Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

03.05.2013.

PITANjE PELjEŠKOG MOSTA: KOJA JE OPCIJA PRIHVATLjIVA ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Pitanje Pelješkog mosta: Koja je opcija prihvatljiva za BiH

Započeti radovi na gradnji mosta, foto: Vojko Bašić/CROPIX

Započeti radovi na gradnji mosta, foto: Vojko Bašić/CROPIX

*********************************

Iako iz Hrvatske dolaze tvrdnje kako je gradnja Pelješkog mosta najbolje rješenje za povezivanje juga te zemlje, iz BiH dolaze potpuno drugačiji signali. Za ovu zemlju pitanje mosta je političko pitanje, ali zadire i u međunarodne konvencije i pravo BiH na izlazak na otvoreno more.

Dok u Hrvatskoj javnosti gradnja Pelješkog mosta slovi za bezmalo gotovo rješenje, u BiH tvrde suprotno. Naime, u petak je tek prvi u nizu sastanaka Savjetodavnog odbora na kojem će se razraditi metodologija izračunavanja osam opcija povezivanja juga Hrvatske. Najbolju opciju predstavnici BiH tek će dakle razmatrati, i to sa kolegama iz Hrvatske i predstavnicima Evropske komisije. 

„Dokument koji je urađen nama je na tako niskom nivou da on ne može služiti ni za kakve dogovore, ne postoji valjana finansijska i tehnička priprema da bi se dogovaralo bilo s kim oko tog posla. Mi čekamo analizu i rad, konsultante za svih osam opcija, i onda ćemo vidjeti koja je najbolja“, ističe Izet Bajrambašić, pomoćnik ministra prometa i komunikacija BiH.

Iako ministar prometa i komunikacija Damir Hadžić smatra kako BiH nije protiv gradnje mosta, ali ne na način na koji je to zamislila Hrvatska, Šemsudim Mehmedović, član Komisije za saobraćaj i komunikacije Parlamenta BiH, navodi kako je cijeli slučaj političko pitanje i bez podrške.

„Možda je to najbolje tehničko rješenje za R Hrvatsku i sa stanovišta Evropske komisije, ali sigurno je da će se to morati gledati i sa stanovišta države BiH. Za BiH to je zatvaranje prilaza slobodnom moru i svi naši politički stavovi su bili negativni kad je u pitanju izgradnja tog mosta“, ističe Mehmedović. 

Glavne prepreke

Glavne su prepreke neutvrđena pomorska granica, te kršenje prava BiH na temelju Konvencije o pravu mora, navodi Bajrambašić.

„Pitanje polaznih, realnih crta koje je Hrvatska uradila u svojim zakonima, a što je protivno Konvenciji UN o pravu mora, gdje je ugrožen suverentitet i teritorijalni integritet BiH na području mora i gdje se Bosni i Hercegovini  ukida slobodan pristup međunarodnim vodama. Druge naše primjedbe su bile da nisu uzeti u obzir rizici građenja, zatim rizici zemljotresa s obzirom da se radi o trusnom području. Također, u pogledu zaštite okoliša nije uzeta u obzir ESPO konvencija“, kaže on.

U BiH nema formiranog zvaničnog stava o gradnji mosta. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda izjavio je kako se jedino dogovorom dvije države mogu riješiti sporna pitanja, i da se može graditi samo uvažavajući interese BiH i Neuma. Na trilateralnom sastanku u Briselu između ministara vanjskih poslova dvije zemlje i evropskog komesara za proširenje Štefana Filea prije nekoliko mjeseci dogovoreno je formiranje Savjetodavnog odbora. Još tada je šef bh. diplomatije Zlatko Lagumdžija iznio jasne stavove BiH:

„Za nas nije sporno da Hrvatska treba da spoji svoju teritoriju, ali za nas također nije sporno da BiH treba da ima pristup ka otvorenom moru, da se uvažava njen suverenitet - i da BiH hoće da pomogne da se problem tog mosta riješi na najbolji mogući način.“

Podsjetimo da je jedna od opcija i izgradnja cestovnog koridora u neumskom zaleđu, što je kao mogućnost najavila i hrvatska politička garnitura koja je prije svega godinu dana zastupala tezu kako je most ustupio mjesto autocesti. Sve se opcije razmatraju, a konačan stav o tome koje je rješenje i najbolje trebao bi biti poznat do jula.
******************************
////////////////////////////////////////////////////////////

Milanović potvrdio: Pelješki most najbolje rješenje

Zoran Milanović
Zoran Milanović
****************************
Hrvatski premijer Zoran Milanović podržao je izjavu hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić da predstudija Europske komisije pokazuje kako je Pelješki most najbolja opcija. Ova njena izjava izazvala je burne reakcije u Bosni i Hercegovini, a u Bruxellesu kažu da još nije definirano nikakvo konačno rješenje.  Šum u kanalu nakon izjava nekih domaćih političara dio je kampanje pred lokalne izbore, kažu naši sugovornici.

Hrvatski premijer Zoran Milanović podržao je ministricu vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić koja je u četvrtak izjavila kako je predstudija Europske komisije pokazala da je Pelješki most najbolja opcija povezivanja Dubrovnika sa maticom zemljom.

„Kolegica Pusić rekla je nešto što nije tajna. Pitanje je jesmo li to trebali reći jučer ili pričekati još nekoliko dana,“ kazao je hrvatski premijer.

„Mi smo rekli – dok ne budemo uvjereni, ne možemo reći da je sigurno!  Dakle, ni sada nismo rekli – to je 100 posto! Neću tako funkcionirati, zaista mi ne pada na pamet da odem na Pelješac i da otvorim gradilište, bez da znam da postoji novac i da su ugovori tu, da ćemo te ugovore moći poštivati, da je financijska konstrukcija zatvorena.“

On je kazao kako je optimist oko europske financijske potpore ovom projektu,  jer nigdje u Europskoj uniji nema ovakvog primjera razdvojenog teritorija, a za izgradnju mosta nisu potrebne milijarde već dvjesto  milijuna eura.

„To su sve argumenti u naš prilog, ali dok nije gotovo – nije gotovo,“ zaključio je hrvatski premijer.

I dok je Milanović siguran da će Europska komisija podržati i u velikoj mjeri financirati izgradnju Pelješkog mosta, iz Ureda povjerenika za regionalnu politiku Johannesa Hahna poručeno je u četvrtak navečer kako Europska komisija nema nikakav stav oko rješavanja prometnog povezivanja Dubrovnika sa ostatkom Hrvatske.
Ilustracija
Ilustracija

Kako je kazala njegova glasnogovornica Shirin Wheeler, predstudija izvedivosti za Pelješki most još nije gotova i  prerano je za donošenje zaključaka.

„Ta studija treba pomoći pri donošenju utemeljene odluke o najrazumnijem rješenju povezivanja hrvatskog teritorija. Studija treba pomoći u identifikaciji i analizi svih mogućnosti za povezivanje Dubrovačko-neretvanske županije s ostatkom Hrvatske: te mogućnosti uključuju 'zaštićeni' cestovni koridor, most između Pelješca i hrvatskog kopna, trajektnu vezu, a može biti i kombinacija tih mogućnosti. Kada se dovrši, studija će nam pomoći donijeti utemeljene odluku o najboljoj opciji,“ rekla je glasnogovornica Wheeler.

Takav je stav Europske komisije potvrdio potpredsjednik Komisije i europski povjerenik za promet Siim Kallas u četvrtak nakon sastanka sa hrvatskim ministrom prometa.

„Dakle, prerano je za bilo kakakv konkretan odgovor.“

Razgovori sa susjedima

Dakle, premijer Milanović i ministrica Pusić šumom, a Europska komisija drumom, ili obrnuto. Istom prigodom je ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić ponovio da je hrvatska strana dobila samo nacrt predstudije izvedivosti, koju francuska konzultantska kuća izrađuje temeljem podataka koje su dostavile razne hrvatske institucije, a da će studija biti gotova početkom srpnja.

Nakon  oštrih reakcija iz BiH na njenu izjavu, ministrica Pusić najavila je razgovore sa Sarajevom.

„Razgovarat ćemo iks puta sa susjedima o različitim stvarima kao što je to već ranije mnogo puta učinjeno.“

Dodajmo ovdje da je HDZ nakon Pusićkine izjave odmah počeo likovati, jer oni Pelješki most smatraju svojim projektom, iako ga je – istini za volju – prvi pred dvanaestak godina predložio dubrovački socijaldemokratski političar Ivan Šprlje. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko o neusklađenosti izjava raznih članova Vlade.

„Ovo je jedna konfuzna Vlada. Na žalost, oni nemaju strategiju, mijenjaju je vrlo često, rade ad hoc, bez znanja, bez dovoljno stručnosti i to su sve posljedice. Ničemu se ja ne čudim. Još nam je dobro – kakva nam je Vlada!“

Toliko političari. A što o svemu kaže struka? Za RSE govori predstojnik Zavoda za prometno planiranje zagrebačkog Fakulteta prometnih znanosti Ivan Dadić.

„Vrlo je složena situacija. Mislim da su izjave onih koji su oprezni – sasvim u redu, a oni koji nisu oprezni mislim da su u predizbornoj funkciji sada za lokalne izbore, ali s obzirom na to da se ja ne bavim politikom, ne bih se htio o tome puno izjašnjavati. Ja bih želio da Hrvatska na neki način bude povezana što prije. Može biti privremeno rješenje trajektne veze između upornjaka mosta i da smo to imali prije dvadeset godina – nitko danas ne bi ni razmišljao o mostu. Može biti most, osobito ako će ga netko drugi financirati, ali bojim se da to nije moguće u kratkom roku.“
Ljubo Jurčić
Ljubo Jurčić

Oko moguće izgradnje Pelješkog mosta ne pita se samo Europu, nego i susjede, podsjeća Dadić.

„Bosna i Hercegovina je suverena zemlja i ona može odlučivati o tome. Moramo poštivati međunarodne odnose i međunarodne konvencije... Međutim, mislim da mi u ovom slučaju srljamo, kao što i inače uvijek srljamo.“

Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić za RSE kaže kako Bosna i Hercegovina – kao i svaka druga država – legitimno na ovom slučaju pokušava u svoju korist riješiti neka druga otvorena pitanja, koristeći nejedinstvo u Hrvatskoj oko Pelješkog mosta.

„I hrvatski političari već desetak godina manipuliraju tom temom, ali sve će to potrajati još samo dvije ili tri godine, dok regija ne dobije jasnu europsku perspektivu,“ kaže naš sugovornik.

„Pelješki most neće biti riješen još 2 – 3 godine, a kada se riješi regija sa sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju sa Europskom unijom i dobijanjem datuma za početak pregovora sa Europskom unijom,onda sva ova rasprava o Pelješkom mostu, granična, geopolitička i tako dalje postaje bespredmetna. Zato ovo, ako želimo na to gledati kao ozbiljni ljudi, trebamo gledati u ovom širem kontekstu.“

 

 

03.05.2013.

KEMAL KURSPAHIĆ: "BOSANCI" HTJELI - NE HTJELI

Kurspahić: “Bosanci” htjeli - ne htjeli

Predsednik Srbije se izvinjava za zločine u Srebrenici u intervjuu bh. televiziji

Predsednik Srbije se izvinjava za zločine u Srebrenici u intervjuu bh. televiziji

***********************************
Da je prije samo mjesec dana neko pokušao predskazati sve ono što se tokom aprila događalo u takozvanom regionu, to bi se moglo prihvatiti tek kao pokušaj političke prvoaprilske šale: Sporazum Beograda i Prištine po kojem se srpska zajednica opština na sjeveru Kosova integriše u kosovski pravni sistem; zajednička posjeta članova Predsjedništva BiH Beogradu i najava uzvratne posjete predsjednika Srbije Tomislava Nikolića Sarajevu; Nikolićevo verbalno “klečanje za pomilovanje” za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini pred televizijskim kamerama; posjeta prvog potpredsjednika Vlade Srbije Hrvatskoj i nagovještaj mogućeg uzajamnog povlačenja tužbe za genocid; izjave najprije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojše Radmanovića a onda ponovo i njegovog stranačkog šefa Milorada Dodika o tome da, ako svijet priznaje nezavisnost Kosova, to znači da se i Republika Srpska može odvojiti od Bosne i Hercegovine; javno zaobilaženje Dodika tokom posjete američkog ambasadora Banjaluci uz obrazloženje da se ne vidi svrha takvih sastajanja ako će se na njima govoriti jedno, a odmah zatim nešto sasvim drugo.

Iz perspektive bosanskohercegovačkog iskustva iz protekle dvije decenije lako je razumjeti one koji će reći kako se u ovom katalogu aprilskih zbivanja “sabiraju kruške i jabuke” i povezuju događaji među kojima nema neke vidljive veze ali se – u tom olakom poricanju značaja aprilskih događaja – rizikuje da kao i krajem osamdesetih godina prošlog vijeka zanemarimo potencijalne istorijske promjene i nastavimo da vodimo politiku na odbačenim i besperspektivnim projektima i idejama iz prošlosti.

Aleksandar Vučić u Hrvatskoj
Aleksandar Vučić u Hrvatskoj
Jedna bitna dimenzija aprilskih zbivanja tiče se evropskih perspektiva regiona: Jasno je da nakon Hrvatske – koja već 1. jula ove godine postaje punopravna članica Evropske Unije – proevropske snage i politike počinju da prevlađuju i u Srbiji. Nasuprot još raširenim antievropskim i opšte antizapadnim raspoloženjima u dijelu javnosti nacionalističke inspiracije, pa i medijskom propagiranju kletvi o “izdaji Kosova” i “bezvrednosti evropskog datuma” (za početak pregovora o pristupanju Uniji) čini se da je sadašnje vodstvo u Srbiji postavilo približavanje Evropi kao najveći strateški interes i počelo da mu prilagođava i retoriku i dnevnu politiku.

To je kontekst u kojem treba razumijevati i izrazito dobrosusjedski ton intervjua koji je predsjednik Srbije dao novinarki bosanskohercegovačke televizije Saneli Prašović-Gadžo s insistiranjem kako je za njega Bosna i Hercegovina država, a svi koji u njoj žive „Bosanci“ sve do izjave kakva bi koliko juče bila nezamisliva: „Izvinjavam se, kajem se, tražim pomilovanje za svaki greh koji je počinio ijedan pripadnik srpskog naroda“.  Takvu izjavu, iako ona ne ide do kraja u obznanjivanju prirode i razmjena zločina u Srebrenici, s uvažavanjem primaju čak i najpozvanije u pitanjima odnosa prema devedesetima: Majke Srebrenice. Njihova predsjednica, odgovarajući na pitanje predsjednika Srbije kako bi tamo bio dočekan, izjavila je kako je Nikolić dobrodošao u Srebrenicu da tamo izbliza vidi kakvo je zlo počinjeno.

Pred tom slikom proljetnog otopljavanja u regionu – u kojem se predsjednik Srbije rukuje s premijerom Kosova, u kojem Beograd pruža ruku dobrosusjedske saradnje i Zagrebu i Sarajevu, a Hrvatska uzvraća najavom da će kao članica Evropske Unije podržavati europske aspiracije svojih susjeda – obnavljanje priče o „pravu na odvajanje“ Republike Srpske od Bosne i Hercegovine od strane Radmanovića i Dodika s pozivanjem na deklaraciju entitetske skupštine po kojoj će se, kad polovina članica Ujedinjenih nacija prizna Kosovo, “smatrati da je promijenjen međunarodni sistem i da mi imamo pravo da se odvojimo“ potpuno vanvremeno i potencijalno višestruko štetno.

„Svijet“ je s najautoritativnijih mjesta, Evropske Unije-Savjeta bezbjednosti-iz Vašingtona, nebrojeno puta odbio svako poređenje Kosova i Republike Srpske i nedvosmisleno poručio da je prekrajanje granica i, u tom kontekstu, dovođenje u pitanje suvereniteta Bosne i Hercegovine – neprihvatljivo.

Milorad Dodik
Milorad Dodik
Najnovije potezanje „prava na odvajanje“ Republike Srpske s pozivanjem na međunarodno priznanje nezavisnosti Kosova pokušaj je poređenja neuporedivog: u slučaju Kosova – međunarodna intervencija i kasnije priznanje nezavisnosti došlo je kao odgovor na masovni progon albanskog stanovništva nakon kojeg je i za Albance i za svijet bila nezamisliva obnova srpske kontrole nad bivšom pokrajinom; u slučaju Republike Srpske – zagovornici njenog „prava na odvajanje“ traže, zapravo, nešto potpuno suprotno kosovskom primjeru odnosno nagradu za masovne progone devedesetih.

Ako se bilo šta htjelo naučiti iz iskustva postdejtonskih godina, pokazalo se kako je politički štetno bilo svako nastojanje za jednostrano mijenjanje dejtonskih aranžmana: obećanje „stopostotne Bosne i Hercegovine“ zaustavilo je proces postepenog uspostavlja „funkcionirajuće države“ i vratilo zemlju nazad na putu prema Evropi.

Pozivanje na „odvajanje Republike Srpske“ ima sličan štetočinski potencijal: nema nijednog relevenatnog partnera u svijetu koji bi podržao takav korak a američko zaobilaženje Dodika u posjeti Banjaluci tek je simbolična demonstracija izolacije u kojoj bi se našao svako ko bi odlučio da ignoriše međunarodni konsensus o zajedničkoj evropskoj perspektivi balkanskih država. Riječima predsjednika Srbije, „svi ste vi Bosanci“, htjeli to ili ne.

************************************

////////////////////////////////////////////////////////////////////

Suđenje Mladiću: Načelnik štaba UNPROFOR-a odbacio teze o pristranosti

Kornelis Nikolaj svjedoči na suđenju Ratku Mladiću, 3. svibanj 2013.
Kornelis Nikolaj svjedoči na suđenju Ratku Mladiću, 3. svibanj 2013.
**********************************
Nakon što je bivši načelnik štaba UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini Kornelis Nikolaj (Cornelis Nicolai) opisao (u glavnom ispitivanju) strategiju Vojske Republike Srpske (VRS) koja je onemogućila zaštitu Srebrenice, obrana generala Ratka Mladića je pokušala prikazati – kako su međunarodne snage krive za zauzimanje te Zaštićene zone, jer u njoj nisu razoružale pripadnike Armije Bosne i Hercegovine (ARBiH).

