Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

30.04.2013.

KOGA JE SVE POMILOVAO ŽIVKO BUDIMIR

Koga je sve pomilovao Budimir

Ilustracija

Ilustracija

****************************************

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko ponovio je kako treba sačekati rezultate istrage u slučaju predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, odnosno da on ostaje predsjednik tog bh. entiteta dok se optužnica ne potvrdi. I dok se čeka šta će sud reći, nameće se pitanje koliko je Budimir pomilovanja potpisao i za to uzeo novac, za što ga tereti Tužilaštvo? Inače, još uvijek aktuelnom predsjedniku Federacije BiH i ranije su se na teret stavljala sumnjiva pomilovanja osuđenika. Ništa sporno ne bi bilo da se među pomilovanima ne nalazi čak 36 ubica.

Mersad Hadžić, zvani Mirso Švicarac, uhapšen je u Hrvatskoj u martu prošle godine na osnovu potjernice koju je raspisao Interpol. U Kazneno-popravnom zavodu Zenica, gdje je trebao izdržati kaznu od dvije i pol godine zatvora, nije se dugo zadržao. Iako se njegovo ime dovodi u vezu i sa zločinačkom organizacijom Zijada Turkovića, zahvaljujući odluci o pomilovanju predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, pušten je na slobodu.

Sutkinju Kantonalnog suda u Sarajevu, koja je vodila ovaj slučaj, Dalidu Burzić, odluka o pomilovanju ipak nije iznenadila.

„To nije ništa novo, i ranije se ukazivalo na to. Druga je stvar koja je to poruka prema vani, a druga stvar kako to djeluje na tužioca koji istragu provede, optuži, dođe do osuđujuće presude suda koji presudi i koji već kad odmjerava kaznu cijeni sve što su olakšavajuće okolnosti - i onda na kraju se desi tako nešto. To je strašno“, ističe Burzić.

Od maja 2011. do decembra 2012. godine Živko Budimir, aktuelni predsjednik Federacije BiH, zaprimio je 435 zahtjeva za pomilovanje osuđenika u FBiH, a uvažio je njih 162. U rekordnih 20 mjeseci Budimir je, uz preporuku nadležne komisije, pomilovao čak 36 ubojica i drugih kriminalaca osuđenih za najteža krivična djela.

U pravu poznat kao “akt milosti”, institut pomilovanja tako su uglavnom iskoristili osuđenici bliski organiziranom kriminalu i političkim krugovima.

„Recimo, čovjek umire, umrijeće za tri mjeseca, pa pusti ga tri mjeseca sa ženom i djecom. Akt pomilovanja je jedan akt milosti države prema nekome i po meni neki kriteriji, recimo dobro vladanje radi resocijalizacije i sl., ne mogu biti razlozi za pomilovanje“, ističe sutkinja Dalida Burzić.

Živko Budimir
Živko Budimir
Samo prošle godine Budimir je pomilovao 96 osuđenika, među kojima i Sanju Vuleta, na 10 godina zatvora osuđenu za ubistvo Blaška Knezovića 2003. godine. Suprotno članu 3. Zakona o pomilovanju koji zabranjuje pomilovanje ratnih zločinaca, odlučio je osloboditi i neizdržanog dijela kazne Mehu Ibriševića, osuđenog na 15 godina zatvora za ratne zločine. Indikativan je i slučaj pomilovanja Mate Bulića, osuđenog na 15 godina zatvora. U njegovom slučaju Budimir je naložio brisanje presude.

Prema navodima Tužilaštva, za neka pomilovanja predsjednik Federacije, na čelu skupine koju su činili njegov savjetnik za boračka pitnja te službenici i pomoćnici Ministarstva pravde FBiH, kao i članovi Komisije za pomilovanja, uzimali su novčane iznose od 2.500 do 25.000 eura.

„Činjenica jeste da je Živko Budimir potpisao jako puno pomilovanja. To nije ništa novo i tako se radili i njegovi prethodnici. Bivša predsjednica FBiH Bojana Krišto je, recimo, za svog mandata pomilovala svoje stranačke kolege“, navodi Suzana Mijatović, novinarka Slobodne Bosne.

Manjkavosti zakona i nelogičnosti u Ustavu

Predsjednik Federacije nedvojbeno je koristio manjkavosti Zakona o pomilovanjima, no kako ističe potredsjednik Mirsad Kebo, Zakon je ipak kršio u odredbi koja kaže da su konsultacije sa potredsjednicima Federacije obavezne.

„Ja sam se obratio Ustavnom sudu. Ovo je pitanje kompetencija i činjenice da Zakon o pomilovanju predviđa da predsjednik Federacije, a to je njegova ustavna ovlast, donosi odluke uz konsultacije sa potpredsjednicima Federacije. To nije činjeno i ja sam takav jedan akt poslao 3. oktobra prošle godine“, kaže Kebo.

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, donio je u septembru 2005. godine odluku o privremenoj obustavi ovlasti za davanje pomilovanja do donošenja zakona o na svim razinama vlasti. Na ovaj korak Ashdown se odlučio nakon što je pomilovano nekoliko visokih političkih dužnosnika rekavši da je „očigledno da je lakše kriminalcu da dobije pomilovanje od svojih prijatelja u BiH nego običnom građaninu da položi vozački ispit“. Međutim, nakon donošenja novih zakona u Federaciji 2009. godini, stara praksa je nastavljena.

Na pitanje da li može doći do eventualnih revizija pomilovanja ukoliko se utvrdi krivična odgovornost Budimira i ostalih, Vehid Šehić, član ekspertne grupe za reformu Ustava, kaže:

„Ne radi se o pravosnažnoj presudi, pa da vi sada imate zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. I to je stvar koja nije regulisana zakonom, jer kada smo sada napravili analizu vidjeli smo koliko nelogičnosti ima u Ustavu.“ 

Jesu li parlamentarci mogli ili trebali regairati na veliki broj pomilovanja Živka Budimira i mnogo prije, pitanje je koje će se vjerovatno naći na nekoj od narednih sjednica Parlamenta Federacije.

Inače, prema novom prijedlogu preustroja Federacije na kojem rade pravni eksperti, nezvanično doznajemo kako se funkcija predsjednika i potpredsjednika Federacije ukida, odnosno da će nadležnosti koje su do sada imali preći na Parlament FBiH, čime će zloupotrebe biti onemogućene.
***************************************
//////////////////////////////////////////////////////////////////
Da li je Federacija BiH zrela za remont?
Političari u Bosni i Hercegovini već godinama se ne mogu dogovoriti oko izmjene tamošnjeg ustava, a nisu kadri ni da ga promijene u dijelu koji se odnosi na to da obezbijede nacionalnim manjinama kandidovanje na izborima. Istovremeno, mnogi su kadri reći kako bi najprije trebalo rekonstruisati jedan bh. entitet, Federaciju BiH, pa tek onda krenuti sa promjenom ustavnog uređenja države. To je razlog zbog kojeg je Američka ambasada u BiH formirala ekspertnu grupu koja će raditi na promjeni Ustava Federacije BiH. Ovaj entitet ima 10 kantona, isto toliko vlada i skupština, univerziteta, kliničkih centara i mnogobrojnu administraciju. Ukoliko do njegove reforme ne dođe, upozoravaju analitičari, postoji mogućnost bankrota, a biće nemoguće i da BiH u cjelini napravi iskorak prema Evropskoj uniji.

Eksperti upozoravaju kako je još jedna u nizu kriza u federalnoj vlasti, poput ove posljednje koju nazivaju "dvije vlade pod jednim krovom", samo vrh ledenog brijega problema u Federaciji BiH. Prof. dr. Mile Lasić, sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, inače član Ekspertne grupe za reformu Ustava tog bh. entiteta, upozorava:

"Krajnje je vrijeme za reformu FBiH. Federacija je u ovom momentu poprište bespoštednih političkih razračunavanja. I ona je posve zrela za remont. Hoće li remonta biti, vidjećemo."

Zahvaljujući aktuelnom uređenju, stvara se nepregledni i tromi aparat, kojeg zemlja finansijski teško podržava, ne ispunjavaju se potrebe građana, a cijelo to okruženje tjera investitore, smatraju u nevladinom sektoru.

„O ovom problemu sada se pojačano diskutuje. Stručnjake koji se bave ovim pitanjem u njihovoj potrazi za rješenjima trebalo bi da zdušno podržava politika jer ova diskusija je važna. Njen cilj je da Federacija postane bliska građanima – i konkurentna“, kaže direktorica Predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u BiH Sabina Wölkner.

Damir Mašić
Damir Mašić
Ministar obrazovanja Federacije BiH Damir Mašić tako upozorava da je – prema svim relevantnim pokazateljima – u Federaciji previše šest samo javnih univerziteta, ne računajući privatne, na oko dva i po miliona stanovnika. Problem je u činjenici što je sistem obrazovanja nadležnost kantona:

„Da li zaista nama treba 10 malih država unutar te teritorije koja se zove FBiH? Da li nama treba isto toliko ustava, skupština, vlada i masa administracije,  birokracije i svega onoga što prati taj glomazni državni, kantonalni, entitetski aparat?“

Prof. dr. Mile Lasić, pozivajući se na podatke do kojih je u svom dosadašnjem radu došla Ekspertna grupa za reformu Ustava FBiH, takođe navodi:

„Općine i kantoni su ušli u proces predbankrotne spirale. Sve su općine i kantoni na rubu financijske propasti - i općinske i kantonalne i federalne administracijske snage su postale svrha same sebi.“

Lasić još kaže kako je zbog svega Federacija BiH bolesno i podijeljeno društvo:

„Ustav Federacije, star  sada već 19 godina, plod je ratnog kompromisa, kompromisa među zaraćenim stranama i krajnje je vrijeme za prvi civilni, proevropski ustav Federacije, sa nadom da će to biti uvod i u prvi civilni, građanski ustav cijele zemlje.“

Međutim, često se mogu čuti razmišljanja o tome treba li pokretati ustavne reforme Federacije BiH, a da te promjene ne zahvate i drugi bh. entitet, Republiku Srpsku, čiji zvaničnici nerijetko dovode u pitanje i samu državu Bosnu i Hercegovinu.

Martin Raguž
Martin Raguž
„RS samo može biti ako ima BiH. Sve drugo je upitno ako se otvaraju ta pitanja. Ne možemo više čekati da se stvore političke okolnosti u RS da bismo mijenjali negativno stanje u FBiH. To je ključna poruka," kaže potpredsjednik HDZ-a 1990 i član organizacije Centar za nove inicijative Martin Raguž.

U krajnjoj liniji, kažu stručnjaci za ustavno pravo, entiteti po sadašnjem ustavu imaju pravo uređivati svoj život kako misle da je najbolje za njih. Dr. Nedim Ademović:

„Ali ako ne prstoji konsenzus na državnom nivou, niko ne zabranjuje FBiH da se reformiše i riješi goruća pitanja i da u potpunosti Federaciju načini dijelom BiH koji je ugodan za sve građane“, kaže Nedim Ademović.

Analitičar Međunarodne krizne grupe Srećko Latal upozorava da je davno prošlo vrijeme kada je trebalo početi raspravljati o svim nagomilanim problemima u Federaciji BiH:

„Mislim da se o problemima, kojih ima jako puno i koji su jako ozbiljni, mora razgovarati i da je to prvi korak kako bi se ti problemi riješili.“

Na kraju krajeva, reforma Federacije BiH je najveći politički prioritet u BiH, tvrdi potpredsjednik HDZ-a 1990 Martin Raguž:

„Dok pričamo o Federaciji i o njenoj reformi, pričamo ustvari o BiH.“

Mile Lasić takođe upozorava:

„BiH je posljednja evropska crna rupa. Pitanje je dana kad će Kosovo proći pored nje u procesu pristupanja EU.

Rješenja treba tražiti dijalogom, poručuju eksperti, te time konačno izići iz začaranog kruga nedostatka međusobnog uvažavanja i međusobnog nepriznavanja, prisutnog u cijeloj BiH.
*************************************
//////////////////////////////////////////////////////////////////

Reality programi zavladali televizijama u BiH

Snimak iz Velikog brata
Snimak iz Velikog brata
***************************************
Komercijalne televizijske stanice u regiji svakodnevno u udarnim terminima prikazuju reality programe koji obiluju govorom mržnje, uvredama, seksualnim scenama sudionika. Ovakvi sadržaji bilježe veliku gledanost što komercijalnim televizijskim stanicama donosi ogromne zarade. Iako se ovakvi sadržaji emitiraju godinama, vrlo su rijetko sankcionirani. Stručnjaci ističu da će se scene iz realytija vrlo brzo preslikati i u svakodnevni život.

„Nisam ti ja kriva što si asekson, i što te mama napravila tako da si k'o muškrarac. Imaš lepu glavu, i to je to. E, droljo, droljo“ - ovo je svakodnevna komunikacija učesnika reality programa koji se emitiraju na brojnim televizijskim stanicama u regiji. Svađe, uvrede, psovke, koje često pređu i u fizičke obračune reality zvijezda, privlače milijune gledatelja u regiji da prate takve sadržaje. Kakav je interes za ovakvim sadržajima, pitali smo građane Sarajeva.

„Ne gledam reality zato što su primitivni i nisu uzor za omladinu“, "Smatram da nečija intima i svakodnevni život ne treba biti predmet posmatranja velikog gledalaštva“, „Nekad je dosadno, nekad što mi je zanimljivo. Volim kad se ljudi malo svađaju i tako to“, „Ja mislim da ljudi nisu iskreni jer znaju da ih svi gledaju, i tako svi nose neku masku“, „Ja, konkretno, gledam Velikog Brata. Ima dosta psovke, ali, iskreno rečeno, to je naš svijet u malom, tako da mi nije ništa neobično, ništa što se ne dešava svaki dan oko nas“, kažu oni.

Sergej Trifunović, jedan od najboljih glumaca sa ovih prostora, nedavno je otvoreno pozvao ljude da ne gledaju takve programe. Mišljenja je da je sve manje kulture, nema novih serija, a javni servisi ne radne ništa na tome.

„To je gomila nekih uzaludnih ljudi koji sede i gledaju kako ukućani Velikog Brata spavaju, dišu.... I to traje... Trebalo bi ih zatvoriti, zabraniti, posuti krečom, katranom i perjem“, rekao je Trifunović.

Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH u proteklom razdoblju stigla su dva prigovora na programe Velik Brat i Farma. Mjere koje može poduzeti ova institucija jesu da traži snimke pomenutih emisija, nakon čega će utvrditi da li je prekršen kodeks o emitiranju radio-televizijskog programa. Na pitanje da li je ovakva procedura spora i nedovoljno efikasna, pomoćnica direktora za emitovanje RAK-a Helena Mandić odgovara:

„Činjenica jeste da se to može percipirati u javnosti kao spora procedura, međutim, nama je u interesu da procedura bude provedena u skladu sa zakonom, dakle, da bi neke ishitrene mjere mogle ozbiljno da dovedu do ugrožavanja prava na slobodu izražavanja. Tako se uvijek ide na sprovođenje zakonske procedure, koja možda jeste malo spora, ali je zbog toga sigurno da su zaštićena sva prava.“

Velika ljestvica tolerancije

Bosanskohercegovački redatelj Ahmed Imamović ističe kako je pojava reality-ja nešto najstrašnije što se dogodilo čovječanstvu s kraja 20. i početka 21. stoljeća.

„Ja mislim da je veliki pisac George Orwel – ako se neko može okretati u grobu – onda se sigurno to njemu neprestano dešava. Vjerovatno se vrti kao janje na ražnju. O reality show-u mogu reći samo da sam pun prezira, gađenja. Ne znam što da kažem. Vjerovatno je na nivou nekih teorija zavjera to vjerovatno dobro osmišljeno da bismo postali samo konzumenti na nivou nekih globalnih kretanja, kako se sad to dešava u svijetu. Tako, da kažem – odvratno mi je, fuj. Fuj. Fuj.“

Novinar i urednik mostarskog internet portala www.bitno.ba Berislav Jurič mišljenja je da regulatorna tijela u Bosni i Hercegovini imaju više ovlasti od onih koje poduzimaju po pitanju reality sadržaja.

„RAK može reagirati kad hoće, međutim, možda će ovo zvučati kao nekakve optužbe 'na prvu' – vjerovatno postoje dobre veze među onima koji kažnjavaju i onima koji pružaju taj sadržaj. Dosad bi se već učinilo nešto po tom pitanju“, smatra Jurić.

Psiholog Srđan Puhalo naglašava da je sadržaj koji se emitra u reality programima slika današnjeg društva. Scene koje svakodnevno viđamo u ovim programima vrlo brzo ćemo viđati i na ulicama, kaže Puhalo.

„Bojim se da je ta naša ljestvica tolerancije toliko velika da mi to više i ne opažamo kao nešto što je loše. Mi se navikavamo na to i prihvatamo to sve više i više kao normalno. Ja očekujem da se to sve više i više dešava i na ulici, i u porodici, školi, znači u društvu, tako da to ne treba predstaviti kao nešto što je zlo, jer prosto nisam siguran da li je to ponašanje doneseno unutra ili ide iz reality show-a ka javnosti“, kaže Puhalo.

Prvi reality show emitiran je u Nizozemskoj 1999. godine. Klasična forma Big Brothera već je postala dosadna, pa su privatne televizije počele snimati reality-je na pustim otocima, poljoprivrednim imanjima, kao i dalekim egzotičnim zemljama.

 

 

30.04.2013.

FLETCHER BURTON: DOZVOLITE CCI-ju DA PRISUSTVUJE SJEDNICAMA

Burton: Dozvoliti CCI-ju da prisustvuje sjednicama

imageFletcher M. Burton

SARAJEVO - Šef Misije OSCE-a u BiH Fletcher M. Burton uputio je danas pismo članovima Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (PSBiH) u kojem je izrazio zabrinutost zbog odluke Kolegija da odbije zahtjev nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa ...

... (CCI) da prisustvuje nedavnoj sjednici Predstavničkog doma te ih je pozvao da ovu odluku ponovno razmotre.

Naveo je da su visoki zvaničnici Misije na čijem se čelu nalazi obavljali razgovore o toj situaciji s kabinetima svih članova Kolegija.

"Bilo bi za žaljenje ukoliko bi odluka da se CCI isključi sa ove sjednice narušila ugled PSBiH koja je jedan od najotvorenijih zakonodavnih organa u regionu", rekao je Burton.

Pozdravio je izjavu prvog zamjenika predsjedavajućeg i člana Kolegija Predstavničkog doma Denisa Bećirovića protiv odluke da CCI bude isključen.

"Nadamo se da će i drugi članovi Kolegija učiniti isto i da će to dovesti do odluke kojom se dozvoljava da CCI prisustvuje narednim plenarnim sjednicama. To će poslužiti da se ponovo potvrdi politika otvorenosti PSBiH prema svim građanima, nezavisno od njihovih stavova i mišljenja", dodao je Burton.

On je podsjetio na pozitivne korake koje je preduzela PSBiH, uz podršku Misije OSCE-a u BiH, na povećanju transparentnosti, uključujući prenose plenarnih sjednica i javnih debata putem interneta, predstavljanje materijala u vezi s radom PSBiH na njenoj internet stranici i prilagođavanje tog materijala slabovidim posjetiocima stranice, saopćeno je iz OSCE-a.


(Vijesti.ba/Fena)

******************************************

Bez pobjednika u prvoj utakmici finala Kupa BiH

imageElvir Čolić strijelac izjednačujućeg pogotka / SCsport

Željezničar je nastavio igrati veoma loše na Grbavici, a to je večeras iskoristio Široki Brijeg. Prva utakmica finala Kupa Bosne i Hercegovine završena je bez pobjednika (1:1), što odgovara Širokobriježanima pred revanš utakmicu na Pecari.

Široki Brijeg je prvi zaprijetio u 3. minuti kada je Zlomislić pokušao, ali bio je to lak plijen za Antolovića. Odmah nakon toga Roskam je bio u veoma dobroj prilici, ali golman Željezničara na vrijeme je reagovao. U 5. minuti nakon velike greške Vasilića Kordić je iskoristio "poklon" i pogodio za vodstvo Širokobriježana.

Željezničar je prvi put zaprijetio tek u 14. minuti kada Adilović šutira, ali nije bilo teško Bilobrku da to odbrani. Domaći su izvršili pritisak, a do izjednačenja došli su u 19. minuti. Benjamin Čolić je centrirao sa desne strane, a njegov prezimenjak Elvir primio je loptu, a zatim je poslao u mrežu Širokog Brijega.

Četiri minute poslije Čolić je još jednom pokušao, ali lopta je otišla daleko preko gola. Željezničar je mogao do vodstva u 36. minuti kada je u velikoj prilici bio Adilović, ali Bilobrk je spasio goste. Do kraja prvog poluvremena nije bilo većih prilika. Vasilić je u 44. minuti šutirao sa 15-ak metara preko gola.

U drugom poluvremenu su također gosti prvi zaprijetili. Roskam je pokušao, ali Antolović je uspio odbraniti. U 58. minuti snažan udarac Wagnera izblokirao je Vasilić. Kordić se našao u dobroj situaciji u 60. minuti, ali je iskosa sa desne strane šutirao daleko pored gola. U sličnoj poziciji našao se i Zlomislić, ali Antolović je odbranio.

Hodžić je u 82. minuti pretjerao s driblinzima te tako je propala jedna dobra prilika Željezničara. Dvije minute poslije nakon centaršuta Bekrića nikoga nije bilo na drugoj strani, dok je u 89. minuti Adilović bio u sjajnoj prilici. Našao se sam ispred gola, ali je njegov udarac dobro pročitao Bilobrk. Završeno je 1:1.

Željezničar - Široki Brijeg 1:1

Strijelci: 0:1 Kordić (5), 1:1 E. Čolić (19). Stadion: Grbavica. Gledalaca: 4000. Sudija: Tomislav Čuić. Žuti kartoni: Svraka (Željezničar).
ŽELJEZNIČAR: Antolović, E. Čolić, Kerla, Adilović, Selimović (od 83. minute Bekrić), B. Čolić, Vasilić, Svraka, Jamak (od 68. minute Hoadžić), Tomić, Urdinov.
ŠIROKI BRIJEG: Bilobrk, Džidić, Bertoša, Ješe, Kordić (od 90. minute Barišić), Wagner, Ćorić, Ivanković (od 88. minute Kožulj), Roskam, Marić (od 55. minute Lendeka), Zlomislić.




(SCsport)

Urediti tržište nekretnina u BiH

imageSarajevo

SARAJEVO - U Sarajevu je formirano Udruženje profesionalaca u oblasti nekretnina. Kako izvještava novinar agencije Anadolija (AA), riječ je o novoformiranoj asocijaciji koja je okupila najveće eksperte iz Bosne i Hercegovine u ovoj oblasti, a s ciljem uvođenja reda u oblast nekretnina, jedan od najznačajnijih privrednih sektora.

Promocija novoosnovane asocijacije održat će se početkom maja u Sarajevu. Promociji će prisustvovati prvi ljudi banaka, međunarodnih revizorskih kuća, profesori, predstavnici nadležnih organa vlasti, kao i vlasnici i menadžeri vodećih bh. kompanija.

Projekt je pokrenuo prof. dr. Muharem Karamujić,  jedina osoba u BiH koja je član uglednog Kraljevskog instituta RICS (Royal Institution of Chartered Surveyors) Velike Britanije.

"Svaki značajniji kredit u privredi osiguran je nepokretnom imovinom, koja bi trebala biti procijenjena po preciziranim međunarodnim standardima. U tom smislu jako je važno i onome ko uzima kredit, kao i onome ko ga daje, da zna tačnu vrijednost te imovine. Samo u Sarajevu postoje desetine hiljada privatnih kuća i drugih objekata koji nisu legalizirani, što značajno otežava promet tim nekretninama. Ovaj sektor predstavlja ogroman potencijal za ubrizgavanje novca u sistem, što bi sigurno pokrenulo posrnulu ekonomiju. Asocijacija je važna i za definisanje pravih vrijednost u prometu nekretninama kao i mnogim drugim oblastima koje se vežu na ovu granu", kazao je Karamujić, prenio je novinar AA.

Projekt je podržao i Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, te je tako omogućeno uvođenje najviših svjetskih standarda u BiH.

(AA)

Rusija dodijelila medalju Mladiću

imageRatko Mladić

MOSKVA / BEOGRAD - Savez sovjetskih oficira dodijelio je nekadašnjem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću medalju za vjernost zakletvi, koju je njegovom sinu Darku Mladiću predao poslanik Državne dume Rusije Pavel Dorohin.

Dorohin je predsjednik Ruskog komiteta za odbranu generala Mladića, čija delegacija je boravila u Srbiji i učestvovala u zasjedanju Komiteta za podršku generalu Mladića.

"Održali smo zajedničko zasjedanje uz učešće naših delegata i ja sam tamo nastupio. Sa srpske strane učestvovali su predstavnici nauke, kulture, vojske, nekoliko generala koji su se rame uz rame borili za odbranu svoje domovine sa generalom Mladićem", naveo je Dorohin, prenosi "Glas Rusije".

Dorohin je istakao da njegovim sagovornicima uliva veliki optimizam to da generala Mladića Rusija nije ostavila i da je Rusija uz njega, kao i to da će "i dalje zajedno ulagati napore da general Mladić i druge srpske patriote budu oslobođeni".

"Mi ćemo sa svoje strane takođe tražiti prekid nelegitimne delatnosti Haškog tribunala", naglasio je Dorohin.

Predsjednik Komiteta za podršku generalu Mladiću u Srbiji je njegov sin Darko Mladić, a formira se i komitet za odbranu generala Mladića u Republici Srpskoj, na čijem čelu će biti ađutant generala Mladića Rajko Banduka, navodi "Glas Rusije".

Predsjednici komiteta su potvrdili da će braniti prava svih srpskih zatvorenika i da će informisati javnost o kršenju prava Srba u Haškom tribunalu.

General Mladić u pritvoru Haškog tribunala je od 31. maja 2011. godine, kada su ga vlasti Srbije predale tom sudu.


(Vijesti.ba/Srna)

Paklena završnica Reala, ali Dortmundu finale!

imageFoto: UEFA.com
*****************************

Borussia Dortmund uspjela je sačuvati prednost iz prve polufinalne utakmice na Santiago Bernabeu protiv Real Madrida. Kraljevi su do "ulaznice" za Wembley došli nakon prve utakmice u kojoj su slavili sa 4:1, a istu su uspjeli sačuvati večeras nakon što su poraženi protiv ...

... Kraljevskog kluba sa 2:0.

Real Madrid na početku utakmice, tačnije u 3. minuti imao je veliku priliku. Oezil je uposlio Higuaina koji sa pet metara šutira u Weidenfellera. Ronaldo je u 8. minuti pokušao sa deset metara, ali lopta je otišla pored gola. Portugalac je u 12. minuti iz okreta snažno šutirao sa šest metara, ali golman Borussije nevjerovatno je odbranio.

Samo dvije minute poslije nova velika šansa za Kraljevski klub. Oezil je sam išao prema golu gostiju i njegov šut završio je pored desne stative. Također treba spomenuti da je iz igre morao izaći Goetze zbog povrede. Nakon uzbudljivih 15 minuta i tri stopostotne prilike uglavnom se igralo na sredini terena i do poluvremena nije bilo većih šansi.

Samo nakon četiri minute igre u nastavku utakmice Lewandowski je mogao dotući Real, ali je nakon povratne lopte Gorsskreutza šutirao daleko preko gola. Poljski napadač također je imao veliku priliku i u 50. minuti, kada je pogodio prečku. Najbolju priliku na utakmici imao je Gundogan u 62. minuti, ali je Lopez nevjerovatno intervenisao i ostavio Real u igri.

Završnicu večerašnje utakmice učinio je uzbudljivijom Benzema. Francuski napadač je pogodio za 1:0 u 83. minuti nakon centaršuta Oezila sa desne strane. Kraljevi su izvršili nevjerovatan pritisak u finišu utakmice, a Ramos je u 88. minuti pogodio za 2:0. Realu je nedostajao samo jedan gol, ali do istog nije uspio doći. Kraljevi su prekasno postigli dva gola.

Real Madrid - Borussia Dortmund 2:0

Strijelci: 1:0 Benzema (83), 2:0 Ramos (88).

Stadion: Santiago Bernabeu (Madrid).

Sudija: Howard Webb (Engleska).

Žuti kartoni: Coentrao, Higuain, Ramos, Khedira (Real Madrid), Gundogan, Bender, Weidenfeller (Borussia Dortmund).

Real Madrid: Diego López; Essien, Varane, Ramos, Coentrao (od 57. minute Kaka); Xabi Alonso (od 67. minute Khedira), Modrić; Di María, Özil, Cristiano; Higuaín 8od 57. minute Benzema).

Borussia Dortmund: Weidenfeller; Piszceck, Subotic, Hummels, Schmelzer; Bender, Gundogan; Kuba (od 90. minute Santana), Götze (od 14. minute Grosskreutz), Reus; Lewandowski (od 87. minute Khel).


(SCsport)

 

 

30.04.2013.

LUKSUZ PRAZNIČNOG NERADA SAMO ZA JAVNI SEKTOR U ENTITETU RS-a

Luksuz prazničnog nerada samo za javni sektor u RS

Sa jednog od protesta u BH

Sa jednog od protesta u BH

*************************************

Ustaljena praksa spajanja praznika kad god je to moguće nije zaobišla entitet Republiku Srpsku ni ovaj put. Prvomajski i uskršnji praznici obezbijediće javnom sektoru novih devet neradnih dana, jer je to izgleda luksuz koji si mogu priuštiti, dok će sa druge strane realni sektor uglavnom raditi, a pitanje je da li će radnici dobiti zakonom uvećane dnevnice.

Iako Bosna i Hercegovina ima 50 posto nezaposlenih, ekonomija je „na koljenima“, a i oni koji rade jedva sastavljaju kraj sa krajem, ovdašnji političari se ponašaju kao da građani žive u blagostanju. Ovu konstataciju potvrđuje činjenica da su političari u jednom bh. entitetu, Republici Srpskoj, odlučili da narednih devet dana bude neradno.

Neće raditi cjelokupan javni sektor, lokalne zajednice i preduzeća. Devet dana mini godišnjeg odmora - čini se da si ovdašnja administracija može priuštiti, a jedan od primjera je i Administrativna služba grada Banjaluke.

„U skladu sa Zakonom o praznicima RS, Administrativna služba grada Banjaluka obavještava javnost da neće raditi 1. i 2. maja zbog obilježavanja Praznika rada, te 9. maja zbog Dana pobjede nad fašizmom. Zbog obilježavanja vaskršnjih praznika Administrativna služba Banjaluke neće raditi 3. i 6. maja ove godine“, navela je portparol Administrativne službe Nevena Blagojević Podrić.

Sa druge strane većina građana koji su zaposleni u realnom sektoru najvjerovatnije će raditi i tokom praznika, što je potvrdio i radnik u trgovini Nemanja Radić, koji kaže da već godinama nije roštiljao za 1. maj, a kamoli da je dobio slobodno za neki drugi praznik.

„Što se tiče 1. maja, zadnjih tri, četiri godine uopšte nismo bili u mogućnosti da dobijemo slobodan dan, a kamoli duple dnevnice. Ja mislim da stvarno nema smisla da neki imaju sve povlastice u odnosu na obične radnike koji nisu u mogućnosti da sebi priušte neke osnovne potrebe, makar taj 1. maj da nam omoguće slobodan. Nije bitno cijeli dan, jer i par sati bi nas zadovoljilo“, ističe Radić. 

Privilegovana kasta

Iako su primorani da rade u dane praznika, radnici u realnom sektoru najvjerovatnije neće dobiti ni zakonsku dnevnicu uvećanu za 50 odsto tamo gdje radni proces podrazumijeva nemogućnost zaustavljanja procesa rada, niti će ostali radnici dobiti dvije i po dnevnice, kako to propisuje Zakon o radu u dane državnih praznika. Savez sindikata RS je apelovao na vladu i lokalne zajednice da obezbijede radnicima zakonom propisana prava, te da inspekcije budu na terenu tokom praznika.

Sami građani kažu da, ionako ne mogu dovoljno da zarade ni za pošten prvomajski roštilj, te je bolje da rade. O spajanju dana u u javnom sektoru navode da oni, ionako, ništa ne rade:

U entitetu u kojem je zaposleno tek 23 odsto radno sposobnog stanovništva izgleda da se koristi svaka prilika da se ne radi, iako to sebi u vremenu pada stranih investicija ne mogu priuštiti.

„Mi smo u takvoj situaciji da bismo trebali da radimo i kada nam je formalno neradni dan, a ne da radimo čak ta spajanja i ostalo, jer nam situacija nije nimalo sjajna“, smatra ekonomista Saša Grabovac.

Željko Ninković iz Centara civilnih inicijativa smatra da je neodgovorno svakom prilikom spajati praznike i za to još dobijati redovnu platu, dok se obični radnici bore da prežive bez prava na odmor, "dok s druge strane imamo ljude koji će najnormalnije raditi i sutra i prekosutra i svaki naredni dan da bi se privilegovanoj kasti obezbijedili svi uslovi da imaju sve u najboljem redu, friško, svježe. Najbolje što se može dobiti dobiće ti koji ne rade u te dane kada onaj običan svijet radi.“

Iz Unije poslodavaca Republike Srpske ističu da nemaju luksuz nerada tokom bilo kojih praznika, a kamoli spajanje devet dana.

„Mi u realnom sektoru, privatnici moramo raditi zato što ne stižemo da izvršimo obaveze prema radu i potraživanjima naših kupaca itd. Mi nemamo mogućnosti da to napravimo“, naglašava predsjednik Unije Predrag Zgonjanin.

Na pitanje gdje će provesti svojih devet dana odmora, političari na vlasti nisu dali odgovor, ali znajući kolika su im primanja, mogli bi da skoknu i na more jer su temperature idealne za kupanje. Sa druge strane obični smrtnici će morati da rade i za praznike ne bi li skupili taman toliko novca da prežive predstojeći mjesec.
*********************************
//////////////////////////////////////////////////////////////////

Amira Medunjanin u Kolarcu

Sevdah uzburkao Beograd

 
Photo: Anadolija/M.N.

Sevdah diva Amira Medunjanin i njen orkestar, pogrešno bi bilo reći trio, u sastavu Bojan Zulfikarpašić za klavirom, Nenad Vasilić na kontrabasu i Bašar Kalife na perkusijama, uz pomoć prijatelja Boška Jovića na gitari, sinoć su u Beogradu, u prikladno intimnoj sali Kolarca, izvedbom sevdalinki i izvornih narodnih pesama iz starih krajeva naše razorene domovine, oborili Beograd s nogu, izazivajući naizmenične talase emocija i ovacija

Od srca: Pozdrav Beogradu
Photo: Anadolija/M.N.

Nema više nikakve dileme posle koncerta koji je sinoć u dvorani Ilije M. Kolarca priredila Amira Medunjanin, da je muzički novinar Gart Kartrajt opako pogrešio kada je sarajevsku sevdah divu uporedio sa Bili Holidej, baš kao i oni koji su u njoj videli Cezariju Evoru. Ne, Amira je Medunjanin, jedinstvena žena, umetnica satkana od emocija koje ne krije, već daruje svetu zahvaljujući besprekorno čistom glasu koji može sve.

Na repertoaru koncerta na kome je predstavljen album “Amullete” našle su se sevdalinke “Moj Omere dilbere”, “Grana od bora”, ali i “Kahvu mi drag ispeci”, “Hajde Jano” i mnoge druge u dvosatnom nastupu, sve do bisa i suza, u kojima je završila Šantićevu “Eminu”. U slučaju Amire Medunjanin, međutim, play lista nije ni važna, sve dok savršenom dikcijom peva, na radost privilegovanih koji je slušaju, makar pevala na tekst iz telefonskog imenika.

“Rasplačem se svaki put i to je pokazatelj da me odnesu ljudi. Ta zajednička energija koja se stvori je nevjerovatna i jednostavno je nemoguće ne ostati ravnodušan na sve to”, rekla je Amira odmah posle koncerta za agenciju Anadolija.

“Prateći bend”, trio u sastavu Bojan Zulfikarpašić (klavir), Nenad Vasilić (kontrabas) i Bašar Kalife (perkusionista iz Libana), često je nametao ritam koji je i našu glavnu junakinju pretvarao u prateći vokal, improvizujući na sceni mešavinu džeza i bluza koji nikad ne napušta etno melodiju i sevdah  nasušni. Za potrebe pesme “Što te nema” gošći iz Sarajeva pridružio se i Boško Jović, maestralni gitarista koji već dve godine dertuje sa Amirom.

“Sevdah opisuje ono najtananije i najosjetljivije u ljudskom biću i sve je užasno individualno, kako ko doživljava. Ja sve te emocije koje se iskazuju kroz metafore, kroz poruke koje se prožimaju, lično doživljavam kao da se meni događaju. Sve je vrlo individualno i ja to tako doživljavam. U potpunosti respektujem ljude koji su pisali sve ove priče. Znači treba slušati sve te poruke koje su skrivene”, poručila je Amira na kraju beogradskog gostovanja.

Photo: Anadolija/M.N.

***************************************

////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Saopćenje Osnovnog suda

Potvrđena optužnica za ratne zločine u Brčkom
FOTO: Arhiva
Potvrđena optužnica za ratne zločine u Brčkom

Osnovni sud Brčko distrikta BiH potvrdio je optužnicu za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva koju je brčansko Tužilaštvo podiglo 24. aprila ove godine protiv osobe inicijala P.K.B.

Optuženi se tereti da je za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini kao pripadnik Prve posavske pješačke brigade Vojske Republike Srpske u logoru Luka u Brčkom, suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava mučio civile te nečovječno postupao, nanosio velike patnje, ozljeđivao tjelesni integritet i zdravlje civilnog stanovništva, navodi se u priopćenju iz brčanskog Tužilaštva.

 

 

30.04.2013.

RAJKO VASIĆ, BOSANAC MILETA DODIKA, O IZJAVI TOMISLAVA NIKOLIĆA

Rajko Vasić, Bosanac Mileta Dodika, o izjavi Nikolića

Pičke se ne izvinjavaju

 
Ala sam se napalio, baš sam se napalio: Rajko Vasić pred drvenom erekcijom, relaksiran
Ala sam se napalio, baš sam se napalio: Rajko Vasić pred drvenom erekcijom, relaksiran
Photo: vasicrajko.blogspot.com

Razočaran, tužan i općenito bolestan, Dodikov kućni ljubimac teško je primio izjavu Tomislava Nikolića glede Srebrenice. U šumskom očaju, navalio je sekirom na stablo, sve tvrdeći da je skulptor i da drveni komadi jesu šumolika umetnost. Jesu qurac, o čemu govori opsednutost penisom velikog kalibra. O budućem ratu koji Vasić priželjkuje, da ne govorimo. Šutimo spermatozoidno, s maskom na licu

Masovna grobnica drveta: Rajko s SNDS maskom
Photo: vasicrajko.blogspot.com
BAŠ NEŠTO KAŽEM MILETU DODIKU O TOMISLAVU NIKOLIĆU
: Džaba ste se izvinjavali. Istorija se ne pravi izvinjenjima. Kao ni djeca seksualnim slobodama. Pisao sam, jednom, nešto genijalno o izvinjenjima. Toliko genijalno da sam zaboravio. Mada se o tako prostitualnom činu i nema šta genijalno napisati pa me ne peče ni savjest ni stvarnost.

 

SAMO RATA DA BUDE, ČIM PRIJE: Dvije konstante izvinjenja na Balkanu su neoborive. Rat je ovdje način života i vijekova. A za način života niko se ne izvinjava. Osim toga, nikad ne znaš ko je kupio zločin nad tobom pa ni onaj ko ga je počinio ne zna kome da se izvinjava. I. Drugo. Za izvinjenje su potrebne velike ličnosti. Pičke se ne izvinjavaju. Da bi me razumjeli Hrvati. Pimpek se ne ispričava. A da bi me razumjeli Bošnjaci. Fukara se ne izvinjava. Sitna izvinjenja devalviraju procese.

ŠUMSKA RIKA ZOVE SE KARIKA: Osim toga, istorija ide svojim tokom. I ono zbog čega se sada izvinjavaju Neki Akteri, a novine pobrojavaju ko se kad i za šta ivinio, kao popis zemljotresa kad se desi kakav tragičniji potres, samo je posljednja karika događaja. A karika ide na kariku, kao uš na uš. Ispravke istorije koja se odigrala Četrdeset Pete, djelimično su se realizovale u ovim Ratovima Bratstva i Jedinstva. Ali to nije sve.

TI JADNI, NEVINI ŠUMNJACI ZVANI BOSANCI: Posljedica te ispravke jeste da je Srbima nanešena velika nepravda a da su optuženi za velike zločine koje nisu počinili. Posljedice su i nerealana očekivanja pojedinih naroda i vjera od tih Ispravki Istorije. Posljedice su i dvije nezavršene države. Kada se sve sabere, ostaje istina da Sila okrupnjava, Istorija dijeli.

Ubij, zakolji da stablo ne postoji: Rajko sa testerom
Photo: vasicrajko.blogspot.com
KAD BOSANAC RAJKO RAZMIŠLJA
: U ovim vremenima Svijet se dijeli na Nato i na Ostale. Ostali se dijele na Katolike i ostale. Ostali se dijele na Rusiju i ostale. Ostali se dijele na Oslam i na ostale. Pri čemu se nikad ne dijele samo Rusija i Islam. Po tim podjelama tvore se sada i linije budućih ratova na Balkanu. Jer i sve prije posljednjeg rata nastalo je na tim rasjedima.

 

TKO TO KAŽE, VLAJKI LAŽE, DA JE ŠUMSKA MALA;NIJE MALA, NIJE MALA, JEDNOM RATOVALA, I OPET ĆE AKO BUDE SREĆE: Depresiranjem Srba, nerealnim nadama Bošnjaka, Makedonaca i Šiptara, precizno se trasiraju linije novih ratova. Dakle. U BiH to je budući rat muslimana Za Državu. Što može izazvati rat Srbije i muslimana. Potom rat Šiptara za Državu. Protiv Srba na Kosovu i Makedonaca. Što će izazvati rat Srbije protiv Albanaca uopšte. Jebaće Vam Brisel Mater. Ali tad Vučić Branković neće biti živ. Rat Srbije i Hrvatske moguć je, zbog nepodmirenih računa, ali ako se steknu određeni uslovi. Toman bi rekao Ako ti se pod guzicom nađe konstelacija.

OVO MI JE IZDIKTIRAO KECMANOVIĆ JR: Najlakše će do ovih ratova doći ako počne neko Veliko Svjetsko Sranije. A dotad. Može da se izvinjava i Ruža Golootočanka.

* Ovaj medicinski dosije sa psihijatrije, prenosimo direktno iz rešetkastog bloga pacijenta Vasić Rajka

**********************************************

Doajeni ratne propagande

Slobino slušče Muharem Durić

 
Photo: Stock

Ovo i pravi pravcati Muharem Durić. Je li taj novinar, koji je pustio Dabića da se sit ispriča, omogućio da se “čuje i druga strana“? Jeste, ali u kurcu. Durić je najveći novinarski čarobnjak svih vremena: sve vrijeme je sjedio u Beogradu i, koristeći se srpskim izvorima, rat u BiH opisivao kao da ga vlastitim očima gleda. U Politici je čitateljima servirao isključivo ono što su Srbijanci voljeli čuti o tom ratu

Imam u kompjuteru knjigu Šest balija: 55 strana o paravojnom hodži Džemaludinu Latiću, 18 strana o Nedžadu Ibrišimoviću, 18 strana o kućnom prijatelju sarajevske policije Senadu Avdiću, 38 strana o Adilu Kulenovću, poznatijem kao Duduk-efendija, koji me, kad sam ga u tisku nazvao najvećom budalom koju je bošnjačka čuna načinjela u 20. stoljeću, tužio za klevetu i na sudu ga popušio, i 18 strana o Fatmiru Alispahću, bošnjačkom Rajku Vasiću.

Šestoga baliju Muharema Durića iz Kraljeva, koji je u ratu bio  izmećar dedinjskog kasapina, počeo sam devetati prije otprilike dvije godine u E-novinama, ali su mi ti tekstovi pobjegli iz kompjutera, stoga molim Petra Lukovića da mi ih pošalje iz arhive. Kad o svom starome mušteriji Muharemu napišem bar dvadesetak strana, knjiga će bi završena, a to Slobino slušče, pošto ga proknjižim da imaju šta čitati njegova unučad, zauvijek će prestati da me zanima.

Moj prijatelj Bošnjak, koji je čitao moje tekstove iz E-novina  o Duriću, rekao mi je: “Ma pusti onog Ciganina iz Kraljeva“. Našto sam odvratio: “Šta to pričaš, majke ti? U poredbi sa pod-čovjekom Muharemom Durićem, svaki Ciganin je pripadnik arijevske rase!“

Kad u E-novinama štijem šta je Sarajlijama nedostupna Politika pisala 1992. godine, kažem sebi: Onaj ko je juče umro, danas se kaje, jer ne može da se ovoga ibreta nagleda“.

Nedavno su E-novine donijele Durićev tekst Nacije u sukobu, objavljen u Politici 22. septembra 1992. godine kad su bili pregovori u Ženevi. Čega se sjećam iz tih dana?

Jedino kiše, koja je možda padala baš 22. septembra: u lonce, u lavore, u kante, u ranjike, u sve živo, hvatali smo kišnicu iz oluka i sa streha, a oni kojim, zbog gužve, nije to uspjelo, zahvatali su je iz bara na ulici, i svi smo bili srećni, mada se nije mogla piti, jer je bila dobra za pranje veša, za ispiranje klozeta, za umivanje ruku. Pamtim da sam jedino u djetinjstvu bio toliko srećan od kiše, zbog kiše, na kiši.

Ne sjećam se, iz tih dana, Dabićevih humanitarnih pošiljki u vidu projektila iz minobacača, iz haubica, iz ZISova, iz bestrzajaca, iz PATova i iz PAMova, a znate li zašto? Već smo bili naučili da s njima živimo. Navikli se na njih kao na sivo svakodnevlje, čak su prešli u usmene stihove koji mi danas zvuče crnohumorno: “Čêto s visa, ne pucaj iz ZISa, možeš nekog ubiti, pa će šteta biti“. Za vrijeme opsade, to jest mrcvarenja Sarajeva, stotinama puta mi je prošla kroz glavu rečenica glavnog junaka Zapisa iz podzemlja Fjodora Dostojevskog: “Čovjek je biće na dvije noge koje se na sve navikava, i mislim da je to njegova najbolja definicija“. Evo vam o tome moje pjesme Ova pucnjava iz Poljske konjice:

Ova pucnjava u krv nam legla. Bez nje se

(ko ni bez kafe izjutra) ne možeš rastrijezniti.

A sjećaš li se, s početka rata, kako bi iza treska

granate, nastao muk među nama, sličan onoj

predratnoj tišini grobnoj što nastane kad neko,

u krčmi, nešto lane protivu Tita ili Partije?


Sad nam granate u kost unišle. Kad je tišina,

napet si kao struna. Jer ko će ratnoj tišini vjerovati?

Sve misliš: bože, šta li nam sad spremaju?

Tom tišinom nam, dodatno, u kosti strah utjeruju.

Zato vjeruješ jedino pucanju. Čim se mitraljez glasne,

ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevāk,

djeca se po kući raskokodaču. Opet se puca, znači,

opet je sve u redu. Juče, ja se vratio s posla

i pitam: je li se pucalo dok mene nije bilo?

Najmlađa šćer mi kaže: Ih, da znaš, tata,

kako su dvije fino profijukale.

Iz Durićevog teksta Nacije u sukobu navodim samo jedan pasus: “O mogućem prestanku rata dr Karadžić je rekao, kako prenosi SRNA, da se on ne može zaustaviti ako se kontinuirano vrši jednostrani pritisak na srpsku stranu, ili pojačavaju sankcije prema Srbiji. I ostale strane u sukobu moraju da ponesu svoje breme odgovornosti za rat u BiH. Hrvatske trupe moraju da se povuku sa BiH ratišta, a  Muslimane treba staviti pred dilemu – ili će zaustaviti svoja borbena dejstva, ili ćemo insistirati na povlačenju priznavanja BiH. Bez takve pretnje, militantni Muslimani neće obustaviti rat, rekao je dr Karadžić“.

PHOTOMONTAGE: E Che

Karadžićeve tvrdnje o Muslimanima su takve da mi se, pored želje da im se smijem, od njih se još i povraća, jer ovo je pravi, stopostotni sviloruni RadOvan, kako ga je nazvao Miodrag Stanisavljević: do 22. septembra 1992. godine. Terminator je Muslimanima već bio priredio desetak manjih Srebrenica, pa ipak ih zove “militantnim“ narodom koji “neće obustaviti rat“, jer ih Rašo uopće ih ne istrebljuje, nego se od njih brani! Podsjetiću vas još i na Mladićeve riječi na paljanskoj skupštini s početka rata: “Mi ne možemo očistiti, niti imati rešeto da prosijemo da samo ostanu Srbi, a ostali da odu. Ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i Karadžić to objasniti svijetu. To je, pa ljudi, genocid.“

Jednom sam, sa Ivanom Počekom, Cetinjaninom, slušao sa paljanske tevelvizije Rašinu priču o Srbima kao nesumnjivoj žrtvi i, kad je završio, mislim se: da ne znam kolik je lažov bio prije rata, i da oko mene starci, žene i djeca ne ginu svaki dan, sve što taj kaže bilo bi sušta istina! Crnogorskom retorikom, koja svijet okreće naglavce, sve što ga optužuje prisilio je da govori njemu u prilog. A Ivan mi veli: “Ako Rašo uđe u Sarajevo, ufatiće Aliju Izetbegovića i objesiće ga kao ratnog zločinca, evo viđećeš!“

Ali je ovo i pravi pravcati Muharem Durić. Je li taj novinar, koji je pustio Dabića da se sit ispriča, omogućio da se “čuje i druga strana“? Jeste, ali u kurcu. Durić je najveći novinarski čarobnjak svih vremena: sve vrijeme je sjedio u Beogradu i, koristeći se srpskim izvorima, rat u BiH opisivao kao da ga vlastitim očima gleda. U Politici je čitateljima servirao isključivo ono što su Srbijanci voljeli čuti o tom ratu.

I pogledajte jednu sitnicu. U Muharemovom tekstu, Haris Silajdžić, sa davno odbranjenim doktoratom, ostao je bez titule, a dvaput je sa “dr“ titulirao ljekara Radovana Karadžića, koji se, prema mojim saznanajima, tri put zalijetao, ama zaludu, da napiše doktorsku tezu.

Jednom mi veli da je pronašao 23 varijante muslimanske pjesme Mehmeda majka budila, i dodao da su te pjesme ubile se za psihoanalizu. Napraviće tezu za tri mjeseca. Uvrh glave za pet. Mislite li da se sprdam? Eno vam živih dr Imeta Cerića i dr Bore Đukanovića, nek vam oni potvrde. Napominjem: obojica su pravi “dr“, jer su davno odbranili doktorate.

Photo: Stock

Nakon ne znam koliko, Dabić se predomislio i odlučio da piše tezu o Petrijinom vencu Dragoslava Mihailovića. Pričao mi je o trenutku kad se Petrija pobratimila sa ne znam više kojim muškarcem, i o psihoanalitičkom značenju tog bratimljenja. Ali i tome doktoratu je uskoro “umrla majka“, kako bi rekla Darinka, pa je konačno odlučio da radi tezu o depresijama.

Pročitao je tri knjige na engleskom, kojim nije vladao baš najbolje, i jedno jutro upada u ljekarsku sobu pa kaže kolegama: "Sad sve znam o depresijama".  "Svi smo se zgledali među sobom", priča mi doktor Boro Đukanović. "Jer ko god se bavi naukom, zna da u svakoj naučnoj oblasti, a nema razloga da sa depresijama bude drukčije, postoji nekoliko stotina knjiga koje moraš prostudirati ako već hoćeš da sve znaš o toj problematici".

Ali je Rašo odustao i od doktorske teze o depresijama, jer nije htjela sama da se piše i jedino mjesto gdje bi mogao da doktorira jeste Hag. "Nema se slobodnog vremena", vječito se vajkao. Danas ima  vremena u sasvim dovoljnim količinama.

A Muharem Durić se, u polemici sa mnom, pohvalio da završava roman, te ako nije slagao, nabaviću ga kad iziđe iz štampe i prikazati ga u E-novinama. A pošto znam dobro Muharemovu pamet, ne vjerujem da će od tog romana biti išta. Uostalom, nitkovi koje sam dosad lemao u svojim tekstovima, nikad me ničim nisu obradovali, pa neće ni Durić romanom.

P. S. Jedna pitalica: kako se na novobosanskom jeziku kaže štala? Odgovor: Muu-harem!

 

 

30.04.2013.

OHR: IMENOVANjE MLADENA SRDIĆA U USTAVNI SUD FBiH NIJE SPORNO

OHR: Imenovanje Srdića u Ustavni sud FBiH nije sporno

imageOHR

SARAJEVO - Imenovanje Mladena Srdića u Ustavni sud Federacije BiH nije sporno, odnosno potvrđeno je i upućeno na objavljivanje u Službeno novine FBiH, kazali su danas u OHR-u.

U saopćenju OHR-a se navodi kako je visoki predstavnik Valentin Inzko razgovarao sa potpredsjednikom FBiH Mirsadom Kebom te da su tom prilikom otklonjene dileme koje su se pojavile vezano za Validnost Odluke predsjednika FBiH Živka Budimira o imenovanju Srdića.

"Konsatatovano je da je odluka donesena u skladu sa dogovorom postignutim na sastanku održanom 24. aprila 2013. u uredu viskog predstavnika, te je Odluka preko sekretara Vlada FBiH upućena na objavljivanje u Službene novine Federacije", navodi se u saopćenju OHR-a.

Ovim je Ustavni sud FBiH dobio šestog sudiju, što će poboljšati efikasnost rada Suda, smatraju u OHR-u.

(KLIX)

****************************************

Ustavni sud FBiH dobio šestog sudiju

imageMirsad Kebo

SARAJEVO - Odluka o imenovanju Mladena Srdića za sudiju Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, koju je potpisao predsjednik FBiH Živko Budimir, upućena je na objavu u Službene novine FBiH, saopćeno je danas iz kabineta potpredsjednika FBiH Mirsada Kebe.

Time je Ustavni sud dobio šestog sudiju, što će poboljšati efikasnost rada Suda, saopćeno je.

Kebo je na poziv visokog predstavnika u BiH, razgovarao danas u Sarajevu s Valentinom Inzkom i njegovim najbližim saradnicima.

- Tom prilikom su otklonjene neke dileme koje su se pojavile u vezi s validnošću Odluke predsjednika FBiH Živka Budimira o imenovanju Mladena Srdića za sudiju Ustavnog suda FBiH - citat je iz saopćenja proslijeđenog iz Kebinog kabineta nakon sastanka.

Na sastanku je konstatovano da je ta odluka donesena u skladu s dogovorom postignutim na sastanku održanom 24. aprila u Uredu visokog predstavnika te je, putem sekretara Vlade FBiH, upućena na objavljivanje u Službene novine FBiH, navedeno je u saopćanju.


(Vijesti.ba/Fena)

Jučer usvojeni zakon u Skupštini KS na najbolji način štiti prava povratnika u RS

imageAlmir Salihović

SARAJEVO - Aktivista Građanske koalicije "Prvi mart“ Almir Salihović pozdravio je usvajanje u Skupštini Kantona Sarajevo Zakona o pravima osoba koja se iz Kantona Sarajevo vraćaju u mjesta prijeratnog prebivališta.

-Nadamo da će u narednih mjesec dana ovaj zakon biti usvojen u Tuzlanskom kantonu i ostalim kantonima u Federaciji BiH, kako bi se osigurali svi uslovi i uklonile barijere koje su u prethodnom periodu bile glavni problem povratnicima. Pozivamo sve ljude da se vrate u svoje mjesto prebivališta kako bi na taj način mogli biti popisani na predstojećem popisu na adresama gdje su živjeli prije rata te kako bi 2014. godine imali pravo da glasaju tamo gdje su glasali i 1991. godine - izjavio je Feni Salihović.

Mediha Smajić, predsjednica Udruženja "Sjaj Srebrenica“, koje okuplja mlade visokoobrazovane povratnike u Srebrenicu, kaže da je Skupština Kantona Sarajevo na najbolji način zaštitila prava onih koji se vraćaju u Republiku Srpsku.

- Ovo je jedan od rezultata incijative "Glasaću za Srebrenicu i aktivnosti Građanske koalicije "Prvi mart" te jasna poruka onima koji se vraćaju u entitet RS da nisu prepušteni sami sebi i da ova inicijativa brine o njihovim pravima - naglasila je Smajić.

Navodi kako ovaj zakon puno znači svima koji su se vratili ili to namjeravaju učiniti te se nada da će i ostali slijediti ovaj primjer.

-Kada ste povratnik, puno znači to što se naprimjer možete liječiti u Tuzli ili Sarajevu, da ne navodim ostala prava obuhvaćena ovim zakonom - kazala je Smajić, dodajući da su već ranije slična prva iz oblasti zdravstva regulisana i u Tuzlanskom kantonu.

Zakon o pravima osoba koja se iz Kantona Sarajevo vraćaju u mjesta prijeratnog prebivališta usvojen je jučer na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo po hitnom postupku.

Ovim zakonom regulirano je da osobe koje su imale status raseljenih osoba u Kantonu Sarajevo po povratku u mjesto prijeratnog prebivališta u Republiku Srpsku i Brčko Distrikt mogu ostvariti određena prava po osnovu socijalne zaštite, zaštite porodice s djecom, boračko-invalidske zaštite i zdravstvene zaštite u onom kapacitetu u kojem su ih ostvarivali u KS-u.

(FENA)

 

 

30.04.2013.

ĐAVOLjI VLADIKA KAČAVENDA IZA SEBE OSTAVIO SAMO ZLO

Đavolji vladika iza sebe ostavio samo zlo
Niko u Bijeljini neće žaliti za Kačavendom
FOTO: Arhiva
Niko u Bijeljini neće žaliti za Kačavendom


Bivši episkop zvorničko-tuzlanski sa sjedištem u Bijeljini Vasilije Kačavenda više nije vladika, ali ostaje homoseksualac i, najvjerovatnije, zločinac, o čemu će i nadležna tužilaštva dati svoju riječ. Osim po homoseksualnim sklonostima, ostat će upamćen i kao pokrovitelj zločinačkih akcija, ali i ljubitelj luksuza.

Etničko čišćenje


U Bijeljini ovih dana nije moguće pronaći sagovornika koji bi javno iznio svoje mišljenje o sad već bivšem vladiki. Ipak, ostaju činjenice koje neupitno govore o ovom dosljednom poborniku i nastavljaču etničkog čišćenja i sive eminencije zločinaca Karadžića i Mladića.

Kako drugačije objasniti eksproprijaciju 11 bošnjačkih kuća u Bijeljini još 1994. godine i izgradnju vladikinih dvora i pravoslavnog manastira Sveti Vasilije Ostroški na otetoj zemlji? Vladikin dvor mnogi porede s Versajem po količini luksuza i zlata.   

Na području svoje eparhije izgradio je 200 crkvenih objekata, od kojih dvije crkve tamo gdje im nije mjesto, na Diviču kod Zvornika i u dvorištu Fate Orlović u Konjević Polju. Na ime navodno oduzete imovine Pravoslavne crkve u doba komunista, tražio je i dobio velike komplekse zemljišta u Semberiji. Sve ih je pretvorio u placeve i prodavao izbjeglicama, o čemu je „Avaz“ ranije pisao.

Posebna priča je pravoslavni turistički kompleks Etno-selo "Stanišići" pored Bijeljine, mjesto brojnih simpozija, kongresa i luksuznih svadbi, s manastirom Svetog Nikole u centru ovog etno-sela. Niko u Semberiji ne vjeruje da je vlasnik ovog "planinskog sela u ravnici Semberiji" Boris Stanišić sve to izgradio uspješnim radom prvobitne konobe. Vladika Kačavenda Borisu je kum i, kako se nezvanično govori, bio mu je poprilična finansijska podrška.

Nezvanično, zbog svoje nastranosti prije rata bio je ucijenjen i radio je kao saradnik Državne bezbjednosti (DB). Kačavenda je 15. maja 1992. godine pobjegao iz Tuzle u Bijeljinu, a nakon rata bio je jedini vladika SPC-a koji nije postupio po uputama Svetog Sinoda da se vladike vrate u predratna sjedišta svojih eparhija.

Napad na paroha

Kačavenda je do kraja ostao vjeran govoru mržnje i prijetnja svima koji drugačije misle. Osim za nesrbe, nije imao milosti ni za svoje parohe. Paroha Radomira Markovića iz semberskog sela Zagoni, koji je ujedno i diplomirani pravnik, još tokom rata smijenio je s dužnosti.

Na neposlušnog paroha poslao je trideset naoružanih ljudi da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija koja je od posljedica zadobivenih rana umrla, a paroh Marković pretučen je i izbačen na ulicu. Zbog svega što je radio, malo ko u Semberiji će zažaliti za njim, ali njegov autoritet silnika i vlastodršca iz sjene još mnogima drži zatvorena usta.


