor je izveo pravu revoluciju

Photo: Dušan Komarčević

Humor je “snaga preživljavanja” (Tomas Bernhard), “nepristajanje na stvarnost” (Marko Ristić) ili na reprezentacije stvarnosti, “totalna negacija” (Radomir Konstantinović), “spavaća kafa” Aleksandra Vuča, diverzantski upad semiotičkog u rigidni simbolički poredak sa krajnje neozbiljnim ciljem izazivanja revolucije u jeziku, kulturi i društvu. Uprkos prividnoj neozbiljnosti čitavog poduhvata, našem nadrealističkom humoru je uspelo da izvede pravu revoluciju. Danas se o tome, nažalost, ne može ni sanjati jer nema ozbiljnih političkih organizacija sa smislom za humor. Alergičan na idolopoklonstvo, humor deluje korozivno na totalitarni jezički sistem, na okamenjena značenja koja su dobila status svetih krava i mirno pasu poslednje vlati trave i života u opustošenoj zemlji. Naravno, u smrtno ozbiljnoj kulturi (koja se takvom smatra jer ozbiljno seje smrt), humor ima status sedme rupe na krajnjoj svirali, pa je, primera radi, za ovdašnje čuvare književnog kanona i kanonskog prava jačeg Duško Radović i dalje pesnik lakih komada za decu, a ne jezički genije

Kulturno propagandni komplet Beton, podlistak Danasa, napunio je sedam godina. Uprkos tome što mu njegovi osnivači-urednici - Saša Ilić, Saša Ćirić, Miloš Živanović i Tomislav Marković nisu davali više od šest meseci. Ali je komesareska četvorka, kako je nazivaju oni koji se blago rečeno ne slažu sa njenim stavovima, izazvala za ovih sedam godina niz manje ili više vidljivih kulturnih incidenata, pokušavajući da prodrma ovdašnju kulturnu secnu, pokrene je sa mrtv(ačk)e tačke devedesetih i stvori novu kulturnu paradigmu.

To im je donelo napade po tiražnijim medijima od Danasa, tužbe, pa čak i pretnje smrću. Ovih dana iskusio je te pretnje jedan od četvorice urednika Betona, Tomislav Marković, i to, ni manje ni više nego zbog svoje poezije. To je bio povod da upravo on bude sagovornik Danasa.

*Šta je za ovih sedam godina uspela da učini kulturna propaganda Betona?

Radilo se ovih sedam mršavih godina. Trudili smo se da dekonstruišemo nacionalistički kulturni model, da mapiramo ključne aktere i topose artističke ratne akcije; promovisali smo negativnu književnu i umetničku kritiku, alternativni strip i političku satiru; objavili smo dve knjige sa izborom iz objavljenih tekstova, stripova i ilustracija iz Betona „Srbija kao sprava“ (Dangraf, 2007) i „Antimemorandum-dum“ (VBZ, 2009). Zalagali smo se za očuvanje sećanja na nasleđa antifašističke borbe u Drugom svetskom ratu i za doslednu osudu neonacističkih, antisemitskih i ksenofobnih pamfleta, pojava i pokreta u srpskom društvu. Otuda serija tekstova i, posebno, 50. broj Betona, namenski posvećen promociji antifašističkih vrednosti.

Promovisali smo književno stvaralaštvo autora manjinskih kulturnih zajednica u Srbiji, podstičući prevod sa manjinskih jezika na srpski jezik. Objavili smo  dvojezični, mađarsko-srpski 46. broj Betona posvećen savremenoj mađarskoj književnosti u Vojvodini, kao i brojeve posvećene savremenoj albanskoj književnosti na Kosovu, savremenoj alternativnoj književnoj sceni u Makedoniji i savremenoj grčkoj književnosti.

Photo: Milica Jovanović

U saradnji sa redakcijom časopisa MM iz Prištine a pod pokroviteljstvom evropske mreže za knjige Traduki, redakcija KPK Beton je pripremila dve antologije: Iz Prištine, s ljubavlju, antologiju savremene kosovske književne scene (poezija, proza i drama) koja je prevedena na srpski jezik (Algoritam media, 2011, Beograd) i Iz Beograda, s ljubavlju, antologiju savremene priče iz Srbije autorki i autora mlađe generacije (MM, 2011, Priština) koja je prevedena na albanski jezik. Nakon antologija, počeli smo sa objavljivanjem autorkih knjiga u oba smera, pa se Lirika pasa Miloša Živanovića pojavila u prevodu na albanski, a Zveri vole otadžbinu u prevodu na srpski jezik. Trenutno pripremamo još neka izdanja. To se odvija u sklopu saradnje sa organizacijom Qendra Multimedia iz Prištine koju vodi dramski pisac Jeton Neziraj, a sa kojom već dve godine organizujemo međunarodni književni festival Polip, u okviru kojeg smo objavili I dva specijalna broja Betona na većem broju strana, na albanskom I engleskom jeziku. Objavili smo i četiri specijalna izdanja Betona na nemačkom jeziku i predstavili smo ih na Međunarodnom sajmu knjiga u Lajpcigu. Uspostavili smo regionalnu mrežu sa srodnim organizacijama, pa je Beton izlazio u splitskom Feral Tribunu i u zagrebačkom književnom dvotjedniku Zarez. U saradnji sa zagrebačkom knjižarom Booksa realizovali smo projekat razmene kritika u kome kritičari iz Srbije pišu o knjigama savremene književne scene u Hrvatskoj a kritičari iz Hrvatske o knjigama savremene književne scene u Srbiji. Iz toga se kasnije izrodio Critisize this, projekat za obrazovanje mladih kritičara. Bilo je još mnogo toga, ali ko bi se svega setio.

*U čemu niste (ili bar, ne još uvek) uspeli?

Nismo uspeli da okupimo masovniju ekipu saradnika iz Srbije, pošto je broj ljudi sa samoubilačkim tendencijama ipak ograničen. Objaviti tekst u Betonu znači dobiti žig srama za rasu, zatvoriti sebi brojna vrata kulturnih institucija i ugroziti svoju akademsku, umetničku ili kakvu god već karijeru. Ali smo bar jasno polarizovali scenu. Ili betoniraš ili si zabetoniran, odnosno zaglibljen u sveopštu močvaru. A ako nemamo naslednike u Srbiji, imamo ih u Bosni, jako mlade ljude koji rade časopis Sic! koji je nastao po ugledu na Beton.

*Vidite li možda vi gde je pogrešila kulturno-politička elita ove zemlje, pa opet mora da izađe na ulicu da bi bila vidljiva?