Isto opravdanje za napad davali su i oficiri VRS-a tijekom srpnja 1995.godine kada su zauzeli Srebrenicu, i prema optužbama - pogubili oko 8000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti.

Obrana je tijekom unakrsnog ispitivanja generala Nikolaja pokušala prikazati da su pritužbe o napadima iz Srebrenice na okolna srpska sela bile opravdane. Branitelj Dejan Ivetić pročitao je pri tom protesno pismo generala Mladića s kim je Nikolaj često komunicirao u ljeto 1995.godine.

U njemu se optužio UNPROFOR da nije razoružao pripadnike Armije BiH sukladno Sporazumu o zaštićenim zonama. Prema branitelju Ivetiću – podaci o oružanim aktivnostima iz Srebrenice nisu dolazili samo od srpske strane, odnosno generala Mladića.

„Gospodine, sjećate li se da ste dobivali izvješća od strane Nizozemske bojne da su vidjeli i čuli od muslimanskih zapovjednika – da muslimani napuštaju enklavu i pale srpska sela?“, ispitivao je branitelj.

„Konkretno se sjećam da je uočeno s promatračkih mjesta (UN-a) da muslimanski borci izlaze iz enklave, ali iz tih mjesta se nije moglo vidjeti što kasnije rade“, odgovorio je Nikolaj koji je pri tom opisao kako je Srebrenica bila razoružana u vezi teškog naoružanja, dok se lako oružje uspjevalo sakriti od kontrola.

Nakon što je svjedok tijekom glavnog ispitivanja potvrdio da UNPROFOR nije mogao obavljati dobru provjeru terena jer su srpske snage spriječavale prolaz - osoblja, goriva i potrebne opreme, obrana je pokušala prikazati kako su propusti međunarodnih snaga bili namjerni. General Nikolaj odbacio je tu mogućnost.

„Ne. Naravno da je to upravo suprotno zadaći koju smo tamo trebali obaviti. Zažmiriti namjerno – to uopće ne mogu zamisliti da se događalo“, odgovorio je svjedok.

Nakon što je vojska bosanskih Srba krenula u napad na Srebrenicu 9. srpnja 1995. godine vojnici Nizozemskog bataljona UN-a su postavili blokirajuće položaje kako bi spriječili prodor u Zaštićenu zonu. Tu činjenicu je obrana željela iskoristiti kako bi prikazala - da su se međunarodne snage stavile na stranu Armije BiH, što je bivši načelnik štaba UNPROFOR-a također odbacio.

„Ne apsolutno ne. UNPROFOR je imao naređenje da štiti civilno stanovništvo. I oni su to pokušavali učiniti s tih blokirajućih položaja. A ako bi snage na terenu bile nedovoljne onda bi koristili i zračne snage. Apsolutno nije bilo podrške Armiji BiH“, suprotstavio se tezama Mladićeve obrane nizozemski general.
Protestna pisma Mladića o kršenju embarga na oružje

Osim za pristranost u Srebrenici, obrana generala Mladića je optužila UNPROFOR i za pristranost u formiranju zaključaka o odgovornosti Vojske Republike Srpske za ubijanja Sarajlija, poput drugog većeg masakra na tržnici Markale 1995.godine.

Želeći pokazati da se UNPROFOR stavio na „neprijateljsku stranu“ Armije BiH, tražeći bombardiranje VRS-ovih položajima od strane NATO zrakoplovstva, obrana je željela opravdati i uzimanje pripadnika međunarodnih snaga za taoce. Za to Mladić također kao zapovjednik Glavnog štaba VRS-a odgovora po zapovjednoj odgovornosti, kao i za Srebrenicu i Sarajevo.

Suđenje će se nastaviti idući tjedan u utorak iskazom novog svjedoka tužiteljstva u vezi srebreničkih događaja.

************************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Ilustracija
Ilustracija
*****************************
Maja Bjelajac
Kao rezultat ekonomske destrukcije društva ali i specifičnih političkih okolnosti, mediji i novinari u Bosni i Hercegovini izloženi su ekonomsko-političkim pritiscima - ocjena je analitičara i medijskih radnika. Taj stav potkrepljuje i istraživanje Udruženja BH novinari koje je pokazalo da 81 odsto građana smatra da su medijske slobode na vrlo niskom nivou. Na medije, kako smatraju anketirani u istraživanju, utiču političari, stranke i poslovni ljudi.

Osnovna prepreka slobodnim medijima je politička ovisnost - smatra gotovo 57 odsto ispitanika u sklopu istraživanja o medijskim slobodama i profesionalizmu u Bosni i Hercegovini. Istraživanje, koje je krajem aprila uradilo Udruženje BH novinari, pokazalo je da je za oko 42 odsto građana finansijska ovisnost uzrok niskog nivoa medijskih sloboda.

Ekonomski i politički pritisci na medije u BiH u posljednjih nekoliko godina su u direktnoj vezi - kaže Tanja Topić, iz Fridrih Ebert fondacije koja je pomogla istraživanje o medijskim slobodama.

Tanja Topić
Tanja Topić
„Pojedini mediji muku muče sa pukim preživljavanjem na ekonomskom tržištu, što je odličan prostor koji koristi politika da ih s jedne strane što više pritisne, ili s druge strane da ih primora da naprave određenu vrstu dilova upravo s njima, što u konačnici rezultira sve većim padom profesionalizma“, kaže Topić.

Čak 66 posto anketiranih smatra da najveći uticaj na medije vrše političari i stranke. Osamdeset posto građana misli da je novinarsko djelovanje politički motivisano, a 42 odsto smatrato razlogom gubljenja objektivnosti.

Vladimir Šušak, novinar BHT-a, mišljenja je da mediji i novinari u ovom trenutku idu unazad jer se medijske slobode zadnjih godina evidentno smanjuju.

„Povećevaju i politički i ekonomski pritisci, a s druge strane imamo i autocenzuru kod novinara, koja je takođe povećana iz razloga što su ti politički pristisci postali jači“, ocjenjuje Šušak.

Novinari bez zaštite

Koliki profesionalni standardi mogu da budu u medijima u čiji se rad politika najdirektniije miješa, jasno je gledaocima javnog servisa.

„Mi imamo trenutno situaciju u RS da je iz Upravnog odbora javnog TV servisa jedan od članova Odbora direktno uletio u politiku i u vladu RS kao jedan od novih kadrova u vlasti. To govori da je potpuno ovladala politika i u upravnim organima javnih servisa i ne postoji mogućnost da se javni servisi iz toga iskobeljaju. Identična je situacija i u Federaciji sa javnim servisom. Sa druge strane imate jednu neobičnu situaciju da je Vlada RS unazad pet, šest godina dodijelila 14 miliona maraka medijima, od kojih je pola sredstava otišlo privatnim medijima bez ikakvih tendera, bez ikakvih objašnjenja zašto je to tako“, kaže urednik medijskog projekta Buka Aleksandar Trifunović.

Trifunović zaključuje da je vlast uspjela ovladati i najvećim dijelom medijskog prostora u BiH, a da tek nekolicina medija šalje disonantne tonove javnosti. U svemu tome i položaj novinara vrlo je konfuzan. Prema mišljenju producentice na Al Džaziri Žane Kovačević on upravo i odslikava stanje u državi. Ilustruje to primjerom da u Bosni i Hercegovini postoji nekoliko novinarskih udruženja koja međusobno ne sarađuju.

„A onda unutar tih udruženja, udruženja sama ne zastupaju interese novinara. Imali smo slučaj Udruženja BH novinari prije četiri, pet godina gdje je više od stotinu bh. novinara prevareno u smislu da su ljudi preko udruženja plaćali zdravstveno, socijalno i penziono osiguranje i poslije deset godina se ispostavilo da smo bili prevareni, odnosno da to nije uplaćivano“, navodi Kovačević.

Žana Kovačević ističe da ni tada, ni danas niko nije stao u zaštitu novinara. A upravo je to jedan od ključnih uslova za profesionalnost u radu. Kako je bilo prošle godine raditi u medijima, na vlastitom primjeru osjetio je predsjednik Kluba Banjaluka pri Udruženju BH novinari Siniša Vukelić.

„Kada smo otkrili aferu medicinske elektronike i nakon što je Vrhovni sud ukinuo oslobađajuću presudu glavnoosumnjičenom Mili Radišiću, on je nazvao mene i rekao da će me kad-tad roknuti, znači ubiti. I druge moje kolege su takođe doživljavale tu vrstu pritisaka u radu.“

 

 

03.05.2013.

MAJKL KIRBI AMBASADOR SAD: KOSOVU JE MJESTO U UN

Majkl Kirbi, ambasador SAD u Beogradu

Kosovu je mesto u UN

 
Podrška istorijskom dogovoru Beograda i Prištine: Majkl Kirbi i Aleksandar Vučić
Podrška istorijskom dogovoru Beograda i Prištine: Majkl Kirbi i Aleksandar Vučić
Photo: vestinet.rs

Sjedinjene Američke Države priznaju nezavisnost Kosova i smatraju da nezavisna država treba da bude član UN, izjavio je Majkl Kirbi, ambasador SAD u Beogradu. On je u intervjuu za beogradski nedeljnik NIN istakao da je postignuti sporazum u Briselu rezultat istorijskog kompromisa koji su učinile obe pregovaračke strane izrazivši pri tome optimizam da će sve što je dogovoreno biti i sprovedeno

“Vi ne priznajete nezavisnost Kosova i mislite da država koja nije nezavisna ne treba da ima mesto u UN. Nemam kristalnu kuglu. Mi nismo o tome razgovarali, niti sporazum govori o tome, tako da mislim da ćemo nastaviti da se ne slažemo u vezi s tim”, ukazao je Kirbi na oprečna gledišta Vašingtona i Beograda po pitanju stolice Kosova u UN.

Govoreći o briselskom dogovoru Beograda i Prištine, Kirbi je istakao da taj sporazum daje garancije Srbima, koje se odnose na obrazovanje, kulturu, sudove na srpskom jeziku, policiju u kojoj rade uglavnom isti ljudi koji su u policiji sada, što sve garantuje da se ide napred.

“Optimista sam i nadam se da će dogovor funkcionisati. Postoje određene praktične stvari koje treba da se razrade, recimo policija. Trenutno, kako sam shvatio, mnogi policajci zarađuju duple plate, jednu iz Prištine i mislim jednu i po iz Beograda. Hoće li sad biti srećni ako dobijaju samo jednu platu? Ne znam za vas, ali da je meni smanjena plata, ne bih bio srećan. Neki će možda odlučiti da se premeste u drugu policijsku stanicu u Srbiji. Takođe, ne postoji mehanizam za sakupljanje novca, ništa ne ide u budžet po zakonu, niko ništa ne plaća. Kada ljudi počnu da plaćaju nešto što do sada nisu, biće nezadovoljni. Neki su iskoristili situaciju, koliko znam pojedini koji imaju kamione prelazili su granicu nekoliko puta ili su bar papiri prelazili nekoliko puta, a kamioni ostajali u mestu, onda su im se takse refundirale nekoliko puta, na gorivo, cigarete, itd. To više neće moći da se radi”, rekao je Kirbi u intervjuu za nedlejnik NIN.

Pregovori pod budnim okom Vašingtona: Filip Riker, američki diplomata zadužen za Balkan
Photo: rts.rs

Američki ambasador u Srbiji je rekao da su SAD, iako ne sede za pregovaračkim stolom u dijalogu, ipak uključene u pregovore.

“Podsetiću vas da je državna sekretarka Hilari Klinton došla u Beograd sa lejdi Ešton. Zamenik pomoćnika državnog sekretara Filip Riker prvih osam rundi nije sedeo za stolom ali ih je pratio sa strane. Ja sam razgovarao sa predstavnicima vlasti ovde, a moja koleginica u Prištini je razgovarala sa predstavnicima Kosova. Želeli smo da ohrabrimo i Srbiju i Prištinu da krenu napred, tako smo bili indirektno uključeni”, istakao je Kirbi.

Kao osnovni cilj SAD na Balkanu Kirbi je podvukao mir i stabilnost u regionu što je, prema njegovim rečima, moguće ostvariti jedino pregovorima.

“Kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, mi smo to podržali. U isto vreme, želeli smo mir ovde, a to znači dovesti dve strane da sednu za sto i razgovaraju, da prvi put ozbiljno razgovaraju. Srbiji smo rekli da neće morati da se složi sa nezavisnošću Kosova, već da normalizuju odnose. To je ono što ovaj dokument sadrži. Kosovo je želelo da bude priznato kao nezavisno od strane Srbije, a nisu dobili to što su želeli”, pojasnio je Majkl Kirbi, američki ambasador u Srbiji.

*******************************************

Na Kosovu obeležen Međunarodni dan slobode medija

Novinari između političkih i tajkunskih interesa

 
Photo: Stock

Povodom Međunarodnog dana slobode medija, portal Kosovo 2.0 i prištinski radio Urban FM organizovali su u petak celodnevnu javnu debatu na Trgu majke Tereze u glavnom gradu Kosova. U emisiji koju je direktno prenosio Urban FM tokom dana su se smenjivali novinari i analitičari koji su govorili o položaju medija i glavnim problemima sa kojima se medijski radnici suočavaju na Kosovu

Kosovski pisac i analitičar Škelzen Gaši smatra da se stanje u medijima najmlađe države na Balkanu u odnosu na prošlu godinu pogoršalo. Većina medija je, smatra on, pod kontrolom države ili poslovnog sektora i dodaje da je najveći problem u javnom servisu RTK.

“Neophodno je da mediji stanu između vlasti i javnosti, kako bi obezbedili balans”, ističe Gaši za Kosovo 2.0.

Na pitanje novinara, kako srušiti tvrđavu vlasti i krupnog kapitala, Gaši ističe da odgovor leži u višeslojnom pristupu: “Glas moraju da dignu građani i nekolicina preostalih medija koji štite interes javnosti. Takođe, EU i međunarodna zajednica moraju da izvrše pritisak.”

Ardita Zejnulahu, direktorka Asocijacije nezavisnih elektronskih medija na Kosovu ističe da prištinska vlast nema političku volju da radi na medijskim slobodama.

“Oni pokušavaju da preko zakona ograniče slobodu govora. Usvajaju zakone koji su čak i neustavni”, kaže  Zejnulahu i dodaje da mediji i nevladin sektor moraju uključiti u donošenje odluka koje se tiču zakonske regulacije medija.

Odgovornost za loše stanje u medijima,  Zejnulahu vidi i u pojedinim novinarima: “Postoje novinari koji su podmićeni kako bi pisali različite priče.”

Burim Ejupi sa Instituta za razvoj politike (INDEP) predstavio je istraživanje “Stanje medija na Kosovu”, koje je sprovedeno tokom 2012. godine. Prema Ejupijevim rečima, najveća prepreka s kojom se sreću kosovski novinari je neefikasnost pravosuđa u slučajevima kada su ugrožena prava novinara.

Photo: blogspot.com

“Iz Krivičnog zakonika je izbačena odredba prema kojoj se od novinara tražilo da otkriju svoje izvore. To jeste napredak. Međutim, neophodno je da pravosuđe  podržava zakone koji štite novinare od zastrašivanja, s obzirom da to utiče na priče koje rade”, ističe  Ejupi.

On je podsetio da je Udruženje profesionalnih novinara Kosova zabeležilo 24 slučaja zastrašivanja novinara. Ejupi ističe ulogu društvenih mreža u povećanju medijskih sloboda: “Blogovi su ohrabrili građansko novinarstvo.”

Direktor kosovskog Centra za istraživačko novinarstvo Avni Zogiani smatra da su novinari izloženi pritiscima kako od strane političara, tako i od strane biznismena.

“Jednom prilikom su dvojica naših novinara bili na meti jednog biznismena, koji ih je držao zatvorene u zgradi sat vremena. Policija nije reagovala na njihove pozive. Dobijali smo čak i direktne pretnje od političara”, rekao je  Zogiani.

On je podsetio na slučaj direktne umešanosti kosovske Vlade u rad medija: “Ekstremni slučaj dogodio se kada je komitet koji imenuje članove odbora javnih medija bio pod uticajem zamenika premijera”, kaže Zogiani.

Jak pravni okvir bi, prema njegovom mišljenju, mogao da razdvoji interese medija i političara. “Na Kosovu ta granica ne postoji. Ovde ćete naći pojedince koji su s jedne strane novinari, a s druge rade kao savetnici Vladinih zvaničnika”, ističe Avni Zogiani.

Generalni direktor Radio-televizije Mitrovica Nedžmedin Spahiu napominje da su posebno ugroženi mediji iz manjih sredina.

“Mi smo još uvek krhka demokratija. Ali u Prištini barem postoji veći nivo demokratije, s obzirom na to da u drugim opštinama lokalna vlast pokušava da uguši svaki oblik opozicije. Ugušili su manje, lokalne medije. U našem nastojanju da pravilno izveštavamo, iskusili smo mnogo prepreka na putu”, objašnjava Spahiu.

Prema njegovim rečima, građani Mitrovice ne znaju mnogo o nedavno postignutom sporazumu između Srbije i Kosova.

“Moramo da vidimo kako će biti implementiran”, rekao je Spaihu, napominjući da sporazum predstavlja važana aspekt za medije na području Mitrovice.

 

 

03.05.2013.

DžEVAD TOPIĆ TOPA: JESMO LI SAMI SEBE NAPALI U MAJU 1992. GODINE

Dževad Topić Topa: Jesmo li sami sebe napali u maju 1992. godine?

imageFoto: Anadolija

SARAJEVO - Dževad Topić Topa, ratni komandant bataljona Vojne policije i jedan od heroja odbrane Sarajeva nazvao je najobičnijim provokacijama današnje izjave ministra rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (RS) Petra Đokića koji se prilikom ...