Ne gine mu Fruška gora

Sveti Sinod je rekao svoje, ali ostaje pitanje hoće li i tužilaštva progovoriti. Sudeći po ranijim sličnim primjerima vladika pedofila ili homoseksualaca, Kačavenda bi mogao završiti u nekom od četrnaest fruškogorskih manastira. Jedan od posebno ''interesantnih'' manastira, logističkih centara za prikrivanje osumnjičenih za ratne zločine, jeste manastir Krušedol na Fruškoj gori. Ukoliko bude mogao birati, pretpostavlja se da će Kačavenda tu provesti ostatak života.

 

*********************************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Nigel Casey i Waqara Azmija posjetili Srebrenicu
I London će oblilježiti 11. juli
FOTO: K. Omerović
I London će oblilježiti 11. juli


Dr. Waqara Azmija, predsjednik Incijative za sjećanje i edukaciju o Srebrenici iz Velike Britanije i ambasador Velike Britanije u BiH Nigel Casey danas su boravili u Srebrenici. Oni su razgovarali s potpredsjednikom Skupštine Hamdijom Fejzić i zamjenicom načelnika Biljanom Rakić.

Incijativa „Dani sjećanja na Srebrenicu“ bit će održana i u Londonu kako bi se iskazala svijest oko onoga što se desilo u Srebrenici. Dr. Azmija naglasio je da Srebrenica nikad se ne smije zaboraviti, niti ponovi, te između ostalog dodao:

-Incijativom  „Dani sjećanja na Srebrenicu“  probudit ćemo svijest kod naroda i odat ćemo počast svim žrtvama koje su na stravičan način ubijene. To je bio najgori zločin koji se desio u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Dan sjećanja će podsjetit ljude da moramo ukloniti i odbiti mržnju u svakom obliku i obavezati se da osiguramo da se Srebrenica nikad ne ponovi- izjavio je Azmija.

-Došao sam da vidim šta se dešava u Srebrenici, a posebno da razgovaram o pitanju crkve na Budaku. Srebrenica je grad svjedok tragedije, Srebrenica će uvijek biti grad koji će svi stanovnici da dijele, željeli bismo da vidimo da Srebrenica mjenja sliku grada tragedije do grada pomirenja. U tom kontekstu iskazujem žaljenje činjenicom da je nastavljena izgradnja crkve na Budaku. Razgovaramo s određenim brojem ljudi koji imaju odgovornost za ovo pitanje. Skoro svi se slažu da crkva treba da bude izmještena na drugu lokaciju. Nadamo se da će prihavtiti ponudu Općine za izgradnju crkve na drugoj lokaciji i da crkva ne bude uzrok tenzija u Srebrenici- izjavio je Csaey.

Nakon sastanka s općinskim čelnicima, delegacija iz Britanije je posjetila Memorijalni centar u Potočarima i odala počast žrtvama genocida, a zatim razgovarao s predstavnicima Udruženja „Majke Srebrenice“. U posljepodnevnim satima Waqara Azmija i Nigel Casey će razgovarati s predsjednikom Skupštine Radomirom Pavlovićem. Načelnik Srebrenice Ćamil Duraković nije prisustovao sastanku zbog službenog puta u Beograd.

*******************************
///////////////////////////////////////////////////////////////////
Najrazvijeniji oblik organiziranog kriminala
Notari i sudovi ovjeravaju ugovore kamatarima
Smiljanićeva grupa iznuđivala novac strujnim udarima
FOTO: Arhiva
Notari i sudovi ovjeravaju ugovore kamatarima

Kamatarenje je izraz pod kojim se podrazumijeva ilegalno lihvarstvo, odnosno davanje zajmova uz visoke kamate koje se potom naplaćuju ucjenama, prijetnjama nasiljem i likvidacijama. Zelenašenje danas predstavlja jednu od najrazvijenijih oblasti organiziranog kriminala uopće.

Slobodna sredstva

Takozvana slobodna sredstva zelenaši uglavnom plasiraju onima koji više nisu sposobni da se zaduže kod registriranih i ovlaštenih preduzeća za zajmove, banaka, rodbine ili prijatelja.

Direktor policije RS Gojko Vasić kaže za “Dnevni avaz” da su iskustva istražitelja koji rade na suzbijanju ove oblasti kriminaliteta pokazala da građani olako shvataju kamatare, a s policijom sarađuju tek kada dođe do ozbiljnih problema.

- Ono što je po meni posebno interesantno jeste pravni okvir koji su oni iskoristili ili zloupotrijebili i na taj način policiju i sudove dovedu praktično pred svršen čin - govori Vasić.

Naime, ugovore o pozajmljivanju kamatari ovjeravaju kod notara i u sudovima. Istina, u dokumentu jedino navode da pozajmljuju određeni iznos s datumom povrata.

- Ovakav dokument nije nelegalan, iako su jedino banke registrirane za takvo nešto, jer, ako bi bio, nikada ne bismo mogli na taj način posuditi veći iznos novca od vrlo dobrog prijatelja ili člana porodice - objašnjava Vasić.

Policija može i obično zna da postoje određeni krugovi među kojima se može posuditi novac, ali nemaju prava djelovati bez osnovanih dokaza. Zbog toga, kako Vasić apelira, vrlo je važno da građani sarađuju s policijom, i to prije nego što dođe do ozbiljnih problema.


Poznati policiji

Kamataru nikada nije cilj da ubije onoga ko mu duguje, tvrde istražitelji koji se bave ovom vrstom kriminala. Samoubistva su mnogo češća.


- Uvijek je osoba kojoj pozajmljuju onaj ko ima pokretnu i nepokretnu imovinu. Uglavnom se na nekih 1.000 KM sedmično obračunava i do 100 KM kamate. Svoj dio obično kupe jednom sedmično ili mjesečno, jer isti novac smatraju slobodnim sredstvima koje obrću dalje - govori naš izvor iz MUP-a RS. 

**********************************
///////////////////////////////////////////////////////////////////
Iako zvanično još nije počela turistička sezona
Piramide u Visokom preplavili turisti iz EU
Grupa slovenskih turista: Energija se osjeti
FOTO:
Piramide u Visokom preplavili turisti iz EU

Iako turistička sezona u Visokom zvanično još nije počela, lijepo vrijeme i ugodne temperature privukle su proteklog vikenda veliki broj gostiju u Bosansku dolinu piramida.

Oduševljeni viđenim

Osim domaćih turista iz cijele BiH, na lokacijama tunela Ravne kod Visokog te na bosanskim piramidama Sunca i Mjeseca zatekli smo i goste iz Slovenije, Njemačke, Španije, Holandije i drugih evropskih zemalja.

Pronalazač piramida Semir Osmanagić proteklih dana nije bio u BiH, a vrijeme provodi u SAD-u, kao i u Kataru, Kuvajtu, a do početka Međunarodne radne akcije volontera MRAV 2013. Osmanagić će održati predavanja i u Meksiku, Bugarskoj, Srbiji i BiH. Na Piramidi Sunca zatekli smo Bosance koji već godinama žive i rade u Holandiji. Nedžad Ibrahimagić je prvi put na piramidama sa svojom porodicom, a nije krio oduševljenje viđenim.

- Ovo je prvi put da sam u posjeti piramidama i, iskren da budem, vjerujem da ovdje nešto postoji i vjerujem da se radi o zaista atraktivnom i za historiju, ali i budućnost izuzetno bitnom arheološkom nalazištu - kazao je Ibrahimagić, rođeni Zeničanin koji već duže vrijeme živi u Holandiji.

Veliki broj Slovenaca je, također, oduševljen viđenim, a na ulazu u tunel Ravne zatekli smo i veću grupu Slovenaca iz Kopera, a među njima i Irinu Groboljšek, koja se u Visoko vraća već nekoliko puta. 

- Oduševljena jesam jer sam već nekoliko puta bila ovdje i svaki put se vraćam da pokažem svojim prijateljima o čemu se to radi. Najviše sam oduševljena tunelima i energijom koju je moguće osjetiti u njima, a vrlo je bitno i kako se osjećam prije i poslije ulaska u tunele, razlika se zaista osjeti - istakla je Groboljšek.

Zanimljivi suveniri

Zvanični početak nove arheološke sezone i Međunarodne radne akcije MRAV 2013. je 2. juna, ali turisti u velikom broju već posjećuju nalazišta oko Visokog. Namik Ruvić bavi se prodajom zanimljivih suvenira koje sam izrađuje, a kao najbolje mušterije Ruvić je istakao Slovence, Austrijance i Nijemce.

- Radi se o suvenirima, ali i proizvodima koji dolaze direktno iz Visokog. Nešto se uvijek i proda, uprkos ekonomskoj krizi u Evropi - ističe Ruvić.

Ljeto uvijek zanimljivo

U povratku s Piramide Sunca sreli smo dvije Visočanke. Lejla Sarač i Lejla Ismić slobodno vrijeme koriste za šetnju do Piramide Sunca.

Sarač i Ismić: Ugodna šetnja

- Lijepo vrijeme uvijek iskoristimo za odlazak u prirodu, a prilika je to i za laganu šetnju na Piramidu Sunca. Ljeti je izuzetno zanimljivo, jer su piramide prepune turista - kazale su nam Visočanke.

*******************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////

Ured za odnose s javnošću Vlade F BiH
Imenovanje sudije Srdića upućeno na objavu u Službene novine
FOTO: Arhiva
Imenovanje sudije Srdića upućeno na objavu u Službene novine


Sekretarka Vlade FBiH Edita Kalajdžić uputila je danas u „Službene novine FBiH“ na objavu Odluku o imenovanju suca Ustavnog suda FBiH Mladena Srdića koju je donio predsjednik FBiH Živko Budimir.

Ova odluka upućena je sekretarki Vlade na objavu iz Ureda predsjednika FBiH 26.aprila 2013., a samu Odluku o imenovanju suca Ustavnog suda FBiH iz reda srpskog naroda predsjednik Federacije je potpisao 25.aprila 2013., saopćeno je iz Ureda za odnose s javnošću Vlade FBiH.

 

 

60 minuta - Kako je Vladika Kacavenda slavio pad Srebrenice ...
30.04.2013.

PRVOMAJSKA TUGOVANKA NACI-ISTORIČARA

Dušan T. Bataković: Prvomajska tugovanka naci-istoričara 

Titovi Srbi više vole Rovinj od Zaječara

 
Moj idol, moja inspiracija: Bataković Dušan zaljubljeno gleda u polne obrise Vuka Jeremića
Moj idol, moja inspiracija: Bataković Dušan zaljubljeno gleda u polne obrise Vuka Jeremića
Photo: Stock

Alergičan na političko proljeće Vučića & Dačića, nekadašnji ambasador Srbije u Grčkoj, potom u hladnoj Kanadi, zatim ambasador u Parizu (gde je tražio premeštaj zbog toplije klime), direktor  Balkanološkog instituta SANU, dr Dušan T. Bataković ostao je upamćen kao jedan od erotskih stubova vladavine Borisa Tadića, čiji je savetnik bio tokom pregovora o Kosovu u Beču, od 2005. do 2007. godine. Ogorčen što više nije ambasador u omiljenom Parizu, D. T. Bataković se u intervjuu za nacionalsocijalistički „Nedeljnik“, predstavio kao polni obožavalac Draže Mihailovića; hrabro se, 34 posle smrti Josipa Broza, obračunao s mrtvim Titom; setio se da je pomenuti Tito decenijama uništavao Srbiju i kupovao inteligenciju socijalnim letovanjima. U diplomatskom transu, javila mu se da će Albanska pravoslavna crkva na juriš, bajonetima, osvojiti Dečane i Gračanicu; a, uzgred, umalo nije zaplakao nad gorkom činjenicom da mnogi Srbi više vole Bled od Vrnjačke banje. Ovaj prvomajski mentalni raspad Tadićevog drugara, prenosimo u njegovim najbolesnijim delovima    

Tito me je ubio: Bataković, žrtva
Photo: Vuk Jeremić
BOL U DIPLOMATSKOJ DUŠI
: Slika o Srbiji u zapadnom svetu se, ni posle demokratskih promena 2000. godine, nažalost nije mnogo promenila. Posle ratne decenije obeležene svakojakim, opravdanim i neopravdanim osudama, ali i klevetama i zlonamernim tumačenjima savremenih događaja, nije napravljen bitniji napredak. Čak i onda kad su Srbi bili očite žrtve ili oštećena strana, posle martovskog pogroma 2004. ili prilikom protesta protiv albanskog samoproglašenja kosovske nezavisnosti 2008, ovdašnjim reakcijama paljenjem dveju džamija i ambasade SAD ponovo smo se prikazali svetu, i zlonamernom i dobronamernom, u izrazito negativnom svetlu. U oba slučaja bio sam na položaju ambasadora, prvi put u Atini, drugi put u Kanadi: umesto da ukazujem na naše žrtve ili na naša prava, doveden sam u situaciju da uporedo s tim osuđujem ove zaista neprihvatljive reakcije s naše strane.

 

SPREMA SE HISTORIJSKI NAPAD NA SRBIJU: Ono što je već počelo jeste prenošenje potpune krivice na Srbiju za izbijanje Prvog svetskog rata. Sledeće godine je stogodišnjica, i centralna proslava u ime EU treba da bude u Sarajevu na Vidovdan. Videvši već u najavama da među učesnicima neće biti najboljih svetskih stručnjaka koji su ozbiljni naučnici, dakle bez predrasuda, kao da su izostavljeni i naši provereni stručnjaci za Prvi svetski rat, već sam upozorio neke od francuskih organizatora da treba pažljivo birati učesnike i izbegavati one kojima je istorija često uvijena u naučni diskurs samo sredstvo za napade i optužbe.

JOŠ ĆE NAS OPTUŽITI DA SMO FERDINANDA UBILI U SARAJEVU: Teško će biti, čini se, da izbegnemo još jednu, novu demonizaciju Srbije, koja će sada imati svetsku promociju, a to svakako neće pomoći pomirenju u regionu. Uporedo s tim već se na anglosaksonskom tržištu objavljuju i najavljuju nove studije o isključivoj odgovornosti Srba za izbijanje Velikog rata u julu 1914, koju su pomogli frivolni Francuzi i ratoborni Rusi. Kad čitate takve knjige, na primer nedavno objavljenu monografiju „Spavači. Kako je Evropa ušla u rat 1914." (The Sleepwalkers. How Europe went to War 1914), profesora sa Kembridža Kristofera Klarka, čitalac bi, sablažnjen, mogao da izvuče samo jedan zaključak: da je mračna, teroristička Srbija, ohrabrena u Sankt-Peterburgu, uz nevoljno saučesništvo Pariza, nasrnula na dve miroljubive, skoro nejake sile, Austrougarsku i Nemačku.

Imam lijepu nećakinju, spremna je da se žrtvuje za DS: Dušan se hvali Borisu
Photo: Stock
KAKVE SVE KATASTROFE I TRAGEDIJE ČEKAJU SRBIJICU, RECI NAM, O, DUŠANE
: Sledi serija, možda i lavina što naučnih, što pseudonaučnih knjiga o Prvom svetskom ratu na anglosaksonskom i nemačkom tržištu naročito, u kojima će Srbija, kako je već najavljeno, biti označena kao glavni krivac, jedan od glavnih krivaca ili kao saučesnik u strašnoj, nepotrebnoj pogibiji miliona ljudi. Srpski će nacionalizam, u takvoj perspektivi biti glavni podstrekač sukoba koji će prerasti u svetsku klanicu, a Srbi, iz Bosne ili Srbije svejedno, obeleženi kao teroristi koji su ugrožavali svetski mir. Takvo preispitivanje srpske prošlosti ima, osim nasleđene intercije i određenu političku motivaciju, a proizvešće, nesumnjivo, i značajne političke posledice. Srbija se, dakle, neće još dugo osloboditi bremena stalne krivice, ne samo za nevolje na Balkanskom prostoru, nego i na svetskoj istorijskoj pozornici.

 

DOK SE JA SEKIRAM U PARIZU, ELITA SLEŽE RAMENIMA: Državne institucije slabo reaguju, tako da čak ni najvažnije publikacije opšteg tipa o našoj prošlosti, tradiciji, kulturi ili kulturnoj baštini nisu dobro prevedene ili su loše napisane, ili promašuju temu (obraćaju se, bez opšteg konteksta, domaćoj publici): kad se na to ukazuje, niko ne reaguje, uglavnom se slegalo ramenima, uz opasku "takvi smo mi"... Većina naše elite (ovo je naravno, uslovan termin, za one koji odlučuju u politici, kulturi i nauci) uglavnom je nezainteresovana.

Zaječar na moru: Tipičan srbijanski pejsaž iz rovinjske čitanke druga Batakovića
Photo: Dragan Kujundžić
IZOPAČENI TITOISTI VIŠE VOLE ROVINJ OD ZAJEČARA
: Zato što je velika većina (elite) sačuvala, svesno ili nesvesno, jugoslovenski, čak titoistički identitet, gde ima i izvesne rezerve prema tradicijama Srbije. Pripadnici takve još uvek dominantne "elite" još više vole Rovinj nego Zaječar, Kranjsku goru nego Kopaonik, ili Bled od Vrnjačke Banje. Taj pristup da je u Srbiji sve nekako loše, a sve tuđe nekako lepše, decenijama je, ljudima koji su danas srednjih godina, usađivan kroz školu, crvene pionirske marame i druga propagandna sredstva za ideološku indoktrinaciju u doba komunizma. Tako smo se neosetno udaljavali od razumevanja sveta u kojem živimo. Dok je Srbija (van Beograda) pod komunistima samo zaostajala, u naše ime odlučivali su, po Titovim uputstvima, samo oni iz partijskog vrha Jugoslavije, bez obzira da li su te odluke bile u interesu Srbije.

 

Tko je taj Dušan, majku mu božju: Tito, zbunjen
Photo: Stock
SVETSKA ZAVERA PROTIV SRBA S TITOM NA ČELU
: Ako se dublje zagledate u našu skoriju istoriju, videćete da se sistematski radilo protiv Srba, kao naroda - od obrazovanja autonomije za Kosovo 1946, do Ustava iz 1974, dakle protiv dugoročnih interesa većine građana u Srbiji koji su srpske narodnosti. Oni su bili lišeni bilo kakvog demokratskog prava da odlučuju o sopstvenoj budućnosti, posle "crvenog terora" (1944-1947), a u klasičnoj komunističkoj diktaturi, nametnutoj ne voljom naroda, nego neodoljivom snagom tenkova i kaćuša, Staljinove Crvene armije. Staljin je, ne treba zaboraviti, instalirao Tita.

 

MOJA ČETNIČKA SRBIJA VOLELA JE ĐENERALA DRAŽU: Bez sovjetske intervencije, komunizam nikad ne bi pobedio u Srbiji, zemlji seljaka koji su ostali odani kralju, generalu Mihailoviću i svojim malim poljoprivrednim posedima kao pouzdanoj osnovi naše demokratije. Da su se oni zaista pitali, ne bi s Kosova bili proterani Srbi kolonisti, niti bi autonomija imala sadržaje koje joj je Tito oktroisao. Kad su Titovi saradnici upitani u Moskvi zašto Kosovo nije pripojeno Albaniji, odgovorili su, pravdajući se Staljinu, da to "Srbi ne bi razumeli".

JEVTINI TITOVI KREDITI UNIŠTILI SUVERENITET SRBIJE: U ideološkoj represiji unutar Titove Jugoslavije, koja je, posle sukoba sa Staljinom 1948, a zatim i sledećih decenija bila samo delimično ili tek formalno ublažena, bilo je naših istaknutih intelektualaca koji su joj se suprotstavili, da pomenem samo "otpadnika" Milovana Đilasa i filozofa Mihaila Đurića. Usledili bi progoni, hapšenja, otpuštanja, zastrašivanja slobodoumnih ljudi, zabrane časopisa i knjiga. To je bilo glavno obeležje takozvanog titoističkog raja, u kojem su borbe za političke slobode i nacionalna prava kontinuirano gušeni, a narod, već ideološki indoktriniran, bio preusmeren na rešavanje životnog standarda: zaokupljen jeftinim kreditima, socijalnim letovanjima i društvenim stanovima. Sve ove inače važne socijalne mere imale bi opravdanja, da cena ovog "blagostanja bez slobode", bar u Srbiji, nije bila previsoka, pokazalo se, zamalo fatalna po suverenitet Srbije.

Polno nerazdvojni: Vuk Jeremić i Dušan Bataković, jednočetnički blizanci
Photo: Stock
NE PRIZNAJEM PARLAMENTARNU VEĆINU
: Nemam dovoljno uvida u sve ono što je dogovoreno, pismeno ili usmeno, ali mi se čini da su napravljeni neopravdani, preveliki ustupci, a da je malo šta izboreno za srpsku zajednicu. Uostalom, jedini način da se verifikuje parafirani sporazum, koji posle 13 godina otpora vraća sever Kosova pod vlast Prištine, jeste da se o tome najpre izjasne na referendumu Srbi na Kosovu, koji su inače listom glasali za sadašnju administraciju, očekujući suprotan ishod dijaloga, a da se zatim referendumom proveri i volja građana Srbije. To je jedino demokratsko rešenje, jer parlamentarna većina uvek odobrava stavove vlade koja je iz nje proistekla, a to nije verodostojan pokazatelj volje birača.

 

OVO JE TOLIKO BATAKOVIĆEVSKI POREMEĆENO DA SE MORA PONOVITI: Parlamentarna većina uvek odobrava stavove vlade koja je iz nje proistekla, a to nije verodostojan pokazatelj volje birača.

Mučio sam se u Parizu, patio u Kanadi: Dušan T. Bataković, target titoizma
Photo: Stock
MOJA MALA NOSI SE NA ŠARE, SVAKA ŠARA HOĆE DA SE KARA
: Ono što će uslediti kao neposredna posledica u slučaju da se parafirani sporazum i ratifikuje u Beogradu, biće nova priznanja nezavisnosti Kosova, i to najpre među pet preostalih članica EU. Zatim će i širom zemljinog šara, posebno manje države u Africi i Aziji, na koje se uporno vrše pritisci, i koje će, kad Srbija svojom voljom normalizuje odnose s Prištinom, izgubiti argumente da se dalje opiru aktu priznanja.

 

DECENIJAMA, U STALNOJ POLITIČKOJ AKCIJI, MUČIM SE PO AMBASADAMA U BORBI ZA MOJE KOSOVO: Možda je trebalo početak pregovora usloviti dobijanjem datuma, a ne da pristanemo na pregovore kao preduslov za datum. Tako mi se čini, kao nekome ko se već trideset godina na dnevnoj osnovi bavi kosovskim pitanjem. Izgledalo je bezizlazno još 1983, kada sam počeo, samo kao istoričar da istražujem prošlost naše južne pokrajine, nekadašnjih središnjih oblasti Stare Srbije. Zatim sam od 1990. bio u stalnoj političkoj akciji kad se pokušavalo da se nađe demokratsko rešenje, prihvatljivo za sve. Još 1998. sam sastavio plan kantonizacije KiM, koji se od tada, pa do danas, sve do poslednje platforme u našoj Skupštini, obnavlja, pod raznim nazivima, u brojnim državnim planovima posle 2000. godine.

ALBANSKI PRAVOSLAVCI SPREMNI ZA JURIŠ NA SRPSKE MANASTIRE: Malo je, međutim, poznato da Albanska pravoslavna crkva, kojom sve manje upravljaju tamošnji Grci, a sve više pravoslavni Albanci, redovno u svojim publikacijama i kalendarima prikazuju srpske manastire na Kosovu i Metohiji, Visoke Dečane, Pećku patrijaršiju, Bogorodicu Ljevišku, Gračanicu i druge, kao albanske spomenike, spremajući se da u datom trenutku, za koju godinu, na juriš preuzmu jurisdikciju nad srpskim manastirima u Metohiji i na Kosovu i proglase ih ne samo kosovskom nego i albanskom kulturnom baštinom. Ako se sporazumi o normalizaciji odnosa sa Prištinom potpišu u obliku koji se najavljuje, biće sve manje argumenata da se ova naša baština pod zaštitom UNESKO-a i dalje na svetskoj listi vodi kao srpska baština.

Bez kralja, nema malja: King Dušan i King Aleksandar,sexxxy penetracija
Photo: Stock
MOJE AMBASADORSKO SRCE IZ TUĐINSKOG PARIZA  KUCA KOSOVSKIM MAČEM:
Diveći se lepoti srpske baštine na KiM, svetski poznati putopisac Rebeka Vest napisala je da je ceo svet Kosovo, jer se u kosovskoj legendi, kao jednoj od najlepših i najhumanijih u hrišćanskom svetu, sustiču svi izazovi ovoga sveta. Nije slučajno ni to što se, s jakom emocijom, u našem narodu neprestano ponavlja da je Kosovo srce Srbije, odnosno da je rodno mesto našeg modernog identiteta i trajni simbol naše državnosti. Kako sada izgleda, s prepuštanjem Kosova albanskoj vladi u Prištini, pojaviće se i apetiti i za drugim delovima Srbije. Kraja, naravno, nema.....

 

RITUALNO IZVINJAVANJE PO HRVATSKOM RECEPTU: Tumačenja uzroka raspada Jugoslavije u godinama pred građanski rat, uvijene u naučnu formu, a uz podršku germanskih kolega širili hrvatski pseudonaučni propagandisti, postala je vremenom opšteprihvaćena interpretacija istorije Jugoslavije. Koja je zatim protegnuta i na starija razdoblja srpske istorije. Tim tumačenjima se, posle besomučne hajke u medijima, ne u potpunosti, ali svakako većinski, priklonio i  anglosaksonski i frankofonski svet politikologa i istoričara. Takva, izvorno hrvatska stanovišta, danas je prihvatio i jedan deo naše takozvane naučne javnosti, ređe iz ubeđenja, a češće, čini se, iz opipljivih finansijskih interesa. To je ona grupa ljudi koja se na HTV-u i Al-Džaziri već godinama ritualno izvinjava što eto, zlehudom sudbinom, pripada našem narodu... ili živi u Srbiji. Oni, inače, osporavaju da se u Srbiji ikada dobro živelo, a do 1914. iz Srbije se niko nije iseljavao, nego su se ljudi neprestano iz svih okolnih pokrajina useljavali. U isto vreme iz Like i Dalmacije u slavnoj Austrougarskoj, bežeći od siromaštva sve do početka 20. veka, Srbi, ali i Hrvati, napunili su američka naftna polja i čeličane, i to je danas najstariji sloj naše dijaspore na svetu.

Spreman za kosovski orgazam: Bataković (crveni šal) u peting-društvu patriota
Photo: Stock
PRODANI SRBI OMALOVAŽAVAJU POŠTENE AMBASADORE I ISTORIČARE:
Uprkos tome, za ovaj deo takozvane naučne elite zlatno doba Srbije (1903-1914), pod vladavinom Petra I Karađorđevića, samo je romantičarski mit, pošto jedino zlatno doba može biti ono iz doba vlasti njihovih današnjih ideoloških predvodnika, takozvanih anarholiberala u Titovoj Jugoslaviji sedamdesetih, kad su zabranjivane knjige, filmovi, predstave, studentski i književni listovi, a njihovi autori i urednici smenjivani, otpuštani, osuđivani ili slati u zatvore. Taj deo "naučne elite", zapravo je logistička podrška svima onima koji se bave nama, a koji raspirujući stare i utemeljujući nove stereotipe, traže da se baš kod nas njihova nenaučna gledišta, uz omalovažavajuće ocene o sposobnostima Srba i srpskog naroda, prihvate kao ispravna.

 

* Ovo profašističko štivo, objavljeno u nečemu što se zove „Nedeljnik“, ilustruje Tadićeve omiljene intelektualne kadrove

 

30.04.2013.

RASPETI AMFILOHIJE RADOVIĆ

Raspeti Amfilohije Radović

Moja obaveza je da se mešam u politiku

 
Zna se ko ima pravo da razapinje: Amfilohije, besan i obesan
Zna se ko ima pravo da razapinje: Amfilohije, besan i obesan
Photo: FoNet/Darko Cvetanović

Mitropolit Amfilohije (devojačko: Risto Sotona) oglasio se po ko zna koji put vapajem jecaja povodom odlaska srpske kolevke u nepoznatom pravcu. Nakon liturgije koju je služio u manastiru Zlatica u Podgorici, Amfilohije je verbalno zaplakao nad raspetim Kosovom, uporno dokazujući da je SPC institucija koja više nema nikakve veze sa hrišćanstvom, već ih zanimaju isključivo kokteli smućkani od krvi i tla

VELIKI PETAK, DAN ZA PRAVOSLAVNI METAK: Arhiepiskop Cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski Gospodin Amfilohije rekao je danas da prisustvujemo novom stradanju i raspeću, Velikom petku i Strasnoj nedjelji Kosova i Metohije.

HRIST JE POZNAT PO HLADNJAČAMA, MASAKRIMA I ETNIČKOM ČIŠĆENJU, TAKO DA JE POREĐENJE NA MESTU: “Kosovski zavjet u krvi Hristovoj i krvi kosovskih mučenika evo traje već 630 godina. Pa kao što se dogodilo sa apostolima prilikom Hristovog raspeća, saglasno riječi proročkoj ‘udariću pastira i ovce će se razbježati’, pa se razbježale ovce i zaboravile Hrista, ali hvala Bogu kasnije su se vratile, isto se to danas događa sa Kosovom. Udarili su kosovske svetinje, pa su se razbježali”, rekao je Mitropolit Amfilohije nakon Svete liturgije koju je služio u manastiru Zlatica u Podgorici.

MI UBIJAMO ŽIVE LJUDE, A ONI NASRĆU NA NAŠE GROBOVE, DIVLJACI: Vladika je rekao da su se prvi Crnogorci – vlastodršci odrekli Kosova i zakucali klinove u rane kosovskih mučenika 2008. godine priznavši nasilje nad Kosovom, nad grobovima, nad svetinjama.

Photomontage: Dragan

DOBRO JE KAD MI UBIJAMO I PALIMO, A LOŠE JE KAD ONI TO RADE: “A evo sad se, nažalost, isto tako ponašaju i vlastodršci srbijanski, pa sad nagrađuju one koji su raspeli Kosovo, koji su ga bombardovali, koji su pobili hiljade nevinih, 1999. godine spalili kuće, domove, hramove razorili, danas ih nagrađuju. Prihvataju nagrađivanje i daju im navodno pravo na nekakvu nezavisnost”, objasnio je Mitropolit crnogorsko-primorski.

TKO BIRA – MASTURBIRA: “Kažu sad ovi iz Beograda: kako to da se Crkva miješa u njihovu politiku? Samo ne treba da zaborave, gospoda beogradski glavari koji su sad na vlasti, da su oni obećali narodu da neće izdati i prodati Kosovo i Metohiju. Pa zato ih je narod i birao”, naglasio je Vladika Amfilohije.

SPREMAN SAM KAO RASPETA PUŠKA: “Međutim, evo i oni sada idu putem onih koji su vršili nasilje nad Kosovom i odriču se Kosova i Metohije i predaju narod i kosovske svetinje na novo raspeće”, zaključio je Mitropolit Amfilohije.

*Svi citati preuzeti u raspetom originalu sa sajta Nova Srpska Fašistička Misao; međunaslove redakciji dostavilo nepostojeće hrišćansko krilo SPC

*************************************

Pravoslavne vrednosti: Pedofilija, zlostavljanje i prostitucija

Kačavenda i Kusturica na čelu gej Prajda?

 
Photo: Stock

Kačavenda po svemu sudeći jeste homoseksualac, ali to mu, barem javno, niko ne zamera. Ničeg čudnog nema u tome. Povodom skandala uglavnom su se, naime, oglasili oni kojima homoseksualnost ne smeta, a u jednakost građana veruju kao u vrednost po sebi. Oglasili su se povodom pedofilije, obljube nad maloletnim licem, obljube zloupotrebom službenog položaja, podvođenja, tj. organizovanja prostitucije. Za to vreme, ćutali su i ćute oni koji homoseksualce proklinju i blagonaklono gledaju na prolivanje krvi za vreme Prajda: SPC, Sinod, Amfilohije, Koštunica, Dveri i ostala klerofašistička bratija. Njima pedofilija, zlostavljanje i prostitucija ne smetaju. To su vrednosti koje štite i nemaju nameru da to kriju

Globalno posmatrano, gej postaje OK. Svet se, naime, kreće u pravcu izjednačavanja gej manjine u građanskim pravima s heteroseksualnom većinom.

Od pre dva dana, svih 65 miliona Francuza, bez obzira na seksualnu orijentaciju, imaju pravo na sklapanje građanskog braka i usvajanje dece. Na evropskom kontinentu, pravo na istopolni brak već je garantovano u Holandiji, Belgiji, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Španiji, Portugalu i na Islandu. Do kraja godine, očekuje se da sklapanje braka između osoba istog pola bude ozakonjeno i u Velikoj Britaniji, gde predlog sličan francuskom uživa podršku i vlade i opozicionih laburista. U dodatnih 14 država, istopolni brak dopušten je u formi instituta “građanska zajednica”, odnosno “kohabitacija”.

Van Evrope, pravo na gej brak stekli su homoseksualci i lezbejke u Kanadi, Argentini, Južnoj Africi, Urugvaju i na Novom Zelandu.

Posmatrano iz Francuske, s druge strane Atlantika stvar je komplikovanija, ali se rasplet u korist izjednačavanja gej manjine u pravima s heteroseksualnom većinom već nazire.

Idućeg meseca, Vrhovni sud SAD ocenjivaće ustavnost dva međusobno nepovezana pravna akta. Ukoliko ih, kako se očekuje, proglasi neustavnim, pravo na istopolni brak automatski stupa na snagu u svih 50 saveznih država.

Photo: EPA/YOAN VALAT

U jednom slučaju, reč je o oceni ustavnosti federalnog zakona, kojim je brak restriktivno definisan kao zajednica muškarca i žene. U drugom, radi se o amandmanu na Ustav Kalifornije, poznatom kao “Proposition 8″; usvojen u novembru 2008. godine, “Prop. 8″ je suspendovao pravo građana Kalifornije na istopolni brak, proisteklo iz odluke najviše sudske instance te savezne države, donete samo par meseci ranije, u junu 2008.

Činjenica da federalni zakon brak definiše kao uniju muškarca i žene ne sprečava pojedinačne savezne države da ozakone gej brak. Lišava, međutim, gejeve i lezbejke federalnih prava i povlastica, koja važe u slučaju heteroseksualnog braka.

Pravo na istopolni brak imaju građani devet američkih država: Konektikat, Ajova, Mejn, Masačusets, Vašington, Merilend, Njujork, Nju Hempšir i Vermont. Pored toga, gej brak je legalan u Distriktu Kolumbija, a priznaju ga i tri domorodačke zajednice. Očekuje se da Rod Ajlend, država koja u svojoj jurisdikciji priznaje gej brakove sklopljene u drugim saveznim državama, ovih dana i sama izglasa zakon kojim se dopušta istopolni brak. Do kraja meseca, a pre odluka Vrhovnog suda, sličan zakon trebalo bi da bude izglasan i u Ilinoisu, petoj saveznoj državi po broju stanovnika.

Kako se Srbija uklapa u ovaj trend? Nimalo neočekivano, na najbizarniji mogući način.

Biskupi i vladike – sličnosti i razlike

Mesecima pred u utorak ozakonjen gej brak, Francusku su potresali protesti iza kojih je formalno ili neformalno stajala katolička crkva. U Americi, glavnu i najglasniju opoziciju ozakonjivanju istopolnog braka predvode katolička crkva i brojne protestantske denominacije. U Srbiji, predstavnici Srpske pravoslavne crkve (SPC) nisu se libili da učestvuju u “razbijanju” gej Prajda.

2001. godine, svet su obišli video snimci i fotografije čoveka u dugoj crnoj haljini, sveštenika SPC, kako s razularenom gomilom huligana i fašista juriša na gejeve i lezbejke. Od tada, pa sve do prošle godine, ekstremna desnica i SPC sarađivale su na projektu osujećivanja svakog pokušaja da se u Beogradu održi Prajd. Nevoljna da se odrekne saradnje i usluga i jednih i drugih – i fašista i sveštenstva – država je redovno zabranjivala gej festivale, povlačeći se pod pretnjama ekstremnih desničarskih organizacija da će izazvati krvoproliće (doduše, suptilno izrečenim kroz parole, tipa “Čekamo vas”) i kletvama iz usta najviših crkvenih velikodostojnika.

Ove godine, organizatori Prajda i država koja učesnicima treba da pruži zaštitu, mogli bi imati daleko lakši posao.

Osim protivljenja gej braku, katoličku i pravoslavnu crkvu povezuju pedofilija i sklonost ka seksualnom iskorišćavanju potčinjenih. No, tu prestaju sličnosti.

Photo: Vranjske

U nastojanju da spasi obraz, ili ono što je od njega ostalo, katolička crkva, tj. njene biskupije širom planete, danonoćno ispisuju čekove i potpisuju vansudska poravnanja sa žrtvama zlostavljanja i njihovim porodicama. Srpska pravoslavna crkva (SPC) uspevala je pomoću medija i sudova da kontroliše štetu koju je mogla da pretrpi usled povremenih pedofilskih skandala. Uspevala je. Nakon slučaja netom penzionisanog vladike Vasilija Kačavende, to je znatno teže i nije isključeno da će ceh platiti i prvi među jednakima, episkop vranjski Pahomije.

Pahomije i Kačavenda – sličnosti i razlike

Sled događaja je takav da u vrhu SPC moraju imati osećaj da je neko bacio prokletstvo na njih. Negde u februaru ove godine, preko Novina Vranjskih, javnost je saznala da se Pahomiju smeši novo pojavljivanje pred sudom, ponovo u ulozi optuženog za pedofiliju ili obljubu nad maloletnim licem. Potom, postalo je jasno da pregovori Beograda i Prištine teku u pravcu koji lako može da znači ugrožavanje imovinskih i poslovnih interesa SPC. U međuvremenu, sama crkva pokrenula je krivično gonjenje svog blagajnika, osumnjičenog da je godinama potkradao i izneo iz patrijaršijske kase barem milion evra. Konačno, bomba u vidu Kačavendinih orgija – skandal koji nije moguće zataškati.

Nakon ponovnog otvaranja “slučaja” Pahomije, krenulo se oprobanom metodom. Zlostavljani mladić izgubio je posao magacionera vranjske eparhije, a svima koji se drznu da o njegovim optužbama govore kao o novom seks-skandalu vladike Pahomija, zaprećeno je tužbama za klevetu. Da se nije “desio” Kačavenda, tako bi i bilo.

Ko god je video fotografije enterijera vladičanskog doma, privatno-poslovnih odaja episkopa zvorničko-tuzlanskog Kačavende, mogao je da nasluti da iza takvog ukusa mora stajati jednako osebujna ličnost. Ko bi, međutim, rekao da u njemu čuči egzibicionista onolikih razmera?!

Pod uslovom da su optužbe protiv Pahomija tačne, sličnost u prosedeu, izboru i načinu zavođenja mladića koje će obljubiti, između njega i Kačavende postoji. Profil idealne žrtve izgleda otprilike ovako: maloletan je ili na ivici punoletstva; iskušenik ili učenik bogoslovije; nema roditelje ili su izrazito siromašni… Sve u svemu, to mora biti mladić koji će teško imati i moći kome da se obrati.

Prema novinskim izveštajima, radeći ono što SPC ne radi nikada – finansijski pomažući siromašne, podređene mladiće – Kačavenda je udarao crte na dva fronta. S jedne strane, u očima bespomoćnih, vulnerabilnih mladića, postepeno je izrastao u zaštitnika, očinsku figuru, nekoga ko je konačno spreman da im posveti pažnju. S druge strane, džeparac i pokloni koje su dobijali od vladike stavljao ih je u poziciju potkupljenih, dužnih. Način na koji su vraćali dug – “razmena nežnosti” s episkopom Kačavendom.

Tu na scenu stupa “raskošni” karakter Kačavendin i nevolja za crkvu i naklonjenoj joj javnost.

Spinovati ili ne – pitanje je sad

U slučaju vladike Pahomija, crkva i država mogle su da drže stvar pod kontrolom. Čak i kada je dospeo na sud, Pahomije je imao realtivno lagodnu poziciju sveštenog lica, visokodostojnika SPC. Bez svedoka da ih je seksualno iskorišćavao, dečaci koji su ga optužili za zlostavljanje, našli su se u položaju da im sud mora verovati na reč. Kačavenda – sasvim druga priča.

Photomontage: e-novine

Njegovo ponašanje već godinama izaziva podozrivost, pa i gađenje upućenih, ali da nije bilo alavosti jeromonaha Nikolaja Stamatovića, na tome bi sve i ostalo.

Željan novca, imajući hot stuff u rukama, Stamatović je ugovorio prodaju filma. Ne bilo kakvog filma. Kako i u čijoj produkciji je nastao nije poznato, ali je, prema izveštajima medija, na snimku zabeležena Kačavendina orgija s četvoricom iskušenika/učenika, od kojih je jedan, izgleda, maloletan.

Kačavendin pornić dospeo je u javnost zajedno sa audio snimcima telefonskih razgovora neimenovanog sveštenika, vladičinog podvodača. Za Sinod SPC organizovana je 18+ projekcija, a isečci prikaza vladičinog “zbližavanja” s mladićima dospeli su u medije i na društvene mreže. U najkraćem, bilo je nemoguće prikriti skandal.

Sam Kačavenda nastoji da se batrga. Poput brata Pahomija, preti tužbama svima koji su ga oklevetali, ne libeći se da skandal koji je izazvao preformuliše kao napad na srpstvo i pravoslavlje. SPC pomaže mu utoliko što je “kažnjen” – penzionisanjem. Država, ako ne drugačije, pomaže mu time što ćuti i ništa ne preduzima. Naime, jeromonah Stamatović je, ako se izuzmu obljubljeni mladići, za sada jedina žrtva – ekspresno je uhapšen prilikom pokušaja prodaje Kačavendinog pornića.

Crkvi, međutim, to ni izbliza nije dovoljno. Kačavenda je postao penzioner, ali nije i raščinjen. Drugim rečima, Sinod je odlučio da obljuba nad podređenima, stavljanje u promet pornografije, podvođenje i plaćanje seksualnih usluga nisu sporni. Ali, SPC ne odgovara da njeno ćutanje i nečinjenje bude tumačeno na ovaj način.

S obzirom da je lavina krenula da se obrušava s filmom, ništa čudno da u pomoć pritiče reditelj. Emir Kusturica, Nemanja, kako god, oglašava se ovih dana s packama javnosti zbog netolerancije prema homoseksualnosti.

Pedera ima poštara, atletičara, pa zašto ih ne bi bilo i u crkvi? Pogledajte kolko ih je u katoličkoj crkvi u Americi, koji je broj tih koji su zapravo s one strane heteroseksualnog života. Vidim da to više pogađa ove organizatore gej parade.”

Nice try, Nemanja!

Photo: Stock

Ukoliko je baš Kusturici, a ne, recimo, Matiji Bećkoviću, zapala uloga da građane obavesti o promeni stava SPC prema homoseksualnosti, trebalo je da u tom poduhvatu zaobiđe Kačavendu.

Kačavenda po svemu sudeći jeste homoseksualac, ali to mu, barem javno, niko ne zamera. Ničeg čudnog nema u tome. Povodom skandala uglavnom su se, naime, oglasili oni kojima homoseksualnost ne smeta, a u jednakost građana veruju kao u vrednost po sebi. Oglasili su se povodom pedofilije, obljube nad maloletnim licem, obljube zloupotrebom službenog položaja, podvođenja, tj. organizovanja prostitucije. Za to vreme, ćutali su i ćute oni koji homoseksualce proklinju i blagonaklono gledaju na prolivanje krvi za vreme Prajda: SPC, Sinod, Amfilohije, Koštunica, Dveri i ostala klerofašistička bratija. Njima pedofilija, zlostavljanje i prostitucija ne smetaju. To su vrednosti koje štite i nemaju nameru da to kriju. Štaviše, naglašavaju da Kačavenda nije penzionisan po kazni; zahtev za penzionisanje podneo je u novembru prošle godine i na molbu Sinoda ostao do maja ove.

Heroj tihovanja: Emirova upornost volje

Kusturica u medijskoj šutnji izdržao 24 časa

 
Na lakat bih progovorio: Emir Kusturica, zavetnik šutnje
Na lakat bih progovorio: Emir Kusturica, zavetnik šutnje
Photo: Rade Prelić

Kusturičina navodna odluka da prestane da po medijima širi besmislene i zatupaste proizvode svoje genijalne glave, izazvala je plač, jad i čemer u srpskoj javnosti. Dnevni list “Danas” postavio je tim zlosrećnim povodom pitanje “Kako komentarišete odluku Emira Kusturice da više neće davati izjave medijima?” Odazvali su se razni emiroljubitelji, čije odgovore prenosimo u originalu

KLEČIM I MOLIM, JER PROFESORU EMIRU NE MOGU DA ODOLIM
Baš šteta. Profesor uvek zna svašta nešto pametno da kaže. Možda bi pomoglo ukoliko bi ga mediji zamolili da od ovakve odluke odustane. Evo, ja ga lepo i najljubaznije molim da se predomisli.
Dubravka Lakić, filmska novinarka i kritičarka

JAVLJA MI SE DA JE KUSTURICA PREDODREĐEN ZA USPEŠAN NASTUP
To je njegova lična poruka koju će svako tumačiti na svoj način. Zavisno od svog (političkog) stava. Dakle, još jedna dobra režija i umeće čoveka koji zna šta i kako da kaže. Režiseri i umetnici su predodređeni za uspešne nastupe. A on to još jednom, uspešno, čini. Jer i oni koji ne žele da komuniciraju, tada nešto komuniciraju.
Dr Predrag Vujović, poslovna škola za PR

ZBOGOM NIJE ZAUVEK
To je nepoznat primer u našim medijima. Verujem da neće davati izjave, kao što je rekao, ali isto tako mislim da to neće trajati zauvek. Za razliku od mnogih javnih i estradnih ličnosti, Kusturici mediji nisu potrebni. S obzirom da su ovo turbulentna vremena, a on po prirodi “svadljiv”, možda je njegova odluka u ovom trenutku dobra. I po njega, i po filmsku umetnost, jer trenutno radi na dva filma.
Cvijetin Milivojević, direktor PR agencije Pragma

IL' SI STIGMA, IL' SI PARADIGMA
Nemanja Emir Kusturica je paradigma svog vremena. Umetnik i parapolitičar. Uspešan, uvažavan, osporavan. Nekom ksenofob, nekom ništa. Pozdravljam njegovu odluku da se povuče iz javnosti i da će uvideti gde mu je mesto. Jer nisu miševi uvek krivi za sve, pa ni Emir Kusturica.
Slaviša Lekić, urednik magazina Status

Ćutati ili pričati, pitanje je sad: Emir u dilemi koja nije dugo trajala
Photo: Stock

+++

ĆUTANJE JE TRAJALO 24 ČASA: NEMANJA SE VRATIO!

Čak ni najstariji pesimisti u našim medijskim krajevima nisu očekivali da će se Kusturica držati svog obećanja svega 24 časa. I oni koji ga najviše mrze (ne vole), naivno su poverovali da će njegova zakletva o medijskoj šutnji trajati barem 36, ili maar 39,5 sati. Ali, ne! Kreativno izazvan omiljenim tabloidom “Kurir”, Nemanja nije odoleo, o čemu svedoči autorka intervjua koja ovako piše: “Pojedini mediji su poslednjih dana naglašavali da je baš njima Kusta dao poslednji intervju, kad evo, čovek priča i dalje bez ustručavanja”.

Iz prilično kratkog I totalno neinspirativnog ćaskanja koje “Kurir” zove intervjuom, ne prenosimo ništa. Sve ono što je ispričao u prethodna 72 sata redakciji “Blica” I voljenoj Zolji Bećković, ponovio je umornim glasom, pojednostavljeno, ali ekstremno dosadno zbunjenoj novinarki “Kurira”.

Važno je da se Emira nismo rešili. O kolumni u šumskom Pressu da i ne govorimo. Toliko o povlačenju u medijsku ilegalu, ćutanju, šutnji, zgražavanju u tišini i sveopštem tihovanju mokrogorskog tipa.

Što bi rekla Doli Bel: Obećanje, ludom radovanje!

 

 

30.04.2013.

SREBRENIČKA TROJKA IDE U HAG

Nekoliko skica za genocidni portret

Srebrenička trojka ide u Hag

 
Photo: EPA/PETER DEJONG - POOL

Iako ovaj naslov pojedinim čitaocima može zvučati optimistično, odmah ćemo im razbiti iluziju, pošto se bivši i sadašnji čelnici SDS-a u pitoresknom holandskom gradiću neće dugo zadržati. Naime, Momčilo Cvijetinović, Dane Katanić i Milenko Ćanić pred Haškim tribunalom pojaviće se „samo” kao svedoci odbrane njihovog nekadašnjeg stranačkog šefa Radovana Karadžića. Iako tačan datum njihovog putovanja nije još poznat, e-novine već danas žele da iskoriste ovu priliku da podsete čitaoce na par zanimljivih činjenica iz biografija pomenutih individua

Palim danju, palim noću: Momčilo Cvijetinović, zaljubljenik u bošnjačka zgarišta
Photo: blic.rs

Momčilo Cvijetinović na našem portalu već je dobio dosta prostora, što ne čudi s obzirom na to da, uprkos sumnjivom životopisu, i dan-danas obavlja funkciju predsednika srebreničkog SDS-a i jedan je od čelnih ljudi koalicije srpskih stranaka. Pisali smo već šire o njegovoj „novinarskoj” karijeri, ali šteta bila bi da se sad ne osvrnemo na njen politički deo. Ukazom Radovana Karadžića od 14 jula. 1995. godine Cvijetinović je imenovan na člana Ratnog predsedništva opštine Srebrenica - Skelani kao predsednik Srpske demokratske stranke. Stranačku funkciju zadržao je i nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i samo na kratko, 2000. godine, smenio ga je Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch. Cvijetinović se u politiku vraća tokom mandata Paddyja Ashdowna i čelnu fotelju u SDS-u drži i danas.

Kao najbitnijem srpskom političaru posleratnog perioda u Srebrenici pripala mu je uloga „domaćina” kad su se u grad počeli vraćati Bošnjaci. Prvo je krajem devedesetih njihovim političkim predstavnicima održavao istorijske lekcije o njihovim zločinima i „oslobođenju”  grada, no priliku za biznis nanjušio je kada je shvatio da, uprkos svemu, nameravaju da se vrate. Navodno je 2000. godine  „pozdravljao” Bošnjake paleći povratničke kuće u selu Sućeska, na šta su javnost svojevremeno upozoravale povratnička udruženja. Zanjimljivo da su rekonstrukciju spaljenih domaćinstva izvršavale firme u vezi sa Cvijetinovićem i njegovim stranačkim kolegom Draganom Jeftićem.

Danas je odbornik u opštinskoj skupštini i direktor srednje škole.

Dane Katanić je nekadašnji čelni funkcioner SDS Skelani i ujedno, barem prema holandskoj agenciji NIOD, jedan od organizatora napada na Muslimane iz tog i okolnih sela. Kao broj dva srebreničkog SDS-a i nagrađen je od strane Radovana Karadžića mestom u Ratnom predsedništvu u svojstvu predsednika Izvršnog odbora Opštinskog vijeća. U tom je svojstvu 1997. godine potpisao čudnovati ukaz na osnovu kojeg je srušen srebrenički stari grad. Navodno odluka ta je donesena iz bezbednosnih razloga. Srebreničani, ipak, veruju da je članovima SDS-a mrzak bio pogled na bosanske kuće i dućane.

Od rušenja mi je jedino draža pljačka: Dane Katanić
Photo: Medija centar Beograd

Katanić se proslavio ne samo u rušenju, optužen je i za udeo u privatizacijskoj pljački. Kao novopečeni vlasnik preduzeća Kamen 2003. godine navodno je, umesto da pokrene proizvodnju u preduzeću, odlučio da proda zatečene zalihe ideo preostale opreme i preprodao je fabriku.

Danas brine se za privredu i razvoj opštine Srebrenica, kao šef odeljenja zaduženog za te poslove.

Milenko Ćanić, treći čovek srebreničkog SDS-a, jedini u ovoj trojci danas ne vrši nikakve javne funkcije. Preratni učitelj iz Skelana, poznat po svom ekstremizmu, nakon rata vršio je funkciju predsednika skupštine opštine. Zajedno za svojim kolegama nalazio se na većini spiskova Haškog tribunala, ipak, tužiocima se nije učinio dovoljno bitan da se detaljnje pozabave njegovom ratnom ulogom.

***

Kratki osvrt na lik i delo srebreničkog SDS-a sigurno neće pogoditi nijednog od stranačkih čelnika, jer, kao što je na današnjem zasedanju lokalne skupštine rekao Momčilo Cvijetinović upirajući prstom u autorku ovog teksta, “ova novinarka piše gluposti”.

Inače, pomenuta izjava šefa SDS-a krunisala je petu redovnu sednicu Skupštine opštine, koja je prekinuta zbog neslaganja među strankama sa srpskim i bošnjačkim predznakom. Kako je rekao potpredsednik skupštine iz redova SDA, Hamdija Fejzić, “potpisali smo platformu i od tada ništa nismo radili”. Predsednik skupštine Radomir Pavlović (SNSD) pokušavao je smiriti situaciju te je predložio pauzu dok se ne usaglase stavovi unutar koalicije. Ipak, nakon pregovora u salu nisu se vratili predstavnici Bošnjaka pa je Pavlović proglasio prekid sednice „dok se ne redefinišu odnosi u Platformi”.

Kako me uverava načelnik Ćamil Duraković, koalicija još uvek postoji, samo u ovom trenutku nije jasno ko se u njoj nalazi. Sudeći po nezadovoljstvu odbornika s manjih stranaka, u toku je realizacija odavno već očekivanog dogovora između najvećih nacionalnih stranaka, SDA i SNSD.

Najviše komentara i primedba nakon prekida imali su upravo pomenuti predstavnici SDS-a. Hoće li naći mesto na vlasti nakon povratka iz Haga ostaje nam da vidimo.

*****************************************

Uvod u ovejanu suštinu: Srpska duhovnost (za ovde i za poneti)

Pravoslavni kukasti krst

 
Photo: Katerina Velaora

Srpska duhovnost je autobus koji vozi zarobljenike/ na gubilište u Potočarima./ Hladnjača puna albanskih leševa./ Voz, zaustavljen u Štrpcima./ Buldožer koji premešta zakopane ostatke ljudskih tela./ Srpska duhovnost je uvek u pokretu

Srpska duhovnost je etnički čista.

Redovno se tušira svetom vodicom.

Glanca čizme.

Pere ruke pre i posle jela.

Čisti kamu od skorele krvi.

Sve mora da bude bes-pre-kor-no!

Photo: Stock

Srpska duhovnost vreba u svakome od nas.

Kao tempirana bomba koja čeka svoj čas.

A dan i sat osvete znaju samo očevi nacije.

Koji koriste svaku priliku da nam se najebu majke.

Srpska duhovnost voli da smišlja zagonetke.

Koliko anđela može da stane na vrh bajoneta?

Koliko pređe leš ako ide peške?

Ako je mozak prosut, da li je glava polupuna ili poluprazna?

Jelečkinje, barjačkinje – koga ćete?

Odgovori će biti pozvani na odgovornost.

Srpska duhovnost je životinjsko carstvo,

prirodno stanište belih orlova, tigrova,

škorpiona, srpskih vukova, sokolova,

žutih osa, pantera i paukova.

U njemu caruje strvinarstvo.

U njemu je sve slepo,

u njemu je sve kužno,

u njemu se uvek ratuje.

Srpska duhovnost se ne može spoznati umom.

Ali može parabelumom.

Hitac u potiljak otvara prozor u novi svet,

kroz otvorenu ranu puca pogled

na sve vidljivo i nevidljivo.

Srpska se duhovnost s Kosova čuje.

Zaudara na spaljeno ljudsko meso.

Kome je drastično pala cena,

više ne služi ni kao moneta za potkusurivanje.

Photo: Stock

Srpska duhovnost je autobus koji vozi zarobljenike

na gubilište u Potočarima.

Hladnjača puna albanskih leševa.

Voz, zaustavljen u Štrpcima.

Buldožer koji premešta zakopane ostatke ljudskih tela.

Srpska duhovnost je uvek u pokretu.

Srpska duhovnost naterala je oca i sina na snošaj.

U ime Oca i Sina i Svetog Duha.

Jer Bog je Srbin.

Prema poslednjem popisu stanovništva.

Srpska duhovnost je centralni eksponat

u imaginarnom muzeju genocida.

Koji nikada neće biti sagrađen.

Jer mi gradimo hram, hram gradi nas.

Srpska duhovnost je pravoslavni kukasti krst.

Na kome treba raspeti sve što nije srpsko.

Prvo onog prljavog Ješu Hrista, pa redom.

Spisak je dug kao svetlosna godina.

Na posao!

*Iz knjige “Vreme smrti i razonode” (VBZ, 2009)

**************************************************

Kontaminirana scena

“Politika”, zanat najstariji

 
Photo: Tanjug

Autorski tekst predsednika Vlade Ivice Dačića prenet je sa prve na petu stranicu, i ćušnut u donji desni ugao. Stranicom – a ispod slika ranjenih momaka –  dominira naslov "Albanci izboli noževima dvojicu dečaka"! Čak i da nema poganijeg i zlonamernijeg podnaslova nego što je naslov (a podnaslov glasi: "Ovo je poruka Srbima i nealbancima šta će ih zadesiti ako ne prihvate da budu Kosovari, kaže Krstimir Pantić"), i notornim političkim neznalicama mora da je jasno da današnji kreatori uređivačke politike u Politici lažu tvrdeći da su se distancirali od nečasne uloge svojih kolega u vladalačkom periodu Slobodana Miloševića. Budu li se Dačić i Vučić u koliko-toliko snošljivom implementiranju Briselskog sporazuma oslanjali na novinare i urednike u srpskim medijima poput onih koji gospodare Politikinim novinskim prostorom – mali su izgledi da će Srbija izaći iz civilizacijckog ćorsokaka

Ako iko zna kako se lagalo na sve strane u Miloševićevom i postmiloševićevom vremenu, ako iko zna kako se obmanjivao "naš narod" u Srbiji u poslednje dve decenije, onda to znaju premijer Ivica Dačić i prvi do njega (a može o obrnuto) Aleksandar Vučić (znaju jer su obojica – upravo služeći se lažima i obmanama – bili dobrovoljni i pouzdani izvođači radova u mutljagu realizacije nacionalističke ideologije!), s tom razlikom što ovaj potonji u tom smislu još nije sasvim razvezao jezik. Premijer Dačić, pak, posebice otkako je uvaljen u nezahvalnu ulogu rvanja sa Hašimom Tačijem, skoro da ne propušta priliku ne samo da opomene, i ne samo da upozori, nego, štaviše, i da podvikne moralnom talogu i političkim pokvarenjacima, odnosno profesionalnim patriotama: da već jednom prestanu da lažima i obmanama kontaminiraju politički prostor Srbije. Uostalom, evo šta je čovek, osim drugog, napisao vlastitom rukom u nedeljnom izdanju Politike, od 28. aprila:

"I kada sam, pre više od tri godine, prvi put javno rekao da moramo da prestanemo da lažemo i da o važnim temama, kakva je i Kosovo, treba da govorimo istinu, na neki način sam, u prvom trenutku i nesvesno, instinktom više, pokrenuo lanac događaja koji je išao ka jednom cilju – ukidanju izgovora."

Dobro, kad bismo se bukvalno držali zdravorazumske logike sadržane u citiranoj premijerevoj misli, onda bi se njen smisao mogao protumačiti samo tako da o "važnim temama, kakva je Kosovo, treba da govorimo istinu", a o manje važnim (a praksa nam govori da se nijedna druga tema nije mogla staviti u ravan sa Kosovom) možemo i da lažemo! No, pustimo kraju premijerovu nepreciznost u pisanom izražavanju, hoćemo reći ovo: bez podrške vodećih medijskih kuća u Srbiji, to oba mlada političara takođe vrlo dobro znaju (Vučić napose), čak ni najkrupnije laži i prevare naprosto ne mogu da iščeznu iz našeg političkog života. Razloga je tome mnogo, a jedan od najvažnijih može se pronaći u dubokoj ukorenjenosti laži, obmana, prevara, podmetanja, poluistina i tome slično u našoj političkoj kulturi! A da je ta kultura i dan-danas dominantna na domaćem medijskom (i političkom, neizostavno) bunjištu svedoči i eklatantan primer baš iz pomenutog izdanja Politike, i to onaj tekst u kojem je reč o ranjavanju dvojice mladića, Srbina i Goranca, koje je blic-ranjavanje izvedeno nekakvim bodežom pre neki dan u kosovsko-mitrovičkoj Bošnjačkoj mahali.

Naime, autorski tekst predsednika Vlade Ivice Dačića prenet je sa prve na petu stranicu, i ćušnut u donji desni ugao. Stranicom – a ispod slika ranjenih momaka –  dominira naslov "Albanci izboli noževima dvojicu dečaka"! Čak i da nema poganijeg i zlonamernijeg podnaslova nego što je naslov (a podnaslov glasi: "Ovo je poruka Srbima i nealbancima šta će ih zadesiti ako ne prihvate da budu Kosovari, kaže Krstimir Pantić"), i notornim političkim neznalicama mora da je jasno da današnji kreatori uređivačke politike u Politici lažu tvrdeći da su se distancirali od nečasne uloge svojih kolega u vladalačkom periodu Slobodana Miloševića. Budu li se Dačić i Vučić u koliko-toliko snošljivom implementiranju Briselskog sporazuma oslanjali na novinare i urednike u srpskim medijima poput onih koji gospodare Politikinim novinskim prostorom – mali su izgledi da će Srbija izaći iz civilizacijckog ćorsokaka.