Kulturna elita izlazi na ulice u nezgodnom trenutku, baš kad su stigli rezultati konkursa na kojima elita nije dobila novac. Pare su otišle starim, proverenim hard core nacionalistima, što je veliko iznenađenje pošto je Bratislav Petković promovisao koncept patriotske kulture još pre nego što je postao ministar. Tim povodom je Saša Ilić napisao tekst upozoravajući javnost kuda ide srpska kultura, ali kulturnoj eliti tada nije smetalo što je na čelu njenog resornog ministarstva čovek koji promoviše knjigu Milana Lukića, jednog od desetak najvećih monstruma među srpskim zločincima. Tek kad je ministar zavrnuo slavinu, svi su se setili zaboravljenih vrednosti. Nisam primetio da je kulturna elita koja se sada buni u poslednjih 10-ak godina uradila nešto na razgrađivanju kulture zločina, saučesništva i poricanja (čast retkim izuzecima). Ministar je prilično pomirljiv, tako da ne brinem za kulturnu elitu. Dogovoriće se već nešto, a onda će procvetati hiljadu cvetova na masovnim grobnicama.

*Ima li to neke veze sa onim što sve vreme pokušava da uradi Beton?

Nema. Ne možete postati principijelni tek kad ne dobijete novac od ministarstva kome ste dali legitimitet učešćem na konkursu. Ne može novac da bude povod za razgovor o kulturnim vrednostima. Da su komisije drugačije rasporedile sredstva, protesta ne bi ni bilo, kao što ga nije bilo ni svih prethodnih godina, a razloga za pobunu je bilo i onda i sad. Ako ste pristali da vam ministar kulture bude promoter koljačke literature, onda ste pristali i na sve posledice njegovog pseudo-patriotskog ministrovanja.

*Vaš betonski rad uglavnom podrazumeva one kraće, najubojitije delove (Betonjerka, Vreme smrti i razonode, ponekad Štrafta i Armatura). U kakvoj su vezi humor i smrtno ozbiljne teme (za one koji te dve stvari nikako da povežu)?

Humor je “snaga preživljavanja” (Tomas Bernhard), “nepristajanje na stvarnost” (Marko Ristić) ili na reprezentacije stvarnosti, “totalna negacija” (Radomir Konstantinović), “spavaća kafa” Aleksandra Vuča, diverzantski upad semiotičkog u rigidni simbolički poredak sa krajnje neozbiljnim ciljem izazivanja revolucije u jeziku, kulturi i društvu.  Uprkos prividnoj neozbiljnosti čitavog poduhvata, našem nadrealističkom humoru je uspelo da izvede pravu revoluciju. Danas se o tome, nažalost, ne može ni sanjati jer nema ozbiljnih političkih organizacija sa smislom za humor. Alergičan na idolopoklonstvo, humor deluje korozivno na totalitarni jezički sistem, na okamenjena značenja koja su dobila status svetih krava i mirno pasu poslednje vlati trave i života u opustošenoj zemlji. Naravno, u smrtno ozbiljnoj kulturi (koja se takvom smatra jer ozbiljno seje smrt), humor ima status sedme rupe na krajnjoj svirali, pa je, primera radi, za ovdašnje čuvare književnog kanona i kanonskog prava jačeg Duško Radović i dalje pesnik lakih komada za decu, a ne jezički genije.

*Kad smo već kod smrti, vama se ovih dana njome najozbiljnije preti i to zbog vaše poezije. Da li to znači da je i umetnost najvažnija (sporedna) stvar na svetu ili te pretnje svedoče o narastajućem stepenu paranoje u ovoj zemlji?

Tekst koji je osvanuo na stanovitom sajtu Intermagazin (bez impresuma, ali u vlasništvu Radomira Dmitrovića) pod prosvećujućim naslovom „Ako ne znate kako izgleda najstrašnija mržnja prema Srbima, evo prilike da vidite i da pročitate“, spakovan u veselu formu poternice, kao i pretnje proterivanjem, sakaćenjem i ubistvom koje su usledile nakon njega – pokazuju da i dalje živimo u društvu koje nije prevladalo svoju zločinačku prošlost. U stanju poricanja, sa glavom zabijenom u krvavi pesak, ne želeći da priznamo kakvo smo zlo naneli svojim susedima. Postoje teme o kojima nije baš uputno pisati, poput veze između srpske duhovnosti i ratnih zločina. A čak i ako se neko njima bavi, ne mora baš da se služi književnim postupkom poznatim pod kolokvijalnim imenom “prst u oko”. Čemu zavirivanje pod tepih gde smo spakovali hiljade leševa, kad su šare na sagu tako lepe, živih boja, zgodnih za opisivanje lepim prelivima reči?

Zanimljivo je da pomenuta kulturna elita nije reagovala na ovu harangu usmerenu protiv poezije, slobode govora i izražavanja. Nisu reagovale čak ni institucije kojima je to u opisu posla, da ne kažem jedan od razloga postojanja, poput PEN centra ili književnih udruženja (doduše, treba ih razumeti, bili su zauzeti: jedni broje novac dobijen na konkursu, a drugi čupaju kose i liju suze jer nisu dobili ni cvonjka za raspirivanje kulture, bili su zabavljeni svojim jadom).

Mini test

Zbog kog broja Betona ste (sve vi) imali najviše problema?

Beton je problem sam po sebi, ne bih izdvajao neki broj posebno. Svi su nam kao (problematična) deca.

Koji je tekst najčitaniji?

Nemam precizne podatke, ali mislim da je mrtva trka između tekstova iz Vremena smrti i razonode i Bulevara zvezda. Kako stvari stoje, trka će trajati duže od svih nas pošto prošlost predugo traje.

Kojoj se zvezdi sa istoimenog Bulevara najmanje dopao njen portret?

Mislim da niko nije bio zadovoljan odrazom u našem ogledalu. Možda Vasa Pavković, on je potrošio nekoliko stranica u slobodarskom “Pečatu” na demantovanje sopstvene biografije.

Ko se uvredio?

Skoro svi o čijem smo radu pisali. Izvinjavamo se onima koji su nepravedno zapostavljeni i obećavamo da ćemo ispraviti grešku u narednih sedam godina.

Sa kime ste se zbog tekstova posvađali, a sa kime prestali da komunicirate?

Razni kulturni poslenici su prestali da nam se javljaju na ulici, što znatno olakšava šetnju gradom i razvija plodotvorne asocijalne potencijale.

Ko vas je tužio i zbog čega?

Đorđe Vukadinović jer mu se, iz meni nepoznatih razloga, nije svideo termin “kriptofašista”. Valjda ima prefiks viška. I Radomir “Bela ruža” Smiljanić, jer mu se ne dopadaju činjenice koje su, pukom igrom nesrećnog slučaja, deo njegove biografije.

Koliko ste prijatelja i pratilaca stekli?

U regionu i svetu, prijatelji i pratioci su definitivno nebrojive imenice sa težnjom ka rastu. Na domaćem terenu, u pitanju je četa mala, ali odabrana.

 

 

23.06.2013.

