Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

04.05.2013.

NEDOVOLjNO MLADIH U POLITICI, ŽELjA ZA PROMJENAMA SNAŽAN MOTIV

Nedovoljno mladih u politici, želja za promjenama snažan motiv

Glasanje na jednim od izbora u BiH

Glasanje na jednim od izbora u BiH

*********************************

Broj mladih u političkom životu BiH, posljednjih se godina povećava, no ocjena je da ih je nedovoljno na odgovornim funkcijama ili uopšte u politici. Tek 10% mladih bavi se politikom, a generalno mišljenje je da se ti mladi političari vode više ličnim interesima, a manje idealima. Ostali su apatični i nezainteresovani jer smatraju da kroz političko djelovanje ne mogu promjeniti postojeće stanje u bosansko-hercegovačkom društvu.

Veliki broj mladih u Bosni i Hercegovini na pomen politike odmahuju rukom. Ne vjeruju da mogu promijeniti postojeće stanje, ali ni da mogu dobiti šansu za političkim djelovanjem:
 
No, tako ne misli mladi političar Igor Kamočaji. On ove godine obilježava punoljetstvo političkog djelovanja. Sa nepunih osamnaest godina postao je član Socijaldemokratske partije, a i danas vjeruje u ideologiju ove stranke. Prije trinaest godina počeo je kao vjećnik u sarajevskoj opštini Centar. Donedavno je bio zamjenik gradonačelnika, a na posljednjem izboru za gradonačelnika Sarajeva, bio je SDP-ov kandidat:

„Apsolutno sam svjestan da jedan broj mladih ljudi, put kroz politiku je shvatio kao put za rješavanje svojih egzistencijalnih pitanja. Ova teza jeste negdje prihvatljiva, ali sam i svjestan da jedan broj onih upornih, sa idejom, kreativnošću, pametnih kako kažu kod nas, su zgađeni politikom, strankama i političkim partijama jer se stavlja primat podobnim a ne sposobnim. Ja sam odabrao put da radim protiv ovog drugog načina mišljenja. Kroz lokalni nivo sam naučio kako funkcioniše sistem, a to se ne može naučiti sjedeći kući u fotelji, gledajući televiziju ili kako kod nas u Sarajevu kažu – iz kafanske bašte.”

Nikola Baštinac (32), kadar Saveza nezavisnih socijaldemokrata, narodni je poslanik. Politikom se počeo baviti vrlo mlad i kako kaže, za njega je to bio sasvim logičan izbor jer se članovi njegove porodice već generacijama bave politikom. Radio je u civilnom sektoru, a nakon toga bio je politički aktivan na lokalnom nivou. Na lokalnim izborima 2004. godine u opštini Laktaši dobio je veliki broj glasova, zbog čega je na stranačkoj listi bio odmah iza predsjednika SNSD-a, Milorada Dodika:

„Ja sam ušao u SNSD zato što sam u tom trenutku video tu političku stranku kao opciju koja podržava moje ideale. Da se borimo za neko normalno društvo, da stvaramo društvo koje će biti veća srednja klasa, moderno društvo. A što se tiče motivacije mladih, mislim da su mnogo manje zainteresovani nego moja generacija. Mi smo ulazili zbog ideala, ulazili smo da mijenjamo svijet. Mijenjali smo ga, mijenjao je on nas. Bojim se da sada mnogi mladi ulaze u polutku da bi ostvarili lične interese.”


Sa manje političkog iskustva, ali sa sličnim žarom, Mirza Ustamujić, poslanik Saveza za bolju budućnost u Federalnom parlamentu, želio je mijenjati postojeće stanje u bosansko-hercegovačkom društvu. Politikom se, kaže nije počeo baviti zbog privilegija, već zbog opšteg dobra:

„Ono što mogu potvrditi na svom primjeru jeste da sam na poslu, koji sam prije radio bio puno bolje plaćen i sa puno manje odgovornosti. Mogu reći da sam ja sve prošao i da u toj mjeri mogu zaista raditi na konkretnim prijedlozima i izmjenama zakona koji direktno utiču na sudbine mladih ili građana zemlje. Mlade ljude u Parlamentu doživljavaju kao simpatične, kad dođu, kada se bune. Međutim, nakon dvije i pol godine ljudi shvate da ti mladi imaju jako puno pametnih stvari da kažu i jako dobrih inicijativa. Onda krene uvažavanje. Ja odgovorno tvrdim da mladi ljudi mogu mijenjati BiH.”

Na prošlim izborima u BiH veliki broj mladih ljudi izašao je na izbore, čak gotovo 55 posto. Međutim, Muamer Logo, iz Institute za razvoj mladih KULT, kaže da je  uključenost mladih u političke procese na niskom nivou, ni blizu evropskih i svjetskih trendova:

„Mladi nisu dovoljno zastupljeni u političkim foteljama koje donose odluke, a visok je procenat mladih koji izlaze na izbore. No, druga strana cijelog ovog problema jeste ta da mladi, kada glasaju, nažalost ne glasaju na pravi način, u kontekstu da svoje odluke ne baziraju na revizorskim izvještajima, praćenju politika i implementiraju predizbornih obećanja. Odluke nažalost vrlo često budu bazirane na savjetu roditelja po nekim višim interesima”, ocjenjuje Logo.
********************************
//////////////////////////////////////////////////////////////////

Cooper za RSE: Sporazum veliki uspjeh, svaki korak u primjeni će biti težak

Robert Cooper
Robert Cooper
*******************************
Robert Cooper , britanski diplomata i dugogogdišnji član Evropskog savjeta za vanjske poslove, bio je uključen u različitim fazama u pregovore između Beograda i Prištine.

Sa Cooperom je u Briselu o dijalogu i sporazumu Beograda i Prištine kao i izgledima Srbije za dobijanje datuma za početak pregovora razgovarao dopisnik RSE iz Brisela.

RSE: Sta je sada vaše mišljenje o sporazumu Beograda i Prištine? Da li je nešto moglo biti urađeno na drugi način?

Cooper: To je hipotetičko pitanje. Mnoge stvari u svijetu mogle bi biti drugačije. Međutim, velika je stvar što je došlo do sporazuma. Pogledajte kakav je situacija bila prije nekoliko godina ili samo prije godinu dana. Da ste me tada pitali da li je moguće postići dogovor, rekao bih vam vjerovatno da nije. Prema tome, ja sam sada s razlogom optimista i ovaj dogovor je veliki uspjeh.

RSE: Na koji način EU može pomoći u implementaciji sporazuma?

Cooper: U primjeni će biti važne tehničke ekspertize, Evropska unija tu može pomoći. Obje vlade zaslužuju čestitke na tome kako se odnose prema primjeni sporazuma.  U ranijim fazama pregovora implementacija je bila slaba strana. Do značajne razlike došlo je nakon dolaska nove vlasti u Beogradu. Postići sporazum je jedna stvar, ali do stvarne promjene može doći tek s njegovom primjenom i tek se kroz tu primjenu stvara povjerenje. Ljudi će povjerovati u taj sporazum tek kada vide praktične rezultate. Ne možemo reći da je primjena važnija od samog sporazuma, ali sporazum bez primjene ne znači mnogo. Možemo li mi pomoći? Da, možemo pomoći finansijski ali možemo i posredovati oko detalja koji nisu precizirani sporazumom. I to je jedan pozitivan aspekt ove cijele stvari.

RSE: Šta mislite da su osnovne prepreke, izazovi narednog perioda?

Cooper: Izazova će biti mnogo. Svaki korak u implementaciji će biti težak. Ništa se neće događati automatski i svaki korak će tražiti velike napore od obje strane. Možda je najveći izazov uvjeriti ljude na sjeveru Kosova da je ovaj sporazum u njihovom interesu. Prihvatanje sporazuma u parlamentima obje zemlje je bilo impresivno, ali mislim da ljudi na sjeveru nisu uvjereni da je ovo za njih dobro, ali se nadam da će se taj stav promijeniti jer život kakav su imali posljednjih deset ili 15 godina, nije bio lagan. Vrijeme je da tome dođe kraj.

RSE: Vi ste posredovali u tehničkom dijalogu kada je bilo rijeci o električnoj energiji i o telekomu. Da li su to pitanja o kojima će se ponovo raspravljati, kako vidite narednu rundu pregovora?

Cooper: Pitanje struje i telekoma je dobro prodiskutovano – ali sigurno ima detalja oko kojih se još moraju postići kompromisi. Svi sada već znaju šta su najbolja rješenja. Ova pitanja su uvijek i tehnička i politička. Ona su politička jer neko mora donijeti odluku i tiču se nekih beneficija, ali u suštini su to tehnička pitanja. Tu je i pitanje organizacije struktura vlasti.

RSE: Da li mislite da će Srbija u junu dobiti datum za početak pregovora?

Cooper: Pa, jun je blizu i treba uraditi još neke stvari ali na osnovu onoga što se uradilo do sada bilo bi ludo da sve ovo sto je urađeno ne bude zaključeno. Tako da ako bih se trebao kladiti onda bih uložio svoje novce na dobijanje datuma.

RSE: Ako dobije datum, kada mislite da bi se Srbija mogla pridružiti EU?

Cooper: Pa, ne znam. očigledno da će do toga proći dosta vremena i više od bilo čega drugog to zavisi od njih samih. To pitanje zavisi od toga koliko će brzo oni djelovati. Ono što možemo reći je što prije to bolje i što prije počnete to bolje. Tendencija je da kada preduzmete velike korake da odahnete sa olakšanjem i onda kolabirate ili se osjećate mamurno jer nakon žurke svi se se osjećaju loše i ništa ne rade neko vrijeme. To bi u stvari bila pogrešna reakcija i ne zaboravite: što prije počnete prije ćete i završiti. Počnite sa težim stvarima i završite ih brzo i brzo ćete osjtetiti korist od toga. Ne bih želio predviđati i mislim da su neke procjene suvise pesimistične. Ako se zaista počnu baviti usvajanjem zakona i primjenom reformi onda će dobiti i veliku pomoć EU za to.

RSE: Neki analitičari su kritikovali dijalog tokom tehničke faze kada ste vi predsjedavali ali i nakon toga zbog uopštenosti, također i da su tekstovi sporazuma bili uopšteni. Da li je to bilo urađeno s namjerom?

Cooper: Vjerovatno je bilo slučajeva gdje su stvari mogle biti jasnije ali mislim da su tekstovi bili prilično jasni tako da se ne slažem. Mislim da je svima bilo jasno o čemu su se dogovorili. Mislim da je nakon dogovora uslijedila i implementacija i tu nije bilo nikakvih nejasnoća.

Možda bih mogao reći nekoliko drugih stvari i vratiti se na početak. Mislim da je ovo bilo veoma značajno, međunarodni ugovori o teškim problemima kao što je ovaj nisu nešto što se dešava svaki dan. Razmislite da li je u zadnjih deset godine bio neki sličan dogovor i mislim da nećete naći mnogo primjera.

Drugo, mislim da ljudi (koji su bilji uključeni u pregovore) zaslužuju da im se oda priznanje. Ja ne znam nikoga drugog na Kosovu, osim Hašima Tačija, koji je imao hrabrosti da ovo uradi uprkos ogromnoj opoziciji.

Nas su gađali paradajzom a ja mislim da se on politički borio sa mnogm većim problemom nego što je paradajz. Mislim da je i premijer Srbije, gospodin Dačić, također pokazao veliki nivo pragmatizma i inteligencije i jednu vrstu realističnog patriotizma. Mislim da su oni zaslužili veliko priznanje kao i moj bivši šef, Catherine Ashton. Ona je također napravila veliki posao i možda niko to nije očekivao.

RSE: To je i moje zadnje pitanje. Kako se došlo do tog prelomnog trenutka jer smo imali devet rundi tehničkog dijaloga i deset razgovora sa gospođom Ashton? Činilo se u jednom momentu da smo u slijepoj ulici. Šta je dovelo do tog prijelomnog momenta?

Cooper: Ovakve stvari se odvijaju po fazama. Prvi ključni momenat je bio sam početak procesa i treba odati priznanje Borisu Tadiću za to. Da nije počelo, da se ljudi nisu navikli na tehničku fazu, da se nisu navikli da razgovaraju jedni sa drugima i da se nisu navikli na ideju da dogovor može biti postignut i čak i primjenjen ovo sve se ne bi dogodilo. Sljedeća faza jer dolazak nove vlade i to je također bila nova mogućnost jer su ljudi imali svježiji pogled na stvari. Rezultat uključavanje i nove i stare vlade je da je čitav politički spektar u Srbiji ovo podržavao.

Mislim da sa srpske strane premije Ivica Dačić zaslužuje puno priznanje. Bio je jako koristan i u prvom dijelu kada je situacija postala malo teža i kada smo se obratili njemu iako nije bio direktno uključen. S kosovske strane, Hašim Tači je uvijek bio ključni protagonist i uvijek je morao prevazilaziti visoki novi domaće opozicije.

Ja sam napustio pozornicu u pravom momentu jer je trebalo preći na viši nivo. Ja sam uvijek skeptičan po pitanju termina tehnički jer je sve političko. Druga faza je bila politička sa velikim P i jedini ljudi koji su se mogli uhvatiti  u koštac sa tim pitanjima su bili oni na vrhu vlade.

Tako da je način na koji je Cathy Ashton vodila dijalog, na jedan ličan način sa samo njih troje u sobi, bio pravi način da se to uradi.

********************************

////////////////////////////////////////////////////////////////////

Zašto mladi na Balkanu vade partijsku knjižicu

Skupština Demokratske stranke u Beogradu
Skupština Demokratske stranke u Beogradu
**********************************
„Vučić se raspituje kako da obriše stare snimke sa YouTube-a naslov je teksta sa satiričnog portala Njuz.net. Prema Njuz.net, potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić pomoć je tražio od skoro svih ljudi u svom okruženju, kao i od nekoliko stranih državnika, ali niko nije umio da mu pomogne.

„Čuo sam da je prva stavka u njegovom narednom putu u SAD odlazak u sjedište Googla, koji je vlasnik YouTube-a, gdje će lično tražiti brisanje svih svojih javnih nastupa od 1993. do 2008. godine“, navodi navodni sagovornik Njuz.net.

Iako je riječ o satiričnom tumačenju Vučićevog, gotovo pa nevjerovatnog političkog preobražaja, vjerovatno nije daleko od istine, i to ne zbog ranije mršavosti i djetinjeg lica, sada prvog potpredsjednika Vlade Srbije i najuticajnijeg čovjeka u zemlji, već zbog tadašnjih političkih svjetonazora koji u potpunosti odudaraju od današnje proevropske retorike.

I Vučić nije jedini. Vjerovatno bi njegov koalicioni partner, predsjednik Vlade Srbije, a nekad Miloševićev poletarac, Ivica Dačić, rado štošta od ranije izbrisao sa YouTube-a ili iz brojnih arhiva, a ostavio samo ono od kada mu je omiljeni hobi i razbiriga za domaće i strane goste postalo pjevanje „Mostova na Miljacki”.



I ova dvojica nisu jedini koji bi svoje prve mladalačke korake u politici rado zaboravili. Pretača ovih „salto mortale” političkih zaokreta na Balkanu, svakako je Milo Đukanović dugogodišnji crnogorski premijer, predsjednik pa premijer, pa biznismen, pa opet premijer. Najmlađi premijer u Evropi i vjerovatno prvi čovjek kojem je prvo radno mjesto bila premijerska funkcija, prvi je i naučio kako da u hodu ispravljaju katastrofalne političke greške, te se još davno izvinio zato što je „zamrzio šah zbog šahovnice“.

Tek kada se uzmu u obzir ovakvi i slični primjeri u regionu, zanimljivo je pitanje kako mladi danas na Balkanu gledaju na učešće u političkom životu. Da li kao na borbu za ideale, bolje i pravednije društvo ili borbu za prevashodno lične interese, u kojima promjena uvjerenja, s jednog ekstrema ka drugom, spada u „rok službe” i ništa više.

Posljednjih godina ima sve više mladih u političkom životu Srbije, ali je malo onih koji su na važnim funkcijama u stranačkim i državnim strukturama. Dok mladi, koji su aktivni u partijama, tvrde da ih vode želja za promjenama ili ideologija, većina omladine, eventualni politički angažman, vidi kao šansu za posao i uspjeh u životu. Opširnije u prilogu Zorana Glavonjića Mladi u strankama: Od ideala do šanse za posao.

Da li zbog negativnog iskustva sa „mladima, lijepima i pametnima” kako su svojevremno prozvani lideri takozvane „AB revolucije” - Milo Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović - ili zbog stereotipa da je sijeda glava ujedno i mudra, možda i vremenom potvrđene teze da mladost treba pustiti da sazri, činjenica je da je moć, danas mahom u rukama onih zrelijih godina. No ipak ima mladih ljudi koji se bave politikom i žele da govore o motivima koji su ih „gurnuli“ u tom pravcu. Esad Krcić bilježi u tekstu Karijera, privilegije i moć mamac za političko angažovanje mladih.

Broj mladih u političkom životu BiH, posljednjih se godina povećava, no ocjena je da ih je nedovoljno na odgovornim funkcijama ili uopšte u politici. Tek 10% mladih bavi se politikom, a generalno mišljenje je da se ti mladi političari vode više ličnim interesima, a manje idealima. Ostali su apatični i nezainteresovani jer smatraju da kroz političko djelovanje ne mogu promjeniti postojeće stanje u bosansko-hercegovačkom društvu, piše u prilogu Aide Đugum Nedovoljno mladih u politici, želja za promjenama snažan motiv.

U Hrvatskoj, za manje od dva mjeseca novoj članici EU, je samo 35 posto mladih zainteresovano za politiku, a čak 65 posto je ravnodušno ili nezainteresovano, pokazuje to najnovija istraživačka studija „Mladi u vremenu krize“, koju je početkom aprila predstavila doktorica Vlasta Ilišin sa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja. Razlog je, navodi u prilogu Mladi demotivirani, interes za politiku opada Ankica Barbir Mladinović, razočaranje i nepovjerenje u istinske motive onih koji se bave politikom, kao i osjećaj nemoći da se išta promijeni.

 

 

04.05.2013.

GORAŽDE OBILjEŽAVA 21. GODIŠNjICU HEROJSKIH DANA OTPORA AGRESIJI

Goražde obilježava 21. godišnjicu herojskih dana otpora agresiji

imageGoražde / Arhiv

GORAŽDE - Na današnji dan prije 21 godinu u 7 sati i 45 minuta na Goražde su pale prve granate koje su označile početak agresije na jedini preostali slobodni grad u ovom dijelu BiH. Bio je to početak potpune opsade Goražda, duge 1.336 dana, u kojoj je ...

... stradalo više od 4. 000 osoba, uglavnom civila. Uz državnu himnu i polaganje cvijeća na centralnom spomen obilježju “Goražde grad heroj, svojim braniocima” danas je počelo obilježavanje Dana otpora u Bosanskopodrinjskom kantonu (BPK) Goražde.

Sa sjetom, tugom, alii ponosom, 4. maja 1992. godine, kada su počeli dani herojskog otpora Bosne na Drini, danas su se, nažalost, prisjetili samo rijetki borci, zvaničnici i građani.

"To je bila nepravedna borba između nekoga ko je imao i naoružanje i opremu i nekoga ko je bio bez ikakve šanse da se brani, ali ovaj grad i njegovi branioci su uspjeli ne samo odbraniti Goražde i BIH, već i gole živote", poručio je Amir Reko, ratni komandant 43. Drinske udarne brigade.

Vremena kada su gotovo goloruki muškarci stali u odbranu svog grada, hrabro se suočivši sa mnogo jačim i nadmoćnijim agresorom, prisjetio se i Nedžib Bašić, bivši pripadnik 1. Drinske udarne brigade, koji je kazao da bi bio najsretniji da je danas na njegovom mjestu legendarni komandant ove brigade rahtmetli Zaim Imamović.

"Naša brigade formirana je 15. maja 1992. godine na Posestri i mala je veliku zonu odgovornosti. Istog dana je iz pravca Foče agresor krenuo prema Goraždu i kolona je zaustavljena na Osanici, a bitka je trajala do 24. maja kada je neprijatelj potisnut i spriječen u svojim namjerama", prisjetio se Bašić.

On je izrazio žaljenje što je obilježavanju 4. maja prisustvovao veoma mali broj ljudi.

"Tužno je vidjeti ovaj skromni skup sa kojeg poručujem : 'Da nije bilo nas, ne bi bilo ni vas'", kazao je Bašić.

Da li Goražde zaboravlja najteži period svoje bliske prošlosti i da li pamti heroje odbrane i žrtve koje je dalo, pitao se i ministar za boračka pitanja BPK Goražde Zijad Briga.