U trijumviratu koji je preuzeo dizgine vlasti nakon osmogodišnjeg parazitiranja Demokratske stranke sa Borisom nedoraslim ulozi na čelu, Tomislav Nikolić je najslabija karika. Uzaludno je, dakle i pogrešno verovati da on može i ono što ne može. Sve i da je onakav kakvim želi da se javno predstavi, on je limitiran Šešeljevom zarđalom kašikom i četničkim vojvodstvom. Njegov nedavni intervju Televiziji BHT – neobičan ne samo po tome što intervjuisani "kleči" zavaljen u fotelji – čak je previše medijski eksploatisan da se bezmalo svako vraćanje na taj sad već zastareli događaj može strpati u žurnalistički amaterizam. Uprkos tome, evo još jednog vrlo ovlašnog pogleda unatrag, a neposredan povod ponudila nam je kolumna g. Svetislava Basare u Danasu od 29. aprila.

Dakle, u rečenoj kolumni piše i to da se "Thomas javno i iskreno – čak i iskrenije od  ex Jego Sijatelstva – izvinio bošnjačkom narodu..." Iz citirane rečenice, saglasili bismo se sa g. Basarom samo u tome da je Nikolićevo izvinjenje bilo iskrenije od izvinjenja koje je Boris Tadić svojevremeno uputio Bošnjacima, što baš i nije iziskivalo nikakav moralni napor iz jednostavnog razloga što je tadašnji predsednik Srbije iza onog svog izvinjenja, odmah pozvao upomoć veznik "ali" ... ali da on, posle pomentog svog čina, očekuje da se bošnjački politički vrh izvini srpskom narodu za zločine što su ih učinile njihove vojne i paravojne formacije nad nedužnim pripadnicima srpske nacionalnosti. I upravo onaj famozni veznik "ali" pouzdan je svedok tome da je Tadićevo izvinjenje bilo neiskreno, da je, dakle, jedva isklijalo iz pukog formalizma.

Photo: Stock

Što se tiče Nikolićevog izvinjenja, ono je, po našem viđenju i dubokom ubeđenju, takođe lažno; odnosno, ono nipošto ne može da pređe granicu "reda radi", to jest kao da je reč "izvinjenje" uz veliki intelektualni i moralni napor predsednik Srbije prevalio preko usana (pa posle samo što se nije ujeo za jezik!), i to na izrazito insistiranje novinarke Sanele Prašović Gadžo koja je vodila intervju: "Ali sve ono, gospodine Nikoliću, što se događalo u Srebrenici, složićete se sa mnom, po definiciji nosi karakteristike genocida ..." To je jedno, a drugo, Nikolić je srebrenički genocid redukovao na zločin tamo nekih pojedinca, međutim, to je bio deo monstruoznog državnog projekta.

Novinarka je svojim navođenjem intervjuisanog da kaže ono što je ona želela da čuje – načinila neoprostivu grešku, i u profesionalnom, i u političkom, a i u moralnom pogledu. Jer, ako predsednik Srbije nije video i nije osetio duboku ljudsku potrebu da se pokloni žrtvama genocida i da iskreno, bez ostatka i bez famoznog veznika "ali" zatraži oprost od naroda nad kojim je izvedeno to stravično nedelo, bilo kakva sugestija da on to učini skoro pa da graniči sa nehumanim činom. Uz svo dužno poštovanje gospođe Munire Subašić, predsednice Udruženja "Majke Srebrenice i Žepe", držimo da je njen posredan poziv (u izjavi Agenciji Anadolija) Nikoliću da poseti masovnu grobnicu u Potočarima, naravno, posmatran iz nevedenog ugla – takođe deplasiran.

 

 

30.04.2013.

MORALNI I SOCIJALNI BESMISAO KNjIŽEVNOSTI (1)

Moralni i socijalni besmisao književnosti (1)

U sendviču nacionalističke i liberalne didaktike

 
Photo: wordpress.com

Književna teorija koja je razdvojila formu od sadržaja, prezrevši formu i apsolutiziravši sadržaj, a sve u pokušaju da se književnost izdaje kao ”ozbiljan društveni jezik” koji će imati utjecaj na ”kreiranje javnog mnijenja” kao i televizija i novine, zapravo je izmiješala pojmove, i sada više ne bi bila u stanju razlikovati kliker u boji od planete Jupiter, a kamoli književno djelo od pjesama Semezdina Mehmedinovića. Zabluda je, naime, građanske metafizike da postoji samo ono što ”ima smisla”, tj. ono što je korisno za proizvodnju, i tako, na primjer, planeta Mars postoji iako građani nisu (još uvijek) uspjeli da je iskoriste nekako. Smiješno je što su naši književni teoretičari i kritičari, pjesnici i prozaisti, slijedeći nalog te građanske metafizike, degradirali značaj ”forme” i ”uvećali” ideološki potencijal književnosti, htijući da ”uozbilje” književnost, jer ne samo da je nisu uozbiljili, već su uveliko poradili i na ukidanju njezine diferencijalnosti, tj. njezinog postojanja. Naime, književnost koja ima građanskog smisla i nije književnost. Građanin ima jednak pojam smisla za književnost jednako kao i za sapun od aloae vere. Mirišljava kupka, opuštanje, ugodnost, blagost; zdravo za tijelo i za duh!

Pretovarena stotinama lektirskih stranica, godinama, stranicama viđenim kroz zamagljene profesorske naočari, građaninova pažnja za književnost, kada je on već sopstvenik lične karte, kada je on postao čovjekom, biva ogrbavila ili je višestruko slomljene kičme. Ta njegova pažnja, književna svijest njegova i znatiželja, ukoliko nije krepala na maturskom ispitu iz književnosti, već je poslije srednje škole samrtnica, žutih podlaktica i crnog pogleda, boje smrti. Ona, ta mlada pažnja, starica je koja boluje od kancera, ona je žena neizlječivo oboljela od smrti. I onda ona umire, onda ona odlazi u potragu za mjesečevom sjenkom, onkraj oblaka ili u kanalizaciju među ostala govna, kako vam volja. To najčešće. Postoje, međutim, oni koji poneku tu pažnju, čitave grupe tih predsmrtnica, oživljavaju, draže elektrošokom i drže na aparatima, ne daju im da umiru, iako su već mrtve. I tako sve dok opet ne preminu, i dok ih opet ne ožive strujom. Ad absurdum? Pitati koliko je vrijedan taj trud, da se s njom, pažnjom, tako radi i ima li to bilo kakvog smisla je nimalo nenaivno, jer je jasno da su konzilijumu potrebni živi pacijenti, jasno da bi sanatorijum, u koji dolaze takvi bolesnici – još koji minut pa mrtvi – vrlo brzo izgubio smisao da tako ne postupa, da ih naprečac pušta da umru. Književnoteorijski sanatorijum u okvirima građanske ekonomije. Plemenito spojeno s korisnim, dakako.

Ti književnoteorijski santorijumi su ipak nemoćni da sačuvaju u životu pažnju za književnost u mjeri u kojoj bi htjeli, u kojoj bi voljeli, te je pažnja mnogog građanina već odavno mrtva za književnost. Najčešći je građanin shvatio zakone života, spoznao je stvari koje imaju vrijednost za njega, tj. za građansko društvo, tj. za njega, i samo tankoćutni bezjaci, da ih imenujem tako, blago, koji imaju smisla za život nimalo, kao da ih je smislio patetično raspoložen osrednji pjesnik, mogu protestvovati protiv građaninove lucidnosti, pragmatične. U ime nekakvih nebesnih ideala, mogu oni vikati Velike Riječi koje nemaju veze sa životom i stvarima, protestvovati protiv stvarnosti u ime Stvarnosti koja postoji u Umjetnosti, tj. paučine koja ne postoji na zidovima koji ne postoje aditona koji ne postoji. Ovo opovrgavanje misli antigrađanskih idealista zasnovanih na nepostojećim stvarima obremenjeno nije bilo kakvom ironijom, već želim reći da su te velikoriječi, taj moral bubuljičavog gimnazijalca, ideja koju mu je ispripovijedao njegov patetični i još koliko nepametni profesor književnosti, samo Himalaja vazduha koja stane u dječiju šaku, jer ne stane. Tako shvaćena, patetičnoduhovnički, kao religija, nametljiva neupitanost i kao Ljepota, kao Moral, književnost možda i može imati nekakve ozbiljnosti, ali vjerovatno samo za neku divlju kozu na Hindukušu kad, sita, ona filozofski gleda, začuđeno, u nedogled i razmišlja o Ozbiljnosti. Hoću reći takav, gimnazijskoprofesorski, smisao književnosti nije nimalo smislen, već je smiješan i možda bi malo ti književnocrkveni oci i njihova djeca uozbiljili taj svoj pogled na svijet kad bi postupili kao Origen koji je, riječima prezrevši tijelo, izvršio samokastraciju. Dakle, ozbiljno kad bi shvatili svoje velike riječi. Ali to je samo Origen: budala. To su samo Kirilov i Kraft, idioti. Nisam ironičan.

Photo: wordpress.com

Mnogo je inspirativnije posmatrati građanina u kojemu je umrla pažnja za književnost i šta on misli o književnosti. ”O kojoj književnosti šta mislim? Miljenko Jergović, je li? Pa, on je dobro iskor…” – ”O, ne, pitao sam o književnosti, ne o prozi Jergovića.” – ”Aha, pa na koga onda mislite? Na Bodlera i Remboa?” – ”Recimo.” – ”Dobro, jasno, Vi i poezija. Dobro, čitao sam i to. Nekad. Pijani brod. Apsolutno! Oni su umirali mladi, mladiću? Ne? Slabo se sad sjećam… Ali dobro. Reći ću Vam jednako. I oni su očigledno imali dara, kao i Miljenko. Jasno! Samo su trebali… Treba biti malo mudriji s promocijom tog svog djela. Eto, na primjer, oni su… – Đaci ih uče u čitankama, mladiću, to je poučno. Jasno! – U čitankama sam i ja… To znači da su oni poznati. Dobro, je li. Možda oni nisu mogli odmah… Ne može istog dana. Savršeno, jasno. Ali treba čekati! Ako su poučni đacima, mogli su se progurati, kasnije. I danas ih štampaju uveliko. Galimar, je li? Ima i kod nas. Znači potražnja. Lektira! – Može se i tako zarađivati. Ima hiljade tih osmih a-be-ce razreda. Samo treba karaktera, nije dovoljna samo ideja. Treba imati oko! Pogledajte Jergovića, ja ne znam što Vi govorite tako, ima i kod njega pouka o životu, ali on je karakter. Vidim, čitam neki dan, dobio je 30 hiljada od stranaca, je li? On, mladiću, vozi auto kakvog nema ni novinar, ni g. Sanader. Nije ni ta književnost navina.” Književnost, dakle, može imati smisla i danas. Samo kad hoće. Njezin današnji smisao je otkrio i na primjeru pokazao Miljenko Jergović. Njezin smisao je, danas, takoreći u jeepu. S dvije bregaste poluosovine, lamelom koja se ne troši, s neuništivim stublinama u bloku motora i najnovijim oscilirajućim ramenima. Smisao književnosti je u gvožđu zamajca u alnaseru. Dichtung izgleda svoje nadahnuće, danas, crpi iz dihtunga na boš-pumpi.

Misliti o književnosti, danas, i pisati o njoj, ovdje, znači prije svega razmatrati je u kontekstu građanskih pojmova, jer ti pojmovi, različito od nekih drugih, oni su sveprisutni, oni su naš idejni vazduh, oni su naše idejno nesvjesno. I zato pitati o smislu književnosti danas, znači prvo upitati o smislu smisla u tom našem idejnom vazduhu, pokušati osvijestiti tu nesvijest na temelju koje je mišljeno o njoj.

Photo: photobucket.com

Građansko društvo je skup roba. To je rečenica napisana davno, ali još uvijek vrijedi, još kako i koliko, više nego hiljaduosamsto plus neke. Danas nije samo društvo skup roba, već je cijeli kosmos, ako ne skup roba, onda skup sirovina, potencijalnih roba. To je ta građanska metafizika, dotle je ona došla danas: stvarnost je roba, ili sirovina. To je metafizika i kao i svaka druga ona je nasilnička. Ona je, međutim, dominanta i zato je danas više nasilna od drugih metafizika. Ona prezirom negira sve ono što nije roba, što nije sirovina, što nije uklopljeno u odnos: proizvodnja robe – prodaja robe – kupovina. Njezin prezir, dakle, nije nimalo zatvoren u sebe, bezopasan, verbalni. Za tu metafiziku sve u kosmosu ima smisla, ili ako trenutačno nema, onda ga sigurno može imati; imati smisla za proizvodnju i prodaju. Sve što nema smisla koji ima roba, ono i nema nikakvog smisla. ”Progovori kakve veze imaš s robama, da te vidim.” – ”Imam veze s robama, dakle, postojim.” – ”Vjerujem da nema drugog boga osim robe.” Itd. Itsl. Roba je supstancija. Roba je apsolutni duh. Roba je ideja na kojoj počiva stvarnost. Vatra, voda, zemlja i eter. Vrelo smisla. Roba je jedini bog u ovom kosmosu. Onda treba zamisliti jednog Zahara Pavloviča koji djelja neke stvari – nemoguće im je dati ime iz razloga koji slijedi – koje nisu nikakva roba, nikome ne koriste. Apage satanas! Zahar, tj. budaletina. Jer triješće je apsolut korisnosti ukoliko se postavi spram tih Zaharovih rukotvorenija. Neću reći da građanin nema u svojoj mašti jednu takvu predstavu, jednog takvog Zahara, ali on je analogan predstavi koju musliman ima o Iblisu, nešto mutno, nešto što ugoni strah u nokte, nešto što se pobunilo protiv principa svega, protiv boga, tj. protiv 6 milijardi njegovih vjernika. Biti danas Zaharom znači biti bogohuliteljom pred Inočentijem Trećim, a ne biti germanskim carem. Ali opet ni Zahar ne može, i da hoće, biti besmislen, sasvim, jer ne odlučuje on. On ima smisla, kao takav, kao maštarija – kao realitet će biti vrlo lako i još brže negiran – kao đavo koji će, katkada, i to je njegov smisao unutar građanskog morala, biti impuls, strašan za građanina da bude još korisniji. I on će, opet, na kraju biti koristan za proizvodnju. ”Evo, djeco božija, pogledajte, kako ne treba.” – ”Nemoguće je, djeco, nadmudriti boga.” – Zahar Pavlovič koji dijelja ništa za nikoga, djelja za građansko društvo i njegovo neprestano rađanje samoga sebe. Ipak. U neku ruku.

Tako je danas naš, nas građana, najveći mirnodopski strah onaj da imalo ličimo na Zahara Pavloviča. Da nas neko vidi takvima. Taj strah običnih građana je apsolutni strah. Ali građanski pjesnici osjećaju još veći strah od tog apsolutnog straha, pred mogućnošću da liče na Zahara Pavloviča, jer su oni imaju još uvijek nečeg đavolskog u imenu, pa se moraju neprestano pravdati i dokazivati svoju pokornost pred bogom. Pjesnici 21. stoljeća su Jevreji Srednjeg vijeka. Oni su, neki, čak rođeni pokršteni, i mada imaju i nova, svoja građanska imena (novinari, asistenti na fakultetima, kreativci u reklamnim agencijama itsl.), njihov je zadatak da pokrste čitavu jevrejsku religiju, njihov je zadatak da samu poeziju prilagode građanskim pojmovima, da natjeraju tog đavla besmisla da se pokunji pred bogom smisla. Hermetična je, na primjer, poezija današnji Juda.

Photo: Thomas Allen

Oni nisu iznevjerili taj kategorički imperativ, oni su pomogli tom bogu, robi – nakon što se pojavio taj Zahar Pavlovič u historiji književnosti – da se ponovo samoosjeti kao svemoguća, i u oblasti ideja da je vladar. Građanski su pjesnici, skupa sa svim ostalim književnicima i književnim teoretičarima, desetinama godina kao revna inkvizicija progonili tog đavola autonomije književnosti, esteticizma, umjetnosti radi umjetnosti… Biće zanimljivo kad budući književni historičar bude pregledavao književne teorije koje su pisali kod nas u proteklih deset-petnaest godina; naći će, mislim, najraznolikijih koještarija čiji će jedini mogući zajednički imenitelj biti negacija autonomije književnosti. Naći će taj historičar književnosti kako se, poslije iskustva Dvadesetog vijeka, poslije Aušvica i Hirošime, Srebrenice i Kolime, hiljada drugih zločina, desetina genocida i hiljada masakra, književnost našla pred etičkom odgovornošću, pred dilemom: ili da prestane postojati, ili da postoji svjedočeći o toj, crnoj, stvarnost i buneći se protiv nje. Tako je, piše u književnim teorijama, književnost iz dvorca od slonove kosti spustila sebe u stvarnost koju gaze podivljali nacionalistički slonovi, u rat i mir, u mirnodopski rat ideologija, i tu je onda ona mogla biti ili na strani zločina ili u protivstavu. Tako je, vremenom, proglašena smrt transcedentnih estetičkih pojmova – also sprach gg. prof. Anwar Ka und Dawor Be, na primjer – i jedino mjerilo vrednovanja književnosti postala je njezina etička funkcionalnost, njezino zauzimanje strane. Na primjer, naša književnost, tj. savremena, naša književna teorija, naša poezija i proza savremena, one su odabrale rat kao ključnu tačku. Postoje, objasniće vam profesori, naši, savremeni, pisci koji su huškali na rat i pisci koji su govorili protiv rata. To je glavno. Postoje nacionalistički pisci, ideolozi, i postoji oni koji pišu protiv nacionalističkih ideologija. To je ključno mjesto. Postoje oni koji su protiv novog rata i ono koji bi se ćerali još. Pisati danas dobro znači pisati contra ili pro nacionalističke ideologije, isijati književnost kroz liberalno rešeto. Je li, doista? – Sva složenost metodologije naših savremenih kritičara tako bi se mogla, na koncu, sažeti u formulu: $ + # = 0 književnosti.

Književna teorija koja insitira na navedenom maniheizmu pretpostavlja, očevidno, da je velika mogućnost novog rata i u tom smislu, ona nalazi svoje opravdanje u okupljanju svih antinacionalističkih snaga u borbi protiv epskih naših nacionalističkih ideologija, tj. ona nalazi opravdanje svojeg postojanja u sprječavanju novoga rata. To je možda paranoično, možda i nije. Ja ne znam da li će biti rata. Ali znam da bi naivno bilo vjerovati da će ga spriječiti bilo kakvo pisanje o književnosti. Pisanje bilo kakve književnosti. To je precjenjivanje medija književnosti i književne kritike u ovom kontekstu, današnjem. Toga su, izgleda, postali svjesni i antinacionalisti, pa su se oni posljednjih godina posvetili jednom skretanju: oni više toliko i ne pišu književnu kritiku kao takvu, već uvijek u kontekstu obrazovanja. Književnost je, reći će vam današnji kritičar, važna jer zauzima važno mjesto u procesu obrazovanja, kao medij ideologiziranja đaka. To je već mišljenje njezine funkcije s obzirom na mirno doba. Književnost je, dakle, veoma važan društveni jezik. IDA. Ona ima smisla za ovo društvo, jer proizvodi svijesti ljudi. Ideološki državni aparat. I tako to.

Time, međutim, dolazi do miješanja pojmova.

Photo: www.artlimited.net

Ono o čemu govore ti književni teoretičari više i nije književnost, već čitanka za osmi razred osnovne škole. To što piše taj književni kritičar više i nije književna kritika koliko kulturologija, analiza sistema obrazovanja. On piše za đake i pravi grešku pretpostavljajući da se poezija piše da bi je đaci čitali. – ”Džojs je pisao djevojčicama iz 8. C, tj. studentima Odsjeka za književnosti naroda BiH, tj. studentima anglistike, tj. dječacima iz 8. C.” Upitnik, uskličnik. – Taj književni teoretičar & književni kritičar tako pretpostavlja, pa onda i sam promoviše samo onu poeziju koja će đacima biti razumljiva i koja će im prenijeti stanovite moralne ideje. – ”Ne vjeruj u Boga, on je babaroga!” To jest: ”Vjeruj u Boga! On nije babaroga.” – On, dakle, promoviše jedan koncept didaktičke književnosti. On promoviše samo dječiju književnost. Onu koja ”podučava pravima vrijednostima”. On, na kraju, pokušava održati koherentnost svojeg pojma književnosti time što će i od knjiga koje tek trebaju nastati tražiti da budu takve, razumljive, poučne. ”Trebaju biti korisne. Moraju moći ući u čitanke.” Objedinjava se, dakle, pojam književnosti za djecu i pojam književnosti za odrasle i to je onda smiješno: zgurati dva metra Majakovskog u bešiku! Tomas Man plješće rukama i pjeva: ”En-ten-tini sava-raka-tini…” Upitnik, uskličnik. – To radi i nacionalistički ”estetičar” i onaj koji se postavlja kao njegovo protivrječje. 10 božijih zapovijedi versus Deklaracija o ljudskim pravima. Možda Ibrišimović nije pisao svog Vječnika planirajući ga kao đačku lektiru, ali on je na kraju napisao književnost za djecu i omladinu, muslimanski katehizis, ”literarno” ilustrirani ilmihal. Veličković je napisao svoju Vremensku petlju planirajući ju kao lektiru, kao književnost za djecu, pa je pogriješio čitalac koji nije dijete i koji je taj roman pročitao ne vidjevši da je to samo jedan idejni bedeker, vodič za studente.. Pogriješili su i njegovi recenzenti misleći o tom romanu kao o književnosti koja nije za djecu i omladinu. Bilo je djetinjasto tako misliti. Mislim da tako Veličković ne misli. Tako još misle samo naši najcjenjeniji književni kritičari, koji su još uvijek ”u duši” djeca pa vole i hvale Jergovićevog ”Andrića za početnike” u 176 tomova. Oni će na kraju htjeti da im se, za njihovu dušu, pišu još samo slikovnice. – Nije više bitno pišu li naši pisci tu didaktiku svjesno ili nesvjesno, već je važno to što se ta ”obrazovna estetika” nametnula kao dominanta, kao mejnstrim naše književnosti. To se traži, to se hvali. To je korisno za ovo društvo. ”Radujte se, draga djeco! Dolazi nam nova školska godina. Olovka i pernica u liku vašeg omiljenog teletabisa po akcijskoj cijeni od samo 2,22 KM + najnoviji roman Muharema Bazdulja, gratis!” *** Radujte se, djeco & književni kritičari, dolazi nam nova književna godina. ***

To što je ovakva jedna estetika, ovakva jedna smrt estetike, zavladala nije produkt samo misaone lijenosti ljudi kojima je ovo društvo omogućilo da formiraju kanone književnosti, i da promovišu osnovne pojmove o njoj, a još više to nije produkt zle namjere naših književnih kritičara i onih koji pišu književnost, već se tu radi, izgleda, o jednoj neminovnosti koju sa sobom nosi povijesni, ideološki i tehnološki razvoj ovoga svijeta. Ono što je dominanta naše književnosti jeste vagon kojega vuče lokomotiva tehnološkog razvoja, kojeg vode tračnice rađene po nacrtu društva roba, i unutar kojeg se tuku dva konduktera, nacionalistički i liberalni, od kojih nijedan ne može odlučivati kuda će taj voz otići, ali želi makar tokom puta biti glavni u tom vagonu. Tu se ništa ne može promijeniti, može se samo misliti o svemu tome. Može se razmišljati o tome kako je vrlo moguće da taj voz iskoči iz tračnica, zbog luđačke jurnjave lokomotive ili zbog luđačke konstrukcije tračnica, ili zbog toga što je neka muha, slučajna prolaznica, uletjela mašinovođi u usta, skrenuvši mu pažnju, ili zbog nekog vjetra, zlobnog, doletjelog od nekud, slučajno. Jedan putnik može razmišljati o tome, ali i ne mora. On može odlučiti da ne zauzme stranu u tom ideološkom ratu konduktera, ali onda će platiti dvostruko. On, dakle, može sjediti tako, bez moći da riješi bilo šta i ćutati. On može reći šta misli o svemu tome, tim policajcima, ali time neće riješiti ništa, to su samo riječi. On također može riješiti sve, jer nije samo verbalna pojavnost. On, dakle, može uteći od te bjesomučne jurnjave gvožđa i riječi, on može iskočiti kroz prozor. Kao Krevel, riješiti sve. Ne treba biti patetičan koji nije spreman na samoubistvo. Treba shvatiti pisce u tome vagonu, motivaciju njihovih odluka.

Photo: Stock

Pisci i književni kritičari su u jednom takvom vagonu putnici bez karte. Oni su morali zauzeti stranu u toj svađi dviju kondukterskih ideologija da bi imali makar kakvu kartu za nastavak puta. Građanin koji nije pisac, uklopljen na neposredan način u proizvodnju, on ima novaca da plati tu kartu u tom vagonu društva, u tom vagonu života, dok pisac koji nije smisao svojih riječi uklopio u totalitet neke od društvenih ideologija, može biti shvaćen samo kao onaj koji proizvodi verbalni besmisao. On bi, pisac, ne zauzevši stranu bio besmislena pojava koja krade taj vazduh i zauzima tuđu fotelju u vozu. Štetočina; žohar. On bi, ako nije angažiran u sukobu društvenih ideologija, bio u opasnosti da bude desocijaliziran, tj. degažiran iz voza društva, tj. voza života. On mora imati smisla ili nema pravo da postoji. To je ta metafizika građanskog društva kojoj pjesnik može prkositi verbalno, ali će svojim tijelom platiti. Ne treba biti patetičan, u ime Književnosti, onaj koji nije spreman iscrpiti svoje tijelo.

Didaktika naših pisaca, nacionalna i ona koja je njezin negativ, one su funkcionalne za ideologije iza kojih stoje povijesne sile, društvene, materijalni interesi, i ona je je kao takva smislena i ima pravo da postoji. Ona je u stanovitom smislu reklama. Njezina korisnost za jednu od vodećih društvenih ideologija znači njezinu korisnost za neku od vodećih društvenih skupina. Ona posredno zagovara interese onih koji vode proizvodnju. Ona postaje njihovom reklamom. Kao takva, kao didaktika, emiter vrijednosti, promotor određene ideologije, ona ima smisla i ona je korisna. I oni koji drže u svojim rukama resurse za to će dati novac. (”Pisac je, dakle, Miškin koji će objasniti djeci, tj. ljudima, da trebaju biti dobri i da prestanu se bacati blatom na ubogu Mari. I djeca će ga, znači, poslušati. Dobro. On ima smisla.”) Pisac koji je koristan nacionalističkim partijama, koji će – u čitankama, u svojim knjigama, u svojim člancima, intervjuima, na televiziji, u novinama – promovisati ideologiju na osnovu koje će ta vlast sebe izborno reproducirati, na osnovu čega će reproducirati svoju moć, ekonomsko-političku, takav pisac ima smisla i ona zaslužuje plaću. Slično tako i pisac koji će raditi protiv tih ideologija ”zatvorenog društva”. Pisac može vjerovati kako mu međunarodni fond daje novac da bi pisao (u ime UN-ove deklaracije o pravima čovjeka ili u ime multikulturalističke tolerancije, u ime Fridriha Engelsa ili u ime LGBTIQ zajednice, u ime Karla Popera ili u ime Žaka Deride) protiv nacionalističkog totalitarizma, ”zato što je to, vidite, plemenito i zato što taj fond, vidite, vode jako plemeniti ljudi koji, vidite, su za teite još koliko plemenite, nimalo plemićke, vrijednosti”, i dobro je za njegovu funkcionalnost da tako vjeruje. Ako vjeruje. To je vjera slična religioznom zanosu. Slična vjeri srednjovjekovnog crkvenog oca koji stvarno vjeruje kako papa Nevini vjeruje u Hrista i kako vojska, na primjer, mletačkog dužda, uistinu ide u Svetu zemlju da bi oslobodila kršćanska svetilišta. To je homerska vjera da se na Troju ide zbog oslobođenja ukradene Menelajeve žene. To je vjera Odiseja, dovitljivca, koji tuče skiptrom Tersita kad ovaj govori da je Helena zapravo trojansko zlato. Da se ide pljačkati. S tom vjerom se, dakle, slaže ne samo najveći mudrac među ljudima, već i kraljevi i bogovi. S tom vjerom se slažu i pisci, i onda oni učestvuju u ideološko-kondukterskoj svađi, i zato imaju pravo na svoju kartu. To je ta vagonska književnost koja ima smisla.

Photo: Moth Art

Književnost, dakle, u građanskom društvu može postojati, ali ako je obremenjena smislom. Tu, međutim, postoji novi problem, problem koji nameću zakoni logičkog mišljenja proisteklog iz onoga što nam (ne vjera, već) čula naša šapuću o stvarnosti. Književnost koja je obremenjena navedenim smislom, književnost koja se angažirala, koja se upustila u borbu društvenih jezika, koja je u tome našla svoju funkcionalnost i svoje opravdanje pred zahtjevima građanske metafizike, neminovno se morala prilagoditi zakonima koje ta metafizika propisuje pred jezikom. Tako je ta nacionalističko-antinacionalistička književnost, postavši didaktikom, pristavši da potpadne pod totalitet ideologija, odlučivši da širi ”određene vrijednosti i ideje, a ne da bude jezičkom igrom”, neminovno, po nužnosti zakona o jedinstvu sadržine i forme, počela govoriti jednim jezikom koji se, utiscima što ih ostavlja na njegove usvajatelje, ne razlikuje od drugih jezika u kojima se te ideologije očituju: svojom željom da propagira ”određene vrijednosti, umjesto da bude nemoralni l’art pour l’art”, poistovijetivši se svojim sadržajima sa sadržajima novinskih članaka, naučnih analiza i sl, književnost se poistovijetila sa onim što joj je drugo i svojim formama. Tim je ujednačavanjem, ona zapravo ukinula svoje postojanje, logički uvjet svog postojanja: da se razlikuje, svojim sadržajima, tj. svojim formama, od onoga što su ostala očitovanja jezika. Utisci koje ostavlja jedna savremena angažirana pjesma su sitni, kratki, njihov autor je, novinarski, bojažljiv pred mogućnošću da ”davi” čitaoca verbalnom omčom koja cilja na složenije utiske. I upravo zato, te pjesme i nisu pjesme. Ti romani i nisu romani. Ta vizija svijeta nije književna, već novinarska. Tako je Miljenko Jergović, tj. Muharem Bazdulj, tj. Mile Stojić, tj. Miljenko Jergović, štampao svoje novinske članke kao zbirku eseja! Miljenko će Jergović i Semezdin će Mehmedinović štampati svoju imejl prepisku kao književnost! Bazdulj piše roman u kojem ilustrira onu dosadnu ideju kolumnističkih multikulturalista o tome ”kako ljubav ne poznaje nacionalne granice” ne uspijevši nijednog svog junaka individualizirati, već ih samo daje kao ilustracije građanskih pojmova! I onda Davor Beganović piše kako je taj roman zapravo odličan primjer odlične primjene odličnih tehnika postmoderne, tj. odlične, naracije! A kako su moje ”studentske analize” istog ”nesuvisle i dozlaboga trapave”! Ocjena je pet, jasno. Fadila Nura Haver nastoji u svojim djelima ilustrirati, prevesti na narodni jezik, u parabolične anegdote, ono što su u teoretičari pisali o patrocentričnosti naše kulture u Sarajevskim sveskama i Novom Izrazu. Faruk Šehić je objavljivao dijelove svog romana Knjiga o Uni kao kolumne u Danima! a da ujedno nije pojašnjavao, da nije morao objašnjavati, da su to dijelovi romana, a ne kolumne. Enver Kazaz piše kako je pjevač Damir Avdić Graha Diplomatz (gitarist intelektualni) naš najbolji savremeni pjesnik! a Muharem Bazdulj (oponirajući Kazazu) kako je to, ipak, reper Edo Maajka! tj. naš najveći savremenik pjesnik! Ferida Duraković piše kako je Dino Šaran (još jedan gitarist i pjevač) odličan pjesnik! Još samo da profesor Beganović & profesor Kazaz objasne kako teletabisi ”decentriraju modernističku reakcionarnu estetsku utopiju i prenose liberalne vrijednosti” pa su, je li, i oni književnost; ostat će samo skok njihovog čitaoca kroz prozor četranestog sprata kao jedina SUVISLA reakcija.

Književna teorija koja je razdvojila formu od sadržaja, prezrevši formu i apsolutiziravši sadržaj, a sve u pokušaju da se književnost izdaje kao ”ozbiljan društveni jezik” koji će imati utjecaj na ”kreiranje javnog mnijenja” kao i televizija i novine, zapravo je izmiješala pojmove, i sada više ne bi bila u stanju razlikovati kliker u boji od planete Jupiter, a kamoli književno djelo od pjesama Semezdina Mehmedinovića. Zabluda je, naime, građanske metafizike da postoji samo ono što ”ima smisla”, tj. ono što je korisno za proizvodnju, i tako, na primjer, planeta Mars postoji iako građani nisu (još uvijek) uspjeli da je iskoriste nekako. Smiješno je što su naši književni teoretičari i kritičari, pjesnici i prozaisti, slijedeći nalog te građanske metafizike, degradirali značaj ”forme” i ”uvećali” ideološki potencijal književnosti, htijući da ”uozbilje” književnost, jer ne samo da je nisu uozbiljili, već su uveliko poradili i na ukidanju njezine diferencijalnosti, tj. njezinog postojanja. Naime, književnost koja ima građanskog smisla i nije književnost. Građanin ima jednak pojam smisla za književnost jednako kao i za sapun od aloae vere. Mirišljava kupka, opuštanje, ugodnost, blagost; zdravo za tijelo i za duh! Jednako tako, književnost koja za nacionalistu ima smisla nije književnost. Treba vidjeti samo šta nacionalisti očekuju od Andrića da bude, treba vidjeti taj način na koji ga oni tumače, način na koji ga oni ”osmišljavaju”, rasklapaju i nanovo, na svoj način sklapaju, i uklapaju u svoje ideologije, kao pozitiv ili kao negativ, potrebno je, dakle, vidjeti kako naklapaju nacionalisti o Andriću danas i biće jasno da književnost za njihove, jednako kao i za građanske, pojmove, kao takva – ako ne govori u ime Srba protiv Bošnjaka, kao što ne govori – nikako ne može imati smisla. Andrić je složenost, ali je kao složenost besmislen. Potreban je jedan jednostavno-ideološki Andrić, mrzitelj, literarna četničina. On je, naime, smislen. Dvostruko. Jovica Andrić. Zapravo trostruko: Ne samo za Srbe i Bošnjake, već i za one koji tumače Andrića kao da je on ilustracije teza (jednog savremenog slovačkog teoretičara) o interkulturiranju.

Photo: Herbert Gehr

Protivrječje između građanskih pojmova o književnosti i pojmova koje o književnosti imaju sami književnici nije nova pojava nimalo; iako je već odavno potisnuta u nesvijest. Građanska francuska revolucija i tržišna ekonomija koju je sa sobom donijela obesmislili su pjesnike u potpunosti. Prenijeti jedno naročito iskustvo, jednim naročitim jezikom, to za buržoaski sistem vrijednosti nije imalo nikakvog smisla, jer nije imalo nikakve koristi za novi ekonomski sistem. Ta roba se sporo proizvodi, još se sporije troši, i još je teže naći dovoljno njezinih potrošača da bi se napravio profit. Tako je od početka novi društveni sistem bio neraspoložen prema pjesnicima, i ne samo da nisu bili dovoljno uvaženi u građanskom sistemu vrijednosti, već su postali predmetom građanskih šala i zazora, postali su primjerom neozbiljnih ljudi. Smrdljivih. Besmisleni Zahar Pavlovič koji besmisleno djelja besmislena drva, to je sudbina modernog pjesnika. Divlji konj. Mjesec poslije uvođenja električne rasvjete.

Našavši se u takvim okolnosti, u tom ponižavajućem statusu, pjesnik je birao: ili da funkcionalizira poeziju ili da bude gord. Gotje je, na primjer, odabrao da negira zahtjev građanske metafizike korisnosti. Isto tako i Bodler. Neki je pak pjesnik odabrao da stihuje priručnike iz nauka koje su korisne građaninu. Biologije, hemije, sociologije. Bodler mu je, s druge strane, sugerisao kako je to majmunski čin, kojim bi se prije kazalo da je poezija mrtva, negoli pokušaj da se ona izliječi od udaraca tržišne revolucije. Šta znači, pita se Gotje, učiniti poeziju korisnom, kako da ona bude korisna u građanskoj kući, ako se zna da je klozet najkorisniji, neizostavni, dio te kuće? Gotje i Bodler, usvojivši Poove teorije o samosvojnosti utisaka koje proizvodi književnost, spram onih novinskih – Umjetnost radi umjetnosti, kao umjetnost radi efekata koje postiže samo umjetnost – zasnovali su, između ostalih, ideju o autonomiji književnost koja se pronijela kao crvena nit književnog modernizma. I tako sve dok nam gg. profesori (na primjer, Beganović & Kazaz) nisu objasnili kako je to desuétude, znate, une théorème immorale i kako je, vidite, vrijedna književnost zapravo Bazdulj Muharem i Graha Diplomatz. Korisna kao što je WC koristan. Puna sadržaja kao što je pun čučavac pun sadržaja. Smislena kao što je kanalizacija smislena.

 

30.04.2013.

ZAŠTO SE TRESE VOJVODINA

Zašto se trese Vojvodina

Posteri u Vojvodini

Posteri u Vojvodini

***********************************

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se porastu tenzija u Vojvodini nakon zahteva Srpske napredne stranke, praćenog mitingom u Novom Sadu, da pokrajinska vlada, koju predvodi Demokratska stranka, podnese ostavku i da budu raspisani vanredni izbori.

Sagovornici su bili Aleksandra Jerkov, članica Predsedništva i portparolka Demokratske stranke, i Igor Mirović, potpredsednik Srpske napredne stranke.

Polemisalo se o tome da li u Deklaraciji o zaštiti ustavnih prava Vojvodine, koju je predložila pokrajinska vlada, ima separatističkih elemanata, zašto Srpskoj naprednoj stranci smeta formulacija iz deklaracije da je Vojvodina ušla u sastav Srbije voljom njenih građana, zašto je vojvođanski premijer Bojan Pajtić nazivan ustašom, zašto je na mitingu u Novom Sadu učestvovala zabranjena organizacija “Obraz”, da li peticija, za koju naprednjaci kažu da će je potpisati 100.000 građana, može prinuditi Pajtića na ostavku, može li Srpska napredna stranka sprečiti usvajanje Deklaracije o zaštiti ustavnih prava Vojvodine, da li će u Vojvodini biti vanrednih izbora, kao i o tome da li će Srpska napredna stranka nastaviti sa protestima ako ne budu usvojeni njeni zahtevi.

Omer Karabeg: Gospodine Miroviću, vi optužujete sadašnju vlast u Vojvodini za separatizam i kažete da je Deklaracija o zaštiti ustavnih prava Vojvodine, koju je predložila vojvođanska vlada, separatistička. U čemu vidite njihov separatizam?

Igor Mirović: Preciznije, ja sam deklaraciju ocenio kao dokument koja ima separatističku notu. Naznaka separatističke note je u tome što je ona došla u jednom veoma teškom političkom trenutku za Srbiju kada su pregovori o zaštiti naših građana na Kosovu i Metohiji bili na samom kraju. S druge strane, po formi i po sadržini deklaracija predstavlja neku vrstu političkog pamfleta. Tragajući za motivom njenog uvođenja u skupštinsku proceduru videli smo da iza toga stoji želja da se napravi politički pritisak na centralnu vlast. Ne mislim da je to dobro, čak ne mislim ni da je to legitimno, jer postoje trenutci kada se neke opštedržavne vrednosti, da ne budem patetičan i kažem opštenacionalne, moraju staviti u prvi plan. U drugim zemljama bi utihnule sve rasprave u trenutku kao što je ovaj naš, kada se rešava pitanje koje je veoma važno za ovu državu i status našeg naroda na Kosovu i Metohiji. Zato smo veoma oštro kritikovali deklaraciju, a kritikovali smo je i zbog što su njime narušeni odnosi u skupštini Vojvodine. Mi smo do sada uspevali da gradimo prilično korektne odnose sa velikim brojem poslaničkih grupa i sve to je sada narušeno jednom iznenadnom, da kažem olujnom, deklaracijom.

Omer Karbeg: U čemu najviše vidite separatističku notu?

Igor Mirović: Pre svega u tezi da je Vojvodina voljom svojih građana i građanki postala sastavni deo Srbije. Oni se pri tome pozivaju na na Veliku narodnu skupštinu koja je održana 25. novembra 1918. godine i na odluke prve posleratne skupštine Autonomne oblasti Vojvodine. Oni to tumače kao neku vrstu plebiscita, što nije tačno. Zanimljivo je da je predsednik vlade gospodin Pajtić javno rekao da će ta rečenica biti izbačena, a onda ju je na zahtev Lige socijaldemokrata ponovo vratio u tekst deklaracije. Ima i drugih stvari, ali ono što je za nas najneprihvatljije je iznenadna pojava deklaracije što je ličilo na politički udar.U njoj se bombastično najavljuju neke stvari kao vrlo bitne, a u stvari su nebitne. Ima tu i netačnosti kao ona koja se tiče finansiranja Autonomne pokrajine Vojvodine. Odgovornost se prebacuje na centralnu vlast, iako dobro znamo da ni prethodna vlada Mirka Cvetkovića, dakle vlada Demokratske stranke, po tom pitanju nije ništa uradila. Ova sadašnja je makar formirala Komisiju za izradu zakona o finansiranju.

Svako ko je pročitao predlog Deklaracije o zaštiti ustavnih i zakonskih prava Vojvodine vidi da u njoj nema ni s od separatizma.

Aleksandra Jerkov: Svako ko je pročitao predlog Deklaracije o zaštiti ustavnih i zakonskih prava Vojvodine vidi da u njoj nema ni s od separatizma. Ne traže se nikakve nove nadležnosti za Vojvodinu, niti se traži više sredstava. Jedino se zahteva da se poštuje važeći ustav i zakoni Republike Srbije, kada je u pitanju Vojvodina, i poziva se vlada Srbije da zajedno sa nama radi na rešavanju problema koje Vojvodina ima u svakodnevnom funkcionisanju upravo zbog toga što ta vlada ne ispunjava svoje obaveze prema pokrajini, niti je voljna da o razgovara o rešavanju tog problema. U deklaraciji se navode mnogobrojni primeri kršenja tih prava, od finansijskih do imovinskih. U tom dokumentu nema reči ni o čemu drugom sem o onome što ustav i zakoni garantuju Vojvodini, a što se ne poštuje.

Igor Mirović: Podsetiću vas da se naša stranka u potpunosti zalaže za autonomiju Vojvodine i da prihvata sve elemente njene ustavne autonomije, a sve što je sporno treba da bude predmet dijaloga i razgovora. Za ono što ne može da se reši u dijalogu postoje upravni sudovi i Ustavni sud Srbije, gde se vode sporovi. Umesto da se stvari rešavaju na takav način, dakle u parlamentu i kroz instititucije sistema, vlada se odlučila za grubu političku formu, kao što je ova deklaracija. Mi već devet meseci insistiramo da se sastane Odbor za ustavnopravni položaj Vojvodine kako bi došlo do približavanja stavova, a umesto toga dobili smo ovu deklaraciju.

Omer Karabeg: Gospođo Jerkov, gospodin Mirović je rekao da Srpskoj napredenoj stranci posebno smeta ona rečenica u kojoj se kaže da se narod Vojvodine svojom voljom priključio Srbiji.

Gospodin Pajtić je danima na naslovnim stranama novina nazivan ustašom, a vlada, koju on vodi, poredila se sa vladom NDH.

Aleksandra Jerkov: Njima uvek smeta nešto. Prvo im je smetao datum 10. april, koji je skupština izabrala za početak rasprave o deklaraciji. To je dovedeno u vezu sa datumom formiranja Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega je usledela hajka na vladu Vojvodine i njenog predsednika. Gospodin Pajtić je danima na naslovnim stranama novina nazivan ustašom, a vlada, koju on vodi, poredila se sa vladom NDH. Kada je vlada promenila datum, jer je želela da se smanje tenzije, onda smo kritikovani što se deklaracija predlaže u vreme teške bitke za Kosovo, a zaboravlja se da su nas do pre izvesnog vremena kosovski pregovarači ubeđivali da sve ide baš onako kako to Srbija želi, da bi na kraju postala sporna ta jedna rečenica. Ako ona ne bude sporna, biće neka druga, pa treća i tako dalje. Vlada Vojvodine je u nekoliko navrata rekla da je više nego spremna da razgovora o sadržaju deklaracije i da će razmotriti sve primedbe na tekst sa koje god strane one došle. Mi ne bežimo od toga, ali plašimo se da to nije stvarna namera onih koji kritikuju deklaraciju. Za njih je sporna cela deklaracija, a ne samo jedna rečenica. Gospodin Mirović je spomenuo dijalog i institucije sistema. Vlada Vojvodine je iskoristila sve pravne mogućnosti da bi ostvarila prava koja joj garantuje ustav. Predlagala je amandmane, podnela je žalbu Ustavnom sudu Srbije i tako dalje, ali, umesto da se reše naši opravdani zahtevi, dobijali smo uvrede, posebno od predstavnika Ministarstva finansija. U takvoj situaciji bilo je neophodno i na ovakav način, to jeste deklaracijom, pozvati vladu Srbije da zajedno sa nama radi na rešavanju problema.

Omer Karabeg: Hoće li na kraju ostati rečenica u kojoj se kaže da se je narod Vojvodine svojom voljom priključio Srbiji?

Aleksandra Jerkov: To zavisi od skupštinske većine, od vlade Vojvodine kao predlagača, od sugestija koje bude imao Odbor za ustavnopravni položaj Vojvodine, tako da u ovom momentu ne mogu da kažem kako će izgledati finalani tekst, ali ono što je sigurno to je da će deklaracija biti usvojena u skupštini Vojvodine jer je za nju većina poslanika.

Omer Karabeg: Gospodine Miroviću, kako je došlo do toga da gospodin Pajtić bude nazivan ustašom?

Mi nismo nazivali gospodina Pajtića ustašom, a najoštrije reči sam ja izgovorio kada sam mu direktno poručio: “Pajtiću odlazi”.

Igor Mirović: Moram da vam kažem da mi nismo nazivali gospodina Pajtića ustašom, možda je to činio neko u tabloidnom novinarstvu. Nijedan naš poslanik u skupštini Vojvodine, nijedan govornik na protestnom skupu u Novom Sadu nije rekao nijednu ružnu reč o gospodinu Pajtiću. Naravno bilo je veoma oštrih kritika, pre svega zbog veoma loše ekonomske i socijalne situacije, a najoštrije reči sam ja izgovorio kada sam mu direktno poručio: “Pajtiću odlazi”. Naravno da se stvorila veoma užarena atmosfera, ali mi za to ne možemo da snosimo odgovornost. Sve što je u poslednjih petnaestak dana bilo organizovano sa naše strane ili u čemu smo mi učestvovali  bilo je skladu sa zakonom. Nije  bilo nikakvog nasilja, vodili smo računa da se niko ne oseti ugrožen. Mislimo je da glavni uzrok stvaranja napete atmosfere pojava deklaracije.  Mi osuđujemo sve one koji su ovaj politički sukob iskoristili za nasilje, za odvratne plakate kojima se poziva na nasilje prema pojedincima i u više navrata smo tražili da se počinioci otkriju i spreče. Ako smo u bilo čemu preterali, ja mogu da se izvinim, ali, ponavljam, u našim nastupima na protestu i ponašanjem u skupštini nismo nikog uvredili.

Aleksandra Jerkov, foto: Medija centar Beograd
Aleksandra Jerkov, foto: Medija centar Beograd
Aleksandra Jerkov: Od gospodina Mirovića i gospodina Vučevića koji su bili govornici na protestu nisu dolazile teže reči. Međutim. na tom skupu je bilo dosta teških reči. Pajtića su u više navrata nazivali separatistom. Skupu su prisustvovali i pripadnici zabranjene organizacije Obraz, poznate po tome da je u više navrata nasiljem pokušavala da ostvari svoje političke ciljeve. Ali ja shvatam potrebu naših političkih protivnika da od Bojana Pajtića prave državnog neprijatelja broj jedan da bi skrenuli pažnju sa mnogih važnih stvari koje se dešavaju u našem društvu. Ako je Bojan Pajtić separatista, a vi ste oni koji štite Srbiju od njegovog separatizma, onda se neće pričati o lošem rezultatu pregovora o Kosovu, o teškoj ekonomskoj situaciji u zemlji, o investicijama kojih nema, o šeiku koji ne dolazi, o javnom dugu koji je sve veći, o nezaposlenosti, o cenama koje rastu, o platama koje se smanjuju. Mene su posebno zabrinuli dvostruki aršini policije koja u Nišu privodi ljude koji su lepili plakate na kojima piše da su Vučić i Nikolić izdajnici, a ne reaguje kada se u tom istom danu na naslovnoj strani jednih dnevnih novina pojavi Bojan Pajtić sa ustaškim znakom na čelu. Ti dvostruki aršini, na žalost, obeležavaju rad ove vlade i to je nešto što me najviše zabrinjava.

Omer Karabeg: Gospođa Jerkov je pomenula da je na protestu učestvovala i zabranjena organizacija Obraz. Kako se to desilo?

Igor Mirović: To se desilo sasvim neočekivano. Nismo imali informacije da će desetak pristalica te organizacije raširiti transparent u jednom uglu tog skupa. Dolazak zabranjene organizacije Obraz za nas je bio iznenađenje i mi se od toga apsolutno ograđujemo. Niko nije imao kontakta sa njima, a veliko je pitanje da li je to bio nekakav organizovan dolazak ili je njihov cilj bio da se napravi provokacija. Moram da istaknem da je skup protekao u mirnoj atmosferi i završen je kratkom protestnom šetnjom. Naša redarska služba u saradnji sa policijom učinila je sve da to bude miran, demokratski skup.

Omer Karabeg: Gospodine Miroviću, vi ste izjavili da očekujete da ćete prikupiti oko sto hiljada potpisa za obaranje predsednika vojvođanske vlade Bojana Pajtića kako bi se raspisali vanredni izbori. Mislite li da to može naterati gospodina Pajtića da da ostavku?

Igor Mirović: Samo za prvih osam dana, otkako je akcija počela, peticiju je potpisalo 80.000 građana Vojvodine. Gospodin Pajtić je rekao da bi podneo ostavku jedino u slučaju da peticiju potpiše više od polovine ukupnog broja birača na teritoriji Vojvodine. Njemu brojka od sto hiljada potpisa ne znači mnogo, ali ja mislim da je to značajan broj. Postoje i druge stvari koje upućuju na to da su potrebni vanredni izbori. Nedavno je opozicija, predvođena Srpskom naprednom strankom, ubedljivo pobedila je na lokalnim izborima u Kovinu, na jesen slede izbori u još dve opštine - Odžacima i Vrbasu, a ne treba zaboraviti da značajan broj gradskih i opštinskih skupština u Vojvodini odbacuje deklaraciju pokrajinske vlade. Mi ne želimo vanredne izbore ni za mesec dana, ni za tri meseca, ni za šest. Ali tražimo da oni budu pre 2016. godine, a to je termim o kome govori gospodin Pajtić.

A što se tiče vanrednih izbora, oni se raspisuju kada vlada izgubi podršku u skupštini, a to u Vojvodini nije slučaj.

Aleksandra Jerkov: Svi ti potpisi na peticiji su u stvari samo podrška Srpskoj napredenoj stranci, koja je na majskim izborima prošle godine osvojila i više od sto hiljada glasova. Prikupljanje potpisa je nešto što je legitimno u političkoj borbi, kao i kritika u parlamentu. Mi, međutim, smatramo da je zloupotreba ovo što se radi sa gradskim i opštinskim skupštinama, s obzirom da nema nikakave potrebe da se lokalne skupštine izjašnjavaju o deklaraciji koja govori isključivo o poštovanju ustava i zakona. To nije njihova nadležnost. Mi bismo više voleli da se te skupštine bave problemima građana koji tamo žive, a ne da se stavljaju u službu stranačkih interesa. A što se tiče vanrednih izbora, oni se raspisuju kada vlada izgubi podršku u skupštini, a to u Vojvodini nije slučaj. Ne raspisuju se izbori samo zbog toga što neko na osnovu istraživanja javnog mnjenja ili pobede na lokalnim izborima u jednoj opštini smatra da bi ovaj put prošao bolje. Građani Vojvodine već trinaest godina šalju veoma jasnu poruku kako treba da izgleda vlast u Vojvodini. U maju prošle godine Demokratska stranka je ogromnom većinom pobedila na izborima za pokrajinsku skupštinu. Pobedila je u više od 35 od 45 vojvođanskih opština. Demokratska stranka je u Vojvodini dobila najviše glasova i na predsedničkim i na izborima za skupštinu Srbije. Zaista ne vidimo zašto bismo nakon osam meseci raspisivali nove izbore. To što što stranke, koje danas čine vladu Srbije, smatraju da bi na tim izborima bolje prošle svakako nije valjan razlog za raspisivanje novih izbora.

Omer Karabeg: Da li to znači da vi uopšte ne nameravate da raspisujete izbore pre 2016. godine kada će biti redovni izbori?

Aleksandara Jerkov: Ne vidimo potrebu za tim. Demokratska stanka ima u skupštini Vojvodine 59 poslanika, a zajedno sa svojim koalicionim partnerima gotovo dvotrećinsku većinu. Takvu podršku su stranke, koje čine vlast u Vojvodini, dobile četvrti put za redom. Vlada Vojvodine ostvaruje rezultate uprkos tome što ni Ministarstvo finanasija, ni Ministarstvo privrede Srbije nisu upućivali investitore u Vojvodinu, niti su davali stimulacije onima koji su želeli da ulažu u pokrajinu. I pored toga više od 45 posto svih investicija koje su došle u Srbiju - došle su upravo u Vojvodinu. Vojvodina je proglašena za četvrti region u Evropi po poželjnosti za strane investitore.  Za razliku od Srbije broj nezaposlenih u Vojvodini ne raste, ulaže se u obrazovanje, nauku, kulturu, infrastrukturu. Mi zaista ne vidimo razlog za vanredne izbore.

Omer Karabeg  Gospodine Miroviću, čuli smo da Demokratska stranka odbija da raspiše vanredne izbore u Vojvodini. Šta ćete vi u toj situaciji da činite? Da li ćete nastaviti sa protestima?

Suština je da oni nemaju narodnu podršku u Vojvodini i zbog toga je prikupljen tako veliki broj potpisa za ostavku gospodina Pajtića i vlade.
Igor Mirović: Rano je govoriti da li ćemo nastaviti sa nekom vrstom vanparlamentarne borbe. Ona nije nije isključena, ali u ovom trenutku fokus je na parlamentu Vojvodine. Zadovoljni smo što se, makar delimično, ispunjavaju naši zahtevi. Deklaracija je povučena sa sednice skupštine. Skupština više nije puki servis vlade Vojvodine. Rasprava o deklarciji će se voditi u Odboru za ustavnopravni položaj Vojvodine. Demokratska stranka zaista ima veliki broj poslanika u pokrajinskoj skupštini, to je tako sa formalne strane, ali mi govorimo o suštini. A suština je da oni nemaju narodnu podršku u Vojvodini i zbog toga je prikupljen tako veliki broj potpisa za ostavku gospodina Pajtića i vlade, a to je uslov za raspisivanje vanrednih izbora. Ako me pitate da li sam optimista, mogu vam reći da stvari neće ići lako. Jako dobro poznajem svog političkog protivnika i svestan sam da će oni do krajnjih granica nastojati da zadrže vlast u Vojvodini. Mi ćemo, sa druge strane, na miran i civilizovan način nastojati da pokažemo da zaslužujemo mnogo veću pažnju naših političkih konkurenata nego što oni to u ovom trenutku misle.

Omer Karabeg: Ako se kriza u Vojvodini bude produbila, može li doći do njene internacionalizacije, pa da se u rešavanje krize uključi i Evropska unija?

Aleksandra Jerkov: Pre svega mi ne smatramo da je ovo nekakva kriza. Radi se o veštački stvorenom problemu. Nekome je bilo potrebno napraviti od Bojana Pajtića državnog neprijatelja broj jedan da bi se skrenula pažnja sa drugih stvari. Ne vidim zašto bi došlo do internacionalizacije.
Igor Mirović, foto: B92.net
Igor Mirović, foto: B92.net

Igor Mirović: Da li tvorci deklaracije imaju nameru da internacionalizaciju pitanja Vojvodine, pa da nam Brisel bude posrednik u razgovorima - to je više pitanje za njih. Mi na takvo nešto ne želimo da pristanemo. Zaista mi zvuči neverovatno da sa komšijama i sugrađanima moram da pronalazim zajednički jezik preko posrednika iz nekih drugih zemalja. To je bi bio poraz za sve nas.

Omer Karabeg: Kako smiriti tenzije u Vojvodini?

Aleksandra Jerkov: Tako što će se prestati sa njihovim veštačkim podizanjem. Onako kako su veštački stvorene isto tako mogu i da se smire. One nisu došle iz Vojvodine, podizanje tenzija nije naš cilj. Sve što smo do sada radili bilo je smirivanje strasti i tenzija. Demokratska stranka i vlada Vojvodine prihvataju svaki dijalog i svaku kritiku. Otvoreni smo za razgovor, ali za razgovor o tekstu deklaracije, a ne o onome čega nema u tekstu, a to je nekakav separatizam. Nikada nije bilo separatizma u Vojvodini i nikada ga neće ni biti. Za smirivanje tenzija najbolje bi bilo da svi pročitaju deklaraciju i vide šta se u njoj predlaže, a ne da pričaju o nekakvom separatizmu.

Igor Mirović: Prve naznake smirivanja tenzija vidim u odlaganju skupštinske rasprave o deklaraciji i vraćanju rasprave u skupštinske odbore. Mi ne odustajemo od naše namere i nastojaćemo da političkim sredstvima sprečimo donošenje deklaracije u pokrajinskoj skupštini. Ubeđeni smo da za to imamo snage. O tome govori broj prikupljenih potpisa, činjenica da deklaraciju odbacuje veliki broj opštinskih i gradskih skupština, političkih stranaka i pojedinaca. Dugo se nije desilo da se sve opozicione stranke - i leve, i desne i ove koje su bliže centru - ujedine i nastupe zajedno na jednom skupu, kao što je to bio slučaj sa nedavnim protestnim skupom u Novom Sadu. Ako biste me pitali šta bih ja uradio da sam na mestu Bojana Pajtića, ja ne bih insistirao na donošenju deklaracije, a sve ono što mi smeta u funkcionisanju pokrajinskih organa nastojao bih da rešim kroz postojeće institucionalne mehanizme. Negde je to Ustavni sud Srbije, negde upravni sud, negde skupština Vojvodine, negde sama vlada Srbije. Međutim, gospodin Pajtić ima svoj put, a mi ćemo do kraja biti žestoki kritičari njegove politke i njegovih namera.

 

30.04.2013.

KNjIŽEVNOST U EPOHI LOGORA I VELIKIH STRADANjA

Književnost u epohi logora i velikih stradanja

Velika sinteza lirskog i etičkog

 
Photo: hilobrow.com

Svi se sjećamo koliko je esejizirano o sveprisustvu smrti koja je u dvadesetom vijeku dobila široke razmjere. Kako umjetnost stoji pred tim sveprisutnim licem smrti? Da li je održiva opozicija umjetnosti kao vrijednosti i smrti kao ne-vrijednosti? Da li tu opoziciju valja prefomulisati? Ko i kada i gdje tu koga nadvladava? Kako se ta opozicija urušava? Kako pretrajava? Sva ta pitanja zazorno je čak i postaviti u doba poststrukturalističkog natražnjaštva – koje brzo, u vidu anketnog upitnika, ocjenjuje djela po osnovu feminističke, novohistoricističke, postkolonijalne podobnosti, odgovarajući potrebama kupoprodaje. Krijući se iza tobožnje književnoteorijske angažiranosti i društvene korisnosti. Broch je imao hrabrosti u obzorima jedne prijeteće i prepredene epohe – na njenom samom početku, u praskozorje njenih najvećih užasa – sva ova pitanja postaviti naivno; mi šezdesetak godina kasnije u umjetnosti i estetici rijetko nailazimo na njihovu nenaivniju ili bilo kakvu drugu preformulaciju; da i ne govorimo o pružanju odgovora na ta i takva pitanja

(Herman Broh, Pesništvo i saznanje, Gradina, Niš, 1976)

Mnogo se teoretiziralo prije i poslije Brocha – ali pitanja koja je postavio u svojoj studiji Pesništvo i saznanje i dan-danas svijetle dostojnom i uznemirujućom aktualnošću, pa i začuđujućom neriješenošću; čitatelju koji danas nailazi na njih, ta pitanja dolaze u vrijeme sveopšte zanemarenosti i omalovažavanja svih problema kojima se ovdje Broch bavi. – Potrebno se upitati ko još danas govori o simboličkim nizovima koji tendiraju označiti stvarnost, u svom dijalektičkom doticaju sa živim proturječnostima života i smrti; o valerima slutnje u književnoj tvorevini koja je usmjerena ka uočavanju novog mita i vrijednosnog sistema; o minucioznim vezama kiča i etičkih i estetičkih zahtjeva epohe…

A na kraju svi teže rješenju sveobuhvatnog problema etičke odgovornosti autora; svi govore o nikad riješenom pitanju sinteze umjetnosti i saznanja, kao kolopleta u kojem se uspostavlja etička dimenzija književnosti dvadesetog vijeka.