... obilježavanja 21. godišnjice stradanja sedmorice pripadnika bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici upitao od koga se glavni grad Bosne i Hercegovine branio u maju 1992. godine.

Đokić je, ističući svoju verziju povijesti, kazao da se rat iz Dobrovoljačke proširio na prostor cijele BiH.

''Oni šire mržnju, netrpeljivost i gnusne laži. General Milutin Kukanjac je posvjedočio da je u Dobrovoljačkoj ulici u okršajima stradalo pet vojnika JNA i jedna muslimanka, a oni i dalje govore o 42 vojnika JNA. Što se tiče tog pitanja od koga se Sarajevo branilo, pa branilo se od onih koji su oteli predsjednika Republike BiH Aliju Izetbegovića i koji su pokušali da zauzmu zgradu Predsjedništva RBiH i druge institucije, te zapalili Glavnu poštu.

"Ko je granatirao Sarajevo? Jesmo mi sami sebe granatirali?! Taj gospodin mora znati da je 2. maja počela opsada Sarajeva. Da tada nismo pružili otpor, desila bi nam se Bijeljina i oni bi se ušetali u grad. Zločini u Bijeljini su se desili mjesec dana prije napada na Sarajevo. Zašto se Đokić ne pita ko je tamo napadao ljude'', kazao Topić za agenciju Anadolija.

ko">Komentirajući tvrdnje Đokića da bi JNA, da je htjela, sigurno zauzela sve važnije objekte u Sarajevu, Topić odgovara da su to nesporno pokušavali.

''Jesmo li u Kulturnom centru ''Đuro Đaković'' (Današnji BKC Sarajevo) uhapsili 27 tzv. Niških specijalaca? Oni su na nas djelovali mnogo prije 2. maja. Imali smo napade na Ilidži, na Otesu, na Pionirskoj dolini, ubistvo Suade Dilberović i Olge Sučić, pa barikade... Mnogo prije 2. maja smo imali napade na Sarajevo. Sreća je da smo mi imali veliko srce i tako hrabre branitelje da se odbranimo od agresora inače bi imali Srebrenicu u Sarajevu već 1992. godine. Oni to znaju, ali šire laži. Očito je cilj ovog svega provokacija. Delegaciji RS smeta što u Sarajevu neko nije napravio incident pa da time mogu manipulirati u političke svrhe'', kazao je Topić.

Inače, polaganje cvijeća i paljenje svijeća u sjećanje na sedmero poginulih pripadnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici završeno je bez incidenata. Dok je delegacija iz RS polagala cvijeće, grupa mladića je na obali Miljacke istaknula zastave Republike BiH i uzvikivala ''Bosna, Bosna''.

Nakon akcije oslobađanja predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića koji je 2. maja 1992. godine sa delegacijom zarobljen na aerodromu u Sarajevu, u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. godine došlo je do okršaja branitelja Sarajeva i pripadnika bivše JNA u kojem je stradalo sedam i ranjeno 14 osoba.

U jednom od svojih posljednjih intervjua prije smrti 2002. godine general Milutin Kukanjac, koji je kao komandant Druge vojne oblasti i naredio povlačenje JNA iz glavnog grada BiH, potvrdio je da je u Dobrovoljačkoj ulici stradalo šest osoba.

"Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome koliko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vrijeme je jednom da se kaže tačno, a to samo mogu ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali jedno sanitetsko vozilo. Poginuo je jedan vojnik - Tomović Zdravko iz Han Pijeska, tri pukovnika - Sokić Miro, Radulović dr. Budimir i Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik - Jovanić Boško, i jedna žena, muslimanka, Šuko Nurmela, koja je došla iz Zagreba sa tom komandom, i ona je rekla: "Ja neću nikakvu drugu vojsku, ja idem sa mojom vojskom, pa neka poginem". Znači, šest osoba je stradalo - od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, već ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke je nešto najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to objelodanim. "Novosti" nisu smjele, "Politika" - ma ni govora. "Televizija Srbije" - ma ni govora. "Radio Beograd" - ma kakvi. Do dan-danas", kazao je Kukanjac.

Tužiteljstvo BiH je obustavilo istragu protiv 14 osoba za slučaj Dobrovoljačka. Među njima su penzionirani general Armije RBiH Jovan Divjak i ratni član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić.

(Vijesti.ba/AA)

KBSA poziva Bošnjake da prisustvuju popisu stanovništva

imageFoto: Ilustracija

SARAJEVO - Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike zahtijeva da Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine izbriše religijsku odrednicu "musliman" iz sekvenci o nacionalnom izjašnjavanju Bošnjaka te da poštuju Ustav Bosne i Hercegovine, čl. 7., stav 8. koji ...

... definira da se odrednica "musliman" zamijeni odrednicom "Bošnjak". "Za bošnjački narod veoma je važno da američki i kanadski Bošnjaci jasno odgovore na izazove koji nosi popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Popis stanovništva treba shvatiti kao svojevrsni pečat neovisnosti, samostalnosti Bošnjaka kao nacije koji imaju vlastitu historiju, tradiciju, kulturu, jezik, duhovnost i državu, koji je autohtoni bosanskohercegovački narod. Jasnim opredjeljenjem na popisu stanovništva - Bošnjak i bosanski jezik, Bošnjaci dobivaju nacionalnu, statističku i političku potvrdu kao nacija, a ne samo kao vjerske zajednice", stoji u saopćenju.

Prema važećim zakonskim propisima bosanskohercegovačka dijaspora će biti popisana elektronski ili poštom, ali ona neće ući u konačan broj stanovnika Bosne i Hercegovine, već će se tretirati kao državljani van države.

Bošnjačke organizacije u Sjevernoj Americi pozivaju američke i kanadske Bošnjake da po mogućnosti odu u Bosnu i Hercegovinu i budu prisutni na popisu, jer će moći osim sebe upisati i druge bliže članove porodice, što znači da će biti upisani kao žitelji Bosne i Hercegovine. Osim nacionalne, jezičke i vjerske odrednice bit će upisana i imovina građana.

Upravo iz tih razloga bio bi poželjan dolazak barem jednog člana domaćinstva u Bosni i Hercegovini od 1. do 15. oktobra kada će biti održan popis, saopćeno je iz Kongersa Bošnjaka Sjeverne Amerike.

(Vijesti.ba/Fena)

Građani i novinari zajedno u borbi za istinu na ulicama Sarajeva

imageSarajevo

SARAJEVO - U povodu 3. maja, Svjetskog dana slobode medija, Omladinska novinska asocijacija u BiH (ONAuBiH) i Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini, organizirali su javnu kampanju "Građani i novinari zajedno u borbi za istinu" Potpredsjednik ONAuBiH ...

... Denis Hadžić kazao je za Agenciju FENA da je kampanja organizirana na ulicama 25 gradova u cijeloj BiH te da je cilj ove kampanje upoznati javnost o (ne)slobodi izražavanja i odgovornosti novinara, pravu građana na istinitu i pravovremenu informaciju i pravu građana da se žale na netačno i neprofesionalno izvještavanje medija.

"Ovakve kampanje mogu utjecati na svijest građana te novinare i probleme učiniti vidljivijim, a institucije su te koje mogu ponuditi rješenja. Pozvali smo institucije i udruženja koja se bave sličnim problemima, ali niko od njih se nije pojavio", dodao je Hadžić.

Građanima je podijeljen Kodeks za štampu i online medije, Žalbena procedura Vijeća za štampu u BiH i magazin Karike, koji realiziraju mladi novinari iz ONAuBiH.

Sve su veći pritisci na slobodno medijsko izvještavanje, veliki broj novinara radi za mala primanja ili bez ugovora, sve su češći fizički napadi na novinare, a nažalost, i ubistva novinara.

U posljednjih deset godina, ubijeno je više od 1.000 novinara diljem svijeta. Građani treba da budu svjesni da je svaki pritisak na novinare i gušenje slobode informiranja atak na demokratski razvoj društva i razvoj građanskih prava i sloboda.

Jedno od osnovnih prava građana je pravo na istinitu i pravovremenu informaciju. I demokratsko je pravo građana da se žale kada prepoznaju neistinito medijsko izvještavanje.

Povodom Svjetskog dana slobode medija, Lokalni tim Sarajevo, ONAuBiH, u suradnji s Vijećem za štampu u BiH, organizovali su i provođenje ankete na ulicama grada Sarajeva.

"Putem ankete će se realizovati istraživanje koliko su građani upoznati o svojim pravima i koliko su zadovoljni izvještavanjem samih medija", naglasio je Hadžić.

(Vijesti.ba/Fena)

Polaganje cvijeća i mirna šetnja u bivšoj Dobrovoljačkoj protekla bez incidenata

imageFoto: Anadolija

SARAJEVO - Manja grupa građana Sarajeva, raširila je danas zastave Republike Bosne i Hercegovine, uzvikivala "Bosna, Bosna" i pjevala bivšu himnu RBiH "Jedna si, jedina, za vrijeme polaganja cvijeća članova delegacije iz RS u bivšoj Dobrovoljačkoj, odnosno ulici ...

... Hamdije Kreševljakovića,  u znak sjećanja na stradale pripadnike bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Kako izvještava novinar agencije Anadolija, grupa se nalazila na drugoj straani rijeke Miljacke, a ceremonija obilježavanja stradanja pripadnika JNA, protekla je bez incidenata.

U organizaciji Pododbora Vlade Republike Srpske (RS) za obilježavanje značajnih datuma danas je u bivšoj Dobrovoljačkoj, odnosno ulici Hamdije Kreševljakovića, delegacija iz RS-a položila cvijeće i zapalila svijeće u znak sjećanja na stradale pripadnike bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), odnosno Vojske Jugoslavije, koji su se povlačili iz komande tadašnje Druge vojne oblasti u Sarajevu, izvještava novinar agencije Anadolija (AA).

Oko 100 osoba na čelu sa predstavnicima Vlade RS, mirnom šetnjom dijelom bivše Dobrovoljačke ulice, paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća prisjetili su se stradalih pripadnika bivše JNA. Događaj su obezbjeđivali mnogobrojni pripadnici policije.

Nešto dalje, pored spomen-ploče stradalim saborcima, cvijeće su položili i Fatihu proučili i bivši pripadnici ''Zelenih beretki'', koji su se nakon toga razišli. Pripadnici policije su, uoči dolaska delegacije iz RS, udaljili preostale građane koji su se nalazili u blizini mjesta predviđenog za polaganje cvijeća delegacije iz RS, preko mosta Drvenija, kako bi se otklonila svaka mogućnost incidenta.

Kako izvještava reporter agencije Anadolija, policija od ranih jutarnjih sati osigurava mjesto događaja. Na sarajevskim ulicama su pripadnici specijalne i regularne policije.

U samom središtu Sarajeva na svaki deset metara je po jedan pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo.

Nakon odavanja počasti delegacija iz RS bi se trebala vratiti u Miljeviće u Istočno Sarajevo gdje će im se obratiti predstavnici Vlade RS.

Nakon akcije oslobađanja predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića koji je 2. maja 1992. godine sa delegacijom zarobljen na aerodromu u Sarajevu, u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. godine došlo je do okršaja branitelja Sarajeva i pripadnika bivše JNA u kojem je stradalo sedam i ranjeno 14 osoba.

U jednom od svojih posljednjih intervjua prije smrti 2002. godine general Milutin Kukanjac, koji je kao komandant Druge vojne oblasti i naredio povlačenje JNA iz glavnog grada BiH, potvrdio je da je u Dobrovoljačkoj ulici stradalo šest osoba.

"Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome koliko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vrijeme je jednom da se kaže tačno, a to samo mogu ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali jedno sanitetsko vozilo. Poginuo je jedan vojnik - Tomović Zdravko iz Han Pijeska, tri pukovnika - Sokić Miro, Radulović dr. Budimir i Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik - Jovanić Boško, i jedna žena, muslimanka, Šuko Nurmela, koja je došla iz Zagreba sa tom komandom, i ona je rekla: "Ja neću nikakvu drugu vojsku, ja idem sa mojom vojskom, pa neka poginem". Znači, šest osoba je stradalo - od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, već ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke je nešto najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to objelodanim. "Novosti" nisu smjele, "Politika" - ma ni govora. "Televizija Srbije" - ma ni govora. "Radio Beograd" - ma kakvi. Do dan-danas", kazao je Kukanjac.

Tužiteljstvo BiH je obustavilo istragu protiv 14 osoba za slučaj Dobrovoljačka. Među njima su penzionirani general Armije RBiH Jovan Divjak i ratni član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić.

(Vijesti.ba/AA)

U Prijedoru ažuriranje podataka o ubijenim u logorima

imagePrijedor / Arhiv

PRIJEDOR - Udruženje logoraša "Prijedor 92“ započelo je projekt ažuriranja baze podataka o svim osobama s prijedorskog područja koje su ubijene u logorima smrti “Omarska”, “Keratermu”, “Trnopolju”, kao i u drugim mjestima zatočenja ili se njihov ...

... nestanak dovodi u vezu s logorima. Prikupljat će se i podaci o ubijenima pri transportu iz logora ka slobodi ili su iz logora odvedeni u nepoznatom pravcu, a kasnije nađeni ili im se od tada izgubio svaki trag.

S tim u vezi bit će oformljena arhiva sa svim podacima i za svaku ubijenu osobu otvorit će se poseban dosje.

Udruženje logoraša "Prijedor 92“ pozvalo je članove porodica da im dostave podatke o stradalim.

Ova arhiva je dio priprema buduće memorijalizacije navedenih logora. Osim što će biti korištena u tu svrhu, ona će biti dostupna i služit će svima koji se bave istražnim radnjama ili u edukaciji kadrova koji se bave ovom tematikom, navode iz ovog udruženja.

(Vijesti.ba/Fena)

U Memorijalnom centru "Kovači" proučena hatma-dova šehidima BiH

imageSarajevo

SARAJEVO - U okviru obilježavanja Dana Općine Stari Grad, u petak je u amfiteatru Memorijallnog centra "Kovači" proučena hatma-dova šehidima Bosne i Hercegovine. "Hatma-dovu učimo šehidima BiH, a naredne sedmice će biti proučen parastos i misa ...

... zadušnica u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji i Katedrali poginulim borcima BiH", kazao je za Fenu Nurudin Džiho, direktor "Fonda memorijala za zaštitu grobalja šehida".

Hatma-dovu proučilo je sedam imama iz baščaršijskih džamija, a uime Islamske zajednice obratio se Muris ef. Hadžibaščaušević, imam Ferhadije džamije u Sarajevu, koji je naglasio značaj učenja hatma-dove šehidima Bosne i Hercegovine kao najveličanstveniji čin.

"Put koji su zacrtali naši šehidi najbolja nam je pouka da mi koji smo ostali u životu, moramo da nastavimo tu lijepu tradiciju na unapređenju i čuvanju naše zemlje", kazao je ef. Hadžibaščaušević.

(Vijesti.ba/Fena)

 

 

03.05.2013.

POSLjEDNjE IZJAVE IZ BEOGRADA NA PUTU SHVATANjA DA JE BiH NEUPITNA

Posljednje izjave iz Beograda na putu shvatanja da je BiH neupitna

imageBakir Izetbegović

SARAJEVO - Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović poručio je danas u Sarajevu da BiH nije upitna nego je samo pitanje koliko će potrajati trenutna situacija u zemlji, naglašavajući kako su posljednje izjave iz Beograda na putu tog shvatanja, javio je novinar agencije Anadolija.

"BiH nije upitna. Kažu da je rat politika nastavljena drugim sredstvima. U BiH je ponekad politika rat nastavljen drugim sredstvima, a sad je pitanje koliko će to stanje još potrajati i kad će definitivno shvatiti da nema ništa od agresije, da nema ništa od nekih planova u ove dvije decenije. Mislim da se to vrijeme približava i mislim da su neke izjave koje smo dobili iz Beograda ovih dana upravo na tom putu “, pojasnio je Izetbegović.

Izetbegović je rekao da su se branioci BiH borili za svoju zemlju, za svoje dostojanstvo i za svoj ponos.

"Oni su se borili za svoju zemlju, dostojanstvo i ponos, da odbrane bazne vrijednosti. Da li su u to vrijeme mislili kako će to biti za nekih deset ili 20 godina ne bih rekao. Bili su napadnuti, hrabro su se borili i iznenadili su neprijatelje i one koji su planirali to u sedmicama ili mjesecima. BiH je odbranjena srcem i organizacijom", dodao je Izetbegović.

„Naravno da je danas daleko lakše odbraniti BiH. Prije svega nemate odlučnost takvu kod neprijatelja BiH kakva je bila prije 21 godinu. Postoji priznata BiH, oružane snage, svi ti državni sistemi, mehanizmi kojima se suverenitet, teritorijalni integritet brani. Postoji odlučnost, snažan patriotski blok koji je jači nego što je bio 1992. i 1993. godine i postoji dakle taj front onih koji ne vole BiH, koji je daleko slabiji nego što je bio prije 21 godinu", pojasnio je Izetbegović.


(Vijesti.ba/AA)

********************************

SDA: Ne postoji paralela između Kosova i RS-a

imageSDA

SARAJEVO - Stranka demokratske akcije (SDA) smatra da predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović u posljednje vrijeme daje veoma pogrešne i neodgovorne izjave u kojima pokušava povući paralelu između Kosova i entiteta RS.

"Očigledno u SNSD-u dolazi do panike zbog sve jasnijih i sve korektnijih stavova zvaničnika Republike Srbije o državnosti Bosne i Hercegovine do kojih je došlo nakon nedavne posjete člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića Beogradu", saopćeno je iz SDA.

SDA podsjeća Radmanovića i njegovog stranačkog šefa Dodika da se nikada neće moći uspostaviti paralela između pozicije Kosova i entiteta RS.

"Nikakvo "kompenziranje“ nije moguće i RS je i ostat će samo jedan od dva entiteta u BiH. Moralno-historijski razlozi onemogućavaju povlačenje takvih veza i paralela jer je nasilje na Kosovu učinila država Srbija, a u BiH srpska paradržava podržana od države Srbije! Svako nasilno povezivanje pozicije entiteta RS i Kosova može samo voditi novim konfliktima", stoji u saopćenju.