"Danas bi nas trebalo biti na hiljade na ulicama kako bi dostojanstveno obilježili 4. maj 1992. godine kada su za razliku od jutrošnjeg sunca na ovaj grad počele padati granate i kada su pale prve žrtve. Nažalost iz godine u godinu sve nas je manje na ovakvim događajima, što ne bi trebalo biti zbog budućih generacija, ali i zbog poginulih branitelja kojima to dugujemo", kazao je ministar za boračka pitanja BPK Goražde.

Obilježavanje Dana otpora u BPK Goražde bit će nastavljeno u ponedjeljak, 6.maja, okupljanjem pripadnika ratnih jedinica i historijskim satom o formiranju ratnih brigade i njihovoj ulozi u ratu. Planiran je i obilazak mezarja šehida i poginulih boraca u BPK Goražde i okolnim općinama Republike Srpske.

Troipogodišnja opsada Goražda započeta 4. maja 1992. godine okončana je potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.

(Vijesti.ba/Fena)

*************************************

Sarajevo - grad koji je preživio opsadu snivajući svoje snove

imageSarajevo

SARAJEVO - Ugledni britanski magazin “The NewStatesman” u svome posljednjem broju donosi priču o Sarajevu kao gradu koji je preživio opsadu "snivajući svoje snove". U autorskom tekstu Felix Martin podsjeća na savjet Davida Owena koji je na samom početku rata u ...

... Bosni i Hercegovini 1992. godine stanovnicima opkoljenog Sarajeva poručio da "ne smiju živjeti u snovima".

"Ne smijete vjerovati da će vas spasiti vanjski svijet. Nemojte se zavaravati da stvarno postoji nešto što se zove međunarodna zajednica koja će vam osigurati ljudska prava", kazao je tada Lord Owen.

Međutim, Martin napominje da se svaki put kada posjeti Sarajevo sjeti "jezivog upozorenja lorda Owena ali i Sarajlija koji su ga odbili poslušati", ocjenjujući kako taj grad ima mnoge lekcije iz kojih svijet može mnogo naučiti.

U tekstu se navode tri faze kroz koje je glavni grad BiH prošao od početka agresije do danas.

"Prva faza je ona u ratu kada je Sarajevo bilo pod granatama, u gladi i nemilosrdnoj hajci od zle i dobro opremljene vojske koja je opkolila grad. Vanjski svijet je odugovlačio, dok je u gradu ubijeno 11.500 civila", navodi se u The NewStatesmanu.

U tekstu se napominje da svako ko poznaje Sarajevo ima neku priču koja govori o "njegovom duhu grada otpora".

"Moja najdraža priča je ona od moga prijatelja Harisa Pašovića koji je u jeku rata organizirao međunarodni filmski festival. Međutim, tada mu je jedan zvaničnik UN-a kazao da je lud, jer organizuje festival usred rata, na što mu je Pašović kazao da su 'ludi oni ljudi na brdima koji ratuju dok se u gradu održava filmski festival'", prisjetio se autor teksta.

Druga faza je započela okončanjem rata potpisivanjem Djetonskog mirovnog sporazuma 1995. godine kada u grad dolaze mnogi evropski zvaničnici.

"Generacija Evropljana je stigla u Sarajevo kako bi njegove stanovnike podučila najboljim praksama u oblasti dobrog upravljanja, ekonomskog razvoja i ljudskih prava. Rezultati su uglavnom bili lakrdija", navodi se u tekstu The NewStatesmana.

Ovaj magazin navodi kako je međunarodna zajednica u BiH samo dodatno pogoršala stanje.

"Dobili su čak i dobronamjernog diktatora, odnosno Visokog predstavnika, koji je zamijenio Tita. Sarajevo je pokazalo kako kontraproduktivan može biti pokušaj da se formiravlast kojom upravljaju liberalni imperijalisti", kaže se u tekstu.

Britanski magazin ocjenjuje kako se BiH i Sarajevo danas nalaze u teškoj političkoj i društvenoj krizi:

"Međunarodni cirkus se nastavlja i danas. To je šarmantan i lijep grad, obiluje kulturnim blagom i ostavštinom dvije velike imperije i četiri velike religije, ali nije više mjesto koje može slati lekcije drugima u svijetu."

Ocjenjuje se kako tranzicija iz komunizma u demokratiju nije donijela značajne rezultate za većinu bh. građana.

"Tranzicija u BiH se pokazala kao nakaradna kombinacija oligarha koji hrle za bogatstvom raščupane i demotivirane države", piše ugledni britanski sedmičnjak.

Međutim, na kraju autor teksta podsjeća kako su "srećom stanovnici grada Sarajeva nekada davno naučili da ignorišu neumjesna upozorenja o snivanju snova".


(Vijesti.ba/AA)

Izetbegović: Hrvatska je dobro mjesto za život Bošnjaka muslimana

imageBakir Izetbegović
*********************

RIJEKA / SARAJEVO - Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, u svom današnjem govoru na svečanom otvorenju Islamskog centra u Rijeci, izrazio je uvjerenje da će stabilnost i prosperitet biti ključne odrednice budućih odnosa regiji, javio je dopisnik ...

...  agencije Anadolija.

“Uvjeren sam da smo svi zajedno na novom početku i da će stabilnost i prosperitet biti ključne odrednice budućih odnosa u ovom dijelu Evrope”, poručio je Izetbegović, podsjećajući na svoju prošlosedmičnu posjetu Beogradu, tokom koje je “osjetio dobru volju kod ključnih ljudi državnog vrha Srbije. Volju da se ide naprijed, da se gleda u budućnost, ne gurajući pod tepih istinu o prošlosti”.

On je ukazao na historijsku težinu i snagu poruka danas upućenih iz Hrvatske.

“Poruke koje danas upućujemo iz Hrvatske imaju svoju istorijsku težinu i snagu o kojoj će svjedočiti i buduće generacije. Pogotovo što ih zajednički i iskreno šaljemo tek nepuna dva mjeseca prije nego što će Republika Hrvatska postati punopravna članica Evropske unije”, kazao je Izetbegović.

On je izrazio uvjerenje da će i BiH u najskorije vrijeme postati dio velike evropske porodice zemalja jer, “narodi i građani Bosne i Hercegovine to zaslužuju, unatoč svim poteškoćama s kojima se na evropskom putu suočavaju”.

-Hrvatska dobro mjesto za život Bošnjaka-

Izetbegović je istakao da je Hrvatska dobro mjesto za život Bošnjaka muslimana, a način na koji je riješen njihov status može biti primjer i drugim evropskim zemljama.

“Mi muslimani vjerujemo u ajet iz Kur'ana časnog u kojemu stoji da je „Bog različite narode na zemlji stvorio kako bi se upoznavali“. Znamo da ćemo na ovom svijetu nastaviti živjeti zajedno, jedni pored drugih ili jedni sa drugima, pa je potpuno pogrešno težiti dominaciji jednih nad drugima”, rekao je naglašavajući da su n”naše različitosti naše bogatstvo, nikako nedostatak. Na međusobnom poštovanju i uvažavanju trebamo graditi budućnost. Za to nema bolje simbolike od ove današnje”.

“Vjerujem da hiljadu i jedan kilometar naše međusobne granice, koja će uskoro postati i granica Bosne i Hercegovine sa Evropskom unijom, neće biti nikakva „željezna zavjesa“, nego da ćemo zajednički tu granicu ispuniti tačkama spajanja i još intenzivnije saradnje”, kazao je Izetbegović.

Prema njegovim riječima, današnji događaj, u svojoj punoj pozitivnoj simbolici, nadilazi kontekst odnosa dvije susjedne zemlje i šalje dobre signale cijelom svijetu, “a posebno ovoj našoj regiji nakon svih dramatičnih dešavanja u bliskoj prošlosti”.

(Vijesti.ba)

Slavlje pobjede vječnog nad privremenim

imageVladika Grigorije

BANJALUKA - Njegovo preosveštenstvo vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije istakao je da slaveći Vaskrs hrišćani slave pobjedu života nad smrću, čin pobjede vječnog nad privremenim, da se slavi ono trajno, a odbacuje propadljivo i trulo.

Navodeći da Vaskrs pada u vrijeme kada se priroda budi i predstavlja se sa novim, blistavim izgledom, vladika ističe da bi tako i ljudi trebalo da dočekaju ovaj praznik u novom ruhu, blagodatne i blagoslovene želje da se smire, pokaju i promijene.

"Da kao novi, odgovorni i prema sebi i prema Bogu i prema našoj braći, nastavimo svoj život, zauvijek odbacujući starog čovjeka mržnjom razrovanog uma, onog koji je zarobljen strastima i lijenošću. Budimo novi ljudi, novi ljudi okupani i oživljeni u Hristu Bogočovjeku, koji postrada nas radi, a mi sad poštujmo tu žrtvu i slijedimo njegov nauk - Jevanđelje", rekao je vladika Grigorije za "Pres Republike Srpske".

Vladika Grigorije je rekao da međureligijski odnosi u BiH polako, ali sigurno, prestaju da budu slika političkih odnosa tri naroda, a da velike zasluge za to ima Međureligijsko vijeće, koje je uspjelo da postavi kvalitetnije oblike saradnje.

Govoreći o stanju u Mostaru, vladika Grigorije je naveo da je povratak u taj grad bio korak koji je pratilo mnoštvo ideja i dobrih namjera, za koje treba vrijeme da bi se opredmetile.

"Ono što, do sada, Božijom milošću napravismo, vidi se kada se dođe na Brankovac, ali se to treba 'osoliti' i prisustvom ljudi, povratkom Srba u Mostar. Tek tada, kada se narod vrati, te ideje, obnovljeni hram, obnovljene crkve, škole, kuće, domovi, pa i sam taj povratak u Mostar dobiće svoj puni smisao", dodao je vladika.

O odnosima Trebinja i Dubrovnika, vladika Grigorije kaže da postoji volja i s jedne i s druge strane da se ti odnosi unaprijede i da postanu, iskreno i bez ostatka, dobri.

Govoreći o radu Fondacije "Sveti Vukašin", vladika je napomenuo da je od njenog osnivanja, 2011. godine, ova fondacija do sada pomogla 180 porodica sa troje i više djece u Hecegovini, te da je podijeljeno 310.000 KM pomoći.

Vladika Grigorije pozvao je ljude da posjete sajt Fondacije, da se uključe u akciju, ističući da su djeca jedino blago u koje vrijedi ulagati.


(Vijesti.ba/Srna)

 

 

04.05.2013.

VJEKOVIMA ČUVAJU USPOMENU NA BOSANSKU KRALjICU KATARINU

Vijekovima čuvaju uspomenu na bosansku kraljicu Katarinu

imageFoto: Anadolija
**********************

RATANJ - Nošnju bosanske kraljice Katarine Kotromanić, stanovnici sela Ratanj u neposrednoj blizini Bobovca, grada gdje su stolovali kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomaš, stoljećima nakon njene smrti, i danas šiju i nose u znak sjećanja na kraljicu. Nošnja kraljice Katarine ...

... i danas ljude u ovim krajevima, ali i cijeloj BiH, podsjeća na lik supruge pretposljednjeg bosanskog kralja.

Iako smatrana posljednjom bosanskom kraljicom, Katarina to nije bila. Kraljica Mara, supruga kralja Stjepana Tomaševića, bila je posljednja bosanska kraljica, dok Katarina i danas nosi epitet "prve žene srednjovjekovne Bosne".

Jelka Stojičić, mještanka sela Ratanj, danas je u šestoj deceniji života, a tradicionalnu nošnju kraljice Katarine, kako je ispričala novinaru agencije Anadolija, šije od svoje desete godine.

„Nošnja predstavlja naše starine, kraljicu Katarinu, koja je to prva proizvela. I ja sam to čula od starih žena. A mi smo to nosile uvijek, i na misi i doma, svaki dan. Nismo imali druge nošnje“, prisjetila se Jelka.

Tradicionalna nošnja se nekad u ovim krajevima Bosne nosila svakodnevno. Nakon što se dogodio rat stanovnici tog kraja promijenili su način odijevanja. Ipak, Jelka je zadržala svoju tradiciju, pa i dan danas šije odijevne predmete po uzoru na one koje je nosila kraljica Katarina.

„Bila nam je obaveza nositi nošnju u crkvu i kod kuće. Kupovali smo pamuk koji je bio osnova, pa poutku, pa tkali, šili, vezli“, nastavila je Jelka, te dodala: „Nema razlike između svakodnevne i svečane odjeće. Svečana je jedino tazelija i ljepša i ona se nosila u crkvu“.

Nošnja se šije od meleza, pamuka koji se kupi kao osnova, pa se tka. Prije se šila i od lana, koji se sadio, pa sušio, opucao, stapao, preo i tkao. Od kako je ona počela šiti, sama je tkala melez. Imala je drveni stan, na kojem je stavljala tanju osnovu pamuka i deblju poutku, a zatim tkala.

„Nošnja se nosila u cijeloj Kraljevoj Sutjesci prije rata, ne samo u Ratnju. Bilo je tu više sela. U Kupjarima, Poljanima, Trnovcima, Papratnom, Bijelom Polju, Ćatićima, Teševu, Grmače... Sada u tim selima većinom nema nikoga. Prije smo svi nosili nošnju, samo su postojale posebne za ljeto, a posebne za zimu“, kazala je Jelka.

Nošnju je naučila da šije od majke, koja je to naučila od svoje majke, pa se tako to prenosilo sa koljena na koljeno. Odhranila je devetero djece, a uslijed rata, nije uspjela nijedno naučiti šivanju nošnje, kako bi nastavili njenim stopama. Djeca su išla u školu, zatim na fakultet, i danas imaju svoje poslove i obaveze. Ona nije išla u školu kada je bila dijete, a pored čuvanja ovaca, gledajući majku i baku, željela je i ona naučiti da šije. Kako se tada šilo ručno, tako je ona nastavila sve do danas. Ručno šije porub, veze, kera, izvrće.

„Nošnja se sastoji od čarapa, priglavki ako je zima, gaća, košulje, ječerme, pregače, okruge, kape, struke i bobaca. Nosi se i šujava ako se rušiš, to jest ako ti je neko umro. Imaju i dimije koje se srežu od crnoga glota, one se oblače za udaju. Dimije i ječerma, a ne meće se pregača. Pletem i narukvice, takozvane belenzuke“, pojasnila je Jelka. Ona je dodala da kape, koje se zovu okruge, ne nose neudate djevojke.

Nošnju koju šije, prodaje. Belenzuke i ostale ukrase češće poklanja, a u pletenju ukrasa pomaže joj i četvorogodišnji unuk.

„Ne prodajem u selu, već negdje dalje. U selu svako sebi može napraviti. Jedna je otišla u Ameriku, a ostale prodajem u našim krajevima. Najviše prodajem lutke, jer svako želi u kući da ima uspomenu na to kako su se prije stari ljudi oblačili“, rekla je Jelka.

Devetero djece, zetovi, unuci... i svima je sašila nošnju. Danas je nosi u crkvu, a kada idu na neku svadbu ili veselje, cijela porodica oblači se jednako. Kao što su se nekad oblačili njihovi preci. Iako unučad izrasta, sve dok može šije im novu nošnju. Kaže da želi da im ostane uspomena na baku, ali i njihovo porijeklo. Uprkos tome što njena djeca neće nastaviti stopama njene majke kuda je i ona išla, imaće uspomenu na viševjekovnu tradiciju, koju je u njene korjene usadila kraljica Katarina.



(Vijesti.ba/AA)

********************************

Mevlevijska tekija u Sarajevu 8. maja ponovo otvara svoja vrata

imageFoto: Anadolija
*****************************

SARAJEVO - Poklon turskog grada Konye prijestolnici Bosne i Hercegovine, Sarajevu, ponovo sazdana mevlevijska tekija, koju su u vrijeme dolaska Osmanlija na prostore BiH sagradili vjernici, kao mjesto molitve i okupljanja, svoja će vrata građanima ponovo otvoriti 8. maja.

Historijsku mevlevijsku tekiju otvorit će ministar vanjskih poslova Republike Turske Ahmet Davutoglu, potvrdio je u izjavi za agenciju Anadolija direktor Turske agencije za saradnju i koordinaciju u BiH (TIKA) Zulkuf Oruc.

Sagrađena 1463. godine i srušena 1950-ih godina, mevlevijska tekija je promijenila lokaciju i sada je smještena na udaljenost nešto veću od 50 metara od Mezarja "Kovači", gdje se nalazi i mezar prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića.

Kako je Oruc rekao Anadoliji, u temelje ovog zdanja ugrađeni su bratski odnosi sarajevske općine Stari Grad i općine Selčuklu iz Konye, koja je donirala sredstva za izgradnju tekije, danas smještene u blizini Žute tabije.

"U temeljima ovog projekta stoje bratski odnosi između općina Stari Grad u Sarajevu i Selčuklu u Konyi. Lokacija, na kojoj je ponovo sagrađena mevlevijska tekija je donacija Općine Stari Grad" rekao je Oruc, dodajući da je projekat realizovan uz finansiranje turske općine Selčuklu iz Konye.

Projekat je realizirala TIKA, a Oruc je pojasnio kako im cilj nije bio sagraditi običnu zgradu, nego oživjeti i podržati jednu tradiciju.

"Posljednji predavač Mesnevije, Hadžimulić je ostavio oporuku da se sagradi mevlevijska tekija. Mi smo se, po toj oporuci dogovorili s arhitektom Namikom Muftićem za realizaciju ovog projekta. Moramo spomenuti da je cijeli projekat finansirala Općina Selčuklu, a također, počasni konzul Bosne i Hercegovine u Konyi Ercan Uslu nam je dao punu podršku. Mi, kao TIKA, smo bili zaduženi za implementaciju ovog projekta", pojasnio je Oruc.

Gradnja tekije je počela 15. oktobra, a svi radovi su bili zarvšeni do 6. aprila tekuće godine.

-Tekiju 8. maja otvara Ahmet Davutoglu-

Oruc je dodao da će svečanom otvorenju tekije 8. maja u Sarajevu, pored delegacije Općine Selčuklu i zvaničnika iz BiH, prisustvovati ministar vanjskih poslova Republike Turske, Ahmet Davutoglu.

"Općina Selčuklu i grad Konya, čuvaju naslijeđe koje krije nevidljive veze tih mjesta sa Sarajevom, a koje povezuju Anadoliju i Balkan. Ove veze su tu već pet stoljeća i biće tu još pet" zaključio je Oruc.


(Vijesti.ba/Anadolija)

Prihvatljiva svaka autonomija, ali ne i de fakto priznanje

imagePatrijarh srpski Irinej

BEOGRAD - Njegova svetost patrijarh srpski Irinej rekao je da je svaka autonomija Kosova i Metohije prihvatljiva, i ona najšira moguća, ali ne i de fakto priznavanje samoproglašene državnosti i samostalnosti pokrajine. Patrijarh Irinej je ocijenio da je dugoročno gledano, za stabilnost, ...

...  pa i opstanak države, od bilo čijeg stava, pa i Srpske pravoslavne crkve, važnije da rješenje kosovsko-metohijskog problema bude utemeljeno u Ustavu.

"Ne smemo kršiti sopstveni Ustav. Državna vlast ima našu apsolutnu podršku da, poštujući najviši pravni akt, pronađe najbolji način za zajednički život Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji", rekao je patrijarh Irinej za "Večernje novosti".

Patrijarh srpski istakao je da Srbija, braneći Kosovo i Metohiju, brani najveće vrijednosti evropske civilizacije.

"Tako je bilo u prošlosti, a isto je i danas. Mnogi evropski hrišćanski intelektualci su toga svesni. Svesni smo značaja objedinjavanja Evrope i podržavamo učešće Srbije u tom procesu. Ali, ne po cenu odricanja od dela svoje države, od svojih svetinja i od svog naroda", poručio je patrijarh.

Patrijarh je rekao da su sva iskustva SPC i srpskog naroda u Makedoniji, Hrvatskoj i Crnoj Gori bolna i ukazao na podršku zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića šovinističkim grupama koje se zalažu za zabranu srpskih ćiriličnih natpisa.

On je istakao da u Hrvatskoj, "koja je jednom nogom u Evropskoj uniji", čak i pojedini vjerski predvodnici podstiču kršenje elementarnih ljudskih prava svojih sugrađana, pravoslavnih Srba.