Čini nam se da ova knjiga ukazuje na nekoliko koraka i obrta koje svi izostavljaju; ova knjiga nam govori da bi u ime takvog poimanja valjalo ponovo proći književnošću dvadesetog vijeka: djelima Hofmanstala, Kafke, Džojsa… Književnošću jedne epohe logora i velikih stradanja u kojoj je ta etička dimenzija ponajviše i osviještena.

***

Eseji zastupljeni u ovoj studiji pisani su tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća; građa koja se estetički propituje i uobličava u jedan novi sistem poimanja umjetnosti – jeste unekoliko šira i obuhvatnija, ali je nesumnjivo aktuelna u to vrijeme: prvi esej Hofmanstal i njegovo doba se bavi ne-stilom dekorativne zapadnoevropske umjetnosti na kraju 19. stoljeća. Tačnije, Broch svoju analizu započinje ucrtavanjem umjetnika u obzoru građanske epohe, u vrijeme dekadencije: „Bio je to period eklekticizma, period lažnog baroka, lažne renesanse, lažne gotike. Gde god je u to vreme stil života određivao evropski čovek, taj stil se odlikovao izvesnim građanskim osiromašenjem i istovremeno građanskom pompom, izvesnom solidnošću koja je podjednako pritiskala i gušila koliko je i značila sigurnost. Ako je siromaština ikada bila zataškana bogatstvom, onda se to desilo upravo ovde.“ (3) Broch taj evropski ne-stil s kraja 19. stoljeća analizira na primjeru bečke umjetnosti definišući ga kao uštimani spoj racionalizma, individualizma, romantizma, skepticizma koji su nošeni jednim liberalizmom koji je računao na cijelu vječnost. Taj period socijalnih problema, samrtnički ozbiljan, iznjedrio je dekorativni ideal ljepote iz kojeg je odstranjena svaka žaoka satiričkog smijeha; bilo je to ljepota koja upravo nedostajala građaninu u zadovoljavanju njegove potrebe za uživanjem u umjetnosti i životu. Različit odnos prema tom i takvom estetskom sistemu Broch vidi na primjerima Wagnera i Nietzschea; Wagner, vođen svojim nepogrešivim instinktom za epohu, odabire operu kao reprezentativnu formu u uobličenju izraza građanskog društva, i njegovo djelo se odnosi kao ogledalo spram zrakopraznog vrijednosnog sistema u njemačkoj umjetnosti na kraju 19. stoljeća. Nasuprot tom estetičkom „da“  Wagnera, nalazi se etičko „ne“ Nietzscheovo koji cijelo vrijeme označava i osporava vrijednosnu degeneraciju u umjetnosti tog doba. Pozorište i opera su jednostavno odgovarali građanskim zahtjevima za dekoracijom, šminkom i užitkom.

Tačno je da Broch upravo u diskrepanciji etičkog i estetskog otkriva i zametak kiča, koji locira u esteticističke kulture u raspadu videći ga kao posljednji avetinjski procvat: minimum etičkih vrijednosti se prikriva maksimumom estetskih kvaliteta.

Ali Broch ni u kom slučaju ne protivstavlja olako estetičko i etičko. „Jer u Parizu drugog carstva, po strani od romantičnih karijatida po njegovim Hosmanovim fasadama, po strani od sve oficijelne umetnosti, pa dakle po strani i od onako savršene pozorišne umetnosti kao i od ondašnjih formi naturalizma, a naročito daleko od njegove romantike, s kojom je najčešće stajala u svesnom neprijateljstvu, rađala se već iznenađujuće brzo, jedna nova umetnost: s jedne strane je to nova francuska poezija inaugurirana Bodlerom, netrpeljiva prema površnom naturalizmu, a posebno prema svakoj vrsti romantiziranja, a s druge strane stoji impresionizam, nezavisan od ma kakvog književnog uticaja, samostalno ponikao na tlu slikarstva i njegove tradicije, doduše legitimni sledbenik naturalizma, pa ipak od samog početka sa izvesnim revolucionarnim antinaturalističkim jezgrom u sebi.“ (12) U statusu jezika unutar Bodlerove poezije, jezika koji dostiže nivo samostalnog života i značenja, jezika koji je daleko izvan granica medija pukog sporazumijevanja, Broch pronalazi i izvor samog saznavanja stvarnosti, pjesničke spoznaje stvarnosti. Broch tako i tumači „mističku“ komponentu Bodlerove poezije, videći je svagda kao tehnički jezički problem: jer ni impresionistički slikar nije mistik nego tehničar za svetlosne i hromatske pojave; tako Bodler-mističar jeste onaj koji neprestano stremi rješenju svojih jezičkih problema na putu fanatičkog traganja za poetskom istinom, u čemu doista ima nečeg mističkog; prema Brochu, Bodler je prije svega mističar svoje umjetničke tehnike. Iz takvog stava izrasta larpurlartizam, religija ljepote, koja jeste parcijalni sistem vrijednosti koji se u idejnom obzoru ukazao nakon rasparčavanja sveobuhvatnog srednjovjekovnog crkveno-religioznog vrijednosnog sustava. Larpurlartizam je deklarativno izvan građanskog društva, ali svoje proizvode ipak nudi publici; – društvo mu uzvraća istom mjerom: jer mu pronalazi mjesto unutar sebe pridajući mu funkciju.

Broch doživljava larpurlartizam kao pravu buku i bijes unutar građanskog društva; – on piše kako je upravo moderna lirika pokazuje građaninu šta on jeste, iracionalnošću i svirepošću svoje forme. Broch vidi modernu liriku kao pretežniju u saznavanju stvarnosti od društvenoangažiranog naturalizma; jer naturalizam građaninu govori samo šta on radi, ali to njega ne uzbuđuje jer nije svjestan da eksploatiše bijedu, i on se ne osjeća odgovornim za svijet siromašnih; moderna lirika asocijalnošću i opscenošću svoga jezika građaninu govori šta je on – jer se „svirepost“ njenog jezika ipak uspostavlja u odnosu na rječnik jednog građanina.

Ali Broch ne ostaje do kraja dosljedan svome konceptu o larpurlartizmu kao preimućnom u konačnom uspostavljanju sinteze umjetnosti i saznanja.

Broch će, tumačeći djelo Hofmanstala, napraviti upravo otklon od mističkog habitusa umjetničkog, jer će naznačiti kako se upravo u djelu austrijskog pjesnika, u njegovoj dvadeset i petoj godini, poetička sanjarija i izolacija polako počela prometati u otrežnjeni san umjetnosti; – svetost kao pjesnički ideal ne-stila u umjetnosti na kraju 19. stoljeća počela se transformisati u jednu kategoriju umjetnikove svijesti o etičkim pitanjima.

Photo: www.lbi.org

Ta adekvatnost vremenu u Brochovom shvaćanju svagda se ostvaruje u novom jedinstvu i povezanosti stila. Prvi postupak kojim se ispunjava saznajna funkcija umjetnosti, u Brochovom estetičkom viđenju, jeste ukrštanje simboličkih nizova, kako bi se beskonačnost stvarnosti zaokružila u lanac umjetničke forme: „Simbol se rađa iz uzajamnog prelivanja života i sna i u njemu se začinje pesničko saznanje o realnosti sveta.“ Polihistorijskim i teološkim duhom Džojsovim, piše Broch, Dablin, istorija i životne funkcije uzdignuti su do vizije svijeta.

Stil i objekt prikazivanja, u Brochovom viđenju, jesu neodvojivi; – jer sam objekt prikazivanja proizilazi iz stila prikazivanja, kao što i sama suština tog objekta opredjeljuje upravo za dati stil. Predominaciju jezičnoga u Džojsovom Uliksu svagda valja tumačiti kao posljedicu određene logike unutar datog simboličnog niza koji obuhvata svijet – a nikada tek kao rezultat Džojsove muzikalnosti, njegove dadaističke sklonosti ili osobenog kulta jezika.

***

Broch svoju studiju piše u vrijeme logora, prvo s iskustvom jednog svjetskog rata, a ubrzo zatim i drugog… Usredsređen na povijesnopoetičko gibanje na prelazu dva vijeka, on će jasno vidjeti kako će umjetnost u jednom trenutku probiti larpurlartističke granice prometnuvši se u djelo koje u njegovoj viziji postaje reprezentant jedne epohe. U Brochovoj viziji takvo kretanje je pospješeno povijesnopoetičkom energijom etičkih realista Tolstoja i Dostojevskog. Brochova studijska kompetencija i njegovo čitalačko pamćenje – tj. cijeli njegov pogled na kretanje umjetnosti razdijeljen je u dvije epohe: građansku – u kojoj sinteza pjesništva i saznanja dosiže svoj vrhunac u larpurlartu i ruskom realizmu; i epohu koja nastupa u prvoj deceniji dvadesetog vijeka kad djelo dolazi u dodir sa etičkim pitanjima svijeta, kada se sve počinje nepovratno mijenjati. Jasno: on na sva gibanja gleda iz tridesetih i četrdesetih godina – iz tih krajnjih tačaka epohe raspada vrijednosti u kojem umjetničko djelo gubi svoje opravdanje. Kako smo već rekli, to je vrijeme logora.

Kako će Broch odgovoriti na takvo stanje? Na takav položaj umjetnosti?

Najprije: on insistira na rastakanju estetičkog vrijednosnog pola; on ističe etičke i političke zahtjeve u umjetnosti. – Prvi korak u tom odmaku od esteticističke građanske umjetnosti jeste političko-etička umjetnost jednog Krausa ili Brechta. Nadalje: on proklamira da se umjetnik mora voditi svojom gladi za činjenicama i pravilima svoje umjetnosti; on mora stajati pod vrhovnim vodstvom istine koja obezbjeđuje autonomnu sliku svijeta, kao u slučaju Balzaka, Tolstoja i Dostojevskog.

Ali, naravno, Broch se ne zadovoljava ovim proklamiranjem. Njegovom estetičkom sistemu nije dovoljna etička umjetnost nalik djelu jednog Brechta ili Krausa. On je na nekim mjestima izričit da umjetnik mora raditi dobro jer samo tako može vjerodostojno prikazati vrijednosne sisteme stvarnosti; ali ne treba zaboraviti da on pored toga veliča i tumači djela Džojsa i Kafke.

Kako se on snalazi u kolopletu etičkog i estetskog, na vrhuncu raspada vrijednosti?

Broch shvata poetiku kao amalgam lirskog i etičkog; on pledira za stalno pomjeranje klatna sa dobrog na lijepo, i nazad: „Kad naivni čitalac kaže lijepo, on upravo misli na to zadovoljenje nagona, pri čemu čak ima i pravo, jer ako u tom zadovoljenju nagona imaju i delimičnog udela i estetski faktori, onda je tu, gledano u najširem smislu, već zastupljeno i ono što smo se usudili nazvati estetskim rezultatom etičke radnje. A u biti je svakog dobrog romana da zadovoljava nagone. Kič uzima to za svoj cilj. On zaboravlja na stvarnost, on samo hoće da zadovolji čitaoce, u svakom smislu te reči.“ (156)

Broch se zalagao za primjenu dokumenata, za posezanje za dnevnim događajima, za ugrađivanje novinskih bilježaka u književnu strukturu; ali on istovremeno govori i o dogmatizmu jezika u reportaži, o njenoj vezanosti za određeni i propisani vokabular, za opšte izraze, za dogmatizam hiper-naturalizma, fotonaturalizma…

Photo: www.caravanmagazine.in

Musilov „Čovjek bez svojstava“ jeste težio formi umjetničke reportaže; ali racionalna kontrapunktika u tom romanu ostala je nevidljiva, spoj floskula stvarnosti ostao je neprimjetni. – Ni najracionalnije metode njegova pisanja ne mogu iskorijeniti lirizam tog romana, piše Broch, jer je upravo rezultat subjektivnog izraza ili subjektivne sintakse. Roman slika svijet onakav kakav reportaža ne vidi, jer se on ne može otrgnuti iz okamenjenog i dogmatskog vokabulara stvarnosti. Lirizam romana dovodi romanesknu floskulu stvarnosti u vezu sa vokabularom svijeta i kosmosa. Simboli se stvaraju upravo u naponu riječi i fakata koje lebde u lirskoj sintaksi kojom se ističe ono nadindividualno i metafizičko u književnosti. Ta književna vizija jeste nalik na san, ističe Broch; to je rad sna: realni fakti koji su na raspologanju uvezuju se u subjektivnu stvarnost protkanu simbolima.

Upravo u ovu dimenziju Broch locira pjesničko nestrpljenje saznanja; etički zadatak saznanja ostvaruje se tek u razvedenoj i složenoj estetičkoj konstrukciji. Žanr koji imitira reportažu nikada ne može odgovoriti tom etičkom zadatku.

Ta sinteza estetičkog i etičkog sada se ojasnovidila: umjetnik kao pobunjenik stvara sopstveni univerzum jer nije zadovoljan vokabularom koju mu epoha namire u naslijeđe. Jer tim plošnim jezikom i rječnikom ne može odgovoriti na etički zadatak saznanja stvarnosti. Lirskim treperenjem između fakata ili floskula stvarnosti i književne riječi stvara se interakcija u kojem se ukazuje svijet koji reportaža ne može vidjeti; promiče se pjesništvo kao logičko i polihistorijsko prorokovanje, vidovita slutnja duha epohe… Broch zaneseno piše da je jedna floskula stvarnosti dovoljna u umjetničkom djelu da se njome osvijetli cijeli kosmos. Ali i da mora ostati razrađena neograničenim radom mašte koji je nalik na san.

Interes za mitsko u književnosti – njegovo traganje za novim mitom u književnosti – koji bi trebao ponovo združiti parcijalne vrijednosne sustave u jedan sveobuhvatan sistem vrijednosti, može se također tumačiti Brochovim sintetiziranjem estetičkog i etičkog. On upravo vidi Kafku kao jedinog mitotvorca savremenosti: „Kod Džojsa se još mogu zapaziti izvesne neoromantičarske tendencije, izvesna opsednutost složenošću ljudske duše, koja vuče svoje korene neposredno iz književnosti XIX veka, od Stendhala, pa čak i od Ibzena. Ništa slično ne može se reći za Kafku. Lični problem ovde više ne postoji, jer ono što bi uvek moglo izgledati kako lično rastvara se već u času kad biva izrečeno u neku vrstu nadlične atmosfere. Proročanstvo mita najednom je blisko. I kao i svako proročanstvo i ono je etičko: jer gde su sada oni stari problemi pesničke umetnosti, problemi ljubavi, braka, neverstva, ljubomore, kad umorstvo, silovanje i ponižavanje ugrožavaju ljudsko biće u svakom trenutku njegova života i kad više nije preostalo čoveku ništa sem jada i roptanja?“ (219)

Nekoliko godina kasnije Broch će preformulisati svoje tumačenje Kafke u svjetlu mita. Najprije će mit kao formu historizirati smještajući ga u prvotno vrijeme, na početak postojanja ljudskih zajednica; potom naglašava da je u savremenosti moguć samo anti-mit – jer to više ne bi bio opis praiskonskih snaga koje uništavaju čovjeka – nego simboličko otjelotvorenje sila iz tehničke civilizacije; mitski iracionalizam je ovdje zamijenjen naučnim racionalizmom koji je podjednako iracionalan.

***

Govoriti o zaokretu od estetičkog ka etičkom koji Broch zagovara u Pesništvu i saznanju znači ukazati na sintezu lirsko-mitskog poetičkog faktora i fakata stvarnosti. Taj zaokret je odgovor na apokaliptičko stanje sloma vrijednosti koje je najavljivano od Dostojevskog naovamo; sa stravičnim događajima Dvadesetog vijeka dobilo je svjetske razmjere.

Broch vjeruje u moć umjetnosti: „Tamo gde pesništvo posustane, počinje degenaracija ljudskog, degeneracija etičkog, degeneracija simbola, degeneracija jezika, degeneracija stvarnosti.“ Broch prorokuje 1933. pridolazak novog jedinstva svijeta koji će objediniti umjetnost i ljepota u jedan sveobuhvatni sveopšti sistem vrijednosti koji će u sebi izmiriti zaraćenost pojedinačnih autonomnih vrijednosnih oblasti. Zaokret ka etičkom unutar umjetnosti, sinteza dobrog i lijepog, to bi trebali omogućiti.

Bespotrebno je trošiti riječi na dokazivanje naivnosti ovakvog projekta.

Šta se dogodilo u međuvremenu? Koji su stvarni rezultati ovog najvećeg aksiološkog projekta u književnosti 20. stoljeća?

Prvo: Brochovo djelo nije spriječilo koncentracione logore. Drugo: postmodernizam i poststrukturalizam su legitimisali postojanje autonomnih zaraćenih vrijednosnih oblasti koji su inaugurirani kao preimućstvo. Treće: etički zaokret u umjetnosti sproveden je temeljito; postmodernistička socijalna literatura izostavlja svaki lirski ili mitski faktor u uobličenju floskula stvarnosti; pretvorila se u neku vrstu etičkoga kiča u kojem se manjak estetskih vrijednosti nadomješta viškom etičkih kvaliteta. Pretvorila se u sveobuhvatnu varijaciju Reportaže; dakle, u umjetničku rabotu koja ne može odgovoriti etičkim zahtjevima – jer, blesava opozicija larpurlarta i angažmana postavljena je neprijeporno.

Dakle, rezultati su porazni; Brochovo prorokovanje ostalo je neispunjeno – historija ga je ismijala.

Photo: glenn-co.k12.ca.us

Zašto nam je onda ova knjiga korisna? Interesantno je da su forme u spajanju fakata i neograničenog lirskog razmaha mašte svejednako godinama funkcionirale upravo po receptu koji u Pjesništvu i saznanju opisuje Broch; treba samo propitati djela npr. jugoslovenskih po-etičara: Kiša, Kovača, Pekića, Davida, i ostalu književnost koja će posegnuti za prosedeima reportaže u uobličenju krvavih zbivanja dvadesetog vijeka, pa ćemo vidjeti kako se jedna floskula stvarnosti u lirskom (i ironičnom) treperenju u jeziku i domišljavanju – dobiva široke reperkusije otkrivajući sudove o novom položaju čovjeka u koordinatama savremenog doba.

Ova knjiga je korisna i u osvjetljenju etičnosti savremene umjetnosti; govorili smo o tome kako su floskula stvarnosti metastazirala u umjetnosti kako je vrijeme odmicalo od pedesetih naovamo, kako se sve podredilo etičkom angažmanu; književnost je svedena na nivo protestnog letka, na zornu ilustraciju moralnih i nemoralnih akata glavnih likova. Sva se pretvorila u etički kič. A vidjeli smo kod Brocha, a tako je i kod Camusa, da prave pobune nema bez velikog stila. Dakle, knjiga je korisna za ocrtavanje i etičkog položaja umjetnika u obzorima epohe logora koja dobacuje skoro do savremenosti.

Nadalje: svi se sjećamo koliko je esejizirano o sveprisustvu smrti koja je u dvadesetom vijeku dobila široke razmjere. Kako umjetnost stoji pred tim sveprisutnim licem smrti? Da li je održiva opozicija umjetnosti kao vrijednosti i smrti kao ne-vrijednosti? Da li tu opoziciju valja prefomulisati? Ko i kada i gdje tu koga nadvladava? Kako se ta opozicija urušava? Kako pretrajava?

Sva ta pitanja zazorno je čak i postaviti u doba poststrukturalističkog natražnjaštva – koje brzo, u vidu anketnog upitnika, ocjenjuje djela po osnovu feminističke, novohistoricističke, postkolonijalne podobnosti, odgovarajući potrebama kupoprodaje. Krijući se iza tobožnje književnoteorijske angažiranosti i društvene korisnosti. Broch je imao hrabrosti u obzorima jedne prijeteće i prepredene epohe – na njenom samom početku, u praskozorje njenih najvećih užasa – sva ova pitanja postaviti naivno; mi šezdesetak godina kasnije u umjetnosti i estetici rijetko nailazimo na njihovu nenaivniju ili bilo kakvu drugu preformulaciju; da i ne govorimo o pružanju odgovora na ta i takva pitanja.

 

30.04.2013.

PROCES U SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI

Proces u Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Slučaj građanina Vasilija K.

 
Photo: startbih.info

Ako se samo deo svega što o Vasiliju Kačavendi danas mislimo da znamo pokaže kao istinit, i to je previše. Kačavenda, onaj naš građanin Vasilije K. s početka ovog teksta, sasvim je novi tip anti-heroja, strahovit proizvod zapadnog Balkana s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka – ekstremno egoistični sociopata koji je predugo živeo jednu od najvećih laži koje su ikada ikome pošle za rukom, dekadentan do bola i zao do srži. A opšte je poznata činjenica, na žalost, da se danas podlaci takvog kalibra kreću po samim vrhovima Srpske pravoslavne crkve da Kačavenda, ma kako impresivno njegovo zlo da bilo, u toj ekipi nikako nije jedini. Možda ni najgori. Već, naprotiv - samo jedan od njih

Photo: vbz.hr

Kleveta

Baš kao što je, pre gotovo punih stotinu godina, neko teško oklevetao izvesnog Jozefa K, neznatnog praškog činovnika i malog čoveka bez svojstava, nešto slično se, samo puno stoleće kasnije, eto, dogodilo i jednom iz osnova drugačijem anti-heroju - građaninu Vasiliju K. s prebivalištem u Bijeljini.

Probudio se taj naš junak jednog jutra, baš poput Kafkinog književnog lika, sa svešću da je zbog nečeg kriv. Međutim, za razliku od nikad izrečene, misteriozne optužbe koja je onomad pala na sirotu glavu Jozefa K, zbog koje je, na kraju svoje neuspele i prilično mlitave potrage za istinom i pravdom, on pomirljivo ispustio dušu „kao pas“ pod oštricom egzekutorovog noža, u slučaju teških optužbi upućenih znatno robusnijoj i nimalo knjiškoj ličnosti građanina Vasilija K, veoma se dobro zna identitet „klevetnika“.

Nije tu, uostalom, reč o jednoj osobi – do sada ih se pojavilo ukupno sedam, ni manje ni više. Troje od njih sedmoro poznato je javnosti i u njoj se pojavljuju pod punim imenom i prezimenom, ne krijući ni lica ni glasove, jednoj osobi je identitet delimično poznat, a ostalih troje je ostalo anonimno budući da je reč o licima koja su i dalje maloletna. Šestoro od sedmoro ih je muškog pola a samo je jedna osoba ženskog.

Photo: Stock

Pa ni ono za šta svi ovi ljudi zasebno optužuju građanina Vasilija K. nije, naravno, ničim nalik nejasnoj, birokratskim sistemom kreiranoj i istim mehanizmima perpetuiranoj krivici Jozefa K. koja se ne da uhvatiti ni za glavu ni za rep. Naprotiv, ovde i sada, u slučaju građanina Vasilija K, reč je o veoma konkretnim optužbama za veoma konkretna nedela. Ako je verovati svim do sad izrečenim optužbama, Vasilije K. se tokom čitavog niza godina, pa i decenija, zaštićen nedodirljivošću visoke pozicije koju zauzima, s očiglednim zadovoljstvom, bez tričavih moralnih dilema i ikakvog vidljivog straha od mogućih nemilih posledica, slobodno i rado podavao svojoj elementarnoj strasti: seksualnom zlostavljanju i-ili iznuđivanju različitih seksualnih usluga putem potkupljivanja, različitih oblika manipulacije, dominacije i drugih zloupotreba sopstvenog položaja, finansijske i društvene moći, godina i autoriteta. Njegove žrtve bile su maloletne ili izuzetno mlade osobe, te, u svim slučajevima izuzev jednog, muškog pola.

Lik i delo

Ko je, dakle, taj naš – neverovatni, ali istiniti - Vasilije K.?

Reč je, naravno, o čuvenom i nadasve kontraverznom Vasiliju Kačavendi, sada već nekadašnjem Episkopu zvorničko-tuzlanskom sa sedištem u Bijeljini, jednom od najmoćnijih ljudi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi a time i jednom od najozbiljnijih kandidata za vrhovnog poglavara SPC na izborima za tron 2010, po smrti prethodnog, u srpskom narodu izrazito voljenog, patrijarha Pavla.

Nekadašnjem episkopu, naglašavam, budući da je na sednici od 22. aprila ove godine, u jeku najnovije epizode Kačavendine prolongirane seks-afere, Sveti Arhijerejski Sinod konačno doneo odluku da usvoji njegovu ostavku podnetu iz – navodno – zdravstvenih razloga još u novembru prošle godine, te ga tako razrešio daljeg upravljanja Eparhijom zvorničko-tuzlanskom dok je za njenog administratora postavljen Episkop banjalučki, g. Jefrem.

Photo: Stock

Ako tako izgleda početak kraja talentovanog gospodina Kačavende, u svemu tome dobro je, zaista, samo jedno: što je taj njegov dugoočekivani kraj napokon počeo. Nikad za tako nešto po prirodi stvari ne može biti suviše kasno, a ogromna je šteta što se nije dogodilo i ranije. Uostalom, kroz ovaj seks-skandal koji donedavnog vladiku prati tokom nekoliko poslednjih godina života i koji je kulminirao pre samo nekoliko dana izuzetno uznemirivši srpsku javnost, predstavljena nam je tek jedna strana ove izrazito slojevite i, moglo bi se reći, u smislu izrazite kreativnosti koju je Kačavenda pokazao prilikom različitih vidova praktičnog apliciranja čistog Zla, vanredno svestrane ličnosti.

Na ovom mestu moram da se zaustavim i objasnim nešto. Da u ovom skandalu, naime, nije reč o zavedenim i izmanipulisanim, podređenim, mladim i maloletnim osobama, pa i deci, uostalom, ne bi se, po meni, imalo šta zameriti toj Kačavendinoj očito plamtećoj strasti za mladim muškim telima. Voli čovek, pa šta. Što se mene tiče: „Neka cveta hiljadu cvetova!“ U tome sam barem saglasan s čuvenom Mao-Ceovom rečenicom. Hoću da kažem da sam pun razumevanja za najrazličitije oblike ljudske seksualnosti indiskriminativno, ali samo uz jedan jednostavan preduslov: da se realizuju između konsenzualnih i punoletnih partnera pod punom svešću svih učestvujućih strana, te da ni u kom slučaju ne podrazumevaju ekstremno nasilje koje izaziva trajna psihička ili telesna oštećenja, svesno prenošenje seksualno prenosivih bolesti ili smrt. Sve ostalo, što se mene tiče, može, pod uslovom da ste u stanju da u bespreglednom okeanu različitih seksualnih preferenci zaista doprete do odgovarajućeg partnera ili partnerke koji će jednakom strašću odgovoriti na vaše najintimnije fantazije i želje, ma kako atipične i neobične da bile.

Osim toga, ako uzmemo u obzir da naš junak Vasilije Kačavenda danas ima punih sedamdeset pet godina, mislim da bi mu se mogla ukazati određena čast na očuvanoj snazi, fizičkom zdravlju a time i virilnosti, pa čak i u tako poznom dobu. Pravi problem, dakle, nije u tome što je ovaj krajnje razuzdani matori (homo?)seksualni pastuv, svestan da trči svoju poslednju životnu etapu, odlučio da baš nagazi do daske, već u tome što je Kačavenda, taj i takav, perjanica svakako najzatvorenije i najkonzervativnije ustanove u srpskom društvu – Srpske pravoslavne crkve. A poznato je uzduž i popreko da ista ta Srpska pravoslavna crkva (pa time, svakako, i oni koji je vode, s kraljem svih licemera Kačavendom donedavno među njima) jedva da priznaje postojanje same ljudske seksualnosti, dok bi ih o problemu homoseksualnosti valjalo obazrivo priupitati tek za jedno hiljadu do dve hiljade godina.

Photo: Stock

Do ove odgovorne procene došao sam na osnovu ozbiljne naučne analize nadasve zagušljive srednjovekovne atmosfere koja vlada u neprovetrenim glavama onih koji ovom institucijom rukovode čvrstom rukom i uz nadasve šarmantnu kombinaciju zagriženog konzervativizma, odbojne gordosti, tragikomične nekompetentnosti, personalne pohlepe i te večite volje za moći, među koje je do pre samo nekoliko dana spadao i junak ovog našeg teksta.

Xanadu

Ipak, pre nego bilo koji seksualni skandal, sramotno ratnohuškačko i kriminalno ponašanje tokom godina rata u Bosni i Hercegovini, po mom skromnom mišljenju, predstavlja sam zenit Kačavendine tajne misije aktivnog širenja i neprestanog činjenja svakojakog Zla na ovome svetu, pod zaslepljujućom krinkom episkopske odežde. Po meni, pravo je čudo i preogromna sramota da taj čovek nije lišen svih svojih nezasluženo stečenih moći i slobode, i da nije odgovarao pred sudom za sve što je činio i govorio i za sve na šta je, direktno ili indirektno, podsticao druge, u to tragično vreme. Njegove poruke inspirisale su mnoge zločine nad bošnjačkim i drugim nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, ubice i zlikovci blagosiljani su njegovom rukom, a Kačavendino veselo drugovanje i šurovanje s ovejanim ratnim zločincima poput Ratka Mladića ili Radovana Karadžića, čiji je intimus bio i ostao, rezultiralo je sticanjem apsurdno ogromnog bogatstva raznoraznim kriminalnim i nelegalnim radnjama pod zgodnim okriljem bratoubilačkog rata i ubilački dobro podmazanih poslovnih veza.

Šta reći? Hrišćanski, nema šta.

Danas, Kačavenda je jedini episkop SPC čije sedište nije tamo gde bi trebalo da bude. U njegovom slučaju, to je Tuzla iz koje je pobegao pred početak rata u BiH i u koju se nikada nije vratio. Vladičanski dvor u Tuzli, u kom bi morao da boravi, izdao je pod zakup, a u Bijeljini je, poput kakvog (ne)savremenog pravoslavnog Kublaj-kana, podigao svoj sopstveni Xanadu, novi kompleks Vladičanskog dvora s velikim parkom. Proglasio ga je svojim „parčetom neba na zemlji“ a u javnosti je ovaj episkopov pompezni hram samome sebi nazvan i – ni manje ni više nego – „srpskim Versajem“.

Kačavendin Xanadu prostire se na prostranom zemljištu u samom centru Bijeljine na kom se nekada nalazilo desetak uglednih, u međuvremenu srušenih bošnjačkih kuća, a sam Vladičanski dvor smešten je u nasilno useljenoj zgradi nekadašnjeg Opštinskog komiteta Saveza komunista. U Bijeljini poznat kao Bijeli dvor, ovo je Kačavendin omfalos, njegovo središte i refleksija same njegove suštine – isprazne i ružne, dupke natrpane tuđim bogatstvima i siledžijski optočene slojevima pozlate i zlata, dijamantima i svime skupocenim i blistavim, u histeričnom nastojanju da se nekako i nečim prikrije sva trulež i buđ i sva gadost koji se pod naslagama nepošteno stečenog i krvavog blaga kriju i odatle nepodnošljivo zaudaraju.

Čitava ta nebulozna tvorevina jednog obolelog „estetizma“ nesumnjivo će uspeti da zaseni svakog bogomdanog tabloidnog novinarčića i svakog steroidima nakljukanog gej stripera, ali teško i bilo koga drugog. Svojim neobuzdanim rasipništvom i egzibicionizmom, ako već ne onim ratnohuškačkim i mrziteljskim angažmanom tokom devedesetih, dakle, Kačavenda je izazvao podosta besa u na takve stvari vazda preosetljivoj srpskoj javnosti. Međutim, tek će ovaj najnoviji nastavak u morbidnoj sapunskoj operi sačinjenoj od Kačavendinih neverovatnih seks-skandala, konačno pokrenuti lavinu javnih reakcija nakon koje bi, kad joj već nije prethodila, morala da usledi i reakcija vlasti te lišavanje ovog nadasve opasnog pojedinca slobode barem dok se na sudu ne utvrdi pitanje njegove krivice i odgovornosti povodom svih optužbi s kojima je suočen.

Seks-skandal

Jedanaestog aprila ove godine, negde oko podneva, u organizovanoj akciji beogradske policije poznatoj kao „sačekuša“, ispred patrijaršije Pravoslavne crkve u centru srpske prestonice uhapšen je jeromonah Nikolaj Stamatović iz manastira Svetog Nikolaja u etno-selu „Stanišići“ pokraj Bijeljine. Hapšenje je usledilo nakon što je Stamatović pokušao da za 50.000 evra proda svoj laptop Bojanu Jovanoviću, nekadašnjem jeromonahu Serafimu, koji je monaški poziv napustio jer se u njemu „nije našao“, a s kojim se Stamatović, u skladu s prethodnim dogovorom, na tom mestu susreo.

Screengrab

U laptopu se nalazio film na kom se, navodno, vidi bivši episkop Vasilije Kačavenda kako ima seksualne odnose s nekoliko mladića. Policijsku „sačekušu“ je jeromonahu Nikolaju, ispostavilo se, namestio sam Jovanović koji mu je, očito, dao dovoljno razloga da veruje da je uistinu spreman da taj snimak otkupi od njega za fantastičnu sumu od 50.000 evra. Uskoro potom, i mediji su došli u posed (delova) snimka. Ono što smo bili u prilici da vidimo, delovalo je, najblaže rečeno, razočaravajuće. Bez dodatnih sugestija, na osnovu mutnog snimka napravljenog izuzetno nervoznom, drhtavom rukom, na kom se na trenutak vidi stariji proćelavi muškarac s bradom kako se strastveno grli i ljubi s plećatim mladićem, ja lično nikada ne bih bio u stanju da sa stopostotnom sigurnošću prepoznam Vasilija Kačavendu. Mogao bi to, učinilo mi se, da bude upravo bilo ko. Ali, činjenica da pretpostavljeni Kačavendin identitet na tim mutnim snimcima niko živi nije osporio, pa ni sam bivši vladika, uverava me, ipak, u suprotno. Ako to na snimku, dakle, zaista jeste vladika Kačavenda, vidimo ga kako uživa u gej seksu s osobom znatno mlađom od sebe. Neki tvrde – s maloletnikom. Uz dosadašnje optužbe za seksualno iskorišćavanje, sve to bi moralo da bude dovoljno za pokretanje sudskog postupka.

Dok do toga konačno ne dođe – a u kakvom svetu živimo, i „nikad“ se čini kao prilično izvesna opcija – svi koji su imali hrabrosti da istupe i svedoče protiv ekstremnom bludu sklonog episkopa nalaziće se u neobičnom procepu. Javnost je, za sada, uglavnom na njihovoj strani, tj. izrazito negativno nastrojena prema ličnosti samog Kačavende, ali nije izvesno da se neki od stavova koji u srpskom javnom mnenju vladaju s vremenom neće menjati.

I Stamatović i Jovanović pripadaju spomenutoj grupi od sedmoro koji su odvažno istupili u javnost s različitim optužbama o izopačenom ponašanju i seksualnom zlostavljanju maloletnih osoba od strane episkopa Vasilija. Stamatović ga je, zajedno s protosinđelom Petrom Petrićem, optužio za seksualno iskorištavanje dece i mladih bogoslova, dok je Bojan Jovanović u više navrata nadugačko svedočio o raznoraznim seksualnim ispadima vladike Kačavende a posebno je potresno njegovo svedočenje koje se tiče samoubistva (ili, kako Jovanović tvrdi, nerazjašnjenog ubistva) dečaka Milića Blažanovića, učenika druge godine bogoslovije, u manastiru Papraći, nakon što je ovaj energično odbio nekoliko pokušaja udvaranja od strane Kačavende.

Suočen s pravom lavinom optužbi i sve više evidencije i dokaza, bivši vladika za sada se primirio – možda ni on ne zna šta mu se tačno sprema. Za svoj boravak u penziji odabrao je manastir Svetog Vasilija Ostroškog u centru Bijeljine. Međutim, i dalje preostaje da se crkvene vlasti, na čelu s patrijarhom Irinejom, blagoslovom ili njegovim izostankom, izjasne o tom izboru nekadašnjeg episkopa zvorničko-tuzlanskog.

Ako se samo deo svega što o Vasiliju Kačavendi danas mislimo da znamo pokaže kao istinit, i to je previše. Kačavenda, onaj naš građanin Vasilije K. s početka ovog teksta, sasvim je novi tip anti-heroja, strahovit proizvod zapadnog Balkana s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka – ekstremno egoistični sociopata koji je predugo živeo jednu od najvećih laži koje su ikada ikome pošle za rukom, dekadentan do bola i zao do srži. A opšte je poznata činjenica, na žalost, da se danas podlaci takvog kalibra kreću po samim vrhovima Srpske pravoslavne crkve da Kačavenda, ma kako impresivno njegovo zlo da bilo, u toj ekipi nikako nije jedini. Možda ni najgori.

Već, naprotiv - samo jedan od njih.

******************************************

image

Slučaj Budimir: Poludržavni udar

Zbijanje redova političke mafije

image

Kontaminirana scena

“Politika”, zanat najstariji

image

Povodom štrajka u rudniku antimona u Zajači kod Loznice

Šta rudari znaju o politici?

image

Pablo, tajni agent pod mantijom

Đavo u božjoj Službi bezbjednosti

image

Pravoslavne vrednosti: Pedofilija, zlostavljanje i prostitucija

Kačavenda i Kusturica na čelu gej Prajda?

 

 

60 minuta - Kako je Vladika Kacavenda slavio pad Srebrenice ...
29.04.2013.

NOVI KURS BEOGRADA: POSLIJE KOSOVA SLIJEDE HRVATSKA I BiH

Novi kurs Beograda: Posle Kosova slede Hrvatska i BiH

Ilustracija

Ilustracija

***********************************
Zamrznuti odnosi na predsedničkom nivou u regionu polako otopljavaju. Najavljeno je prisustvo predsednika Srbije Tomislava Nikolića svečanosti u Zagrebu povodom ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 30. maja, priprema se i uzvratna poseta Sarajevu, nakon dolaska dvojice članove Predsedništva BiH Beogradu i izvinjenja za srpske zločine u 90-im godinama. Pošto su postigli sporazum sa Prištinom, nove vlasti u Beogradu hitaju da normalizuju odnose sa susedima.

Pošto su susedi dolazak na vlast u Srbiji lidera iz ratnih 90-ih propratili sa razumljivim nepoverenjem koje se pokazalo opravdano zbog prvih izjava prevashodno predsednika Srbije Tomislava Nikolića u stilu 90-ih, usledile su iz Beograda drugačije poruke koje otvaraju vrata i prema Zagrebu i prema Sarajevu. Ključni sporazum sa Prištinom je omogućio okretanje drugim susedima u regionu.

Izvestilac Evropskog parlamenta za zapadni Balkan Jelko Kacin koji nije štedeo reči pohvale na račun novih vlasti u Beogradu nakon postizanja sporazuma sa Prištinom (nazvao je premijera Ivice Dačića balkanskim Niksonom, a sam sporazum uporedio po značaju za region sa okončanjem hladnog rata) smatra da i poseta Aleksandra Vučića Zagrebu pokazuje da je nova vlast potpuno posvećena normalizaciji odnosa u regionu. Ali, pri tom ističe da je ineteres da se makne sa mesta - obostrani.

“Mislim da će ta poseta svakako relaksirati atmosferu u odnosima između Zagreba i Beograda i da će poslije odlaska g. Ivice Dačića i g. Tomislava Nikolića na svečanost povodom ulaska Hrvatske u EU 30. maja biti još bolja atmosfera koja će omogućiti da u skorije vreme dođe i do zvanične posjete”, kazao je Kacin.

Nakon što je nova vlast postigla sporazum sa Prištinom, poseta potpredsednika Vučića Zagrebu može se smatrati pripremom za najviši susret na predsedničkom nivou, kaže za RSE i Aleksandar Popov iz Centra za regionalizam i nevladine organizacije Igmanska inicijativa.

“Očigledno je da napredak ide dozirano i i taj tempo određuje Zagreb, pošto je sada, na neki način u superiornijoj poziciji, jer za kratko vreme Hrvatska postaje punopravna članica EU”, kaže Popov a na vest da ima nagoveštaja da može doći do uzajamnog odustajanja od tužbi pred Međunardonim sudom pravde, Popov precizira da se odnosi između dve zemlje moraju podići na raniji nivo, da bi se moglo ući u tako složeni proces kakav je odustajanje od tužbi. Za to treba pripremiti i javnost u obe zemlje.

Dragocene poruke

Do sada se novi predsednik Srbije nije nijednom sreo sa predsednikom Hrvatske, niti je bio u poseti Sarajevu. A on je gotovo godinu dana na predsedničkom tronu.

Aleksandar Popov, kaže da ne treba zaboraviti kakvo je nasleđe, što se regiona tiče, ostavila prethodna vlast.

Ivica Dačić, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić
Ivica Dačić, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić
“Nedavno je ministar spoljnih poslova Srbije Mrkić rekao da su sada odnosi u regionu najbolji od prestanka ratova u prošloj deceniji. Međutim, to nije tačno. U poslednjih godinu dana ti odnosi su dovedeni na veoma nizak nivo, jedan od razloga je promena vladajuće garniture u Beogradu. Drugi problem je okupiranost vlasti rešavanjem problema sa Kosovom. Sada kada je apsolvirano to pitanje, sigurno da se vlast može daleko ozbiljnije posvetiti unapređenju odnosa u regionu bez balasta koji je opterećivao i bilateralne odnose sa susedima, posebno onim koji su priznali nezavisnost Kosova”, ocenjuje Popov.

U politici je, pokazuje se, srećom, sve moguće. Pa i da bivši ratnici postanu najvatreniji zagovornici pacifikacije.

“Ja bih rekao da je Srbija poptuno posvećena tim inicijativama, ali moramo sačekati da vidimo”, kaže Jelko Kacin.

I da ne bude zabune na čemu Kacin zasniva svoj optimizam kada je reč o Srbiji i regionu:

“To su poruke koje su u toj fazi širenja EU i napora da još jedna zemlja kandidat dobije datum i krene u pregovore, svakako dragocene i treba ih poštovati.”

Poneko se ipak u Srbiji, a malo više njih u susedstvu, pita da li je moguća takva promena politike, da li negde zatureni miloševićevci i šešeljevci mogu iznenada progovoriti i opet zamutiti vodu?

Pragmatičari kažu da nije bitno, kako neko reče pre neki dan u našem programu, šta ko od njih zaista misli, pod uslovom da su ta uverenja gurnuta u  privatnost i da se ne reflektuju na političke i državne poteze. A izjave koje se poslednjih dana čuju od najviših srpskih zvaničnika toliko su miroljubive i konstruktivne, da bi ih potpisala većina iz one Druge Srbije. Barem ona ne previše sumnjičava. Pogotovo što nema druge ponude. Tako je i sa susedima.
************************************
//////////////////////////////////////////////////////////////////

"Put ka moru": Mladi zajednički posjetili mjesta stradanja civila u BiH

Mladi odaju poštu stradalima
Mladi odaju poštu stradalima
****************************************

"Put ka moru" simboličan je naziv putešestvija u okviru kojeg je preko 50 mladih, okupljenih oko Inicijative "Jer me se tiče", posjetilo mjesta stradanja nedužnih ljudi tokom rata u BiH. Obišli su četiri nekadašnja logora, pored kojih prođu svi kada se tokom ljeta zapute ka moru. Mladi iz desetak gradova iz cijele BiH, koji većinom nisu ni znali za postojanje logora u u Hadžićima, Čelebićima, Jablanici i Dretelju, na ovaj način odali su počast civilnim žrtvama rata.

Svakog ljeta na hiljade ljudi iz BiH putuje preko Hercegovine do Jadrana na odmor. Rijetki među njima znaju da su se u blizini tog puta, tokom rata, nalazili logori, u koje su ljudi zatvarani samo zato što su imali “drugačija” imena. Prvi među četiri koja su mladi iz Bosne i Hercegovine posjetili je logor u Hadžićima. Tokom 1992. godine, vojne i paravojne snage bosanskih Srba zatvarale su nesrpsko stanovništvo sa područja Opštine Hadžići po različitim objektima, uključujući i dvoranu Kulturno-sportskog i rekreativnog centra. Zatočenici su zlostavljani, silovani i premlaćivani, a prema podacima udruženja žrtava, ukupno je zatočeno oko 700 osoba, od kojih je 86 ubijeno, a preko 90 ih se vodi kao nestalo. Lamija Landžo prvi put je ispred zgrade nekadašnjeg logora. A koliko je znala prije dolaska, kaže:

„Zapravo – jako malo, tako da mi je posebno drago što sam ovdje, što sam čula neke informacije i što imam priliku uživo vidjeti zgradu i samim tim zamisliti kakve su se stvari dešavale unutra.“

Put se nastavlja prema nekadašnjem logoru u Čelebićima, mjestu u blizini Konjica. U nekadašnjoj kasarni, snage HVO-a i Armije BiH su tokom 1992. godine zatvarale osobe srpske nacionalnosti. U logoru Čelebići zatočenici su mučeni, seksualno zlostavljani, premlaćivani, te ubijani. Ispred ograde, mladi slušaju svjedočenje jedne od žrtava iz ovog logora, koje je pročitala Mirna Kusturica.

U Mostaru
U Mostaru


„Ja sam s njim ostala sama u toj prostoriji. On je mene tako počeo da ispituje. Šta sam znala, to sam odgovarala. Naredio mi je da se skinem. Ja sam molila, plakala. Jednostavno, to mi ništa nije pomoglo“, rekla je Kusturica.

O dešavanjima tokom rata, te zločinima, Mirna nije mnogo znala.

„Nažalost, ima jako puno toga što se treba saznati, toga što se, nažalost, dešavalo, toliko groznih stvari. Mislim da sam ja osjetila tu potrebu da saznam više o tome.“

Nekoliko desetina kilometara dalje, grupa mladih je pred zgradom Muzeja “Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici. Ovaj muzej, tokom 1993. i 1994.godine pripadnici Armije BiH pretvorili su u logor za zatvaranje Hrvata, civilnih i ratnih zarobljenika sa tog područja.

Zajednička posjeta mladih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, svih vjerskih i nacionalnih grupa, trebao bi biti jedini način sjećanja na civilne žrtve, smatra Naida Begović.

„Teško je naći dostojanstven način da se govori o žrtvama, da se govori o tome da su svi patili u ovom ratu, da ima ovih logora. Nemam uopšte osjećaj ni šta se dešavalo“, kaže Begović.

Borba protiv negiranja zločina

Poslijednji u nizu je logor Dretelj, za koji bivši zatočenici kažu da je bio jedan od najokrutnijih logora tokom rata. U nekadašnjim objektima Jugoslovenske narodne armije u Čapljini snage HVO-a su od 1992. do 1994 godine ovaj objekat koristile kao logor i vojni zatvor, u kojem je bilo zatočeno oko 3.000 Bošnjaka i Srba, civilnih i ratnih zarobljenika, koji su bili mučeni, premlaćivani, seksualno zlostavljani, te ubijani.

Mladi su posjetili Čelebiće
Mladi su posjetili Čelebiće


Ispred svakog od nekadašnjih logora pročitana su svjedočenja preživjelih i odata je počast žrtvama uz minutu šutnje. Većina mladih, među kojima i Nikola Kuridža iz Prijedora, emotivno je reagovala na iznesene činjenice, utvrđene na sudu u Hagu, ali i pred domaćim sudovima.

„Emotivni doživljaj toga svega mislim da je ključni u shvatanju težine toga što se dešavalo u Bosni i Hercegovini generalno, da su ljudi zatvarani u XX vijeku, na pragu XXI da imamo takvu situaciju.“

Za Nikolu, termin 'logor' nije stran, s obzirom da dolazi iz grada u kojem su tokom rata postojali neki od najozloglašenijih logora.

„To doživljavam već petnaest godina. Mislim da je došlo vrijeme da se sve žrtve prihvate kao 'naše' žrtve, da ne postoje više žrtve koje jesu 'moje' ili nisu 'moje'.“

Nasuprot njemu, Tijana Grujičić iz Banja Luke nije znala da je prije dvadeset godina toliki broj ljudi zatvaran i mučen na razne načine po logorima.

„Dosta tog stvarno nisam znala. Mogu reći da sam danas dosta toga naučila, i drago mi je zbog toga, jer stvarno mislim da su ovakve stvari zaboravljene“, kaže Grujičić.

Aktivista Inicijative, Emir Hodžić, koji je i prošle godine – sam - obišao mjesta stradanja civila, kaže da je ovakva inicijativa bila neophodna bh. društvu i da je njeno vrijeme konačno došlo.

„Ovdje nije uopšte stvar u relativizaciji zločina, uopšte nije stvar u politiziranju samog rata. Naša je borba protiv negiranja zločina. Mi moramo početi da gledamo na civilne žrtve sa humanog aspekta, a ne kao pripadnici 'onih', 'njih' ili 'drugih'.“

Nakon obilaska posljednjeg logora na “Putu prema moru”, u Dretelju, mladi iz BiH sa Starog mosta u Mostaru bacili su bijele ruže kao znak sjećanja na sve civilne žrtve proteklog rata.

********************************

///////////////////////////////////////////////////////////////

Hozić: Bunker kao oaza savremene umjetnosti

Edo Hodžić na otvaranju drugog ciklusa Bijenala, foto: Mirsada Ćosić
Edo Hodžić na otvaranju drugog ciklusa Bijenala, foto: Mirsada Ćosić
**************************************
U petak je u ambijentu napuštenog atomskog skloništa u Konjicu, u mjestu koji se popularno zove Titov bunker, otvoren Drugi ciklus projekta Bijenale savremene umjetnosti. Unatoč svim početnim posrtanjima, ali i velikoj oskudici, novih 35 autora iz čitavog svijeta ostavilo je svoje radove u atipičnom prostoru, koji će uskoro biti istinski muzej savremene umjetnosti, o čemu razgovaramo sa direktorom projekta Edom Hozićem.

RSE: Svečano je otvoren i Drugi ciklus projekta Bijenale savremene umjetnosti u fabuloznom atomskom skloništu u Konjicu. Koliko se umjetnika tamo našlo i odakle su došli?

Hozić: Nakon dvije godine požrtvovanog rada, ne samo našeg tima, nego i umjetnika i selektora i ljudi iz Konjica, otvorili smo Drugi ciklus Bijenala. Ukupno 35 umjetnika iz 19 zemalja svijeta postavili su svoje radove trajno u tom prostoru, tako da ukupno, kad pogledamo oba ciklusa, u atomskom skloništu su 82 rada, a ukupno su zastupljena 72 umjetnika iz 27 zemlja.

RSE: Ovoga puta selektori su bili iz susjedne Hrvatske i iz Turske. Jesu li oni imali istovjetne zadatke ili su se povodili različitim vlastitim konceptima?

Hozić: Oni su radili odvojene liste, ali su te liste na kraju spojene. Uvijek su selektori iz zemalja koji su partneri u ovom projektu, a to su Turska i Hrvatska (u Prvom su to bili Srbija i Crna Gora). Spojene su liste, koncept je jednostavan jer mi nemamo temu, kao što obično imaju projekti slične vrste. Naime, tema je atomsko sklonište i hladni rat, tako da umjetnici, koji su pozvani, uglavnom se svojim prethodnim radom referiraju na političke ili istorijske teme i kad se prođe kroz prostor i pogledaju umjetnički radovi vide se poruke.

RSE: Kažeš da je ukupno 35 umjetnika. Bilo bi iluzorno objavljivati njihov spisak, pa ipak, valjalo bi ukazati na neka imena, premda su svi ostavili, ili će ostaviti, vlastiti trag u izložbenom prostoru.

Hozić: Teško je izdvojiti, ali reći ću imena kao što su pokojni Edo Murtić, sa svojim fantastičnim radom Generala Leibach, zatim naš Edin Numankadić i naša Danica Dakić, Almir Zrno, Nemanja Cijanović iz Banja Luke, Igor Bošnjak iz Trebinja. Važni su i umjetnici koji dolaze iz drugih zemalja iz regije, ali i iz svijeta. Tu su Kim Cascone, koji je poznat po muzici iz Twin Peaksa Davida Lincha. Imamo fantastičan rad McGrady-ja.

Bunker je dobio jednu sasvim novu dimenziju. Znam da postoji masa ljudi koji misle da je to nešto što treba sačuvati u izvornom stanju, ali takve arhitekture iz perioda hladnog rata ima svaka zemlja. Nije to bio ni patent onog prošlog režima, nego je to jednostavno bilo vrijeme kada su se gradila atomska skloništa. Ovaj naš projekt je upravo zato interesantan i medijima i umjetnicima zato što od jednog prostora, koji je besmislen, se pravi nešto što svake druge godine privlači svjetsku pažnju.

RSE: U muzeju se sada nalaze radovi od više od 70 umjetnika iz tridesetak zemalja. Među njima je veliki broj domaćih autora. Ovo je bitno zbog činjenice da je onomad, na početku, došlo do malog, možda i velikog razdora unutar likovnjaka i da je dio naših stvaralaca prognoziralo kako Bijenala uopšte neće biti.

Hozić: To je nekakva naša karma. Ne znam ni sam. Često i stvari koje su jasne se tako na kraju izkompliciraju da izgledaju i apsurdno. Koncept je od početka išao za tim da pod imenom Bijenale, misleći na svaku drugu godinu, se radi Muzej savremene umjetnosti. Tu su se dakle sudarile dvije koncepcije. Ja mislim da sam ja bio u pravu, svako ima pravo da misli da je on bio u pravu, ali pokazuje se i pokazuje upravo i to da je stigla, neposredno nakon otvaranja, vijest iz Pariza, gdje generalna direktorica UNESCO-a, Irena Bokova, dala pokroviteljstvo UNESCO-a ovom projektu, što je za projekta važno, ali još važnije je za buduću sudbinu samog bunkera.

RSE: Premda su onamad padale neke teške riječi, da ostanemo tek kod sukoba koncepcija estetskih ili stručnih, eventualno sujete. Šta god da je bilo u pozadini, naudilo je projektu. Međutim imam osjećaj da to, što je naudilo, se više odnosi na domaću javnost, nego na ovu međunarodnu.

Hozić: Na međunarodnom planu smo u ovo kratko vrijeme postigli puno. Naravno da to nije kraj i čovjek ne treba nikada da bude samozadovoljan sa onim što je učinjeno. Koncepcije su uvijek različite, o bilo čemu. Kada sastavljamo fudbalski tim, uvijek imamo deset različitih imena za beka, ali te potvrde koje projekat ima u posljednje dvije – tri godine, dokazuju da radimo ispravno i mudro i polako. Ovo je velika stvar.

U početku je to izgledalo kao lagano ludilo. Uopšte se dogovoriti sa vojskom, sa Ministarstvom odbrane i oružanih snaga da ustupe taj prostor, koji je još uvijek pod upravom vojske. Sve je to izgledalo dosta maglovito i gotovo pa nerealno. Ali malo pomalo, ulazeći u razgovore sa susjednim zemljama, prvo sa Srbijom i Crnom Gorom, a zatim sa Turskom i Hrvatskom, nakon toga ići ćemo Slovenija i Austrija, stvari su se otvarale. Odziv umjetnika, što je najvažnije, je potvrdio da radimo dobro.

Što se tiče domaće scene, mislim da se u bunkeru u ovih zadnjih dva ciklusa, zastupljeni naši veoma značajni umjetnici: Braco Dimitrijević, Edin Numankadić, Danica Dakić. To su sve internacionalna imena. Radimo naravno i na promocijih mlađih talentovanih i već dokazanih umjetnika, kao što su Mladen Miljanović, Igor Bošnjak. U nekoj perspektivi, u narednih dva tri bijenala na svjetskom nivou, isplivaće naš potencijal u savremenoj umjetnosti. Oni se sreću sa velikim svjetskim umjetnicima, sreću selektore koji su „svjetski mačci“ i velika je mogućnost da će ti naši mladi umjetnici biti pozivani na mnogobrojne druge izložbe savremene umjestnosti širom svijeta.

RSE: Vremena su oskudna, sredstva za kulturu ništavna, a ovogodišnja selekcija ipak reprezentativna. Kako?

Hozić: Teško. Čovjek treba biti realan. Možda smo mi malo i pretjerali sa brojem umjetnika jer to podrazumijeva i troškove njihovog putovanja i boravka i produkcije. Meni je bio cilj da „poklopimo“ taj prostor sa umjetničkim radovima, tako da je na uštrub same organizacije povećan broj umjetnika. Mi imamo veliku podršku izvana. UNESCO nas značajno pomože. Republika Turska najznačajnije. Republika Hrvatska, Srbija, Crna Gora, svi oni participiraju u ovom ovdje. Mondrijan fondacija, Prince Clause fondacija, SAHA, Goethe institut. Od svih njih smo dobili podršku, a dobili smo neka minimalna sredstva i od Kantona Sarajevo u prošloj godini i od Federacije u prošloj godini. U ovoj godini nismo dobili ništa. Ja naravno razumijem situaciju. Znam da para nema, pa se nadam da će doći bolji dani.

RSE: Zapravo i ostaje da se nadamo kako će kad tad ovi nesporazumi biti poravnati i kako ćemo imati bijenale slično prvotnoj zamisli i naravno pun bunker vrhunskih djela.

Hozić: Mislim da treba sjesti za stol, saslušati jedne druge i uvijek se nađe rješenje, a dok ne nađemo to rješenje, kultura će patiti. Para ima za kulturu jer nisu to neka velika sredstva koja trebaju institucijama kulture od značaja za BiH. Nije to nešto zbog čega bi država patila, ali očito su tu neke barijere i rovovi iskopani i niko ne želi da se to riješi.

RSE: Nažalost to nije jedino mjesto kod kojeg se kod nas zapinje i nisu to jedine barijere, barikade koje imamo između. Ja se nadam da će jednog dana i to proći i da će se mnogo ljepše govoriti o čitavoj ovoj državi, posebno o njenoj kulturi.

***********************************

/////////////////////////////////////////////////////////////////////

Pristigla gotovina nazivana "fantomskim novcem"
Afganistanski predsjednik tajno primao kofere pune novca od CIA-e
FOTO: Agencije
Afganistanski predsjednik tajno primao kofere pune novca od CIA-e

Afganistanski predsjednik Hamid Karzai potvrdio je da je u tajnosti dobijao novčanu pomoć od SAD.

On je potvrdio da su u njegovu kancelariju stizale tajne isplate iz SAD, ali je naglasio da su ti iznosi bili mali i da su upotrijebljeni u legitimne svrhe.

Karzai je odgovorio na današnji izvještaj američkog dnevnika "New York Times" u kojem se navodi da je Centralna obavještajna agencija /CIA/ redovno slala kofere gotovog novca u kancelariju afganistanskog predsjednika.

U izvještaju se ističe da je nekoliko desetina miliona dolara slato u tajnosti i da je gotovina dolazila u mnogo većim količinama nego što se ranije mislilo.

Karzai je naglasio da je novac bio namijenjen za razne projekte, poput pomoći oboljelim.

"Novac je upotrijebljen u razne svrhe: operativne, pomoć povrijeđenima, troškove iznajmljivanja i razne druge ciljeve. To je bila efikasna pomoć i mi to cijenimo", navodi se u saopštenju iz Karzaijeve kancelarije.

U saopštenju se dodaje da je u proteklih deset godina novac isporučivan afganistanskom Savjetu za nacionalnu bezbjednost, koja je dio predsjedničke kancelarije.

Američki dnevnik navodio je da su svežnjevi američkih dolara pakovani u kofere, torbe i ponekad u plastične kese i svakog mjeseca pristizali u kancelarije afganistanskog predsjednika.

List se poziva na Halila Romana, koji je bio šef Karzaijeve kancelarije od 2002. do 2005. godine, koji je rekao da je pristigla gotovina nazivana "fantomskim novcem"

"Gotovina je dolazila i odlazila u tajnosti", rekao je Roman.

CIA nije željela da komentariše novinski izvještaj, kao ni State department.

 

 

29.04.2013.

SPRIJEČITI ŠOVINISTIČKE ORGIJE

Kosovo - referendum, mit, blato

Sprečiti šovinističke orgije

 
Photo: BETA

Ne postoji nikakav, ali baš nikakav, argument koji bi privoleo Srbe sa severa Kosova da prestanu sa prakticiranjem specifičnog, nemilosrdnog terora protiv ostatka Srbije, a ponajmanje bi to bio referendumski rezultat, odnosno njihov poraz. Osnovne ideje severnokosovskih Srba i njihovih saveznika, beogradskih naci-šibicara, smetati po svaku cenu, biti nezaobilazni faktor o kojem se raspravlja u evropskim i međunarodnim centrima odlučivanja, sve uz legalističko orgijanje o zaštiti države i njene teritorije, odnose pobedu u susretu sa civilizacijom, ostavljajući iza sebe raskomadane ljude kao bomabaši samoubice

Dvodnevna tvorovska turneja kosovskih oligarha, sa ciljem da neprovetrivo obeleže vekovne srpske prostore koji će se kad-tad naći u istoj državi počela je u ponedeljak u Banjaluci, susretom sa Miloradom Dodikom, zapovednikom netom olistale tvorevine. Podsetila je na svojedobno bratstvo po oružju Srba iz Bosne i Krajine u Hrvatskoj, zajedničku stranku i ratne operacije. U patrljku memorandumskog mutanta, govorilo se jedino o stvaranju nove, porazima prilagođene nakaze, koja će se temeljiti na ideji arhitekte zla Dobrice Ćosića: "Republika Srpska je preskupa, ali jedina politička i ratna pobeda srpskog naroda". Nije Ćosić mogao da u te pobede ubroji i sever Kosova, a nije da ne bi želeo; konačno, dokazano je da se  nacionalisti ne mogu uzeti snovi i pokloniti pamet.