RAJKO VASIĆ SE ZALjUBIO

Vasić se zaljubio

Volim Bazdulja, prezirem Šliclukovića

 
Put putuje Muharem: Bazdulj u jestivom ulju, erotska kompozicija Rajka Vasića
Put putuje Muharem: Bazdulj u jestivom ulju, erotska kompozicija Rajka Vasića
Photo: vasicrajko.blogspot.com

Pod eminentnim naslovom „srpski otpad, e govnine, petar šlicluković i delirijumanijaci, pronašli novog neprijatelja“, mali šumski Gebels opet se dohvatio svojih omiljenih likova: Emira Suljagića i Petra Lukovića. Kao protivtežu, izrazio je divljenje prema Muharemu Bazdulju koji se slobodno kreće u Beogradu, Zagrebu, a naročito u Banjaluci gde mu je Vasić domaćin. Ako je ovo nagoveštaj nove ljubavne veze, e-novine mladom paru žele puno sreće i seksa

Gore Muharem, dole Luković: Rajko objašnjava proces veštačke oplodnje
Photo: Stock
INSTITUCIJA KOJA NE TREPĆE: Na odstrelu je Muharem Bazdulj. Travnička i sarajevska kulturna institucija. Čovjek koji može da ode u Zagreb i u Beograd a da ne trepne. Čovjek načitan i napisan.

 

LUKOVIĆ, OMILJENI GOVNINAR: Njegov grijeh pred Svemošnjim Čakširefendijom, Zukfeslijom i Dimijadamom, Petrom Govninarom, samo je u tome što je pomenuo vasića u jednoj kolumni. Fašistoidni Turfajeri, Piter, prije svih, zanemario je činjenicu da Bazdulj nije branio mene u toj kolumni. Ali spreman je da mu podmetne i da uživa da to prenose njegovi saradnički prdportali.

ŠLJAM SRBIJE PROTIV DOBROTE: Našta sam i ja spao. Da me napada Šljam Srbije. Tako su me napadali i Šešeljevi Radikali. Pa gdje su sad. Tako me je napadao i Ohaer. Pa gdje je sad. Silajdžić. Bidite dobri prema meni. Ne radi mene. Radi činjenica i trendova.

+++

ČAKŠIRE SA TUROM, A FESIĆ NA GLAVI: Došlo je vrijeme Suljagića, MIJ. Talibana. Divljaka. Lukovića koji nose čakšire sa turom i fes. Suljagić, poslije fašističkog izljeva, vadi se na svoju familiju. Pobili ih, kaže. Misli na Srbe. Nisu ti Srbi pobili familiju. Alija ti je pobio familiju. Žrtvovao je Mir i Tvoju Familiju za BiH. Njemu se obrati, nemoj Srbima.

NAŠLI SE SA MLADIĆEM U SREBRENICI, JEBIGA: Nije mi žao Suljagićeve familije. Nisam ta vrsta. Našli se, nedužni, na pogrešnom mjestu i u pogrešnoj istoriji. Kao i ja. Razlika izeđu njih i mene, samo je u jednoj sitnici. Ja sam ostao živ. Inače je Alija već bio ubio i mene.

Screenshot: e-novine
A MI GOLORUKI ODGOVARALI GENOCIDOM: Ali. Mogu da budem uljudan i da kažem da niko nije trebao da pogine u međunacionalnom, međuvjerskom i osvajačkom muslimanskom ratu u BiH. Jer nije trebalo ni da bude rata.

 

A KOGA STE VI, SULJAGIĆI, POBILI: Vi, Suljagići, koji hoćete i preostalih 49%, pobili ste svu moju familiju. Od curice Tajči koja je gostovala u mojoj emisiji, pa do Kužea. Ja vašu nisam. Ubili ste i činjenicu da je Josip Kuže bio uspješni trener Banjalučkog Borca. Neka mu je lak crni pepeo.

SRPSKI ŽIVOT NA MASOVNIM GROBNICAMA: A vi se prevrćite na užegloj zemlji. Vi, kojima smetaju Srbi na svojoj. I koji smetate sami sebi. Na srpskoj zemlji.

* Sve ovo nacističko i smrdljivo preuzeto sa bloga Vasića Rajka.

***************************************

image

Srpstvo se po vrućini širi

Stranka Grka Srbije

image

Hugh Laurie svira blues

Dr House u Ljubljani

image

Cirkus u Briselu: Konferencija o medijima 

Veran Matić tražio oružje

image

Vojislav Koštunica na prkosima

Kad nam bude bolje, biće nam još gore

image

Kusturica uputio poruku Rusima

Uvek Srbin, nikad musliman

image

Obrazovanje u čabru, Mića Jovanović u Kanu

Veseli rektor vindzorski

 

Muharem Bazdulj, ispravljač nepravde

Pravda za pravednog Rajka Vasića

  
Zašto ne branite Vasića od podivljale studentske horde: Bolni vapaj Muharema Bazdulja
Zašto ne branite Vasića od podivljale studentske horde: Bolni vapaj Muharema Bazdulja
Photo: Žarka Radoja

Muharem Bazdulj, veliki ljubitelj Emira Kusturice i njegovog književnog dela, pa samim tim i svake druge vrste obmane, iskoristio je priliku da se stavi u odbranu svog novog heroja Rajka Vasića, a usput i da nastavi lični obračun sa Andrejom Nikolaidisom. Kao kolateralna šteta ovog puta su stradali Sreten Ugričić i hiljadu ljudi koji su potpisali peticiju protiv njegovog progona. Bazdulju je promaklo samo nekoliko sitnica: Rajko Vasić već godinama širi najcrnju, najmorbidniju mržnju i likuje nad žrtvama genocida, pa ovde nije reč o pukoj razlici u mišljenju; protiv Ugričića je sprovedena državna represija i javni linč preko ulizičkih državnih medija, a protiv Vasića, koji uživa status Dodikove pudlice, digla se demokratska javnost. Ali ko bi još vodio računa o tim sitnicama, važno je još jednom obračunati se sa neprijateljima, principijelno kako to samo Bazdulj ume

UVEK SU ME NERVIRALI TI NEDOSLEDNI LJUDI, JEDINO SAM U TOME DOSLEDAN: Ima fraza i rečenica koje bi stvarno trebalo zabraniti za citiranje. Svi se, naime, njima gađaju, kite se njima kao cvijećem u kosi, a ponajviše oni koji se nikad ne ponašaju u skladu sa poučkom koji tako štedro reklamiraju.

ŠTA RADE VOLTERU, MAMU IM POKVARENU: Postoji, recimo, ona Voltaireova rečenica što je valjda i najčešća ilustracija bespoštednog zalaganja za slobodu govora. Voltaire je jednom svom neistomišljeniku poručio ovako: "Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš". Vole to citirati, ponavljati i parafrazirati ovdašnji borci za slobodu govora, ali samo u slučaju kad se zapravo slažu sa svakom riječi iskaza koji je izazvao kakvu kontroverzu.

ATENTATA NIJE BILO, SVE JE TO JOŠ JEDNA SPINOVANA PRIČA, ALI NADAM SE DA SE TOGA NE SEĆATE: Sjećate li se kako je, prije valjda godinu i po, Andrej Nikolaidis, pisac i savjetnik predsjednika parlamenta Republike Crne Gore, u jednom autorskom tekstu napisao kako bi eksplozija dinamita i dizanje u zrak svih prisutnih u banjalučkoj dvorani Borik, dok se u njoj obilježavala dvadesetogodišnjica Republike Srpske, predstavljala "civilizacijski iskorak" i "poetsku pravdu", samo da je vlasnik rečenog dinamita, stanoviti Bole, taj eksploziv upotrijebio iz klasnih, a ne iz nacionalnih razloga?