"Šta reći na javno istupanje jednog od najuglednih i najuticajnih ljudi u tamošnjem rimokatiličkom episkopatu kojim se pruža podrška nečuvenom zahtevu šovinističkih grupa da se zabrane srpski ćirilični natpisi u Vukovaru, gradu u kojem i danas živi mnogo Srba? Ko, za Boga miloga, može da pretenduje na monopol u stradanju i na neprikosnoveni status žrtve", zapitao je patrijarh Irinej.


(Vijesti.ba/Srna)

 

 

04.05.2013.

INICIJATIVA MLADIH ZA LjUDSKA PRAVA

Inicijativa mladih za ljudska prava

Sedmi Dani Sarajeva u Beogradu

 
Dani Sarajeva 2011.
Dani Sarajeva 2011.
Photo: danisarajeva.com

Od 13. do 15. maja održaće se sedmi festival Dani Sarajeva u Beogradu. Festival je 2007. godine prvi put organizovala Inicijativa mladih za ljudska prava povodom 15. godišnjice početka četvorogodišnje opsade Sarajeva

Ove godine u fokusu festivala su deca u ratu - mladi koji su svoje  detinjstvo proveli u opkoljenom Sarajevu. Jedan od njih je i Jasminko  Halilović, koji dolazi u Beograd sa publikacijom “Djetinjstvo u ratu” i istoimenom izložbom koja će od 8. maja biti postavljena u Kulturnom centru Beograda - Pop Up knjižari.

Filmski  program festivala obeležiće neki od najboljih predstavnika savremene  sarajevske kinematografije. Na Danima Sarajeva biće prikazani filmovi  Danisa Tanovića, Aide Begić i Jasmile Žbanić, ali i filmovi mladih  autora - kako onih iz Beograda koji su u saradnji sa Sarajevom gradom  filma snimili filmove, tako i mladih Sarajlija i Sarajki.

Tokom  prethodnih godina Beograd je ugostio više stotina umetnika i umetnica  sarajevske kulturne scene - muzičare, fotografe, autore filmova,  predstava, književnike. Inicijativa festival organizuje svake godine u  maju kako bi podsetila na opsadu Sarajeva, ali i sa idejom da otvori  prostor za obnavljanje veza narušenih tokom rata u Bosni devedesetih  godina i uspostvljanje novih veza među posleratnim generacijama.

Utopija demokracije

Subverzivna književnost

 
Photo: tylerbell.net

U sklopu 6. Subversive Festivala naslovljenoga Utopija demokracije prvi će se put održati konferencija Subverzivna književnost na kojoj će neka od najvažnijih književnih imena iz regije i svijeta raspravljati o oblicima i značaju angažiranosti u suvremenoj književnosti, novinarstvu i izdavaštvu. Konferencija se održava u zagrebačkom Kinu Europa (Dvorana Müller) od 9. do 11. svibnja

Cilj je ove konferencije (kao i ostatka Subversive Festivala) poticati kritičko promišljanje o društvenoj i političkoj angažiranosti književnih autora i njihovih djela u svijetu koji se ubrzano mijenja. U kontekstu dubokih političkih i društvenih promjena čini se potrebnim otvoriti raspravu o ulozi, utjecajima i kontroverzama autorskog angažmana u svjetskim zbivanjima, prošlim i sadašnjim. Zadatak je konferencije razmjena i razmišljanja praksi balkanskih i međunarodnih autora o temama koje najviše zaokupljaju književnost i one koji je stvaraju. Subversive Festival zbog velikog interesa koji ga prati u regiji i inozemstvu te otvorenosti raspravama idealan je okvir za ovakvo događanje. Cilj nam je u ovom kriznom vremenu ne samo biti intelektualno i umjetnički inovativni nego i ponuditi izazove svima uključenima - i sudionicima i publici. Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji u srpnju 2013. pruža nam važan kontekst za ovaj nephodan susret međunarodnih i regionalnih autora te njihovu suradnju, i to samo mjesec i pol prije pomicanja granice Europske unije prema jugoistoku. Uz konferenciju će se u večernjim satima održavati i SubLit Café koji će uključivati “angažirana” javna čitanja i diskusije.

Program konferencije Subverzivna književnost možete pogledati na ovom LINKU.

Gostovanje

Kazalište Ulysses ponovno u Beogradu

 
Photo: ulysses.hr

Kazalište Ulysses gostovat će 15. i 16. svibnja u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu s dvjema izvedbama predstave 'Cabaret Brecht - Zadrživi uspon Artura Uija' u režiji Lenke Udovički, najavili su iz tog kazališta

U priopćenju ističu kako će to biti njihovo novo gostovanje u tom  beogradskom kazalištu, nakon dvije od publike nagrađene izvedbe  predstave "Pijana noć 1918." prije šest godina.

Predstava "Cabaret Brecht - Zadrživi uspon Artura Uija" premijerno je izvedena 22. srpnja 2011. godine u Tvrđavi Minor na Malom Brijunu, u sklopu 11. sezone Kazališta Ulysses.

U tom kazalištu navode kako je Bertol Brecht, po smionosti izraza, snazi  eksperimenata i strastvenosti angažmana, jedan je od najistaknutijih  njemačkih pisaca i dramatičara 20. stoljeća.

U režijskoj domišljatosti Lenke Udovički, dodaju, ovaj "gangsterski  komad o korupciji, kriminalu, cvjetači i vlasti" transformiran je u  groteksni kabaret s elementima mjuzikla, ostajući ipak vjeran Brechtovim  mislima i svjetonazorima.

U Ulyssesu najavljuju kako predstava u devedeset minuta zabave,  šokiranja i uzbuđenja gledatelje dovodi do ledenog kraja kada kriminalci  na vlasti otkrivaju svoje nemilosrdno lice.

Raspjevano–rasplesani ansambl s jedanaest glumaca i jednom glumicom, na  čelu s Ozrenom Grabarićem u ulozi mafijaša Uija te praćen odličnim  bandom, u cjelini postiže potreban groteskno karikaturalni ton,  naglašavaju u priopćenju.

"Zadrživi uspon Artura Uija" Brecht napisao je kako bi američkoj publici  pružio jasnu uzročno-posljedičnu analizu događaja u nacističkoj  Njemačkoj.

Predstava pokazuje kako je Hitler doživio jednostavan i progresivan rast  kojega su omogućile osobitosti kapitalizma, psihološki mehanizmi naroda  suočenog s ugroženom egistencijom te isprva sitne koruptivne metode  akumulacije moći koje zanemaruju svijest o dugoročnoj odgovornosti.

U Ulyssesu ističu i kako današnje čitanje komada nudi neobičan obrat,  jer što je u Brechtovo vrijeme bila gotovo groteskna slika zajedničke  avanture mafije i vlasti u pohodu na moć i profit, danas djeluje  neobično stvarno.

 

 

04.05.2013.

PEJANOVIĆ I KULENOVIĆ NA TAJNOJ KAFI S KECMANOVIĆEM

Šta je povod susreta intelektualaca na Palama
Pejanović i Kulenović na tajnoj kafi s Kecmanovićem
FOTO:
Pejanović i Kulenović na tajnoj kafi s Kecmanovićem


Mirko Pejanović, univerzitetski profesor iz Sarajeva, i Adil Kulenović, predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca "Krug 99" iz Sarajeva, nedavno su se na Palama susreli s Nenadom Kecmanovićem, kontroverznim prijeratnim političarom optuživanim za špijunažu.

Kecmanović je ratni član Predsjedništva BiH, iz kojeg je pobjegao u julu 1992. godine, samo dva mjeseca nakon što je imenovan. Sad važi za bliskog saradnika Milorada Dodika, predsjednika RS, a dekan je i Fakulteta političkih nauka (FPN) Univerziteta u Banjoj Luci, saznaje "Dnevni avaz".

Potajno nadanje

Informaciju da su s Kecmanovićem, koji je uz sve navedene funkcije, ipak najpoznatiji kao "dokazani borac" za podijeljenu BiH, Pejanović i Kulenović popili kafu u jednom ugostiteljskom objektu na Palama u razgovoru za "Avaz" potvrdio je i Kulenović, koji nam je otkrio da ih je Kecmanović pozvao. Saznajemo da je za susret presudan bio njegov tekst u jednim novinama u manjem bh. entitetu u kojem je Kecmanović „proročanski“ 2013. proglasio godinom smaka i kraja Republike Srpske.

- Nas je zanimalo da li je Kecmanović to napisao iz ljutne što nije izabran za člana Akademije nauka RS ili je to zaista njegovo političko mišljenje. Na kraju je ostao njegov zaključak da mi to nismo dobro rastumačili i naš da jesmo dobro razumjeli. U suštini, nakon te kafe niti smo mi promijenili svoje mišljenje o stanju i budućnosti BiH, a nije ni on svoje. Ipak, previše je bilo očekivati da on pred nama potvrdi da RS nema perspektive, iako smo se mi tome potajno nadali - potcrtava Kulenović.

Devet brava

Jedna od tema sastanka, kaže Kulenović, na Pejanovićevu inicijativu, bila je i otvaranje naučnog dijaloga između Sarajeva i Banje Luke, koji je trenutno "zamandaljen s devet brava". Dobrim znakom ocjenjuje to što se Kecmanović kao prvi čovjek banjalučkog FPN-a nije usprotivio ideji o saradnji.

-  Prednost nam je što mi imamo moralni prestiž da možemo sa svima razgovarati, jer nemamo šta kriti i nismo nikada nikoga ugrožavali. Ako, primjerice, FPN u Sarajevu ima dobru saradnju s Ljubljanom, Zagrebom i Beogradom, apsurd je da je nema s istim fakultetom u Banjoj Luci. Ni Kecmanović nije bio protiv ovog prijedloga, ali pod uvjetom da predstavnici iz Sarajeva prvi dođu u Banju Luku - priča Kulenović.

Neće ga pozvati u “Krug 99”

Kulenović priznaje da nedavni susret s Kecmanovićem nije bio i njihov prvi poslijeratni sastanak. Otkriva da su kafu popili i u Sarajevu, prilikom Kecmanovićeve posjete prije nekoliko godina. Ipak, odgovarajući na upit bi li ga pozvao u članstvo Asocijacije "Krug 99", Kulenović nema dvojbe.

- Pa, do te mjere nismo došli - kaže Kulenović, dodajući da Kecmanovića doživljava kroz sve njegove bivše i sadašnje "funkcije", ali prvenstveno kao čovjeka različitog političkog mišljenja, koji zagovara njemu suprotstavljenu koncepciju o BiH.

**************************************

/////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Ovo je za sve muslimane veliki dan
U Rijeci otvoren Islamski centar, iz BiH stiglo 5.000 ljudi
FOTO: Novi list
U Rijeci otvoren Islamski centar, iz BiH stiglo 5.000 ljudi


Dvadesetak hiljada ljudi okupilo se u Rijeci na svečanom otvaranju Islamskog centra Rijeka u sklopu kojeg je otvorena i prekrasna džamija, treća u Hrvatskoj uz one u Zagrebu i Gunji, piše riječki "Novi list".

Uz muslimane iz Rijeke, Primorsko-goranske županije i uopće cijele Hrvatske, brojni gosti došli su iz inostranstva. Pristiglo je 105 autobusa iz Bosne iz Hercegovine s oko 5.000 ljudi, a bilo je vjernika i iz ostalih okolnih zemalja te ostatka Evrope. Kako je napomenuto tijekom programa otvaranja, osim iz Katara koji je finansirao izgradnju Centra, uglednici su došli i iz Kuvajta, Saudijske Arabije, Omana i Turske, a imami osim iz Hrvatske i BiH iz Norveške, Švedske, Belgije, Austrije, Švicarske, Danske, Italije, Srbije, Slovenije...

- Želim vam dobrodošlicu u Rijeku, hrvatsku i mediteransku luku, grad koji po svojoj otvorenosti i multikulturalnosti ima značajke istinske europske metropole, rekao je gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel , nepomenuvši da se džamija Dušana Džamonje izvrsno uklapa u ono što Rijeka jest - evropski grad koji pruža jednake mogućnosti svim građanima.

Obersnel je u društvu župana Vidoja Vujića, zagrebačkog muftije Aziza Hasanovića, glavnog riječkog imama Hajrudina Mujkanovića i članove KUD-a Zvir Jelenje, odjevene u narodne nošnje, uoči otvaranja dočekivao goste na ulazu u VIP prostore Islamskoga centra, u prostorijama ispod same džamije. Redom su dolazili bivši predsjednik Stjepan Mesić i njegov nasljednik Ivo Josipović, bivša premijerka Jadranka Kosor, predsjednik Sabora Josip Leko, ministri Slavko Linić i Željko Jovanović... 

Muftija Aziz ef. Hasanović zahvalio je svima koji su sudjelovali u realizaciji ovoga projekta, te onima koji su pomogli izgradnju Islamskog centra.

- Hrvatska može biti primjer drugim europskim zemljama kako rješavati muslimansko pitanje, ali i muslimanskim zemljama kako rješavati pitanja drugih vjerskih zajednica, poručio je muftija Aziz ef. Hasanović.

Reis-ul-ulem Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović , naglasio je kako je riječ o "velikom danu za muslimane Hrvatske i sve muslimane", te da je hrvatska država na ovaj način poslala poruku Europi, ali i cijelom muslimanskom svijetu, da je zrelo društvo, a Rijeka da je "kozmopolitski grad", grad koji je bio i ostao "otvorenih kapija svima koji dolaze s dobrom namjerom i imaju što ponuditi".

Otvaranje je počelo čitanjem ajeta iz Kurana, a završilo dovom Šefka ef. Omerbašića , donedavnog muftije Islamske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji.

Uslijedilo je otkrivanje ploče s natpisom o donaciji države Katar, što su učinili djevojčica i dječak odjeveni u katarsku, odnosno hrvatsku narodnu nošnju pa ulazak u islamski centar i obilazak molitvenog dijela. Na koncu svečanosti otkrivena je ploča s nazivom Kongresnog centra, koji nosi ime po emiru Katara Sheik Hamadu bin Khalifi Al-Thaniu.

***************************************

/////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Stari zanati u mostarskoj čaršiji izumiru
Bakrorezac u Titino doba zarađivao i po 2.000 maraka
Osman Badžak žali za prošlim vremenima
FOTO: M. HODŽIĆ
Bakrorezac u Titino doba zarađivao i po 2.000 maraka

Stari zanati, koji su nekad bili atrakcija mostarskog Starog grada, polako izumiru. Da je tako, svjedoči nam u razgovoru 66-godišnji mostarski zanatlija, bakrorezac Osman Badžak, koji punih 46 godina kucka, urezuje i stvara najljepše motive na tankim bakrenim pločama, kojima udahnjuje život i pretvara ih u djelo kojem se dive turisti koji provire u njegovu zanatsku radnju na drevnom Kujundžiluku.

Kineska roba

Nema više, kaže nam Badžak, onih lijepih berberskih, obućarskih, tašnarskih, tokarskih i zlatarskih radnji, koje su decenijama davale dušu i posebnu draž staroj čaršiji.

- To je žalosno i nikako ne mogu da shvatim zašto niko nije podržao da se te radnje očuvaju jer bi, bez obzira radio ko u njima ili ne, same od sebe bile atraktivne - dodaje Badžak.

Sa sjetom se sjeća predratnih godina kada je čaršija odisala životom, a sada se, kaže, njena struktura potpuno izmijenila.

- Ovo što mi i dan-danas radimo prije je bilo zanimanje koje se cijenilo, a danas je kineska roba, koja je naizgled ista naša, preplavila zanatske radnje pa i turisti radije uzimaju njihovu koja je jeftinija, što je apsurd - ističe Badžak.

Tek rijetki, napominje, nastavljaju s porodičnom tradicijom koja se prenosila desetljećima s koljena na koljeno.

Drastična razlika

-
Ja sam naslijedio ovaj posao od oca, on od svog. Imam sreću da moji sinovi i kćerka vole ovo da rade tako da naša porodična tradicija neće izumrijeti. Ovu svoju radnju sam već prepisao 12-godišnjem unuku, tako da je i to signal da tradicija neće biti prekinuta. A ja sam u penziji i nastavljam pomalo raduckati tek za svoju dušu i ćeif - kaže Badžak koji, osim vlastitog proizvoda, turistima nudi i raznorazne antikvitete poput starih pegli, ibrika i sanduka za djevojačko ruho.

Sadašnja zarada i ona prije rata, ističe, ne može se porediti.

- Pa ja sam u Titino doba za dan zarađivao po 2.000 maraka, što sad u sezoni ne mogu ni za 15 dana. Drastična je razlika. Antikviteti su tada bili na cijeni. Sada to malo ko uzima, a pogotovo ne možeš prodati krupnu stvar poput škrinje od 1.000 eura koja mi je na prodaju - napominje Badžak.

Čaršijske ljubavi

Badžak nam je ispričao i kako je stara čaršija, kako je kazao, birvaktile rađala brojne ljubavi.

- Prekoputa mene radnju su držali moji sadašnji prijatelji i prije. Imali su lijepu kćerku i moj se sin zagledao u nju. Tako je nastala ljubav iz koje se kasnije rodilo moje troje unučadi - kaže Badžak.

*************************************

/////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Prevareni žirant Nenad Mirković nakon popisa imovine
Javno ću se spaliti, onda neka grabe to što je ostalo
Mirković: Sve mu uzeli
FOTO: D. Stojnić
Javno ću se spaliti, onda neka grabe to što je ostalo

Nenadu Mirkoviću, prevarenom žirantu iz Prijedora koji godinama otplaćuje rate tuđih kredita, na osnovu sudskog rješenja popisana je roba koju prodaje na pijaci i stavljena na licitaciju. Mirkovićevu robu, vrijednu oko 3.000 maraka, u dva navrata niko nije htio kupiti, a naredna licitacija zakazana je za desetak dana. 

Nema izlaza

Mirković u robu izloženu na štandu sada može samo gledati, a strahuje da zbog tuđih kredita ne ostane i bez krova nad glavom. Izlaz iz agonije u kojoj se nalazi posljednje četiri godine, jednostavno, više ne vidi.

- Uzeli su mi posljednji zalogaj iz usta, jer sam ovim štandom hranio i sebe i svoju porodicu. Javno ću se spaliti, pa neka onda grabe ono što je ostalo i neka se tako namiruju. Ako to ne uradim, onda moram bježati iz Prijedora, jer sam potpuno uništen čovjek - kaže očajni Mirković, koji na spomen problema u kojem se našao često nekontrolirano plače.

Loša procjena

Na suze ne reagiraju ni banke ni sudovi, mada bi, kako poručuju iz Udruženja potrošača u Prijedoru, pravnu bitku trebalo usmjeriti prema bankarskim službenicima koji su u cijeloj priči oko prevarenih žiranata ostali "nedirnuta karika".

- Putem sudskog naloga morali bismo dobiti odgovor na pitanje kako je neko procijenio da smo platežno sposobni za kredit. Očito je bilo dovoljno da bilo gdje, pa čak i u kafani, a  svjedoci smo da je bilo i toga, neko potpiše mjenicu - kaže Murisa Marić iz Udruženja potrošača u Prijedoru.

Hiljade drugih primjera

Slučaj Nenada Mirkovića nije usamljen u BiH. Jovica Cvjetković, predsjednik Udruženja za zaštitu žiranata u BiH, kaže za naš list da vrijednost popisane imovine prevarenih žiranata u ovom trenutku iznosi više od 150 miliona KM.

- To su na hiljade ljudi koji bi mogli ostati bez kuća, stanova, automobila, trgovina, robe... To isto ne vrijedi za dužnike koji su sasvim svjesno svoju imovinu prepisali na nekog drugog - kaže Cvjetković, koji očekuje da, zbog situacije slične Mirkovićevoj, ovih dana ostane bez svog Passata.

 

04.05.2013.