U Banjaluci su usaglašeni programski i akcioni iredentistički planovi; Dodik je podržao kosovske Srbe u oceni briselskog sporazuma, kojim se krše njihova ljudska prava, rekao je načelnik Kosovsko-mitrovačkog okruga Radenko Nedeljković.
On je kazao i da su pripadnici kosovskog suicidnog korpusa objasnili svom savezniku zašto je   sporazum Beograda i Prištine o Kosovu „štetan i neprihvatljiv“, naglašavajući da se "srpski narod ostavlja na milost i nemilost institucijama nepriznate države Kosovo". Dodik je, što niko nije izvestio,  iskazao duboko razumevanje mahalske opajdare, jednako nezadovoljne Beogradom, iz kojeg kao da nepovratno nestaje pijemontski potencijal. Izvešten je da će kosovski Srbi u utorak sasuti sve u lice Ivici Dačiću i Aleksandru Vučiću, odnosno predložiti referendumsko pitanje: Želite li da se lečite u žutoj kući.

Braćo, Srbi, Bosanci su uz vas: Milorad Dodik, podrška sa zapada
Photo: Stock

Teror samoubica

Dan uoči još jednog krajnje neprijatnog srpsko-srpskog samita zvanični Beograd upozorava svoje najavljene goste da se odnosi, sporo i kilavo, ali ipak, zaoštravaju. Ako Dačić i Vučić pristanu na referendum, a još ima izgleda da će izbeći te šovinističke orgije sa katastrofalnim ishodom, pristaće da im, blago rečeno, Srbi sa Kosova i njihov beogradski potpaljivač Vojislav Koštunica, skupo prodaju ciglu koja čak nije ni u staniolu. I da, u ime miliona građana, prokockaju solidni kapital i učine sve za šta nemaju mandat. Ne postoji, naime, nikakav, ali baš nikakav, argument koji bi privoleo Srbe sa severa Kosova da prestanu sa prakticiranjem specifičnog, nemilosrdnog terora protiv ostatka Srbije, a ponajmanje bi to bio referendumski rezultat, odnosno njihov poraz. Osnovne ideje severnokosovskih Srba i njihovih saveznika, beogradskih naci-šibicara, smetati po svaku cenu, biti nezaobilazni faktor o kojem se raspravlja u evropskim i međunarodnim centrima odlučivanja, sve uz legalističko orgijanje o zaštiti države i njene teritorije, odnose pobedu u susretu sa civilizacijom, ostavljajući iza sebe raskomadane ljude kao bomabaši samoubice.

U velikoj gužvi, vodeći brankovići propustili su da poentiraju nekim stavovima koji su se čuli na debati u Potkomitetu Predstavničkog doma američkog Kongresa za Evropu i Evroaziju, na kojoj su kongresmeni, predstavnici Vlade i eksperti razmatrali sporazum Beograda i Prištine. Predsednik Potkomiteta Dajna Rorabaker, višegodišnji lobista kosovskih Albanaca, izneo je tumačenje sporazuma po kojem su Srbi dobili suštinsku autonomiju na severu Kosova, a kosovska vlast na toj teritoriji je samo fasada (Politika, 26. april). Njemu je najviše zasmetalo rešenje o policiji, te je konstatovao da će "srpske snage sa srpskim komandantom navodno primenjivati zakone Kosova".

Photo: blic.rs

Izolujte bitange

Amer smatra da je doživeo poraz, baš kao i kosovski Srbi, tu nešto nije u redu, nekad se znalo da je dobro sve za šta Amerikanci kažu da je tragično.

Odaslata je, međutim, sa tog vašingtonskog skupa poruka, jednako važna za srbijanski državni vrh i kosovski suicidni korpus. Direktor Biroa za evropska i evroazijska pitanja Džonatan Mur, koji je predstavljao Stejt department, konstatovao je da primena sporazuma neće biti laka i poručio Srbiji da "mora da izoluje one koji su prepreka".

To mora američkog zvaničnika nije za Srbiju i njene građane fakultativna stvar - znači istovremeno kako je Srbija dobila priliku da počne vađenje iz kosovskog živog blata i opomenu, nemojte da vas mi učimo kako ih izolovati. Kao da podsećaju na ovde pomenutu granicu na Drini.

Amerikanci, ničim izazvani, pristaju na nekakav kosovski Z-4, a to je, tumačimo jedino ispravno, svaki papir koji sprečava nasilje neslućenih razmera: "Knin, Vukovar, Bosna, Kosovo... sve su to delovi tog nerešivog matematičkog problema, zbog kojeg je bilo dozvoljeno ne baviti se bilo čime drugim. Biološko izumiranje Srbije, devastiranje njene infrastrukture, uništavanje privrede, kulture, nauke, zdravstva, školstva... sve to je bilo opravdano velikim nacionalnim zadatkom", zapisao je i objavio Ivica Dačić. I on i Vučić otvoreno govore o opasnosti od krajiškog scenarija za Srbe na severu Kosova, koji se ne odriču ideje da u zatočeništvu drže milione ljudi, nekadašnje, priznaje to i predsednik Vlade, saučesnike, u čijim se mozgovima stanje od događanja naroda unekoliko promenilo. A njihovi potomci i ne znaju o čemu je reč.

Detalj koji nije za potcenjivanje u ovoj teškoj priči, žalostan taman toliko da ne izaziva sažaljenje, nego bes: pronađen je Obilić, u liku multidisciplinarnog naučnog projekta pod radnim nazivom Aleksandar Vulin. U četiri opštine severa Kosova sakupljaju se potpisi Srba za povratak  Aleksandra Vulina na mesto direktora Kancelarije Vlade Srbije za Kosovo i Metohiju. Oko štandovskih ikonostasa na severu, okićenih Vulinovim fotografijama, okuplja se nezadovoljni živalj, a slična je aktivnost primećena i u slobodarskom Orahovcu.

Novi Obilić: Aleksandar Vulin, mutant
Photo: Goran Necin

Vulin i Murat

Vulin je Aleksandar podneo ostavku, iako smatra da su pregovarači u Briselu postigli najviše što se moglo; ne može, tvrdi, da pogleda u oči Srbima kojima je obećao nešto drugačiji tretman. Došlo je do obostranog patriotskog varničenja; Srbima je, navodno, dosta da, kao decenijama unazad, u njihovo ime, državu pljačkaju predstavnici koji bez problema mogu da ih, jeftino potkupljene i kukavički razgoropađene, pogledaju u oči (nema veze sa Koštuničinim sloganom). A Vulin u potaji čita verzije Kosovskog mita po kojima Miloš nije onako pokvareno ubio sultana. Dosadašnja njegova istupanja na javnim mestima ukazuju na to da bi  zdravstveno stanje moglo da mu se pogorša, umisliće da je vitez, posegnuti za nečim iz kuhinje, nije se s time šaliti.

Taj je pokusni debakl Mire Marković, kojoj se pridružio još pri osnivanju SK - PJ, potom JUL, haustorski levičar koji se nekažnjeno hvališe štulićevskim pedigreom (OK, Suzy F je instrumental), kao stvoren za lik Miloša Obilića, po meri opasnih kosovskih tikvana i njihove zapovedne strukture, najbogatije u ovom delu Evrope. Da u ovom tragičnom spektaklu, rukom i savešću pravednika, prosipa creva političkim neistomišljenicima, po receptu šefice bande egzekutora i svoje mentorke, iz vremena dok za njega nije postala isuviše light. Izbrušen iskusnom ratnohuškačkom vizijom Milorada Vučelića, gotovo da, među manijacima koji bi da izazovu novo krvoproliće, i nema konkrenciju na pozivnom konkursu za pozitivca. Tražiti racionalnost u podršci koju dobija na severu Kosova iluzorna je taman toliko kao i tražiti racionalnost u bilo čemu što preteći dolazi odande. Nije ovo dekonstrukcija mita, iako po valjanju u blatu ima sa njim nekih dodirnih tačaka.

Očekuje se ozbiljan razgovor Srba i Srba u Beogradu, pred prozorom svog kabineta u ratnom štabu (SANU), zamišljeno zagledan negde ka Dunavu, stoji Dobrica Ćosić. Povremeno zagrize pečenu jabuku, zabrinuto stisne pesnice, pun vere u Krstimira od Mitrovice i ostale prave Srbe u Nemanjinoj. Tiho opsuje život.

************************************

Povodom štrajka u rudniku antimona u Zajači kod Loznice

Šta rudari znaju o politici?

 
Photo: www.rts.rs

Država zaneta poslom oko Kosova, još uvek se nije setila da stupi u štrajk i zaštiti ljudske i rudne resurse, koji su u međuvremenu eksploatisani do krajnjih granica, i to uz minimalnu, odnosno nikakvu naknadu. Samo pod tim uslovima je moguće širiti svoj koncern i imati veliku viziju. U dilu sa državom, M. B. je morao da pravi određene ustupke, a to se pre svega odnosilo na kupovinu medijskih resursa, čime je dalekosežno obezbeđivao nesmetani rad partija na vlasti, a samim tim i rad svog koncerna. Naime, pred kraj vladavine Borisa Tadića, jedna nepoznata firma (East Media Group), registrovana u Moskvi, kupila je 50 posto osnovnog kapitala “Politike”. Isto je učinila sa “Večernjim novostima” i novosadskim “Dnevnikom

Photo: polipfestival.files.wordpress.com

Politička tema Kosova i preduboka kriza koja je izbila na relaciji Beograd – Priština uništila je bar po tridesetak godina više generacija. Mnoge je ljude, nažalost, izbrisala zauvek. I danas, nakon što su premijeri Kosova i Srbije potpisali predlog sporazuma u Briselu, mediji su puni Kosova, na sve moguće načine. U Srbiji su tokom proteklih decenija bile diskreditovane sve teme iz politike, društva i kulture ukoliko se nisu bavile ovim master narativom srpskog ovde i sada. Reklo bi se da javnost u Srbiji i ne zna da se bavi drugim temama, a da građani nemaju snage da su bune protiv katastrofalne politike koja je uništila gotovo sve resurse. Rastko Močnik vidi stanje apatije u srbijanskom društvu kao posledicu velikog siromaštva. Pa ipak, jedna vest se ovih dana nekako probila iz dubokog undergrounda na svetlo dana. Reč je o štrajku rudara u rudniku antimona u Zajači kod Loznice, koji su u štrajk stupili 16. aprila zbog neisplaćenih zarada za prethodna četiri meseca i zbog neplaćenog socijalnog i zdravstvenog osiguranja.

Ova vest naizgled deluje nebitno, neki ljudi su negde pod zemljom odlučili da se pobune protiv vlasnika rudnika koji ih najsurovije eksploatiše. Što bi se to nas ticalo? Što bi se to ticalo najstarijeg balkanskog dnevnika koji je na svojoj postbriselskoj naslovnoj strani objavio fotografiju sa vojne parade u Kruševcu, ispod velikog naslova, zapravo predsednikove poruke da “Kosovo nikada neće biti država priznata u UN-u”? Šta rudari uopšte znaju o visokoj politici?

Recentna povest nas, međutim, uči da rudari ipak mnogo toga mogu postići svojim aktivizmom. Opšte je poznata, ali prećutana stvar da su pravi heroji petooktobarskog prevrata 2000. bili radnici (njih oko 7.500) površinskih kopova rudarskog basena Kolubara koji su, nezadovoljni odbijanjem Savezne izborne komisije da iznese u javnost prave rezultate izbora za predsednika SRJ, tada stupili u generalni štrajk. Ni pored intervencije vojske, na čelu sa generalom Nebojšom Pavkovićem (danas osuđenim na 22 godine robije zbog ratnih zločina na Kosovu), radnici ovog rudarskog basena nisu popustili, niti su nastavili proizvodnju uglja. Bio je to najteži i završni udarac koji je zadat Miloševićevom sistemu, koji je opet napadnut najpre ispod zemlje, i to baš štrajkom 1.300 rudara albanske nacionalnosti u rudniku Stari trg kod Kosovske Mitrovice, u februaru 1989. Na Kosovu je tada uvedeno vanredno stanje, štrajk je ugušen silom, pokrajinsko rukovodstvo je smenjeno, a Kosovo je prema novousvojenim amandmanima dobilo dodatak “i Metohija”. Dakle, štrajkovi rudara mogu biti ugušeni silom, podmićivanjem, destrukcijom sindikata, ali oni nepogrešivo detektuju anomalije sistema, a vremenom njihove platforme, bilo da su svedene na borbu za goli život ili podignute na razinu odbrane određene politike, postaju oruđe za dekonstrukciju često nevidljivih mehanizama vlasti. Šta nam štrajk rudara u Zajači može reći o Srbiji 2013?

Photo: Stock

Rudnik antimona u Zajači zapravo se više tako i ne zove. On je samo jedna karika u koncernu Farmakom MB, koji poseduje sledeća dobra: Mlekaru Šabac, Poljoprivredni kombinat “7. jul” Debrc, Industrijski kombinat Guča, Livnicu Požega, Fabriku akumulatora Sombor, Rudnik Leće u Medveđi, Rudnik Suva Ruda u Raškoj, rudnike Rujevac, Rajićeva gora, kao i Rudnik i Topionicu Zajača u Loznici. Vlasnik svega ovoga je čovek čiji se inicijali nalaze u nazivu koncerna – Miroslav Bogićević. Nekadašnji fudbaler šabačke Mačve. Sve kupovine su, kako kaže vlasnik M. B., izvršene u periodu od 2003. do 2008. Dakle, dok se zvanična Srbija bavila očuvanjem Kosova, Bogićević je širio svoj koncern i pribavljao sve neophodne dozvole za razvijanje biznisa. Ukoliko bismo oslušnuli priču ovog “uspešnog poslovnog čoveka”, saznali bismo da početak njegovog uspona počinje upravo u godini gušenja štrajka rudara u Starom trgu, odnosno 1989, kada Bogićević “napušta državnu službu i otvara privatnu apoteku”.

Ovo je floskula koju će mnogi “uspešni ljudi” u Srbiji upotrebiti pri pokušaju da objasne poreklo prvog zarađenog miliona. Nešto slično je govorio i Miroslav Mišković svojevremeno. Dinastija Karić sa Kosova nikada nije napuštala državnu službu, oni su ostavili svoje harmonike i zurle i na poziv Miloševića prihvatili se velikog državnog biznisa. Bile su to najsrećnije godine ovih uspešnih ljudi. Bogićević kaže da je oduvek imao pravu viziju, čime opravdava svoj uspeh i porast ličnog kapitala. No možda bi bliska saradnja sa zvaničnom politikom mnogo bolje objasnila poreklo ovakvih dinastija. U dvehiljaditim godinama, M. B. se priklonio Demokratskoj stranci i njenom donedavnom funkcioneru Dušanu Petroviću, inače svom sugrađaninu iz Šapca.

Rudari iz rudnika antimona u Zajači već su osam dana u generalnom štrajku. Njih je do sada posetio samo državni sekretar Ministarstva prirodnih resursa, rudarstva i prostornog planiranja Tomislav Šubaranović, koji je najavio dolazak rudarske inspekcije, kao i pokušaj pregovora sa vlasnikom M. B-om. Ispostavilo se, naime, da je Farmakom MB dužan i državi oko 200 miliona dinara za istraživanja u rudniku antimona, a zapravo za eksploataciju rude, za šta ovaj koncern nikada nije dobio dozvolu. Međutim, država zaneta poslom oko Kosova, još uvek se nije setila da stupi u štrajk i zaštiti ljudske i rudne resurse, koji su u međuvremenu eksploatisani do krajnjih granica, i to uz minimalnu, odnosno nikakvu naknadu. Samo pod tim uslovima je moguće širiti svoj koncern i imati veliku viziju. U dilu sa državom, M. B. je morao da pravi određene ustupke, a to se pre svega odnosilo na kupovinu medijskih resursa, čime je dalekosežno obezbeđivao nesmetani rad partija na vlasti, a samim tim i rad svog koncerna. Naime, pred kraj vladavine Borisa Tadića, jedna nepoznata firma (East Media Group), registrovana u Moskvi, kupila je 50 posto osnovnog kapitala “Politike”. Isto je učinila sa “Večernjim novostima” i novosadskim “Dnevnikom”. Po dolasku na vlast, Aleksandar Vučić izašao je u javnost sa informacijom da je na predlog vrha Demokratske stranke to učinio upravo koncern Farmakom MB. Stoga je ovaj štrajk rudara iz Zajače važna naprslina u koncernu Srbija, koji je stvaran tokom tridesetogodišnje “bitke za Kosovo”.

Priznanje mladoj autorki

Lana Bastašić najbolja na Konkursu bh. drame

 
Photo: kreativci.files.wordpress.com

Bh. književnica Lana Bastašić, autorica teksta "Bajka koju idiot priča", pobjednica je Konkursa bh. drame koji je organiziralo Udruženje Fercera

Jednoglasnom odlukom žirija u sastavu Muhamed Dželilović, Dragan Jovičić i Dragan Komadina, tekst je proglašen najboljim na Konkursu na koji su prvobitno stigla 62 dramska teksta, piše portal Radiosarajevo.ba.

U uži izbor su ušli i dramski tekstovi Emira Zametice "Arčundija i Čerundolo" i Ljubice Ostojić "Umorih se ruže trgajući".

Predsjednik žirija Muhamed Dželilović istakao je da je prema jednoglasnoj odluci žirija, riječ o darovito ostvarenoj drami u kojoj je uspješno dostignuta višestruka misaona slojevitost, tematska aktuelnost i, ne manje važno, otvorenost forme za različite oblike teatralizacije i raznovrsne teatarske poetike.

„Iako na mnogo mjesta u drami autorica jasno progovara o krucijalnim društvenim problemima naše sredine, vrlo spretno je izbjegla svaku jeftinu transparentnost ili površnu igru sa najprisutnijim društvenim traumama, što je, na žalost, bila karakteristika najvećeg broja pristiglih radova“, istakao je Dželilović stav žirija.

Bastašićeva je izjavila da ova nagrada govori „da ima kvalitetnih domaćih autora i da im treba kvalitetna podrška“, te odlučila da dio nagrade pokloni kolegi Emiru Zametici kako bi podržala scensko postavljanje i njegovog teksta.

Lana Bastašić rođena je u Zagrebu 1986. Diplomirala je komunikologiju 2009, a potom i engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banja Luci.

Priče su joj pobjeđivale na brojnim konkursima, između ostalih i na Književnim susretima Zija Dizdarević 2010., a objavljivala ih je u zbornicima "Blogopedija", "Najkraće priče 2008", "Rukopisi 32", te u časopisima "Sarajevske sveske", "Novi put", "Književne novine"...

Učestvovala je na književnim festivalima "Ulaznica" 2008. i 2009. godine, "Pontes" 2009, "Reč u prostoru" 2010. i "Odakle zovem" iste godine.  Početkom ove godine je iz štampe izašla njena prva knjiga, roman "Trajni pigmenti", a nova zbirka priča, "Vatrometi", će izaći će ovog mjeseca u Beogradu.

Pored književnosti, angažovana je i na polju društvene kritike, te se nalazi na mjestu urednice Nezavisnog prostora, web poligona za društvenu kritiku glasova koji se možda ne mogu čuti u mainstream medijima.

Ova spisateljica je pobjedom na konkursu osvojila nagradu u iznosu od 8.000 KM, koju osigurava Federalno ministarstvo kulture i sporta.

 

 

29.04.2013.

MOMO KAPOR: KO NAS SRBE DIRNE, GOTOV JE!

Mediji i rat: Kako je “Politika” izveštavala 1992. godine (150)

Kapor: Ko nas Srbe dirne, gotov je!

 
Photo: i461.photobucket.com

Nastavljamo sa objavljivanjem dokumentarnog feljtona o izveštavanju beogradske “Politike” tokom 1992. godine. Ova najmračnija epizoda Miloševićevog huškačkog lista svesno je u Srbiji deponovana u zaborav: taj period se uglavnom ne pominje, postoji samo maglovito sećanje na tekstove koji su raspirivali mržnju i na pojedine autore koji su se svesno stavili na stranu šovinističke histerije. Za mnoge čitaoce danas, 21 godina docnije, ovo štivo srpske novinarske sramote biće prvi susret sa miloševićevskom krvavom ideologijom koja se otvoreno pripremala za zločine. Baš zato, ovaj feljton valja čitati kao upozorenje i iskustvo ratne propagande bez paralela u poslednjih 50 godina. Tekstove iz “Politike” prenosićemo u celini, bez komentara

Izdanje dnevnog lista "Politika" od 27. septembra 1992. godine

Pritisci SAD o ustanovljavanju komisije za ratne zločine: NOVE OPTUŽBE PROTIV SRBA

Očigledno je da isključenje SRJ iz Generalne skupštine nije poslednja kaznena mera pritiska svetske organizacije prema Srbima u Bosni i SRJ, za koju se i dalje, u američkim izvorima, tvrdi da snosi glavnu odgovornost za izbijanje i podstrekavanje građanskog rata u BiH.

Težište se, sada, pomera ka optužbama za počinjene ratne zločine. Vašington je sredinom nedelje ukazao gde će biti "glavni pravac udara" kada je zvanično dostavljena informacija Savetu bezbednosti o, kako je rečeno, počinjenim nedelima. Istovremeno je pokrenuta inicijativa da se po hitnom postupku donese rezolucija Saveta bezbednosti o formiranju komisije za utvrđivanje ratnih zločina i, ukoliko se optužbe potvrde, organizuje poseban sud koji bi sudio odgovornim pojedincima. U principu ova akcija bi trebalo da obuhvati čitav prostor bivše Jugoslavije i pronađe krivce na svim stranama, ali je već uočljivo da se osnovna oštrica usmerava prema Srbima.

Tom utisku doprinose i danas, u mnogim medijima opširno objavljene informacijeda su Srbi, navodno, tokom maja i juna, u koncentracionim logorima u okolini Brčkog, počinili brojna nedela. Tim povodom jutrošnji "Njujork tajms" objavljuje na prvoj strani naslov: "Sjedinjene Države iznose pretpostavku da je u maju 3000 ljudi umrlo u logorima koje kontrolišu Srbi" i dalje pipe:"Sjedinjene Američke Države su došle do verodostojnih informacija da je 3000 muslimana, muškaraca, žena i dece ubijeno tokom maja i juna u koncentracionim logorima koje kontrolišu Srbi u blizini grada Brčko. Izveštaji o masovnim ubijanjima su postojali i ranije, još od kraja jula ali, kako navode funkcioneri administracije, ovo je prvi put da je dobijeno nezavisno i verodostojno obaveštenje..."

List dalje citira visokog funkcionera administracije koji saopštava: "Verujemo da je to tačna informacija i odmah je dostavljamo Komisiji Ujedinjenih nacija za dalju istragu."

Komentarišući najnovije podatke vršilac dužnosti američkog državnog sekretara, Lorens Iglberger je, jutros između ostalog rekao: "Da Sjedinjene Države raspolažu uznemirujućim izveštajima čiji se navodi upravo istražuju. Ako se pokažu kao tačni mi ćemo insistirati da se što pre donese odgovarajuća rezolucija Saveta bezbednosti..." Iglberger nije govorio o kojim podacima se radi, ali su njegovi saradnici protumačili da je reč upravo o navedenim izveštajima iz Brčkog.

Photo: Goran Necin

Međutim, već prvi pogled na ovaj izveštaj pokazuje da se gotovo sve navedene informacije odnose na navodne zločine koje su počinili Srbi, a nema podataka o nedelima drugih zaraćenih strana. Druga slabost je da ništa od toga što se tvrdi nije temeljno dokazano, već se, uglavnom, zasniva na novinskim izveštajima i izjavama pojedinaca, bez ikakve dokumentacije, bar što se tiče materijala dostavljenog javnosti. Izgleda da su autori izveštaja to shvatili pa u obrazloženju piše da su uzimani u obzir "samo oni novinski izveštaji gde je reporter tvrdio da je lično video ono o čemu piše". Ipak, teško je prihvatiti da su to relevantni dokazi za krajnje ozbiljne i teške optužbe.

Šta se sa ovim želelo postići vidi se iz izjave portparola Stejt departmenta Ričarda Baučera, koja je podeljena novinarima u Ujedinjenim nacijama. Baučer kaže: "Sjedinjene države su danas dostavile generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija prvi izveštaj o dobijenim informacijama o povredama humanitarnog prava i grubom kršenju ženevskih konvencija na teritoriji bivše Jugoslavije. Ovo činimo na osnovu rezolucije 771 koja zahteva od zemalja članica da prikupljaju ovakve informacije i dostavljaju ih Ujedinjenim nacijama. Izveštaj sadrži detalje o namernom ubijanju, mučenjima zatvorenika, zlostavljanju civila u centrima za izolaciju, o napadima na neboračko stanovništvo, razaranju imovine uključujući i masovna nasilna proterivanja civilnog stanovništva (etničko čišćenje). Radimo aktivno, sa drugima, na pripremanju rezolucije kojom bi se osnovala komisija Ujedinjenih nacija sa ciljem da ispita sve ove navode i ustanovi činjenice i pripremi sve što je potrebno za eventualno gonjenje i kažnjavanje pojedinaca koji su krivi za ove zločine..."

Kako saznajemo, rad na rezoluciji se ubrzao poslednja dva dana i jutros objavljeni podaci o navodnim ubistvima u logorima u Brčkom se shvataju kao pojačavanje pritiska da se čitav proces ubrza. Prema nekim nezvaničnim predviđanjima Savet bezbednosti bi o ovome mogao da započne konsultacije već iduće nedelje. (Dušan Pešić)

***

Rat u Bosni i Hercegovini: U SARAJEVU MIRNO, U SEVERNOJ BOSNI BORBE

Na ratištima u Bosni i Hercegovini nema promena. U Sarajevu je relativno mirno, uz sporadičnu artiljerijsku i pešadijsku vatru, a na severu Republike i oko Maglaja taju sukobi.

Agencija Srna javlja da su muslimanske snage iz Hrasnice, Sokolović kolonije i Butmira jutros žestoko napale fabriku "Famos".

Eksplozije granata i pucnjava iz pešadijskog oružja, prema istom izvoru, odjekuju i u Vojkovićima, gde su napadnuti položaji srpskih snaga.

Napadi muslimanskih snaga na brdo Žuč i Orlić jutros su, kako navode srpski izvori, obnovljeni, a na kasarnu u Lukavici povremeno se otvara snajperska vatra.

Na području Maglaja već šesti dan vode se oštre borbe. Srpski izvori tvrde da srpske snage napreduju prema centru grada, a muslimanski da su svi dosadašnji napadi odbijeni.

Doboj je, posle gotovo dva meseca mraka, dobio struju, pa će i snabdevanje pitkom vodom biti poboljšano, javlja Tanjug.

Gradačac i Bosanski Brod i dalje su u okruženju srpskih snaga.

Dopisnik Tanjuga, pozivajući se na vojne izvore, javlja da su muslimanske snage jutros rano žestoko napale srpske položaje oko Vlasenice. Borbe još traju i o njima nema preciznijih izveštaja.

***

MIHOLJSKO LETO

A kada nastupi sedamnaesta nedelja blokade, Šeherezada nastavi svoju priču: "Doprlo mi je do ušiju, svetli Care, da je sedamnaeste nedelje Velike blokade čitav svet izbacio jednu malu zemlju na brdovitom Balkanu iz svog cenjenog društva..."

Više nisam siguran da moj skromni dnevnik blokade, za koji sam lakoverno mislio da će trajati desetak nastavaka, neće potrajati koliko i "1001 noć" ili, u najboljem slučaju, "Rat i mir"...

Ipak, šta nam drugo preostaje, sem da poput lepe princeze, koja je pripovedanjem odgađala čas svog pogubljenja, pričanjem odagnamo strah od smrti i nailazeće tame? Sve dok možemo da se smejemo onome što nam se događa - živi smo!

Dakle, prvog dana kalendarske jeseni, Jugoslavija je izbačena iz Ujedinjenih nacija. Poznajem dobro tu veliku zgradu na Istočnoj reci u Njujorku.

Širom sveta, državni službenici sanjaju na samrti ovaj činovnički raj - birokratski Vavilon kroz koji se užurbano muvaju oni što za sebe misle da odlučuju o sudbini sveta. Kao da ih ponovo vidim, kako zevajući izlaze iz velike ovalne dvorane i pitaju jedan drugoga, kuda će na ručak, gde se najbolje jede? Odvoze se u svoje hotele i rezidencije: gojazni Arapi, maslinaste kože u dugim belim galabijama, naravno, u "Hilton" sa zlatnim slavinama, otmeni Evropljani u "Pijer" na Petoj aveniji, Azijati u "Plazu" na uglu Central parka... Jedna mala daleka zemlja je izbačena iz sveta: "Neka biftek bude srednje pečen, molim, da, sa sosom od tartufa!" Jedni lete na Istok, sa osećanjem da su izdali; drugi zadovoljni na Zapad, treći na Sever bez emocija - četvrti na Jug sa ukusom ucene; je li ova zajednička pobeda zaista pobeda vredna radosti?

Izbačena Crna Gora se vraća kući, u brda. Putujemo kroz devet sivih klanaca, preko devet Lubardinih planina u sami centar kamenog prstena - zelenu dolinu. Pijemo lozovaču staru devet godina (sa vijencem) u Njegušima, u čestitoj kući Mije Batričevića, zvanog Gavran, i bistrimo svetsku politiku. Ujedinjene nacije ovde ne postoje. Njih je izmislio neki ludi činovnik. Okrećući se lagano na promaji, u konobi se suše njeguški pršuti na ljutom dimu što štipa za oči...

Bosonoga Srbija, diplomirala na Sorboni, doktorirala na Oksfordu, sa šiljkanima oko vrata (da se ne tanje), vraća se kući, u Srbiju kroz miholjsko ili babje leto, koje Amerikanci zovu još i Indian summer. Prolazi preko požutelih strnjika kraticom kroz šumu, pa onda drumom pored kuća i dvorišta u kojima se na starim čađavim šporetima peku paprike babure za ajvar - taj srpski kavijar, i pindžur, koji ne liči ni na šta slično na svetu. Uz zidove su naslagana tek istesterisana drva za zimu. Mirišu na šumu i smolu žutu poput zlata... Ne smeta Srbiji što su je nepravedno izbacili, nego što je teše da će je opet jednog dana primiti ako bude dobra i poslušna!

Primetio sam: što je naš seljak viši rastom, on korača sve pogrbljenije, nekako presavijen u pasu i spuštenih ramena, kao da želi da se sakrije pod izlizanu i umašćenu šajkaču i tako postane nevidljiv...

Zna on dobro kakve su prgave zlice oni što ih Bog nije podario visočijim rastom i na šta su sve spremni pa se provlači kroz život kao zadocneli gledalac u bioskopu da drugima ne pokvari sliku. Primetio sam, takođe, da se ti visoki, krupni i naočiti seljaci obično oblače u okraćale koporane i košulje koje ne mogu da zakopčaju pod grlom, a da su im čakšire uvek prekratke, kao da su odeću nasledili od rođaka znatno nižih od sebe.

I dok male prznice obično koračaju kočoperno, izazivajući svačiji pogled, ove ljudeskare čiji krupni i snažni zglavci izviruju iz okraćalih rukava, izvinjavaju se što ih je Gospod obdario takvom veličinom.

Kako li samo, i ne znajući, liče na svoju zemlju - Srbiju!

I ona se, kao i oni, više od sedamdeset godina izvinjava kepecima koji joj nisu ni do kolena, na veličini, bogatstvu i najrazličitijim darovima, pazeći da ih nečim slučajno ne povredi. Naravno, svima smeta njen rast, pa joj na silu svlače vojvodsku kapu - Vojvodinu, zabijaju joj vekovima u slabine Sandžak - klin, hoće da joj poseku noge zajedno sa nevidljivim korenjem ukopanim u Kosovo i Metohiju, pokušavajući na sve načine da je silom strpaju u Prokrustovu postelju...

Ali, gle čuda, kada se ovaj skrušeni džin sa pijace iznenada uvređen, uspravi i pobesni, zgrabi kantar i zavitla ga kao slanik na pijačnog inspektora; kad ručerdama podigne čitavu tezgu, pa se krompir, luk i lubenice zakotrljaju pločama! Ni poznati ga ne možeš! Beži, spasavaj živu glavu!

Izbacili nas! Koje li sreće, uzbuđenja i veličanstvene teme za beogradske penzionere! Tašmajdanske i kalemegdanske klupe pretvorile su se preko noći u parkovske parlamente. Čak se i na šah zaboravilo!

Ističu se stare srpske zasluge, otkrivaju međunarodne zavere, raskrinkava izdajstvo... Nimanje zemlje, ni više rođenih političara! Eto šta su dočekale sede glave, izbacili ih iz Ujedinjenih nacija kao loše đake. Raspredaju se strategije, ispredaju najlukavije taktike, a često, bogami, ide se i golim staračkim grudima na čitav svet.

Pokraj njih sanjivo prolaze mlade mame i guraju u kolicima svoje plavooke buji-baji bebe i ne sanjajući da ih je ujedinjeni svet osudio na lagano umiranje...

Photo: Dragan Kujundžić

Izbacili su nas iz sveta, izolovali i hermetično zatvorili kao kakav lonac. Naravno, niko i ne sanja da jedan tako zatvoren lonac na vatri može i da eksplodira i raznese i kuvara i najmoderniju kuhinju.

I pored svega odjedanput se rađa tihi zračak utehe...

Poput proroka, jedan starac na Tašmajdanu podiže visoko koštunjavi prst prema nebu i viče:

"Pogledaj samo! Genšer smenjen, Bejker smenjen, lord Karington završio karijeru, a evo i onaj Englez Darvin, što je zamesio Ženevsku konferenciju, umro od infarkta na sednici... Ko nas Srbe dirne, gotov je! Ima Boga!"

"Mi smo nebeski narod!" uzvikuje jedan bez ruke.

"More, ostavite vi to!" - kaže treći sa kapetanskom kapom. "Carstvo nebesko treba prepustiti pilotima..."

I, zaista, kao da ima pravde; i onima koji se spremaju da nas umore hladnoćom i glađu, biće teško kada budu umirali. Niko na onaj svet neće moći da ponese ni bogatstvo, ni moć. Umiraće svako sam za sebe, s tim što će onim bogatim to biti deset puta teže! Kako ostaviti toliko moći i vlasti, toliko kuća, skupocenih slika, trkačkih konja, teniskih terena i bazena, sve one odnegovane travnjake i goste, skulpture Henri Mura i Žana Arpa, restorane u kojima noge do članaka upadaju u kao sneg bele tepihe, sefove u bankama čije će šifre biti izgubljene jednom zauvek?

Nama, koji ne posedujemo ništa sem gole nade (a mnogi čak ni nju), mnogo je lakše. Sirotinja je sa smrću na ti. Koliko sam puta samo slušao na siromašnim sahranama one divne, tako mudre reči: "Hvala Bogu, najzad će se malo odmoriti i odahnuti, siromah!"

Kada izgubimo sve, u tom saznanju o postojanju neke više božanske pravde, nedostupne moćnima, ma koliko da su moćni, ima mnogo utehe...

Iz obližnjih zgrada babe šalju unuke da dovedu na ručak dedove, što su se već izgubili u politici. Supe se hlade... Prekinuti u žaru rasprave, u kojoj se odlučuje o sudbini Srbije i sveta, oni nevoljno odlaze prema kućama kroz koso sunce Miholjskog leta.

"Deeeeda, kupi mi žvaaakuuu!"

"Nemam para! Kupiće deda čim stigne penzija..." (Momo Kapor)

***

Prekinuta izborna skupština Udruženja književnika Srbije: PISCI BEZ RUKOVODSTVA

Posle dvoipočasovne rasprave, na momente polemične i čak žustre, a posle punih šest sati rada, Izborna skupština Udruženja književnika Srbije, održana juče u Narodnoj biblioteci Srbije, u Beogradu, prekinula je rad, jer pisci nisu uspeli da se dogovore na koji će način izabrati svoje novo rukovodstvo.

U prepodnevnom delu sednice, usvojen je izveštaj o radu UKS i razrešena dosadašnja Uprava UKS, sa Matijom Bećkovićem, na čelu.Nastavak skupštine UKS zakazan je za sledeću subotu (3. oktobar) u 11 časova, u prostorijama Udruženja književnika Srbije.

Skupština je imala zamoran tok. Ako se uzme domaća, sveopšta, navika da ništa ne počinje na vreme, zanemare i osobenosti, pa i osobenjaštvo, ljudi od pera, esejistički, i slobodni uzleti, i padovi, raznih vrsta, praćeni nervoznim, ironičnim, i uveseljavajućim reakcijama, bilo je toliko praznog hoda, poznatog, da je asocirao na jedno, ono, "zlatno" doba partijanja i sastančarenja.

Posle, minutom ćutanja, odavanja pošte članovima Udruženja preminulim između dve skupštine, na žalost, ne maloj listi imena, i pošto je izabrano Radno predsedništvo, dojučerašnji predsednik Udruženja književnika Srbije, akademik Matija Bećković, obratio se skupu, između ostalog, sledećim rečima:

Photo: Stock

- Ako znamo da se mandat Uprave o čijem radu nam danas podnosimo račune poklapa sa sunovratom naše države i ratnim košmarom ne samo naše nacije, lako je predvideti kakav bismo izveštaj mogli podneti i znati da se nemamo čime pohvaliti...

I pisci, članovi našeg Udruženja su ubijeni i samoubijeni, poskitani i pogoreli, ranjeni i razboljeni, gonjeni i raskućeni.

Jedni su u vlasti, drugi u opoziciji, treći u emigraciji, četvrti ovde, a kao da nisu nigde.

Živimo u vreme kad se jedni sunčaju, a pored njih drugi ginu i pucaju, jedni bez grobova, drugi bez bonova, jedni poniženi, drugi obezglavljeni.

Kad znamo kako je u bolnicama možemo zamisliti kako je u tamnicama, menzama i logorima. Kad je ovako kod kuće kako li je u izbeglištvu, ako se budemo smrzavali u stanovima kako ćemo biti u čekaonicama, parkovima, studentskim domovima?

Kako bismo u ovlaš opisanim prilikama mogli jednim ustima reći jednu reč u ime Udruženja, pa čak i Uprave, kad se bojimo i reči kazane u svoje ime. Pa ipak, ako ne može biti jedinstvenog mišljenja ima jedinstva i odanosti osnovnim načelima i ljudskim vrednostima".

Bilo bi apsurdno, pa i stidno, naglasio je Bećković, da je kulturi, kojoj je uvek bilo gore nego drugima, danas dobro, kad je svima loše, kad smo dospeli gde nismo hteli, izbačeni i iz međunarodne zajednice. "Vratiti se sa kraja slepe ulice nije nikakvo poniženje. Ako to ne učinimo - saznaćemo da ima i gorih kazni. Nečuveno je današnje stradanje i srpskog naroda izvan Srbije i pometnja naroda u Srbiji" - kaže ovaj naš ugledni pisac i nastavlja:

- Srpski pisci nikako nisu za politiku koja bi odvratila glavu od sudbine naših sunarodnika izvan Srbije, jer takve politike niti je bilo niti je može biti, ali samo za onu politiku koja će nacionalne interese zastupati tako da ima što više saveznika a što manje protivnika.

A ta politika svakako nije ni ona koja ugrožava i Srbe u Srbiji ni ona kojoj je onemogućeno da pomaže sunarodnike u istoj zemlji kad je Turcima dopušteno da se bore za svoje jednovernike na drugom kontinentu. Mogli bismo i razumeti da Srbi izgube, ali ne bismo da Turci pobede.

Kad se svako prostaštvo zove nacionalizam, a svako ratoborstvo i ratno profiterstvo  - patriotizam, onda se svaka razboritost i mirotvorstvo naziva izdajstvo, pa nije čudo što najviše i strada nedužno, civilno stanovništvo.

Tragičan položaj jednog naroda i borba za njegova nacionalna prava i interese nije ni dozvola ni izvina za sve.

Zahtevamo hitnu obustavu rata i uspostavu mira, ukidanje logora, puštanje ratnih zarobljenika, povratak izbeglica i prognanika, prestanak etničkih istraga.

Protivimo se besmislenim sporenjima sa svetom i razgorevanju ne samo medijske logike ludačkog srpsko-svetskog rata u kome može i nestati Srbije.

Ne zavaravajmo se glupostima sveta i nepravdama svetske politike, ne merimo se sa tuđim zločincima, ne tešimo krivicama drugih.

Da li nam se Bog revanširao i prestao da veruje u nas?

Suvišno je da budemo opozicija koja tuđu vlast kritikuje a svoju aminuje. Zračak nade vidimo u tome što je danas jednoj vlasti u Srbiji najjača opozicija ona druga na čijem čelu je jedan pisac, član našeg Udruženja."

Posle reči akademika Predraga Palavestre, kojom su i juče obeleženi veliki datumi naše kulture - jedan vek od osnivanja Srpske književne zadruge i 100-godišnjica od rođenja Ive Andrića - sadržaj i smisao Bećkovićevog obraćanja nastavljan je i izveštajem o radu Udruženja, u periodu između dve skupštine, koji je podneo sekretar UKS Dušan Vukajlović, zaključivši da, u uslovima kakvi jesu, preostaje "samo da pokušamo da budemo zrno razuma u bezumnoj zemlji".

Uz usvajanje i nekoliko posebnih izveštaja o radu, u sve gorim i gorim uslovima organa i komisija UKS, posle skoro dvočasovnog natezanja usvojen je i novi statut Udruženja, usklađen prema novim zakonima.

Treća tačka dnevnog reda: izbori za nova radna tela Udruženja, na koju je potrošeno najviše vremena, počela je predlaganjem kandidata za novo rukovodstvo UKS. Na spisku se našlo pedesetak imena. Kada je predlaganje uveliko odmaklo za reč se javio Živorad Stojković i u ime grupe uglednih pisaca i akademika predložio da se dosadašnjoj Upravi produži mandat. Predrag Marković je, takođe, u ime grupe pisaca, podržao ovaj predlog, kao i osnivanje Odbora za imenovanje ministara i predsednika države ("Za ministre se biraju pisci koji više ne pišu") i nov naziv za Udruženje književnika Srbije, koje bi trebalo da se zove Udruženi deoničari Udruženja pisaca.

Photo: Aleksandar Anđić

Čitava stvar se iskomplikovala kada su Milutin Petrović i Gojko Đogo, članovi dosadašnje Uprave, rekli da više ne žele da budu u rukovodstvu UKS. Ističući da na listi dosadašnje Uprave ima i imena za koja on neće da glasa, Mladen Markov je predložio da se imena članova dosadašnje Uprave jednostavno priključe već predloženom spisku od pedesetak pisaca. Tumačeći šta Markov hoće da kaže, Jakov Grobarov je imao konkretan predlog: umesto Brane Crnčevića, zbog njegove prezauzetosti, trebalo bi izabrati Branka V. Radičevića.

Posle insistiranja Predraga Bogdanovića Cija da se glasa o predlogu Živorada Stojkovića za reč se javila Ljubica Miletić i rekla da se oseća kao marioneta u pozorištu lutaka, samo ne zna ko je režiser čitave predstave. Da bi uneo malo reda u čitavu zbrku Slobodan Selenić je preložio da se glasa o dva, do tog momenta, formulisana predloga: da se produži mandat dosadašnjoj Upravi ili da se već predloženoj listi kandidata pridodaju i članovi Uprave. Predlozi nisu prihvaćeni, jer je Jovica Aćin tražio da se glasa o kandidatima, a ne o listama. Posle ponovljenog predloga da se ide sa jedinstvenom listom (predlozi na Skupštini, plus članovi Uprave), pristupilo se glasanju i predlog je aklamacijom prihvaćen.

I kad se činilo da je mučnoj raspravi kraj, Matija Bećković je prigovorio da je Živorad Stojković imao predlog i da je o tome trebalo da se izjasni Skupština UKS, a potom i članovi Uprave. Po njegovim rečima uvredljivo je da se glasa da li članovi stare Uprave mogu da se priključe spisku novopredloženih kandidata. Potom su članovi Uprave, pojedinačno se izjašnjavajući, rekli da ne žele da budu kandidati za novo rukovodstvo UKS.

Komentar na Sve ovo Žarka Komanina bio je da smo "slika i prilika vremena u kojem živimo". Kada se pristupilo proveri spiska predloženih kandidata ispostavilo se da od pedesetak pisaca samo njih sedmoro pristaju da budu kandidati za novu Upravu, koja broji 15 članova.

Posle primedbe Živorada Stojkovića da su na listi ostali samo "oni željni vlasti", svoje ime sa spisak je povukao i Adam Puslojić.

Bilo je očigledno da se pisci ne mogu dogovoriti kako da izaberu svoje novo rukovodstvo, pa je Vladimir Bunjac, u momentu kada je sala već bila poluprazna, predložio da se sednica prekine. Istog je mišljenja bio i Tiodor Rosić. Mladen Markov je upozorio da je staru Upravu srušio Brana Crnčević i da to treba imati u vidu u daljem radu.

Neslavan rasplet Predrag Palavestra je prokomentarisao sledećim rečima: "Onaj ko je želeo da rasturi Udruženje književnika Srbije u tome je uspeo".

Gojko Đogo je pokušao da spase ono što se spasti nije moglo, predlažući da se, kako je to formulisao Predrag MArković, glasa o listi kandidata predloženoj na samoj Skupštini plus članovi Uprave, s tim što nijedan kandidat ne može da se povuče. Ovaj predlog je podržao i Slobodan Selenić, ali je on smatrao da bi glasanje trebalo obavitisledeće subote, jer nije bilo kvoruma.

Dušan Vukajlović je objasnio da kvorum postoji, bez obzira na mnogo praznih mesta u sali, jer kvorum čine prisutni. Bilo je i predloga da stara Uprava nastavi sa radom dok se nova ne izabere, ali je reagovao Matija Bećković rekavši da je stara Uprava razrešena i da novu sednicu može da zakaže kancelarija UKS.

Prihvaćen je tako predlog Miroslava Josića Višnjića da juče izabrano Predsedništvo koje je vodilo Skupštinu, zakaže nastavak zasedanja za sledeću subotu. (Rada Saratlić / Zoran Radisavljević)

Izdanje dnevnog lista "Politika" od 28. septembra 1992. godine

Razgovor sa petrijarhom Pavlom: MNOGO IH JE KOJI NE ZNAJU ŠTA RADE

Zahvaljujući ljubaznom posredovanju preosvećenog Irineja Bulovića, episkopa bačkog, Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle primio je - iako prezauzet obavezama i pripremama na gotovo jednomesečni put u Ameriku - novinara "Politike". Iako je predviđeno da će razgovor trajati ne duže od 15 minuta, jer je dogvoren za vreme predviđeno za patrijarhov podnevni odmor, susret je potrajao trostruko duže jer je njegova svetost smireno i bez žurbe odgovarala na pitanja, pokazavši tako spremnost da se razgovor produži.

Kao najupečatljiviji iz ovog razgovora u salonu Patrijaršije, u kojem patrijarh inače prima zvanične audijencije, izdvajamo odgovor na pitanje: imali poruke koju bi Njegova svetost u jednoj rečenici uputila svim Srbima sveta.

Photo: FoNet/Dragan Antonić

- Obavezni smo i u najtežoj situaciji da postupamo kao ljudi i nema tog interesa - ni nacionalnog ni pojedinačnog, koji bi nam mogao biti opravdanje i izgovor da budemo neljudi - rekao je Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle. Neizmerna sreća bi me obasjala kad bi dočekao vreme u kojem neće da strada nijedno nedužno ljudsko biće i kad bi Srbi među sobom, ali i sa ostalim narodima, postali braća - a ljudi to međusobno i jesu - koja znaju šta rade. Jer, mnogo je među nama onih koji ne znaju šta rade. Zato se molimo da nam Bog dadne snagu da na dobrom putu izdržimo do kraja. Izdržali smo i pet stotina godina pod Turcima, a bilo je više nego teško - rekao je, pored ostalog, patrijarh srpski gospodin Pavle. (M. K.)

 

29.04.2013.

IZETBEGOVIĆ, CASEY I AZMI O "DANU SJEĆANjA NA SREBRENICU"

Izetbegović, Casey i Azmi o "Danu sjećanja na Srebrenicu"

imageIzetbegović, Azmi i Casey
*********************************

SARAJEVO - Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović primio je u posjetu dr. Waqara Azmija, predsjednika Inicijative za sjećanje i edukaciju o Srebrenici iz Ujedinjenog kraljevstva

U srdačnom i prijateljskom razgovoru kojem je prisustvovao i ambasador Velike Britanije u BiH Nigel Casey dr. Azmi je naglasio svoju želju za većom saradnjom sa Bosnom i Hercegovinom. Upoznao je člana PBiH Izetbegovića sa aktivnostima inicijative koju predstavlja. Posebnu pažnju je posvetio detaljima organizacije „Dana sjećanja na Srebrenicu“ planiranog za 11. juli 2013. u „Lancaster House-u“ u Londonu. Prisustvo ovom događaju su najavili i visoki zvaničnici britanske vlade, a dr. Azmi je ovom prilikom pozvao na učešće i gospodina Izetbegovića. 

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je zahvalio dr. Azmiju na dolasku u BiH, kao i izraženom angažmanu na širenju istine o genocidu u Srebrenici. Naglasio je svoju podršku organizaciji “Dana sjećanja na Srebrenicu” u Londonu. Između ostalog, kazao je da svijet ne smije zaboraviti Srebrenicu i njenu patnju, te da organizacija ovakvih dana sjećanja ima veliki značaj u tom kontekstu.

Na sastanku je razgovarano i o aktuelnom političkom trenutku u regionu i Evropi, te o različitim mugućnostima saradnje.

(Vijesti.ba)

Suljagić: Zakon o pravima povratnika je historijski dokument

imageEmir Suljagić

SARAJEVO - Koordinator Koalicije "Prvi mart" Emir Suljagić kazao je novinarima nakon što su zastupnici Skupštine Kantona Sarajevo na današnjoj sjednici usvojili Zakon o pravima osoba koja se iz Kantona Sarajevo vraćaja u mjesta prijeratnog prebivališta, da je ovo historijski dokument.

"Ovim dokumentom su obuhvaćena sva prava svih onih koje se vrate na svoje prijeratno prebivalište od prava na penziju do boračke pomoći, zdravstvene zaštite kao i prava studenata na stipendije što dosad nije bio slučaj", pojasnio je Suljagić.

Radi se, kazao je, o cijelom nizu prava po svakom osnovu što je obuhvaćeno ovim zakonom zbog čega je ovo historijski dokument te je ocijenio da ovaj dan može biti "početak zakonske integracije cijele BiH i stvaranje jedinstvenog pravnog zakonskog prostora u ovoj zemlji".

S praktičnog stajališta, Koaliciji "Prvi mart, koja je radila na izradi zakona, ovo "daje krila", a Suljagić je najavio da će zatražiti usvajanje ovakvog zakona i na nivou Zeničko-dobojskog kantona, Tuzlanskog, Posavskog, Unsko-sanskog te Bosansko-podrinjskog kantona.

"Na kraju svega ovaj zakon ne predviđa povećanje budžeta zbog čega neće biti ni ugroženo kreditiranje iz Međunarodnog monetarnog fonada (MMF)", istaknuo je Suljagić.

(FENA)

Majke Srebrenice pozdravljaju Zakon o pravima povratnika

imageKada Hotić

SARAJEVO - Srebreničke majke pozdravile su danas donošenje Zakona o pravima osoba koja se iz Kantona Sarajevo vraćaju u mjesta prijeratnog prebivališta, izvještava novinar agencije Anadolija (AA). Naime, zastupnici Skupštine Kantona Sarajevo su na današnjoj ...

... sjednici po hitnom postupku jednoglasno usvojili Zakon o pravima osoba koja se iz Kantona Sarajevo vraćaju u mjesta prijeratnog prebivališta, a u cilju efikasnijeg provođenja Aneksa VII.

''To je izuzetno pozitivno i sigurno će pomoći masovnijem povratku Bošnjaka u RS. Mnogi se nisu mogli vratiti u Republiku Srpsku (RS) jer su tamo građani drugog reda i nemaju nikakva prava. Neprihvatljivo je bilo da gube prava koja su stekli u Federaciji BiH, uključujući i, primjerice, adekvatnu zdravstvenu zaštitu, što je posebice važno starijima. Ovo će sigurno pomoći povratku. Pogotovo ako i drugi kantoni i Federacija BiH usvoje slične zakone'', kazala je za agenciju Anadolija Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja ''Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa''.

Usvajanje ovog zakonskog rješenja pozdravila je i Koalicija ''Prvi mart''.

''Posebno važnim želimo istaći da su integralni dio izrade i zagovaranja Zakona bili aktivisti građanske koalicije „Prvi mart“ u saradnji sa Ministarstvom za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice, te Vladom Kantona Sarajevo. Ovaj Zakon sadrži jasne upute i procedure primjene, te u sebi sadrži ranije odredbe privremenih odluka Skupštine Kantona Sarajevo, čime je zapravo utvrdio prava povratnika kao trajno zaštićenu kategoriju. Građanska koalicija „Prvi mart“ će izvršiti i prilagodbu usvojenog Zakona, te isti dostaviti drugim zainteresiranim kantonima, kako bi se ovim propisima obuhvatili svi povratnici u RS'', saopćeno je iz Koalicije ''Prvi mart''.

Pozvali su i ostale kantonalne i federalne vlasti da krenu putem ka efikasnijem provođenju Aneksa VII Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je krenula Vlada Kantona Sarajevo, te riješe prava povratnika u što skorijem periodu.

''Ovom prilikom najavljujemo da ćemo nastaviti sa zagovaranjem novih zakonskih rješenja, prvo u Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu, a potom u ostalim kantonima te na razini entiteta Federacije BiH. Koalicija će nastaviti raditi na osiguranju zaštite ljudskih prava, te stvaranju uslova za olakšanu registraciju povratnika i prognanih sa prostora entiteta RS, borbi protiv diskriminacije povratnika, te ostvarivanju građanskih i političkih sloboda za povratničku zajednicu u RS-u'', istaknuto je.

Usvojenim Zakonom regulirano je da osobe koje su imale status raseljenih osoba u Kantonu Sarajevo po povratku u mjesto prijeratnog prebivališta u Republiku Srpsku i Brčko Distrikt mogu ostvariti određena prava po osnovu socijalne zaštite, zaštite porodice s djecom, boračko-invalidske zaštite i zdravstvene zaštite u onom kapacitetu u kojem su ih ostvarivali u KS-u, što u osnovi ima za posljedicu štetne društvene interese.

Kako je rečeno danas, radi se o elementarnim, egzistencijalnim pitanjima, čije rješavanje ima karakter neodložne potrebe rješavanja tih problema, a što će s aspekta društvenog interesa značajno unaprijediti održivost procesa povratka, ocijenjeno je potrebnim da se predmetni zakon donese po hitnom postupku.


(Vijesti.ba/AA)

Formalno i pravno imamo predsjednika FBiH

imageŽivko Budimir

SARAJEVO - Potpredsjednici Federacije BiH poslove predsjednika Federacije BiH mogu preuzeti samo onda kada je predsjednik smijenjen.

Ovo je u izjavi za Agenciju Fena kazao sekretar Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Izmir Hadžiavdić te dodao da je novonastala situacija zatekla sve.

- Mi još  formalno i pravno imamo predsjednika FBiH Živka Budimira, ali je njegova sloboda ograničena i on nije u stanju da normalno radi i djeluje. Međutim, niko ga nije smijenio i on je još predsjednik FBiH - kazao je Hadžiavdić.

Dodao je da Parlament FBiH, odnosno, oba doma dvotrećinskom većinom mogu tražiti od Ustavnog suda FBiH smjenu Živka Budimira.

- Pitanje je hoće li ga Ustavni sud smijeniti, a Parlament FBiH to može zatražiti u ovom trenutku - rekao je.

Potvrdio je da su danas vođeni razgovori o ovom pitanju unutar Kluba Hrvata u Domu naroda FBiH, ali smatra da se ništa neće poduzimati dok ne prođu prvomajski praznici.

(FENA)

Burton čestitao Nikšiću na usvajanju Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju

imageFletcher Burton

SARAJEVO - Premijer Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić, sa saradnicima, primio je danas u sjedištu Federalne vlade u Sarajevu šefa Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini ambasadora Fletchera Burtona, saopćeno je iz Vladinog ureda za odnose s javnošću.

Burton je čestitao premijeru na usvajanju Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata i izrazio zahvalnost za njegovu političku hrabrost u borbi da se ovaj zakon usvoji, navodeći da  je pratio proces donošenja ovog značajnog akta.

Premijer je naveo da su građani tek sada shvatili koliko je donošenje ovog zakona bilo važno za fiskalnu stabilnost FBiH, jer bi bez njega plaće oko 7.000 budžetskih korisnika i isplate 380 hiljada redovnih penzija došle u pitanje.  

Smanjenje velikih razlika između redovnih i povoljnijih penzija se po mišljenju premijera, sa ili bez MMF-a, moralo uraditi, ali na ovaj način se, poštujući obećanja data predstavnicima međunarodnih institucija, izgradio i kredibilitet Vlade FBiH u ispunjavanju preuzetih obaveza, te steklo i značajno iskustvo koje se može primijeniti u pripremi i donošenju zakonskih rješenja u budućnosti.

- Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, nastao i kao plod kompromisa, nije idealno, ali jeste pravednije rješenje od onoga što smo do tada imali - rekao je premijer.

Tokom sastanka, Burton se interesirao o mogućem razvoju događaja vezano za obavljanje funkcije predsjednika Federacije BiH Živka Budimira i nastavak rada njegovog kabineta, s obzirom na događaje od proteklog vikenda, nakon čega ga je premijer upoznao s ustavno-pravno mogućim rješenjima.

Burton je upoznao premijera o procesu reorganizacije cijelog OSCE-a, u čijem će okviru do obilježavanja 20. godišnjice sklapanja Dejtonskog sporazuma, konsolidirati svoje prisustvo na terenu.

Također je istakao da su budžeti iz sjedišta organizacije u Beču znatno manji, pa se moralo pristupiti reduciranju broja zaposlenih u BiH, kako u Sarajevu, tako i u 14 terenskih ureda.

(FENA)

BiH povlači treću tranšu stand by aranžmana

imageSjednica Vijeća ministara

SARAJEVO - Vijeće ministara BiH je na današnjoj sjednici donijelo Odluku o povlačenju treće tranše IV. stand by-aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom i ovlastilo Ministarstvo financija i trezora da izda promissory-notu u protuvrijednosti od 33,82 miliona specijalnih ...

...  prava vučenja - SDR (oko 80 miliona KM).

Od ovih sredstava, dvije trećine alocirano je za proračun Federacije BiH i jedna trećina za proračun Republike Srpske.

Uplata ostalih tranši podliježe kvartalnom pregledu MMF-a i bit će odobravana u zavisnosti kako Bosna i Hercegovina bude ispunjavala preuzete obveze, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.


(Vijesti.ba/Fena)

 

 

29.04.2013.

POVRATNICI IMAJU ISTA PRAVA I AKO SE PRIJAVE NA MJESTO PRIJERATNOG STANOVANjA

Povratnici imaju ista prava i ako se prijave na mjesto prijeratnog stanovanja

imageFoto:

SARAJEVO - Zastupnici Skupštine Kantona Sarajevo na današnjoj sjednici jednoglasno su usvojili Zakon o pravima osoba koja se iz Kantona Sarajevo vraćaju u mjesta prijeratnog prebivališta, po hitnom postupku.

Ovim zakonom regulirano je da osobe koje su imale status raseljenih osoba u Kantonu Sarajevo po povratku u mjesto prijeratnog prebivališta u Republiku Srpsku i Brčko Distrikt mogu ostvariti određena prava po osnovu socijalne zaštite, zaštite porodice s djecom, boračko-invalidske zaštite i zdravstvene zaštite u onom kapacitetu u kojem su ih ostvarivali u KS-u, što u osnovi ima za posljedicu štetne društvene interese.

- Želeći, u okvirima svoje nadležnosti, doprinijeti efikasnom provođenju Anexa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, a uvažavajući stvarne potrebe osoba koja se vraćaju u svoja prijeratna prebivališta ovo ministarstvo je u saradnji s Ministarstvom za boračka pitanja i Ministarstvom zdravstva pristupilo izradi teksta ovog zakona - kazao je resorni ministar Muamer Bandić.

Kako je rečeno danas, radi se o elementarnim, egzistencijalnim pitanjima, čije rješavanje ima karakter neodložne potrebe rješavanja tih problema, a što će s aspekta društvenog interesa značajno unaprijediti održivost procesa povratka, ocijenjeno je potrebnim da se predmetni zakon donese po hitnom postupku.

Reguliranjem ovih prava osigurao bi se nastavak i mogućnost ostvarivanja prava iz ovog zakona, osobama koje trenutno borave ili su boravile u Kantonu Sarajevo i nakon povratka u mjesta prijeratnog prebivališta u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu.

Naime, u toku boravka u Kantonu Sarajevo, osobe koje su imale status raseljenih su velikim dijelom ostvarivale prava iz socijalne zaštite, zaštite porodice s djecom, zdravstvene zaštite, te prava iz boračko- invalidske zaštite. Povratkom u mjesto prijeratnog prebivališta i gubitkom statusa raseljene osobe njima prestaje mogućnost ostvarivanja određenih prava u Kantonu Sarajevu, a ta prava zbog različitosti propisa ne mogu ostvariti u mjestu prijeratnog prebivališta.