SDA također podsjeća tu dvojicu lidera SNSD-a da se ne može povlačiti nikakva paralela između položaja nekih evropskih regiona i entiteta RS jer ti regioni nisu nastali na genocidu, etničkom čišćenju, zločinima protiv čovječnosti, masovnim grobnicama, rušenju gradova, sela i bogomolja poput entiteta RS.

Osim toga, SDA garantuje da država Bosna i Hercegovina i svi njeni patrioti takav čin nikada ne bi prihvatili i našli bi načina da mu se efikasno suprotstave.

"Nikada Srebrenica neće biti nigdje drugo nego u Bosni i Hercegovini. Kao ni Prijedor, Kozarac, Foča, Višegrad, Bratunac ili bilo koje drugo mjesto u kojem je počinjen zločin nad Bošnjacima u vrijeme agresije na našu zemlju", saopćeno je iz Službe za odnose s javnošću SDA.

(FENA)

Cerić: Muftija Zukorlić svojim radom i djelovanjem vraća nadu i ponos Bošnjacima

imageMustafa Cerić

SARAJEVO - Povodom permanentne i pristrasne političke i medijske hajke protiv muftije sandžačkog Muamera ef. Zukorlića, predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić izdao je saopćenje za javnost u kojem se kaže:

- Narod koji je preživio genocid i koji se još uvijek bori za svoja osnovna ljudska prava nema pravo na naivnost i neodgovornost. Zato naivni i neodgovorni moraju shvatiti da ima ljudi u Bošnjaka koji su savjesni i odgovorni, koji su spremni i sposobni da se bore za osnovna ljudska prava svog naroda, jer ne prihvataju samonegaciju i podaništvo.

Muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić jedan je od prvaka u Bošnjaka koji je nebrojeno puta djelom pokazao da je savjestan i odgovoran, da je spreman i sposoban, da je mudar i hrabar da se na demokratski način bori za slobodu i prava ne samo Bošnjaka, već svih ljudi dobre volje. Oni koje to ne znaju, a željeli bi saznati, treba da posjete Novi Pazar i na licu mjesta se uvjere da je muftija Muamer ef. Zukorlić, sa vrijednim timom svojih saradnika, uspio za dvije decenije da uradi više nego iko drugi na očuvanju i razvijanju islamske tradicije Bošnjaka u Sandžaku i Srbiji, te na podizanju bošnjačke nacionalne svijesti, ne samo u Sandžaku već i na Balkanu i Europi.

Dovoljno je posjetiti Internacionalni univerzitet, Medresu "Gazi Isa-beg", Fakultet za islamske studije, mnogobrojne dječje vrtiće i vakufske humanitarne kuhinje za sve vjere i nacije u Novom Pazaru, pa razumjeti zašto su Beograd i neki njegovi "bošnjački" podanici nervozni. Oni su nervozni zato što se muftija Zukorlić usudio da stane na put daljoj diskriminaciji Bošnjaka u Sandžaku. Dovoljno je obići škole u Novom Pazaru sa nazivima "Vuk Karadžić", "Sveti Sava", "Stefan Nemanja", "Jovan Jovanović Zmaj", "Desanka Maksimović", u kojima su većinski bošnjačka djeca, zatim Gradsku biblioteku "Dositej Obradović'', Zavičajni muzej "Ras", pa shvatiti razmjere diskriminacije sa ciljem potpune asimilacije Bošnjaka u srpski nacionalni, kulturni, pa i vjerski okvir.

Suočiti se i hrabro se suprotstaviti toj vrsti svršenog čina (fait accompli), koji je kod nekih Bošnjaka otupio osjećaj za vlastiti nacionalni i kulturni identitet, mogu samo odvažni ljudi poput muftije Muamera ef. Zukorlića, koji svojim radom i djelovanjem vraća nadu i ponos Bošnjacima u domovini i svijetu. A oni u Bošnjaka koji nisu ni spremni ni sposobni da se suoče i suprotstave diskriminaciji protiv Bošnjaka ne samo u Sandžaku, već svugdje gdje ima Bošnjaka, neka se sklone, neka ne ometaju one koji hoće, znaju i mogu da nose emanet panbošnjačkog vjerskog, nacionalnog, kulturnog i povijesnog izazova. Njihova najbolja pomoć Bošnjacima je da im ne odmažu. Jer, dvije vrste ljudi su beskorisni: Oni koje ne znaju da vode i oni koji ne znaju da slijede.

Stoga, pozivam sve savjesne i odgovorne Bošnjake u domovini i svijetu da podrže one između nas koji znaju da nas vode putem slobode i časti nakon genocida.

Pozivam sve Bošnjake ma gdje bili da slijede one koji ih neće izdati i ostaviti kad im je najteže.

Pozivam sve Bošnjake da ne nasijedaju na političku i medijsku hajku protiv naših vjerskih, nacionalnih i kulturnih vrijednosti od onih koji se ne mogu ostvariti ni u čemu osim u napadu na vlastitu vjeru, naciju i kulturu, stoji u saopćenju za javnost koje je potpisao reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić, predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa.

(Vijesti.ba)

 

 

03.05.2013.

POMILOVANjE, LUDOM RADOVANjE

Čestitog katolika ne zanima ni oralno ni normalno

Pomilovanje, ludom radovanje

 
Photo: lib-art.com

U bilo kojoj drugoj državi, od onih koje se u geografiji nazivaju još i normalnim državama, riječ bi bila o neobično sumnjivim slučajnostima. To, naime, da nova vladajuća koalicija počne istraživati predsjednikove kriminalne radnje taman kad joj se ovaj otme parlamentarnoj kontroli, pa da na kraju bude uhapšen zbog korupcije taman kad koalicija potroši sve legalne modele da ga smijeni. U bilo kojoj od država koje se nazivaju normalnim, nešto od te dvije varijante bilo bi nemoguće: ili se predsjednik ne bi bavio trgovinom pomilovanja ili mu politički protivnici ne bi pakovali tako nešto glupo. Samo u Bosni i Hercegovini, eto, takva stvar ne samo da je moguća već je i realna

Photo: Dragan Kujundžić

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došla Barica kod novog župnika, don Stipana, da ispovijedi svoje grijehe. Lagala je, veli, a bogami i psovala. Dobro, kćeri, na to će mladi velečasni, za laganje izmoli dvadeset Očenaša, a za psovanje još deset, plus deset Zdravomarija. Barica, međutim, ne izlazi iz ispovjedaonice, sve se vrpolji u stolici, imam, kaže, još jedan grijeh za prijaviti, al’ taj je gadan. Nema toga grijeha, očinski će don Stipan, kojega dragi Bog neće oprostiti. Dobro, ohrabri se Barica, sagriješila sam bludno.

Kako bludno?, zainteresirao se velečasni. Tako, veli Barica, popušila sam jednome čovjeku. Baš popušila?!? Baš popušila. Stao se sad vrpoljiti don Stipan, nije još imao takav slučaj, ne zna on što bi Barici dao za pokoru, koliko se Očenaša i Zdravomarija daje za te stvari, pa se na kraju mašio za mobitel i nazvao biskupa. Hvaljen Isus i Marija, pozdravi mladi svećenik, vazda budi, odgovori biskup, htio sam pitati, zacrvenio se don Stipan, koliko mi dajemo za pušenje?

Za pušenje?”, na to će biskup. “Ne više od pedeset maraka”.

Slična se eto stvar, kažu advokati predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, dogodila nekidan i u njegovom uredu u zgradi Predsjedništva BiH.

Šta je bilo, agenti SIPA-e prisluškivali predsjednika Federacije na poslu, a znate i sami kako je to stresan posao, napadaju Budimira sa svih strana, pa gospodin predsjednik poželio malo, je li, opuštanja. I šta će, nazvao telefonom onaj, kako se zove, salon za masažu, da pita za cijene. Neki mu jalijaš s druge strane rekao da je taman slobodna neka Lidija, kod nje je oralno opuštanje toliko i toliko, analno toliko i toliko, normalno toliko i toliko, ali predsjednika to ne zanima, on je, veli, čestit katolik i samo bi malo tu Lidiju da pomiluje, pa pita koliko bi to koštalo.

A koliko bi vi ponudili, odgovorio tip, sad već malo i iznerviran. Gospodin Budimir se stao vrpoljiti, ne zna on koliko se daje za te stvari, pa na kraju – pogađate – zovnuo savjetnika Petra Barišića, hvaljen Isus i Marija, pozdravio Živko, vazda budi, odgovorio savjetnik, htio sam pitati, zacrvenio se predsjednik, koliko se obično plaća pomilovanje?

Photo: seebiz.net

Tako je to bilo, gospodine sudija, završio je Budimirov advokat. SIPA snimila telefonski razgovor, i po snimku ispalo da je predsjednik s nekim kriminalcem, vlasnikom javne kuće, pregovarao oko pomilovanja, pa zvao savjetnika Petra Barišića da pita koliko bi to koštalo.

Zbunjeni Živko pitao tada Barišića u koje to on salone tačno ide, i koliko onda košta pušenje, kad je pomilovanje četrdeset hiljada maraka, ali taj dio SIPA, normalno, izrezala.

Riječ je o političkoj namještaljci za uklanjanje Živka Budimira, to je svakome živom jasno, namjestili mu Lagumdžijini salon za masažu, pa konstruirali aferu. A nije na kraju ni u salonu bio.

Vidite, tih 5.600 konvertibilnih maraka koje su mu kasnije našli u onoj famoznoj torbici, to je sve nesporazum, gospodine sudija, nije naime Lidija nego Libija. Šta je bilo, za koji dan gospodin predsjednik putuje u službeni posjet Libiji, pa pitao Barišića koliko ima do Tripolija. Dvije hiljade osamsto kilometara tamo, dvije hiljade osamsto kilometara nazad, to je ukupno 5.600 km, odgovorio mu Barišić, a SIPA sve krivo čula, pa najprije ispalo da umjesto 5.600 km do Libije računa 5.600 KM za Lidiju, a onda još i da je naplatio što ju je malo pomilovao.

Ne zna se, naime, što je smješnije, a što tužnije u cijeloj imbecilnoj aferi oko predsjednika Federacije BiH: to što bi se predsjednik nečega, pa bila to i Federacija BiH, bavio prodajom predsjedničkih pomilovanja, ili to što bi se Lagumdžijina koalicija s Budimirom, kad već ne ide nikako drugačije, obračunavala namještanjem afere s prodajom predsjedničkih pomilovanja.

U bilo kojoj drugoj državi, od onih koje se u geografiji nazivaju još i normalnim državama, riječ bi bila o neobično sumnjivim slučajnostima. To, naime, da nova vladajuća koalicija počne istraživati predsjednikove kriminalne radnje taman kad joj se ovaj otme parlamentarnoj kontroli, pa da na kraju bude uhapšen zbog korupcije taman kad koalicija potroši sve legalne modele da ga smijeni. U bilo kojoj od država koje se nazivaju normalnim, nešto od te dvije varijante bilo bi nemoguće: ili se predsjednik ne bi bavio trgovinom pomilovanja ili mu politički protivnici ne bi pakovali tako nešto glupo. Samo u Bosni i Hercegovini, eto, takva stvar ne samo da je moguća već je i realna.

Cijela je jedna urbana mitologija ispisana o takvim stvarima, o našim snalažljivim ljudima koji nalaze rupe u uređenim demokratskim sustavima: čuli ste bezbroj sličnih priča, jedan je naš tako u Americi u mesara kupio deset kila jagnjetine, pa žicom sastavio cijelo jagnje i okrenuo ga na ražnju, drugi opet shvatio da zakon u civiliziranoj Švicarskoj nije predvidio bespravnu gradnju, pa sagradio kuću na Ženevskom jezeru. Hiljadu godina Amerikanci i Švicarci kupovali samo janjeće plećke i gradili samo s urednim dozvolama i papirima, i nitko se nije sjetio da sastavi jagnje ili sagradi kuću na državnoj zemlji.

Fotomontaža: E Che

Hiljadu godina dovijaju se tako svjetski predsjednici da nekako kontaktiraju mafijaše, a da stvar bude legalna. Sve dok se jedan naš nije dosjetio sasvim očigledne stvari: pomilovanja. Svi vladari svijeta imaju tu sretnu predsjedničku ovlast, da amnestiraju besprizorne kriminalce, stotinama godina oni tako primaju njihove posve legalne zahtjeve za pomilovanje, stotinama godina na neki zgodan državni praznik velikodušno potpisuju masovne amnestije, a tek se jedan “naš čovjek”, to snalažljivo mitološko biće, sjetio da se to može i naplatiti.

Jedino se još ne zna da li se takve sjajne zamisli – te naime da bi predsjednik mogao uzimati pare za pomilovanja – prvi dosjetio neki savjetnik Živka Budimira ili pak neki savjetnik Zlatka Lagumdžije. Ili, što je najvjerojatnije, obojica.

Kako bilo, na kraju popušio Budimir.

Ima i o tome zgodna priča: elem, otišao na kraju Živko kod svećenika, “vidite, don Stipane”, započe predsjednik, “nas dvojica se zapravo bavimo istim stvarima.” “Kako istim?”, začudio se velečasni. “Pa lijepo, i vi i ja opraštamo grijehe, odnosno udjeljujemo pomilovanja”, objasnio mu ovaj. “Pa sam htio da vas pitam, koliko kod vas košta da nekoga pomilujete?”

Jooj, to ćete morati pitati biskupa”, odgovorio mu don Stipan. “Ja vam znam samo za pušenje.”

******************************************

Zaokret u politici Vašingtona

SAD će naoružavati sirijske pobunjenike?

 
Hejgel: Naoružavanje pobunjenika, to je opcija
Hejgel: Naoružavanje pobunjenika, to je opcija
Photo: EPA/SHAWN THEW

Američki sekretar za odbranu Čak Hejgel priznao je da njegova vlada više ne odbacuje u potpunosti naoružavanje sirijskih pobunjenika, što je prvi put da jedan visoki američki zvaničnik javno rekao da SAD razmatraju naoružavanje pobunjeničkih snaga

Predsednik Barak Obama, koji je odbio takav predlog prošle godine, je rekao da Sjedinjene Države gledaju na “sve opcije”, prenosi BBC. 

U međuvremenu su se pojavile informacije da su sirijske snage izvršile masovne likvidacije u blizini grada Baniasa. U trenutku sve većih sukoba u Siriji u Vašingtonu se intenzivira debata o tome šta bi Sjedinjene Države trebale da rade. 

Turska testira uzorke krvi pacijenata iz Sirije koji su prebačeni preko  granice pre dva dana kako bi utvrdila da li su bili žrtve hemijskog  napada, saopštili su danas turski zvaničnici. Uzorci krvi su  poslati u Institut za forenzičku medicinu nakon što je nekoliko Sirijaca  zbog problema sa disanjem primljeno u bolnicu u gradu Rejhanliju u  provinciji Hataj duž sirijske granice.Govoreći u četvrtak, Hejgel je potvrdio da SAD preispituju svoje protivljenje naoružavanju pobunjenika, ali je istakao da nikakva odluka još nije donesena.  

“Naoružavanje pobunjenika, to je opcija”, rekao je on novinarima. “Preispitaćemo sve mogućnosti. Ne znači da ćemo to učiniti ili ne. To su teme koje se moraju koordinisati sa međunarodnom zajednicom: šta je moguće, šta može pomoći da se postignu (naši) ciljevi”.

Hejgel je to izjavio na zajedničkoj konferenciji za novinare sa britanskim ministrom odbrane Filipom Hamondom, koji je podsetio da Velika Britanija do sada nije snabdevala oružjem pobunjenike zbog embarga Evropske unije.

“Međutim, mi ćemo ponovo pregledati situaciju kada ta zabrana istekne za nekoliko nedelja”, dodao je on

Američki predsednik Barak Obama izjavio je dan ranije da postoje "neki dokazi" da je u sirijskom sukobu upotrebljeno hemijsko oružje, ali da nije poznato ko ga je i kako upotrebio. On je na konferenciji za novinare u Beloj kući upriličenoj povodom sto dana od početka drugog predsedničkog mandata, rekao da mora da bude siguran da ima sve podatke, pre nego što odluči kako da reaguje na informacije da je u Siriji korišćeno hemijsko oružje.

Barak Obama: Sve opcije su na stolu, hemijsko oružje je "crvena linija"
Photo: EPA/SHAWN THEW

"Imamo preliminarne podatke da je hemijsko oružje korišćeno u Siriji, međutim ne smemo da prenaglimo sa reakcijom dok ne budemo imali potpune informacije", kazao je Obama.

Prema njegovim rečima, ako SAD bez jakih dokaza krenu u akciju, to bi moglo da odvrati međunarodnu zajednicu od podrške aktivnostima Amerike. On je, ipak, naglasio da će SAD pokrenuti neke aktivnosti ako se dokaže da je režim Bašara al Asada koristio hemijsko oružje.

"Kada to kažem, mislim da bi u tom slučaju trebalo da razmislimo o širokoj lepezi opcija koje su nam na raspolaganju", rekao je Obama. Američki lider je dodao da je još prošle godine od Pentagona zatražio da se pripremi lista opcija za Siriju koja će biti upućena Beloj kući.

Obama je u četvrtak tokom posete Meksiku rekao da SAD “konstantno procenjuju situaciju za terenu kako bi se pronašao najbolji način da se pokrene politička tranzicija”.

“Kako gledamo dokaze sve većeg krvoprolića, potencijalnog korišćenja hemijskog oružja unutar Sirije, ja vam kažem da ćemo razmotriti sve opcije”, dodao je Obama.

Više od 70.000 ubijenih: Sukob u Siriji postaje sve krvaviji
Photo: EPA/ATEF SAFADI

Iako američki predsednik čvrsto isključuje vojnu intervenciju u Siriji, američki saveznici kao što su Katar i Saudijska Arabija već pružaju pomoć u oružju raznim grupama koje se bore protiv snaga predsednika Bašara al Asada. Pritisak na Vašington da reaguje povećao se poslednjih dana, nakon što su se pojavili dokazi da je Sirija koristila hemijsko oružje kao što je nervni gas sarin.