MATIJA BEĆKOVIĆ SE ĆERA

Matija Bećković se ćera

Najskuplja srpska reč ispod cene

 
Photo: Stock

Činjenica da je Kosovo najzad pušteno niz vodu, izazvalo je talas vapaja & bola kod onih koji već decenijama udobno žive od virtuelne odbrane svete srpske zemlje. Tim povodom, u šumskom Pressu oglasio se krikom Matija Bećković, još jedan huškač kome ni dlaka s glave nije falila, za razliku od onih koji su poverovali nejgovim rečima. Njegove odgovore prenosimo u originalu, sa međunaslovima u obliku Srbije bez Kosova

RANO SMO PREDALI KOSOVO, JOŠ NISAM ZARADIO DOVOLJNO NA NAJSKUPLJOJ SRPSKOJ REČI: Proćerdali smo vekove birajući ukrasni papir. Ali poklonu se u zube ne gleda. Suvišno je da naknadno procenjujemo koliko Kosovo vredi kad smo ga kavaljerski poklonili i da se cenkamo pošto smo ga džentlmenski dali. Na šta bi to ličilo, šta bi svet mislio o nama, kakvi bismo mi crni darodavci bili ako bismo poimence nabrajali gradove i sela, planine i reke, rudnike i fabrike koje smo junački predali. Bolje da ih nismo ni poklanjali ako ćemo večito da spominjemo Peć i Prizren, Prištinu i Mitrovicu, Obilić i Kosovo polje, tri Bistrice, Patrijaršiju, Dečane i Gračanicu..., koje smo u taj paket spakovali. Bolje da ljudi misle da smo dali mali prst nebeske, a ne ruku iz ramena i žilu kucavicu zemaljske Srbije. Istina, ima stipsi koje nikad ne bi dale nikome ništa. Stav da je Kosovo izuzetak i presedan koji se neće primenjivati nigde drugo ujedno je bio najbolje obrazloženje zašto ni mi nećemo da budemo izuzetak i presedan. Ali, u tom slučaju, ne bismo bili jedinstveni i originalni!

OVO JE TEKST KOJI SAM ČESTO IZGOVARAO U PRIŠTINI: Sve je povezano. Dok ne predamo Kosovo, ne možemo mrdnuti s mesta. Kosovo nas sprečava da popravimo zube i počistimo dvorište. A čim ga predamo, prestaće da prokišnjavaju operacione sale, a pokradeni šahtovi će se sami vratiti na svoja mesta. Na kraju, ali ne i na poslednjem mestu, nadomak ruke nam je čak i datum.

ŠTA ĆE NAM EVROPA U KOJOJ RATNOHUŠKAČKI PESNICI NISU KLASICI: Prvi put otkad postoji, Srbija nije u Evropi. Ni najumnijim Srbima u prohujalim vekovima to nije palo na pamet. Ono što nije znao niko, sad zna svaka budala. Toliko smo napredovali. Ima mišljenja da je zahtev da damo Kosovo znak najdubljeg prezira prema nama. I da će nas, kada ga damo, u znak priznanja prezirati još više. Ali, baš nas briga. To je bila cena ulaska u Evropu.

SOLŽENJICIN, SRPSKI STREPTOMICIN: Ostaće nam samo legende i mitovi o budućnosti. Solženjicin je poručivao kosovskim Srbima: "Ostanite uz svoje grobove!" Ali, groblja su porušena.

NIKOLIĆ ME JE UJEO ZA SRCE, ALI NE BIH PREVIŠE DA GA NAPADAM, NE ISPLATI SE: Pretpostavljam da je logično mislio da su Bosanci samo Hercegovci. I kad može Baden - Baden, što se i Bosna i Hercegovina ne bi zvala Bosna & Bosna. To već zvuči kao da je članica EU. Izvinjenje je devalviran pojam iz one vrste ritmičke gimnastike koja se neguje pri relaksaciji u isprazniim debatama na državnom vrhu.

Photo: Stock

ZAŠTO SE NIKO NE SEĆA NJEGOŠEVE GODIŠNJICE, OBJASNITE NAM SVOJIM REČIMA: Verovatno su zauzeti proslavljanjem važnijih godišnjica. Zato sve nade polažemo u nevladine organizacije.

MOJE MIŠLJENJE SE MOŽE SAŽETI U DVE REČI “UBIJ, ZAKOLJI”, ALI ZA TO VIŠE NIKO NEMA RAZUMEVANJA, POGOTOVO ONI KOJI BI TREBALO DA MOJE MISLI SPROVEDU U DELO: Pošto je oglašen kraj umetnosti, bliži se i kraj umetnika. To je novo dopunjeno izdanje "Božanstvene komedije". Oni koji su na svim ekranima i jaslama, uskoro će zavapiti da ovako više ne može. Tradicija je da se vinovnici preobuku i pojave kao spasioci i oslobodioci. Umetnici, ekscentrični poltroni postaju uzori političke korektnosti. Pesnici koji pokušaju da misle svojom glavom, biće ućutkani i kaštigovani. Nemamo više vremena za različita mišljenja!

DA SE JOŠ JEDNOM PODSETIMO KAKO NAS JE BROZ UPROPASTIO, MOŽDA NA KRAJU NEKO I POVERUJE U HILJADU PUTA PONOVLJENU LAŽ, ISKUSTVO JE POKAZALO DA JE GEBELS U PRAVU: Gavrilo nas je nagaravio, ali nas je Broz rehabilitovao i osvetlao obraz. Da ne bi Gavrila Principa, ne bi se Josipu Brozu posrećilo da doputuje i da se s puškom u ruci junački bori protiv Srbije. I zahvaljujući Srbima, od austrijskog feldvebla postane srpski maršal. To je sad naš rezervni adut.

Photo: e-novine

NE RAZUMEM ZAŠTO NEKOME SMETA SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE U CRKVI, I VLADIKE SU ŽIVI LJUDI, MORAJU MALO DA SE RAZONODE: Da je crkva za sve kriva, zaključeno je još pre 2.000 godina i usvojeno kao refren svih stručnih analiza. To je svima najviše odgovaralo. Nažalost, umesto da se tu stane, bez ikakve potrebe se dodaje još poneko. Kao da sama crkva nije dovoljna. Ali što je više nepismenih i nekrštenih, crkva će biti sve krivlja, a ta istina očiglednija.

*Svi citati preuzeti u krvoločno-poetskom originalu iz šumskog Pressa; međunaslove redakciji doturio Vladimir Kecmanović putem ćeranja

****************************************

Četvrti maj

Stotine ljudi na Titovom grobu

 
Photo: Filip Krainčanić / TANJUG

Kolone od nekoliko stotina građana, poštovalaca nekadašnjeg predsednika SFRJ Josipa Broza Tita, počele su od jutros da stižu na njegov grob, obeležavajući 33 godine od njegove smrti. Oni su došli, okićeni bedževima sa Titovim likom, noseći zastave SFRJ i nekadašnjeg Saveza komunista, kao i kape sa petokrakom

Prva je na grob cveće položila udovica Jovanka Broz, a za njom i ostali građani iz svih krajeva bivše SFRJ, najviše Slovenaca i Makedonaca, a najavljena je i velika grupa iz BIH.

Oni su došli, okićeni bedževima sa Titovim likom, noseći zastave SFRJ i nekadašnjeg Saveza komunista, kao i kape sa petokrakom.

Doživotni predsednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito, preminuo je 4. maja 1980. godine, u bolnici u Ljubljani, a njegovoj sahrani u Beogradu prisustvovalo je više od 200 visokih ličnosti iz čak 127 zemalja.

Tito se na čelu Jugoslavije nalazio punih 35 godina i imao je izuzetan ugled u svetu. Posebno je veliki značaj, u međunarodnim odnosima, imala njegova uloga kao jednog od osnivača Pokreta nesvrstanih, što je u tadašnjim međunarodnim okolnostima imalo veliki značaj.

Iz Drugog svetskog rata je izašao kao legendarni vođa, a borbu protiv okupatora jedinice pod njegovom komandom iskoristile su i za promenu vlasti u zemlji i ustoličenje socijalističkog režima.

Podsjećanje na falsificirano vrijeme

Minuta šutnje za Sandra Pertinija

 
Photo: lupiga.com

Stari je umro prije 33 godine. Većina je tada plakala. Najviše oni koji Staroga nikad nisu vidjeli, a kamoli riječ s njim prozborili. Što je bilo vrlo neuobičajeno, s obzirom da je imao 88 godina i narod je trebao pokazivati sreću i veselje što je i toliko poživio. Bilo bi zanimljivo znanstveno analizirati historijsku istinu – zašto su ljudi plakali za 88-godišnjim starcem. Možda bi odgovor na to pitanje razjasnio tko smo, kakvi smo i zašto smo takvi

Mimohod građana izgubljenih u historiji
Photo: mgb.org.rs

Da li će ijedna osoba, u svim državama bivše nam zajedničke, danas u 15:05 stati nakratko u stav mirno? Možda neki drugari iz kakvoga malobrojnoga antifašističkoga udruženja. Dok i njih još ima živih. Ispiru im mozak svakodnevno, sve u želji da ti hrabri i ponosni ljudi, sada već na kraju životnoga puta, priznaju da im je ideologija bila promašena, ciljevi mračni, a postupci zločinački.

Ni jedna tvornička sirena neće se oglasiti danas u 15.05. Zato što su tvornice zatvorene i upropaštene, sirene umukle, a trenutak 15.05 zamaglile su svakodnevne brige za najjednostavnijim načinom preživljavanja.

Hvalisaju se danas na sav glas oni koji su još tada znali da je mrak crn da crnji ne može biti. Nadglasali su jednostavne i skromne koji više nemaju načina tvrditi suprotno, jer su, zaslugom politike ujedinjene s kapitalom, dovedeni u poziciju neznanja, nerazmišljanja, nerazumijevanja i nemogućnosti da budu glasniji. Sve su im uzeli u zamjenu za tobožnju slobodu i demokraciju.

Danas će najglasniji biti historičari i nogometaši. Prvi kako bi potvrdili svoje teze, utemeljene na podacima i činjenicama koji tezama idu u prilog. Gurači lopte nogama kako bi demantirali sami sebe, ono što je viđeno, snimljeno i upamćeno. Prvi su sve oduvijek znali, samo nisu smjeli govoriti. Drugima su suze grunule od suzavca u dresovima.

Sandro Pertini kraj Titovog odra
Photo: lupiga.com

Stari je umro prije 33 godine. Većina je tada plakala. Najviše oni koji Staroga nikad nisu vidjeli, a kamoli riječ s njim prozborili. Što je bilo vrlo neuobičajeno, s obzirom da je imao 88 godina i narod je trebao pokazivati sreću i veselje što je i toliko poživio. Bilo bi zanimljivo znanstveno analizirati historijsku istinu – zašto su ljudi plakali za 88-godišnjim starcem. Možda bi odgovor na to pitanje razjasnio tko smo, kakvi smo i zašto smo takvi.

Stariji su plakali jer su znali, poučeni životnim iskustvom, da promjena i tektonski poremećaj ne donose boljitak. Mladi su plakali zato što su bila takva falsificirana vremena, pa su mislili da moraju slijediti roditelje, učitelje, stričeve, nastavnike, nogometaše, pjevače i političare.

Onda su zastave bile na pola koplja u znak žalosti. Danas su na drugome koplju, samo još niže. Napadaju ih sa svih strana nacionalisti, neofašisti, mrzitelji, neradnici, sirovi kapitalisti, samoživi poltroni.

Hoće li samo jedna osoba, baš na današnji dan, priznati: da, to sam ja uplakana, na slici prije 33 godine. Da se uvjerimo da je bilo stvarno, a ne fotomontaža, kako sada tvrde čak i oni sa požutjelih fotografija.

U ime te stvarnosti, danas u 15.05 odajem počast minutom šutnje još jednom socijalisti i antifašisti. Sandru Pertiniju, talijanskom predsjedniku u to vrijeme. Iako je umro 1990. godine, zaslužuje to zbog one ruke, položene na lijes s posmrtnim ostacima Staroga. Predvidio je kakva vremena dolaze.

A za 33 ili 133 godine neću pitati tko je to lažno koristio moje ime u podsjećanju na Tita i Pertinija. O, da, to sam ja na slici, govorit ću s ponosom.

 

 

04.05.2013.

SVI ĆE MI MRAVI BITI BRAĆA

Kada budem rođen

Svi će mi mravi biti braća

Photo: Lična arhiva

Jednog dana, osećam,/ Kada ću biti rođen/ Biće to pobeda usamljenosti/ I otpočeću da stvaram svet/ Bez ubistva brata Avelja,/ Oraću svoju i njegovu zemlju/ Poklanjaću viškove zrnevlja pticama

NEZNANAC DRAG

Zaključavam troja vrata.

Ugrađujem špijunke.

Razapinjem paukove mreže.

Strepim.

Zašto baš mene neko noću plaši?

Zašto baš da dođe noću i zatekne me na spavanju?

Zašto da mi zarije oštre kandže u grlo?

Zašto da ne dođe prijatelj, neznanac drag

Sa dobrim namerama?

Zašto da ga ne primim i da mu ne dam konak.


Zaključavam troja vrata

I kad neko zakuca

Pravim se da nisam živ.

1991.


Photo: Stock

ZAŠTO VIŠE NE GOVORIM SA P. P.

Iz šaranolikih usana

Nekadašnjeg mog prijatelja

Najednom je počela da raste

Otrovna kukuta.


Ja nemam ništa protiv kukute

(iako je došla glave Sokratu),

Ali kukuta je počela da rađa

Jestive plodove

Na koje je, kao vrapce, namamljivala

Ljigave reči.


Iz žabolikih očiju

Nekadašnjeg mog prijatelja P. P.

Izrasla je trava raskovnik.


Ja nemam ništa protiv raskovnika,

Ali raskovnik počeo je da mu otvara

Vrata gramzivosti i slavoljublja

U koje je tonuo sve dublje

Kao u mračne odaje

Ministarskih kabineta.


P. P. se pretvara u mekanu formu

Koja se polako preliva

Preko sebe same.


PODIZANJE JAVNOG SPOMENIKA POLITIČARU

Dok sedim u kafiću na uglu,

Skriven iza mutnih stakala,

Gledam: gle, točak istorije

Kako miluje i uranja,

Kako mulja, i kao veliki bager sa kašikama

Na rudokopu,

Zahvata i ugalj i fosile.

I posle 70 godina,

Ustao je iz mrtvih

Sada novi svetac

Photo: Stock

I na mermernom postamentu

Zauzima svoj položaj.


A šta je radio za ovo vreme,

U čijoj je glavi čučao,

I koga je idejama nadahnjivao?

Šta će nam on reći,

I za koje vreme,

Kada će ga ponovo progutati vatra

U topionici

I šta će od njega izliti:

Da li kvake za nova vrata

Ili malog pis-pis za javni wc.


Radnici prionuli na posao,

Ulepšavaju mermerne ploče.

Hladno je i magla.

Jedan drži bušilicu

U visini svog polnog organa

I zaogrnut gustom prašinom

Javno siluje hladni mermer,

A zatim mekom krpom polira ivice.

Radniku, umesto glave,

Vidim iz ove pozicije,

Beli prazni lampion.


Dok čekam ugovoreni sastanak,

Prebiram stihove po glavi:

Bože, nemoj da odocni

Istorija je velika gubitnica

Čas podiže čas spušta.


1998.


NAROD

Komentar na jednu fotografiju objavljenu u dnevnom listu Politika na kojoj ratari drže u rukama umnoženu sliku voljenog vođe. Prizor podseća na Sirakužane koji su po uputstvima Arhimeda ogledalima zapalili neprijateljske brodove.

Ceo dan su u šakama držali

Falusoidne ručice

Teških plugova,

Koji su uranjali u masnu zemlju,

(U kojoj je sve sagnjilo),

A zatim,

Kao na litiji (doterani i pobožni), u tesnim odelima

Koja jedanput godišnje oblače,

Ispod kojih

Kuljaju kile slanine i grubog tela

(Što bi rekli novi genetičari - klonirani),

Drže u ispucalim lopatama-šakama,

Da li ikone s likom novog sveca, ili

Ogledala koja umnožavaju prikazanje;

Tek, zadovoljni stoje pred fotoaparatom

Propagatora.


Kako će ih vođa štititi od crva,

Kako od ptica,

Kako od korova i gljiva?

Photo: Stock

Da li će on biti proglašen još i za

Zaštitnika oranica,

Kao što su drevni Egipćani

Imali boginju Ninkilimu?

(1995)


***

Osećam da jednog dana

Kada budem rođen

(A neće to biti tako dalek dan),

Biće to možda na nekom pustom ostrvu,

Biću bez roditelja,

Bez porekla,

Bez veroispovesti,

Imaću svoj sopstveni jezik.

Neću razumeti šta znači zavist,

Neću znati šta znači ljubomora,

Šta mržnja

I ksenofobija,

Svi će mi mravi biti braća,

Sve lišće sa drveća biće mi kućni prijatelji.

Sporazumevaću se sa vetrom, sa žuborom vode.


Photo: Stock

Jednog dana, osećam,

Kada ću biti rođen

Biće to pobeda usamljenosti

I otpočeću da stvaram svet

Bez ubistva brata Avelja,

Oraću svoju i njegovu zemlju

Poklanjaću viškove zrnevlja pticama

Itd, itd.


Tog dana, kad budem rođen,

Javiću se svima

Makar ovom pesmom.

(2005)

*Pesme preuzete iz zbirki Hora (2000) i Nepročitane i nove pesme (2006)

 

04.05.2013.

SYMPATHY FOR THE AMFILOHIJE

The Rolling Bones

Sympathy for the Amfilohije

Photo: Stock

Ultimativni hit Amfilohija Radovića, sa debi-albuma "It’s Only Money & Power, But I Like It", koji se može pronaći u svim boljim CD-šopovima po simboličnoj ceni od 30 srebrnjaka

Dozvolite da se predstavim

Radović, Amfilohije Radović

Ali to nije moje pravo ime

Ja sam čovek bogatstva i moći

Ja sam Božji gnev na zemlji

Agire je za mene malo dete

Već dugo sam ovde, u dolini plača

Koju natapam tuđim suzama

Uvukao sam se u mnoge duše

Ispunio sam mnoga srca mržnjom

Neka kucaju u ritmu koračnice

Ali moja misija još nije završena

Bio sam tu i kada je Sloba

Imao svojih pet minuta

Stavio sam kamu u desnicu Izabranog

Od Boga i od naroda serbskog, najstarijeg

Blagoslovljeno sečivo, poškropljeno svetom vodicom

Paralo je neverniče utrobe

U novom krstaškom pohodu

Osveta je moja, ali On će je izvršiti


Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)

Photomontage: Dragan

Vukao sam se kao prebijeni pas

Kada je došlo vreme za promene

Čamio sam u keliji sa pet zvezdica

Zagledan u pupak prebirao

Brojanicu sa mrtvačkim glavama

Birao sigurnu ruku za snajper

Čekao sam svoj čas

Najzad, suknuo je otrov iz Zmijinog zuba

Pravo u srce promena, precizan kao Božja promisao

Tekućina spravljena u mojim retortama


Tokom nadgrobija, dok sam bljuvao

Mržnju po strvini, nešto se u meni smejalo

Možda Kezilo, možda neki drugi podstanar

Grohot se orio u moždanim vijugama

Plavio svaku ćeliju trošnog tela

Smeh je izbijao kroz pore poput znoja

Talasi slanog smeha zapljuskivali su hram

Na lađi spasenja davljenici su disali na škrge

Kamere ništa nisu zabeležile


Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)

Photo: www.novinar.de

Vikao sam: „Ko je ubio Zorana?“

Mada smo to učinili vi i ja

Igrao sam kazačok na svežim humkama

Izvodio striptiz uvijajući se oko krstače

Pokazivao pukovničke epolete istetovirane na ramenima


Molim vas, dozvolite da se predstavim

Ja sam čovek bogatstva i moći

Postavio sam zamke za naivne i nevoljne

Neka ostave svaku nadu i dođu u moju jazbinu


Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)


Photo: Stock

Svaki pandur je lopov

A svaki ratnik svetac

Par – nepar, crno - belo

Zovi me prosto Nepomenik

Ali ne izgovaraj moje ime ni u snu

Jer dolazim sigurno kao Fredi Kruger

Surfujući na talasu žileta

Ako me sretneš na ulici

Videćeš dva voda vojske, čitavu legiju

Upravo pristiglu iz Gadarinskog jezera

Tamo je pokušao da me udavi onaj ludak

Ali sam mu brzo došao glave

Kad me sretneš, celivaj mi ruku

Pokloni se Božjem izaslaniku

Daću ti kap crne blagodati

Urezaću ti se britvom u sećanje

Pamtićeš me po zlu


Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)

Photo: Stock

A sada mi reci kako se zovem

Da li pogađaš moje pravo ime

Reci mi brzo kako se zovem

Ili ćeš ćutati zauvek

*Iz knjige “Vreme smrti i razonode” (VBZ, 2009)

 

04.05.2013.