Iz tog razloga učestala je pojava odjavljivanja prebivališta ovih osoba i njihova prijava na područje Kantona Sarajevo.

Zastupnici su pohvalili ovaj zakon,  ističući da će zakon punu snagu doživjeti ako se u potpunosti implementira i ne ostane "mrtvo slovo na papiru".

(FENA)

Sada nije vrijeme za nezavisnost RS

imageNebojša Radmanović

BANJALUKA - Predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović rekao je da u ovom momentu nema potvrde da bi značajniji broj zemalja mogao da prizna Republiku Srpsku ako bi ona proglasila nezavisnost, zbog čega u to "ne treba ići".

"Moja je lična procjena da to ne treba raditi u ovom momentu, osim ako ne budemo žestoko pritisnuti zahtjevima za centralizaciju, pa da taj čin bude naš odgovor", rekao je Radmanović.

On je za sutrašnji "Pres Republike Srpske" istakao da je pričom o deklaraciji Narodne skupštine Republike Srpske htio da podsjeti sve političare, a naročito bošnjačke, a i građane da se sa Republikom Srpskom niko ne može igrati.

"Nema mjesta nikakvim pričama jer postoji stav parlamenta, a ne nekog pojedinca. To je izazvalo buru kod onih koji sve što mi radimo shvataju kao put ka odvajanju, a evo i njih da podsjetim da Povelja UN daje narodima pravo na samoopredjeljenje i to pravo se Srbima u BiH ne može uzeti", istakao je Radmanović, negirajući da je prijetio otcjepljenjem.

On je rekao da se ne mogu dovesti u ravan Kosovo i Srpska."Međunarodna zajednica koja ovde kroji granice vijekovima opredijelila se da ovo uradi sa Kosovom i Metohijom, iako ustavnopravni položaj južne pokrajine u Srbiji nije ni blizu onoga što Republika Srpska ima u BiH. Međutim, sve velike zapadne sile su se opredijelile da priznaju Kosovo, što ne bi bio slučaj sa Republikom Srpskom", pojasnio je Radmanović.

Odgovarajući na pitanje koliko je jak pritisak za centralizaciju, koji može proizvesti odgovor Srpske, on je rekao da pritisak stalno postoji. "Ali on nije opasan ako smo mi u Republici Srpskoj jedinstveni da očuvamo autonomiju koju imamo. A, to jedinstvo uglavnom postoji", naglasio je Radmanović.

On je negirao da njegovi i stavovi predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika o budućnosti BiH nisu isti.

"Postoji budućnost BiH ukoliko se u njoj osjećamo ravnopravno i niko nikog ne napada. To je i Dodikov stav. I obrnuto. Ukoliko nas napadaju, hoće veću centralizaciju, da vladaju ovim prostorom, onda smo mi spremni da idemo do otcjepljenja. Samo Dodik to kaže direktnije i jače, bez obrazloženja", naglasio je Radmanović.

Komentarišući dogovor Beograda i Prištine, on je rekao da je "ovo što je urađeno dobar put". "Parlament Srbije je pokazao, sa impozantnom većinom, da je taj put dobar. Ali, u svemu tome se ne smiju zaboraviti interesi Srba na Kosovu", dodao je Radmanović.

Govoreći o posjeti članova Predsjedništva BiH Beogradu, on je rekao da je bošnjački član Bakir Izetbegović zloupotrijebio dobronamjernost domaćina netačnim ocjenama na konferenciji za novinare, koje je iznio i na sastanku sa predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem.

On je podsjetio da je intervju predsjednika Nikolića za BHT1 "digao puno buke". "Ako je on rekao da nas smatra Bosancima, to nisam shvatio kao uvredu Srbima. On sam zna da ovde žive Srbi", naveo je Radmanović.

Govoreći o izjavi predsjednika Vlade Srbije Ivice Dačića o pritiscima na Srpsku, on je rekao da misli da je ta izjava imala naglasak na podršci Srpskoj, a ne da će biti veći pritisak. "Želio je reći da će Srbija da vodi više računa o Srpskoj", dodao je Radmanović.

Komentarišući hapšenje predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, Radmanović je rekao da je nedopustiv spektakularni upad u Predsjedništvo BiH sa kamerama.

"Šest godina tražim da se predsjednik FBiH iseli iz našeg objekta, ali ne uspijevam. Nemam ni podršku druga dva člana. Spektakularni upad u Predsjedništvo sa kamerama je nedopustiv. Mogli su da ga uhapse gdje god hoće, a ne tamo gdje primamo najznačajnije ljude", rekao je Radmanović.


(Vijesti.ba/Srna)

Pet osoba povrijeđeno na utakmici Novi Pazar - Partizan

imageFoto: Anadolija
*******************

Tokom fudbalske utakmice Superlige Srbije Novi Pazar- Partizan, najmanje pet lica je povrijeđeno u incidentima koji su se desili na tribinama, javio je novinar agencije Anadolija. Incidenti su počeli nakon što glavni sudija nije dosudio prekršaj za igrače Novog Pazara ...

... i pošto su navijači Partizana, njih oko 200, pristigli iz svih dijelova Srbije, počeli s uzvikivanjem „Nož žica Srebrenica“.

Utakmica 25. kola prve lige Srbije, koja je završena rezultatom 0:0, dva puta je prekidana. Navijači novopazarskih 'plavih', su uz zvižduke i negodovanje, bacajući plastične flaše, stolice i razne predmete u teren protestovali protiv odluke glavnog sudije, koji za domaći tim nije dosudio prekršaj.



Sudija je za sličnu situaciju nekoliko trenutaka prije prekršaj dosudio za fudbalere Partizana.

Poslije prekida od pet minuta, utakmica je nastavljena, međutim pomoćni sudija pogođen je predmetom iz publike. Meč je nastavljen nakon što je izrečeno posljednje upozorenje da utakmica može biti prekinuta.

Zahvaljujući brzoj i jakoj reakciji velikog broja policajaca i pripadnika žandarmerije s opremom za razbijanje demonstracija, na utakmici nije došlo do većih incidenata i sukobljavanja publike i navijača.

Nakon skandiranja "Nož žica Srebrenica“, "Ratko Mladić“ i "Svaki Turčin svaka bula zna da je Miloš srpski sin ubio Murata“, počela je razmjena kamenica domaćih navijača i navijača Partizana koji su bili ograđeni na zapadnoj tribini stadiona.

Većina prisutnih, oko pet hiljada, na nacionalističko skandiranje "Grobara“ odgovaralo je sa "Ovo je Sandžak“, "Prodali ste Kosovo“, "Gay parada ponos Beograda“.

Nekoliko navijača Partizana i gledalaca utakmice na zapadnoj tribini pogođeno je kamenicom u glavu i oni su vozilom hitne pomoći prebačeni u Zdravstveni centar.

Najbrojnije navijačke grupe FK Novi Pazar "Torcida Sandžak“ i „Ekstremi“ bojkotovali su upravu i nisu bili u svom "kopu“, a sjeverna tribina gradskog stadiona je bila prazna.

Većina gledalaca, skandirajući "Uprava napolje“, izrazila je neslaganje s rukovodstvom novopazarskih 'plavih', tima koji je prije dvije godine po prvi put ušao u najviši rang takmičenja u Srbiji.

Vijesti.ba - Pet osoba povrijeđeno na utakmici Novi Pazar - Partizan

(Vijesti.ba/AA)

Bogičević: Sve što je rekao Adilović je istina

29.04.2013.

Bogičević: Sve što je rekao Adilović je istina

Stoper Plavih potvrdio Adilovićeve riječi

*****************************

Piše: A. Beganović

****
Veliku prašinu u bosanskohercegovačkoj javnosti donijela je izjava napadača Željezničara Eldina Adilovića kako je napadač Borca Nemanja Bilbija fudbalerima Plavih psovao balijsku majku.

Adilović je danas u razgovoru za naš portal ponovo potvrdio svoje riječi, dok je Bilbija optužio Adilovića da ne govori istinu.

U kompletnu priču se uključio i stoper Željezničara Jadranko Bogičević, koji je za SportSport.ba potvrdio da je Bilbija izrekao psovke, te je istakao da je morao reagovati nakon izrečenih neistina od strane napadača Borca.

"Nakon susreta u Banjoj Luci bio sam razočaran ponašanjem nekadašnjeg kapitena mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine Nemanje Bilbije i mislim da takve osobe, pa kakav igrački kvalitet imale, ne zaslužuju da nose dres s državnim grbom", za SportSport,ba kaže stoper Željezničara Jadranko Bogičević i citira riječi Bilbije:

"J.... li vam majku balijsku, a ti si najveći balija među njima".

"Nisam htio dizati prašinu nakon susreta jer uvijek čovjek mora uzeti u obzir i činjenicu da se radi o utakmici, te da su tada glave vruće. Međutim, danas kada sam vidio da on demantuje Adilovića i da laže bosanskohercegovačku javnost, morao sam reagirati. Sve što je rekao Adilović je istina. To de desilo kod jednog prekida, a to vam mogu potvrditi Kerla i Čolić, pa i igrači Borca, koji ustvari znaju da se radi o problematičnom dečku", zaključuje Bogičević.             

 

 

29.04.2013.

ZLOČINCI DJEČACIMA PUCALI U GLAVU I DOBILI MANjE KAZNE

Apelaciono vijeće Suda BiH izreklo presude
Zločinci dječacima pucali u glavu i dobili manje kazne 
FOTO: Arhiva
Zločinci dječacima pucali u glavu i dobili manje kazne

Apelacijsko vijeće Suda BiH izreklo je u petak pravosnažne presude u slučaju Franc Kos i drugi, a za zločine počinjene tokom rata u Srebrenici.

Svih pet osuđenika dobili su niže kazne u odnosu na prvostepene. Tako je Kosu sa 40 godina kazna zatvora smanjena na 35, Stanko Kojić je prvostepenom presudom osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od 43 godine, a sada mu je kazna smanjena na 32 godine, Vlastimir Golijanin je prvobitno bio osuđen na 19 godina zatvora, a sada mu je kazna preinačena u 15-godišnju, a Zoranu Goronji je kazna sa 40 smanjena na 30 godina.

Optuženi su da su kao pripadnici 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, zajedno sa drugim jedinicama VRS i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, vršili progon civilnog bošnjačkog stanovništva zaštićene zone UN-a Srebrenice na nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi, lišavanjem drugih osoba života.

U julu 1995. godine optuženi su izveli prvi napad na zaštićenu zonu UN-a Srebrenicu po naredbi komandanta 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske RS-a, a onda je uslijedio progon stanovništva bošnjačke nacionalnosti.

Kos i ostali su 16. jula 1995. godine zajedno sa još nekim pripadnicima 10. diverzantskog odreda likvidirali najmanje 800 muškaraca Bošnjaka starosne dobi od 18 do 60 godina na farmi Branjevo. Radi se o muškarcima koji su zarobljeni u enklavi Srebrenica.

Tokom strijeljanja neki od ubijenih su imali poveze na očima i rukama. Kako bi se uvjerili da niko nije preživio Franc Kos i Stanko Kojić su još jednom prilazili strijeljanima i pucali im u glave.

Ovaj zločin su ipak uspjela preživjeti dvojica muškaraca.

Kos i drugi su bili učesnici široko rasprostranjenog sistematičnog napada usmjerenog protiv bošnjačkog stanovništva, a u sklopu kojeg je 40.000 bošnjačkih civila raseljeno iz enklave Srebrenica. Tokom jula 1995. godine najmanje 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka je pogubljeno.

Sud BiH još uvijek nije zvanično saopćio pravosnažnu presudu u slučaju Kos i ostali.

***********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////

Kriminal i korupcija obilježili karijeru Živka Budimira
Sve afere osramoćenog HVO generala i političara
Budimir: Ključni saradnik SDA i Lijanovića
FOTO:
Sve afere osramoćenog HVO generala i političara

Oslobađanje osuđenih kriminalaca za novac, zbog čega je uhapšen te će naredni mjesec provesti u pritvoru, samo je jedan od “grijeha” za koje bi pred bh. pravosudnim organima morao odgovarati predsjednik Federacije BiH Živko Budimir.

Naime, prema višemjesečnom istraživanju našeg lista, Budimirovi prsti upetljani su u niz mnogo težih afera, kriminalnih pothvata na račun državnog novca, i to uglavnom zajedno sa svojim političkim pokroviteljima iz Stranke demokratske akcije te braćom Lijanović!

Nezakonit rad ovog političara, bivšeg generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO), veže se uz slučajeve „Razvojna banka FBiH“, zatim dodjelu potvrda lažnim vojnim penzionerima, zloupotrebu položaja pri trošenju budžetskog novca te pokušaje namještanja tendera za nabavku limuzine vrednije od 100.000 KM.

Istražna komisija

O skandaloznim odlukama, sumnjivim sastancima, brojnim nezakonitostima koje je Budimir počinio otkako je zasjeo u fotelju čelnog čovjeka FBiH s nešto više od 1.000 glasova, ali i ranije, „Dnevni avaz“ izvještavao je bh. javnost mjesecima. 

Jednu od prvih velikih optužbi na račun predsjednika FBiH iznio je prije nekoliko mjeseci direktor Razvojne banke FBiH Ramiz Džaferović, koji je na sjednici Skupštine banke, osim ministara u Vladi FBiH Jerka Ivankovića Lijanovića i Adila Osmanovića iz SDA, optužio i Budimira da je vršio politički pritisak na njega da dodijeli kredit firmi „Virtex“ iz Posušja.

Budimir je to čak i priznao članovima istražne komisije Federalnog parlamenta, kao i to da je slao poruke Džaferoviću i urgirao za svog rođaka, vlasnika „Virtexa“. Podsjetimo, ovim predmetom već nekoliko mjeseci bavi se i Kantonalno tužilaštvo Sarajevo te nije isključeno da uskoro budu donesene konkretne tužilačke odluke.

Postoje i brojni dokazi i iskazi svjedoka da je Budimir učestvovao u nelegalnim radnjama, odnosno da je potpisivao rješenja za povoljne penzije mimo zakona.

Podsjetimo, naš list je nedavno dokumentirao da je Budimir još 16. januara 2008. godine potpisao izjavu u svojstvu generalpukovnika kojom je, pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću, za Veselka Sabljića potvrdio da je bio zapovjednik „vojarne PPN Gavran 2“ od 10. oktobra 1993. do 31. novembra 1994. godine. Revizorski tim Ministarstva za pitanja boraca FBiH tokom provjera, međutim, otkrio je da tzv. vojarna PPN Gavran 2 uopće nije ni postojala! Slično je Budimir postupio i kada je krivotvoreni dopis iz Centrale SDA u kojem se blati kandidat za sudiju Ustavnog suda FBiH Šahbaz Džihanović prihvatio i poslao institucijama, iako je bio potpisan mrtav čovjek.

Ruska veza

Posebno zanimljivi bili su Budimirovi poslovi s naftom i namjenskom industrijom. Istraživanje „Avaza“ pokazalo je da je Budimir u nekoliko navrata održao misteriozne sastanke s ruskim naftnim divom “Zarubežnjeftom”. Prema pouzdanim informacijama, rusku vezu činili su i kadrovi SDA te bošnjački tajkuni bliski ovoj stranci.

Bivši oficir KOS-a Enver Mujezinović nakon sastanka s Budimirom


Šta će Budimir u namjenskoj industriji, možda će pokazati neke druge istrage. Indikativno je, pak, da do danas, naprimjer, nisu poznati svi detalji o nedavnoj posjeti češke kompanije za namjensku industriju „Eksplozija“, čiju je delegaciju prilikom posjete predsjedniku FBiH pratio bivši KOS-ovac Enver Mujezinović.

Tražio da se provede namješten tender

Bijes bh. javnosti izazvala je nedavna informacija da je Budimir u rentakaru unajmio  luksuznu limuzinu Hyundai Equus V8. Nakon što je određeno vrijeme koristio limuzinu o državnom trošku te skoro svakodnevno putovao na relaciji Mostar - Sarajevo, Budimir se obratio Službi za zajedničke poslove za nabavku navedenog vozila tražeći da se na tenderu kupi baš to vozilo!

*************************************
/////////////////////////////////////////////////////////////////////
Ubica je nakon svega jednostavno odšetao
U Beogradu likvidiran brat vođe "zemunskog klana"
FOTO: Blic
U Beogradu likvidiran brat vođe "zemunskog klana"

Ubica je nakon svega hladnokrvno odšetao
U centru Beograda likvidiran brat vođe "zemunskog klana"
Prema neslužbenim informacijama, za sada nepoznata osoba prišla je Nikoli Bojoviću u Ulici carice Milice u centru Beograda te mu u potiljak ispalila metak.
Nakon što je pao, počinitelj je u njega ispalio još nekoliko metaka, piše Blic.  Nikola Bojović brat je jednog od vođa "zemunskog klana" Luke Bojovića.
Kako su rekli u beogradskoj hitnoj pomoći, Bojović je zadobio prostrijelne rane glave, grudnog koša, trbuha i podlaktice.
Inače, Luka Bojović se posljednjih 15 mjeseci nalazi u zatvoru u Madridu u kojem čeka izručenje Srbiji gdje je osumnjičen za više ubojstava.

Prema neslužbenim informacijama, za sada nepoznata osoba prišla je Nikoli Bojoviću u Ulici carice Milice u centru Beograda te mu u potiljak ispalila metak.

Nakon što je pao, počinitelj je u njega ispalio još nekoliko metaka, piše Blic.  Nikola Bojović brat je jednog od vođa "zemunskog klana" Luke Bojovića.

Kako su rekli u beogradskoj hitnoj pomoći, Bojović je zadobio prostrijelne rane glave, grudnog koša, trbuha i podlaktice.

I predsjednik Vlade Srbije i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić potvrdio je da je brat jednog od vođa zemunskog klana Luke Bojovića, Nikola Bojović, ubijen jutros u centru Beograda.

 

Dačić je novinarima izjavio da je na mjestu ubistva pronađeno 15 čaura i da policija i dalje vrši uviđaj, prenosi Tanjug.

Policija će, prema njegovim riječima, nastaviti da utvrđuje motive i vidjeće se da li na osnovu tragova na licu mjesta može da se identifikuje ubica.

Inače, Luka Bojović se posljednjih 15 mjeseci nalazi u zatvoru u Madridu u kojem čeka izručenje Srbiji gdje je osumnjičen za više ubojstava.

 

 

29.04.2013.

ZBIJANjE REDOVA POLITIČKE MAFIJE

Slučaj Budimir: Poludržavni udar

Zbijanje redova političke mafije

 
Photo: seebiz.net

Ne bih bio rezolutan kao neki, pa ustvrdio da „slučajnost ne postoji“, ali je hapšenje Budimira baš u ovom trenutku, kada je za razrješenje krize vlasti u Federaciji to ostao praktično jedini način, izuzev njegove fizičke likvidacije, ovo definitivno malo previše slučajnosti. Štaviše, trovanje gljivama ludarama, smrt od ugriza poskoka ili samoubistvo skokom sa Starog mosta, u noćnim satima, bez svjedoka, a zbog neuzvraćene mu ljubavi Zlatka Lagumdžije, zvučali bi uvjerljivije

U državama u vlasništvu mafije (odnosno, koje su ispunile onaj obrazac „Sve države imaju svoju mafiju, samo naša mafija ima svoju državu“) ili u kojima je mafija toliko jaka da pod svojom kontrolom drži policijsko-pravosudni aparat ili bar njegove dijelove, povremeno se, radi skrivanja te činjenice od javnosti, odnosno, održanja privida postojanja normalne države i njenog funkcionisanja, u dogovoru između mafije i korumpiranog aparata, organizuju spektakularne akcije hapšenja sitnih vojnika mafije ili egzekucija pokojeg oficira koji se otrgao kontroli ili grupe koja je precijenila svoj značaj, pa su joj apetiti počeli iritirati nekog od bosova, čiju je teritoriju počela ugrožavati.

GANG OF FOUR I POLUDRŽAVNI UDAR

Hapšenje predsjednika Federacije BiH, Živka Budimira, pod optužbom da je primao mito za potpisivanje amnestije teških kriminalaca i zločinaca (kojima pinkoidni novinari imbecilno tepaju: „žestoki momci“), ima, po svemu sudeći, sve elemente gorepomenutog obrasca. Plus jedan dodatni: Kad je država u posjedu mafije, onda unutarmafijaški obračuni mogu imati elemente državnog udara.

Bez obzira kakav epilog bude hapšenja predsjednika Federacije BiH, dokaže li se da je zaista primao mito za pomilovanja teških kriminalaca ili sud njegovu sklonost ginisovski masovnom štancanju pomilovanja prihvati tek kao ekstremni oblik čovjekoljublja ili vjerskog fanatizma (čudni su putevi Gospodnji, mada bi, bez sumnje, bilo zanimljivo čuti da je pomilovanje za Mirsu Švicarca, Generalu, u amanet ostavila Gospa Međugorska), u javnosti, ili bar njenom dijelu koji sa lokalnim političkim moćnicima nije srastao egzistencijalnom pupkovinom i još uvijek ima nepraktičnu sklonost da više vjeruje svojim očima nego tuđim riječima, ostaće dilema: da li je čitav skandal tek izgovor za državni udar. (Ili bi, s obzirom da se akcija sprovodi tek na polovini bh. teritorija, trebalo reći – poludržavni?)

Photo: www.radiosarajevo.ba

Živko Budimir, naime, već mjesecima je posljednja ali nepremostiva prepreka, uspostavljanja potpune kontrole nad legalnim tokovima života u Federaciji BiH (odnosno, da budemo precizniji – nad budžetom i novcem javnih preduzeća), od strane tzv. Četvorke, a koja se ni u dosadašnjim pokušajima dolaska do vlasti nije pretjerano obazirala na zakone, pa je morao reagovati čak i Ustavni sud, poništavajući tekovine „revolucionarnog nasilja“ i političkog banditizma.

Ne bih bio rezolutan, kao neki, pa ustvrdio da „slučajnost ne postoji“, ali je hapšenje Budimira baš u ovom trenutku, kada je za razrješenje krize vlasti u Federaciji to ostao praktično jedini način, izuzev njegove fizičke likvidacije, ovo definitivno malo previše slučajnosti. Štaviše, trovanje gljivama ludarama, smrt od ugriza poskoka ili samoubistvo skokom sa Starog mosta, u noćnim satima, bez svjedoka, a zbog neuzvraćene mu ljubavi Zlatka Lagumdžije, zvučali bi uvjerljivije.

KO UKRADE PAR HILJADA TAJ JE LOPOV, A KO UKRADE PAR DESETINA MILIONA TAJ JE SPOSOBAN

Medijsko spinovanje („Naručeno ili ne – pitanje je sad“, rekao bi Shakespeare), koje javnosti čitavu stvar pokušava predstaviti kao početak ovdašnje borbe protiv kriminalaca iz političkog establišmenta i kao konačno hvatanje jedne „krupne ribe“ je potpuno neuvjerljivo.

Nije to, naime, početak ničega. Nažalost. Nepopravljivi optimisti koji u ovome vide čak i poruku Dodiku (kao „ti si sljedeći“) su u teškoj zabludi. Uostalom, nema par dana kako je, zbog zastare, propala još jedna od 1864 tužbe protiv Dodikovog intimusa, a odskora i najboljeg prijatelja Zlatka Lagumdžije, predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića – a od kojih svaka, Budimira i ono što mu se stavlja u inkriminaciju, pretvara u kokošara (naime, imajući u vidu samo neskriveni dio imovine kojom raspolažu lideri najmoćnijih partija u državi, a koja se kreće od nekoliko miliona, do nekoliko desetina miliona, spominjanje Budimirovog uzimanja po par hiljada maraka za amnestije, zvuči više kao vic. Ili kao epizoda Mućki u kojoj Del i Rodni, nakon što su odgledali dokumentarac  o Ronnie Biggsu i „Velikoj pljački vlaka“ pokušavaju opljačkati kasicu prasicu ujaka Alberta. Pa nije ni čudo što je General naštancao toliko pomilovanja. Sa tako lošim menadžerom i cjenovnikom, trebala bi mu 74 života da nagrabi koliko ozbiljni igrači, koji su mu napakovali ovu aferu, imaju već sada.)

U prostoru kome je davno uspostavljena dijagnoza akutne amnezije, besmisleno je ukazivati da je ovo, po svim parametrima, tek jedan u nizu politički naručenih procesa u kojima su se oni koji su imali uticaja na tužilaštva, obračunavali sa svojim političkim protivnicima. Pri čemu su, da se razumijemo, optužbe, najvjerovatnije, bile na mjestu, samo što ih je bilo besmisleno sagledavati u svjetlu borbe protiv kriminala. Pravosuđe je tu bilo tek sofisticirano oružje za unutarmafijaške obračune zavađenih „familija“ i disciplinovanje odmetnutih „sinova“.

Fotomontaža: E Che

A – da se vratimo na Budimira - ne radi se ni o hvatanju „krupne ribe“, kako to izgleda kad informacije primaš u intelektualnom plićaku.

Živko Budimir nije nikakva krupna, nego krajnje sitna riba, koja se sticajem okolnosti (odnosno političkih vratolomija Zlatka Lagumdžije, koji ga je, umjesto da ga vrati u politički plićak u kome ga je uhvatio, ubacio u svoj eksperimentalni koalicioni akvarijum) našla na visokom položaju, a koju je imbecilnost ustavnih rješenja dovela u poziciju moći nesrazmjerne sa njegovim objektivnim političkim značajem. I samo zbog toga – što je sitan - je i uhapšen. I to na ovaj televizijsko-operetni način.

KAD PIRANA NAPUSTI JATO

Živko Budimir je, naime, ne računajući juče formiranu strančicu, usamljeni jahač (ili “usamljeni bandit”, ako se pokažu istiniti navodi tužbe). Bez infrastrukture kojom bi mogao fizički(!) zaprijetiti državi, njenim organima ili građanima ove zemlje, kao što je to, u situaciji kad mu je prijetio sličan scenario – zaprijetio Milorad Dodik. Živko Budimir nema privatnu vojsku, privatnu policiju, privatnu državu u državi, privatne medije, niti fanatične sljedbenike ispranog mozga, da bi mogao poručiti da on ne priznaje ni sud ni tužilaštvo koji hoće da ga procesuiraju i da zaprijeti onima koji pokušaju da ga privedu, izazivanjem krvoprolića i to masovnih razmjera. Da on sve to ima, tužilaštvo BiH ne bi maknulo ni malim prstom, nego bi predmet ustupilo Budimirovom ličnom Specijalnom tužilaštvu, da ga ono odbaci kao neosnovan. A nikom ne bi palo na pamet da ga sprovodi s lisicama na rukama. I to pred “spontano okupljenim” kamerama svih televizija u zemlji.

Čitava stvar je, dakle, najobičnija farsa. Reality show program (ali svakako zanimljiviji od big brother farmi i srodnih kuraca-palaca). U kome se može uživati, ali ni jednog trenutka ne treba zaboraviti da se radi o septičkoj jami, u kojoj nema zalutalih, odnosno, nevinih.

Ovo, dakle, definitivno jeste državni udar. Što potvrđuju i pripreme za preuzimanje vlasti i ekspresno provođenje odluka koje je Budimir do sada blokirao, a da se još uvijek aktuelni predsjednik nije ni kako treba rashladio u pritvorskoj jedinici, niti došao u priliku da se sagne da dohvati sapun.

Pitanje (na koje, nažalost, nikada nećemo dobiti eksplicitan odgovor) je samo da li je ovaj državni udar naručen ili uslovno rečeno “spontan”. Odnosno, radi li se o akciji u kojoj se mafija koja vlada državom oslobađa svog člana koji se otrgao kontroli, da bi mogla nesmetano nastaviti sa pljačkom ili o specifičnom obliku konformizma unutar represivnog aparata države, koji, podilazeći jačem, čitajući mu misli, hapsi ribe koje niti su ajkule niti plivaju u jatu pirana (takve se ne diraju!), nego su po svemu sudeći tek usamljene piranice, sa PTSP-om, koje su umislile da su lososi, pa počele plivati uz maticu.

U RS SVI ODREDA PODRŽAVAJU BORBU PROTIV KRIMINALA I KORUPCIJE - U FEDERACIJI

Organi države hapse Budimira, koji im ne može nauditi, ne predstavlja nikakvu snagu, nema nikakvu moć, izuzev one koja proizilazi iz njegove funkcije i slova zakona. Dakle, koji objektivno, u zemlji koja počiva ne na pravu i demokratiji, nego na hladnoratovskoj ravnoteži sile, nije ništa. Zbog čega je i maknut.

PHOTOMONTAGE: E Che

Najzabavniji dio priče su reakcije političara i medija iz Republike Srpske, koje sublimira komentar u Glasu Srpske, koji počinje patriotskim osvrtom na do juče mrske državne organe: “Bez obzira na Budimira, valja pohvaliti akciju SIPA”, uz dodatak: “Polako će na red doći druge krupne ribe”. I taman se vi počnete osvrtati oko sebe, provjeravajući da li je u pitanju skrivena kamera i pitajući se za mentalno zdravlje režimskih kleronacionalista i kako će na sve to reagovati Gazda, kad slijedi finale: “...koje već godinama plivaju mutnim vodama - Federacije BiH!”.

Urnebesno duhovito, mora se priznati. Kao uostalom i identični osvrti Dodikovih, Čovićevih i Lagumdžijinih partijskih klonova, koji ne shvataju da obilježavajući metu za odstrjel ovih dana, portretiraju, zapravo, i sami sebe i svog gazdu.

Uostalom, cinični narodni mudrac je davno zaključio: Nije lopov ko krade, nego koga uhvate. Mada puna verzija te izreke glasi, zapravo: Nije lopov ko krade, nego ko se zajebava s onima s kojima se ne zajebava, pa ga uhvate.

Nije ovo, dakle, “znak i za sve ostale - da se ne može biti zaštićen zbog samo jedne činjenice – da si na funkciji, državnoj ili stranačkoj, da uživaš imunitet i da možeš raditi što te volja. I da jednom svemu, pa i toj logici, mora doći kraj”. Naprotiv, pouka iz ove priče je pogubna po građane ove zemlje. Ona učvršćuje redove političke mafije, pokazujući da su slijepa vjernost i omerta cijena zaštite, a da će svako onaj ko se odmetne od bande i odbije poslušnost bosovima, prije ili kasnije, biti surovo kažnjen. Ispadanjem sapuna, u najmanju ruku.

***********************************

Velika mala žena

Pohvala Vesni Pešić

 
Photo: FoNet/Božidar Petrović

Želim da napišem ovaj tekst pre nego što neko od nas dvoje ode. Gotovo uvek, neizmerno licemerno govorimo jedno o drugom na sahranama. Sutra nikome nije obećano. Ja hoću da kažem za Vesninog i svog života, da je ona za mene jedna velika žena. Nadasve hrabra. Bistrog uma. Prznica. Ljutko. Skače u oči. Ne da se nikome, ni godinama, kao Ines

Photo: Stock

Vesna Pešić. Vesna, jedno sasvim obično srpsko, i ne samo srpsko ime. Pešić, sada već jedno često srpsko prezime. Kada se spoje u Vesna Pešić dobija se jedna velika žena po onome što je učinila u svom životu i što još uvek čini, na radost mnogih i nažalost, na žalost mnogih. Bio sam kao mladić na nekadašnjem Trgu Marksa i Engelsa, za mlađe, današnji Trg Nikole Pašića, kada su je hapsili na protestu zbog upada Rusa u Čehoslovačku. Tada je imala dvadeset i osam godina.

Mnogo kasnije jurili su je ljuti batinaši na stepenicama koje vode na Brankov (Radičevića) most. Udarali su je po glavi i leđima. Štitila se rukom. Sakrivala. Imala prijatelje i neprijatelje. Iako sitna po telesnoj građi, kada korača i kada govori deluje kao jedna omanja armija. Stajala je pored bradatog Vuka i genijalnog Zorana i bila ravna sa njima. Ulazila u masu. Gubila se u njoj. Dizali su je. Dizala se i sama. I nikada nije pala.

Ona može da pozove i bele i žute listiće. Da mnogima pokaže crvene kartone. Može da kaže da su se neki promenili, zato što je ona svojom promenom uticala na njih. I na kraju sve dođe na njeno. Ona može gotovo sve, jer ima prošlost. Čistu. Ne morate se uvek slagati sa njom, ali je morate poštovati. Vesnu Pešić sam upoznao u noći četvrtog na peti oktobar 2000. godine u Kragujevcu, na mitingu. Bili smo među govornicima te noći kod Krsta. I nikada je kasnije nisam video.

Želim da napišem ovaj tekst pre nego što neko od nas dvoje ode. Gotovo uvek, neizmerno licemerno govorimo jedno o drugom na sahranama. Sutra nikome nije obećano. Ja hoću da kažem za Vesninog i svog života, da je ona za mene jedna velika žena. Nadasve hrabra. Bistrog uma. Prznica. Ljutko. Skače u oči. Ne da se nikome, ni godinama, kao Ines. Sestra moje divne koleginice Stanislave. Koju sam od milja zvao Stale. I kad god vidim Vesnu kao da vidim Stašu i onda joj i nešto malo popustim. Ona može sama, ali mnogi ne mogu bez nje. Ona nije moćna, ona je nadmoćna. Kada se kaže Vesna je izjavila... svi čitaju. Vesna smatra da bi trebalo... svi čitaju. Vesna je uverena da... svi čitaju.

Mnogi se pitaju da li će i u koju stranku ući? A, ona je sama stranka. Velika i moćna. Mnogi bi kod nje. Ona je persona. Ona je institucija.

Mnogo godina unazad pribojavali smo se svih izbora. Samo da ne pobede radikali. Samo da ne pobedi SNS.  Kad oni pobede mi smo totalno propali. I za sve to vreme trpeli smo druge koji su krali, čuvali svoje položaje, a zemlja i narod su ih interesovali kao Alajbegova slama. I sada kada su došli na vlast, Aleksandar Vučić istinski kreće u borbu protiv korupcije i kriminala. Zajedno sa Dačićem učestvuje u potpisivanju sporazuma sa Kosovom. Bori se da Srbija uđe u Evropsku uniju. Pa, ko se tu promenio nabolje? Mi ili oni, ili svi zajedno? Menjaju se godišnja doba. Menja se plima i oseka. Samo se tupavi ljudi ne menjaju.

Photo: Tanjug

Vesna Pešić se svrstava u sam vrh žena koje su obeležile srpsku istoriju.

Kada nekome ne mogu da nađu manu, onda Srbi prelaze na uvrede. Prvo blage pa sve brutalnije. Kažu – ona je matora i ne zna šta priča?!  Ja im odgovaram da nikada nije bila bistrija i pametnija nego sada. Svaka njena misao i reč kao noževi ubadaju ove koji do podneva mrze sebe i porodicu, a od podneva celu Srbiju.

Vesna je rođena u Grockoj, poznatoj po dobrom vinu. I kao što vino sa godinama dobija na kvalitetu, postaje traženo i skupoceno, tako je i sa Vesnom. Za jedne je pitka i uživaju u njoj, za one koji su protiv nje, gutljaj im zastaje u grlu, pa neće ni tamo ni ovamo. Postoji opasnost da se uguše.

Rekla je Vesna: “Glas jednom mora i da se zasluži, a ne samo traži po inerciji, da ne pobedi manje zlo.”

 

29.04.2013.

KACIN: DAČIĆ JE BALKANSKI NIKSON

Izvestilac EP za zapadni Balkan

Kacin: Dačić je balkanski Nikson

 
Photo: TANJUG

"Ako pogledamo samo godinu dana unatrag, tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić izmišljao je sve moguće i nemoguće argumente da zbog prisutnosti Kosova ne sudeluje na međunarodnim skupovima. Danas beležimo deset susreta na najvišem nivou između dvojice premijera, sastanak između dvoje predsednika, i taj dijalog ne samo da je krenuo nego je strašno daleko stigao",  rekao je Kacin i dodao da zato smatra da Ivicu Dačića na neki način možemo nazvati balkanskim Niksonom

Izvestilac Evropskog parlamenta za zapadni Balkan Jelko Kacin smatra da je sporazum Srbije i Kosova istorijski i da može da se uporedi sa krajem Hladnog rata u Evropi. On je u intervjuu za hrvatski “Večernji list” ocenio da je dugogodišnji konflikt između Srbije i Kosova doveo do raspada Jugoslavije.

"Ako pogledamo samo godinu dana unatrag, tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić izmišljao je sve moguće i nemoguće argumente da zbog prisutnosti Kosova ne sudeluje na međunarodnim skupovima. Danas beležimo deset susreta na najvišem nivou između dvojice premijera, sastanak između dvoje predsednika, i taj dijalog ne samo da je krenuo nego je strašno daleko stigao",  rekao je Kacin.

On smatra da je razlog Tadićevim “izostancima” to što je on “funkcionisao iznad Ustava”, dok je nova politička garnitura otišla dalje od očekivanog u dijalogu jer Srbija sada ima “pravu vladu”.

"Za razliku od Tadića, koji je funkcionisao iznad ustava Srbije i koji je značenje vlade spustio na najniži mogući nivo - jer je o svemu odlučivao sam, Nikolić je nakon preuzimanja dužnosti vratio funkciju predsednika stranke. Time se Srbija vratila u ustavni okvir. Drugo, Ivica Dačić je stvarni premijer i svi sad znaju da u Srbiji postoji prava vlada. Pre nije tako bilo. I, treće, na vlasti su sada stranke koje su u udobnijoj poziciji. Protivile su se evropskom putu dok su bile u opoziciji, a sada kad su prihvatile evropsku opciju, znaju da nova opozicija ne može da glasa protiv", naveo je Kacin za “Večernji list”, dodajući da “sporazum potpisuju i moraju da ga primene oni koji su se najviše opirali nezavisnosti Kosova”.

"Zato smatram da Ivicu Dačića na neki način možemo nazvati balkanskim Niksonom (bivši američki predsednik Ričard Nikson). Znamo da je jedino Nikson mogao da otvori dijalog s Kinom i napravi veliki proboj u tim odnosima", istakao je Kacin.

Izaslanik EP smatra da će sporazum dobiti široku podršku u Skupštini.

"Osim Demokratske stranke Srbije i gospodina (lidera DSS Vojislava) Koštunice, zapravo nema nikoga ko bi se suprotstavio tom dogovoru", ukazao je Kacin.

On je ponovio da je implementacija ključna i da je od strateške važnosti da se dijalog na vrhu nastavi i u maju i junu.

"Nastavkom dijaloga obe strane će stvoriti političku klimu u kojoj se potpisani sporazum može i ostvariti", zaključio je Kacin.

*******************************

Kontaminirana scena

“Politika”, zanat najstariji

 
Photo: Tanjug

Autorski tekst predsednika Vlade Ivice Dačića prenet je sa prve na petu stranicu, i ćušnut u donji desni ugao. Stranicom – a ispod slika ranjenih momaka –  dominira naslov "Albanci izboli noževima dvojicu dečaka"! Čak i da nema poganijeg i zlonamernijeg podnaslova nego što je naslov (a podnaslov glasi: "Ovo je poruka Srbima i nealbancima šta će ih zadesiti ako ne prihvate da budu Kosovari, kaže Krstimir Pantić"), i notornim političkim neznalicama mora da je jasno da današnji kreatori uređivačke politike u Politici lažu tvrdeći da su se distancirali od nečasne uloge svojih kolega u vladalačkom periodu Slobodana Miloševića. Budu li se Dačić i Vučić u koliko-toliko snošljivom implementiranju Briselskog sporazuma oslanjali na novinare i urednike u srpskim medijima poput onih koji gospodare Politikinim novinskim prostorom – mali su izgledi da će Srbija izaći iz civilizacijckog ćorsokaka

Ako iko zna kako se lagalo na sve strane u Miloševićevom i postmiloševićevom vremenu, ako iko zna kako se obmanjivao "naš narod" u Srbiji u poslednje dve decenije, onda to znaju premijer Ivica Dačić i prvi do njega (a može o obrnuto) Aleksandar Vučić (znaju jer su obojica – upravo služeći se lažima i obmanama – bili dobrovoljni i pouzdani izvođači radova u mutljagu realizacije nacionalističke ideologije!), s tom razlikom što ovaj potonji u tom smislu još nije sasvim razvezao jezik. Premijer Dačić, pak, posebice otkako je uvaljen u nezahvalnu ulogu rvanja sa Hašimom Tačijem, skoro da ne propušta priliku ne samo da opomene, i ne samo da upozori, nego, štaviše, i da podvikne moralnom talogu i političkim pokvarenjacima, odnosno profesionalnim patriotama: da već jednom prestanu da lažima i obmanama kontaminiraju politički prostor Srbije. Uostalom, evo šta je čovek, osim drugog, napisao vlastitom rukom u nedeljnom izdanju Politike, od 28. aprila:

"I kada sam, pre više od tri godine, prvi put javno rekao da moramo da prestanemo da lažemo i da o važnim temama, kakva je i Kosovo, treba da govorimo istinu, na neki način sam, u prvom trenutku i nesvesno, instinktom više, pokrenuo lanac događaja koji je išao ka jednom cilju – ukidanju izgovora."

Dobro, kad bismo se bukvalno držali zdravorazumske logike sadržane u citiranoj premijerevoj misli, onda bi se njen smisao mogao protumačiti samo tako da o "važnim temama, kakva je Kosovo, treba da govorimo istinu", a o manje važnim (a praksa nam govori da se nijedna druga tema nije mogla staviti u ravan sa Kosovom) možemo i da lažemo! No, pustimo kraju premijerovu nepreciznost u pisanom izražavanju, hoćemo reći ovo: bez podrške vodećih medijskih kuća u Srbiji, to oba mlada političara takođe vrlo dobro znaju (Vučić napose), čak ni najkrupnije laži i prevare naprosto ne mogu da iščeznu iz našeg političkog života. Razloga je tome mnogo, a jedan od najvažnijih može se pronaći u dubokoj ukorenjenosti laži, obmana, prevara, podmetanja, poluistina i tome slično u našoj političkoj kulturi! A da je ta kultura i dan-danas dominantna na domaćem medijskom (i političkom, neizostavno) bunjištu svedoči i eklatantan primer baš iz pomenutog izdanja Politike, i to onaj tekst u kojem je reč o ranjavanju dvojice mladića, Srbina i Goranca, koje je blic-ranjavanje izvedeno nekakvim bodežom pre neki dan u kosovsko-mitrovičkoj Bošnjačkoj mahali.

Naime, autorski tekst predsednika Vlade Ivice Dačića prenet je sa prve na petu stranicu, i ćušnut u donji desni ugao. Stranicom – a ispod slika ranjenih momaka –  dominira naslov "Albanci izboli noževima dvojicu dečaka"! Čak i da nema poganijeg i zlonamernijeg podnaslova nego što je naslov (a podnaslov glasi: "Ovo je poruka Srbima i nealbancima šta će ih zadesiti ako ne prihvate da budu Kosovari, kaže Krstimir Pantić"), i notornim političkim neznalicama mora da je jasno da današnji kreatori uređivačke politike u Politici lažu tvrdeći da su se distancirali od nečasne uloge svojih kolega u vladalačkom periodu Slobodana Miloševića. Budu li se Dačić i Vučić u koliko-toliko snošljivom implementiranju Briselskog sporazuma oslanjali na novinare i urednike u srpskim medijima poput onih koji gospodare Politikinim novinskim prostorom – mali su izgledi da će Srbija izaći iz civilizacijckog ćorsokaka.

U trijumviratu koji je preuzeo dizgine vlasti nakon osmogodišnjeg parazitiranja Demokratske stranke sa Borisom nedoraslim ulozi na čelu, Tomislav Nikolić je najslabija karika. Uzaludno je, dakle i pogrešno verovati da on može i ono što ne može. Sve i da je onakav kakvim želi da se javno predstavi, on je limitiran Šešeljevom zarđalom kašikom i četničkim vojvodstvom. Njegov nedavni intervju Televiziji BHT – neobičan ne samo po tome što intervjuisani "kleči" zavaljen u fotelji – čak je previše medijski eksploatisan da se bezmalo svako vraćanje na taj sad već zastareli događaj može strpati u žurnalistički amaterizam. Uprkos tome, evo još jednog vrlo ovlašnog pogleda unatrag, a neposredan povod ponudila nam je kolumna g. Svetislava Basare u Danasu od 29. aprila.

Dakle, u rečenoj kolumni piše i to da se "Thomas javno i iskreno – čak i iskrenije od  ex Jego Sijatelstva – izvinio bošnjačkom narodu..." Iz citirane rečenice, saglasili bismo se sa g. Basarom samo u tome da je Nikolićevo izvinjenje bilo iskrenije od izvinjenja koje je Boris Tadić svojevremeno uputio Bošnjacima, što baš i nije iziskivalo nikakav moralni napor iz jednostavnog razloga što je tadašnji predsednik Srbije iza onog svog izvinjenja, odmah pozvao upomoć veznik "ali" ... ali da on, posle pomentog svog čina, očekuje da se bošnjački politički vrh izvini srpskom narodu za zločine što su ih učinile njihove vojne i paravojne formacije nad nedužnim pripadnicima srpske nacionalnosti. I upravo onaj famozni veznik "ali" pouzdan je svedok tome da je Tadićevo izvinjenje bilo neiskreno, da je, dakle, jedva isklijalo iz pukog formalizma.

Photo: Stock

Što se tiče Nikolićevog izvinjenja, ono je, po našem viđenju i dubokom ubeđenju, takođe lažno; odnosno, ono nipošto ne može da pređe granicu "reda radi", to jest kao da je reč "izvinjenje" uz veliki intelektualni i moralni napor predsednik Srbije prevalio preko usana (pa posle samo što se nije ujeo za jezik!), i to na izrazito insistiranje novinarke Sanele Prašović Gadžo koja je vodila intervju: "Ali sve ono, gospodine Nikoliću, što se događalo u Srebrenici, složićete se sa mnom, po definiciji nosi karakteristike genocida ..." To je jedno, a drugo, Nikolić je srebrenički genocid redukovao na zločin tamo nekih pojedinca, međutim, to je bio deo monstruoznog državnog projekta.

Novinarka je svojim navođenjem intervjuisanog da kaže ono što je ona želela da čuje – načinila neoprostivu grešku, i u profesionalnom, i u političkom, a i u moralnom pogledu. Jer, ako predsednik Srbije nije video i nije osetio duboku ljudsku potrebu da se pokloni žrtvama genocida i da iskreno, bez ostatka i bez famoznog veznika "ali" zatraži oprost od naroda nad kojim je izvedeno to stravično nedelo, bilo kakva sugestija da on to učini skoro pa da graniči sa nehumanim činom. Uz svo dužno poštovanje gospođe Munire Subašić, predsednice Udruženja "Majke Srebrenice i Žepe", držimo da je njen posredan poziv (u izjavi Agenciji Anadolija) Nikoliću da poseti masovnu grobnicu u Potočarima, naravno, posmatran iz nevedenog ugla – takođe deplasiran.

Kos i ostali

Smanjene kazne izvršiocima srebreničkog genocida

 
Učestvovao u streljanju 800 Bošnjaka: Franc Kos
Učestvovao u streljanju 800 Bošnjaka: Franc Kos
PHOTO: www.blic.rs

Francu Kosu je sa 40 godina kazna zatvora smanjena na 35, Stanko Kojić je prvostepenom presudom osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od 43 godine, a sada mu je kazna smanjena na 32 godine, Vlastimir Golijanin je prvobitno bio osuđen na 19 godina zatvora, a sada mu je kazna preinačena u 15-godišnju, a Zoranu Goronji je kazna sa 40 smanjena na 30 godina

Apelacijsko vijeće Suda BiH izreklo je u petak pravosnažne presude u slučaju Franc Kos i drugi, a za zločine počinjene tokom rata u Srebrenici, javlja Klix.ba.

Svih pet osuđenika dobili su niže kazne u odnosu na prvostepene. Tako je Kosu sa 40 godina kazna zatvora smanjena na 35, Stanko Kojić je prvostepenom presudom osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od 43 godine, a sada mu je kazna smanjena na 32 godine, Vlastimir Golijanin je prvobitno bio osuđen na 19 godina zatvora, a sada mu je kazna preinačena u 15-godišnju, a Zoranu Goronji je kazna sa 40 smanjena na 30 godina.

Optuženi su da su kao pripadnici 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, zajedno sa drugim jedinicama VRS i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, vršili progon civilnog bošnjačkog stanovništva zaštićene zone UN-a Srebrenice na nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi, lišavanjem drugih osoba života.

U julu 1995. godine optuženi su izveli prvi napad na zaštićenu zonu UN-a Srebrenicu po naredbi komandanta 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske RS-a, a onda je uslijedio progon stanovništva bošnjačke nacionalnosti.

Kos i ostali su 16. jula 1995. godine zajedno sa još nekim pripadnicima 10. diverzantskog odreda likvidirali najmanje 800 muškaraca bošnjačke nacionalnosti starosne dobi od 18 do 60 godina na farmi Branjevo. Radi se o muškarcima koji su zarobljeni u enklavi Srebrenica.

Tokom strijeljanja neki od ubijenih su imali poveze na očima i rukama. Kako bi se uvjerili da niko nije preživio Franc Kos i Stanko Kojić su još jednom prilazili strijeljanima i pucali im u glave. Ovaj zločin su ipak uspjela preživjeti dvojica muškaraca.

Kos i drugi su bili učesnici široko rasprostranjenog sistematičnog napada usmjerenog protiv bošnjačkog stanovništva, a u sklopu kojeg je 40.000 bošnjačkih civila raseljeno iz enklave Srebrenica. Tokom jula 1995. godine najmanje 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka je pogubljeno.

Bh. aktivisti na "Putu ka moru"

Počast civilnim žrtvama rata

 
Photo: klix.ba

"Mi smatramo da su sve civilne žrtve rata u BiH naše zajedničke žrtve. Krajnje je vrijeme da se patnjama tih ljudi prestane manipulisati zarad dobijanja političkih poena i održavanja etničkih podjela. Svi su oni bili građani i građanke, obični ljudi i svima im na jednak način odajemo počast", izjavila je Mirna Kusturica, aktivistkinja iz Sarajeva

Više od 50 aktivista i aktivistkinja Inicijative "Jer me se tiče" krenuli su 27. aprila na "Put ka moru", na kojem su obišli mjesta stradanja civila u proteklom ratu.

Aktivisti i aktivistice iz Prijedora, Banje Luke, Mostara, Tuzle,  Sarajeva, Ljubuškog, Bosanske Gradiške, Konjica i drugih bh. gradova  obišli su nekadašnje logore u Hadžićima, Čelebićima, Jablanici i  Dretelju, u kojima su bili zatočeni civili različitih nacionalnosti. Aktivista Inicijative, Emir Hodžić, koji je i prošle godine obišao  mjesta stradanja civila, kaže da je ovakva inicijativa bila neophodna  našem društvu i da je njeno vrijeme konačno došlo.

"Ponosan sam na činjenicu da su mladi ljudi u ovolikom broju prepoznali  značaj Inicijative, te da su na ovaj put krenuli zajedno i iz cijele  Bosne i Hercegovine", izjavio je Hodžić.

Ispred svakog od nekadašnjih logora, pročitana su svjedočenja  preživjelih i odata je počast žrtvama uz minutu šutnje. Nikola Kuridža,  aktivista iz Prijedora, koji je čitao svjedočenje jednog od zatočenika  iz Hadžića, kaže da je mu je u tom trenutku glas zadrhtao.

"Iako sam već bio upoznat sa mučenjem i ubijanjem u logorima koje smo  obišli, samo prisustvo na tim mjestima za mene je bilo izuzetno potresno  iskustvo", rekao je Kuridža.

Nakon obilaska posljednjeg logora na "Putu prema moru", u Dretelju,  aktivisti i aktiviskinje Inicijative "Jer me se tiče" uputili su se u  Mostar, te su sa Starog mosta bacili bijele ruže kao znak sjećanja na  sve civilne žrtve proteklog rata.

"Mi smatramo da su sve civilne žrtve rata u BiH naše zajedničke žrtve.  Krajnje je vrijeme da se patnjama tih ljudi prestane manipulisati zarad  dobijanja političkih poena i održavanja etničkih podjela. Svi su oni  bili građani i građanke, obični ljudi i svima im na jednak način odajemo  počast", izjavila je Mirna Kusturica, aktivistkinja iz Sarajeva.

Iz Inicijative su saopštili kako je njihov cilj da se svim civilnim  žrtvama vrati dostojanstvo i da im se osigura poštivanje osnovnih  ljudskih prava na cijeloj teritoriji BiH, jer to trenutno nije slučaj te  ističu kako  svojim dostojanstvenim i iskrenim činom žele poslati jasnu  poruku bh. društvu da ne prihvataju negiranje zločina, diskriminaciju i  politiziranje civilnih žrtava.

 

 

29.04.2013.

ĐAVO U BOŽIJOJ SLUŽBI BEZBJEDNOSTI

Pablo, tajni agent pod mantijom

Đavo u božjoj Službi bezbjednosti

 
Photo: Senad S.

Ucjena, taj omiljeni metod balkanske “politike” u konkretnom slučaju Kačavenda traje još od 1978. godine, kad je Državna bezbjednost ocijenila da se preko saradnika Službe čije je kodno ime bilo Pablo,može ostvariti značajan uticaj u vrhu Srpske pravoslavne crkve. Sklon raznim avanturama i seksualnim doživljajima, Pablo je, baš kao i u zagrljaj s mladićima na filmu koji danas kruži internetom, uletio u t(r)ajnu vezu sa Službom, koja ga je pratila do danas. I u dobroj mjeri držala tu gdje jeste. Pablo je, naravno, otac Vasilije, a Služba se vremenom mijenjala, ali su njeni ciljevi, i njene metode, uglavnom ostale iste

Photo: radiosarajevo.ba

Iz dana u dan iz sve dubljeg mraka na vidjelo izlaze detalji o “Đavoljem vladiki”, tipu prema čijoj bi se biografiji – osim tajnih pornića – mogao snimiti vrlo pristojan horror triler, atraktivnog naslova. Šta kažete na, recimo ovaj: Đavo u mantiji? Nije baš odveć inventivan, reklo bi se. A Strava i sex u hramu Sv. Save? Budući da je šejtan u ovom slučaju davno odnio šalu, bavljenje “fenomenom” Kačavenda prokleto polako – kao i sve normalne stvari “u regiji” doći će do nekakvog epiloga kojim ni minimum (civilne) pravde neće biti zadovoljen.

Izuzet(n)ost vjerskih zajednica od zemaljskih pravila na ovim prostorima traje dugo. Za vladavine komunizma religija je, slijedeći Marxovu misao, bila proglašena “opijumom za narod”. U tom smislu “demokratske” promjene u devedesetim su donijele simbiozu nacionalizma i religije. “Posvećivali” su se mitinzi, (pred)izborni skupovi, a stranački kongresi i ostale naci- masovke nisu mogle proći bez sveštenstva koje je pažljivo gradilo novonastala “društva” sve dublje utvrđujući privilegije vjerskih službenika.

Ipak, ta perverzna veza između vlasti i crkve niti je od jučer, niti se može reći da je ikada bila trajno prekinuta. Ucjena, taj omiljeni metod balkanske “politike” u konkretnom slučaju Kačavenda traje još od 1978. godine, kad je Državna bezbjednost ocijenila da se preko saradnika Službe čije je kodno ime bilo Pablo, može ostvariti značajan uticaj u vrhu Srpske pravoslavne crkve. Sklon raznim avanturama i seksualnim doživljajima, Pablo je, baš kao i u zagrljaj s mladićima na filmu koji danas kruži internetom, uletio u t(r)ajnu vezu sa Službom, koja ga je pratila do danas. I u dobroj mjeri držala tu gdje jeste. Pablo je, naravno, otac Vasilije, a Služba se vremenom mijenjala, ali su njeni ciljevi, i njene metode, uglavnom ostale iste.

Poredak

Gustoća mraka kojom su obavijene vjerske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, direktno je proporcionalna vezanošću tih institucija sa vlašću. Ukoliko ikome padne na pamet da ovaj teren trajno pacifizira i civilizira, moraće vjerskim institucijama striktno ograničiti prostor djelovanja. I, prije toga objaviti koje su se sve vrste ustupaka od tajnih službi činile vjerskom establishmentu.

Photo: www.devil.ob.tc

U tom smislu, najjače veze političkog i vjerskog vrha opstale su u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, direktno vezanoj za “poredak”: o svemu tome, uostalom, najbolje govore “svježi” primjeri vladike vranjanskog Pahomija koji je prije nekoliko godina optužen za seksualno napastvovanje nekolicine mladića, prvostepeno je i osuđen, ali je njegov “predmet” “zbog nekih starih veza i razloga” - zastario. Još uvijek nije riješen ni “slučaj” oca Branislava Peranovića koji je kao “upravnik” Centra za odvikavanje u nekakvoj vukojebini kod Loznice udarcem šipkom u glavu počinio ubojstvo “štićenika” Nebojše Zarubca. Baš kao što je i prije petnaest godina, u jednoj drugoj vukojebini, Papraću kod Šekovića, život u eksploziji bombe izgubio i bogoslov Milić Blažanović, koji je “previše znao”, i kao takav “morao umrijeti”.

Vlasti se u takvim slučajevima, skoro uvijek, pokazuju kao zle maćehe, uvijek spremne “oprostiti” nestašluke u onoj mjeri u kojoj će zauzvrat dobiti usluge. Tako je (bilo) i s Kačavendom: početkom devedesetih se brzo prešaltao i za Radovana Karadžića i kompaniju ekspeditivno učestvovao u naoružavanju Srba u Istočnoj Bosni, blagosiljao zločine, među ostalim i onaj u Srebrenici. Poslije rata, sasvim je uredno i bez viška pitanja postao član nečega što je mogla poroditi, valjda samo tako besmisleno “uređena” država kakva je postdaytonska BiH - Međureligijskog vijeća. I stao uz Dodika. Kakva mizerija!? No, ukoliko se zna da u takvim među -“institucijama” sjede i pripadnici drugih konfesija s puterom na glavi, i eto nas na početku priče.

Usred perverzne “ljubavi” između mita i mentaliteta, u kojoj se mit o “svetom i velikom” i dominaciji “nas nad njima” hrani religijskim konceptom o (etnički) čistom prostoru, a mentalitet stalno hramlje i posrće u doušništvo zbog “straha” da ne zavladaju “oni”.

I zbog (ne)svijesti o vlastitoj devijantnosti.

Lice

I sve bi to nekako i prošlo da nije ljudskih života: da u tim “igrama” majke i očevi sinove koje su poslali u crkvu ili bogosloviju ne dobijaju u sanducima ili trajno oštećene (ili ih kao u slučaju Blažanovića, ne dobiju nikako, čak ni mrtve), jer, eto, važni “saradnici” imaju neke nastrane sklonosti.

Photo: Stock

I, šta će na kraju biti s Kačavendom, koga se tako nevoljko i sporo rješavaju njegovi pretpostavljeni, a koji je prije samo dvije godine bio kandidat za najvišu funkciju u Crkvi kojoj pripada?! Najvjerovatnije će biti osuđen na jednu vrstu izolacije u nekom od manastira na Fruškoj Gori. Tamo ga, možda, stigne i (duboko zakašnjela) zemaljska pravda. Upravo tamo gdje je prije stoljeća i po razrađen mit o Kosovu, i ponovo “pušten” među sluđeni puk, da sanja carstvo nebesko.

A sve zbog toga što se na vrijeme nije shvatilo da sve što se stavi pod tepih (ili u skriveni dosije DB-a, svejedno) jednom ispliva i pokaže svoje lice.

Lice đavla u Službi “nacionalnih interesa.” I Državne bezbjednosti.


*******************************************

Srbi i dajdžest-denacifikacija

Flora i fauna

 
Photo: EPA

Nema, po svemu sudeći, ozbiljnijeg protivljenja novim smernicama, koje su, naravno, briselsko-vašingtonske. Onamo su odlučili i naložili da se raščiste kosti i da se svi momentalno izmire, da ugoste jedni druge, kao da je godinama unazad  ovde realizovana denacifikacija, a ne produbljivana mržnja. Prenošena sa oca mitingaša na sina huligana. Ali, za domaću je upotrebu smernice trebalo prilagoditi mentalnom sklopu nacionalističkog članstva amputirane etike, temeljno onesposobljenog za rasuđivanje

Aleksandar Vučić i Ivica Dačić poslednjih su dana u retorici gotovo nadmašili i sebe i prve predsednike svojih stranaka: "Nisam rođen da budem ratni poglavica Srba, za šta se mnogi ovih dana kandiduju. Takvi bi tuđu decu da šalju u rat. Mnogi bi da udaraju u ratne bubnjeve, ali pod uslovom da ne pada kiša i da ti bubnjevi odzvanjaju na Terazijama, a ne u Drenici", rekao je Aleksandar Vučić nakon prvog postsporazumskog susreta sa novim balkanskim gospodarima rata, poreklom sa Kosova.