Opasni teroristički element: Andrej Nikolaidis
Photo: glas-slavonije.hr

TAJ ZLI TERORISTA NIKOLAIDIS: Digla se zbog tog teksta pristojna frka. Cijela frka gotovo da i nije imala veze sa sadržajem teksta, ali je, naravno, imala veze sa njegovim autorom, odnosno, tačnije, autorovom pozicijom. Čovjek je, rekosmo, savjetnik predsjednika parlamenta Crne Gore, a u diplomatskom i političkom diskursu nije baš običaj da se eventualni atentat na državni i vjerski vrh susjedne države (u ovom slučaju Republike Srbije), kao i na funkcionere u različitim nivoima vlasti još jedne susjedne države (tj. Bosne i Hercegovine), plus još desetine i stotine ljudi što su iz protokolarnih razloga napunile srednje i zadnje redove dvorane smatra "civilizacijskim iskorakom" i "poetskom pravdom".

NIJE BITAN RAZLOG, VAŽNA JE HARANGA: Uslijedila je, naravno, zamjena teza po kojoj citirani stav nije stav državnog službenika i savjetnika predsjednika parlamenta, nego stav Nikolaidisa-pisca, dobitnika Evropske nagrade za književnost (koju mu je, istini za volju, dao crnogorski državni žiri). Pošto je crnogorska vlast stala iza svog savjetnika, posljedica nije bilo.

ČINI MI SE DA JE TU BIO I NEKI LINČ PO MEDIJIMA, SEDNICA VLADE SAZVANA ZBOG SMENE UGRIČIĆA, ALI KO BI SE SAD SEĆAO TIH NEBITNIH DETALJA: Sreten Ugričić, direktor Narodne biblioteke Srbije, nije bio te sreće. Potpis na proglas beogradskog Foruma pisaca koji je tražio da se završi "medijska hajka na Nikolaidisa" podgoričkog lista Dan i beogradske Politike, koštao ga je fotelje. Isti taj Forum pisaca poslije je peticijom tražio da se Ugričića vrati na poziciju direktora. Hiljadu i jedan potpis uglednih ljudi tražio je pravdu za "državnog službenika" Ugričića i "kulturnog delatnika" Ugričića.

DRŽAVNA REPRESIJA ME NE ZANIMA, JEDINO MI IDU NA STAROMODNE ŽIVCE OVE DVOSTRUKE LIČNOSTI: Pravo da reknem, meni onomad nije bilo jasno po čemu se razlikuju savjetnik Nikolaidis i pisac Nikolaidis, kao ni po čemu se razlikuju državni službenik Ugričić i kulturni delatnik Ugričić. Sve mi je to malo ličilo na onaj aforizam Aleksandra Baljka: "Juče sam se uhvatio kako pričam sam sa sobom, a onda smo sva trojica otišli na pivo." Onda sam se sjetio da mi je još prije deset godina jedan poznanik, ugledni sarajevski umjetnik i direktor, na pitanje zašto on, kao uvjereni ljevičar, antifašista i kosmopolita, svako malo daje intervjue Ljiljanu i Walteru, odgovorio da on to radi kao direktor, jer kao državni službenik ima obavezu da ima jednak stav spram svih medija, a da kao umjetnik on to nikad ne bi uradio. Očito je, mislio sam, da ipak postoji to pravilo da možeš biti od podne jedno, do podne drugo, Džekil i Hajd, Ragib i Nagib, samo ja kao staromodan čovjek tu nešto ne razumijem.

Uvek žrtva, nikad zlostavljač: Rajko Vasić, redovni čitalac Muharema Bazdulja
Photo: Stock

NE SHVATAM ZAŠTO NIKO NE BRANI VASIĆA, A ON TAKO LEPO LIKUJE NAD ŽRTVAMA GENOCIDA: I sve mi je bilo jasno k'o dan do neki dan. Onda je Rajko Vasić, pisac i izvršni sekretar SNSD-a, na svom blogu napisao kako su studenti koji se bude protiv Milorada Dodika i SNSD-ove vlasti – kopilad. Digla se opet pristojna frka, pa je Vasić, što se kaže pod pritiskom javnosti, podnio ostavku. Vasićevi politički neistomišljenici burno su se radovali. Ja sam čekao.

SVI JUNACI NIKOM PONIKOŠE, PA MORAM SAM DA SE BORIM ZA JADNOG VASIĆA: Znao sam da u ovdašnjoj javnosti ima barem hiljadu i jedna ugledna osoba koja je u stanju da razdvoji blogera i pisca Vasića s jedne te Vasića, izvršnog sekretara Saveza nezavisnih socijaldemokrata, s druge strane. Ako Nikolaidis može biti savjetnik i pisac, zašto i Vasić ne bi mogao da bude sekretar i pisac? Čekao sam i čekao, ali uzalud. Vidim jedino da je Srđan Puhalo ispisao satirični "Dijalog u paklu Izvršnog sekretara Rajka Vasića i građanina Rajka Vasića", ali Puhalo, koliko se sjećam, nije podržavao ni podjelu Andreja Nikolaidisa na pisca i savjetnika, pa se to ne računa.

NIKOLAIDIS JE OPASAN PO ŽIVOT, TO SE POKAZALO HILJADU PUTA, DOK SU RAJKO I NJEGOVI ČETNICI UMILJATE OVČICE, KAD NEĆE NIKO DRUGI MORAM JA DA VAM OTKRIJEM GDE LEŽI OPASNOST: Vratimo se na kraju na Voltairea, odnosno na ideju da se javnost formira tako što ljudi različitih političkih stavova i mišljenja prihvataju ista pravila igre. Pitanje ovdje nije šta je nedopustivije: spekulacija da je nasilje iz klasnih pobuda opravdanije od onog iz nacionalističkih ili vrijeđanje studenata; pitanje je: ako je u jednom slučaju za osudu kažnjavanje neke ličnosti "zbog javnog iznošenja ličnih stavova", vrijedi li to i u drugom slučaju?

KAD POGLEDAM SA MORALNOG MONT EVERESTA, SVI MI IZGLEDAJU NEPRINCIPIJELNO OSIM MENE I TEOFILA: Pošto imamo, eto, hiljadu i jedan dokaz da "principijelno" vrijedi braniti jedino istomišljenike, vrijedilo bi zabraniti citiranje pominjane Voltaireove rečenice, ama da se mladi i naivni ne dovode u zabludu. Intelektualci trube o "principijelnosti", a ona je generalno na nivou fudbalskih navijača, Delija i Grobara, BBB-a i Torcide, Hordi zla i Manijaka: "naši" su uvijek u pravu, šta god da naprave, iz hiljadu i jednog razloga, a kad "njihovi" urade istu stvar kao i naši, treba im jebat majku, iz hiljadu i jednog razloga.