MATI ANASTASIJA U ZANOSU

Mati Anastasija u zanosu

Albanci su božja kazna za socijalizam

 
Photo: www.novosti.rs

Odlazak Kosova na zasluženi odmor poslužio je kao zgodna prilika državotvornim “Večernjim novostima” da prenesu ispovest u formi nonsensa mati Anastasije, igumanije manastira Dević na Kosovu, iz kojeg se nehotice a jasno vidi zašto je nacionalistička ideja garnirana slatkim pravoslavljem doživela krah. Njen uradak prenosimo u originalu, sa međunaslovima u obliku paukovih niti

POTOPLJENI TALASOM LAŽNE DEMOKRATIJE: Svet je zahvatio jedan talas, a trebalo je da ga mi pustimo da prođe. Nije trebalo da budemo žrtve tog talasa, upustili smo se u te vode nepotrebno. To je talas novog svetskog poretka koji se predstavlja u lažnoj demokratiji... Jer, ta lažna demokratija se može opisati primerom kada je zabranjeno zabranjivati zločincu da čini zločin, ali se zato neko ko je istinski protivnik zločina proziva da je protiv demokratije i da je neprijatelj čovečanstva.

JERETICI SU UVEK IMALI PRAVO DA BUDU SPALJENI: Crkva je uvek propovedala najveću demokratiju i davala najveća prava svakom pojedincu, ali je sada, kao i srpski narod na Kosmetu, ona na udaru onih koji pripovedaju lažnu demokratiju.

TELESNA VEZA SA NARODOM: Mogućnosti uvek ima. I da smo u zatvoru, Bogu se možemo obraćati i možemo se moliti... Ali mi smo i ljudi telesni, koji mislimo i saosećamo sa svojim narodnom.

PAMTIM SAMO ZLOČINE NAD SRBIMA, POKOLJA NAD ALBANCIMA SE NE SEĆAM: U ovu svetinju, unutar dreničke šume, ja sam došla iz okoline Valjeva 1968. godine... A ni tada na Kosmetu nije bilo lako. I kad je u okruženju bilo više Srba i kada smo imali koliku-toliku slobodu, napadani smo, kamenovani, imovina nam je otimana. Eto, godinu po mom dolasku u svetinju, tadašnja igumanija Paraskeva isprebijana je na ekonomiji koju su nam dva puta palili 1982. i 1984. Svu letinu koju bismo sakupili za stoku, Albanci su nam palili u jesen, a jednom su pokušali da zapale i manastir - priseća se igumanija Deviča, manastira spaljenog u martovskom pogromu 2004.

SVE JE BILO MNOGO BOLJE KAD SMO IMALI ISKLJUČIVO SRPSKU POLICIJU KOJA JE DRŽALA TU NEPOTREBNU ALBANSKU VEĆINU POD KONTROLOM: Manastir obezbeđuje kosovska policija, koja je pre tri godine preuzela nadležnost od Kfora, ali poverenja nema. U njihovom prisustvu se osećamo čak i manje bezbednim, zato što se u devedeset odsto radi o ljudima koji su učestvovali u terorističkoj organizaciji UČK, koja je sebe nazvala nekakvom Oslobodilačkom vojskom Kosova. Oni su tu sve vreme. Njihove kamere su uprte u nas, ali nijedna nije uperena tamo od kuda može doći opasnost. I pored njihovog prisustva dešavaju se krađe, seku nam drva u okolnoj šumi, koriste našu ekonomiju. U više navrata lopovi su upadali u manastirski konak. Policija sve to zna i ne reaguje. Kako da im verujemo... Njima naše prihvatanje treba u smislu legitimiteta, ali ne i u smislu da bi nas zaštili. Takva je, nažalost, situacija i sa predstavnicima međunarodne zajednice na Kosmetu. Iako znaju sve, a među njima ima i časnih ljudi spremnih da pomognu, ne mogu postupiti drugačije od naređenja.

Photo: Stock

IZDALI ME PRIJATELJI, IZDAO ME BRAT: Jedna manjina naroda u Srbiji je potpuno svesna istine, jedan deo je onih koje ništa ne zanima osim golog interesa i jedan deo želi rešenje, ali ne čine ništa da se ono postigne... Međutim, glavnu reč vode oni koji se rukovode interesom. Možda i veći broj ljudi u centralnoj Srbiji smatra da im je Kosovo kamen oko vrata, da bi bolje materijalno živeli i da poput onih koji su pogubili Hrista govore - treba dati Kosovo i pogubiti ovdašnje Srbe kako bismo se mi priključili Evropi. Ali mislim da ni to neće dobiti. Jer kad čovek izda brata da bi spasao svoj život, oni kojima ga je izdao posle ubiju i njega.

UVEK SMO BILI NA RASKRSNICI STEREOTIPA: Kao jedne od onih koji su večito na meti, jer nam je kuća na raskrsnici, to bi nas kao važan činilac trebalo činiti uzvišenim, ali mi smatramo da ne možemo sami da savladamo iskušenja već dozvoljavamo da nas „svako“ vodi.

EVROPSKA UNIJA JE MRTVA, ALI JOJ NEĆEMO SLUŽITI OPELO: U svetu je mnogo naroda koji pate, samo nažalost, mi često imamo nameru da se hvatamo za brod koji tone. Jer, Evropska unija je institucija koja prestaje ili će vrlo brzo prestati da postoji. To je svima jasno jer i oni koji su u njoj žele da izađu. Mislim da EU treba Beogradu da bi trenutno živeo bolje, a taj Beograd zaboravlja da živi od ostalih delova Srbije.

PAUK S KONCA I KONOPCA: Zato bih odnos prema EU opisala jednom pričom vladike Nikolaja, kada se pauk spusti niz končić da isplete mrežu, a potom šeta i proverava sve končiće koji čine mrežu gde koji vodi. Obilazeći mrežu, dolazi do končića sa koga je krenuo. U trenutku proceni da mu taj končić ne treba, kida ga, ali mu se zato raspada čitava mreža.

ISTORIJA MI JE JAVILA GOLUBOM DA NAM SPORAZUM NEĆE OPROSTITI: Rekla bih, mada je i to je toliko mala reč, da smo uradili najgoru stvar u istoriji. Ubeđena sam da je sporazum nastao da bi smo ušli u EU, ali sporazum je nešto što nam istorija neće oprostiti.

MOGLI SMO VIŠE DA DOBIJEMO, ŠTETA ŠTO NISAM BILA U PREGOVARAČKOM TIMU: Nikakve garancije nismo dobili, ništa se nabolje nije promenilo, ali kako to i da očekujemo da će se dogoditi, kada nije do sada. Jer, poznato je da je uvek veći interes nekoga da promeni nešto pre nego što dobije traženi potpis, ili bolje rečeno najveća obećanja su pre nego što se nešto dobije, ali ako su ona mala i ranije, kakva će biti kasnije? Srbi žive u getu, a pravoslavni manastiri se svojataju

ALBANCI SU BOŽJA KAZNA ZATO ŠTO SMO SE ODALI GREHU SOCIJALIZMA: Poznato da neko ko je nasilnik i ko otima ne bira sredstva. Ali, nažalost, mi smo pred Bogom zaslužili taj pad. Ostavili smo veru, Boga, išli smo za raznim ideolozima, a Albanci su nam došli kao kazna. Kao mač Božji. Hteli to mi da priznamo ili ne... Ali mnogo je lakše braniti se. Jer, svako će biti ubijen svojim oružjem, i ko se maši noža, od noža će poginuti.

ILI ONI ILI MI, TO JE LOGIKA PRAVOSLAVLJA: Mi uopšte ne treba da zavidimo na njihovom navodnom uspehu, jer nemamo razloga. Oni grade i izgrađuju se, a nigde fabrike, proizvodnje. Nigde nečega što je podloga tome. To samo znači potvrdu da se sve to gradi od kriminala. Pa, kako može opstati takva tvorevina? Sigurna sam da neće, ali to nama ne znači ništa. Nama ništa ne može značiti njihova propast, u koju sam ja duboko ubeđena, ako propadnemo i mi.

ALI KAD BI SRBI VLADALI ČITAVIM SVETOM, E TO BI BILO NEŠTO SASVIM DRUGO: Mi ne možemo svoje spasenje videti u njihovoj propasti, ako smo nedorasli, ako ne znamo šta je naš cilj. Ipak, nikada ne bih bila na mestu Albanaca čak i kada bi vladali čitavim svetom. Jer, ko bi poželeo da bude kriminalac da bi bio bogat i da bude zločinac da bi dobio stopu zemlje.

SPASA NAM NEMA, PROPASTI NE MOŽEMO: Ima li nama spasa? To je pitanje delikatno i u normalnijim prilikama, ali mislim da je odgovor potvrdan, sve dok postoje oni koji ne žale ni život kako bi sačuvali svoj prag, svoju svetinju. Sada su Srbi sa Kosmeta kao Hrist na raspeću i mnogo je onih koji govore: Razapnite ih, razapnite ih... Međutim, poznato je šta se dogodilo onima koji su tražili raspeće Hirsta. Zato moramo verovati u spasenje i voditi život po veri iznad interesa.

SVETO PISMO KAO IZVOR NACIONALNE SVESTI I DRUGE PAPAZJANIJE: Nacionalna svest se mora izdići iznad trenutnog interesa, jer Sveto pismo kaže da ne živi čovek samo o hlebu, a naš je problem - što živimo samo o hlebu.

U foajeu Zvezdara teatra na premijeri predstave "Đeneral Milan Nedić" Siniše Kovačevića: Anđelija Nedić-Vukić, kćerka đenerala Nedića, Nenad Brkić, patrijarh Pavle
Photo: www.znaci.net

MISLIM DA JE KRAJNJE VREME ZA NOVI BALKANSKI RAT: Sećam se priče koju nam je svojevremeno ispričao patrijarh Pavle iz 1911. godine, kada su Srbi na Kosmetu došli da se požale tadašnjem episkopu, jer su im Arnauti odveli jednu devojku, a zbog čega su bili spremni na zbeg. A vladika im kaže, sačekajte ljudi, pa hajde da izdržimo još malo. A oni su ga pitali koliko da čekaju. Ipak, nije trebalo čekati ni godinu dana jer je 1912. bilo oslobođenje. Eto oni su u tom trenutku mislili da je kraj svega, a spasenje je bilo blizu.

KOSOVO JE NIT U PAUKOVOJ MREŽI PREDAKA: Mi se moramo, pre svega, vratiti moralu koji je nisko pao, a ne smemo dozvoliti da izdaje brat brata. Zato bih poručila srpskom narodu da se osvesti, da mu ne bude na umu samo današnji dan. Da znaju očevi da će ih preklinjati unuci, da znaju oni koji govore da to rade radi svoje dece da će ih ta deca proklinjati kada shvate šta su uradili. Ali što je najbitnije - da se vratimo veri i da shvatimo da je ta nit sa koje je pauk ispleo mrežu za srpski narod - Kosovo.

RUSIJA JE MAJKA: Uverena sam da su Srbima Rusi jedini i pravi prijatelji koji nas mogu odbraniti od lažne demokratije. Slušam ljude koji mi kažu, a kada nam je Rusija pomogla, a ja ih pitam kada nam je odmogla, kada nas je ugrozila, kada nam je loše učinila? Pomogla nam je koliko je mogla i koliko smo mi hteli da nam pomogne, ali nas nikada nije oštetila.

 

04.05.2013.

DAN KADA JE OTIŠAO DRUG TITO

Ponovo pročitati: Sećanje na 4. maj 1980. godine

Dan kada je otišao drug Tito

 
Photo: wordpress.com

Kod kuće, na TV-u, konsternirani i zaleđeni spiker saopštio je kratko: “Umro je drug Tito.” Nije se kod nas baš plakalo, al´ bilo je nekako žalosno i tužno, skoro patetična tišina, u onom parku na Dedinju su kreštali paunovi proizvodeći tugu koja se sa ekrana širila po čitavoj kući. Kao da se te nedelje izgubila sigurnost koju smo svih godina uživali, živjelo se onako, ni previše dobro, ni previše loše, al´ bez straha i bez tjeskobe, bez mnogo brige za budući život, rock&roll, prve ljubavi, košarka i nogomet…

Kako povremeno čitam i pratim e-novine, tako naletim i na oglas u prošloj godini koji ste objavili a koji upućuje na natječaj povodom tridesetgodišnjice smrti Josipa Broza, natječaj koji raspisuje izvjesni ´Institut za razvoj znanosti in znanstveno sudelovanje´  sa sjedištem negdje u Sloveniji. Kao inicijator svega toga javlja se i ime izvjesne dr. Taje Kramberger, čije ime predstavlja  izvjesnu garanciju i serioznost pomenutog natječaja...
Aktivno učestvujem na tom natječaju i shodno propozicijama i pravilima natječaja šaljem pisani rad na tematski okvir ´Mesto Tita v družbenom imaginariju´, a naslov rukopisa je ´Dan kada je otišao drug Tito´... Sticajem okolnosti saznajem da sam pobijedio na tom natječaju pod šifrom ´albfpp63´, međutim, organizatori natječaja jednostavno sve prešućuju i od obećene nagrade koju sam htio donirati  e-novinama ostaje jedno veliko ništa...

Tekst koji je 'nagrađen' inače je dio jedne opširnije cjeline koja će uskoro biti štampana, a naslovljena je sa ´Hercegovački blues,  ´Turci´, Cigani, Tito & Lennon´. Ovo je ´nagrađeni´ rukopis:

Dan kada je otišao drug Tito

Ne znam kako je bilo u drugim školama, pohađao sam gimnaziju i znam da se za taj vrlo važan dan, Dan Republike, održavala i manifestacija kulturnog karaktera, ono  klasično, recitacija, igrokaz, pjesma i evociranje uspomena na neka imena koja smo već odavno zaboravili. ´Darujemo Rebublici´, čini mi se da je upravo tako glasio naziv tog kulturnog događaja, možda i sa ideološkim predznakom, ali ko je o tim stvarima razmišljao, bitna i važna su bila četiri slobodna dana.
I tako bi se za vrijeme tog ´kulturnog´ takmičenja nekim prigodnim proizvodom vlastite kreativnosti predstavljao svaki gimnazijski razred, ni ta, gledano iz današnjeg ugla pomalo nesretna godina, jer te ´80. iz živih su se ispisali Tito i John Lennon, ovaj prvi - maršal i naš predsjednik, voljom bolesti i starosti, a ovaj drugi, bez sumje najznačajniji i najkontraverzniji od Beatlesa, voljom izvjesnog Marka Chapmana koji ga je lišio života, nije bila izuzetak po pitanju priredbe u čast Dana Republike… Kako nas je par mjeseci prije, tačnije 4. maja, napustio Broz, red je bio, ´a red je red´, da se koja riječ progovori i posveti njemu, al´ toliko je toga o njemu bilo rečeno da se čovjek nalazio pred ozbiljnim problemom da izmisli nešto novo i do tada neizrečeno, što je uistinu bilo teško, čak nemoguće, izuzev da smo počeli kopati po njegovom privatnom životu, njegovim strastima i porocima, kojih je sigurno bilo jer ni Broz nije anđeo bio… Lennon nije bio bravar, imo je dugu kosu koja mu ni najmanje nije smetala da kroz one čarobne cvike koje smo zvali ´lenonke´ svijet vidi drugačijim očima, Johnova žena  nije bila Jovanka nego Japanka, i mi smo je, onako više u šali nego zbilji, zvali Jôka.

Te godine, tačnije, ´jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima´, i kad se Lennon vraćao kući, pješke ka zgradi Dakota, ka svome stanu iz koga se pružao pogled prema  usnulom i snijegom zavejanom Central Parku, niko nije znao ni slutio da će to biti posljednja Johnova šetnja, i da će Yoko ostati usamljena u njihovom velikom Dakota-stanu po kome je trčkarao njihov sinčić Sean, da će na rock´n´roll nebu ostati velika praznina… Znao je svijet da će trajati ´Imagine´, ´Revolution´, ´All you need is Love´, ´War is over if you want it´, saznao je svijet da će taj 8. decembar ´80.  u rock bilježnici biti upisan crnim slovima i brojevima, te noći nas je, i ne samo nas nego i čitav svijet uokolo, napustio John Lennon.

Napustio nas je samo nekoliko dana prije naše školske izvedbe u jednoj od onih velikih gimnazijskih učionica koja bijaše pretvorena u improvizirani teatar, hladnokrvno ustrijeljen rukom svog, vidi ironije, patološki nastrojenog obožavaoca, tamo daleko, na jednoj od njujorških avenija, u neposrednoj blizini stambenog bloka Dakota.
Lennon je za većinu bio jedan od Beatlesa, i čini mi se kako je on dobar dio svoga kratkoga života upravo pokušavao pobjeći od takve masovne percepcije, on je bio John, John Winston Lennon, on je bio i ostao ´Imagine´… Možda taj pokušaj bjekstva najbolje ilustruje dijalog koga je u knjizi ´Sjećanja na Johna Lennona´zapisao i na taj način oteo zaboravu njegov dugogodišnji prijatelj i saradnik Klaus Voormann.
-Odgovorih: ”Teškoća su milioni obožavalaca izvana, od kojih većina misli, ti pripadaš njima.”
“Da”, prekinuo me John. “Oni stvarno misle da su nas oni stvorili. Vidiš li ovo?”
(John se par puta lupio po prsima.)
“Ovo tu sam ja, John. Ne Beatles - John. Sa tim je gotovo, sviđalo se to nekome ili ne. Ah, sad se ponovo uzbuđujem. Pođimo u kuhinju. Koliko je sati? Oh, moram pogledati kruh koga sam gurnuo u rernu i pristaviti rižu. Inače od večere neće biti ništa. Pokazat ću ti kako se riža pravilno kuha. To si, šta jedeš. Kaže jedna stara indijska poslovica. Jesi li čuo zu nju?”
John me pogledao preko rubova svojih naočala i kao da me ispituje.
“Ne”, odgovorih, ”ali zvuči nekako dobro.”
“Pogledaj pažljivo.” Iz jednog kuhinjskog ormarića je izvukao šerpu u koju je sasuo ´nekoliko šaka´ smeđe  riže.
“Sad dolazi ono najvažnije!”
Johnovo lice je bilo ozbiljno kao da me uvodi u umjetnost kuhanja riže.
“Moraš položiti ruku na rižu. Otprilike ovako, vidiš li?”

Photo: mannythemovieguy.com

Pomaknuo se korak u stranu kako bih ja imao bolji pogled prema šerpi. John je svoju desnu šaku sa ispruženim prstima položio na rižu.
“Sada posipaš vodu preko svoje ruke, ali prije toga operi!”
“Rižu ili ruke?”
“Klaus, molim te! Naravno ruke. Ne diraj rižu prljavim rukama.”
Uzeo je bokal sa vodom sipajući vodu u šerpu.
“Sipa se sve dok voda ne pokrije tvoju ispruženu šaku. Gledaj pažljivo ovamo - otprilike ovako.”
Sipao je vodu lagano preko svoje ruke.

“Gledajući tvoje lice, primjećujem da je to hladna - nikako vrela voda.”
“Dobro primjećuješ, moj dečko. Ne pokušavaj biti duhovit. Ne dopadaju mi se njemački vicevi. Malo se pridoda soli, vidiš li, i pusti da sve ključa, kad sva voda ispari riža se može jesti.”
“Koliko sve to traje?”
“Otprilike 45 minuta. Smeđa riža se duže kuha od one isprane bijele splačine.”
Johnove oči su sijale od zadovoljstva.
“Jesi li znao da se od bijele riže dobija depresija? Jesi li znao? Pokloniću tu knjigu ´Šećerni blues´. Garantujem ti, kada pročitaš knjigu nećeš više ni kocku šećera dotaknuti.”
Preskočih temu, promjene radi počeli smo ponešto o muzici pričati.

“Ah Klaus, znaš da više nije kao što je nekad bilo. Muzika jednostavno više nema ´ugriz´. Poslušaj našeg Bob Dylana. On pravi samo ljubavne pjesme: ´Lay across my big brass bad´, i tako dalje! Gdje je poruka? Gdje je revolucija? Svi mi imamo naše zanimanje i našu obavezu!”