Ivica Dačić nežno je saopštio istinu milionskoj oslobodilačkoj vojsci Srbije i njenom aktivnom južnom krilu, o njenim rezultatima odbrane mostova i drugih delova srbijanske teritorije, sa pripadajućim zamrzivačima zapitavši se ima li nekog ko stvarno misli da je dobijen rat protiv NATO. Gotovo podrugljivo, sa jedva primetnim nagoveštajem osmejka, naglasivši da neće da polemiše sa Slobodanom Miloševićem ("predsednikom moje partije"): "Čekajte, tada, '99. godine, kada je potpisan Kumanovski sporazum, Rezolucija 1244, mi smo povukli osnovne atribute državnosti sa Kosova i Metohije. Čime ćemo da se borimo za ostvarivanje našeg punog suvereniteta? I da li je to realno, da li možemo da uspemo? Mi se nismo odrekli dela naše teritorije - nama su uzeli!", konstatovao je Dačić.

Kako se kvalifikovati za Beogradski krug u ime srpstva: Kurs za socijaliste i naprednjake
Photo: EPA

Vučić je zazvučao kao Rimtutituki (Više volim tebe mladu/Nego pušku da mi dadu), a Dačić je podsetio i na brojne poraze zbog tvrdoglavog odbijanja bilo kakvog mirovnog plana. Valja tako, niko nema najbolje godine  za gubljenje, a ni dane. I niko ništa da ne prašta i da ne zaboravlja umišljaj sa tragičnim posledicama.

Kako izgleda naprednjački kurs

Nema, po svemu sudeći, ozbiljnijeg protivljenja novim smernicama, koje su, naravno, briselsko-vašingtonske. Onamo su odlučili i naložili da se raščiste kosti i da se svi momentalno izmire, da ugoste jedni druge, kao da je godinama unazad ovde realizovana denacifikacija, a ne produbljivana mržnja. Prenošena sa oca mitingaša na sina huligana. Ali, za domaću je upotrebu smernice trebalo prilagoditi mentalnom sklopu nacionalističkog članstva amputirane etke, temeljno onesposobljenog za rasuđivanje. A nejasnoća odasvud; sad, ono prvo je OK, Zoran Đinđić nije više kriminalac, njemu je lako oprostiti, ovi se drugi, znamo, drogiraju, ima prečih stvari, Žene u crnom, nikad čuli. nekmoli vređali, Natašu Kandić zvali na promociju nezavisnosti, Sonja Biserko godinama odvaja Kosovo, ali nije sad trenutak za te priče.

Tu se odnekud pojavi Flora Brovina, nje nema na indeksu nomen prohibitorum, ko da se seti svih imena i da još uz njih dopiše kratko uputstvo za upotrebu. Stvarno, kakav li je to božanstveni provod u stranačkim učionicama, mora da su angažovali (SNS, reč je o nastupu njihovog poslanika, saznaće strpljiviji) nekog dokonog drugosrbijanca za kratki kurs novije istorije. Kako se kvalifikovati za Beogradski krug u ime srpstva, radni naslov metodske jedinice. Mora da podseća na Brešanovog Hamleta u selu Mrduša Donja i ispravno shvaćene lekcije o statistima i glavnim glumcima.

Flora Brovina, usred skupštinske rasprave o Sporazumu. Odgovarajući na optužbe kolege iz DSS, poslanik SNS Veroljub Arsić izgovori: "Pa, nismo mi pustili Floru Brovinu, nego vaš šef".

Da se ja pitam, ne bih oslobodio nijednog Albanca, pogotovo ako je nevin: Vojislav Koštunica, legijalista
Photo: Stock

Kakav fleš. Poentirao je bez muke, izgovorivši punu istinu. Pouka je jasna, nemojte sa nama da se nadmećete u patriotizmu, kad ste i vi posle petog oktobra radili ono što vam se naredi, a mi baš takvi nismo. Tu se, otprilike, i iscrpljuju svi izvori eventualnih sporova na desnici, a ima i boljih primera. Tema je činjenica da je ime Flore Brovine upotrebljivo u ovakvom kontekstu dokazivanja srpstva, jer nijedan srpski radikal ne bi oslobodio navodnu doktorku, zapravo teroristkinju. Bilo je takvih još, gledali smo Milovana Drecuna i njegove neoborive dokaze protiv navodnih civila, municiju u kutijama za margarin, paste za zube sa nuklearnim punjenjem i slično, sve sa oznakama Soros fondacije.

Kad Koštunica oslobađa

Dakle, neupitno je reč o šiptarskoj teroristkinji, kako su je radikali nazivali u vreme kad je uhapšena i osuđena na 12 godina zatvora, zbog terorizma (april, odnosno decembar 1999). To ne demantuju ni deesesovci, kojima i nije do podsećanja na flert sa Evropom, Koštuničinu amnestiju dezertera (i od njega nešto) i pobunjenika osumnjičenih za terorizam. A Flora Brovina je osuđena zbog udruživanja radi neprijateljske delatnosti i terorizma. Čak je i Vrhovni sud Srbije početkom juna 2000. ukinuo sumanutu presudu i naložio obnavljanje postupka pred Okružnim sudom u Nišu.

Tokom skandaloznog poslednjeg ročišta u Nišu, kojem su prisustvovali novinari nekih medija i aktivistkinje NVO, bilo je izvesno da je priznanje tadašnje  predsednice Demokratskog udruženja žena Kosova bilo iznuđeno iscrpljujućim isleđivanjem koje zbog bolesti nije mogla da podnese. Prvobitna optužnica za terorizam je na osnovu zapisnika sa isleđivanja prekvalifikovana i Flori Brovini suđeno je za teže krivično delo.

Njeno je hapšenje snažno odjeknulo na Kosovu, gde je godinama radila na prosvećivanju Albanki, ali i u inostranstvu, odakle su stigle reakcije Svetskog PEN centra i brojnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Te sreće radikalske, znao je Vojislav Šešelj ko je gore, nedostižan, a ko dole.

Sve, dakle, ukazuje da je Flora Brovina bila kriva za pružanje otpora srpskim snagama bezbednosti, a oslobodio ju je, pojedinačnim aktom, Vojislav Koštunica, čiji poslanici pripisuju naprednjacima manjak patriotizma.

Podrška za mirovni sporazum

Oslobodio je Koštunica i Miroslava Filipovića, novinara iz Kraljeva, osuđenog na sedam godina zatvora zbog špijunaže, napisa o zločinima Vojske Jugoslavije u vreme intervencije NATO, objavljenim u inostranstvu. Toliko za naprednjake na ovom mestu, neka čitaju stare brojeve novina koje su tako jezivo mrzeli. Zagrej stolicu.

Ekspert za demistifikovanje albanskih delegacija: Marko Jakšić, profesionalni Srbin
Photo: dalje.com

Bila je Flora Brovina i koordinator albanske delegacije na pregovorima sa srpskom stranom, 2003. Tada se pobunio njen besprimerno hrabri kolega lekar Marko Jakšić, zapovednik Zajednice srpskih opština sa severa Kosova: "Njeno učešće na pregovorima je jasan znak da albanska strana ne želi pregovore. U suprotnom bi predstavili ozbiljniju delegaciju. Holbruk nije sam odlučio da uključi Brovinu u pregovore, već je za to konsultovao Rugovu i Dacija", rekao je Jakšić. On je Albance lako prozreo, rekao je i to da "uključenje Brovine ima za cilj predstavljanje humanitarne dimenzije delegacije Albanaca". Kakav haos. A teroristkinja je, nesvojstveno toj feli, bezuspešno pozivala na izbore.

Pojavljivaće se još neka nekatalogizirana imena, besramne laži za koje im još niko nije rekao da nemaju veze sa realnošću, potezaće se i televizijski vučelić-milanovićevski argumenti; naprednjacima i socijalistima koji sada zastupaju interese većine građana Srbije neće biti lako da izađu na kraj sa svojim frustracijama i nenaučenim lekcijama. Neki od njih će možda i pokušati, ljudsko pravo, da saznaju istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji i njegovim posledicama.

Dobili su podršku za, prava je sintagma mirovni sporazum, koji nije nimalo lako pretvoriti u stvarnost. Ostalo će morati sami. Ili neće.

 

 

60 minuta - Kako je Vladika Kacavenda slavio pad Srebrenice ...
29.04.2013.

NEDELjA TERORA U DRENICI

Human Rights Watch: Ratni zločini na Kosovu (5)

Nedelja terora u Drenici

 
Photo: dominiquemeienberg.ch

Najgori incident dokumentovan u ovom izveštaju desio se krajem septembra 1998. na imanju porodice Deljijaj (Delijaj) u Gornjem Obrinju, selu gde su se vodile intenzivne borbe između vladinih snaga i OVK-a, u kojima je poginulo najmanje petnaest policajaca. Specijalne policijske snage osvetile su se ubistvom dvadeset jednog člana porodice Deljijaj, u subotu popodne 26. septembra; svi su bili civili. Četrnaest ljudi je pobijeno u obližnjoj šumi, gde su se bili sakrili od granata vladinih snaga; od toga šest žena između dvadeset pet i šezdeset dve godine. Među žrtvama je bilo petoro dece, najmlađe je imalo osamnaest meseci a najstarije devet godina. Od trojice muškaraca ubijenih u šumi, dvojica su imala preko šezdeset godina

Povrede ljudskih prava koje su počinile vlasti 1998. godine

Ofanziva vladinih snaga, koja se nastavila nesmanjenom žestinom, bez obzira na aktivnosti KDOM-a, imala je jasan cilj da suzbije podršku civila pobunjenicima. Vladine snage su napadale civile, sistematski uništavale gradove i prisiljavale na hiljade ljudi da napuste domove. Policija je uporno pljačkala domove, razarala već napuštena sela, spaljivala letinu i ubijala stoku, ali i ubijala po kratkom postupku – što sve predstavlja kršenje pravila rata. Većina ubijenih i povređenih bili su civili. Prema UNHCR-u, između maja i septembra 1998. raseljeno je najmanje 250.000 ljudi, a među raseljenima je bilo mnogo žena i dece. Na udaru su bile teritorije gde je OVK bio aktivan, kao na primer Drenica i oblast oko Orahovca, a pogotovu oblast uz granicu s Albanijom.

Vlasti su ograničile rad humanitarnih organizacija za pomoć raseljenima. U nekim slučajevima, policija je onemogućavala pristup onima kojima je pomoć bila potrebna, oduzimala je zalihe, maltretirala i čak napadala radnike humanitarnih organizacija. Vlasti su opravdavale ograničenje pristupa humanitarnim organizacijama tvrdnjama da su neke od njih sa zalihama proturale oružje OVK-u.

Jugoslovenske vlasti su ograničavale rad domaćih i stranih novinara koji su pokušavali da izveštavaju o zločinima. Nekim albanskim novinarima policija je pretila, lišavala ih slobode i prebijala ih. Nezavisnim radio i televizijskim stanicama na albanskom jeziku nisu davali dozvole za rad, a jednu su i zatvorili. Nezavisni mediji na srpskom jeziku nisu bili izuzeti od državnog pritiska. Novinske agencije, novine i radio stanice koje su pokušavale da izveštavaju objektivno, nazivane su “izdajnicima” i pretilo im se tužbama. U suštini, zbog složenosti i protivrečnosti u pravnoj regulativi u Srbiji, nezavisne radio i televizijske stanice praktično nisu imale mogućnosti da dobiju frekvencije za emitovanje. Kao što je to bio slučaj u ratovima u Bosni i Hrvatskoj, državni mediji su šireći neistinu svesno stvarali sliku “neprijatelja”, s namerom da se raspire strasti u sukobu. Međunarodni mediji koji su izveštavali s Kosova su se, takođe, susretali s brojnim ograničenjima u radu, uskraćujući, na primer, vize kritički nastrojenim novinarima koje je država smatrala “antisrpski” opredeljenima. Jedan novinar je proglašen osobom non grata, a policija je nekolicinu pretukla ili je na njih pucala. Na Kosovu je između februara i oktobra 1998. godine “nestalo” najmanje stotinu kosovskih Albanaca, od kojih je bar polovina poslednji put viđena u rukama policije. Tačan broj bilo je nemoguće odrediti jer su jugoslovenske vlasti odbile da iznesu u javnost broj ljudi koje su zatvorili, a ovaj problem ostao je i posle početka bombardovanja NATO-a u martu 1999. Uz to, OVK je oteo neke Albance za koje se smatralo da “sarađuju sa Srbima”.

Photo: wikipedia.org

Više od 500 kosovskih Albanaca bilo je uhapšeno i optuženo za “dela terorizma”. U julu i avgustu, među pojedincima lišenim slobode sve je više bilo boraca za ljudska prava, radnika humanitarnih organizacija, članova političkih partija, lekara i advokata, od kojih su mnogi bili fizički zlostavljani. Mučenje zatvorenika je bilo široko rasprostranjeno, a najmanje šestoro ih je umrlo u zatvoru od posledica zlostavljanja.

Ofanziva srpskih i jugoslovenskih vlasti završila se krajem septembra teškim borbama oko Suve Reke u oblasti Drenice. Posmatrač i KDOM-a su 27. septembra otkrili tela dvadeset jednog albanskog civila, pogubljenog u šumi pored sela Gornje Obrinje. Sledećeg dana, istraživači HRW-a i novinari posetili su mesto i dokumentovali ubistva, kao i ubistvo trinaest kosovskih Albanaca u obližnjem Golubovcu. Masakr je pobudio veliku pažnju u svetskoj javnosti i proizveo novu rundu diplomatskih pregovora, koje su predvodile SAD.

Povrede ljudskih prava koje je počinio OVK 1998. godine

U ovom periodu, kao i početkom 1999. OVK je takođe ozbiljno kršio odredbe međunarodnog prava, što je uključivalo i uzimanje talaca i pogubljenja. Glavni tužilac Tribunala u Hagu Karla del Ponte najavila je 21. juna 2000. u Prištini da Tribunal ispituje “pet epizoda” zločina koje je navodno počinio OVK. U nekim selima pod kontrolom OVK-a pobunjenici su proterali kosovske Srbe iz njihovih domova. U nekim slučajevima Srbi su ostajali u kućama zato što su bili suviše stari da beže ili što nisu želeli da napuste svoje domove. Neki od njih su nestali i smatraju se mrtvima. Pored toga, OVK je napadao, ubijao ili hvatao neke Albance i Rome za koje su smatrali da su “saradnici” jugoslovenskih vlasti.

Nedelja terora u Drenici, februar 1999.

Najgori incident dokumentovan u ovom izveštaju desio se krajem septembra 1998. na imanju porodice Deljijaj (Delijaj) u Gornjem Obrinju, selu gde su se vodile intenzivne borbe između vladinih snaga i OVK-a, u kojima je poginulo najmanje petnaest policajaca. Specijalne policijske snage osvetile su se ubistvom dvadeset jednog člana porodice Deljijaj, u subotu popodne 26. septembra; svi su bili civili. Četrnaest ljudi je pobijeno u obližnjoj šumi, gde su se bili sakrili od granata vladinih snaga; od toga šest žena između dvadeset pet i šezdeset dve godine. Među žrtvama je bilo petoro dece, najmlađe je imalo osamnaest meseci a najstarije devet godina. Od trojice muškaraca ubijenih u šumi, dvojica su imala preko šezdeset godina.

Photo: www.preshevajone.com

Human Rights Watch je posetio mesto zločina 29. septembra, u vreme kada su tela iznošena iz šume na sahranu. Svih četrnaest žrtava na sebi je imalo civilna odela; većina ih je, kako se čini, ubijena iz blizine, metkom u glavu, a neka tela su bila masakrirana. Noga šezdeset dvogodišnjeg Have Deljijaja bila je odsečena ispod kolena i visila na parčetu kože.

Osim četrnaest osoba ubijenih u šumi, vladine snage su na porodičnom imanju i u okolini ubile sedam ostalih članova porodice Deljijaj. Devedeset četvorogodišnja glava porodice Fazlji Deljijaj (Fazli), inače invalid, izgoreo je u spaljenom domu.

Habiba i Hisena Deljijaja srpska policija je ubila po kratkom postupku pred Hisenovom ženom i decom. Adema Deljijaja našli su presečenog grla pored skrovišta u šumi. U sledećih nekoliko nedelja nađena su raspadnuta tela dve devojčice, Antigone i Mihane Deljijaj, kao i telo Hajriza Deljijaja u široj okolini mesta gde se dogodio masakr. Šerif Deljijaj se još vodi kao nestao.

Prema podacima Tribunala u Hagu, tokom 1998. godine oteto je devedest sedam kosovskih Srba; oni su se 15. maja 2000. još vodili kao nestali. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, veoma uvažene jugoslovenske organizacije za zaštitu ljudskih prava, između januara i avgusta 1998. godine nestale su 103 osobe srpske nacionalnosti, od kojih je OVK u zarobljeništvu držao trideset devetoro. FHP je dokumentovao i otmicu tri kosovska Albanca koju je počinio OVK.

OVK je lišio slobode oko osamdeset pet Srba za vreme ofanzive u Orahovcu 19. jula 1998. Trideset petoro ih je kasnije pušteno na slobodu, ali je sudbina ostalih bila nepoznata i u vreme pisanja ovog izveštaja. Prema podacima Tribunala, trideset pet Srba je nestalo iz opštine Orahovac 17. i 18. jula. OVK je na kratko bio preuzeo kontrolu nad Belaćevačkim rudnikom kod Obilića 22. jula. Tog dana su uhvatili devet Srba i oni su i dalje na spisku nestalih Međunarodnog crvenog krsta. Srpska policija je 9. septembra objavila da je pronašla tela osoba koje je, navodno, ubio OVK blizu Glođana. Do 16. septembra otkrivena su trideset četiri tela, od kojih je jedanaest identifikovano, a neki su bili kosovski Albanci. Najsuroviji zabeleženi zločin koji je OVK počinio pre toga jeste smaknuće dvadeset dva srpska civila u selu Klečka – policija je tvrdila da je u selu pronašla ljudske ostatke i peć koja se koristila za kremiranje tela. Način na koji su predočene optužbe ozbiljno dovodi u pitanje njihovu verodostojnost.

OVK, koji se polako transformisao iz neorganizovane grupe gerilaca u ozbiljnu oružanu silu, nije se držao svojih proklamovanih opredeljenja za poštovanje međunarodnog prava i običaja rata, a i iz nekih javnih nastupa i saopštenja OVK-a videlo se da OVK ne poštuje osnovne principe ovih standarda. Štaviše, u prvim mesecima rata OVK je preuzeo odgovornost za smaknuća i ova dela opravdavao. U intervjuu datom jednim kosovskim novinama, portparol OVK-a Jakup Krasnići rekao je:

Photo: www.engjujtshqiptare.com

OVK se nikad nije bavio civilima, osim onda kada su bili u službi vojske ili policije i ako su naneli ozbiljnu štetu ljudima ili albanskoj nacionalnoj stvari. Bilo je slučajeva otmica, ali su u takvim slučajevima oteti bili predati međunarodnim organizacijama, naravno, kada su bili nevini.

Pre svega, sve srpske snage, bez obzira na to da li su policijske, vojne, ili naoružani civili, naši su neprijatelji. Od početka smo imali interna pravila za operacije. Ona jasno ukazuju na to da OVK priznaje ženevske konvencije, kao i konvencije koje određuju pravila rata, iako nismo imali prilike da ih potpišemo, što bismo učinili. Ne bavimo se kidnapovanjem. Čak i ako su neki ljudi patili, pre su to bili albanski kolaboracionisti nego srpski civili. Ne bavimo se civilima i vraćamo one koje smo hapsili kao ratne zarobljenike. Pre nekoliko dana smo Međunarodnom crvenom krstu predali dva Srbina poreklom iz Hrvatske. Objavljivali smo imena kidnapovanih, ili smo objavljivali imena ubijenih, ali se ne ponašamo nepošteno kao Srbija.”

Bezobzirnost OVK-a prema albanskim civilima takođe je upadljiva. Sela koja je OVK proglasio “oslobođenim” često su srpske snage brzo potom uništavale, iskaljujući bes na civilima zato što nisu pobegli u planine s OVK-om. Policijske zasede ili vojne kontrolne tačke često su izazivale napade na najbliža sela, bez obzira na to da li je OVK tamo bio baziran. Pravila ponašanja OVKa ukazuju na to da su pobunjenici, oslanjajući se na predvidivu agresivnost i brutalnost srpskih snaga, možda namerno provocirali napade protiv civila, kosovskih Albanaca, pošto bi nevine žrtve promovisale njihovu stvar i pomogle da Zapad – posebno Sjedinjene Države uđe u sukob. U najmanju ruku, OVK-u je bilo jasno da će imati političku korist od civilnih žrtava.

Uloga međunarodne zajednice

Odgovor međunarodne zajednice na letnju ofanzivu u velikoj meri je bio oslabljen neprekidnim nejedinstvom unutar međunarodne zajednice. U Savetu bezbednosti, Kina i Rusija, obe stalne članice s pravom veta, smatrale su da je sukob unutrašnja stvar koju jugoslovenske vlasti treba da rešavaju same. Ovaj stav zapravo je blokirao Savet bezbednosti da žestoko odgovori na sukob. Slična doza nejedinstva pojavila se i u Kontakt grupi, gde se Rusija naročito pojavljivala kao faktor kočenja, mada je Zapad često koristio suprotstavljanje Rusije kao izgovor za sopstvenu inertnost.

Međunarodna zajednica je tokom ofanzive srpskih i jugoslovenskih snaga osudila zlodela vlasti, ali nije preduzimala nikakve korake da zaustavi ofanzivu koja je bila u toku. Inertnost Zapada ostavljala je utisak da Zapad toleriše napade na civile, što je Milošević mogao da protumači kao zeleno svetlo da nastavi. Oni koji su na Zapadu zagovarali uzdržanost pretpostavljali su da će uspeti da privole kosovske Albance za pregovarački sto. Kao što je izjavio jedan zapadni zvaničnik koga je štampa citirala: “Opšti je zaključak da je OVK izrastao iz svojih čizama i da bi ga pre mogućih pregovora trebalo malo spustiti na zemlju.”

Sekretar odbrane Vilijam Koen jasno je predstavio stav Sjedinjenih Država rekavši da NATO “ne želi da vidi” srpske ili jugoslovenske snage kako napadaju civile ili prekomerno koriste silu, ali da NATO ne želi ni da preduzme mere koje bi se “protumačile kao pružanje pomoći, bilo moralne ili vojne, onima koji traže nezavisnost”, misleći pri tome na OVK.

Photo: www.graviteti.com

Praktično, pre septembra, jedina mera koju je Savet bezbednosti usvojio, uz uzdržanost Kine, bila je Rezolucija 1160, doneta 31. marta 1998, kojom je uveden embargo na isporuku oružja SRJ. Ova odluka je doneta tek pošto su uzastopna upozorenja Kontakt grupe bila ignorisana. Rezolucija Saveta bezbednosti UN-a 1199, doneta 23. septembra 1998 (ponovo uz uzdržanost Kine), otišla je dalje: njome je osuđeno nasilje na Kosovu, zadržan je embargo na oružje i zahtevao se trenutni prestanak neprijateljstava u okviru Glave VII Povelje UN-a.

Rezolucija 1199 pozivala je jugoslovensko rukovodstvo i vođe kosovskih Albanaca da odmah počnu svrsishodan dijalog i zahtevala je da SRJ odmah preduzme korake prema zahtevima iznetim u saopštenju Kontakt grupe od 12. juna. Rezolucija je prozvala predsednika SRJ da sprovede preuzete obaveze iz zajedničke izjave s Jeljcinom od 16. juna. Između ostalog, da ne sprovodi represiju protiv miroljubivog stanovništva, da omogući povratak izbeglica i da obezbedi potpun pristup Međunarodnom crvenom krstu i UNHCR-u. Rezolucija, takođe, poziva vlasti SRJ, rukovodstvo kosovskih Albanaca i sve ostale da pruže potpunu saradnju Tribunalu u Hagu, ističući potrebu da jugoslovenske vlasti pred lice pravde privedu sve pripadnike snaga bezbednosti koji su bili umešani u zlostavljanje civila i namerno uništavanje imovine. Navodi se da će Savet bezbednosti razmotriti “dalje akcije i dodatne mere” ako se ne preduzmu mere koje se zahtevaju ovim dvema rezolucijama. Zbog poroznih granica, dobro organizovane trgovine oružjem na Balkanu i slabog obezbeđenja, embargo nije imao nikakvog uticaja na terenu.

NATO je preduzeo prve formalne korake u pogledu vojne intervencije na Kosovu, izdajući “Upozorenje pred akciju”, koje se odnosilo kako na mogućnost ograničenog vazdušnog napada na Kosovu tako i na vazdušne napade koji bi se odvijali po fazama.

*Izvor: Po naređenju: Ratni zločini na Kosovu, Human Rights Watch, 2001.

************************************

Prvomajska poruka crkvi

Skinite se sa državne sise

 
Photo: www.ugledmagazine.com

Lijepo molim Crkvu da barem za Prvi maj suspregne svoje licemjerje i demagogiju. Naime vi ste pri dnu kolone onih koji imaju moralno pravo prosvjedovati i zalagati se za prava sirotinje

Nakon što je Crkva kroz pero urednika Glasa Koncila pozvala narod da na praznik rada prosvjeduje protiv vlade, što je čudnovatim putovima gospodnjim završilo i kao prva vijest u središnjem dnevniku državne dalekovidnice, telegramom Kaptolu reagirala je Nada Mihelčić. „Lijepo molim Crkvu da barem za Prvi maj suspregne svoje licemjerje i demagogiju. Vi ste pri dnu kolone onih koji imaju moralno pravo prosvjedovati i zalagati se za prava sirotinje“, stoji u telegramu, gdje se navode i potezi koje bi Crkva morala povući, a kako bi dokazala da je sirotinja uistinu zanima.

Lijepo molim Crkvu da barem za Prvi maj suspregne svoje licemjerje i demagogiju. Naime vi ste pri dnu kolone onih koji imaju moralno pravo prosvjedovati i zalagati se za prava sirotinje. Da biste bili imalo uvjerljivi trebali biste povući barem dva poteza:

1. Skinuti vaša nezasitna usta sa sise državnog budžeta odakle mirno vučete milijune koji bi itekako mogli koristiti sirotinji koju sada nekaženjeno huškate.

2. Definitivno maknite iz svih crkvi vaše "škrabice" u koje grabite svaku lipu koju sirotinja teško odvaja, a s kojom onda kupujete svoja zlata, srebra, nekretnine i zadovoljavate ostale "nasušne" potrebe.

Dok to ne učinite izvolite ljubazno zavezati tj. ušutjeti i ne zlorabite situaciju za svoju promociju. Vjerujem da vam je dosadno živjeti ovako gotovanski, no pokušajte se zabaviti tako da stavite prst na čelo i razmislite gdje vam se zagubio stid.

Nada Mihelčić

*******************

Ubijen brat Luke Bojovića

Mafijaško ubistvo u centru Beograda

 
Photo: TANJUG

Nikola Bojović, brat Luke Bojovića, ubijen je u ponedeljak u mafijaškom obračunu u Ulici Carice Milice, u samom centru Beograda. Identitet ubijenog potvrdio je i premijer i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić

Bojović je podlegao povredama u beogradskom Urgentnom centru gde je primljen sa prostrelnim ranama na glavi, grudnom košu, stomaku i ruci, bez svesti i slabim disanjem.

Do pucnjave u centru grada došlo je naočigled prolaznika, koji su u panici bežali u zgrade i prodavnice. Saobraćaj je tokom uviđaja bio blokiran, a ispaljeno je oko 15 metaka.

"Nikola Bojović je od ranije poznat policiji, više informacija znaće se nakon uviđaja", rekao je ministar policije Ivica Dačić. Prema informacijama koje je preneo RTS, napadač je prišao ubijenom sa leđa, ispalio mu metak u potiljak, a zatim više hitaca dok je ležao na zemlji. Za sada nije poznato iz kog oružja je nepoznati napadač pucao.

Ubijeni muškarac nije kod sebe imao lična dokumenta, ali se ubrzo saznalo da je u pitanju Nikola Bojović, brat jednog od vođa "zemunskog klana" Luke Bojovića, koji je poslednjih 15 meseci u zatvoru u Španiji i čeka na izručenje u Srbiju, gde je osumnjičen za više ubistava i pokušaja ubistva.

Nikola Bojović je zajedno sa suprugom Luke Bojovića Barbarom i još 22 člana kriminalne grupe iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao osumnjičeni za pranje novca i trgovinu narkoticima priveden u oktobru prošle godine, u sklopu velike akcije španske policije. Nikola i Barbara Bojović pušteni su iz pritvora u Alikanteu nakon 20-ak dana.

 

 

28.04.2013.

"ZLOČINI PRED TRIBUNALOM: PRIJEDOR" - FILM KAO ČUVAR ISTINE

“Zločini pred Tribunalom: Prijedor” - film kao čuvar istine

Odavanje počasti žrtvama

Odavanje počasti žrtvama

***************************************

Dokumentarni film “Zločini pred Tribunalom: Prijedor” predstavljen je sarajevskoj publici. Koncentrisan je na predmete vođene pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju koji se tiču zločina počinjenih na području Prijedora. Kroz svjedočenja žrtava i brojne materijale korištene u sudskim procesima ovaj film rekonstruiše ratne zločine počinjene u Prijedoru. Podsjeća na načine na koji su oni otkriveni i kasnije procesuirani pred Međunarodnim sudom, te kako su u vezi s njima donošene presude. Porodice žrtava, ali i sami preživjeli, na film su reagovali emotivno jer, kako kažu, ponovno su proživjeli strahote iz 1992. godine.

Na dan kada je trebala proslaviti sedmi rođendan 24.maja 1992. godine, umjesto rođendanskog slavlja, Elmina Kulašić sa porodicom protjerana je iz rodnog Kozarca, mjesta nadomak Prijedora. Odvedeni su u logor Trnopolje:

“Sjećam se manje-više svih detalja.Taj strah - koji je između dječijeg straha i straha odraslog, ne mogu da zaboravim - da nas nakon zahtjeva da se predamo - mi govorimo civilima, o ženama, djeci - prvo u kolonama otjeraju do šume, prema Kozari, pa onda prema Trnopolju, je jednostavno nešto što ne može da se zaboravi", priča Elmina Kulašić.

Bolne traume žrtava oživjele su scene prikazane u dokumentarnom filmu “Zločini pred Tribunalom: Prijedor”. Smjenjuju se slike pretučenih, ubijenih i zatočenih ljudi u logorima. Njihova svjedočanstva pred Sudom u Hagu.

(VIDEO: Insert iz filma "Zločini pred Tribunaom - Prijedor)


Filmom su obuhvaćena i izvinjenja nekoliko stražara u prijedorskim logorima, te policajaca osuđenih za zločine protiv čovječnosti. Predrag Banović, Dragan Kolundžija, Damir Došen, te Darko Mrđa samo su neki koji su priznali krivicu pred Haškim tribunalom.

Kraj filma, Elmina je, kao i mnoge žrtve, dočekala sa suzama na licu.

“Ja mislim da mi godinama pokušavamo da budemo pokušavamo da budemo jaki- i dosta puta, ja mislim, svoje emocije zadržimo, ali nekada se jednostavno desi da te emocije same izađu. Čak i sljedećih 20 godina kad budemo gledali ovaj dokumentarac, ili sličan, te emocije će prevladati. One ne mogu da se izbrišu”, kazala je Elmina.

Mnoge priče i svjedočanstva o strašnim zločinima nad prijedorskim civilima, Bošnjacima i Hrvatima, već je čuo Sudbin Musić iz Udruženja logoraša "Prijedor '92". Kaže kako je bilo kakav arhiv, pa i film, dobar način da se sačuvaju činjenice o ratu utvrđene pred sudovima.

“Ne postoji institucionalno očuvanje uspomena. Posebno kada je Prijedor u pitanju, mi i dalje proživljavamo diskriminaciju, koja traje godinama. Svaki naši krik za istinom je doživljen kao nacionalistički", navodi Musić.

Sveobuhvatan prikaz od zločina do kazne, kakav je predstavljen u filmu, otvorio je brojna pitanja. Nad nekim se zamislila i Saida Karabašić iz udruženja Prijedorčanki “Izvor”.:

“Prostorije u kojima su ljudi mučeni su sada malo sređene, ne izgleda to više tako. Onda, nekako sam se pitala gdje se mi to nalazimo i s kim mi to živimo i da li je moguće da nam se to opet dogodi. Sve je pomiješano”, kaže Saida Karabašić.

„Zločini pred Tribunalom:Prijedor“ drugi je po redu film iza kojeg stoji Outreach program Međunarodnog suda u Hagu. Režiser i producent filma Petar Finci kaže kako postoje dva razloga zbog kojeg je odlučio raditi ovaj film.

“Prije svega želimo istaći pozitivne doprinose Tribunala jer se oni prečesto, po našem mišljenju, zaboravljaju i premalo spominju. Druga stvar koju želimo naglasiti je zapravo odati počast žrtvama koje smogle snage svjedočiti pred Tribunalom", navodi Finci.

Prvi film koji je urađen tretirao je zločine silovanja i seksualnog nasilja tokom rata, a drugi o zločinima u Prijedoru je logičan slijed  - jer su zločini na području ove opštine bili predmet prve istrage nakon uspostavljanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, 1993. godine. Oba, prema riječima šefice Službe za komunikacije MKSJ-a Nerme Jelačić, imaju veliku važnost:

“Kako bi se što veći broj građana i građanki mogao informisati i upoznati sa zločinima koji su počinjeni i kako bi se što više suzio taj prostor negiranja", kaže Nerma Jelačić.

Realizacija dokumentarnih filmova predstavlja dio napora Međunarodnog suda da učini dostupnim informacije proistekle iz predmeta vođenih pred MKSJ-om kako bi se obezbijedila bolja budućnost za generacije koje dolaze.
*************************************
///////////////////////////////////////////////////////////////////////

Sjećanje na žrtve: Život u 24 slike u sekundi

Zoran Lešić
Zoran Lešić
******************************
Radeći na kreiranju foto i video sadržaja kao dokaznih materijala, svestrani Zoran Lešić kreira dokumente koji pomažu u procesima pred Haškim tribunalom. Susreo se sa mnogim svjedocima i žrtvama, ali i našao u situacijama da li da načini fotografiju umirućeg čovjeka, ili da ga spasi. Upravo novom izložbom „Život u 24 slike u sekundi“ Lešić želi predstaviti multimedijalno istraživanje sjećanja, te razviti empatiju prema svim žrtvama i preživjelima na postoru bivše Jugoslavije, pa i šire.

Uhvatiti sekunde koje čovjek ne želi zaboraviti i suprotstaviti ih onima koje ga ne dotiču, fotograf Zoran Lešić nastoji postići svojim radovima. Njegova aktuelna izložba u Sarajevu ima tri segmenta.

„Jedan je ta dva portreta. Pokušao sam da u par fotografija suprotstavim fotografiju svoje supruge i jedne divne žene iz Kambodže. Obje su sticajem okolnosti bile zarobljene u određenom trenutku. Moja supruga je imala sreće da preživi, a ova druga ne. Drugi segment su dvije sekunde skinute sa videa. Jedna je sekunda kada majka pokušava da spasi dijete bježeći od snajpera, a druga je sekunda žene koja u nekom slobodnom gradu stoji pred izlogom. Te sekunde ne moram objašnjavati, one su vrlo snažne – jedna se nikada neće zaboraviti, druga se nikada neće zapamtiti. I taj treći segment - rad sa mojom svastikom. Ja sam je zamolio da uradi svoje autoportrete, i onda sam kroz njih pravio intervencije i povezivao ih sa nekim trenucima iz našeg zajedničkog života, koji su nama bili bitni", kaže Lešić.

Sa izložbe Zorana Lešića u Sarajevu
Sa izložbe Zorana Lešića u Sarajevu
Ovaj priznati umjetnik je rodom iz Zrenjanina, a promijenio je adrese u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, da bi se potom skrasio u Sarajevu. Iako obučen za pozorišnog fotografa, Zoran Lešić se nije dvoumio uzeti fotoaparat u ruke i izaći na ulice grada pod opsadom. Trajno je zabilježio, sada već vrijedne momente, iz tog perioda.

„Ja nisam treniran da budem ratni fotograf. Ja sam treniran da budem pozorišni fotograf. Ja sam se zatekao u ratu i koristio sam svoje znanje da pomognem državi u kojoj živim, da se pokaže to što se dešava u gradu. U tom trenutku ja sam izašao sa videokamerom i snimao. Ispred mene je čovjek krvario, ja sam spusti kameru i njemu pomogao. Meni snimak u tom trenutku nije bio bitan, njegov život je puno bitniji od jednog dobrog kadra za mene. A kad radim tirbinu, ali ja radim dokumente. Tu nema umjetnosti, to je čisti dokument u kome ne smije ništa biti promijenjeno, ništa dotaknuto - i to je potpuno druga stvar. To je nešto što je dokazni materijal. On se mene jako tiče, ali ja emotivno mogu da se odvojim od njega. Ali doživjeti situacije koje sam ja doživljavao, gdje ljudi umiru pred vašim objektivom? Ja spustim onda kameru i pomognem", priča Lešić.

Zoran Lešić, kao zvanični fotograf Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), svjestan je značaja ove institucije. Upravo otvoreni razgovori o temama posljednjeg rata na Balkanu, pa čak i posredstvom umjetnosti, nužni su za sadašnje i buduće generacije ovdašnjih naroda, ističe naš sagovornik:

Sa izložbe Zorana Lešića u Sarajevu
Sa izložbe Zorana Lešića u Sarajevu
„Svaki put kad dođem u Sarajevo ja odem u Galeriju Srebrenice koja je apsolutno jedna od najinteresantnijih galerija koje sam ja vidio u Evropi. Ona je posvećena jednom holokaustu, jednom užasnom zločinu, ali na način koji je apsolutno ljudski, koji ne udara na neke niske emocije, nego zaista pokazuje činjenice onakve kakve one jesu. Taj rad mi se sviđa. Znam da sve moje kolege fotografi uvijek naprave neku izložbu koja je inspirisana time. Čak ja i kad radim fotografije koje naizgled nemaju apsolutno ništa sa ratom, u njima ima te vibracije. Mi ne možemo, mi smo iz Sarajeva, mi jednostavno ne možemo da zaboravimo to što je bilo. I mislim toliko je zla bilo da je to nemoguće u jednom ljudskom životu zaboraviti", naglašava.

„Život u 24 slike u sekundi“ naziv je izložbe radova Zorana Lešića koja je nedavno otvorena u sarajevskoj galeriji Novi hram u okviru programa Modul Memorije. To je program koji je razvio Internacionalni teatarski festival MESS u namjeri da očuva sjećanje na opsadu Sarajeva, te da kroz umjetnički pristup gradi saosjećanje, empatiju i  ono najvažnije - osjećaj ljudskosti:

„Ja bih bio najsretniji kad bi bar jedan čovjek došavši na izložbu shvatio nešto, da ga to oplemeni, da u jednom trenutku spriječi ga da učini nešto loše. Kad kažem nešto loše, ja mislim na malo loše, ne na neko veliko loše. Zadatak umjetnosti jeste da oplemeni ljude, da ih čini boljim. Ja u isto vrijeme se ne zanosim da moja umjetnost ili umjetnost mojih kolega može da promijeni svijet, ali je sasvim dovoljno ako uspijemo da jednom čovjeku koji dođe malo oplemenimo dušu", zaključuje Lešić.
**********************************
//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Tema sedmice: Kulturna alternativa na Balkanu sve glasnija

Iz filma Rabbitland Ane Nedeljković i Nikole Majdaka, dobitnika Srebrnog medvjeda na Berlinaleu za najbolji kratki film
Iz filma Rabbitland Ane Nedeljković i Nikole Majdaka, dobitnika Srebrnog medvjeda na Berlinaleu za najbolji kratki film
**************************************
Kulturna alternativa, u kazalištu, na filmu, u književnosti, muzici - nezaobilazna u svakoj priči o stvaralaštvu. To je bila i ostala snažna kritika društvenih kretanja, ali i protuteža službenoj kulturi. Pogotovo se u državama regije, tokom devedesetih, suprotstavljala ratno huškačkoj histeriji. Alternativna kultura je bila osvježenje u odnosu na onu službenu, često estetski zastarjelu, a koja je uz to, znala koketirati s nacionalizmom i nacionalističkim establišmentima.

Koliko je danas kulturna alternativa prostor generacijskog izražavanja, što poručuje i kako se održava u ekonomskoj krizi?

Oslikati stvarnost Bosne i Hercegovine, možda je najbolje pošlo za rukom mladim muzičarima. Bez imalo kočnica, prepričali su kuda ih vodi aktualna politika analizira Budo Vukobrat u tekstu Alternativni odgovor balkanskoj ratnoj i post ratnoj šizofreniji kroz generacijsko stvaralaštvo.

Beograd već nekoliko desetljeća važi za veoma značajno mjesto na mapi takozvane podzemne scene regiona, koja i u današnje vrijeme ima svoju stalnu i posvećenu publiku.

Ta alternativna scena je prošla nekoliko faza, od rušioca kanona osamdesetih godina, konceptualnim pristupom, preko protivljenja sveopćoj ratnoj histeriji 90-tih, dok se danas, usprkos vidljivim iskoracima, ne miri sa stvarnošću u umjetničkim institucijama, navodi Milan Nešić u tekstu Alternativa je postala umjetnost koja se pita.

Na alternativnoj sceni Crne Gore sve je više mladih koji traže prostor za svoj umjetnički izraz. No, „alternativci“ su i dalje na margini , jedva opstaju i žive od projekta do projekta.

Stvari donekle pomjeraju i uobličavaju festivali koji su, pogotovo mlađim stvaraocima, ključni za širu prepoznatljivost i komunikaciju sa publikom, piše Olivera Nikolić u tekstu Alternativni umjetnički izraz osuđen na preživljavanje.

U Hrvatskoj postoji oko sto neovisnih kazališta i više stotina nezavisnih udruga različitih umjetničkih izražaja. Grčevito se bore za javni prostor i transformaciju postojećeg kulturnog sustava.

Za razliku od 90-tih, kada je nezavisna scena bila uglavnom politička alternativa ondašnjoj „državnoj kulturi“, danas je to više „organizacijska alternativa“ umrtvljenom javnom sektoru, ne manjka joj programa i ideja, ali nedostaje novca, navodi Ankica Barbir Mladinović u tekstu Neovisni umjetnici alternativa umrtvljenom javnom sektoru.

Mladi na Kosovu također traže prostor za svoje stvaralaštvo. Tako je u Gračanici kod Prištine otvoren Alternativni kulturni centar, koji je Amra Zejneli posjetila u trenutku kada su mladi muzičari održavali probu.

 

 

28.04.2013.

MUAMER EF. ZUKORLIĆ: NISAM NIKOG NAPAO, SVE AFERE FABRIKUJE BEOGRAD

Zukorlić za TV1: Nisam nikog napao, sve afere fabrikuje Beograd

imageMuamer ef. Zukorlić

*****************************************

SARAJEVO - Gost Dnevnika TV1 bio je Muamer ef. Zukorlić, glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji.

- Jeste li zaista fizički napali ef. Makića?

Zukorlić: Ne.

- Ukoliko ga niste napali kako je dobio sve povrede potvrđene ljekarskim nalazima?

Zukorlić: Mislim da nije imao nikakve povrede, osim, ako ih nije dobio negdje kasnije usput do bolnice. Radi se o najobičnijoj ujdurmi, s kojom treba skrenuti pažnju sa onoga zbog čega je Bekir Makić suspendiran sa radnog mjesta i ostalih pozicija u IZ. Dakle, čovjek je uhvaćen u malverzacijama finansijskim, lopovluku, dakle jako mnogo problema, a dokumentaciju koja je sve to mogla potvrditi i razjasniti on je odbio predati i kada je lija dolijala onda je smislila da kaže nekome, tukli me itd... Tu je mnogo pokazatelja i svega onoga što je objavljivano o koliko se tu laži radi. Čovjek je za tri-četiri sata dao tri različite izjave. Jednom, da su ga tukli po licu, drugi put da su ga davili, treći put da su ga udarili nogama itd. Osim toga, on se javio ljekaru tri-četiri sata iza razgovora koga je imao u Mešihatu, a prema našim saznanjima prethodno je obišao pragove i političara i medija i raznih drugih struktura s kojima je zapravo dogovorio taj jedan plan. To liči na ono kada dijete ne spremi lekciju, pa onda kaže, profesore boli me zub ili udario sam se u ruku ili napravi još neku scenu kojom bi to potvrdio. Kada to radi dijete onda to nije tako strašno, ali kada to radi neko ko je bio profesor u Medresi i neko ko nosi ahmediju na glavi i onda kada to dobije ovu dimenziju publiciteta, i to jeste meni ključni utisak, ne ovo što se desilo, svugdje se može desiti takva podmetačina, ali je pitanje koliko ta podmetačina dobije na publicitetu.

Ostatak intervjua sa ef. Zukorlićem pogledajte u video prilogu:

Vijesti.ba - Zukorlić za TV1: Nisam nikog napao, sve afere fabrikuje ...

(Vijesti.ba)

 

28.04.2013.

VIJEĆE MINISTARA BiH USVOJILO PLAN ZA POPIS STANOVNIŠTVA

Vijeće ministara usvojilo plan za popis stanovništva

imageFoto: Arhiv

SARAJEVO - Vijeće ministara BiH, na prijedlog Agencije za statistiku BiH, usvojilo je Financijski plan za popis stanovništva, kućanstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. i formuliralo pitanja koja se odnose na državljanstvo, etničku pripadnost, vjeru i materinski jezik.

Na ovaj način Vijeće ministara BiH je donijelo potrebne odluke koje su preduvjet za provedbu popisa stanovništva u oktobru ove godine. Pitanja o etničkom/nacionalnom izjašnjavanju, o vjeri i materinskom jeziku bit će poluotvorenog tipa.

Pitanje u vezi s državljanstvom sadržavat će obvezne odgovore: Bosne i Hercegovine, BiH i druge države, druge države i bez državljanstva, te mogućnost izjašnjavanja o entitetskom državljanstvu. Šifarnici će se raditi nakon popisa, a u jedinstvenoj bazi podataka bit će evidentirani svi odgovori.

Nakon usvajanja ovih odluka na upit agencije FENA iz EUROSTAT-a su ponovili da će o svemu zauzeti konačan stav kada Misija EUROSTAT-a bude došla u BiH, a pred javnost bi sa svojim stavovima trebala izaći tek 31. maja.

"EUROSTAT, kao predsjednik Međunarodnog praćenje rada Zavoda za popis stanovništva i kućanstava u BiH, će objaviti javnu poziciju do 31. maja nakon posjete Misije Upravnog odbora koja je predviđena za posljednju sedmicu u maju. Prije tog datuma nećemo davati dalje komentare na popis stanovništva u Bosni i Hercegovini", stoji u odgovoru.

Direktor Agencije za statistiku BiH Zdenko Milinović kazao je ove sedmice da je, kada je u pitanju popis, potrebno tehnički prilagoditi pitanja koja će se naći na popisnici sa zahtjevima softvera za obradu podataka te najavio da će popisnica vrlo brzo biti objavljena u Službenom listu i dostupna javnosti.

Na pitanje da li će se sabirati odgovori gdje su se, naprimjer, građani izjasnili kao Bošnjaci i Muslimani, on je rekao da se to neće raditi, osim ako se na nivou BiH postigne dogovor o tome.

"U svom radu statističke institucije se moraju rukovoditi evropskim standardima i ne mogu se sabirati odgovori koji imaju drugu šifru", rekao je Milinović, naglašavajući da svaki odgovor prilikom obrade dobije svoju šifru.

U vezi s izjašnjavanjem o jeziku, Milinović je prokomentirao da se u popisnici ne nalazi odgovor bošnjački jezik, jer on ne postoji, već tri službena jezika - srpski, bosanski i hrvatski, ali da se i svaki drugi odgovor upisuje i dobija drugu šifru.

Prema Financijskom planu, bruto troškovi popisa iznosit će 46.489.665 KM. Logo popisa bit će "Popis BiH 2013.", na oba pisma. Slogan popisa je "Moj korak u budućnost". Vijeće ministara BiH zadužilo je i entitetske geodetske zavode da riješe preostala pitanja u vezi s kartografijom.


(Vijesti.ba/Fena)

SIPA uhapsila još tri osobe, pretresi na području Hercegovine

imageFoto: Arhiv

SARAJEVO - U nastavku akcije kodnog naziva „Patriot“, postupajući po usmenim naredbama Suda BiH i Tužilaštva BiH, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) slobode su lišili tri osobe, koje se dovode u vezu sa izvršenjem ...

... krivičnih djela iz oblasti korupcije u vezi sa organiziranim kriminalom. U  toku su pretresi na više lokacija na području Hercegovine.

O drugim detaljima vezano za današnje aktivnosti SIPA-e, javnost će biti naknadno informirana.

(Vijesti.ba)

Američka vlada će i dalje podržavati CCI i druge slične organizacije

imagePatrick Moon

SARAJEVO - Nakon odluke Parlamenta BiH da istaknutoj organizaciji civilnog društva zabrani prisustvovanje otvorenim sjednicama, američki ambasador Patrick Moon na svom blogu je napisao kako je o ovome dosta razmišljao. Pogledajte šta je ambasador napisao ...

...  na svom blogu:

Nakon odluke Parlamenta BiH da istaknutoj organizaciji civilnog društva zabrani prisustvovanje otvorenim sjednicama, dosta sam razmišljao o ulozi transparentnosti i slobode govora.  Da bi demokratija cvjetala, građani moraju imati pristup tačnim informacijama koje se tiču svih aspekata upravljanja. To znači da svako ko tvrdi da predstavlja interese građana ima obavezu da djeluje na transparentan način.  To se odnosi i na izabrane lidere, medije i organizacije civilnog društva.

Kako bi BiH pristupila Evropskoj uniji, zemlja mora pokazati da je organizovana na zdravim demokratskim principima, uključujući i otvorenost prema ozbiljnoj debati među građanima.  Centar civilnih inicijativa (CCI) je značajan glas u toj debati. CCI ima važnu funkciju nadzornog tijela koje podstiče veću interakciju između Bosanaca i Hercegovaca i njihovih izabranih predstavnika. Njihov je glas samo jedan, ali veoma važan.  

Američka vlada će i dalje podržavati CCI i druge slične organizacije koje promoviraju veću transparentnost.  U nedavno objavljenom Izvještaju o stanju ljudskih prava u BiH za 2012. godinu, State Department konstatuje: “da su grupe koje se bave ljudskim pravima i NVO sektor generalno djelovale bez ograničenja i u pogledu istraživanja i objavljivanja svojih izvještaja”.  Odluka Parlamenta BiH da CCI zabrani prisustvovanje sjednicama i uvredljivi komentari nekih parlamentaraca o NVO civilnog društva nisu u skladu sa ovogodišnjom općenito pozitivnom ocjenom u Izvještaju.  Nažalost, stalna zabrana za CCI moraće se naći u izvještaju za narednu godinu kao korak unazad.

Zabrinut sam činjenicom da odluka donešena prošle sedmice da se CCI ne dozvoli rad pokazuje da neki pojedinci u vlastima ne razumiju i ne cijene vrijednost kritike.  Kritika koja je transparentna i zasnovana na činjenicama je od suštinske važnosti za zdrav proces donošenja odluka i osnovni je princip demokratije.  Ona je od ključne je važnosti za razumijevanje interesa građana i njihove volje. Objektivna procjena ponašanja vlasti od strane civilnog društva je neophodna kako bi se došlo do odgovornijeg upravljanja i kako bi se osiguralo da upravljanje zadovoljava interese građana.  Dopuštanje da veći broj aktera sudjeluje na slobodnom tržištu ideja neće naškoditi vlastima. Dapače, povećat će legitimnost vlasti u očima građana.

Mi smo posvećeni transparentnosti.  Mi ćemo nastaviti promovirati civilno društvo.  Borba civilnog društva za transparentniju javnu potrošnju i veći stepen odgovornosti zvaničnika u vlasti je borba u koju mi vjerujemo.  Aktivnosti civilnog društva u borbi protiv korupcije imaće našu podršku.  I ponosni smo da podržimo građane koji rade na stvaranju jače BiH i postizanju većeg stepena demokratije u zemlji.

(Vijesti.ba)

Živku Budimiru određen jednomjesečni pritvor

imageFoto: SIPA

SARAJEVO - Predsjedniku Federacije BiH Živku Budimiru i ostalim uhapšenima u akcijama "Patriot" i "Pravda" , Sud BiH je odredio jednomjesečni pritvor. Sud BiH je uvažio argumente Tužilaštva BiH da je došlo do narušavanja primjene pravde i narušavanja ugleda države i pravnog sistema.

Uvažena je i kvalifikacija Tužilaštva BiH da postoji opasnost od bjekstva Živka Budimira i Petra Barišića. Ostaloj trojici (Jurčević, Kulosman i Halilović) određuje se pritvor zbog mogućnosti uticaja na svjedoke i ometanje istrage. Svima se na teret stavljaju djela organiziranog kriminala u vezi sa zloupotrebom položaja i ovlasti, nezakonitog posredovanja i davanja dara.

Budimirov advokat Ragib Hadžić novinarima je kazao da se većina dokaza Tužilaštva BiH zasniva na presretnutim telefonskim razgovorima, te je dodao da smatra da se radi o klasičnom državnom udaru u čiju svrhu je upotrebljena policija u Federaciji BiH kao jedina oružana snaga, a kako bi se promijenila izvršna vlast.


Budimirov advokat Ragib Hadžić

Komentirajući navode Tužilaštva da su u slučaju  Adija Karića, posrednici (Jurčević i Kulosman) sve dogovorili sa Barišićem te mu uplatili 5600 KM za pomilovanje, a da su tužioci znali da je petak (26.04.2013.- dan hapšenja Budimira) dan kada će Budimir preuzeti novac što se i desilo, Budimirov advokat kaže da je postoji porijeklo tog novca i da ga je Budimir uzeo sa blagajne, ali da ga nije stigao vratiti.


(Vijesti.ba)

U Zvorniku neobične čitulje Ustava Srbije

image

BIJELJINA / SARAJEVO - Na više lokacija u Zvorniku jutros su okačene neobične čitulje. Na čituljama je na fotografija Ustava Republike Srbije i tekstom u kome se “sa dubokim bolom, i tugom, obavještava narod Srbije, političke stranke i Srbi u dijaspori da je dana 22.4.2013.godine, ...

... nakon kraće bolesti, u zgradi Vlade u Beogradu tragično preminuo ustav Republike Srbije ,2006-2013”.

U nastavku ove neobične čitulje, poziva se rodoljubivi narod Srbije, SPC, političke partije, patriotski blokovi i studenti, da pokušaju da izvrše reanimaciju nedavno preminulog.

Sahrani ustava u Skupštini će prisustvovati i i održati prigodan govor : Gospodin „Nije ustav sveto pismo“,Gospodin „Nismo mogli manje –više“ i Gospodin „Neće biti zadovoljnih“. U potpisu ove “čitulje” je napisano: Iskreno ožalošćeni narod Srbije.

Građani Zvornika koji su uz različite komentare propratili pojavu ovih neobičnih smrtovnica dovode ih u vezu, sa usvajanjem Narodne skupštine RS Izvještaja Vlade Srbije o pregovorima u Briselu između Beograda i Prištine, u koji je uključen i sporazum koji je parafiran 19. aprila, a koji neki od građana Srbije doživljavaju kao izdaju i priznanje samostalnosti Kosova, javila je BN Televizija.


(Vijesti.ba/Fena)

SPP oštro osudila uplitanje političkih igara u rad Tužilaštva BiH

imageFoto:

SARAJEVO - Stranka pravde i povjerenja (SPP) u nedjelju je oštro osudila, kako navodi, uplitanje političkih igara u rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine. SPP, reagujući na jučerašnju odluku Tužilaštva Bosne i Hercegovine da traži pritvor za predsjednika Federacije BiH ...

...  i predsjednika Stranke pravde i povjerenja Živka Budimira, smatra da ta odluka "potvrđuje nedavno iznesenu tezu SDP-a da u našoj zemlji postoje stranački tužitelji koji su najbolji dokaz da je reforma pravosuđa u dijelu koji se odnosi na tužiteljstva, doživjela potpuni fijasko i da je trenutno najlošija karika u pravosudnom sustavu".

- Ovim putem postavljamo pitanje Tužilaštvu BiH, da li zahtjevom za jednomjesečni pritvor Živka Budimira otvaraju prostor za rekonstrukciju Vlade FBiH koju bi u ovom slučaju, zbog nemogućnosti obnašanja funkcije, sproveli potpredsjednici FBiH? Pitanje o tome čiji su tužitelji, suvišno je i postavljati...- kaže se u današnjem saopćenju SPP-a.

Stranka navodi da je Živko Budimir "smetnja, prepreka, kamen spoticanja onima koji se već godinama održavaju u političkom vrhu Bosne i Hercegovine, dok sudski procesi protiv njih odlaze u zastaru ili čiji predmeti završavaju u ladicama Tužilaštva".

SPP ističe da je u svojim dosadašnjim aktivnostima i istupima predsjednik Budimir nebrojeno puta davao potporu radu policijskih i pravosudnih institucija te isticao važnost uspostave pravne i pravedne države u kojoj će svi narodi, građani, pa i dužnosnici biti jednaki pred zakonom.

- S obzirom da je cijelo uhićenje predsjednika Budimira očigledno politički osmišljeno, pojedini mediji su u trenutku kada nitko, osim policijskih službenika SIPA-e i Tužilaštva BiH, nije imao kontakt s predsjednikom Budimirom, objavili netočnu, ili bolje rečeno, lažnu informaciju kako se predsjednik Budimir pozvao na imunitet i time pokušao izbjeći privođenje. Istina je pak da se predsjednik Federacije i Stranke pravde i povjerenja Živko Budimir zbog težnje ka povjerenju u pravosudni sustav BiH i uvjerenosti u svoju nevinost nije nikada pozvao na imunitet, niti je razmišljao o istom - kaže se u saopćenju SPP-a.

Uhićenje predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine i predsjednika SPP-a Živka Budimira okarakterisano je kao “demonstracija sile” i “predstava za javnost”.

- Ova država očajnički vapi za istinskim početkom borbe protiv onih koji godinama zloupotrebljavaju svoje ovlasti, koji pljačkaju i uništavaju najveće domaće kompanije ostavljajući iza sebe pustoš i gladne obitelji i protiv onih koji su svoj vrtoglavi poslovni uspjeh postigli surađujući s narkobosovima i podzemljem iz regije. U takvoj borbi policijske i pravosudne institucije će sigurno imati potporu predsjednika Budimira, s ili bez lisica na rukama! - kaže se na kraju saopćenja iz Ureda za odnose s javnošću SPP-a.


(Vijesti.ba/Fena)

 

 

28.04.2013.

HAPŠENjE ŽIVKA BUDIMIRA: OHR OČEKUJE NASTAVAK BORBE PROTIV KORUPCIJE

Povodom hapšenja predsjednika FBiH Živka Budimira
OHR očekuje nastavak borbe protiv korupcije
FOTO: Arhiv
OHR očekuje nastavak borbe protiv korupcije

OHR u potpunosti podržava vladavinu prava gdje niko nije iznad zakona niti je iko kriv dok se to pravomoćno ne presudi, izjavio je u nedjelju Mario Brkić, glasnogovornik OHR-a, povodom hapšenja predsjednika FBiH Živka Budimira.

- Očekujemo da će se borba protiv korupcije nastaviti u čemu će nadležne institucije uvjek imati punu podršku OHR-a - istakao je Brkić.

Sud BiH odredio je u nedjelju jednomjesečni pritvor predsjedniku FBiH Živku Budimiru te još četverici uhapšenih u akciji SIPA-e "Patriot",  Petru Barišiću, Saudu Kulosmanu, Hidajetu Haliloviću i Ivanu Jurčeviću.

Budimir, koji je uhapšen u petak, osumnjičen je  za primanje mita i kršenje Zakona o pomilovanju.

Na ovu odluku suda moguće je podnijeti žalbu u roku od 24 sata.

**********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Ne smije da se ženi, da jede meso i treba da živi u siromaštvu
Đavolji vladika prekršio sve "božanske zakone"
FOTO: Arhiva
Đavolji vladika prekršio sve "božanske zakone"

Posljednjih dana, mjeseci, pa i godina dosta se pričalo i pisalo o kontroverzim postupcima pojedinih crkvenih velikodostojnika. Telegraf otkriva da li je “po božanskim zakonima” dozvoljeno da popovi voze “audije”, da se druže s istopolnim osobama, da maze maloljetnike i žive u zdanjima optočenim zlatom.

Episkop pravoslavne crkve, narodski rečeno vladika, ne smije da se ženi ni da jede meso, a kao monah trebalo bi da se drži zavjeta siromaštva i poslušnosti. Preciznije, sudeći prema riječima uglednih teologa i historičara religije, svih zavjeta kojih se drže monasi (prim. aut. oni koji su se odrekli života u svijetu) trebalo bi da se drži i vladika.

Osnovna tri zavjeta koja polažu monasi, i koja ih razlikuju od ostatka sveštenstva su bezbračnost, zavjet poslušanja i zavjet siromaštva.

Ovih, a naročito posljednjeg zavjeta, kako praksa pokazuje, ne drže se svi. Najbolji primjer je veleljepna vila od 1.000.000 eura, u kojoj se donedavno baškario vladika Vasilije Kačavenda.

- Monasi ili ti “crno duhovenstvo” polažu zavjete bezbračnosti, poslušanja i siromaštva Hrista radi, živeći anđeoski zavjet. Zavjet bezbračnosti ne treba objašnjavati kao ni zavjet siromaštva. Mislim da je tu sve jasno – počinje priču za Telegraf teolog Radmila Vojinović.