Obama je prošle nedelje obećao “energičnu istragu” po tom pitanju, upozorivši da bi to tako nešto “momentalno promenilo” politiku SAD, ukoliko se pokaže tačnim. 

Međutim, Hejgel i njegov britanski kolega su ukazali da postojeći dokazi o navodnom hemijskom napadu nisu dovoljni da se pokrene međunarodna vojna reakcija.

Hamond kaže da javnost i dalje pamti tvrdnje o oružju za masovno uništenje, koje su dovele do invazije na Irak 2003, iako su se na kraju pokazale kao lažne.  

“Postoji jak stav da moramo biti veoma jasni, sa veoma čvrstim dokazima pre nego što počnemo da pravimo planove i delujemo na osnovu tih dokaza”, rekao je on.

Sirijska vlada je odbacila tvrdnje da su njene snage koristile hemijsko oružje, saopštivši da zapadne optužbe “nemaju kredibilitet”.

Više od 70.000 ljudi je ubijeno od početka sukoba sirijskih snaga i pobunjenika u martu 2011. godine.

 

 

03.05.2013.

PORUKA IZ DOBROVOLjAČKE: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI NAŠE HEROJE

Jake policijske snage u Sarajevu
Poruka iz Dobrovoljačke: Nikada nećemo zaboraviti naše heroje





U bivšu Dobrovoljačku ulicu u Sarajevu stigla je delegacija iz manjeg bh. entiteta gdje su položili cvijeće i upalili svijeće. Kratko su se zadržali, a potom su u pratnji policije napustili grad. 

U koloni koja je stigla iz RS bila su tri autobusa i sve je proteklo bez ikakvih incidenata.

Iz Pododbora Vlade RS za obilježavanje značajnijih historijskih događaja ranije je najavljeno da se očekuje dolazak 200 osoba, međutim, na skupu se pojavilo jedva 50-ak osoba.

Kao i prethodnih godina, ovom događaju prisustvovali Petar Đokić, Staša Košarac, Aleksandra Pandurević...I ovaj put su predstavnici iz RS pokušali ispolitizirati slučaj oko Dobrovoljačke tražeći da Tužilaštvo BiH ponovo pokrene istragu te uhapsi sve aktere tog događaja uprkos tome što je Haški tribunal donio presudu da u toj ulici nikada nije počinjen zločin. Također je  državno Tužilaštvo prošle godine obustavilo istragu.

Pripadnici Zelenih beretki, njih svega 20-ak, stigli su u bivšu Dobrovoljačku nešto prije 10.00 sati. Položili su cvijeće i obilježili godišnjicu stradanja svojih saboraca nakon čega su se mirno razišli.

U trenutku kada je delegacija iz RS polagala cvijeće, nekoliko pripadnika Zelenih beretki i građana okupila se s druge strane Miljacke kod mosta Drvenija. Razvili su dvije zastave s ljiljanima i pjevali pjesmu "Jedna si jedina"...

Oni već 21 godinu 3. maja obilježavaju godišnjicu smrti heroja koji su odbranili Sarajevo od agresora.

Faruk Delić, predsjednik Patriotske lige KS, rekao je da su 2. i 3. maj najznačajniji datumi za Sarajevo i cijelu BiH.

Ponovio je da je na ovaj datum osujećen plan agresora da porobi građane Sarajeva. Dodao je da se obilježavanjem stradanja pripadnika bivše JNA u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj želi izjednačiti žrtva i agresor.

Po njegovim riječima, međunarodna zajednica je jasno dala do znanja da u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj nije počinjen nikakav zločin.

"Neće biti nikakvih provokacija. Mi činimo danas ono što smo činili godinama unazad. Ovi koji tu dolaze u posljednje tri godine nas ne zanimaju. Tu smo da se prisjetimo naših heroja i šehida", rekao je Dževad Topić Topa, branilac Sarajeva.

Podsjetimo, prošle godine policija je ove dvije skupine odvojila kordonima. Uprkos tome, došlo je verbalnih uvreda, ali bez većih incidenata. Portparol MUP-a KS Irfan Nefić najavio je da će policija poduzeti široke mjere osiguranja kako bi sve prošlo u najboljem redu. U bivšoj Dobrovaljačkoj primijetno je veliko prisustvo policije, ali sve protiče mirno i dostojanstveno.

U Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. godine stradalo je sedam i ranjeno 14 osoba. Tužilaštvo BiH je obustavilo istragu protiv 14 osoba za slučaj Dobrovoljačka. Među njima su Jovan Divjak i Ejup Ganić.

Iako je istraga protiv 14 osoba obustavljena, iz Tužilaštva BiH je najavljeno kako se istraga o Dobrovoljačkoj nastavlja dok se ne pronađu počinioci i odgovorni za ubistvo sedam i ranjavanje 14 osoba.

*******************************

///////////////////////////////////////////////////////////////

Dvije delegacije, jedna istina
Zelene beretke opet zapjevale "Jedna si jedina"
FOTO: I. Šebalj
Zelene beretke opet zapjevale "Jedna si jedina"

Dvije delegacije, jedna istina
Zelene beretke u Dobrovoljačkoj opet zapjevale "Jedna si jedina"
Delegacija iz Republike Srpske i danas je u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu položila cvijeće i upalila svijeće.
Iako je ta vještačka delegacija svake godine sve malobrojnija ne odustaje se od pokušaja da se falsificira historija i nametne teza kako su heroji odbrane Sarajeva zapravo bili napadači na "nevine" pripadnike JNA.
S druge strane, pripadnici Zelenih beretki, također su položili cijeće u Dobrovoljačkoj i obilježili godišnjicu stradanja svojih saboraca nešto prije 10:00 sati.
U trenutku kada je delegacija iz RS polagala cvijeće, pripadnici Zelenih beretki i građani s druge strane Miljacke razvili su dvije zastave s ljiljanima i zapjevali: "Jedna si jedina"...
Pogledajte video...
http://www.youtube.com/v/EJJJDtvbIO4

Delegacija iz Republike Srpske i danas je u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu položila cvijeće i upalila svijeće.

Iako je ta vještačka delegacija svake godine sve malobrojnija ne odustaje se od pokušaja da se falsificira historija i nametne teza kako su heroji odbrane Sarajeva zapravo bili napadači na "nevine" pripadnike JNA.

S druge strane, pripadnici Zelenih beretki, također su položili cijeće u Dobrovoljačkoj i obilježili godišnjicu stradanja svojih saboraca nešto prije 10:00 sati.

VEZANI TEKST: Poruka iz Dobrovoljačke: Nikada nećemo zaboraviti naše heroje

U trenutku kada je delegacija iz RS polagala cvijeće, pripadnici Zelenih beretki i građani s druge strane Miljacke razvili su dvije zastave s ljiljanima i zapjevali: "Jedna si jedina"...

************************

//////////////////////////////////////////////////////

Turističke agencije pripremile ponude za Rigu
Rasprodate sve karte za utakmicu s Latvijom
I u Rigi neće izostati podrška našoj nogometnoj reprezentaciji
FOTO: Arhiva
Rasprodate sve karte za utakmicu s Latvijom

Turističke agencije pripremile ponude za Rigu
Ž2 = Rasprodate sve karte
        za utakmicu s Latvijom
Ž3 = Avionski aranžmani popunjeni, ostalo jedino putovanje autobusom
Ž7 = I u Rigi neće izostati podrška našoj nogometnoj reprezentaciji #fanatikosi 03#
Euforija pred utakmicu nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine s Latvijom, koja će se odigrati na stadionu Skavsta u Rigi 7. juna, već dobiva svoju dimenziju.
Ž4 = Dva noćenja
Zbog izuzetno velike potražnje, bh. turističke agencije bile su vrijedne pa su navijačima osigurale bogate ponude. Kako saznajemo, karte su već rasprodate!
Turistička agencija "Centrotours" za ljubitelje nogometa pripremila je dva aranžmana, trodnevno putovanje avionom i šestodnevno autobusom, a ulaznicu za utakmicu osigurava agencija.
Prema riječima direktora ove agencije Muamera Lutvića, putovanje avionom je rasprodato, dok još ima mjesta za one koji se odluče putovati autobusom.
- Polazak je planiran za 6. juni, a povratak dva dana kasnije. Avionski aranžman koštao je 1.295 KM, dok je autobusom jeftiniji - 375 maraka. Osim putnih troškova, osigurali smo i dva noćenja, i to u Varšavi i Rigi, te doručak - pojasnio je Lutvić.
Ž4 = Bodrenje Zmajeva
On je istakao da je zainteresiranost građana za ovo putovanje počela čim su karte puštene u prodaju.
- Izgleda da za bodrenje Zmajeva bh. građanima ništa nije teško - kazao je Lutvić.
Slično su nam kazali i u ostalim bh. turističkim agencijama koje su pripremile aranžmane za Latviju.
- Za Zmajeve se i posljednja marka u džepu odvaja za putovanje i bodrenje Džeke i Pjanića - kazao je Haris, kojeg smo zatekli s prijateljem ispred jedne bh. turističke poslovnice dok su razgovarali o putovanju u Rigu.
Ž8 = S. B.

Euforija pred utakmicu nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine s Latvijom, koja će se odigrati na stadionu Skavsta u Rigi 7. juna, već dobiva svoju dimenziju.

Dva noćenja

Zbog izuzetno velike potražnje, bh. turističke agencije bile su vrijedne pa su navijačima osigurale bogate ponude. Kako saznajemo, karte su već rasprodate!

Turistička agencija "Centrotours" za ljubitelje nogometa pripremila je dva aranžmana, trodnevno putovanje avionom i šestodnevno autobusom, a ulaznicu za utakmicu osigurava agencija.

Prema riječima direktora ove agencije Muamera Lutvića, putovanje avionom je rasprodato, dok još ima mjesta za one koji se odluče putovati autobusom.

- Polazak je planiran za 6. juni, a povratak dva dana kasnije. Avionski aranžman koštao je 1.295 KM, dok je autobusom jeftiniji - 375 maraka. Osim putnih troškova, osigurali smo i dva noćenja, i to u Varšavi i Rigi, te doručak - pojasnio je Lutvić.

Bodrenje Zmajeva

On je istakao da je zainteresiranost građana za ovo putovanje počela čim su karte puštene u prodaju.

- Izgleda da za bodrenje Zmajeva bh. građanima ništa nije teško - kazao je Lutvić.

Slično su nam kazali i u ostalim bh. turističkim agencijama koje su pripremile aranžmane za Latviju.

- Za Zmajeve se i posljednja marka u džepu odvaja za putovanje i bodrenje Džeke i Pjanića - kazao je Haris, kojeg smo zatekli s prijateljem ispred jedne bh. turističke poslovnice dok su razgovarali o putovanju u Rigu.

 

 

03.05.2013.

RIJEČI U RATU, RIJEČI U MIRU

Sto godina samoće i pisanja

Riječi u ratu, riječi u miru

 
Photo: www.anhava.com

Riječi su za mene imale iscjeliteljsku, šamansku moć. Tako su djelovale i mojim bliskim prijateljima. Riječi su bile naša utočišta. Tamo si se mogao osjetiti besmrtnim, za razliku od stvarnosti u kojoj je ljudsko tijelo imalo leptirski vijek trajanja. Svaki leteći komad metala bio je besmrtniji od čovjeka. Flaša piva je imala bolju i zagarantovaniju budućnost od ljudskog tijela. Zato su riječi bile neuništive, i nama su davale takav osjećaj, bez obzira koliko je on bio iluzoran. Kako ne vjerovati u iluzije kada ti ništa drugo ne preostaje. Vjerujem da je jedina minijaturna razlika između čovjeka i životinja to što čovjek može da sanjari i da vjeruje da nada za život postoji do posljednjeg trenutka. Da umire vjerujući u svoje snove

Photo: Stock

Teško se oteti utisku da nema ništa besmislenije od javnog čitanja poezije onako kako se to običava dešavati kod nas. Bilo je vrijeme, nekad davno, prije deset godina kada je čovjek mogao uživati u javnom nastupu, opsjednut tremom, fizičkom nervozom koju nije bilo moguće sakriti. Kada su nastupi imali neko zadovoljstvo i čar za publiku i autora. Kada sam čitajući svoju poeziju osjećao duboku povezanost sa riječima koje izgovaram pred masom nepoznatih ljudi. Kada sam vlastite riječi doživljavao kao živa bića, osjetio bih u njima pulsiranje svoje krvi, i tkivo koje sam godinama ugrađivao u riječi. Tada me bilo sramota smatrati se pjesnikom / piscem, jer sam gajio sveti odnos prema tim riječima, i nisam ih želio oskvrnuti ugrađujući svoje biće u njihovo istinsko značenje. Bilo me sramota i zato što su te riječi, s druge strane, bile potpuno ofucane, prezrene, ismijavane, i koje su na kraju dobile lakrdijaški oreol pijanaca, budala, smrdljivih i poderanih ljudi koji bauljaju na samom dnu ljudske stvarnosti u potrazi za anđelom patnje koji će im ukazati na svjetlosnu stazu inspiracije, dobrog stiha i pjesme.

Gajio sam svetačku posvećenost spram riječi. Mislio sam da su riječi nedodorljiva, vasionska bića koja treba iznova otkrivati i prenositi ih na papir. Mislio sam također da su riječi i malo kamenje kojima ću napraviti sitne spomenike svojim poginulim prijateljima. Mislio sam da su riječi tajanstveni sastojci noći u kojima smo bili u potrazi za neuhvatljivim ljudskim identitetom. Još tokom rata sam učio neobične riječi, vadio bih ih iz rječnika stranih riječi i zapisivao u crni notes. Poslije bih ih izgovarao u mislima, mantrao ih u beskonačnim i besciljnim stražarskim noćima kada ti svjetlost zvijezda predstavlja najprisnija živa bića, u šumama gdje se svako drvo čini demonom koji samo što nije prohodao i udružio se sa tvojim neprijateljem. Tako su drveća izgledala zimi. Gola i prijeteća. A ja bih razmišljao o zvuku kojeg proizvodi riječ: Astragal.

Photo: art-dbase.net

Riječi su za mene imale iscjeliteljsku, šamansku moć. Tako su djelovale i mojim bliskim prijateljima. Riječi su bile naša utočišta. Tamo si se mogao osjetiti besmrtnim, za razliku od stvarnosti u kojoj je ljudsko tijelo imalo leptirski vijek trajanja. Svaki leteći komad metala bio je besmrtniji od čovjeka. Flaša piva je imala bolju i zagarantovaniju budućnost od ljudskog tijela. Zato su riječi bile neuništive, i nama su davale takav osjećaj, bez obzira koliko je on bio iluzoran. Kako ne vjerovati u iluzije kada ti ništa drugo ne preostaje. Vjerujem da je jedina minijaturna razlika između čovjeka i životinja to što čovjek može da sanjari i da vjeruje da nada za život postoji do posljednjeg trenutka. Da umire vjerujući u svoje snove.

Vjerovao sam da ću čitanjem i pisanjem nadići stvarnost koja me okruživala. Da će možda riječi, ako ništa drugo, napraviti neprobojni omotač oko moga tijela, barem za neko vrijeme, dok vidim više izlazaka sunca, rosu na jutarnjoj travi kroz koju prolazimo prema stražarskom mjestu ispod Kobiljnjaka, kroz dolinu koja može stati na špicu omladinske serije Grizzly Adams, dok se iz pozadine čuje pjesma Maybe Thoma Pacea.

Dugo je trajala moja sveta vjera u riječi, u poetsku moć riječi. Dok je Farah bila u bolnici mislio sam joj odnijeti Plejadu poljskih pjesnika XX stoljeća u izboru i prevodu Petra Mioča iz Splita, ali nisam nikad stigao do njene bolničke sobe. Plus moje nove pjesme iz rukopisa Transsarajevo, naivno vjerujući kako će joj čitanje pjesama pomoći da se lakše bori protiv bolesti. Teško mi je danas shvatiti takvu bezumnu vjeru u riječi. I dalje vjerujem u riječi, ne baš tako naivno kao prije, čemu je “krivo” i višegodišnje profesionalno bavljenje pisanjem kada se mnoga zadovoljstva izgube, jer te život pomalo izlomi. Pa onda proklinješ sebe i svoj izbor da budeš to što jesi. Da budeš one riječi o kojima si nekad razmišljao s najdubljim strahopoštovanjem: pjesnik i pisac. Trebalo mi je sto godina i samoće i pisanja da bih se prihvatio ovakvim kakav jesam. I to sam uradio tek nakon solidnog broja knjiga i svega što ide uz to. Ne znam ko je rekao, ali mi se sviđa: “Sumnja je najveći oblik vjere.” Sumnja u vrijednost onog što pišeš je pokretačka snaga pisanja, barem je kod mene tako. Samo amateri vjeruju da je tek napisan tekst zauvijek završen. Luđački rad je jedino što poštujem. Taj rad je inspiracija koju svi rado spominju. Izvan toga stanuje amaterizam, prosjek i trash literatura.

Photo: Stock

Zato ne volim literarna dešavanja kada se čitaju riječi koje nemaju nikakvog značenja. One koje samo vise u zraku sekundu-dvije i zatim nestaju propadajući do zamišljenog centra svemira koji i ne postoji. Sav taj napor da se nešto kaže pred publikom koja je, manje-više, poprilično nezainteresovana, pogotovo ne za ego anonimnih pjesnika i svih koji to žele biti. Amateri i loši pjesnici su nanijeli najveću štetu poeziji. Odioznost ljudi prema poeziji dolazi upravo od ovakvih “pjesnika”. Onih koji pišu i mrmljaju nerazumljivu poeziju, koja im je kapnula iz božanskog uda. Zaista me je sramota kada moram čitati vlastitu poeziju, na što počesto pristajem iz sasvim prizemnih razloga, jer od metafore ne možeš platiti račun za centralno grijanje. I onda se osjećam nezgodno, kao da sam nešto izdao, slagao samoga sebe. Čim se pojave prvi jeftini roboti kupiću dva komada, i slaću ih umjesto sebe na književne večeri. Njima neće biti nezgodno. A ja ću biti daleko, na sigurnom mjestu. Tamo gdje još postoji vjera u iscjeliteljsku moć riječi.