Mnogo godina poslije, kad su mi u ruke dospjela ´Sjećanja na Johna Lennona´, čitajući sam ga bolje upoznavao, onako kako su ga vidjeli njegovi prijatelji, saradnici, kolege po profesiji, onako kako ga je u sjećanju zauvijek zadržala njegova Yoko i njihov iz ljubavi rođeni sin Sean, čovjek može samo iskreno da žali što takav strašan tip nije više među nama, u isto vrijeme čovjek može da bude srećan i počašćen da je takav čovjek jednom koračao planetom Zemljom, i da je rižu kuhao na sebi svojstven način…

Sjećam se da sam, aktivno učestvujući u tom školskom  igrokazu, govorio ´Ne daj se, Ines´ i da je neka od ´hippy´djevojaka iz  razreda na samom početku sve prisutne, a u publici je bilo dosta učenika i nekoliko profesora, pozvala da minutom šutnje odamo poštu  preminulom John Winston Lennonu. Vjerovatno je bilo i onih koji su smatrali takvo što neprimjerenim, do vraga, pa mi ´darujemo Republici´, no svi su ustali i doista smo minutu šutnje posvetili čupavcu iz Liverpoola. Bio je to mali i neznatan doprinos rock-revoluciji i nastojanju da svijet doista zamislimo bez rata i nasilja, bez žednih i gladnih, da zamislimo jedan bolji i pravedniji svijet u kome će živôti svih nas ponaosob biti jednako vrijedni, da zamislimo i ostvarimo ´Imagine´…

PHOTO: Stock

Te godine, minutu šutnje smo darovali Lennonu pokušavajući da apstiniramo na temu ´Josip Broz & saradnici´, ne znajući i ne mogavši predvidjeti da će Brozov duh dugo godina poslije toga lebdjeti iznad naših glava, a da te činjenice ponekad nismo bili ni svjesni.
Nisam bio od onih koji su na ovaj ili onaj način obilježavali godišnjicu smrti našeg doživotnog predsjednika, na taj dan nisam palio svijeće, nisam ustajao na zvuk sirene, nisam se prekrstio i inače na taj dan nisam u tom pravcu radio i poduzimao bilo šta…
A onda, kada je prva polovina moga života već uveliko bila iza mene i kada je od Titove smrti protekla čitava jedna mladost, jer trideset godina jetste  kompletna mladost, zapisah ´Dan kada je otišao drug Tito…´

-Znate, bilo je to vrijeme kad smo prestajali biti djeca, svesrdno smo se trudili oponašati odrasle - s cigaretom u ustima ili sa flašom u ruci, u našim balkanskim okolnostima to je predstavljalo važan korak ka svijetu odraslih, ozbiljnih ljudi.U stvari, da budem iskren ja nisam pušio, odolijevao sam uspješno toj pušačkoj strasti svojih vršnjaka, prosto iz razloga da barem za nijansu budem drugačiji i jednostavno iz razloga što pušeći nisam uživao. Naprotiv, sa svakim povučenim dimom kašljao bih do iznemoglosti, onako suznih očiju svaki put bih zapaljenu cigaretu otresito bacio energično je zgazivši, tako da se žućkasto-smeđi, umotani i nepopušeni sadržaj oslobodio zagrljaja cigaretnog papira, mijenjajući pri tome oblik i formu. Ostao bi tako, pod težinom moje cipele presovani duvan ležati na tlu, dok bi neko od ´raje´ glasno negodovao govoreći: “Vidi molim te, baca cigaru!”
Moram priznati da nisam ni najmanje žalio za uništenom cigaretom, nastavljajući i dalje odolijevati pušačkoj strasti većine.
U tom ´cigaretnom ratu´, goloruk ali naoružan voljom i čvrstom  riješenošću da ne ´propušim´ i da ne ´popušim´, izašao sam kao pobjednik i tu pobjedu slavim evo sve do današnjih dana.
Al´ dečki su pušili sve što im do usta stigne, od ´Evrope´, ´Jugoslavije´, ´Drine´ i ´Morave´, ´Opatije´ i što bi Slovenci rekli ´Filter sedam in pedeset´… Kad bi se odnekud stvorilo malo više love bilo je i ´Marlboro´, ´Kent´ i ´Winston´, uglavnom, ako bi neko imao rođendan ili se slavila Nova godina, 1. maj…
Neki od nas imali su 17-18 godina, oni malo stariji bijahu dvije do tri godine ranije rođeni, al´ bili smo tu negdje, uglavnom slični po svemu, rock muzika, nogomet i prve ozbiljnije ljubavi…
Ah da, škola nije bila presudna životna stvar, al´ kroz sve gimnazijske godine guralo se nekako, unatoč nimalo zanemarljivom broju neopravdanih sati bilo je negdje dobar-vrlo dobar. Kad smo već kod škole i pušenja sjećam se da je baš u to vrijeme kružio vic koji nam je ispričao student sa sveučilišta. Priznat ću kako nisam baš vješt u prepričavanju viceva, al´ otprilike zu ovu prigodu modificiran vic ´ide´ ovako:
- Kao i svake druge godine Huso, koji se nalazio na privremenom radu u Njemačkoj, veliki ljetni odmor provodio je kod kuće u Bosni. Kao i svaki put Fata bi ga dočekala već na kapiji poželivši mu dobrodošlicu, a Huso bi kao i svaki drugi brižan otac upitao kako je mali Mujo, kako uči njegov sin? Fata bi samo slegnula ramenima što je trebalo da znači da u školi i nije sve najbolje, ocjene kao da marširaju, jedan-dva, jedan-dva… Onda bi Huso pozvao malog Muju da porazgovaraju kao otac i sin, kao muškarac sa muškarcem:

“Mujo, sine, šta te muči?”, upitao bi Huso, “imaš li problema?”
Mujo bi samo ćutao slegnuvši ramenima.
“Piješ li, sine Mujo?”
“Gdje ja da pijem bâbo, pa još sam mali?”
“Fato ´whisky´, donesi ´whisky´!”
Fata donese ´Ballantines´ i Huso natoči dvije čaše, jednu sebi a drugu Muji.
“Mujo, sine, pušiš li?” nastavlja Huso.
“Gdje ja da pušim bâbo, pa nisam još ni punoljetan!?”
“Fato, cigare, donesi cigare!”
Fata donese ´Marlboro´ i Huso pripali jednu sebi a drugu Muji.
Mujo povuče bez oklijevanaja, na licu mu se pojavi jasan izraz zadovoljstva i kao da želi nešto da pita…
“Šta je, sine, ne valjaju cigare?”
“Odlične, al´ imaš li onih debelih, onih što Tito puši?”
“Vidi ti našeg Muje Fato, on bi ´Havanu´ da puši, e sine Mujo, debele puše samo hadžije. Nego, Mujo sine, drkaš li?”
“Bolan bâbo gdje ću ja to, pa još sam nezreo!”
“Fato, ´Playboy´, donesi ´Playboy´!” viče Huso.
Fata pored ´Playboy´-a donese još neke porno-časopise i mali Mujo ih poče užurbano prelistavati…
“Joooj bâbo, ko to jebe?”
“Odlikaši sine, odlikaši!” uzvikuje Huso potegnuvši ga za uho…

E sad, slagao bih kad bih tvrdio da mi je baš tog dana neko ponovo ispričao taj vic, al´kao što rekoh vic je nekako kružio u tom vremenu  i prostoru, a taj dan ko svaki drugi - topao i prijatan, proljeće u punom jeku. Tražili smo, ja i meni slični, da nekako ubijemo vrijeme do večernjeg izlaska i nerijetko bismo skoknuli do Doma JNA koji se nalazio na samom početku Maršalove ulice, da, ulica se baš tako zvala: ´Maršala Tita´. Obično su nas vojnici na prijavnici puštali bez mnogo pitanja i mi bismo se brzo spustili širokim granitnim stubištem do velikog restorana na čijem kraju se nalazila, pokretnim vratima odvojena, sala za bilijar.
Igrali smo samo ´nako, iz zadovoljstva, a praksa je bila takva da poraženi plati piće, nekad bi zajedno sa nama zaigrali i neki od vojnika.
Znali smo se nekad naljutiti na onog ´žapca´, tako smo ga zvali, bio je čini mi se iz Domžala, ime sam mu zaboravio, bio je on nekako revnosan i savjestan vojak i jedino nas on nije puštao. Bio je taj dan ko i svaki drugi, provincijska dokolica, prijatno majsko poslijepodne, imali smo već iza sebe nešto životnog iskustva, tačno onoliko koliko čovjek sa 17-18 godina može i smije imati.
Nedelja, uveliko je već popodnevni sat, uobičajeno puste ulice i rijetki prolaznici, možda je pravo vrijeme bilijarskim štapom razbiti dosadu i sve kugle smjestit na pravo mjesto, osvježit se hladnim ´Ožujskim´, a poslije toga nova nafaka…

Photo: Stock

Al´ ovaj put ´žabac´ nam reče ´kak nije prilika´ i da je u stvari za civile danas zatvoreno. Nije vikao onako kako on to obično zna, nije govorio  ´dečki nemojte jebat´, nismo se ni mi ljutili onako kako smo se znali naljutiti, nema problema, okrenuli se i samo slegnuli ramenima…Korzoom, niz brdo, ulicom Maršala Tita, moj grad je u stvari ležao na brdu, a Ttitova je bila središnja gradska ulica, šetalište i promenada.
Sad je već izvjesno bilo da smo bilijar ´popušili´, a možda bi odlazak u kino popravio stvar, kakav film večeras igra, zar je to uopšte važno? I nije mi to bilo jedini put u životu da prvo kupim kartu za kino, a da se onda informišem kakav i koji film večeras igra. Nedelja je, kâsni poslijepodnevni sat, strpljivo čekah u redu za kupovinu kino-karte i neko mi, onako usput, reče da ´Hajduk´ dočekuje ´Zvezdu´.
Kod kina je uvijek bilo nekako živo, tu se sastajalo, rastajalo, ćutalo i razgovaralo, bilo je to važno ishodište za neki dogovoreni susret i često se moglo čuti: ”Dolazim, čekaj me kod kina!”
I prvi veliki film gledao sam baš u tom  kinu, ´Doktor Živago´, pojedinosti iz filma su već prepuštene zaboravu, al´ znam da je pred kinom bila neopisiva gužva.
Nedelja je, i ovog 4. maja nema gužve, uokolo se šepure uredno podšišani vojnici, dan je za izlaske i vojska bi preplavila grad…
U ´frtalj´ do šest prijatelj i ja smo bili u kinu, parter lijevo, negdje u sredini, dvanaesti, možda trinaesti red, još se mogao čuti žamor posjetilaca i škripanje pravih kino-stolica, prigušeno svjetlo i veliki kino ekran na kome bijaše ispisano upozorenje o zabrani pušenja, al´ toga se niko nije pridržavao.
Svaki put kada bih poslije kino predstave došao kući mama bi me sumnjičavo upitala ´pušim li ja to(?)´, potrošio bih dosta vremena dokazujući istinu jer ja zaista nisam pušio.
Tačno u šest bi se pogasila svjetla i bljesnuo bi onda veliki kino-ekran, kino salom zavladala bi tišina i filmska predstava mogla je da počne. Ne znam baš dal´ je nedelja pravi dan za avionske nesreće i katastrofe, ali baš tog 4. maja ´80. gledah nesreću ´Boeing-a 747´, doduše bio je to samo film…
Neko bi se nekad nakašljao u mojoj blizini il´ bi tišinu remetio otvaranjem vrećice sa bombonama, neko bi ustao spoznavši da sjedi na pogrešnoj stolici, a onda bi se provlačio između redova do svoga mjesta, neko bi mu doviknuo da brzo sjedne, zaškripala bi stolica a onda bi ponovo nastupila filmska tišina, do mojih nosnica dopirao je dim cigarete… Glasovi sa ekrana su inače nadjačavali sve šumove i zvuke koje smo proizvodili mi kino posjetioci, nekad se smijalo, plakalo, uzdisalo, nekad se otvoreno navijalo i pljeskalo, znam da je u drugim kinima i bioskopima bilo mnogo tiše…
Te nedelje 4. maja srušio se ´Boeing 747´, sad da me ubiješ ne znam gdje, možda Pacifik, možda Atlantik, film je to al´ čovjek se nekako uživi gledajući i pomalo suosjeća sa akterima filma. Plutao je ´Boeing´ na površini vode sve dok vodena masa nije počela prodirati u unutrašnjost aviona, tonuo je onda lagano i bez žurbe, a svaki od putnika je vodio ogorčenu borbu zu vlastiti život, nema tu više ni vremena ni prostora jer su i jedna i druga dimenzija postale ljudska agonija - stanje kad je čovjek sa smrću licem u lice, kad je preneraženo gleda, a ona ga dodiruje svojim ostarjelim i izboranim rukama, jer smrt je nakupila godina, ostarjela je i traje kao i život…
I čini mi se da je film negdje na polovici bio kad je na ona metalna, sporedna i izlazna vrata ušao oficir, na trenutak se upališe prigušena svjetla i mogao sam prepoznati zastavnika Goršeka. Naš i moj grad je bio malo mjesto sa garnizonom bivše vojske i poznavao sam poimenično dosta oficira, Goršek je uz to bio i radio-amater i sticao sam uvijek dojam kako mu uniforma ´lepo ne stoji´…
Nastupio je nekakav žamor u kinu, film je tekao dalje dok su vojnici, jedan po jedan, napuštali kino salu i ja sam jasno čuo jednog kako izgovara: ”Umro je Tito.”
Činilo mi se da je to bio kraj cjelovečernjeg, dugometražnog i igranog filma, uprkos činjenici da su na velikom kino-ekranu i dalje tekle pokretne slike, avion, voda, ljudski haos… Mladen je sjedio tik do mene, u polumraku sam primjetio njegov zabrinut izraz lica, kao da sam u ogledalu vidio svoje lice, sa balkona je dopirao ženski plač, tiho i nekako bolno, al´ žene plaču i zbog manjih stvari… Na ona sporedna vrata izlazili su neki dobrovoljno, napuštajući scenu unesrećenog ´Boeinga´, film je trajao a ja sam nekako bio prikovan za stolicu u dvanaestom, možda trinaestom redu, parter lijevo, dim zapaljene cigarete dopirao je do mojih nosnica, i opet voda, avion, vrisak žene…
Ljudi su i dalje napuštali kino-salu, nije tu bilo panike, u onom polumraku posmatrao sam kako se kreću ljudske siluete i nestaju u dubini prostrane dvorane, čulo bi se samo škripanje stolica i vrata… Osjećao sam  nekakvu emotivnu nelagodu, slabost, nije to bila intenzivna tuga i žaljenje, kao da me osvajala nekakva praznina i nedorečenost, možda težina u grlu, nismo razgovarali al´ sam prozborio: “Stvarno umro?”
Bilo je to pitanje i nevjerica, sumnja i saznanje, zar je moguće, a onda bih samom sebi odgovorio da je moguće i da se naživio, da nije o Starom riječ rekao bih da je i vrijeme bilo… Nisam ga nikad sreo al´ kao da me prožimao osjećaj višegodišnjeg poznanstva, ko´ da je umro neko iz susjedstva, neko drag i prema djeci blagonaklon. Nismo napuštali kino dvoranu, ostali smo zalijepljeni za stolice koje imaju onaj preklopni dio na kome se sjedilo, filmske scene kao da su prolazile pored nas, posmatrali smo odsutno, činilo mi se kao da u ´Boeing´-u ima preživjelih, odlučili smo ostati do kraja filma.
Na momente sam čuo plač koji je dopirao sa balkona, neki od putnika u dijelu potonulog aviona su dolazili svijesti, u dijelu koji je izdržao nadiranje vode, al´ to je samo film, pomislih…
U prostranoj kino dvorani je sa svakim novim minutom bivalo sve manje posjetilaca, obuzimao me osjećaj usamljenosti i nisam primjećivao protok vremena, film kao da se bližio kraju… Broj posjetilaca sam mogao izbrojati na prste obje ruke, oni, mi, film i vijest da je umro Ttito, bilo je teško sve povezati u neku svrsishodnu cjelinu, bljesnula su onda svjetla a na velikom kino-ekranu je stajalo THE END… Vani je sumrak već spustio svoje velo smjenjujući umoran i topao dan, korzom je defilovala neumorna masa šetača, funkcionisao je život i činilo se kako ničeg značajnog nema, slušat ćemo još jedan izvještaj liječničkog konzilija iz Ljubljane, jesu li spašeni putnici u potonulom ´Boeing´-u, film je to i nikad se ne zna…
Možda je najbolje kući, zaputili smo se svak na svoju stranu, žurio sam probijajući se između prolaznika i šetača. Stanovao sam u samom centru i na putu do kuće sretoh par poznanika i svaki me je pozdravio sa istim pitanjem: “Jesi li čuo da je…?”
Nije to bila intenzivna tuga i žalost, neka emotivna nelagoda, suho grlo i neobjašnjiva potreba da se ne izusti niti jedna riječ, duboko u meni neka minijaturna drama, tragedija je možda prejaka riječ, ljudi umiru, ništa novo, sa osamdeset i osam to je sasvim normalna stvar. Ko´ da me nešto nedefinisano grizlo i napadalo, kao da sam u ovom momentu priznao kako sam imao odbojnost prima štafeti i sastancima omladinske organizacije, političkim školama i vječitim lekcijama o Titu i partiji, pjesmicama i školskom kviz-ciklusu ´Titovim stazama revolucije´, ´kad je Joža bio mali´…

Imadoh osjećaj, u stvari je to bila opipljiva ralnost, kako žalim za nekim sa kim u srodstvu nisam, al´ bio je on svih nas, podjednako u istoj mjeri, od Triglava, preko Zagorskih brega, ravne Slavonije, brdovite Bosne, Šumadije, pa sve do Đevđelije.
Ne znadoh uopšte da li je nedelja pogodan dan za pad aviona, te večeri gledah film o nesreći ´Boeing-a 747´, i te večeri iz usta jednog od vojnika saznadoh da je umro Tito, vijest je nešto kasnije stigla i odjeknula je potmulo i nijemo prostorom kino dvorane…
Kod kuće, na TV-u, konsternirani i zaleđeni spiker saopštio je kratko: “Umro je drug Tito.”
Nije se kod nas baš plakalo, al´ bilo je nekako žalosno i tužno, skoro patetična tišina, u onom parku na Dedinju su kreštali paunovi proizvodeći tugu koja se sa ekrana širila po čitavoj kući. Kao da se te nedelje izgubila sigurnost koju smo svih godina uživali, živjelo se onako, ni previše dobro, ni previše loše, al´ bez straha i bez tjeskobe, bez mnogo brige za budući život, rock&roll, prve ljubavi, košarka i nogomet…
Ah da, toga dana ´Hajduk´ je ugostio ´Zvezdu´, nezavršena utakmica je plivala u suzama publike i igrača, ´Poljud´ je plakao, i tu nije bilo ´partijske direktive´…  Možda je sudbina, možda puka slučajnost, al´ činjenica je kako su sve naše radosti i tuge zabilježene na nogometnim stadionima. Im´o  sam nešto životnog iskustva i shvatio sam kako Tito više nije živ, al´ dobro, predsjednici su umirali i ranije, Kenedy, Churchill, Brandt, De Gaull…
Nisam mislio da će vrijeme stati i da ćemo početi od tog 4. maja ´80. računati vrijeme, i uopšte, jadna je zemlja koja ovisi o jednoj glavi. Bio sam ubijeđen kako nas neće okupirati Rusi ni Ameri, Bugari il´ neko treći, mada se i prije Titove smrti odnekud nametnulo pitanje: “Šta poslije Tita?”
Partijski mudraci su, odgovorivši na to pitanje, stvorili onu nezgrapno formulisanu sintagmu: ”I poslije Tita-Tito!”
Tog dana gospodnjeg, četvrtog po redu maja ´80, uistinu sam žalio, iskreno i bez dvoumljenja, za čovjekom koji je valjda prvi i posljednji put bio predsjednikom svih nas…
Iskren da budem, sumnjao sam u njegovu genijalnost, dopadala mi se njegova otvorenost i ona prijatna toplina njegovog osmijeha, njegov šarm i neposrednost.
Bila je nedelja, poslijepodnevni sat, ´žabac´ nam reče ´kak nije prilika´ i da je za ´civile´ zatvoreno, kratko vrijeme ´Boeing´ je plutao morskom površinom a onda lagano i bez žurbe tonuo sve dublje, film se privodio kraju i na velikom kino-ekranu je stajalo THE END, te večeri izostao je izvještaj liječničkog konzilija sa klinike u Ljubljani, TV spiker je objavio kratku vijest a mi smo oplakali Tita…

Photo: Stock

Za ovo sjećanje na dan kada je preminuo Josip Broz pobijedio sam na natječaju koje je povodom tridesetgodišnjice Titove smrti organizovao nepostojeći, imaginarni ´Institut za razvoj znanosti in znanstveno sudelovanje´ iz Slovenije, u okviru jednog šireg tematskog područja označenog kao, ´Mesto Tita u družbenom imaginariju´. Izabrao sam proznu, pisanu formu na temu:´Dan, ko je umrl tovariš Tito´. Iako sam pobijedio, gledaj sad, obećanu nagradu nisam dobio. Uspio sam nekako saznati da je pobijedila moja šifra: ´albfpp63´, od obećanog nagradnog ljetovanja za dvije osobe negdje ne primorju u Sloveniji nisam vidio ni sunca ni mora.

I Slovenci varaju, zar ne?