 

image

Vapaj šumskog predsjednika

Građanizacija prijeti Srbima

image

Pesnikinja tugu umorila

Ranka, krajiški krik urlika

image

Video hit: Aleksandra Pandurević

Ko je protiv fašista, taj je protiv nas

image

Lucifer, genocidalisti, vakcine i otrovi napadaju Srbiju

Restovan mozak Biljane Đorović

image

Siniša Kovačević: Dramski pisac und poslanik

Mogu mnogo da pojedem!

 

Bitka koja se ne propušta

U broj, u broj, za narod svoj!

 

Tako je od jedne plemenite ideje – da čitatelj koji je “propustio velike bitke”, te propuštene bitke “ponovo proživi” i “uživa u njima po najpovoljnijim cijenama” – ispao lijep komad skandala. Na trafikama osvanuo Jure Francetić, a uredništvo Vojne povijesti mobiliziralo čitatelje za uživanje u pohodu na Drinu. “Bitka koja se ne propušta!”, mogao je glasiti reklamni slogan, samo da su u redakciji orijentirani malo više domoljubno, a malo manje, kako ćemo vidjeti, ideološki i historiografski nepristrano

Photo: 6yka.com

Propustili ste velike bitke? Još uvijek ih možete proživjeti!” – poziva rijetko kretenski reklamni slogan VP-a, Večernjakovog Magazina za vojnu povijest. “Uživajte u velikim bitkama po najpovoljnijim cijenama!”, poziva xafsing te militarističke revije, Starta našeg doba, hrvatske mužjake što su nekad “po najpovoljnijim cijenama uživali” u velikim sisama, a danas u velikim bitkama, masturbirajući na slike stamenih mladića u uniformama NATO-a ili Waffen SS-a.

Za samo 19,99 kuna naš Hrvat, koji je kurčeve historijske sreće propustio i boj na Krbavi, i boj na Mohaču, i boj za Siget, i boj za Sisak, i sve ostale velike bitke, može tako “ponovo proživjeti” i “uživati” i na Krbavi i na Mohaču i u Sigetu, i u svim najvećim vojnim operacijama u povijesti. Nikad zapravo uživanje u velikim bitkama Hrvatu nije bilo jeftinije: još donedavno to ga je koštalo gubitka golemih teritorija, nerijetko i glave na ramenima, a sada i u najvećim historijskim bojevima Hrvat uživa za svega 19,99 kuna, koliko košta novi broj Vojne povijesti. U broj, u broj, za narod svoj!

Nema više poziva, mobilizacija i čekanja pred uredima vojnih odsjeka, nema više konspirativnog traženja veze, lutanja po šumama i šaputanja lozinki: umjesto u šumu, ili u najbliži vojni odsjek, dragovoljci što su “propustili velike bitke”, za “uživanje u njima po najpovoljnijim cijenama” od sada se prijavljuju na najbližoj trafici.

Ja bih na Peštu, s carskom vojskom – kaže tako hrvatski dragovoljac, pružajući šefici vojnog odsjeka u trafici na uglu vojni poziv od dvadeset kuna, s likom feldmaršal-lajtnanta Josipa Jelačića. – Ako može u topništvo.

Ne može – kratko će šefica. – Austrijsko topništvo na Pešti bilo je u šesnaestom broju, to vam je rasprodano.

Prodano?! Pfu, mamu im jebem veleizdajničku!

Ali možete u Ustašku vojnicu – izvadi onda gospođa novi broj Vojne povijesti, s velikim portretom zapovjednika Crne legije pukovnika Jure Francetića, i najavom glavne teme, “Ustaška vojnica, oružana sila Ustaškog pokreta u NDH 1941-45″.

Dobro – pomalo razočarano nesuđeni Jelačićev artiljerac lista magazin. – A jel Ustaška vojnica ide na Peštu?

Jok. Vojnica vam ide… koji je ovo mjesec?

Lipanj.

Onda požurite, oni su vam već na Sutjesci. I sretno – nasmiješi se na kraju šefica, ispraćajući našeg dragovoljca na uživanje u velikim bitkama Ustaške vojnice po Bosni i Hercegovini. – Sljedeći!

Tako je od jedne plemenite ideje – da čitatelj koji je “propustio velike bitke”, te propuštene bitke “ponovo proživi” i “uživa u njima po najpovoljnijim cijenama” – ispao lijep komad skandala. Na trafikama osvanuo Jure Francetić, a uredništvo Vojne povijesti mobiliziralo čitatelje za uživanje u pohodu na Drinu. “Bitka koja se ne propušta!”, mogao je glasiti reklamni slogan, samo da su u redakciji orijentirani malo više domoljubno, a malo manje, kako ćemo vidjeti, ideološki i historiografski nepristrano.

Bio sam prilično siguran da će biti burnih reakcija na temu ovoga broja i sliku Jure Francetića”, objasnit će glavni urednik Zvonimir Despot svoju odluku da naslovnicu VP-a ukrasi “povijesnom osobom” komandanta hrvatskog SS-a. “No i na ovaj način, otvaranjem teme o Ustaškoj vojnici, VP svima pokazuje kako se treba odnositi prema proučavanju povijesti: nema više ideologizacije, nema tabua, nema skrivanja, nema navijanja.”

Reč da bi rekel, rekel bi čovjek. I bilo je vrijeme da se o povijesti počne pisati bez romantičnih strasti. Ima o tome – o hladnom, dakle, nepristranom odnosu prema povijesti, “bez ideologizacije i navijanja” – jedan upravo prekrasan detalj na spornoj naslovnici Vojne povijesti.

Zgodna ideja pala je, naime, na pamet uredništvu VP-a, pa naručili od redakcijskog ilustratora portret “povijesne osobe” Jure Francetića, faksimilnu kopiju one njegove znamenite crno-bijele fotografije, pod šljemom s golemim slovom “U”, što već više od dvadeset godina resi mnoge vojničke ormariće, građanske regale i Facebook-profile. S jednom sitnom i naoko nevažnom, ali sitničavom oku upravo ključnom razlikom: dok na originalnoj fotografiji Francetiću oko vrata visi bezazleni foto-aparat u kožnoj futroli, na faksimilnom crtežu odjednom mu se foto-aparat pretvorio u moćni njemački “šmajser”!

Uredniku, ilustratoru, ili obojici, svejedno, nije se, izgoleda, svidjelo što slavna hrvatska “povijesna osoba” izgleda kao neki ustaško što je s foto-aparatom krenuo na Thompsonov koncert. Kao da je vitez Francetić, jebiga, fotoreporter Večernjakove Revije za vrt, a ne zapovjednik Legije za smrt. Nije to očito odgovaralo VP-ovom “odnosu prema povijesti”, bez – kako ono – ideologizacije i navijanja. I može Despot palamuditi koliko hoće o dezideologiziranom magazinu – povijesnoj se osobi šmajser u ruke ne montira bez potrebe da se njegov lik i djelo ne romantiziraju.

Zato je taj detalj nevažan na oko, a važan na vojnički ormarić, građanski regal ili Facebook-profil: jedina namjera Večernjakovih publicista, jedina njihova zamisao i ambicija – da se međusobno ne zajebavamo – bila je da nekako na naslovnica bude poster za neizdrkane male ustaše, i da na tom posteru vitez Francetić bude što muževniji, što herojskiji, što opasniji i što zajebaniji. Ukratko, što uzbudljiviji.