****************************************

Medijska ćeranija Emira Kusturice

Jadi mladoga konvertera

 
Photo: Novosti/A.S.

Vukotić, Kusturica i kompanija izabrali su nadolazeće leto kao dobar tajming za lako štivo, što jeste prvenstveni utisak posle čitanja Emirovih jada, knjiških, ne životnih. Ove druge u svojim pisanijama izbegava poput Sarajeva. U najširem luku

Čovek od reči, Emir Kusturica, pogođen posred svoje sveslovenske duše, najavio je, kao što je poznato, rastanak sa intervjuima i ne samo s njima, već i sa sićušnim državnim prirodnim dobrom zvanim Park prirode Mokra Gora. O Skijaškom savezu Srbije majke da i ne govorimo. Dobro, pogodilo ga, dešava se to i u boljim kućama.

Najava te odluke čvrsta je kao kamen u Andrićgradu, a data čitavih sedam dana pre famoznog intervjua kod Matije starog kćeri, proverene istomišljenice i voditeljke Utiska nedelje na nekadašnjoj Veranoviziji.

Istovremeno, na jednom drugom tv kanalu sa nacionalnom frekvencijom, igrom pukog slučaja emitovan je film Crna mačka beli mačor, snimljen još u prednemanjićkoj fazi slavnog reditelja, a do sada prikazivan kao svojevremeno film Slavica, svega nekoliko stotina puta. Tako je u nedelju uveče, dok je većina Srbalja pravila planove o višednevnom prazničnom plandovanju, zaista bilo teško tek tako preskočiti uvređenog velikana, bar kad su elektronski mediji u pitanju.

Dodamo li tome tek započetu promociju njegove sada već druge po redu knjige (što sluti da će ih biti još), žurci dakle nema kraja. Tu su, naravno, krajnje pozitivne recenzije u vazda naklonjenoj Politici, o Novostima koje su izdavač ne bi trebalo trošiti misli a kamoli reči. Možemo slobodno reći da je svemedijski prisutan u danima uoči svog famoznog poslednjeg intervjua. Sasvim je drugo pitanje šta želi javna ličnost koja gromoglasno čitavu sedmicu najavljuje the last one.

Povlačenje? Hm... nešto nisam siguran. Istina, nisam upijao baš sve što je u Utisku izgovorio uvaženi Profesor, no čini mi se da je najsujetniji među domaćim filmadžijama i prirodnjacima ponosno ponavljao kako više neće biti intervjua, a ne trajnog medijskog odsustva, daleko bilo. Em nešto takvo ne ide uz njegov psihološki profil, em imamo i drugih potvrda.

Photo: Stock

Kao u nekadašnjem hitu Bijelog Dugmeta - Emir dakle odlazi, ali ne kao prije, ovaj put zauvijek sad plačite intervjui, više nikad vam neću doć...

Ova lična drama koju je kao ekstrovertan tip zdušno podelio sa svojim sunarodnicima-gledaocima verovatno krije neku začkoljicu. Krajnje predvidivu, uzmemo li u obzir dosadašnja iskustva i njegova naknadna pseudofilozofiranja kojima je više nego sklon, kad god proceni da je potrebno oprati se. A povoda je, hvala na pitanju, bilo.

Može li Kusturica bez medijske pažnje? To čak nije ni retoričko pitanje.

Željan pažnje, gladan slave kao da ih nikad imao nije - ili kako je jednom prilikom sasvim mokrogorski a opet originalno izjavio u tzv. Sudu na jednom od  ročista protiv e-novina – Ja volim kad me vole. Mož si mislit. Misao dostojna jednog Šopenhauera.

Dakle, ako se ne varam, nije posle svih moralnih sunovrata odlučio da je pojedinih vrsta eksponiranja bilo dovoljno, pa recimo najavio odlazak u potpunu medijsku izolaciju.

Bilo je u osvit ratova na našoj kulturnoj sceni umetnika koji su se dobrovoljno odlučivali na takav korak, svako iz svojih razloga, a da pritom, za razliku od Kusturice, ni najtanjom niti nisu bili povezani sa organizovanim zlom koje je usledilo. Recimo, Emirov kolega iz sveta filma, glumac Bekim Fehmiu, takođe Sarajlija. Dok je rediteljev senzibilitet ali i moral, kako sam reče u poslednjem Utisku kod Matije starog kćeri, nešto malko drugačiji. Kod slavnog glumca osim  elementarnog poštenja u smutnim vremenima postojalo je i nešto drugo -svojevrsna moralna vertikala, te je njegovo dvodecenijsko odsustvo bilo jaka vrsta poruke, potvrđena ličnim primerom i neupitnom istrajnošću, a tako okončavajući potezi za karijeru poslednje je na šta bi Kusturica mogao pomisliti. Ni u magnovenju.

Vispreni Kusta odlučio je da intervjua, parka prirode, te skijaške platice u istoimenom Savezu više neće biti. A sve drugo ostaje.

Poput uvređene mlade, duboko pogođene nepravdom Državne revizorske komisije hrabro je lupio šakom o sto i odrekao se najvrednjijeg od svega – dakle, intervjua.

Posed, kao i sve drugo stečeno taktičkim prijateljstvima i kontaktima sa establišmentom kao takvim, mudro je zadržao.

Dakle, pogodi ga takva država poput Srbije (čitaj nova Vlada), zato što zlobna kakva jeste, revizorski zakera za sitnicu od nekoliko tisućica eura uočenih nepravilnosti, a zatvara oči nad činjenicom da je širom sveta poznati filantrop Kusturica u pomenuti park prirode uložio svojih milion i sedam stotina hiljada eura. Treba mu verovati na izgovorenoj reči.

I to je ključni detalj  naručenog intervjua u Utisku kod Matije starog kćeri.

Jednostavnije rečeno, Srbi, sve sam Vam dao, uključujući i svoje konvertitstvo, a vi me prozivate za sitniš koji nije dovoljan ni za održavanje rendžerskog a mog helikoptera.

Sramota. Stoga ću vas kazniti najvrednijim. Moje priče više biti neće, ali samo one u formi intervjua, pa vi vidite. Ali montanjar te andrićevac u meni ne dozvoljavaju mi da nestanem u potpunosti.

Photo: Stock

Stoga ćeraćemo se još, što bi rekao njegov Šerlok Holms iz uglednih akademskih krugova.

Istina, ostaje skromna privatna prćija – ostaje Drvengrad, Kustendorf, Andrićgrad, brojni restorani, ski staze te hoteli i hotelčići na obe pomenute lokacije, izgrađeni uglavnom budžetskim novcem i Srbije i Mrske, njemu tako dragih i dobroćudnih Srba, jer od nečeg se živeti mora.

I bi reč. Bećković beše u pravu. Ne Olja, već Matija ovog puta. Poznati poeta, nosilac dektetivske kape. U slučaju najmlađeg nemanjića pomenuto ćeranje svodi se na objavljivanje nove knjige. Što sve deluje kao najava mogućnosti da uđe u niz, a onda sve postaje moguće. Blago kritičarima.

Sto jada nosi naslov poslednjeg spisa slavnog prirodnjaka. Sedmicama gromoglasno najavljivan od Bekovih Novosti, koje su Emirov prvi literarni pokušaj prodali u nešto više od sto hiljada primeraka. Koliko je među brojnim kupcima bilo i čitalaca, sasvim je drugo pitanje.

Vukotić, Kusturica i kompanija izabrali su nadolazeće leto kao dobar tajming za lako štivo, što jeste prvenstveni utisak posle čitanja Emirovih jada, knjiških, ne životnih. Ove druge u svojim pisanijama izbegava poput Sarajeva. U najširem luku.

Dakle, šta jedan najobičniji čitalac-amater može pomisliti posle ove knjige priča u pokušaju?

Photo: EPA/Christophe Karaba

Svakako ništa nalik hvalospevu u Politici, po kojoj Kusturica novim uratkom očarava ništa manje nego u svojim filmovima.

U Sto jada zaista provejava izvestan broj autorovih autentičnih jada, koje nam je prezentovao još svojim megahit prvencem Smrt je neprovjerena glasina i ništa više. Zašto jada? Neki su deplasirani, neki providni do sarajevske Gorice i nazad, a svi zajedno mnogo puta tendeciozno provučeni u bezmalo svim pričama. A to su ponovo mržnja prema Titu, dvojak odnos prema Jugoslaviji već prema potrebi, pripadnost srpskom narodu, refleksije na sarajevsko detinjstvo, minuli rat... pa do čistih fantaziranja - što je, naravno, njegovo neotuđivo pravo. Pokušaja pranja fleka i flekica iz sopstvenog života ima na manje mesta nego u prvoj knjizi, i to je najveće uočeno dostignuće, moglo bi se reći.

Pisano na tragu Hrabala, neizbežnog Andrića, Felinija, Ćopića, Sidrana, Hašeka i ko zna koga. Uvijeno oblandom kusturicarstva, što je autoru sasvim dovoljno. A biće i kupcima.

Odsustvo stila, otrcane duhovitosti, recikliranje sopstvenog prvenca - to su prve asocijacije na Sto jada Emira Kusturice. Prava tezga, takoreći tezgica. Uspeh mu je zagarantovan. Kao i toliko puta do sada.

A najavljeni prestanak davanja intervjua, nekako zgodno ispada dobra reklama za tek izašlu knjigu.

No, dobro. Život je ionako pun slučajnosti. Nepovezanih. Emir to najbolje zna.

 

 

03.05.2013.

MORALNI I SOCIJALNI BESMISAO KNjIŽEVNOSTI

Moralni i socijalni besmisao književnosti (2)

Autonomna oblast Umjetnost

 
Photo: Katerina Velaora

Oni se nisu mogli pomiriti, duševno, sa objektivnim besmislom njihovog rada, i otud su, čini mi se, i pravili ponajviše te majmunske (ili pjesničke, kako vam volja) teorije idealnog društva. Oni su glupavo, naivno, tumačeći fašizam priklanjali se – i to najčešće nisu radili kroz svoje pjesme, jasno: imperativ individualizacije iskaza je protivrječan emitovanju reakcionarnih stereotipa i samo diletant može odvojiti formu od sadržaja, potpuno, i reći da Matija Bećković iako ima ”krmeće ideje” u pjesama, ipak ima ”jak jezik” (?) u poeziji – oni su se, dakle, priklanjali politikama koje su još više protivrječne književnosti, autonomiji umjetnosti negoli je to građansko demokratsko društvo. Malarme (isp. njegovu biografiju), na primjer, ili Džojs (isp. slučaj pozivanja Džojsa u Irsku akademiju), oni su bili zagovornici autonomije književnosti, i nisu bili promotori ma kakvih ideologija, a opet su bili dovoljno lucidni i snažni karakteri da ne prave političke avanture jednog Ezre Paunda koji je sebi umislio da je srednjovjekovni trubadur i čeznuo je za Medičijima. Imao je, dakle, pamet neke kamenite Madone

Ako nisam bio dovoljno jasan, onda ću reći i izravno: plediram na ovom mjestu za besmislenu književnost, za umjetnost radi umjetnosti, za jednu književnost koja će proizvoditi utiske kakve samo književnost može proizvoditi, za jednu poeziju čiji će sadržaji biti različiti od sadržaja kanalizacije. Plediram za jednu liriku koja neće uobličavati ovaj ili onaj moral, tek onako, ne obraćajući pažnju na svoju formu, tj. svoj sadržaj, na njihovu samosvojnost, tj. emitirajući ideje koje su joj preegzistentne, već će razlikovati od svega što ona nije, i od onoga što je ona bila. Znači, ne zazivam buduću, našu, književnost očekujući od nje da oponaša Bodlera ili Poa, da imitira njihove forme, tj. sadržaje, niti smatram da je svaki esteticizam bio plodonosan i da je bio prava književnost. Naprotiv! Držim da je ideja o autonomiji književnosti, u svom historijskom razvoju, pogrešno tumačena i da je zato vodila mnogim zabludama. Zato i smatram da je potrebno pledirati za nju jedino ako je pažljivo postavljena, u stanovitom njezinom obliku, a ne bilo kako, tj. ne vraćajući dignitet svim očitovanjim esteticizma u istoriji književnosti. Mislim da je do apsolutne negacije esteticizma u savremenoj književnoj teoriji, došlo upravo stoga što je pojam ”umjetnost radi umjetnosti” shvaćen, apsolutistički, pogrešno, kao ”umjetnost o umjetnosti”, a ne kao kao – što je moje tumačenje i što je, čini mi se, logički uvjet postojanja umjetnosti, književnosti, tj. njezina diferencijalnost – dakle, a ne kao umjetnost radi (efekata, sadržaja, značenja) umjetnosti. Mislim da je zapravo do smrti književnosti u našoj, savremenoj, književnosti došlo upravo zbog tog pogrešno postavljenog pojma esteticizma od strane književnih (?) teoretičara i samih pisaca književnosti (?), i da je njihov pojam angažmana banalan jer je formiran kao prosti negativ tog banalno pojmljenog esteticizma. Ja ni ovdje ne govorim da je to plod njihove zle namjere, već je to prije plod kulturno-tehnološko-historijskog razvoja. I možda njihove misaone lijenosti, ako već ne invalidnosti, kukavičluka, i svakako neobrazovanosti koje ovo društvo neobično voli, jer joj je takvo poluznanje funkcionalno, jer tako banalno shvaćena ”angažovana književnost” ima smisla, za društvo. Ovo.

Photo: Branka Kurz

(Pišem sad jednim analitičkim jezikom sugerišući da moja negacija ”angažovane” književnosti nije samo pobuna jedne književne generacije protiv druge. Nije ovo samo pobuna koja svoje razloge izvodi iz oblasti mog emocionalnog života, niti ovaj moj tekst mislim kao retoričku negaciju, već bih volio da se to shvati kao logičko osporavanje. Ako je teorija na kojoj počiva naš angažman, u svom antiformalističkom i antiesteticističkom zanosu, ukinula imperativ razlike između književnih i neknjiževnih verbalnih pojavnosti, ako je ta književna teorija zasnovala svoj pojam ”angažmana” kao negativ nedijalektički i banalno shvaćenog pojma ”umjetnosti radi umjetnosti”, onda se više ne bunim samo ja protiv te književne teorije i njezine angažirane književnosti, već to čini, još kako, i sama logika sa svojim zakonima, što će reći bune se sami zakoni stvarnosti. Ne može se govoriti i misliti da postoji stvar A ako se ona, kvalitativno, ne razlikuje od stvari B, kao što se djela naše angažovane književnosti svojim značenjima ne razlikuju, kvalitativno, od značenja neknjiževnih tekstova, a govori se kako je ta ”književnost” ipak književnost. To ”ipak je” nema logičkih temelja.)

Dakako da su u historiji književnosti postojala očitovanja ekstremistički shvaćenog pojma autonomije književnosti, i da je takav esteticizam bio krajnost, da je, težeći apsolutu, taj pojam, takav, samoga sebe obesmislio; da je obesmislio svoju početnu motivaciju. Na primjer, Teofil Gotje. On je, jednako kao i Bodler, osvijestio objektivno protivrječje između književnosti i građanskog društva i njegovih vrijednosti. Teofil je, baš kao i Šarl, itekoliko bijesan na društvo koje je obesmislilo, omalovažilo, ismijalo, pjesnika, tj. njega, Gotjea. On je, međutim, za razliku od Bodlera, osjećajući prevelik bijes, odlučio da protestvuje tako što će svoju poeziju potpuno razvezati od te, buržoske, stvarnosti: neće, dakle, čak više ni pisati o njoj, nikako, o stvarnosti u kojoj živi, nimalo, već će pisati upravo o tome što je ta stvarnost negirala, pisat će o umjetnosti. Pisat će o umjetnosti svjetova koji nisu Francuska iz 1857. godine. ”Više volim”, piše Gotje u predgovoru za Mademoiselle de Maupin, ”kinesku vazu nego mnoge druge vaze koje mi služe, iako su na njoj zmajevi i mandarini.” Ili: ”Vrlo bih se, kao Francuz i kao građanin, odrekao svojih prava da bih vidio originalnu Rafaelovu sliku.” Ili: ”Više volim zvuke violine i baskijskog bubnja nego predsjednikovo zvonce.” To je jedna totalna pobuna protiv građanske stvarnosti, jedno mišljenje posve prožeto afektima, jedan stav koji će postati čitava jedna teorija ”umjetnosti o umjetnosti”, kao krajnji esteticizam, kao apsolutna autonomija umjetnosti, i to je više jedan pjesnički, emocionalni stav, negoli književna teorija koja svoje razloge crpi iz logike, a ne iz ”volim”, ”sviđa mi se”, ”mrzim”. Jasno da je čitav niz pjesnika počeo pisati u tom maniru Gotjea, o vazama, gordim labudovima, divnim damama i drugim predmetima, umjetničkim djelima najčešće, kojih nema u građanskom društvu, i to će postati modom. Taj će stav tek Rembo i Malarme usvojiti na pravi način, tj. ne kao oponašatelji, već će ga dognati do kraja davši mu nove kvalitete. – To je, naglašavam, pjesnički stav, to je teorija koja izraz afekta više negoli intelektualno-logička konstrukcija, to je Gotjeova vizija sopstvene poezije i u tome se ne sažima srž ideje o autonomiji umjetnost, kako su to često znali pomisliti savremeni teorijski promišljatelji (?) književnosti (?). To, dakle, nije teorija, već ”teorija” autonomije umjetnosti. Ta ideja, to nije ideja, već literarno transponirana emocija koja svoju puninu ostvaruje tek uz svijest o kontekstu u kojem je nastala. Oponašati tu emociju Gotjea, pisati umjetnost o umjetnosti, značilo je i značilo bi danas, ne pisati književnost, već biti epigonom: ta teorija ne može biti univerzalni zahtjev stavljen pred pisce. Gotje je zastario kao vaza iz treće kineske dinastije, i danas to više nije ni egzotika.