+++
U komisiji su, među ostalim, bili dr. Drago Rotar i dr. Taja Kramberger i evo kako su obrazložili svoj izbor i svoju odluku: 1. nagrada: ”Dan kada je otišao drug Tito…” - Tekst nas slikovito popelje v Jugoslavijo osamdesetih let in doseže  kulminacijo z opisom 4. maja 1980. Dogodek Titove smrti je opisan živo, plastično, filmsko. Besedilo ima veliko pričevanjsko vrednost: preko opisa lastnega spopadanja z mladostniškimi preokupacijimi v socialistični deželi, mied katere sodi zavračanje družbenih norm in upiranja kadilski strasti, bralci in bralke med drugim izvemo podrobne informacije o tedanjih obredih prehoda v obdobje odraslosti. Autor v svojem literarnem i distanciranem opisu natančno popiše način preživljanja prostih nedeljskih popoldnevov, značilen zu takratna provincialna okolja in njihove institucije. Tako se pred očimi izrišeta pomembna socializacijska kraja: Dom JLA in malomestni kino.

Besedilo, izpisano vešče in tekoče, pa ima še dodatno vrednost prav zaradi eksplicitnega zapisa občutkov in atmosfere ob Titovi smrti. Opis trenutka, ko je glavni link, tedaj sedamnajstletnik, izvede novico o Titovi smrti, kljub literarizirani formi še vedno ohranja občutek zu realnost in pravšnjo mero distance. Avrorjeve humorne in ironične digresije so dragoceno orodje arhitekture teksta; vodijo nas skozenj brez travmatičnih ali sentimentalnih not. Kombinacija vznemirjenosti mladeniča, ki vstopa v moško doba, in filmska predstava o katastrofi Boeinga stopnjujeta ozračje vse do trenutka, ko v zgodbo vdre novica o Titovi smrti. Avtor nato reflektirano popiše svoja čustva ob sprejetju novice: prek podoživljanja groze ob gledanju filma o zrušenem in potapljajočem se letalu Boeing 747 nas popelje v svoje lastne občutke emotivnega neugodja ob razglasu smrti in kritično vrednotenje takratnih ritualiziranih praks ob obeleženih Titovih jubilejih. Besedilo občinstvu ponuja premislek o vseh mogočih strahovih, ki so tedaj prevladovali v družbi; zlasti o tistem paralizirajočem, kaj bo po Titovi smrti.

Tekst im visoko pričevanjsko in literarno vrednost ter docela upošteva navodila/smernice rzpisa. Zato je žirija/ komisija ta tekst proglasila zu zmagalovca natečaja. Iskrene čestitke.

Zahvaljujem se, a šta je sa nagradom, pitam se ´nako u sebi? Prvo mi otcijepiše tri kilograma ´Minas´ sirove, a onda me izradiše na ´akademskom nivou´ demantirajući donekle ustaljeno mišljenje kako su Slovenci ipak Slovenci, il´ nešto balkansko čuči u njima?

 

04.05.2013.

MEDIJI I RAT: KAKO JE "POLITIKA" IZVJEŠTAVALA 1992. GODINE (151)

Mediji i rat: Kako je “Politika” izveštavala 1992. godine (151)

Srbi na logorovanju kod Zlatka Lagumdžije

 
Photo: www.kip.ba

Nastavljamo sa objavljivanjem dokumentarnog feljtona o izveštavanju beogradske “Politike” tokom 1992. godine. Ova najmračnija epizoda Miloševićevog huškačkog lista svesno je u Srbiji deponovana u zaborav: taj period se uglavnom ne pominje, postoji samo maglovito sećanje na tekstove koji su raspirivali mržnju i na pojedine autore koji su se svesno stavili na stranu šovinističke histerije. Za mnoge čitaoce danas, 21 godina docnije, ovo štivo srpske novinarske sramote biće prvi susret sa miloševićevskom krvavom ideologijom koja se otvoreno pripremala za zločine. Baš zato, ovaj feljton valja čitati kao upozorenje i iskustvo ratne propagande bez paralela u poslednjih 50 godina. Tekstove iz “Politike” prenosićemo u celini, bez komentara

Izdanje dnevnog lista "Politika" od 28. septembra 1992. godine

Govor Daglasa Hoga u Evropskom parlamentu: SNAGE UN NEĆE BITI POVUČENE IZ HRVATSKE (Brisel, 27. septembra)
Nećemo dopustiti promenu postojećih granica, učinićemo sve što je u našoj moći da zaustavimo etničko čišćenje, nastojaćemo da se osigura humanitarna pomoć, planiramo još strože sankcije. To su četiri principa kojima će se Velika Britanija rukovoditi kao predsedavajući EZ u svome odnosu prema jugoslovenskoj krizi. Nabrojao ih je njen državni sekretar za inostrane poslove Daglas Hog na zatvorenoj sednici odbora Evropskog parlamenta za spoljnu politiku i bezbednost, održanoj prošle nedelje u Briselu.

Prema onome što je o toku i sadržavaju sednice objavljeno naknadno u biltenu Evropskog parlamenta, Daglas Hog je evropske poslanike uveravao kako je Jugoslavija najpreča briga Ministarskog saveta EZ. Govorio je podrobno i o rezultatima londonske konferencije za koju je rekao da je bila uspešna onoliko koliko se to od nje moglo očekivati ili možda i nešto iznad očekivanja.

Britanski diplomata je nedvosmisleno stavio do znanja da mirovne snage UN neće biti povučene iz Hrvatske, kako se to traži iz Zagreba. Izrazio je zabrinutost zbog svega što bi se u takvoj varijanti moglo dogoditi. Tokom debate, prema biltenu Evropskog parlamenta, izneseno je više prigovora na postavljanje dvanaestorice u jugoslovenskom konfliktu.

Photo: Stock

Odgovarajući Italijanu Aleksandru Langeru, članu poslaniče grupe "zelenih", koga je zanimalo kakve su praktične mogućnosti da dvanaestorica deluju u jugoslovenskoj krizi, on je, između ostalog, rekao da je teško pružiti značajnu podršku "građanskim opozicionim snagama" jer su one bez veće političke težine. Za ideje o stavljanju Bosne pod međunarodnu kontrolu, britanski državni sekreter je rekao da bi iziskivale "suviše masivnu vojnu intervenciju".

U debati nije zaobiđeno ni pitanje Kosova, i opasnosti da se i na to područje prošire oružani sukobi. Stavljajući do znanja kosovskim Albancima da ne mogu da računaju na "separatnu državu", daglas Hog je, istovremeno, izneo stav da njima mora da bude vraćen ustav koji je važio "pre nego što je Slobodan Milošević preuzeo vlast".

***

Sajrus Vens i Dejvid Oven danas u Beogradu: RAZGOVORI O PREVLACI, ETNIČKOM ČIŠĆENJU, TEŠKOM NAORUŽANJU... (Ženeva, 27. septembra)
Kopredsednici međunarodne konferencije o Jugoslaviji Sajrus Vens i Dejvid Oven odlaze sutra ujutru u Beogradu, saopšteno je večeras u palati nacija u Ženevi.

Svrha ovog putovanja, prema saopštenju za štampu, jeste nastavak aktivnosti oko razrešenje krize, kao i razmatranje nekih hitnih stvari, koje se tiču područja pod zaštitom UN i delova Bosne i Hercegovine. Očekuje se da će biti postignut konačan sporazum o planu demilitarizacije za poluostrvo Prevlaku, koji kada ga prihvati Savet bezbednosti i kada se primeni, može uspostaviti mir u području Dubrovnika.

U saopštenju o sutrašnjim razgovorima dvojice kopredsednika u Beogradu, kaže se takođe, da će oni "raspravljati o razvoju drugih pitanja, koja su bila uključena u beogradski kominike od 11. septembra". "Brana Peruča sada se nalazi pod uspešnom kontrolom UN i na njoj su učinjene neke popravke" - dodaje se u večerašnjem saopštenju za štampu u Palati nacija. U razgovorima u Beogradu biće pokrenuto pitanje tehničkih detalja, kao i pitanje bezbenosti u području oko brane. raspravljaće se i o otvaranju za saobraćaj auto-puta beograd - Zagreb.

U klontekstu ranije osude prakse "etničkog čišćenja", kako se tvrdi u Ženevi, kopredsednici žele da predoče informaciju, koju su u petak dobili u Banjaluci, a koja ukazuje da takvi slučajevi postoje u tom području Bosne i Hercegovine. Pitanje povećanja vazduhoplovne borbene aktivnosti iz Banjaluke, takođe, će biti pokrenuto u razgovorima.

Photo: Stock

Konačno, kopredsednici žele da se razmotri situacija u područjima pod zaštitom Ujedinjenih nacija, gde teško naoružana "specijalna policija" ometa primenu mirovnog plana. U zaključku saopštenja za štampu, koje je večeras novinarima raspodelio portparol dvojice kopredsednika Fred Ekard, kaže se da oni očekuju da se u Beogradu "sastanu s predsednikom SRJ Dobricom Ćosićem, premijerom Milanom Panićem, ukoliko bude u Beogradu, predsednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i generalom Životom Panićem, kao i sa predstavnicima humanitarnih agencija".

Među članovima delegacije, koja dolazi u beograd sa dvojicom kopredsednika biće i predsednik radne grupe za Bosnu i Hercegovinu ženevske konferencije Marti Ahtisari, dok će se razgovorima u Beogradu priključiti visoki funkcioneri UNPROFOR-a.

***

"Novoje vremja" o raspadu Titove imperije: PODELITI ODGOVORNOST NA SVE VINOVNIKE RATA (Moskva, 27. septembra)
Nema ravnodušnih u Moskvi zbog svega što se Saveznoj Republici Jugoslaviji dogodilo na zasedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

U mnogim novinama bilo je više tekstova u kojima se, kao što je to bilo kada su uvedene sankcije protiv Srbije i Crne Gore, sada napada što je Jugoslavija izbačena iz OUN i što je i "Rusija dala svoj glas u prilog kažnjavanju pravoslavne, bratske zemlje, čime je izgubila i svoje pozicije za uticaj na Balkanu". Poznato je i da će opozicija u Vrhovnom sovjetu (parlamentu) uskoro pokušati da na dnevni red stavi "pitanje odnosa Rusije prema SRJ". Uvaženi deputat i dobar poznavalac jugoslovenskih prilika, Oljeg Rumjancev, odgovorni sekretar Ustavne komisije ruskog parlamenta, još prošle nedelje je izjavio da je "reč o izdaji" i osudio ovdašnje Ministarstvo inostranih poslova.

A sada je, putem zvanične agencije ITAR-TASS, Ministarstvo inostranih poslova moglo da objasni "šta se sve dogodilo u savetu bezbednosti i na zasedanju Generalne skupštine asambleje u vezi sa Jugoslavijom". U tekstu se navodi, da neki novinari i pored brifinga u MIP-u i "možda nedovoljne informisanosti ili površnog poznavanja situacije stvaraju utisak da je SR Jugoslavija izbačena iz OUN". Potom se, u stvari, objašnjava pravo stanje stvari, da bi se zaključilo da "Ministarstvo inostranih poslova poziva sredstva informisanja da saopšte, svojim kanalima, šta se zbilo, da se mnogobrojnim složenim situacijama u domaćim i inostranim poslovima "ne bi veštački dodao još jedan u veoma delikatnoj sferi".

Ministarstvo je zatražilo od novinara "visoki profesionalizam i tačno ocenjivanje fakata". Kad je več reč o profesionalizmu, ovdašnji mediji počinju da bivaju sve objektivniji u izveštavanju o zbivanjima na protorima bivše Jugoslavije. Doduše, događa se da i dalje ima jednostranih i nekritičnih prenošenja raznih zapadnih televizijskih kompanija, veoma umešanih u jugoslovenski konflikt, a dobro povezanih sa televizijama republika koje su se otcepile i postale samostalne i nezavisne države.

Stoga je, zaista neophodno preneti neke delove teksta Aleksandra Didusenka, objavljenog u poslednjem broju žurnala "Novoje vremja", koji se bavi nečim što je već dobro poznato - raspadom raznih imperija, naravno komunističkih, ali uz postavljanje veoma važnog pitanja: može li svetska zajednica da "gasi požare" međunacionalnih konflikata.

Photomontage: KANDAhar

Odgovor na pitanje, daje na samom početku: zar se u Bosni i Hercegovini ne nastavljaju bitke između srpskih, muslimanskih i hrvatskih formacija, bez obzira šta o svemu misli međunarodna zajednica, pa šta je odlučeno na Savetu bezbednosti (sankcije) i šta je dogovoreno na konferenciji u Londonu.

I sada se traži upotreba vojne sile, najglasnije su muslimanske zemlje, zatim neki nemački, američki i engleski političari, čiji je jedini cilj da "Srbi budu kažnjeni". Nikakva vojna intervencija to ne bi mogla da zaustavi u bratoubilačkom ratu. Ali, ko zaista i na osnovu čega može da tvrdi "da su samo Srbi krivi za sve što se događa na teritoriji bivše Jugoslavije" - pita Didusenko i dodaje da postoje neke zakonomernosti, odnosno da je "logika međunacionalnih sukoba neverovatno slična i u Bosni i Hercegovini, i u Nagorno-Karabahu, i u Prednjestrovlju, i na Kipru, i u Alsteru, i u Kurdistanu". Jer, oni su, u stvari, izazvani ranijim neravnopravnostima u etničkim i konfesionalnim odnosima.

Isti je slučaj i sa raspadom imperija: Titove, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, gde se vlast promenila, ali se dogodilo nešto zanimljivo: "Partokrate su po pravilu, umesto demokrata, nasledili etnokrati" koji podgrevaju nacionalne strasti, a nisu u mogućnosti da urede nacionalne protivurečnosti pošto postoje samo dve pozicije: naša - a "svi ostali su grešni".

Didusenko poredi Beograd i Moskvu da bi objasnio koliko se nepravde nanosi samo stoga što je u ovim gradovima bilo sedište federalnih organa i da se smatralo da sve što je izlazilo iz njih da su to radile "Rusija i Srbija, a ne Sovjetski savez i SFR Jugoslavija".

Tako su "sve greške, svi promašaji saveznih vlasti nazvani srpskim promašajima i greškama".

On ima i objašnjenje zašto je "Srbija u očima svetske zajednice postala vinovnik rata u Jugoslaviji": "Hrvatska i muslimanska strana uložile su mnoge snage i sredstva u propagandnu kampanju" kako bi se svetu dokazalo da "nacionalistička i neoboljševička Miloševićeva Srbija je agresor protiv drugih naroda bivše SFRJ, da ih tera u koncentracione logore i tamnice, masakrira i ubija".

Brojna saopštenja "o srpskim zverstvima" imala su za cilj, smatra Didusenko, da se u svetskoj zajednici "stvori srbofobija", kako bi se "zatvorile oči pred nacionalizmom hrvatskog lidera Franje Tuđmana i pred fundamentalizmom lidera bosanskih muslimana Alije Izetbegovića".

Didusenko zaključuje, na osnovu činjenica, da posle raspada SFRJ Srbija, koja je sa Crnom Gorom stvorila novu SRJ danas ni sa kim ne ratuje, ali da Srbi sa simpatijama gledaju Srbe u BiH, koji u Bosni i Hercegovini ratuju sa bosanskim muslimanima i Hrvatima, koje pomaže oko trideset hiljada pripadnika zvanične hrvatske vojske, da bi odbranili svoja prava. Oni neće "da žive u državama gde će islam biti glavni ili hrvatski nacionalizam" piše Didusenko, naglašavajući "da je sasvim razumljivo što neće i da odu sa zemlje svojih predaka".

On se pita i da li postoji neki izlaz, pošto zemlje, nastale raspadom SFRJ, koje su već postale samostalne i nezavisne države, a sada i članice OUN, ne poštuju uopšte međunarodna akta. A "nacionalni sastav Bosne i Hercegovine je takav da ukoliko se ne dogovore muslimanska srpska i hrvatska zajednica o punoj političkoj ravnopravnosti tri naroda" i ako se ne budu u tom duhu ponašali "neće prestati ni rat, niti će takva država moći da postoji".

Ali, ni svetska zajednica, po mišljenju Didusenka, nije za takvo rešenje, iako se nije kolebala ni trenutka kada su Slovenija, Hrvatska i Bosna i hercegovine, osnivale svoje sopstvene države, otcepljujući se od Jugoslavije. Jasno je i zašto: ukoliko bi priznala da, recimo, Srbi u Bosni mogu da imaju svoju državu, ili Hrvati, zatim Pridnjestrovci svoju, onda bi to moglo da se dogodi i u Severnoj Irskoj, u Kurdistanu u Burmi.

Neke nade u rešavanje jugoslovenskog konflikta on vidi u konferenciji u Ženevi. U stvari: da se pronađe takva formula kojom bi se ujedinili princip nedopustivosti nasilnih izmena državnih granica s pravom naroda na samoopredeljenje i mirno, na osnovu pregovora, rešavanje pitanja svog državnog ustrojstva. (Borko Gvozdenović)

***

PROSLAVA HITLEROVIH RAKETA (Bon, 27. septembra)

Uprkos žestokim kritikama i protestima u inostranstvu, organizatori proslave 50-godišnjice prve nemačke rakete iz Hitlerovog vremena ne odustaju od namere da obeleže "trenutak rođenja vasionskih letova".

Tema proslave je "Pedeset godina vasionskog leta - baština, obaveza, perspektiva". Proslava je zakazana za 3. oktobar u Penemindeu, gde je pre pola veka ispaljena prva raketa "a4" koja je imala dovoljnu brzinu da dostigne nadatmosferske visine.

Tvorci a i naročito poručioci "a4", međutim, ni na kraj pameti nisu imali vasionu, već su pravili "tajno oružje" koje je trebalo da donese ratni preokret u korist Hitlera.

***

Italija o nemačkom neonacizmu i jugoslovenskom konfliktu: RIM O GRANICAMA NIJE REKAO POSLEDNJU REČ (Rim, 27. septembra)
Zabrinjavajuća zbivanja u Nemačkoj, pokazuju da je ispod nataloženog pepela, i posle četrdesetak godina, u toj zemlji ostalo i previše žara nacizma, tema je kojom se ovih dana bavi celokupna italijanska štampa. Niko ovde, naravno, i ne pomišlja da brani i opravdava postupke mladih nemačkih neonacista koji terorišu strance, preteći im ognjem i mačem, ali primećuje se da jedan deo italijanske štampe relativno lako nalazi opravdanja za ksenofobiju kao pojavu koja nije samo nemačka "specijalnost".

U odgovoru na pitanje jednog čitaoca, koji je, uzbuđen zbog svega što se danas događa u Nemačkoj, pomenuo mogućnost vaskrsavanja nacizma, novinar "Korijere dela sera" Masimo Navamu, preko specijalnog dodatka ovog lista "Sete", poručuje da ništa ne brine, pošto su zbog divljanja "naci-skina" u Nemačkoj najviše zabrinuti demokratski orijentisani Nemci. On čitaoca još ubeđuje kako je Nemačka u dosadašnjem, posleratnom, periodu, svetu dala dovoljno dokaza o svojoj širokogrudosti i da je upravo ona država koja na svom tlu ima najviše stranaca. Sve u svemu, sve je normalno.

Ovakav odgovor novinara Navama je dao pre najnovijih mračnih signala koji su stigli iz Nemačke, pre paljevine muzeja - koncentracionog logora u Zakanhauzenu i pre obelodanjivanja odluke Federacije nemačke astronautike da se 5. oktobra, na dan ujedinjenja Nemačke, svečano obeleži stvaranje moćnog Hitlerovog oružja "V-1" i "V-2", koje je, inače, upotrebljeno prilikom najžešćih bombardovanja Londona u Drugom svetskom ratu. Možda bi njegov odgovor na isto pitanje danas bio nešto drugačiji... Dosadašnju žestoku polemiku između Britanaca i Nemaca zbog namere ovih drugih da, ipak, proslave godišnjicu stvaranja pomenutih raketa, italijanska štampa pomno prati, ali se pri tom drži neutralno.

Celokupna ovdašnja štampa danas je, inače, prenela sumnje Vašingtona da su srpske snage, u borbama u Brčkom, u maju i junu ove godine, navodno, masakrirale oko tri hiljade bosanskih Muslimana. Donoseći iscrpne informacije o tome, neki ovdašnji listovi pišu kako će se listi ratnih zločinaca naći Željko Ražnatović i Vojislav šešelj. Sjedinjene države, javljaju danas svi ovdašnji listovi, "čekaju da dođu do još nekih dokaza, a onda će predložiti da Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija izglasa rezoluciju čijom bi primenom krivci za masakr Muslimana u Brčkom odgovarali pred međunarodnim sudom".