Pa da zajedno s njim “prožive” propuštene bitke Ustaške vojnice i “uživaju u njima po najpovoljnijim cijenama”.

Propustili ste masakr u Gornjem Malovanu 1942?”, mogao bi glasiti reklamni slogan, samo da su u redakciji orijentirani malo manje historiografski nepristrano, a malo više tržišno. “Još uvijek ga možete preživjeti!”

 

image

Bitka koja se ne propušta

U broj, u broj, za narod svoj!

image

Ispod i iznad granice (razuma)

Da li će Bosna sahraniti samu sebe?

image

Food for thought: Gurmanska veza između začina i države

KiM moje mladosti

image

Mali šlager sezone

Ministre će mijenjat ko pelene!

image

Ekskluzivno: Kačavenda drži u šaci Arhijerejski sinod i patrijarha Irineja

Patrijarh ima sina i mnogo para

 

 

21.06.2013.

BiH: PARLAMENTARCI NEĆE NA POSAO ALI HOĆE PLATE

 

 BiH: Parlamentarci neće na posao ali hoće plate            

Funkcioneri na sjednici Izvršnog obavještajnog odbora BiH u Mostaru, sazvanoj zbog odluke o sigurnosnoj situaciji u Sarajevu. Foto: Mirsad Behram
Funkcioneri na sjednici Izvršnog obavještajnog odbora BiH u Mostaru, sazvanoj zbog odluke o sigurnosnoj situaciji u Sarajevu. Foto: Mirsad Behram
*******************************************
Pod izgovorom da su tobože životno ugroženi i da sigurnosna situacija u Sarajevu nije na nivou, parlamentarci iz RS-a, ali i oni iz HDZ-a, u državnom parlamentu i Vijeću ministara, danima ponavljaju kako neće dolaziti na svoja radna mjesta. Iako su im i iz službi sigurnosti poručili da nikakvog razloga za brigu nemaju, većina parlamentaraca i ministara skoro mjesec nije bila na svom random mjestu. Bez obzira na sve, oni će dobiti svoje plate od više hiljada maraka jer im to zakon omogućava.

Sankcije za zastupnike i ministre koji nisu skoro mjesec dana dolazili u Sarajevo na sjednice praktično ne postoje. Oni će, dakle, na kraju ovog mjeseca, primiti svoje plate od nekoliko hiljada konvertibilnih maraka.

Podsjećanja radi, ugroženi majkama i djecom pred državnim parlamentom, mladim ljudima koji su od njih tražili samo da rade svoj posao, zastupnici iz RS, ali i oni iz HDZ-a BiH, tvrdili su danima da se u Sarajevu ne osjećaju sigurno.

U moru priča proisteklih iz mirnih protesta, neke su jako dobro poslužile za zbrajanje političkih poena, poput one o talačkoj krizi u kojoj su srpski zastupnici bili najugroženiji, do tvrdnji predsjedavajućeg Vijeća ministara da se desio pokušaj njegovog ubistva.

Sve to, pa i činjenica da će i za takve izjave biti dobro plaćeni, govori samo za sebe. 
Možda je najbolja reakcija na sve to izjava muzičara Brane Jakubovića:

“Mi ne rušimo ništa. Mi samo tražimo na najkonstruktivniji način da ljudi koje plaćamo, zapošljavamo i koje smo izabrali dođu i da rade svoj posao. Ja ne znam nijednog privatnika koji moli svoje radnike da dođu sutradan na posao“, kaže Jakubović.

Ivica Čavar iz Centra civilnih inicijativa podsjeća kako ova organizacija već godinama upozorava na neučinkovitost državne vlasti, i objašnjava:

„Trenutno nema nikakvih zakonskih niti poslovničkih mogućnosti da se sankcioniraju oni zastupnici i delegati koji ne dolaze na posao u PSBiH. Sukladno Zakonu o radu, svi uposleni bi trebali raditi osam sati dnevno ili 40 sata tjedno. Međutim, zanimljivo je kada su u pitanju zastupnici i delegati da njihov rad nije samo unutar zgrade PSBiH, već, a oni to često ističu, imaju obveze i unutar svoje izborne baze, međunarodne aktivnosti itd.“

Upravo se na ove mogućnosti danas oslanjaju oni koji su javno govorili kako u Sarajevo na posao doći neće. Predsjedavajući Doma naroda državnog parlamenta Ognjen Tadić, inače član SDS-a, jedini se danas javio na službeni telefon i odgovorio na pitanje hoće li uzeti platu na kraju ovog mjeseca:

„Šta znači nisu radili? Da li ja sada radim? Poslanici i delegati rade, i to vrlo aktivno. Nije tačno da oni ne rade svoj posao. Poslanici i delagati nisu službenici kojima je radno mjesto vezano za sjedište PS. Oni poslanici koji imaju podršku birača iz RS rade ono što od njih očekuju građani RS.“

Ognjen Tadić
Ognjen Tadić
RSE: Da li znate da je pred Parlamentom BiH ovih dana, odnosno tu noć koja je po vama sporna, bilo ljudi iz Banje Luke? Jesu li oni iz RS? Da li znate da je bilo ljudi iz Istočnog Sarajeva? Jesu li oni također vaši građani?

Tadić: Ne znam. Je li Vi raspravljate sa mnom ili postavljate pitanje?

RSE: Postavljam vam pitanje – da li su oni vaši građani?

Tadić: Ne znam da li su oni bili tamo.

A prvi čovjek Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda, koji nakon što je pobjegao kroz stražnji izlaz zgrade institucija BiH, tamo se više nije vraćao. Na pitanje hoće li biti plata za one koji ne rade ovako odgovara:

„Ja ne znam, možda se kriva slika stvara. Ja barem znam za članove Vijeća ministara da su oni radili u svojim kabinetima.“

„Oni će sasvim sigurno dobiti platu. Čak neko treba da im bude zahvalan, koliko vidim, da treba da su svi zahvalni što će oni doći na kraju na svoje radno mjesto. To je apsurd svih apsurda. Vidim da je gospođica Pandurević podnijela sudu za naknade za navodni pretprpeljni strah, dakle još će tražiti sigurno neke apanaže na to, tako da ja očekujem da ne samo da će dobiti svojih šet, sedam hiljada nego da će dobiti i još neke odštete za pretrpljeni strah“
, komentariše novinar magazina Buka Dragan Bursać.

Podsjetimo, parlamentarci u BiH imaju najveća primanja u regiji. Neki od njih mjesečno inkasiraju i sedam hiljada maraka. Nije riječ samo o osnovnoj plati, već i o primanjima za rad u komisijama, novcu za odvojeni život, za prevoz i još mnogo toga.

Očito ni sve ove pogodnosti nisu nikada bile dovoljne da se ozbiljno late svog posla.

No, niko od ugroženih parlamentaraca nije do sada odbio ni luksuzni auto ili novac za odvojeni život u gradu u kom se ne osjećaju dobro.