Ono što ideja o autonomiji književnosti stavlja pred pisce kao imperativ, onako kako ju je danas shvaćam i za koju plediram, to nije tematski imperativ – ”pisati o umjetnosti!”, ili pisati o travkama i lastama, već je to jedan logički zahtjev: zahtjev razlike. (Ponovit ću to ako treba deset puta; i pedeset.) Književnost se mora razlikovati od onoga što nije književnost; ona svojim sadržajima, tj. formama, tj. sadržajima mora biti autonomna spram formi, tj. sadržaja, tj. formi onoga što nije književnost, bio to feljton ili psihoanaliza Sigmunda Froja, ilmihal ili Memorandum SANU-a, predrasuda o Romima ili grad Rio de Žaneiro. Čimpanza ili ideja historičara ideja Mišela Fukoa. Nilski konj ili rečenica Nure Bazdulj-Hubijar o smislu života. Svoditi sadržaje književnosti na ideje, na pojmove, znači ne čitati je na pravi način, usmrćivati njezina značenja koja moraju kao takva, specifična, postojati, inače sama književnost, logički, ne postoji. (Ponoviću ovo, ako treba, i dvije i jednu hiljadu puta.) Ukoliko je, međutim, takvo svođenje jednog književnog djela na pojmove, na ideje koje su postojale i prije njega, opravdano; ukoliko je to književno djelo ilustracija pojmova i ideja koje postoje neovisno od njega, onda to, logično, i nije književno djelo. Književnost nije ideologija. Književnost koja je idelogija nije književnost. A savremenim književnim teoretičarima, i neizmjeru njihovih sljedbenika među današnjim čitaocima, očigledno je stran logički način mišljenja o stvarima kad su na jedan tako rigidan način identificirali književnost i ideologiju. Ti ljudi imaju svijest čovjeka koji poistovjećuje labuda i noja, jer ”oboje su ptice”. Jeste i sunce je svjetlo na semaforu, a boca vode je tanker nafte.

Photo: Stock

Književnost jeste jezik, ali književnost nije bilo kakav jezik i svoditi njegove sadržaje na ideje, ideologije, izjednačavati ideologiju i sadržaje književnosti, kvalitativno, znači imati pamet noja ili labuda. Semafora ili konja. Sadržaj književnost nisu moralne ideje, već su sadržaji književnosti nešto različito od moralnih ideja, zakona. Književnost nije emiter moralnih ideja, jer ona nije prenosilac ideja. Književnost koja jest prenosilac moralnih ideja, jasno, nije književnost. Ona ne mora kao cjelina biti takva, moralistička, ali njezini dijelovi koji su takvi, ideološki, su strano tijelo, tumori. Moralistička književnost, književnost oštrih kontrasta, književnost koja jednostavno odvaja dobro od lošeg, književnost koja podučava, književnost tako izravno ”sugeriše”, koja prenosi vrijednosti, koja je ideologija, koja hoće da djeluje, koja hoće da je ”ozbiljan društveni diskurs” i zato je prijemčiva, to je loša književnost – ”angažman kao kič” – i kao takva nije književnost u punom smislu riječi. Ona, moralistička, nije književnost, već contradictio in adjecto. Ona, dakle, takva danas ima smisla.

G. Pisac je važan. Svijet mu je jednostavan. Zauzeo je stranu u ratu društvenih jezika. (I materijalnih interesa.) Osjeća se zadovoljnim jer je ispunio dužnost koju je božanstvo morala stavilo pred njega. Osjeća se dobrim čovjekom. Njegovo pisanje nije estetska onanija, niti su utisci koje ostavljaju njegova djela estetski orgazmi. On, lično, također, ponekad voli pročitati skladno poređane riječi, neobičan srok, oniričnu metaforu, ali, vidite, to nije suština. Dok se ljudi pate, vani, on ne može da bije glavom o zid svoje pjesničke sobe zbog broja slogova u svojem sonetu koji govori o broju slogova. O, ne, izvinite, ali on to jednostavno ne može! On, jednostavno, osjeća moralno gnušanje prema svim tim vjernicima Ljepote i njihovim teorijicama o autonomiji Umjetnosti, o tome kako književnost treba da govori o porculanskim vazama i sintetičkim cvjetićima kineske proizvodnje. On je, gospodo, odgovorio, jer je morao, pred izazovima epohe. Njegovo pisanje ima smisla tek ako pomaže drugima, makar malo, ili ako barem to pokušava. On piše protiv zločinačkih ideja. On čisti ljudske glave od predrasuda. On se time moralno opravdava. On zato osjeća da ima pravo na plaću, on je spunio svoju građansku, moralnu dužnost. Njegova je djelatnost bremenita smislom. Moralnim smislom.

Jeste, gospodine! Kako da ne, kako da ne! Apsolutno! Vaša djelatnost je bremenita smislom! Bravo! Autonomija književnost, formalizam, esteticizam, glupost, nemoral. Potpuno! potpuno se slažem! Treba se angažirati. Tačno! Vi, na primjer, Vi ćete očistite ljudske glave od predrasuda i prenijeti im kroz svoja djela prave vrijednosti. Jeste! Fantastično! Sjajno! Samo zbog predrasuda se ratuje. Socijalne pravde nema zbog moralne dekadencije. Odlično! Bravurozno! Šta kažete? Možda nećete. Šta? Vjerovatno neće, je li? Ali, dobro, nema veze, makar ćete pokušati. Jasno! Makar ćete viknuti u ime svih onih koji pate! Dovoljno. Vi, shodno tome, imate moralno prvo na svoju građansku plaću. Naravno! Vi ste moralni, iako ne patite, Vi niste krivi, ne, Vi niste krivi, Vi ste se očistili svojim angažmanom. Vi tako imate pravo da imate, da se ne patite. Maestralno, gospodine, brilijantno! Verba, non res! Kakav um, kakav um!

Photo: jenkhoshbin.com

Važno je, pri preosmišljavanju ideje o autonomiji umjetnosti, pisati o još jednoj nastranosti njezinih nekih zagovornika iz prošlosti za koju su neki književni teoretičari ustvrdili kako direktno proističe iz same te ideje. Riječ je o tome da su neki zagovornici autonomije umjetnosti, nemalo njih, i nemalo njih najpoznatijih, bili ujedno i zagovornici reakcionarnih ideologija. Bodler je idejni sljedbenik Žozefa de Mestra, Paund je podržavao Musolinija, Eliot nije imao samo antisemitskih rečenica, već je čak jedno vrijeme podržavao naciste. Flober najviše od svega prezire buržoaziju, a jednako toliko i komunare, i nerijetko čezne za vremenima markiza i vojvoda, za burbonskim vremenima, Ljudevita XIV i gđe Pompadur. ”Vrlo bih rado”, izjavljuje Gotje, ”pristao da se vrati onaj ljudožder Šarl X, samo ako bi mi donio korpu tokajca iz svog dvorca u Češkoj.” To je sve jasno, to stoji napisano, postoje potpisi ovih pjesnika ispod navedenih rečenica; međutim, mislim da književna teorija koja kaže kako je ova reakcija neminovna, mislim da to nije tačno. Građansko društvo je obesmislivši ove pjesnike potaknulo njihovu sujetu i oni su svoje reakcionarstvo funkcionalizirali u tom smislu. To je bio skeptar, verbalni, kojim se oni htjeli tući liberalnog kaputaša koji ima se smijao po temelju njegovog cilindra i po ušima. Epater le burgeois! A osim toga, vjerovatno je postojala i ta čežnja za vremenom feudalnih (robovlasničkih?) mecena koji nisu samo brinuli, ekonomski, o lijepim umjetnostima, već su promovisali tu djelatnost kao uglednu. – ”Ah, kad su pjesnici bili plemići.” – Smatram da je samo politički diletantizam Ezre Paunda mogao povjerovati da će se nakon industrijske, tehnološke, revolucije moći iskorijeniti građanska metafizika korisnosti, i se moglo uistinu nadati – a ne samo čežnjivo snoviditi – nekom novom feudalizmu koji će pustit moderniste da pišu slobodno, i još da će, zbog tih pjesama, biti smatrani uglednim članovima društva. Povijesno iskustvo je pokazalo da je ta monarhija koju su zazivali ti reakcionarni esteticisti bila nemoguća, maštarija, afektivna ideja, već su se javila društva koja su promovisala vrijednosti različite i protivrječne vrijednostima liberalnograđanskog društva i ta totalitarna društva nisu nimalo bila raspoložena prema autonomnoj književnosti: ideološka smislenost literature, njezina propagandičnost, došla je do svog apsoluta u Trećem Rajhu i ostalim fašističkim režimima ili u deklarativno nekonzervativnom SSSR-u i ostalim članicama Varšavskog pakta, dok su esteticisti mogli otići u emigraciju i da tamo budu slobodno besmisleni, ili je njihova antidržavno-mračnjačka književnost bila zabranjivana; ili su, tijelom, saznali kako je završio Osip Mandeljštam. Politički sistem se možda može mijenjati, ali građanska je metafizika kao posljedica industrijske revolucije, sa svojim pojmom smisla i imperativom korisnosti, nešto proturječno ideji umjetnosti radi umjetnosti. Jasno da je Eliot kasnije objašnjavao svoju viziju monarhije kao nešto sasvim različito od nacizma, ali ta njegova maštarija previđala je tehnološko-povijesni razvoj, od kraja 18. stoljeća i dalje, i bila je plod njegove političke nepametnosti ili u najboljem slučaju njegove afektivna reakcije spram američkog modela. Tu, kod Bodlera, kod Gotjea, kod Eliota, očigledno se radi o emocionalnoj reakciji, o jednolinijski funkcionaliziranoj monarhiji – mašta se o društvu u kojem će imati smisla autonomna književnost i u kojem će njezini pisci, samo zbog književnih vrijednosti njihovog djela, doživjeti priznanje – tu se, takorekuć, radi o jednom častohleplju, o karakterima koji su bili preslabi da se pomire sa činjenicom da je to što oni pišu književnost i da neće doći jedno novo društveno sutra u kojem će biti priznata društvena vrijednost tom njihovom radu. Oni se nisu mogli pomiriti, duševno, sa objektivnim besmislom njihovog rada, i otud su, čini mi se, i pravili ponajviše te majmunske (ili pjesničke, kako vam volja) teorije idealnog društva. Oni su glupavo, naivno, tumačeći fašizam priklanjali se – i to najčešće nisu radili kroz svoje pjesme, jasno: imperativ individualizacije iskaza je protivrječan emitovanju reakcionarnih stereotipa i samo diletant može odvojiti formu od sadržaja, potpuno, i reći da Matija Bećković iako ima ”krmeće ideje” u pjesama, ipak ima ”jak jezik” (?) u poeziji – oni su se, dakle, priklanjali politikama koje su još više protivrječne književnosti, autonomiji umjetnosti negoli je to građansko demokratsko društvo. Malarme (isp. njegovu biografiju), na primjer, ili Džojs (isp. slučaj pozivanja Džojsa u Irsku akademiju), oni su bili zagovornici autonomije književnosti, i nisu bili promotori ma kakvih ideologija, a opet su bili dovoljno lucidni i snažni karakteri da ne prave političke avanture jednog Ezre Paunda koji je sebi umislio da je srednjovjekovni trubadur i čeznuo je za Medičijima. Imao je, dakle, pamet neke kamenite Madone.

Veza, dakle, autonomije književnosti i totalitarnih društava, reakcionarnih ideologija, može postojati, ali kao subjektivna, dok je objektivni odnos (autonomne) književnosti spram tih ideologija i društava koje one zazivaju odnos kontradikcije.

Photo: flickr.com

U tom smislu tvrditi da je autonomija književnosti tek etapa u razvoju jednog književnika koji će završiti kao zagovornik reakcionarne ideologije, to je, blago rečeno, majmunska jedna ideja. Ja ne kažem da neće u budućnosti biti među piscima – čak i među ovima koje ovaj urednik objavi u Sic-u – slabih karaktera ili ”zdravih razuma”, koji će, ne mogavši trpiti nepriznavanje sa svih strana i objektivnu, tj. društvenu, tj. objektivnu, besmislenost njihovog književnog djela, koji će, ne mogavši trpiti glad, prikloniti se nacionalističkoj ili nekoj drugoj ideologiji, i da će onda pisati, ”korisne za narod”, drame o svetom Savi ili romane, didaktične, o turbetu u Turbetu, ali ta neautonomna književnost više neće biti književnost. Ne prorokujem ništa, pokušavam samo misliti logično. ”Izmislio sam novo mišljenje?” – ”Koje?” – ”Logičko!” – Pokušavam izbistriti pojmove do kraja, zato ponavljam neke stvari. Vjerovatno je to suluda rabota, jer će književni teoretičari čije pisanje ima smisla za ovo društvo i kojima je ovo društvo omogućilo da budu ugledniji od mene, oni će ovo moje plediranje za autonomiju književnost protumačiti (ako već ne kao njištanje jednog intelektualnog vranca, tj. konja, onda barem) kao običnu budalaštinu, nemoralni besmisao. – ”Sic sa svojim formalizmom, sa svojim oportunistički raspoloženim urednikom, sa svojom autonomnom književnošću, opasno skreće k desnici!” – ”Bravo, profesore, odlično ste to protumačili. Give me five.” – Ništa ne prorokujem. Samo pokušavam misliti logički, pratiti niz uzroka i posljedica.

Birajući između liberalizma i nacionalizma, želim da biram logiku, da odaberem ništa. – Ne vjerujem u bolje društvo. Niti mislim da je svako društvo isto. Pišući svoj Moralni i socijalni smisao poezije Marko Ristić je pisao kako poezija nema smisla za građansko društvo i vjerovao kako ona ima smisao za društvo, socijalističko, koje će doći. – ”Skoro će doći, skoro će proći, skoro će nestati, stati. Skoro će bednom, skoro će žednom, dovoljno vode dati.” – Ta njegova vjera, i Davičova, i Krležina, i hiljada i miliona njih, iz dvadesetih godina prošloga stoljeća u ovom je takoreći simpatična. Poezija je, mislio je Ristić, radila, čak i nesvjesno, za novo društvo u kojemu će čovjek postati novim, postati će konačno sobom; njegova svijest više neće biti u zaptu (ideološke) fraze, već će u njoj vladati sloboda sintakstičke razuzdanosti poezije. To će društvo omogućiti jednu oslobođenu emocionalnost i utažavanje želje, jednu realizaciju poezije, slobode. Reći ću jednostavno: to se nije desilo. To je novo društvo (SFRJ) imalo više smisla za poeziju, negoli ovo današnje, međutim ono je bilo u jednom industrijskom svijetu, u jednom političkom kontekstu, sa svim svojim unutrašnjim problemima i vanjskim, dijalektičkim i nedijalektičkim, ljudskim i majmunskim, niti su njegovi urednici bili jednostavno očitovanje blagosti koja nema veze sa voljom za nadmoć, itsl, da ne ponavljam; želim reći: poezija – jasno, kad ovdje kažem poezija, mislim na književnost – ona je ostala do dan-danas bez društva, materijalizacije Ristićevog snoviđenja, u kojem bi imala smisla, a da je taj smisao ne ide nauštrb njezine prirode. Danas više ne mogu ni maštati, kao Eliot ili kao Ristić, o nekakvom društvu po (”je veux”) mjeri poezije, jer mi razum ugoni dovoljno straha pred mogućnošću da budem smiješan, čak i pred nepretjerano mudrim ljudima. I pred onima pretjerano nemudrim.

Photo: Stock

Ja sam mislio da znam sve i pisao rečenice koje su htjele ubijediti da književnost ima itekakvog smisla, jer ona otkriva jedno obilje stvarnosti, u onome što stvarnost jeste i što može da bude, obilje što ga ideologije ukidaju sa svojim pojmovima. Pojmovima koji, jednosmjerno funkcionalizirani, poistovjećuju stvari i zakrivaju stvarnost, uređuju, ukidaju joj, ili barem teže da ukinu, složenost njezinog jedinstva protivrječja, složenost njezinog obilja, koji supsumiraju pod sebe svaku jedinstvenost tako nepažljivo da je zapravo negiraju i svojom nesviješću za egzistencijalni značaj verbalne individualizacije i novoga, život dovode u stanje u kojemu je njegovo unutrašnje vrijeme skoro pa zaustavljeno, osakaćeno u svakom sučaju. Zaustavljaju kretanje. Pisao sam da književnost, iako ne neposredno, ipak može osloboditi, ne u potpunoj, ali u dovoljnoj mjeri, svog pisca i čitaoca od pojmovne omče zdravorazumske metafizike koja lako poistovjećuje stvari duše i onoga na što je ona usmjerena. Metafizika, građanska ili nacionalistička, društveni ideal, ideologija, ideografija, koja previđa jedinstvo protivrječja, koja je apsolutistička, upregnuta logikom nagomilavanja izvjesne moći, zato guši život, ne poneki, već najčešće. Pisao sam da je to od najvećeg značaja, oslobađanje, takvo, jer iako nije u stavu identiteta sa stanjem pribavljenosti svake želje, niti je recept za tu sreću, otkrivanje svijeta koje nudi književnost i njegovo zakrivanje isto tako, koje potiče otvorenost svijesti prema novome, umjesto nadmenosti antropologije i životnog stava, dakle otkrivanje koje je i zakrivanje, u nejednakom smislu; pisao sam, dakle, ubjeđivao da, kao to, kao jedna energija koja će – možda; i to možda mi je bilo dovoljno – probuditi život uspavan od strane okoštalih pojmova, književnost ima itekolikog smisla.

To što sam pisao, to su bile gluposti. (Nisam ironičan. Nimalo.) Te su rečenice bile očitovanje potpunog idiotizma ovog mladog pisca, kojeg on sada posmatra kao jednu neminovnost u razvoju vlastitog duha i hoće da porobi tu prošlost u smislu koji u sebi sintetizira pojam iskustva. Tih rečenica me je, priznajem, još uvijek stid, i ponavljam ih samo da bih se osvetio svojoj gluposti javno je osvješćujući. Ponavljam ih, dakle, po posljednji put i odričem se tih rečenica, priznajući građansko objašnjenje smisla autonomne književnosti, tj. književnosti, kao objektivno. Kao tajnu maksimu epohe. ”Književnost nema smisla.” Jeste, to je moja zadnja riječ. To je moj zaključak. Taj građaninov zaključak o književnosti je i moj zaključak. Zahvaljujem, i to je lišeno trunke ironije, tom gospodinu Nekom na majestetičnoj estetičkoj lekciji.