Posebnu pažnju u današnjoj štampi izaziva komentar posvećen odnosima Italije sa državama bivše Jugoslavije, objavljen u milanskom dnevniku "Il đornale" pod naslovom "Istorijske laži".

Očigledno ljut na Hrvate, Srbe i Slovence što su stavili veto na dolazak italijanskih vojnika na teritoriju bivše Jugoslavije, gde je trebalo da učestvuju u mirovnoj misiji "plavih šlemova", autor komentara Euđenio Melani, odmah "prelazi na stvar". Ako nas, kaže on, i posle toliko godina bivši Jugosloveni smatraju neprijateljima (iako, primećuje, oni i nemaju veće neprijatelje nego što su jedni drugima), zašto onda prihvataju pomoć od nas?

Autor zatim opovrgava tvrdnje koje stižu od nekih iz bivše Jugoslavije da su italijanski vojnici, kao okupatori u Drugom svetskom ratu na ovim prostorima činili zločine poput Nemaca i ustaša, a što se, kaže on, može čuti u Zadru. Neko je nedavno u ovom dalmatinskom gradu grupi italijanskih turista pričao kako su italijanski vojnici svojim neprijateljima u Jugoslaviji vadili oči i čuvali ih u kotarici. To je, piše Melani, laž pozajmljena iz legende koja govori da je ustaški vođa Ante Pavelić u kotarici držao povađene oči svojih neprijatelja. To je, po Melaniju, "istorijska laž", to, dakle, nisu činile ni ustaše, nego je to samo plod "bolesne mašte" Malapartea koju je on utvrdio u svom romanu "Kaput". Po komentatoru milanskog lista erovatno je i Jasenovac, samo "istorijska laž".

Da italijanski vojnici za vrme Drugog svetskog rata nisu činili zla kakva su činili nemački vojnici ili ustaše, to je sasvim tačno. Oni su, što navodi i Melani, često uzimali u zaštitu ne samo Jevreje, nego i Srbe, spasavajući ih od ustaških kama.

"Na kraju", zaključuje Euđenio Melani u svom komentaru: "Vratimo se na početak: ako nasu Beogradu, zagrebu i Ljubljani i dalje složno doživljavaju kao nekadašnje surove neprijatelje, ukoliko smatraju da Italija ne sme da pošalje svoje vojnike preko granice, jer su, pre pola veka, dedovi tih vojnika pripadali okupatorskoj vojsci, onda neka prestanu od nas i da traže pomoć.

Osim toga, trebalo bi da shvate da i pored svih unutrašnjih problema Italija ne mora nužno da prihvati granice nastale nakon Drugog svetskog rata. Ovo, pogotovu, ako antiitalijanstvo bivših Jugoslovena dovede do opore političke klime karakteristično za tridesete godine ovog veka".

Photo: superchooken.deviantart.com

O mogućnom menjanju postojećih granica između Italije i država bivše Jugoslavije dosad su govorili samo pojedinci iz redova ovdašnje krajnje desnice. Ovo je, dakle, prva, iako "uslovna", pretnja koju je, u vezi sa eventualnim nepristajanjem na psotojeće granice sa bivšom Jugoslavijom, izneo i jedan ozbiljan i ugledan list, kakav je milanski dnevnik "Il đornale". pretnja je, naravno, upućena u prvom redu Hrvatskoj i Sloveniji, koje od Italije i traže i dobijaju svakojaku pomoć, ali, po mišljenju komentatora milanskog dnevnika, na to odgovaraju - antiitalijanstvom. (Slobodan Aleksandrić)

***

U opštini Milići: NEVIĐEN MASAKR SRPSKIH CIVILA
Više od 50 srpskih boraca je poginulo, a gotovo dvaput više ih je ranjeno u trodnevnim žestokim borbama koje se još vode na području srpske opštine Milići u istočnoj Bosni, javlja agencija Srna.

Prema jutrošnjem saopštenju komande srpskih jedinica u Milićima, 2000 do zuba naoružanih muslimanskih vojnika iznenada je pre tri dana napalo srpska sela Gunjevci, Podravanje, Nedirišta, Rogosije i Vandići. Kako izveštava Srna, civilno stanovništvo - starci, žene i deca su najzverskije masakrirani, a sve kuće su popaljene.

Kada su jedinice srpske vojske stigle u ta sela, dodaje Srna, zatekle su osim zgarišta i takve prizore kao što su dva srpska civila nabijena na kolac i ispečena na ražnju. pouzdanih podataka o broju nastradalih žitelja spaljenih srpskih sela još nema.

***

MREŽA SARAJEVSKIH LOGORA
Glavni grad bivše Bosne i Hercegovine pretvoren je u veliki logor. Punktovi za logorisanje Srba nalaze se na sledećim mestima:

Železnička stanica sarajevo, ženski zatvor, skladište preduzeća "Šipad", popravni dom "Pofalovići", studentski dom "Mladen Stojanović", kao i obdanište "25. maj" u Švrakinom selu. Logorski punktovi nalaze se i u bivšoj kasarni "Viktor Bubanj", gde je u nemogućim uslovima zatočeno 250 Srba. Među njihovim čuvarima je i 20 Arapa.

Photo: Stock

U trezorima Privredne banke "Sarajevo" logorisano je oko 170 Srba. Kontrolu logora drži jedinica "Kvadrant" Hrvatskog vijeća obrane. Komandant jedinice je Zlatko Lagumdžija, član vlade Alije Izetbegovića. Srbi su logorisani i u školi za retardiranu deu "Vladimir Nazor" (oko 200 ljudi), potom u neboderu broj 2 na Trgu "Pere Kosorića", u centralnom zatvoru (oko 600 ljudi), u dečijem obdaništi u Ulici Palmira Toljatija (580) i u "Zetri".

Pouzdani podaci govore i o upravnicima ovih logora, kao i o počiniocima najvećih zločina nad logorisanim Srbima.

***

Sekvenca sa istočnobosanskog ratišta: VOJNIK NA VOJNIKA, CIVIL NA CIVILA (Lopare, septembra)
U jeku borbi srpskih i muslimanskih snaga za Mejvicu, U Bijeljini se jedan čovek mučno probijao kroz zavrzlame provincijske birokratije ne bi li dobio dovoljno goriva. Spremao se na dug (i opasan) put posavskim koridorom preko Doboja na Ozren i dalje do Lukavca. "Čekaju me Muslimani", objašnjava Dušan (Dimitrija) Đukić, predsednik Srpske radikalne stranke iz Lopara, jednog od semberijskih mesta. "Moramo da razgovaramo; o hiljada ljudi je reč".

U mirna vremena ta razdaljina je tridesetak a sada mnogostruko više kilometara. Po Bosni, po dubinama njene tame. Kapetan prve klase, a po tituli i vojvoda, opredelio se za humane aktivnosti, pre svega za razmenu zarobljenika. Sa grupom srpskih predstavnika otvorio je proces oslobađanja dvadesetak hiljada ljudi. Nešto je od toga dokrajčeno, nešto je u toku. Junaštvo bez slave, mučeništvo bez nagrade.

Sa predstavnicima Hrvata, kaže vojvoda, saradnja je uspešna. Grupa je trezvenih u oazi tolerancije, pod zaštitom Unprofora... Mutnu intonaciju ("Zar ima i takvih Hrvata?!"), vojvoda ćutke otklanja. U Dragolačevu, mestu kod Nove Gradiške, sastaju se Srbi i Hrvati radi dogovora o razmenama. Ova strana je već dobro upoznala onu (Tomo Račić iz Bosanskog Broda, predstavnik Hrvatskog vijeća obrane), dr Josip jelić, HDZ iz Slavonskog Broda, Ivan Zelo i Vinko Begić za Derventu, Mario Božanić za područje Orašja, kao i njihov šef Mijo Matanović, predstavnik HVO za Odžak). Đukić kaže da su ti ljudi spremni za razgovore. U ovom poslu to je presudno, jer ljudska patnja, kaže, ni u ovom ratu nema granica.

Pre verifikacije spiskova, u razgovorima koji se od polovine ove godine održavaju skoro svake sedmice, utvrđeni su principi razmene. Vojnik za vojnika. Oficir za oficira. Civil za civila. Žene i deca svi za sve. A stariji od 55 godina - đuture. Sa srpske strane vrlo značajno je učešće Milana Grujičića iz Banjaluke, Đorđa Crnčevića iz Modriče, kao i predstavnika vlasti u Doboju, semberskim mestima i Posavini. Veće uspehe predstavlja i vraćanje kućama stanovništva Novog Grada, Donje i Gornje Dubice, o čijoj drami se proletos mnogo nagađalo.

Photo: Stock

Svaki sastanaka sa suprotnom stranom podrazumeva, kaže kapetan, prilično visok stepen diplomatije uz poznavanje psihologije. Svi se pridržavaju principa da se o politici ne razgovara. Ali, kaže vojvoda, kad već sa visokim garancijama o bezbednosti stigne u Osijek, Đakovo ili koji drugi hrvatski grad, nemoguće je izbeći pitanja i provokacije. Podele se i sitni pokloni. Srbi njima značke HDZ, na primer. "Odakle vam to?", čude se Hrvati i već smišljaju uzdarje sa žaokom istog tipa.

Sa Muslimanima na žalost neuporedivo ređe razgovara i zasad sa znatno manje uspeha. U kaskadere ratnog humanizma ubrajaju se Ferim Kahrimanović, predsednik Crvenog polumeseca iz Tuzle, kao i advokat Rifat Konjić. Bitno je, kaže Đukić, da se razmena shvati kao olakšavanje problema na obe strane. Često je ljudsko zlo mnogo jače, s osloncem na haos. Mirko Stanić iz Velikog Gradišta (Topolovnik), na primer, zadesio se u Brčkom početkom maja gde su ga zarobile "zelene beretke".

Preživeo je torturu u Gornjem Rahliću i drugim muslimanskim logorima pa je početkom septembra konačno razmenjen. pitanje muslimanskim predstavnicima, zar ne može više ljudi s obe strane da ugleda sunce, tek u poslednje vreme kao da probija zid ćutanja. Srpska strana govori o Brezovom Polju, muslimanskom selu kod Brčkog, odakle su ljudi otišli u Vareš a otuda se naselili vareški Srbi. Sada je na redu selo Brezje, čitavo strpano u neki logor. Kompletiran je spisak od 133 osobe iz porodica Stokan, Đukić, Milićević i drugih i predat drugoj strani, koja sad pravi kalkulaciju šta može da dobije. Brašno za ljude? "Čuo sam da se to ponegde tražilo, pa i radilo, ali u nas ne", kaže vojvoda.

U dugom gomilanju drama, u nedoumici ostaju sve tri strane, kad pri razmenama poneki Srbin neće da pređe na srpsku, Musliman na muslimansku, Hrvat na hrvatsku stranu. Još se ne zna da li je to ljudska prašina između Istoka i Zapada, u procesu sukobljenih divizija. Ili neka dublja logika; odbijanje kulta grube slie, recimo. (Radovan Kovačević)

 

04.05.2013.

ZADUŽBINA FALUSOIDNOG NOVINARSTVA

Arhitektura u službi erosa i partije

Zadužbina falusoidnog novinarstva

 
Integrisane redakcije budućnosti: Blic, Novosti, Politika, Kurir, Alo...
Integrisane redakcije budućnosti: Blic, Novosti, Politika, Kurir, Alo...
Photo: Stock

Mediji širom planete, u nedostatku pametnijeg posla, zbijaju šale u vezi sa arhitektonskim rešenjem zgrade službenog glasila Komunističke partije Kine. Novo sedište partijskog biltena “Narodni dnevnik” razveselilo je puk svojim falusoidnim oblikom. Mi u e-novinama, međutim, smatramo da bi i drugi mediji trebalo da se povedu primerom kineskog državnog glasila

Redakcija kineskih novina “The People's Daily”, službenog glasila Komunističke partije, useliće se tek za godinu dana u nove prostorije, međutim, impresivna zgrada uprave već sada izaziva pozornost, onu adolescentsku i kikotavu, osobito kada falusoidni oblici penetriraju u razdragane erotske umove.  Zgrada uprave Narodnog dnevnika, naime, podseća na penis i to, bogami, u erekciji.

Photo: Stock

Zluradi mediji oronulog liberalnog kapitalizma silno su se narugali Kinezima, međutim, ne i e-novine koje u ovoj nesvakidašnjoj erotsko-arhitektonskoj kreaciji nalaze inspiraciju, crpeći smelost da odu korak dalje, promovišući urbanističku erotiku i kada su u pitanju ovdašnja partijska glasila, listom oslonjena na metodologiju rada lista “Komunist” glasila bivše Komunističke partije Jugoslavije.

Izdvojeno mišljenje e-novina je da, ukoliko ne možemo da sagradimo više ovakvih falus-nebodera, a ono podignemo makar jedan, neka je i manji ali da je dobro tehnički rešen, penis-soliter u kome će biti smeštene integrisane redakcije Blica, Večernjih novosti, Politike, Kurira, Aloa i Naših novina. Ako investitor-dobrotvor odreši kesu u želji da naša qrac-zgrada bude najviša i najsilnija na Balkanu, u tako adekvatan prostor bi mogli da se usele Novi Magazin, Novi Standard, Stari Press, pa čak i Nova srpska fašistička misao (NSFM), i to u samom vrhu objekta, kao nekakav ejakulat spreman da šikne u pravednom i masturbatorskom gnevu.

Sa tih falusoidnih visina ovi partijski dnevnici bi mogli još pomnije da prate šta se to događa sa Kosovom, i da li je ono zaista, trajno, zauvek i konačno izgubljeno, bolje reći oslobođeno od Srbije, kako jeretički javljaju e-novine.

***************************************

Read on: Jelena Anđelovski - Domovina, bes, mašina

Zagonetka aktivizma

 
Photo: Matthew Porter

"Domovina, bes, mašina" nastala je kao deo autorkinog studijskog boravka u Štutgartu i zbog toga je knjiga u istom izdanju doživela i prevod. Međutim, ono što je značajnije jeste da je knjigu dizajnirao Škart i da ona predstavlja pravi artefakt, odnosno jasan iskorak iz tipičnih poetskih izdanja u Srbiji. Možda je njen jedini nedostatak činjenica da nije imala urednika i da su pojedine pesme možda trebalo da budu izostavljene. Ipak, uzevši sve u obzir, radi se o jednoj veoma dobroj knjizi koja spaja naizgled nespojive stvari, čineći od avangardne tradicije prirodno okruženje za jasne političke poruke koje svojim poetskim upriličenjem prestaju da budu samo aktivistički zahtevi, već se pretvaraju u vanvremenski zahtev za pravdom i istinom. Više se od poezije i ne može tražiti

Photo: MJ

Na neki način svako pisanje je aktivizam. Makar u onoj meri u kojoj predstavlja voljni čin beleženja misli i emocija upakovanih u naraciju ili stihove, usmeren ka menjanju sveta. Spisateljska ambicija, ona istinska, dubinska, autentična svakako tome teži, da zabeleži i ovekoveči promenu, da svetu podari jedan nov pogled, jedno novo čitanje, ako je moguće upotrebiti ovako paradoksalnu konstrukciju. Postoji svakako i uže shvaćena aktivistička književnost, ona koja se bavi i bori za ili protiv određenih pojava, ona koja zastupa, zainteresovano i sa simpatijama, interese određenih ugroženih i/ili manjinskih grupa. S obzirom na upotrebnu vrednost, na unapred zadate svrhu i cilj, ovakva literatura ume da bude dosadna, programski predvidiva, lišena mašte i formalne inovativnosti. Srećom, ima i sasvim iznenađujućih primera koji u sebi spajaju poeziju i aktivizam u svojim najboljim izdanjima i na neki način transcendiraju unapred zadate koordinate našeg čitalačkog očekivanja.

"Domovina, bes, mašina" Jelene Anđelovski predstavlja veoma uspelu kombinaciju svesti o potrebi za jasnim delovanjem u svetu i formalne inovativnosti koja se ogleda u stvaranju "ukrštenzije", poezije strukturirane kao ukrštenica, odnosno ukrštenih reči iz kojih sledi poezija. Ovaj formalni eksperiment koji je svoj funkcionalni izraz dobio u dizajniranim kartonima prikačenim za unutrašnju koricu knjige predstavlja odraz raznih avangardističkih tradicija s početka dvadesetog veka, najpre dadaizma, ali propušten kroz tematsku prizmu knjige stiče nova značenja. Naime, u masi reči, u moru glasova koji čine svojevrsnu belu buku, ističu se oni kojima je knjiga podarila posebno značenje unutar sopstvenog referencijalnog sistema. Tako stvareni nizovi reči predstavljaju stihove koji se ističu i zvučno i grafički i smisleno, a čitalac aktivno učestvuje u kreiranju pesme jer mora da upotrebi svoje znanje i svoje asocijativne moći kako bi do nje došao rešivši ukrštenicu. Na taj način se ostvaruje i aktivistička funkcija književnosti na kojoj insistira Jelena Anđelovski zato što se kroz delovanje dolazi do smisla, odnosno prelazi se svojevrstan put na kojem se selekcijom i odbacivanjem dolazi do prilično jasnih poruka.

Kao što se iz delezijanskog naslova može naslutiti, "Domovina, bes, mašina" je zbirka pesama radikalno feminističke antiratne poezije. Već prvi ciklus "Gde će majka u štrajk, gde to ima" uvodi čitaoca u porodični cirkus (da citiram Kiša), ali se u ovoj nesretnoj porodici istorija ispisuje ženskom rukom, odnosno dinamika porodičnih odnosa je dominantno ženska. Glavne uloge u ovoj drami igraju majka i ćerka, dok se otac/muškarac pojavljuje mahom kao nasilnik, onaj koji prebija i/ili siluje. Pesme su ispisane u stakato ritmu i ovo svjevrsno štektanje reči spašava ovu poeziju od prejakih osećanja. Slike nasilja su veoma problematične u književnosti i to ne zarad malograđanskog ukusa i gađenja prema telesnoj prljavštini, nego zbog osećaja da se perverzijama daje prilika da zavedu svojom rugobom i njome izazovu prejake emocije kojih se katarzom nije moguće rešiti, nije se moguće od njih očistiti. Jelena Anđelovski ne preza od intenzivnih slika, ali ih ispisuje u mitraljeskom ritmu, ne kontemplira nad njima u dugačkim i sporim stihovima, već na neki način beži od njih, ostajući dosledna sebi upravo time što ih ispisuje.

Zanimljivost i još jedna u nizu posveta avangardnim tradicijama u ovoj zbirci pesama je i pisanje automatskog teksta, odnosno ponavljanje nadrealističkog modela stvaranja. Eksperimenti sa automatskim i poluatomatskim tekstovima veoma su daleko od "ukrštenzije" jer ukrštene reči od svih tekstualnih formi možda najviše zahtevaju mišljenje i užasno su ograničene s obzirom da pogrešna reč ruši čitavu konstrukciju. Za razliku od njih automatsko pisanje predstavlja unošenje slobode i neočekivanog u tekst jer ono podrazumeva da se deo toka svesti prosto prebaci na papir, odnosno da se autorkine misli citiraju u njihoj sirovoj formi. Jasno je da je automatski tekst nedostižni ideal jer čak i da je moguć, on bi predstavljao citat, a svaki citat je sam po sebi unapred već stavljen u kontekst, odnosno trpi funkcionalne izmene. Ipak, Jelena Anđelovski uspeva u svojoj nameri da automatskim tekstom skrene pažnju sa forme na sadržaj, da uz pomoć oneobičavanja pojača delovanje svoje aktivističke poruke.

"Domovina, bes, mašina" nastala je kao deo autorkinog studijskog boravka u Štutgartu i zbog toga je knjiga u istom izdanju doživela i prevod. Međutim, ono što je značajnije jeste da je knjigu dizajnirao Škart i da ona predstavlja pravi artefakt, odnosno jasan iskorak iz tipičnih poetskih izdanja u Srbiji. Možda je njen jedini nedostatak činjenica da nije imala urednika i da su pojedine pesme možda trebalo da budu izostavljene. Ipak, uzevši sve u obzir, radi se o jednoj veoma dobroj knjizi koja spaja naizgled nespojive stvari, čineći od avangardne tradicije prirodno okruženje za jasne političke poruke koje svojim poetskim upriličenjem prestaju da budu samo aktivistički zahtevi, već se pretvaraju u vanvremenski zahtev za pravdom i istinom. Više se od poezije i ne može tražiti.

 

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 05/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
76480490

Powered by Blogger.ba