„Oni su do sada navikli da u sistemu kakav je bosanskohercegovački, za to ne snose nikakvu odgovornost niti posljedice. Čak naprotiv, u jednom dobrom dijelu onog tvrdog, nacionalnog biračkog dijela to im diže cijenu. Oni mogu da se ponašaju na takav način bez obzira na svu nemoralnost i jedan bahat odnos i prema građanima, ali i prema odgovornostima i obavezama koje se nalaze u domenu njihovog rada“, zaključuje analitičarka iz Banje Luke Tanja Topić.

 

*********************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

 

 Novinari političarima: Što je dosta - dosta je            

Ilustracija
Ilustracija
*********************************
Ispod ogoljenog drveta bh. društva desila se svojevrsna mini revolucija medijskih uposlenika, kojoj se neopravdano pridalo vrlo malo značaja. Odjek je bio jednokratan, a u suštini zaslužuje glasan i dugotrajan eho.

No i to je sastavni dio prevladavajućeg medijskog prostora koji je širom otvoren za „neselektivnu paljbu“ predstavnika političkih partija o svemu i svačemu, odnosno o ničemu.  

17. juna u 12:30 konferenciju za novinare sazvalo je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske. Kad su se pojavili sa sat vremena zakašnjenja, mikrofona, fotoaparata i kamera nije više bilo kao ni "držača" ove moćne aparature.

Šok nasilnika koji svaki dan, dokazujući svoju silu i moć, tuče svoju ženu, i onda jedan dan kad dođe kući, nje nema. Tako zamišljam šok ministara apsolutno sigurnih u lojalnost i pokornost predstavnika nekih od „njihovih“ medija.

Kao i uvijek trebalo je izbiflati svoje besmislene izjave potkrijepljene neradom i uslikati se za TV, nakon čega su se novinari bez daha onda trebali rastrčati po redakcijama da stignu napisati i smontirati do deadline. Dosta njih nema vremena da porazmisle o izrečenom (mada neki i ako imaju vrijeme, nemaju to pravo) prije nego to plasiraju javnom mnijenju kojeg također nema.

Na teren pogodan za igru, zajedno su trebali istrčati: ministri poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske i Federacije BiH, Stevo Mirjanić i Jerko Ivanković-Lijanović, te ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Mirko Šarović. Ali kako je to red i običaj u poslovnom i političkom svijetu ovdje, ako hoćeš da poniziš nekoga i staviš mu do znanja koliko je nebitan i mali, na sastanak ćeš kasniti toliko bezobrazno dugo, da "čekač" zaboravi i koga čeka, šta čeka, zašto je tu. Baš onako kako svaki građanin države Bosne i Hercegovine živi dvije decenije.

Neću da mislim o tome šta su ministarske primadone radile u tih sat vremena
(vjerovatno uživali u svojoj veličini), ali želim da zamislim kako se buđenje odvijalo u svakom od kolega pojedinačno.

JMBG! Broj koji nas ne poziva na jedinstvo sa drugima, već broj koji nas poziva na jedinstvo samih sa sobom. Broj kojim se potvrđuje da smo jedinstveni, unikatni, na svijetu - jedini kao takvi. Brojevi su obično dosadni, njih zaboravljamo, nosimo ih kao traumu sa časova matematike, oni ništa ne opisuju, ne prepričavaju, s njima se ne može manipulisati - osim ako niste bh. političar. Brojevi ne izazivaju emociju.

Nema ništa na svijetu preciznije od dva plus dva.

Ta dva broja ispod ogoljenog drveta bh. društva, zbraja cijela Bosna i Hercegovina odraslih ljudi čekajući ministra Godoa i nikako da zbroje. Sve dok im dvije bebe nisu rekle rezultat.

Ista ta dva broja nervozno su sabirale i kolege, medijski radnici, višedecenijski strpljivi "čekači izjava" znajući da znaju rezultat i ne shvatajući sami sebe zašto se opiru.
 
Onda je neko izvadio svoju ličnu kartu i pogledao svoj JMBG odlučan da nauči i onih zadnjih šest cifri koje nikad nije zapamtio. Interesantno i ostali su uradili istu stvar.
Ustali, s lakoćom otresli sa sebe nakupljenu prašinu, poniženje, skrušenost i jedinstveni sami sa sobom i sa drugima, složno napustili teren.

Bilo bi lijepo da ovaj, hvale vrijedan, potez banjalučkih novinara izazove domino efekat, jednak onome kojeg su izazvale bebe bez matičnog broja. Jedinstvo samog sa sobom daje prostora za jedinstvo s drugima. Sudeći po snazi kojom se budi građanska svijest, teren više neće biti pogodan za bahatu raskoš i ništavnu igru ljudskim životima.

Dva plus dva traži pravo na četiri. Godo neće doći nikad.

A umjesto po uže, ljudi su krenuli po JMBG.

 

 

************************************

/////////////////////////////////////////////////////////////////////////

 Kurspahić: Generacija 92-93.           

Dio ratne redakcije Oslobođenja obilježava 50. godišnjicu lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva 30. avgusta 1993. (Foto iz arhive Kemala Kurspahića)
Dio ratne redakcije Oslobođenja obilježava 50. godišnjicu lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva 30. avgusta 1993. (Foto iz arhive Kemala Kurspahića)
************************************
U godinama u kojima, od objavljivanja moje prve knjige u Americi 1997. As Long As Sarajevo Exists (Sve dok Sarajevo postoji) – uz jednogodišnju pauzu za pisanje druge knjige, o ulozi medija u ratu i miru na Balkanu, i šestogodišnji angažman u međunarodnoj diplomatiji u Beču i na Barbadosu – radim kao urednik lanca regionalnih novina u Virdžiniji ovi ljetnji mjeseci oduvijek su bili vrijeme profesionalnog podmlađivanja.

Tada, naime, desetine studenata – u znatnoj većini djevojaka – dolaze na ljetnju praksu novinarstva u redakciju: da izvještavaju, pišu o zanimljivim ličnostima, rade na timskim projektima s iskusnim reporterima, posmatraju proces nastajanja novina od razmišljanja o temi idućeg broja do njenog oblikovanja u riječi i slici, u kojem i sami učestvuju. Iako je ta ljetnja praksa neplaćena, ona je uvijek obostrano vrlo korisna.

Novine odišu novom dozom svježine sa tih 10-15 mladih ljudi entuzijastičnih da prihvate što izazovniju zadaću a oni za ta dva mjeseca sakupe čitav mali album objavljenih tekstova i uz akademske kredite na univerzitetima često zasluže i urednikovu preporuku za budući profesionalni angažman. Čak i u godinama krize tradicionalnog novinarstva imao sam zadovoljstvo da je desetak mojih bivših studenata i na osnovu tog ljetnog angažmana u mojim novinama dobilo prvi stalni posao u novinarstvu.

Ali, nakon svih pozitivnih iskustava s ljetnjim praktikantima u redakciji, ovogodišnje iskustvo je nekako drugačije od svih dosadašnjih. Iz njihovih prijava za ljetnju praksu i formulara koje popunjavaju vidim da u ovogodišnjoj generaciji praktikanata prevlađuju djevojke rođene 1992. ili 1993. godine.