Književnost je mjesečina! Koješta. Književnost nije ni sunce, ni noć, ni mjesečina. Ona možda ima smisla za mjesec i zvijezde. Možda, nisam još uvijek razgovarao s njima. Do tog razgovora sam posve siguran da je književnost lišena smisla danas. Književnost je besmislena!

Govorit ću to, međutim, i bilježiti, odsad, kao uzvik, pisat ću i misliti o tome nelišen stanovite ekstaze, ulazeći u značenja tih riječi kao u podzemlje, kao da sam prvi hrišćani ili da u rukama držim gladijus, kao da ponirem i uspinjem se u bijesnu nježnost života kojom on stvara sebe, već toliki put, a opet kao nikada dotad, jedinstveno i veliko, kao da stvara kosmos, silovito i božanski, jedna veličanstvena energija! Ovo nisu njezini sadržaji, već me veseli što (prava) književnost danas više nema smisla. To je, međutim, moje lično raspoloženje, i ako se katkad, danas-sutra, nađem pred upraviteljima fondova, ja neću imati slobodu da, u toj udobnoj fotelji, pričam o svojim intimnim raspoloženjima po pitanju smisla književnosti danas, patetično, već je jasno da ću morati biti prijetvoran i govoriti o našoj književnosti kao o nečemu što, još te kako, ima smisla za društvo, što još te koliko usmjerava ideološke procese i što, u krajnjim konsekvencama, ima itekakve i itekolike veze sa proizvodnim odnosima.

Photo: blogspot.com

Naša književnost, danas, mogao bih kazati toj gospodi, iskreno, koristi razvoju unapređenju legislative u državi Pipina Malog. I Alarihu koji je našim stihovima bodrio svoje vojnike prije ulaska u Ecijev grad. Slavićemo Ozirisa, u našim djelima, i to će biti smisleno za dobru žetvu u državi kojom vlada Pepinhat i tražiti da Sunce bude milosrdno prema Onome koji je doveo 11.000 grla stoke iz Nubije i 8.000 robova. A u drugom vremenu ćemo kritikovati pjesme u kojima se slave egipatski bogovi i to će pomoći Hatušilišu da svom političkom utjecaju potčini Karduniaš i Babilonce u njemu; ili ćemo pak, u našim romanima, pledirati za socijalne reforme cara Urukagine od Lagaša. Važno je da nas je Enuma eliša naučila poštovanju pred Samsu-Ilunom, jer je to i Marduku i Enlilu i Ištar ugodno.

U dane Tamuza svirajte na azurnoj fruli,

Udarajte o kolute od kornalina.

Naša književnost ima smisla, vjerujte, jer ona će pomoći Ašoki da ujedini nacionalizmom zadojena indijska plemena u Čoli, Pandiji i Kelaputri i da konačno razvije u tim zemljama irigacionu mrežu. Nemojte sumnjati u nas, ispisat ćemo Ši czin u kojem će se najljepšim trešnjama metafora okititi ideja da pod širokim nebom nema zemlje koja ne bi pripadala Onome koji je osnovao dinastiju, a u doba Čžou ćemo dokazati da Mu nije samo namjesnik boga već i njegovo ovaploćenje na toj zemlji. Riječi će biti djela.

Pred čitaocima ovog časopisa, ja ću, lišen spomenute prijetvornosti i kao Onaj koji uređuje ovaj časopis, dozvoliti sebi da zaključim o moralno-socijalnoj smislenosti naše književnosti i za to mi trebaju tri-četiri rečenice.

Postavljena pred probleme s kojima se suočava naše društvo, bosanskohercegovačko, postratno, tranzicijsko, naša književnost odlučila je, naime, da želi nositi crvenu šnalu, havajski šorc, kožne čizme i jednu svemirsku raketu pod desnim pazuhom, i da je predsjednik jednog eskimskog društva bez cilja i tajnog što djeluje u jednom selu na jugoistoku od Kinšase. Ona je angažirana u rješavanju naših društvenih problema kao ljubičasti kristal koji – čujete li ga? – zviždi melodiju izviđačkih pjesama razbijenom retrovizoru voza koji je jučer negdje otišao. Credo quia absurdum est, gospodo, to je moja konačna rečenica o smislu naše književnosti.

 

03.05.2013.

SRPSKIM SE NARODIMA NE MOŽE UGODITI

Insubordinacija ili kalakurnica

Srpskim se narodima ne može ugoditi

 
Photo: BETA

Biće da su i Vučić i Dačić ukačili da ih idenje niz dlaku mnogobrojnim srpskim narodima nikuda neće odvesti, a da će državu Srbiju načisto upropastiti. Dobro, znamo da je odsustvo bilo koje efikasne vlasti na severu Kosova veoma povoljna okolnost za mnoge tamošnje preduzimljive dilbere koji pošto-poto „hoće da ostanu u Srbiji“, pod uslovom, naravno, da za njih zakoni Srbije ne važe i da vlada Srbije ispunjava sve njihove želje. To se, cenjeni publikume, u teoriji naziva insubordinacija, a u narodu - kalakurnica

Opa, bato! Izgleda da ćemo dobiti novi srpski narod na Kosovu. Pa kako? Eh, kako! Setite se one poučne priče o Lenjinovoj udovici i Josifu Visarionoviču. Nadežda Krupskaja se bila nešto uskurobecala, a Koba joj je skrenuo pažnju da se brzo uzima upamet da ne bi bila zamenjena novom, mlađom i klasno svesnijom Nadeždom Krupskom.

Drugarica Krupskaja je shvatila poruku, što joj je, da kažemo, značajno produžilo život. Srpski narod na Kosovu - to jest njegovi predstavnici - kao da ništa nisu naučili iz istorije radničkog pokreta. Sve vreme se ponašaju kao Lenjinova udovica. Do skora im je to dobro išlo, ali se namestilo da se vlasti dokopaju Overlord Vučić i Underlord Dačić, koji su, fakat, ljudi posebnog kova. Maltene Kobinog. Ta dvojica ni za Kusturicu ne haju, kamoli za „neke marginalne grupe“, kako je predvodnike bivšeg srpskog naroda na Kosovu nazvao da l' Vučić, da l' Dačić, vrag bi ga znao, to je - konačno - svejedno.

Nešto mi je govorilo da će stvari ići u tom pravcu i da od referenduma neće biti ništa i to je stvar u kojoj - uprkos sve masovnijim optužbama komentatorluka za dupeuvlačenje - zdušno podržavam i Overlorda i Underlorda. Zato, dame i gospodo, što biti na vlasti ponekad podrazumeva zaista vladati, što će reći beskompromisno - pa čak ako zatreba pomalo i na silu - sprovoditi političku volju legitimisanu na demokratskim izborima. Biće da su i Vučić i Dačić ukačili da ih idenje niz dlaku mnogobrojnim srpskim narodima nikuda neće odvesti, a da će državu Srbiju načisto upropastiti. Dobro, znamo da je odsustvo bilo koje efikasne vlasti na severu Kosova veoma povoljna okolnost za mnoge tamošnje preduzimljive dilbere koji pošto-poto „hoće da ostanu u Srbiji“, pod uslovom, naravno, da za njih zakoni Srbije ne važe i da vlada Srbije ispunjava sve njihove želje. To se, cenjeni publikume, u teoriji naziva insubordinacija, a u narodu - kalakurnica.

Photo: Beta

Sada čekamo saopštenje znamenitog teoretičara srpskog kalakurničenja, Čitluk Sahibije, koje se - pretpostavljam - već piše. Pašće tu teške reči, biće tu kletvi i pozivanja na zavete. I na tome će se sve svršiti. A kako će to izgledati dan posle? To ću sad da vam kažem. Jedan će deo predstavnika srpskog naroda sa Kosova prekonoć promeniti mišljenje, drugi će, kako stvari stoje, morati u ropotarnicu istorije. I nož i pogača su u rukama naših Lordova, nema tu mnogo manevarskog prostora, ako razumete šta hoću da kažem. A da li će novom srpskom narodu biti bolje u novim okolnostima? Čisto sumnjam. Ali bar neće biti gore.

******************************

Svetski dan slobode medija

Zaustaviti pretnje i nasilje prema novinarima

 
Photo: Stock

Svetski dan slobode medija, koji se obeležava dvadesetu godinu za redom, protiče uz poruke iz svetskih organizacija da svi medijski radnici moraju da rade bez straha i odmazde i da pretnje i nasilje kojima su izloženi moraju biti zaustavljeni

Oni ističu neophodnost postojanja sigurnog okruženja u kojem svi mogu da govore slobodno i otvoreno, bez straha i odmazde. Upozorili su da je svake godine sloboda izražavanja na udaru novih pretnji, a novinari često meta nasilja jer pomažu da se osigura transparentnost javnih poslova.

Iz OEBS upozoravaju da i u državama članicama te organizacije postoji zabrinutost u vezi prava novinara i njihovu sigurnost.

Srbija se ove godine našla na dalekom 74. mestu, zajedno s Mađarskom i Crnom Gorom. Bugarska je na 77. mestu, Hrvatska na 81, Grčka na 83, Rumunija 86, a Albanija i Bosna i Hercegovinar na 96. mestu.

Makedonija je najniže rangirana zemlja regiona,

 

 

03.05.2013.

NATAŠI ŠKARIČIĆ PRIZNANjE "NOVINAR GODINE"

Dodeljene nagrade Hrvatskog novinarskog društva

Nataši Škaričić priznanje "Novinar godine"

 
Photo: facebook

Hrvatsko novinarsko društvo je ove godine prvi put dodelilo priznanje za internet novinarstvo, a dobitnice su novinarke portala Net.hr Ana Benačić i Jelena Šimac

NASTAVAK SUDSKE BORBE
Zbog svog beskompromisnog rada, Nataša Škaričić je 2009. bez obrazloženja dobila otkaz u Slobodnoj Dalmaciji. Nakon višegodišnje pravosudne borbe, u kojoj nije dobila poršku novinarskog esnafa, Škaričićeva je 2011. dobila spor na sudu koji je presudio da je otkaz bio nezakonit. no, Vrhovni sud je krajem 2012. ukinuo tu presudu i vratio proces na početak.
“To je vrlo iscrpljujuća i besmislena pravna borba u kojoj moram dokazivati neke notorne stvari, kao na primjer jesam li bila u radnom odnosu sa Slobodnom ili ne. Sramota je da su se uopće doveli u tu situaciju”, kaže Nataša Škaričić.
Nagrada “Novinar godine” za 2012, koju dodeljuje Hrvatsko novinarsko društvo, u petak je dodeljena novinarki Slobodne Dalmacije Nataši Škaričić. Otkrivanjem afere Farmal, Škaričićeva je, kako se navodi u obrazloženju, “ponovo dokazala vrhunsku profesionalnost kao novinar istraživač”.

“O razmjerima njene stručnosti govori i činjenica da je DORH u istrazi koristio podatke koje je ona otkrila tijekom svoga istraživačkog rada. Afera je odjeknula u svim zemljama bivše Jugoslavije, ukazujući po prvi put u javnosti na to kako točno izgleda korupcijska veza između farmaceutske industrije i liječnika, koji su njezini razmjeri i kakve su posljedice. Škaričić je jasno opisala i dokazala da je ovaj vid korupcije u zdravstvu sastavni dio sustava na kojemu se razvija farmaceutski biznis, a s druge stane sastavni dio sustava hrvatskog zdravstva koji ništa ne čini da se ta sprega prekine”, navodi se, između ostalog, u obrazloženju HND.

“Ovo je svakako vrijedno prizanje struke, kojemu se jako veselim, posebno zbog toga što se ne osjećam baš prihvaćenom u Hrvatskom novinarskom društvu, pa mi je tim veseliji ovaj cijeli događaj”, rekla je Nataša Šakaričić u izjavi za naš portal.

Nataša Škaričić je u 2012. godini objavljivala i mnoge druge članke koji  su potresli hrvatsku javnost i nadležne institucije. Pored dobitnice, za ovo prizanje bili su nominovani novinar Novog lista Ladislav Tomičić te član redakcije Večernjeg lista Marinko Jurasić.

Hrvatsko novinarsko društvo je ove godine prvi put dodelilo priznanje za internet novinarstvo, a dobitnice su novinarke portala Net.hr Ana Benačić i Jelena Šimac. U razgovoru za naš portal, Ana Benačić ističe da je za njen i uspeh njene koleginice bilo važno to što im je uredništvo dalo dovoljno vremena za rad.

“Mi smo dobile nagradu za nešto za što smo imale vremena kao da radimo u tradicionalnom mediju. Imali smo jedan dan da napravimo intervju – od pripreme, dolaska do sugovornika, razgovora, 'skidanja' intervjua, ubacivanja u CMS i tako dalje. To je vrijeme koje novinari na internetu inače nemaju, osim ako njihovo uredništvo ne odluči da im je to bitno, kao što je to odlučilo naše. Bitno im je bilo uložiti svoje novinare u to i dati im vremena da se to napravi kako treba i to je sad nagrađeno”, kaže Benačićeva.

Internet novinari su konačno primećeni kao deo profesije: Ana Benačić (levo) i Jelena Šimac
Photo: danas.net.hr

Podsetimo, novinar portala Index.hr Ilko Ćimić prošle godine je postao prvi internet novinar u Hrvatskoj koji je poneo priznanje HND-a za istraživačko novinarstvo. Jelena Šimac izražava nadu da će i novoustanovljeno prizanje promeniti odnos prema internet medijima čiji se rad neretko smatra površnim i senzacionalističkim.

“Napokon su internet novinari uopće primjećeni kao dio novinarske profesije. Nadam se da će se u redakcijama inzistirati više na tim ozbiljnim temama, jer internet novinarstvo je takvo da zahtjeva brzinu i u stalnoj si nekakvoj utrci sa vremenom, tako da se nadam da će se sa ovim dati više prostora novinarima da kvalitetnije i dublje obrađuju teme od društvene važnosti”, smatra Jelena Šimac.

Nagradu 'Marija Jurić Zagorka' za pisano novinarstvo dobio je Danko Radaljac, za seriju tekstova o aferi "Olivergate" objavljenu u Novom listu. Nagradu 'Marija Jurić Zagorka' za radijsko novinarstvo dobila je Ivana Radaljac Krušlin, za serijal dokumentarnih reportaža "Žena, kurva, kraljica", "Dom na kraju svijeta", "Svijet za šut" i "Dema, devla", emitiranih na Radio Sljemenu.

Dobitnica u kategoriji televizijskog novinarstva je Anka Bilić Keserović za "I ružičasto je crno", HTV. Sergej Županić dobio je istoimenu nagradu za istraživačko novinarstvo, za istraživanja o kadroviranju, uvozu azbesta, zagađivanju Save, malverzacijama i utaji u biznisu s vodom, objavljenima u Forumu.

Dobitnik nagrade 'Nikša Antonini' za novinsku fotografiju je Srećko Niketić, dok je nagradu za snimateljski prilog na televiziji 'Žarko Kaić' dobio Igor Tukša.

*****************************

Miljenko Smoje

Jebe se mene za njihov Prvi maj

 
Photo: slobodnadalmacija.hr

Prvi tekst za Feral Tribune, što će se pokazati kao jedna od najboljih suradnji u hrvatskom medijskom prostoru ikada, Miljenko Smoje napisao je upravo o Prvom maju, davne 1993. godine. O tada izrazito nepoćudnom prazniku taj nepoćudni novinar i humorist napisao je: „Jebe se mene za njihov Prvi maj odnosno Prvi svibnja, ali je meni Dan sv. Osiba maranguna, najlipši i najdraži dan u godini“. Što je Smoje htio reći saznajte u tekstu koji donosimo u cijelosti. Tko razumije, njemu dvije

Jebe se mene za njihov Prvi maj odnosno Prvi svibnja, ali je meni Dan sv. Osiba maranguna, najlipši i najdraži dan u godini. Vajali marangun pila je, tesa, šega, tuka brokve za priranit svoju famiju. Sveta famija Osib, Isus i Marija.

Premda je pokvarena radnička klasa sišla sa istorijske pozornice, Crkva ga i nadaje spominje ka radnika umisto ka djelatnika. Triba to ispravit. Dakle: sv. Osib marangun, djelatnik.

Bija je lipi dan i po starome običaju okupija se narod ne na prvomajski nego na svetosibovski piknik na Marjanu. Ogromna razlika između ove današnje i starinski fešti. Ni bilo megafoni, glazbari, borbeni radnički ni partizanski pisam, ni bilo armonik, koli, zborova ni bandiri.

Njanci lav u zoološkom vrtlu nije rika. Kako će rikat kad su bidnu beštiju u Zagreb špedili jer ga se u Split nije moglo ranit. Lavu se oće šest-sedan kili mesa, a ko će dat?! Da je meni i po kila, i kvarat! Ali, lave moj, svršija je kurbin pir. Rika ne rika, svejedno ti se piše.

Vidija san samo pet-šest stari rebanbiveni Splićani sa crvenim kularinama i crvenin garifulon na pateli od jakete. Svetašno obučeni koračali su uspravno, ponosno ka da su bog zna koje junačko dilo izveli.

Oni ka prkose, a ne znaju bidni da je u nas široka demokracija i da su osin rasistički dozvoljeni svi partiti, sve bandire i znamenja.

Kolo sriće vrti se ka ludo. Na televiziji san gleda kako policija u Moskvi na Crvenome trgu, na Lenjinovom trgu cipa komuniste sa crvenim bandiran. Tuču ji ka pase.

Smišan mi je bija jedan visoki koščati starac izobličenoga krvavoga lica koji ne tare krv nego je pušća da teče ponosan ča je za svoju ideju krv prolija.

Feral Tribune, lipanj 1993. godine

 

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 05/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
76396908

Powered by Blogger.ba