To su godine u kojima me svaki datum njihovog rođenja podsjeća na dane opsade Sarajeva, na događaje u kojima se u mom Oslobođenju praktikovalo novinarstvo u okolnostima pod kojima nikad u istoriji tog poziva nije izlazio nijedan list nigdje na svijetu i u kojima je u svakom danu opsade bilo događaja čiji ožiljci nikada neće zacijeliti. Razgledajući moj album odabranih slika iz tih godina, koji držim u redakciji, dvadesetogodišnjaci me vraćaju na priču o tim godinama.
Ruševine zgrade "Oslobođenja"
Ruševine zgrade "Oslobođenja"

Pogled na zgradu predratnog Oslobođenja, dvije identične desetospratnice, možda i zato što slijede slike tih zgrada u plamenu i na kraju samo praznina u kojoj se iz ruševine uzdiže još samo stepenište koje više ne vodi nikuda, gotovo po pravilu izaziva asocijaciju: pa i vi ste imali „bliznakinje“ – kako su Njujorčani zvali dva identična tornja Svjetskog trgovinskog centra uništena u terorističkim napadima 11. septembra 2001. – i one su doživjele identičnu sudbinu.

Zatim je tu slika ratne redakcije u atomskom skloništu ispod ruševine Oslobođenja: tim urednika koji su dolazili na posao ponedjeljkom i ostajali do idućeg ponedjeljka kako bi se umanjili rizici svakodnevnog dolaženja u zgradu pod stalnom snajperskom, mitraljeskom i čak artiljerijskom paljbom. Čak i kad je ta zgrada gorjela i rušila se iz tog je skloništa svakog ratnog jutra pune tri i po godine izlazio „list koji odbija da umre“ kako su o tome pisali svjetski mediji.

Još jedna slika – na kojoj pred ruševinom dočekujem tadašnjeg senatora, a danas potpredsjednika Sjedinjenih Država Džoa Bajdena (Joe Biden) koji u ruci drži šljem i obučen je u „pancir“ jaknu – potiče na razgovor o tragično zakasnjelom međunarodnom, pa i američkom, reagovanju na ubijanje Bosne: to me podsjeća i koliko je monumentalno pogrešna bila procjena generala Kolina Pauela (Colin Powell) kako bi za uspješnu intervenciju u tom ratu bilo potrebno „stotine hiljada vojnika“ a kad je do nje najzad došlo pokazalo se da je dovoljno 20.000 američkih vojnika među ukupno 60.000 vojnika NATO-a i da je bilo riječ o operaciji najnižeg mogućeg rizika: okončana je bez ijedne žrtve.

Jedna slika ispunjava me posebnim ponosom: na njoj sam s dijelom ratne redakcije u kojoj na platou s ruševinom u pozadini pokazujemo jubilarni broj Oslobođenja na 50. godišnjicu postojanja lista – 30. avgusta 1993. – na dan kad su u znak solidarnosti sa sarajevskim dnevnikom 82 dnevna lista u svijetu na mnogim jezicima i pismima, objavili stranu ili prilog na četiri strane sa zaglavljem Oslobođenja i izborom njegovih ratnih tekstova u 22.2 miliona primjeraka. Na taj način je iz Sarajeva u svijet otišla i za svjetsko novinarstvo inspirativna poruka kako tenkovi i teror ne mogu ušutkati slobodnu riječ.

To je iskustvo iz kojeg djeca u svijetu koji se zaklinje u slobodu štampe žele da uče. O tome su ispisane knjige, seminarski i diplomski radovi. Nasuprot tom svjetskom uvažavanju, domaći su skorojevići u bahatoj demonstraciji tranzicijske „obnove i izgradnje“ odavno uklonili ostatke ruševine koji su u svijetu postali prepoznatljiv simbol otpora teroru.

 

 

21.06.2013.

U ENTITETU RS-a 77 POSTO GRAĐANA PODRŽAVA PROTESTE ZA MATIČNI BROJ

U RS 77 posto građana podržava proteste za matični broj

image Protesti u Sarajevu / Arhiv        

SARAJEVO - Agencija Ipsos Puls, na 510 ispitanika u razdoblju od 14. do 19. juna napravila je istraživanje javnog mnijenja Bosne i Hercegovine o nedavnim protestima u vezi zakona o jedinstvenom matičnom broju. Na pitanje, u kojoj mjeri podržavate proteste ...

 ... građana u vezi zakona o jedinstvenom matičnom broju; 89 posto ispitanika na razini BiH u potpunosti ili donekle podržava proteste.

U Federaciji, podrška je veća, iznosi skoro 95 posto. Manje od 5 posto ne podržava proteste. U Republici Srpskoj 77 posto ispitanih slaže se sa protestima. 18 posto ispitanih je protiv njih.

Na pitanje protiv koga su protesti usmjereni ponuđeno je pet odgovora: 77 posto ispitanika na području BIH, odgovorilo je da su protesti generalno protiv svih političara u Bosni i Hercegovini,

U Federaciji je taj postotak veći; 81 posto ispitanika misli da su protesti protiv svih političara. 10 posto, misli da su usmjereni na državne parlamentarce. Dva posto misli da su protesti protiv predstavnika srpskog naroda, a po jedan posto na one koji predstavljaju hrvatski i bošnjački narod.

U Republici Srpskoj, 69 posto ispitanih mišljenja je da su protesti protiv svih bh. političara. Sedam posto ispitanih smatra da su demonstracije bile protiv parlamentarnih zastupnika.

12 posto građana u RS-u misli da su protesti protiv predstavnika srpskog naroda, 3 posto protiv predstavnika hrvatskog a 2 posto protiv predstavnika bošnjačkog naroda, prenijela je Al Jazeera Balkans.

(Vijesti.ba/Klix.ba)

Odbijene žalbe i tužilaštva i odbrane

image Živko Budimir        

SARAJEVO - Sud Bosne i Hercegovine donio je rješenje kojim se odbijaju, kao neosnovane, žalba Tužilaštva BiH i branilaca osumnjičenih u predmetu Živko Budimir i drugi, a pobijano prvostepeno rješenje od 5. juna potvrđuje.

U današnjem saopćenju iz Suda BiH se navodi da je rješenje doneseno 17. juna.
 
Odlučujući u konkretnom slučaju, vanpretresno vijeće Suda BiH odbilo je kao neosnovane žalbene prigovore Tužilaštva BiH smatrajući da ne postoji opasnost od ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, niti opasnost da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, sakriti, izmjeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak.
 
Pored toga, Sud BiH ne smatra osnovanim ni alternativni prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje predložene mjere zabrane sastajanja sa određenim osobama, odnosno mjere zabrane poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti.
 
Vijeće je kao neosnovane odbilo i žalbene prigovore branilaca kojim se ukazivalo da u pobijanom rješenju nije dosegnut standard osnovane sumnje te da se osnovana sumnja, između ostalog, zasniva na nezakonitim dokazima.
 
Također, kada je riječ o nadležnosti Suda BiH, vanp