- No, čini mi se da bi zavjet poslušanja možda trebalo malo pojasniti. Riječ je o počinjavanju volje monaha autoritetu volje Božje, prije svega kroz vršenje Božjih zapovjedi ili, rekla bih, onoga što bi trebalo da bude glas savjesti svakog pojedinca – objašnjava Vojinovićeva.

Što se hrane i pića tiče, monasi ne bi smjeli da jedu meso i da budu neumjereni u piću. Izuzetak, međutim, predstavlja riba. Nju smiju da jedu, iako ima mnogih vladika koji je vjerni monaškim zavjetima ipak izbjegavaju.

Monasi bi trebalo i da žive izolovano od građanstva. No, nisu u obavezi da se osame poput velikomučenika ili svetih otaca. To niko ne zahtjeva od njih.

- Stvar je volje pojedinca da li će poput nekih monaha na Svetoj Gori živjeti usamljenički život izolovan od svijeta u nekoj pećini – počinje priču za Telegraf istoričar religije Živica Tutić.

- Monasi nisu u obavezi da vode takav način života. No, svakako nije uobičajeno ni da se “miješaju” sa građanstvom. Otud se rijetko mogu vidjeti takozvani “gradski pravoslavni manastiri”.

Kod “bijelog duhovenstva” pomenutih vrsta ograničenja nema. Pop ne mora da se zavjetuje na siromaštvo, kao ni na poslušnost u onom smislu, u kojem se na njega obavezuje monah. On je zapravo obavezan na manje dominantan – zavjet skromnosti, a što se stupanja u bračnu zajednicu tiče, čak je i u obavezi da se oženi ukoliko želi da dobije parohiju.

O tome, međutim,  da li bi svešteniku trebalo da se dozvoli da stupi u drugi brak u novijoj crkvenoj historiji ima više stanovišta.

- Nakon razvoda ili smrti popadije, popu ne bi trebalo da bude dozvoljeno da se ponovo ženi – objašnjava Tutić dodajući da jedini način na koji bi drugi brak kod popa mogao da prođe je da episkop “zažmiri” na njegovu drugu ženidbu, ili eventualno da ga pošalje u neko udaljeno selo.

Opće je poznato i da sveštenici mogu da se zamonaše nakon smrti svoje supruge, ili čak i tokom braka, i to zajedno sa suprugom.

- Ovakvih primjera u srpskoj historiji ima sijaset – nastavlja priču Tutić dodajući da je prije 15-ak godina upoznao sveštenika, koji se zajedno sa suprugom zamonašio.

- Nakon što su izveli svoju djecu na put, oboje su riješili da se zamonaše, i to su i učinili. Jedini uslov bio je da žive u različitim eparhijama, i da se ne viđaju tako često – završava priču Tutić.

**********************************
////////////////////////////////////////////////////////////////////
Član Glavnog odbora i poslanik SDS-a nakon hapšenja u FBiH
Stanić: Sazrela situacija za hapšenja i u RS-u
FOTO: Arhiv
Stanić: Sazrela situacija za hapšenja i u RS-u

Član Glavnog odbora i poslanik SDS-a u Narodnoj skupštini RS Miladin Stanić smatra pozitivnim posljednja hapšenja u Federaciji BiH, ali ističe da, iako je za to "sazrela situacija i u RS-u", u tom bh. entitetu "ne funkcioniraju“ organi gonjenja.

- Iz dana u dan upozoravamo vladajuću strukturu da to što se radi u RS-u nije dobro - kaže Stanić i podsjeća da je još 2009. godine poslanik te stranke upozoravao tadašnjeg predsjednika Vlade RS-a da se iz Fabrike glinice "Birač“ odnosi novac, ali, iako je potvrđeno da o tome postoje saznanja, ništa nije preduzeto.

Stanić je u nedjelju na pres-konferenciji u Banjoj Luci iznio stav da se posljednjim promjenama u Vladi RS nije desilo ništa novo, ustvrdivši da sve funkcionira "po dobro uhodanim šemama, nepotizma, korupcije i kriminala“.

On kaže da je jedina dobra stvar koja se desila promjenama u Vladi to da su novi ministri i direktori potvrdili postojanje afera na koje se ukazivalo u zdravstvu, poljoprivredi, javnim preduzećima i drugim sektorima.

Ističući da je potrebno utvrditi odgovornost i procesuirati one koji su umiješani u brojne afere u RS-u, Stanić je dodao da su nepravilnosti u Fondu zdravstva, Kliničkom centru Banja Luka, Šumama, Željeznicama, Agenciji za agrarna plaćanja, kao i u oblasti koncesija za poljoprivredno zemljište, "Birču"......

- Nepravilnosti su izražene kod plasmana kredita i kupovina obveznica subjektima koji ne plaćaju poreze, a potom ne vraćaju ili nikad neće vratiti ta kreditna sredstva ili platiti obveznice, kao što je slučaj s Birčom i Boskom. Imamo veoma lošu naplatu poreza, skrivanje zapisnika o izvršenoj kontroli kod općina na čijem čelu su načelnici iz redova vladajuće stranke, kao i kod privrednika koji su iz redova vladajućih ili finansiraju interese pojedinih vlastodržaca - naveo je Stanić, dodajući da RS ima "neodgovonu i neefikasnu Poresku upravu“.

- Da je sve ovo poprimilo obilježja organizovanog kriminala, neodgovorne vladavine i bahatog odnosa vlasti potvrđuju izjave pojedinih ministara - rekao je Stanić, navodeći kao primjer to što je novi ministar zdravlja RS-a rekao da se neće baviti utvrđivanjem odgovornosti za zatečeno stanje.

- Ministar finansija za direktora preduzeća "Nikola Tesla", koji za sobom ima pet uništenih preduzeća kaže da je to njegova privatna stvar - ukazao je Stanić i dodao da je neodgovorna i izjava ministra poljoprivrede da su svi podsticaji za prošlu godinu isplaćeni, jer to nije tačno.

 

 

28.04.2013.

PROFESOR IBRAHIM PAŠIĆ: BOŠNjACI NE SMIJU IGNORISATI SVOJU PREDISLAMSKU PROŠLOST

Profesor ibrahim Pašić na Asocijaciji nezavisnih intelektualaca Krug 99

Bošnjaci ne smiju ignorisati svoju predislamsku prošlost
FOTO:
Bošnjaci ne smiju ignorisati svoju predislamsku prošlost

Profesor Ibrahim Pašić izjavio je danas u Sarajevu da je problem etnogeneze stanovništva BiH dugo vremena politički, ideološki i vjerski motiviran, što predstavlja problem i u naučnim istraživanjima.

U ulozi uvodničara sesije Asocijacije nezavisnih intelektualaca "Krug 99", Pašić je naglasio kako se porijeklo Bošnjaka u djelima autora različitih vjeroispovijesti različito tumači, te da sami Bošnjaci ignorišu svoju predislamsku prošlost do '40-tih godina prošlog stoljeća, velikodušno prepuštajući Srbima i Hrvatima da je tumače.

Kako je kazao, ta tumačenja predislamske prošlosti Bošnjaka često su motivirana politički, ideološki ili vjerski.

Pašić je istakao da je tek od 1940. godine, profesor Gazi Husrev-begove medrese Mehmed Handžić skrenuo pažnju javnosti na ovu temu, kazavši da Bošnjake zanima samo islamska prošlost i da budu i ostanu dobri muslimani".

"A šta je bilo prije njih, to ih ne zanima. Nažalost, i danas imamo u Islamskoj zajednici BiH taj negativni pristup etnogenezi Bošnjaka. Neke hodže i danas počinju historiju BiH sa Mehmedom Fatihom II. A sa naučnog aspekta, koji se zasniva na historijskim izvorima, u Bosni su živjeli Iliri, Kelti i Slaveni. Arheološka metoda, također, pokazuje da su ti narodi živjeli na ovom prostoru. Novija metoda, DNK, pokazuje da u strukturi BiH stanovništva Iliri participiraju sa 40 posto, Germani sa 20, Slaveni i Kelti po 15 posto i Tračani sa četiri posto", pojasnio je Pašić, govoreći o temi "Kako čitati etnogenezu stanovništva BiH".

*************************************

/////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Šta donosi Zakon o povoljnim penzijama branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH
Armijski general primat će od 1.160 do 1.657, a vojnik od 310 do 414 KM
Penzionisani borci dobili novi jedinstveni zakon koji tretira njihova primanja
FOTO:
Armijski general primat će od 1.160 do 1.657, a vojnik od 310 do 414 KM

Malo koje zakonsko rješenje izazvalo je u Federaciji BiH, ali i cijeloj državi toliko bure kao Zakon o povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH, koji je prije desetak dana usvojen u Federalnom parlamentu

Jedinstvena osnovica

Riječ je o izuzetno osjetljivoj materiji koja tretira primanja vojnih penzionera, demobilisanih boraca Armije RBiH, bivših pripadnika Vojske FBiH, državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su otpušteni, pripadnika ratnog komandnog sastava policije, nosilaca najvećih ratnih priznanja, ratnih vojnih invalida s procentom invalidnosti većim od 60 posto koji su ranjeni na borbenom zadatku te penzionisanih pripadnika Oružani snaga (OS) BiH.

Jedinstvena osnovica za izračun visine penzije korisnika prava iz ovog zakona je zajamčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, koja iznosi 414,30 KM.

Za dobitnike najviših ratnih priznanja iz Zakona o posebnim pravima dobitnika najviših ratnih priznanja na iznos penzije obračunat prema ovom novom zakonu dodaje se iznos propisan osnovicom.

Ovaj zakon obuhvata ukupno 29.197 korisnika, za koje će iz budžeta na godišnjem nivou biti izdvojeno 197 miliona maraka, što predstavlja sumu koju su federalne vlasti dogovorile s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF).

Osim onih koji su do sada primali naknade u skladu s tri federalne uredbe i boračkim zakonima u prava je uvedeno i 6.000 novih korisnika. Riječ je o 500 pripadnika policije koji su najmanje 12 mjeseci od 18. septembra 1991. do 23. decembra 1995. obavljali dužnosti i poslove komandanta-zapovjednika, komandira i načelnika, zatim 1.800 penzionisanih vojnika OSBiH, 1.700 demobilisanih boraca kojima je priznato učešće u odbrani u trajanju od najmanje tri godine pod uvjetom da imaju najmanje 20 godina penzijskog staža, te 2.000 ratnih vojnih invalida s procentom invalidnosti 60 posto ili više, koji su proglašeni vojno nesposobnim isključivo po osnovu ranjavanja na izvršenju borbenog zadatka.

Tabela činova i penzija koja prikazuje kolika će biti primanja boračkih kategorija

Zakonom o povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH utvrđeni su koeficijenti za svaki vojni čin. Tako će, prema izračunu, vojnik imati minimalnu penziju od 310, prosječnu od 321, a maksimalnu od 414 KM.

Minimalna penzija za vojnika prve klase iznosit će 319 KM, prosječna 350, a maksimalna 455. Kaplar će dobivati minimalnu penziju od 348 KM, prosječnu od 397, a maksimalnu od 437. Za narednika je predviđena minimalna penzija od 362 KM, prosječna od 391, a maksimalna od 517. Štabni narednik, prema novom zakonu, dobiva minimalno 377, a maksimalno 538 KM mjesečno, dok prosječna penzija za ovaj čin iznosi 407 KM. Isto vrijedi i za narednika prve klase.

Minimalna penzija višeg narednika iznosi 406 KM, a prosječna i maksimalna 447, odnosno 580. Glavni narednik će minimalno dobivati 420, a maksimalno 600, dok prosječna penzija za ovaj čin iznosi 488 KM.

Dobitnici priznanja

Poručnikova minimalna penzija iznosi 435, prosječna 454, a maksimalna 621 KM. Mjesečna minimalna penzija natporučnika utvrđena je iznosom od 464 KM, dok prosječna i maksimalna iznose 486, odnosno 662. Minimalna penzija za kapetana je 522 KM, a maksimalna 745 KM, dok je prosječna 572. Major ili bojnik mjesečno će minimalno dobivati 578, a maksimalno 828, dok je prosjek 649 KM.

Za pukovnika je predviđena minimalna penzija od 638 KM, prosječna 715, a maksimalna 911. Brigadir će mjesečno primati minimalno 696, maksimalno 994, a prosjek iznosi 816 KM. Minimalna penzija brigadnog generala iznosi 928, proječna 1.060, a maksimalna 1.325 KM. Primanja generalmajora utvrđena su minimalnim mjesečnim iznosom od 1.015, dok prosječna i maksimalna penzija iznose 1.305 odnosno 1.450 KM.

S koeficijentom od 4,0 najveće penzije predviđene su za armijskog generala ili general pukovnika. Minimalna penzija za ovaj čin iznosi 1.160 KM, prosječna 1.408, a maksimalna 1.657.

Za dobitnike najviših ratnih priznanja prve grupe - „Zlatni ljiljan", „Zlatna policijska značka" i „Red hrvatskog trolista visina penzije se utvrđuje na način da se na iznose, propisane na osnovu činova, dodaje osnovica od 414, 30 KM.

Novim zakonskim rješenjem prosjek penzija koji su do sada primali vojni penzioneri smanjen je sa 762 na 491 KM. Najniža penzija po novom zakonskom rješenju iznosi 310, a najviša 1.650 KM. Inače, najviša penzija je po ranijim uredbama iznosila 2.071 KM.

Nove kategorije demobilisanih boraca i ratnih vojnih invalida primat će mjesečno 310 KM, koliko iznosi minimalna penzija. Obje ove kategorije i do sada su prema Zakonu o pravima demobilisanih boraca i članova njihovih porodica te Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida primali iste mjesečne iznose.

Kategorije korisnika

- 29.197 ukupno korisnika
- 10.386 vojnih osiguranika
- 9.026 osoba obuhvaćenim Zakonom o pravima demobilisanih boraca
- 321 korisnik Zakona o službi u Vojsci FBiH
- 3.464 osoba kojima su do sada bila regulirana primanja putem Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca FBiH.
- 6.000 novih korisnika


Novi korisnici prava

- 500 pripadnika ratnog komandnog sastava policije
- 1.800 penzionisanih vojnika Oružanih snaga BiH
- 1.700 demobilisanih boraca
- 2.000 ratnih vojnih invalida s procentom invalidnosti 60 posto ili više


Iznosi penzija

- sa 762 KM na 491 KM smanjen prosjek vojnih penzija
- 310 KM najniža penzija
- 1.650 KM najviša penzija
- 2.071 KM najviša penzija po dosadašnjim uredbama

 

 

27.04.2013.

SPC JE ZNALA ZA SVA KAČAVENDINA NEPOČINSTVA

Pozajmljeni intervju: Mirko Đorđević

SPC je znala za sva Kačavendina nepočinstva

 
Photo: mc.rs

Zalažući se za pobedu “krsta nad križem i polumjesecom”, Kačavenda je tokom rata u Bosni stao na stranu Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Što, nažalost, kod vladika SPC-a nije bio redak slučaj. Setite se Filareta koji se slikao na slavonskom ratištu, na vojnom pinzgaueru i sa mitraljezom u ruci. Od te “bolesti” nije bio pošteđen ni pokojni patrijarh Pavle: dopuštao je da ga Slobodan Milošević koristi za svoje gnusne političke ciljeve, da ga vode po rovovima Karadžićeve vojske; potpisao je pismo lordu Carringtonu, blagosiljao spaljenu Foču, Karadžića, Mladića… Ako već govorimo o tome, nije nepoznato da je, tokom rata u Bosni, Ratko Mladić uživao podršku onog dela SPC-a koji nazivam – artiljerijskim Sinodom SPC-a

Višednevna medijska ujdurma nastala objavljivanjem informacije o postojanju video-snimka na kome su zabilježene seksualne orgije vladike zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavende sa nekoliko nepoznatih mladića završena je farsično: raskalašni vladika je, “iz zdravstvenih razloga”, podnio ostavku koju je Srpska pravoslavna crkva “načelno prihvatila”. Ne navodeći o kakvim je zdravstvenim tegobama riječ, SPC u svom saopštenju kaže kako je vladika Vasilije, “radi završetka započetih projekata, zamoljen da ostane u službi do maja ove godine, odnosno do redovne sednice Sabora koja je zakazana za 21. maj”. Sociolog religije i poznavaoc unutarcrkvenih prilika, Mirko Đorđević nije mnogo iznenađen saopštenjem SPC-a.

Saopštenje Sinoda Srpske pravoslavne crkve, odnosno crkvene vlade o vladiki zvorničko-tuzlanskom Vasiliju Kačavendi, po mom mišljenju, pokazuje da se crkva još uvek koleba; čeka, neće da saopšti ni svoj stav, ali ni detalje slučaja koji su joj veoma dobro poznati” – kaže Mirko Đorđević. “Doduše, ipak je napravljen kakav-takav pomak – vladika je podneo ostavku, iako se iz saopštenja SPC-a vidi da to nije učinjeno na inicijativu crkve, nego na molbu samoga vladike Vasilija. U celoj priči, dobra vest je da je, bez obzira na ’molbu da ostane u službi’, SPC odmah imenovala novog administratora zvorničko-tuzlanske eparhije, vladiku banjalučkog Jefrema.”

DANI: Šta je to crkvi, kako kažete, veoma dobro poznato u slučaju vladike Kačavende? Šta ona zna?

ĐORĐEVIĆ: Sve ono što se danima vrti po medijima. SPC je upoznata sa postojanjem porno-snimka sa orgijama vladike Kačavende; “materijali” su stigli do Sinoda koji ih je video. SPC mora biti svesna činjenice da je ovim skandalom i crkvena i laička javnost veoma uznemirena i, po mom mišljenju, u interesu crkve je da što pre sprovede poštenu istragu, da pokrene postupak kako bi se konačno ispitali svi navodi o kojima godinama pišu mediji na prostoru bivše Jugoslavije. U ovom trenutku, crkva bi, pre svega, morala da se oglasi ozbiljnim saopštenjem. Tim pre što je već stigla da iznese stav po pitanju potpisanog sporazuma Beograda i Prištine, sugerirajući Vladi Srbije da ga odbije.

Photo: bgcentar.placebo.co.yu

DANI: Budući da se, kako se spekuliše, na spornom snimku pojavljuje i maloljetno lice, ko bi sada trebalo da pokrene istragu – SPC ili policija?

ĐORĐEVIĆ: I SPC i policija. Videli ste da se, po tom pitanju, policija i dalje ne oglašava.... Kada je reč o crkvi, SPC ima svoje organe: eparhijske sudove, crkveni i duhovni sud. Dakle, crkva sama može da pokrene istragu, da se upozna sa svim relevantnim spisima i materijalima, da pozove svedoke... Nakon provođenja takvih radnji, utvrdi li da su, recimo, sumnje u vladiku Kačavendu neosnovane, crkva bi o tome morala da obavesti javnost i da na taj način skine ljagu i sa vladike Vasilija i sa sebe; u slučaju da se dođe do dokaza koji potvrđuju osnovane sumnje, dužnost crkve je da preuzme odgovarajuće mere shodno kanonskom pravu. Postoji i treće, po mom mišljenju najgora mogućnost: ćutanje. Radeći u korist svoje štete, naša crkva veoma često ćutanje bira kao opciju. To je, očito, izabrala i ovog puta.

DANI: Kada kažete da bi crkva morala da preuzme odgovarajuće mjere shodno kanonskom zakonu, na šta konkretno mislite?

ĐORĐEVIĆ: Ako se utvrdi da je vladika odgovoran za ono što mu se stavlja na teret, crkva bi, u zavisnosti od težine prestupa, trebalo da izrekne sankcije: epitimiju – dakle, post, kaznu boravka na određenom mestu, obično nekom manastiru ili ekskomunikaciju – isključenje iz crkve i iz vere. Nikakva ostavka “iz zdravstvenih razloga”! Nažalost, ne verujem da će se naša crkva odlučiti za takav korak. Zašto? Pa, zato što se moramo setiti slučaja vladike Pahomija koji je više puta optuživan za pedofiliju, protiv koga je vođen sudski postupak pred državnim sudom i koji je, setite se, u vreme vlade Vojislava Koštunice prekinut zbog zastarelosti.

Budući da su roditelji dečaka koje je, kako tvrde, seksualno zlostavljao vladika Pahomije bili nezadovoljni zbog načina na koji je proces zatvoren, državni tužilac je najavio da će uložiti žalbu. Naravno, tako nešto se nije dogodilo. Javnost je očekivala da će barem crkva reagovati, da će osuditi ponašanje vladike Pahomija; nažalost, ni to se nije dogodilo... Ali, vratimo se slučaju vladike Kačavende: SPC-u su godinama bili poznati svi njegovi “prestupi”.

DANI: Koji?

ĐORĐEVIĆ: Srpska pravoslavna crkva je znala za, recimo, ratnohuškačku politiku vladike Kačavende, njegov raskalašan život, navodnu saradnju sa UDB-om; u nekim novinama su se pojavile fotografije vladikinog dvorca u Bijeljini koga su nazvali “srpski Versaj”. Sve to je u dubokom neskladu sa jevanđeoskim učenjem i normama na koje se SPC poziva. Porno-snimak je bila kap koja je prelila čašu. Mislim da bi za našu crkvu bilo najbolje da se ugleda na katoličku koju takođe potresaju slični skandali i koja se, za razliku od SPC-a, sa tim problemima hrabro hvata u koštac, suočava...

Procese protiv pojedinih sveštenika i biskupa, Katolička crkva je prepustila državnim sudovima, prihvativši da plaća ogromne sudske troškove i odštete. Pored toga, zbog sličnih prestupa Katolička crkva neretko pribegava raščinjenju sveštenika i biskupa za koje se dokaže da su umešani u radnje nespojive sa elementarnim moralom. Posebno sa učenjem hrišćanske crkve.

Photo: Senad S.

DANI: Vladika Vasilije Kačavenda pripada veoma jakom bosanskom lobiju unutar SPC-a?

ĐORĐEVIĆ: Tako je. Zalažući se za pobedu “krsta nad križem i polumjesecom”, Kačavenda je tokom rata u Bosni stao na stranu Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Što, nažalost, kod vladika SPC-a nije bio redak slučaj. Setite se Filareta koji se slikao na slavonskom ratištu, na vojnom pinzgaueru i sa mitraljezom u ruci. Od te “bolesti” nije bio pošteđen ni pokojni patrijarh Pavle: dopuštao je da ga Slobodan Milošević koristi za svoje gnusne političke ciljeve, da ga vode po rovovima Karadžićeve vojske; potpisao je pismo lordu Carringtonu, blagosiljao spaljenu Foču, Karadžića, Mladića… Ako već govorimo o tome, nije nepoznato da je, tokom rata u Bosni, Ratko Mladić uživao podršku onog dela SPC-a koji nazivam – artiljerijskim Sinodom SPC-a.

DANI: Ko je činio – artiljerijski Sinod?

ĐORĐEVIĆ: Ako pogledate snimke iz tog perioda, videćete da Ratka Mladića u stopu prati Atanasije Rakita, vikar sadašnjeg patrijarha Irineja. Zna se sa kojim je sve vladikama Mladić okretao slavski kolač, sa kim razmenjivao zdravice. Ne zaboravite da je Škorpionima, pred odlazak da pobiju onu muslimansku decu, otac Gavrilo, starešina manastira u Privinoj glavi, sa trebnikom u ruci čitao molitvu. Taj otac Gavrilo do danas nije pozvan na odgovornost – ni u crkvi, niti od građanskih vlasti...

DANI: Zašto nije pozvan?

ĐORĐEVIĆ: Zato što je reč o nekoj vrsti saučesništva. Sećate li se govora mitropolita Amfilohije nad odrom majke Radovana Karadžića? “Rodila si novog Jugovića”, rekao je tada mitropolit crnogorsko-primorski! Kao što je rekao i da “u srcu nosi i čuva” Ratka Mladića... Znate, jednom sam već predložio da patrijarh srpski, sa sveštenstvom i vernicima, uz zvonjavu zvona, ode u Srebrenicu, da klekne i javno se, u ime svih, izvini narodu koga tamo poklasmo.

Pa mi Srbi smo, tokom poslednjih šezdesetak godina, hiljadu puta čuli kako smo “zaklani narod”. Jasenovac je zaista bio stravičan zločin, tu nema dileme. U međuvremenu, mi smo, nažalost, zaklali jedan drugi narod i u tome je crkva imala veoma značajnu ulogu... Zbog saradnje sa nacistima, predsednik Francuske, Charles de Gaull je 1945. smenio francuskog kardinala; kralj Milan je uhapsio srpskog mitropolita Mihajla… A ovde?! Sveštenici i vladike koje su praktično bile saučesnici u bestijalnostima koje su srpske snage pravile širom bivše Jugoslavije, umesto osude, danas nastavljaju da prave blistave karijere. Crkva bi morala da se od takvih distancira, da se temeljno reformiše.

DANI: Ko bi mogao da sprovede tu reformu?

ĐORĐEVIĆ: Voleo bih kada bi to uradio neko mlad i nekompromitovan. Doduše, u zatvorenim sistemima kakva je crkva, stvari su često nepredvidive, tako da se ne bih začudio da radikalnu reformu crkve sprovede neko radikalan, neko ko pripada tvrdoj struji crkvenih “jastrebova”. U SPC-u imate mnogo mladih i pametnih sveštenika koji su u drugom planu; njima se ne daje prostor; retko ćete ih čuti da govore u medijima... Imao sam priliku da slušam rimskog papu Jovana Pavla II koji je često ponavljao da ne postoji samo greh pojedinca, nego i greh struktura. E, u tim strukturama je greh; u njima je problem.

DANI: Govorili smo o takozvanom bosanskom lobiju unutar SPC-a; nakon skandala vladike Kačavende, objektivno, koliko bi on mogao biti oslabljen?

ĐORĐEVIĆ: Skandal vladike Vasilija je oslabio bosanski lobi, u to nema sumnje. Ipak, nisam siguran da će njihova demontaža i marginalizovanje ići tako lako. Tim pre što, po svemu sudeći, ceo slučaj oko vladike Kačavende ima i političku pozadinu.

Photo: Goran Necin

DANI: Kakvu?

ĐORĐEVIĆ: Unutar crkve, bosanski lobi je godinama u rukama imao jaku političku kartu: Kosovo je izgubljeno, poručivali su. Ali, nas dvadeset i dvojica vam garantujemo da će Republika Srpska biti integralni deo Srbije. To je prolazilo, bez obzira na to što je, osim ultranacionalističkim krugovima, u Srbiji svima bilo jasno da od priče o pripajanju RS-a nema ništa. Evropa to neće i ne sme dozvoliti.

U tom smislu, Kačavendine i “akcije” bosanskog lobija unutar SPC-a su u padu. Međutim, u ovom momentu i dalje ne bih isključio mogućnost da država Srbija i neki njeni politički faktori – baš kao što je to bio slučaj sa Pahomijem – ako ceo slučaj dođe do državnog suda, stanu u odbranu vladike Vasilija Kačavende. Zašto? Zato što vladika Kačavenda i ljudi okupljeni oko njega iz svog “špila” vade novu kartu: u momentu kada Srbija proživljava jedan od najkritičnijih momenta u svojoj istoriji, dok joj otimaju Kosovo, neko hoće da udari u nas i da napravi podele unutar jednog od glavnih stubova države; udar na SPC je udar na srpstvo!

DANI: “Teški momenat za srpstvo” ovih je dana iskoristio i patrijarh Irinej koji je “državnom vrhu” Srbije poručio da prekine razgovore sa Prištinom i okane se EU; to je ponovio i na dan Kačavendine ostavke. Kako ste razumjeli taj njegov apel?

ĐORĐEVIĆ: Preko patrijarha Irineja, SPC je “državnom vrhu” direktno poručila da ne žuri sa evropskim integracijama jer, kako to kaže patrijarh Irinej, za Srbiju je EU ništa, a Kosovo – sve. Po tom pitanju, stav SPC-a je jasan i nije se menjao. Nešto slično ćete naći i u Memorandumu SPC-a o Kosovu iz 2003. U Episkopatu, većina vladika se zalaže za tu politiku, što se, uostalom, vidi i iz spomenutog saopštenja Sinoda oko sporazuma Beograda i Prištine. Setite se i kako se uticajni Atanasije Jevtić okomio na premijera Dačića i na sve one koji se zalažu za dogovor ili za saradnju sa EU.

DANI: Premijer Dačić je na te kritike odgovorio veoma oštro...

ĐORĐEVIĆ: Jeste, iako je brzo reterirao. U odgovoru na patrijarhovo pismo, premijer Dačić je poglavara SPC-a podsetio na to da njegovo pismo nije došlo iz Peći, nego iz Beograda “što govori o tome da je srpski patrijarh Kosovo napustio još 1690. godine”. Premijer hoće da kaže da crkva popuje ne sa Kosova gde bi joj, s obzirom na ulogu koji želi da preuzme, bilo mesto, nego iz jedne mnogo lagodnije pozicije. I tu je u pravu.

Naime, kao što je duhovno sedište hrišćanstva ne u Rimu ili Carigradu, nego u Jerusalemu, tako je i duhovno sedište SPC-a u Peći; tu se krunišu patrijarsi. Sa druge strane, administrativno sedište SPC-a je u Beogradu, u patrijaršiji. Ali, zašto sam rekao da je premijer ubrzo reterirao? Zato što ćete, ako bolje pogledate, shvatiti da su medijske spekulacije o tome da je crkva izvršila snažan, mogao bih čak reći i presudan uticaj na premijera Dačića i potpredsednika Vučića da odlože odluku o sklapanju sporazuma sa Prištinom tačne. Naime, samo dan pre takve odluke, celi državni vrh – Nikolić, Dačić i Vučić – otišao je u Patrijaršiju na razgovor, nakon čega ni crkva niti bilo ko od državnih zvaničnika nisu izdali saopštenje. Javnost nije upoznata o čemu je na tom sastanku bilo reči.

DANI: Ako su patrijarh i SPC imali problema sa premijerom i njegovim prvim potpredsjednikom, izgleda da to nije slučaj sa predsjednikom Nikolićem?

ĐORĐEVIĆ: Predsednik Nikolić je politički faktor na koga danas računa ne samo Srpska pravoslavna crkve, nego i nacionalistički krugovi u Srbiji: Akademija, krug oko Dobrice Ćosića, deo profesora Beogradskog univerziteta... Crkva je moćan faktor – ne samo za vernike, nego i društveno-politički koji se i dalje o svemu pita – i u unutrašnjoj i u spoljnoj politici. To nije tajna. Uz to, naša crkva se dobrim delom oslanja na smernice Ruske pravoslavne crkve, Moskovske patrijaršije.

Patrijarh je nedavno rekao kako SPC ne može da zanemari stav Ruske pravoslavne crkve o mogućnosti da papa dođe u Srbiju. Kakav je stav RPC o eventualnom dolasku pape u Beograd? Jednostavan: Ruska crkva nema ništa protiv ali, u tom slučaju, neće doći ruski patrijarh. Hoću da kažem da se ta “mreža” uticaja ne ograničava samo na SPC i predsednika Nikolića; ona u Srbiji pokriva mnogo širi i ozbiljniji antievropski, proruski, konzervativni i nacionalistički front... Videli ste da je, preuzevši na sebe ulogu promotera nacionalizma, predsednik Nikolić krenuo da vređa redom: ne priznaje genocid u Srebrenici, Vukovar proglašava srpskim gradom, meša se u makedonsko-grčki spor, Haški sud opisuje kao Inkviziciju, procese pred međunarodnim sudovima upoređuje sa “pariskim i moskovskim”, vređa bosanske žrtve, vojvođansku vladu naziva takozvanom, Republiku Srpsku državom, ne priznaje Crnogorsku pravoslavnu crkvu, što je logično.

Photo: Beta

DANI: Zašto je logično?

ĐORĐEVIĆ: Zato što je autokefalnost CPC-a, koja je nesporna i koja je trn u oku, pre svega, vladiki Amfilohiju a onda i celoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, sada kao tema data predsedniku Nikoliću. On samo igra ulogu koju mu je dodelila SPC.

DANI: Kao što i SPC nastavlja sa ulogom koju je ovdje igrala svih ovih godina.

ĐORĐEVIĆ: Naravno. Bojim se da bi, ne dogodi li se neki veliki preokret, svi skandali vezani za SPC i njene vladike, uskoro mogli ozbiljno da naruše ugled naše crkve u koju, uprkos ulozi koju je odigrala u ratovima devedesetih, po svim istraživanjima, građani i dalje imaju najviše poverenja. Čini mi se da patrijarh Irinej nema onu vrstu ugleda koji je uživao pokojni patrijarh Pavle koji je, svojim ličnim poštenjem i skromnošću, ipak uspevao da na neki način neutrališe skandale koji su potresali SPC.

Nisam siguran da bi, u tom smislu, eventualna reč patrijarha Irineja mogla imati velikog uticaja. Uostalom, pre samo mesec dana, patrijarh Irinej je u Peći održao besedu u kojoj je rekako kako se moli i nada da će uskoro “doći vreme kada će Srbi i Albanci živeti na ovim blagoslovenim prostorima kao što su živeli vekovima”. I, šta se nakon toga dogodilo? Apelovao je na Vladu Srbije da odbije postignuti sporazum sa Prištinom! Da bi opstao, patrijarh je očito morao radikalno da promeni stav.

DANI: Hoćete da kažete da je patrijarh to učinio pod uticajem “jastrebova” unutar SPC-a?

ĐORĐEVIĆ: Naravno. Patrijarh je shvatio kolika mu je moć i prešao na pobedničku stranu, na stranu “jastrebova”.

DANI: Kao što je to učinio i vladika Grigorije koji je, kada se pojavio, važio za “goluba”, veliku nadu SPC-a. U pratnji Milorada Dodika, ovih dana novinarima poručuje kako će ih “nokautirati”.

ĐORĐEVIĆ: U trebinjskom manastiru Tvrdoš je nekada stolovao vladika Atanasije Jeftić koji je, zajedno sa mitropolitom Amfilohijem, vladikom Vasilijem Kačavendom i sada raščinjenim vladikom Artemijem, u crkvenim krugovima poznat kao jedan od žestokih “jastrebova” unutar SPC-a. Na mesto Atanasija Jeftića došao je vladika Grigorije, “golub” koji je, nakon smrti patrijarha Pavla, doživljavan i kao favorit Borisa Tadića za mesto patrijarha SPC-a.

Vladika Grigorije je svojevremeno objavio Pro memoria u deset tačaka gde je otvorio probleme pedofilije, homoseksualizma, veronauke u školama... Pošto je to imalo širok odjek u javnosti, vladiku Grigorija je – to je službeno saopštenje – posetio mitropolit Amfilohije; ubrzo je promena bila očigledna. Verujem da je uvaženi mitropolit Amfilohije imao argumente pomoću kojih je vladiku Grigorija uspeo da “pacifikuje”. Kako i na koji način, nabolje se vidi iz primera koji ste naveli. Što, naravno, nije ni hrišćanski ni ljudski.

***********************************

Posle oštre poruke Aleksandra Vučića

Risto Sotona podvio rep

 
U vreme Koštunice i Tadića svi su me skrušeno slušali: Risto Radović, nesvestan novih okolnosti
U vreme Koštunice i Tadića svi su me skrušeno slušali: Risto Radović, nesvestan novih okolnosti
Photo: Stock

Reagujući na oštru poruku koju mu je javno uputio Aleksandar Vučić, visoko pozicionirani oficir Srpske pravoslavne crkve Amfilohije Radović izjavio je da se on „nije umešao u politiku Vlade Srbije prema Kosovu“ nego je samo hteo da podseti da treba naći "normalno i zdravo rešenje koje će biti prihvatljivo za sve“

Prvi potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić poručio je u četvrtak, nakon razgovora sa Srbima sa Kosova, da mitropolit Amfilohije neće voditi državnu politiku pre nego što se kandiduje i pobedi na izborima.

“Uopšte se nisam mešao u njihovu politiku. Ja sam se bogu pomolio da podari mira, razuma i pravde. U ovom slučaju crkvi i narodu na Kosovu ne praveći razliku između ljudi“, rekao je dokazani dušebrižnik Amfilohije novinarima u Podgorici.

Jahač apokalipse: Amfilohije, na leđima nesrećne životinje
Photo: Stock

On je dodao da je SPC „izrazila svoj stav da ovakvo rešenje koje je nametnuto bombardovanjem Srbije i Crne Gore 1999. godine i politikom međunarodnih faktora koju je 2008. prihvatila Crna Gora i sada polako prihvata i Srbija“, nije rešenje tog životnog pitanja na Balkanu.

"Citirajući“ Njegoša, Risto Radović je ponovo izneo procenu da je Kosovo, dugoročno gledano "bure baruta ne samo na Balkanu nego u celoj Evropi". Podgoričke "Vijesti" su prenele da je predvodnik ekstremne struje SPC istakao da “rešenje koje je nasilno nije dobro i nema budućnosti ni za jedan narod koji živi na Kosovu”.

“Zbog toga je bolje na vreme skrenuti pažnju i to radi crkva od pamtiveka. Ja samo podsećam i njih i sebe na jedno zdravo i normalno rešenje životnog pitanja, a njihovo je hoće li to prihvatiti. Shvatanje da neko ima monopol na istinu i vlast je davno prevaziđeno”, rekao je Amfilohije, naširoko poznat kao veliki pobornik demokratije i modernih političkih strujanja.

Zašto mu nasilna rešenja nisu zasmetala tokom genocidnih godina u Bosni i zločinačkog orgijanja srbijanskih snaga bezbednosti na Kosovu, Risto Sotona će verovatno odgovoriti jedino svom pretpostavljenom, ma ko to bio. Do tada će političkim pitanjima u Srbiji morati da se bavi iz mišje rupe u koju ga je zasluženo poslao Aleksandar Vučić.

 

 

 

27.04.2013.

CRKVA MEĐU ŽIVE LjUDE

Crkva s malim "c"

Silazak među žive ljude

 
Izvor: eccechristianus

Potrebno je odmaknuti se od crkvenog formalizma koji čitavu zemljinu kuglu doživljava kao ravnu ploču sagledanu iz samo jednog, hijerarhijski najvišeg kuta gledanja te se posvetiti kroz univerzalnost crkvenog poslanja lokalnim problemima, jer unatoč globalizaciji i pluralizmu koji se danas jasno ocrtava, ipak ljudi ne žive u tim hipotetskim okvirima, već su obilježeni vlastitim, regionalnim problemima koji se tek posredno referiraju na mondijalna kretanja. Upravo poradi tog, svaka zajednica unutar svog životnog konteksta mora postati svjesna problema svakog od svojih članova, imajući na umu da joj svileni ogrtač ne može biti više predmet uzdizanja nad drugima, već da on mora prije svega služiti ogrtanju najpotrebitijih pripadnika njihovog kolektiva

Potrebna je iskrena, čista reforma koja će staviti točku na i nesuglasnosti između onog što se
čini i onog što se propovijeda.

Gustavo Gutierrez

Ono što je u suvremenom društvu počesto kamen spoticanja, kada se govori o kršćanskom kolektivu vjerujućih, jest polazišna točka u kojoj se uglavnom ne razlikuje Crkva s velikim C, koja je institucionalna tvorevina, i crkva s malim c, koja je produhovljena zajednica vjernika, što je gotovo isti problem na koji se nailazi kada se pokušava pojasniti razlika između religije i vjere.

Naime, nemali broj puta, potonja prvonavedenoj služi tek kao dobra izlika za nadogradnju osobenih principa na kojima se dotična, pod paskom pojedinih klerika, brusi i održava. Na jednak takav način, Crkva u svom sadašnjem hijerarhijsko-pravnom ruhu s jasno profiliranim modusom ponašanja - od apsolutne pokornosti nadređenima bez mogućnosti sumnje u ispravnost njihovih odluka pa do nastojanja tih i takvih autoriteta da se po naravi vlastita poziva izdignu iznad odluka svjetovnih ustanova - stvara jednu duhovnu žabokrečinu šturih sakralnih obilježja koja je današnji svijet posve osakatila za izvorni smisao crkvenih zajednica. Od količine ornamenata, monumentalnih zdanja i kompleksnog sustava propisanog štovanja, s vremenom se naprosto zagubila sva ona ishodišna bit izravnog kontakta Boga i čovjeka, sada posredovana masovnim obredoslovnim detaljima koji snagu otajstva pretvaraju u kazališni komad za uvježbanu narodnu radost na točno propisanim mjestima s nepogrešivim orarijem održavanja. I to je ta zamućena slika koja mora biti razbijena kako bi se crkva vratila smislu iz kojeg je i potekla, van ovog svog, mahom uzurpatorskog crkvenog nadzora. Kad kažem da slika mora biti razbijena, nipošto ne smatram da taj vid kontemplativnog ispoljavanja mora biti ukinut, već poentiram na činjenicu postojanja njenog okvira koji mora biti demontiran, kako bi se s fokusa duhovnog promatranja skinula religijanska mrena nastala nepresušnim interpretacijama od strane crkvenih pojedinaca koji su doveli do toga da velika većina vjernika nije u mogućnosti vidjeti dalje od svojih stopala koja se, nažalost, često vrte u uvijek istim i ispolitiziranim krugovima.

Photo: boboland-cronicas.us

Iz tog razloga, smatram, kao predložak, vrlo je važna postavka Latinoameričke teologije oslobođenja koja svojim radom iznova promišlja sustav vrijednosti unutar kršćanskog korpusa, stvorivši time novi-stari model ponašanja koji iz svih poviješću nagomilanih religijskih tumačenja izvlači sam ekstrakt Isusova nauka uspostavivši kriterije, u današnjem svijetu, itekako vrijedne pažnje i spomena. Riječ je o takozvanim baznim zajednicama[1] koje crkvu uvelike rješavaju crkvenog tereta dopuštajući time slobodi duha vjere nesmetano kretanje u društvu u kojem obitava. Drugim riječima, bazne zajednice su skup vjerujućih jednako odane postulatima pravovjerja, no s jednom iznimkom koja ih dijeli od sličnih religijskih kolektiva, tom što su one na jednak takav način odane i životu unutar svog socijalnog konteksta, ne dopuštajući sebi ni gubitak vjere ni društvenog osjećaja. "Ponekad funkcionirajući sa, a ponekad bez svećenika, ove grupe su usmjerile svoj biblijski studij i liturgijski život u pravcu svakodnevnog nastojanja da preobraze nepravedni ekonomski sustav uzrokovan političkim diktaturama stajući na taj način u obranu mnogih koji su jednostavno izbrisani iz društvenog fokusa."[2] Uzete kao živi primjer modela kršćanskog djelovanja, spomenute zajednice, u jednoj europskoj reinterpretaciji naravno, mogu i u nas zaživjeti kao konkretni obrazac vjerovanja čiji bi primarni cilj bio rastopiti masnu liniju razdvajanja potegnutu između sakralnog i svjetovnog prostora. No, ne u smislu uplitanja crkve u politička pitanja, jer to je paradigma višestoljetnog crkvenog ponašanja, već da sama zajednica vjerujućih shvati kako njihova vjera ne bi trebala biti rezervirana samo za misna slavlja iza kamenih zidina, nego da je moguća i njena društvena orijentiranost kako bi svojim etičkim postulatima, zajedno sa mnogim drugim civilnim organizacijama, pripomogla izgradnji socijalnih i demokratskih kategorija sredine u kojoj prebiva. Preliminarna stavka koja se u tom pogledu od nje zahtjeva, jest da se libi egoističnog nastupa kako se njenim dolaskom među svjetinu stvar mijenja iz osnova, s obzirom da je taj uvriježeni institucionalni pristup ex cathedra relikt uistinu nekog davno prohujalog razdoblja, u kojem ljudi uglavnom nisu bili poimani kao cjelovita bića, već više kao beskarakterna masa poslušnika u željnom iščekivanju nečijih uputa.

Upravo ovdje i započinje ključna razlika. Naime, u baznim zajednicama, kao polazište svakog dijaloga se uzima slušanje drugih, a ne tumačenje istina, čime se na neki način radi jedna skroz nova radna postavka zasnovana na potrebama ljudi, profilirana ljudskim pravima, jer "najveća opasnost počiva u zanemarivanju onog što nazivamo socijalnim ljudskim pravima... ...pravima ljudi na hranu, odjeću, edukaciju, smještaj, zdravstvenu zaštitu, zaposlenje".[3]

Photo: Stock

Naravno, netko će reći da je ovo isključivo vezano za trusna južnoamerička područja bez ikakvog značaja za naša podneblja, no ukoliko se ne varam, socijalni nemiri nisu ni u Europi trenutno toliko nepoznata kategorija i, po svemu sudeći, pitanje je samo trenutka u kojem će se prelomiti sva ta nagomilana sila frustracija uzrokovana neumornim i počesto bezočnim iscrpljivanjem ljudskih resursa od strane tržišnih kapitala i njegovih sebičnih potreba, momenta koji će neosporno i u naš zapadni svijet unijeti jednu novu dimenziju odnosa. Stoga smatram, ovaj prezentirani model društveno odgovornog bogosluženja, neupitno će postati jedinim validnim načinom kršćanskog odnosa prema stvarima, jer više neće postojati ograda iza kojih će se moći skriti sadašnja troma religijska organizacija obuzeta humanistički neproduktivnim vidom služenja. Potrebno je, dakle, odmaknuti se od crkvenog formalizma koji čitavu zemljinu kuglu doživljava kao ravnu ploču sagledanu iz samo jednog, hijerarhijski najvišeg kuta gledanja te se posvetiti kroz univerzalnost crkvenog poslanja lokalnim problemima, jer unatoč globalizaciji i pluralizmu koji se danas jasno ocrtava, ipak ljudi ne žive u tim hipotetskim okvirima, već su obilježeni vlastitim, regionalnim problemima koji se tek posredno referiraju na mondijalna kretanja. Upravo poradi tog, svaka zajednica unutar svog životnog konteksta mora postati svjesna problema svakog od svojih članova, imajući na umu da joj svileni ogrtač ne može biti više predmet uzdizanja nad drugima, već da on mora prije svega služiti ogrtanju najpotrebitijih pripadnika njihovog kolektiva. Jedino takva crkva ima mogućnost, preko skučenog zavičajnog prostora, dokazati suvremenom društvu da je njena uloga ipak generalno korisna, što je izrazito težak zadatak s obzirom na povijest onog što je Crkva dosad na socio-političkom nivou činila. Ali, odlika istinske bazne zajednice, poetski iskazano, i jest borba sa vjetrenjačama, kako svjetovnih sumnji, tako i sakralnog zastranjenja morala koji od guste mreže proizvedenih poruga, sarkazma, malovjerja, straha i frustracija ionako nisu u stanju shvatiti dubinu poante jednog etičkog imperativa koji, koliko god to iz ove perspektive čudno zvučalo, kroz praksu Isusa stoji postojano nasuprot svoj postojećoj politici i religiji našeg podneblja. Prava vjera je izgurana u zapećak zbivanja, jer je na jednoj općoj razini njena poruka asimilirana u raznorazna ideološka previranja i sada je potrebno malim koracima, iz tih marginaliziranih kutova, ponovno iznaći put ka stvaranju duhovnijeg auditorija neopterećenog uskogrudnim prohtjevima navrnjenih religijskih tradicija koje, mjesto razumijevanja spram čovjekovih pogrešaka, uglavnom propagiraju strah od kažnjavanja uslijed njihova ponavljanja. Crkve sa malim c, upravo iz tih razloga, svoj naglasak stavljaju na redefiniciju takvih stavova omeđenih bodljikavom žicom dogmatskog nauka, pokušavajući pojasniti kako prava duhovnost ne sadržava silu prijetnje, nego mogućnost prihvaćanja i snagu metamorfoze određenih propusta. Takva teologija suosjećanja otvara mnoga vrata ljudima svih nazora, jer jasno daje do znanja kako ona nije limitirana nikakvim institucionalnim ni društvenim epitetima, već da je itekako sposobna kvalitetno i neopterećeno djelovati u svakom okruženju, ali humanističkog imperativa.

Photo: tumblr.com

Civilne udruge stoga, nisu baznim zajednicama nepoznanica, s obzirom da one s njima neupitno surađuju, i to ne u smislu, kako mnogi misle, potencijalnog konfesionalnog novačenja, već apsolutno vođene osnovom socijalnog dijaloga, onog sažetog u ljudskim pravima, dok vjerski dio svoje naravi nipošto ne svjedoče tek molitvom na usnama, već isključivo djelovanjem, živim primjerom svog aktivističkog karaktera. No, one su nažalost, jednostavno primorane boriti se s dvama nerazumijevanjima, politikansko-religijanskim totalitarizmom institucionalnih karakteristika, te sa sekularnim društvom koje ih doživljava kroz prizmu ovih netom navedenih klerikalno-interesnih krugova, čime gomila njihovog potencijala nestaje u tom mlincu loše prorađenih kritika i neprovarenih argumenta.

To se itekako odražava na sam terenski rad koji ih neupitno i definira, jer su bazne zajednice one kojima pero prije svega služi uobličavanju dnevnika svojih akcija, a tek potom da filozofski raspredaju o, primjerice, postmodernističkim revolucionarnim tezama. Prava snaga ovih lokalnih, gotovo kvartovskih kršćanskih udruženja, je neizmjerna bliskost njenih članova i suosjećanje koje nadilazi puki nagovor s oltara, jer poradi svoje preglednosti, kao male komune, omogućeno im je promptno djelovanje i poentiranje na samo žarište nastalih problema, što miljeu u kojem djeluju, zajedno s drugim građanskim inicijativama, daje mogućnost brzog oporavka i određenog socijalnog spokoja. Što se tiče pak sumnje u njihovo pravovjerje, u odanost suštini kršćanskog poziva, smatram, tek je jedna bespredmetna kritika koja prvenstveno proizlazi iz straha Crkvenih velikodostojnika da će, ako dopuste nesmetan razvoj dotičnih zajednica, i oni jednom morati sići među ljude i egzistencijalno ogoljeni dopustiti im da uvide kako tu ustvari, iza fasade propisa, nema ničeg životvornog, jer Bog ne živi u sjaju religijskog folklora, već u konkretnim djelima. Crkva sa malim c mjesto Crkve sa velikim C izgleda, je u tom pogledu prvi korak duhovnog preporoda.

[1] Njihov izvorni naziv na španjolskom jeziku jest Comunitades de base, a u svjetskoj teološkoj građi nazivane su još i Grasroots communities.

[2] Gustavo Gutierrez, The power of the poor in history, Eugene (Oregon): Wipf & Stock Pub, 1983., str. vii

[3] Gutierrez, The power of the poor in history, str. XIV.

***********************************

Etnički čisti zidovi

Dveri u negašenom kreču

 
Photo: Pančevac

Neko napisao grafit „Vojvodina naša dika biće republika”, s potpisom „Mlada Vojvodina”, i odmah kreč, četke, dopisi, osuda, jer neko „promoviše protivustavne i separatističke ideje”! Pomislismo – to je dosta, kad ono Pokret „Dveri” počeo da razmišlja o uklanjanju i ostalih protivustavnih grafita, recimo onih kojima se diskriminišu Romi („Cigani smrde”), žene („Kurac svakoj drolji”), pripadnici LGBT populacije („Stop gej paradi”), a u pitanje se dovode i sloboda veroispovesti („Pravoslavlje ili smrt”) i druga Ustavom zagarantovana prava

Povereništvo Pokreta Dveri u Pančevu uputilo je zahtev JKP “Zelenilo“ i Upravi Zelene pijace, za hitno uklanjanje separatističkog grafita „Vojvodina naša dika biće republika“ koji je u ponedeljak osvanuo na zidu kod ulaza u gradsku pijacu u Pančevu.
U zahtevu je navedeno da Pokret Dveri smatra nedopustivim da se javni objekti koriste za promociju protivustavnih i separatističkih ideja, pa makar to bilo i delo nesavesnog šaljivdžije iz nepostojeće organizacije „Mlada Vojvodina“.
Aktivisti pančevačkog povereništva su ponudili svoju pomoć oko tog posla, ali je uprava JKP „Zelenilo“ reagovala istog časa, tako da je sporni grafit prekrečen odmah pošto su primili dokument sa inicijativom Dveri. Ovom prilikom povereništvo pokreta Dveri iz Pančeva zahvaljuje Upravi „Zelenila“ na „savesno urađenom poslu“, kao što uvek čine kada je interes građana u pitanju. Dveri iz Pančeva će i „nadalje budno motriti i ukazivati na sve negativne pojave u našem okruženju“.

Dušebrižni do licemerja
Lako je nama, Pančevcima, jer ima ko Ustav da nam čuva. Eto, recimo, „Dveri”. Neko napisao grafit „Vojvodina naša dika biće republika”, s potpisom „Mlada Vojvodina”, i odmah kreč, četke, dopisi, osuda, jer neko „promoviše protivustavne i separatističke ideje”! Pomislismo – to je dosta, kad ono Pokret „Dveri” počeo da razmišlja o uklanjanju i ostalih protivustavnih grafita, recimo onih kojima se diskriminišu Romi („Cigani smrde”), žene („Kurac svakoj drolji”), pripadnici LGBT populacije („Stop gej paradi”), a u pitanje se dovode i sloboda veroispovesti („Pravoslavlje ili smrt”) i druga Ustavom zagarantovana prava.

Photo: Pančevac

Sve bi to (majke mi) nestalo sa zidova našeg grada da „dverjani” nisu sav kreč potrošili na „republiku Vojvodinu”. A i koga se još tiču tamo neke manjine, mržnja, diskriminacija, ugrožavanje elementarnih sloboda, sejanje svastika, širenje simbola White Pride-a... Ruku na srce, Pančevci su dobro prošli, sudeći po dverjanskim metodama borbe, mogli su da ostanu i bez zidova. Da se Dveri pitaju, ovakav Ustav ne bi ni postojao, dovoljan bi nam bio i Dušanov Zakonik, pravni akt mnogo primereniji istorijskom vremenu u kojem se nalaze ostaci zaklanih dverjanskih mozgova. A ulogu kmetova, meropaha i bogumila igrali bi razni pripadnici manjina, uz sve ostale koji se baš i ne slažu s Dverima, što je brojka koju kapaciteti postojećih kazamata i prostora za masovne grobnice nikako ne bi mogli da prihvate.

 

 

27.04.2013.

UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT SRPSKIM MEDIOKRITETA

Zemlja luzera

Udruženi zločinački poduhvat srpskih mediokriteta

 
PHOTO: Stock

Kada u Srbiji treba onemogućiti nekog sposobnog, vrednog, uspešnog i smeonog čoveka, srpskim palančanima stoji na raspolaganju širok asortiman upotrebljivih diskvalifikacija. Uključujući – kao u Đinđićevom slučaju – metak u leđa. Dobro, ne ide se uvek tako daleko, to su, da kažemo, ekstremne mere. Ima i mnogo benignijih i u tom smislu ću vam, cenjeni publikume, predočiti jedan primer efikasnosti srpskog malograđanskog pokvarenjaštva

PHOTO: Stock

Eh, šta ti je istorijski narod! Čim se malo udaljim od sudbonosnih tema, čim u tekstu nema najmanje dva mrtva i nekoliko ranjenih, komentatorluk – to jest elita istorijskog naroda – odmah negoduje. A da zašto me Panović plaća (kamo sreće da je kasa kod njega!), a da zašto, ako to već džumhurbaškan čini, i ja krštavam jariće i zašto – konačno – Tomu Akvinskog zovem Akvinski (prezime mu bajagi ima veze sa vodom), a ne Toma Rakijski jer bi mi to – smatra jedan od najznačajnijih srpskih komentatora – više išlo uz imidž. Rekao bi čovek – ma, pusti luzerska lupetanja.

Ama nije tako. Iz komentatora govori srpski mejnstrim. Isti taj mentalni sklop dele svi ključni ljudi u ovoj zemlji. I to u svim vremenima. Nije to od juče. Svaki će se seoski uča – ali i ogromna većina profesora univerziteta – složiti u jednom: Jeste Đura Jakšić lepo slikao, nije loše ni pisao, ali je, brate, mnogo pio. Ne znam zašto preskaču besramnu činjenicu da je Đura povremeno i jeo. Možda zato što je to – sticajem društvenih okolnosti – retko činio.

Nije, dakle, naš problem što su komentatori luzeri – to im je u opisu radnog mesta – naš problem je što je ovdašnja elita tradicionalno sastavljena od luzera čiji horizonti završavaju tri metra iza lampeka u kome peku „vrhunsku“ rakiju koju, naravno, ne piju. Da je Vinston Čerčil nekim slučajem rođen u Srbiji, ne bi u politici dogurao dalje od šefa mesne kancelarije. Mnogo je, brate, pio. Dobro, reći će neko, možda u Srbiji ser Vinston ne bi pio! Sklon sam da mislim da mu to – iz mnogih razloga – ne bi padalo na pamet, ali sam isto tako siguran da ni u tom slučaju ne bi dogurao dalje od šefa mesne kancelarije, kao što Nikola Tesla – da je ostao ovdje – ne bi dogurao dalje od šefa smene u beogradskoj Električnoj centrali. Zašto, pobogu, brate? Pa Tesla nije pio. Fakat, nije. Ali našlo bi se već nešto i njemu i Čerčilu. Tesli bi, recimo, nabili na nos što nikada ne pije, sledstveno čemu nije dobar Srbin.

Photo: tatraportal.sk

Evo šta hoću da kažem: Kada u Srbiji treba onemogućiti nekog sposobnog, vrednog, uspešnog i smeonog čoveka, srpskim palančanima stoji na raspolaganju širok asortiman upotrebljivih diskvalifikacija. Uključujući – kao u Đinđićevom slučaju – metak u leđa. Dobro, ne ide se uvek tako daleko, to su, da kažemo, ekstremne mere. Ima i mnogo benignijih i u tom smislu ću vam, cenjeni publikume, predočiti jedan primer efikasnosti srpskog malograđanskog pokvarenjaštva. Jedne davne godine beše zapretila realna opasnost da u SANU bude primljen ugledni i uspešni naučnik koji – ko zna zašto – nije nešto bio po volji jednom, opet, od najuglednijih srpskih akademika svih vremena, znate na koga mislim. Rečeni naučnik nije imao švalerku, nije pio ni pušio, imao je sve potrebne kvalifikacije. Ali nije imao jednu nogu. „Nije zgodno“, rekao je vrhovni akademik, „kako da se čovek penje uz ovolike stepenice.“ I naučnik ne bi primljen u SANU. Nije ovo anegdota. Živa je ovo istina, istorijski moj narode.

******************

Kako biti peder i četnik

Pravda za Kačavendu

 
Photo: avaz.ba

Nije Vasilije Kačavenda društveno najebao zbog toga što je tamjanom kadio Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ni zbog toga što je blagoslivljao ubojice, ratne zločince i njihove kalašnjikove; nije najebao ni zbog toga što je u bošnjačkim avlijama gradio inat-crkve, ni zbog toga što je cijele grozdove bošnjačkih kuća rušio da bi gradio vladičanske dvore; nije, najzad, najebao ni zbog toga što ih je sagradio tuđim parama, podigavši nakazni, pozlaćeni pseudobizantski pseudoversailles. Najebao je na kraju zbog valjda jedine svoje ljudske osobine, svakako jedine koja ne ugrožava tuđe slobode: zbog toga, eto, što voli - seks

Photo: Dragan Kujundžić

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, razgovaraju u Bijeljini dvojica mladih bogoslova. "Jesil znao da je Kačavenda gay?", pita jedan. "Nemoj da zajebavaš?!", iznenadio se drugi. "A meni se sinoć hvalio da je vladika!"

Da odmah na početku priče otklonimo sve nesporazume i svaku mogućnost krivog tumačenja: Emir Kusturica potpuno je u pravu kad kaže kako "pedera ima poštara, atletičara, pa zašto ih ne bi bilo i u crkvi?". "Organizatori gej parada nas uče da budemo skloni paradi ponosa, prave filmove o tome kako je to normalno i sad odjednom jedino ne valja što je vladika biseksualac. Gdje je sad razumijevanje? I za njega treba razumijevanje, nije mu lako", kaže Kusturica u svojoj obrani vladike Kačavende, i posve je, kažem, u pravu.

Dapače, gay-afera s episkopom zvorničko-tuzlanskim posljednja je granica širokih tajgi ljudskih prava i principa, one najmanje poznate od sviju sloboda - tajanstvene i neistražene tuđe slobode. Štoviše: najmanje poznate od sviju tuđih sloboda - tajanstvene i neistražene slobode naših neprijatelja, onih dakle ne samo posvećenih nego upravo definiranih zatiranjem naših sloboda.

Obrana temeljnog ljudskog prava vladike Vasilija Kačavende na mladog jebača ultimativni je stoga test preživljavanja u tom negostoljubivom prostoru, divljoj prašumi u koju balkanska noga nikad nije kročila.

Prije četiri godine, uoči druge beogradske Parade ponosa - što će koji dan kasnije biti otkazana zbog policijske odluke da se povorka "iz bezbednosnih razloga" izmjesti iz centra grada – na jednom od skupova podrške Paradi u Centru za kulturnu dekontaminaciju, kod Borke Pavićević, jednog od posljednjih dobrih duhova Beograda, upoznao sam mladića iz nama potpuno nepoznate društvene niše: on je, naime, gay i ljuti srpski nacionalist. Rekao bi Kusturica, "nije mu lako".

Povjerio mi je taj mladić svoju mračnu tajnu, zapravo dvije. On je neželjena manjina u obje suprotstavljene društvene grupe kojima pripada: za homoseksualce je besprizorni četnik, za srpske nacionaliste besprizorna pederčina. Zato vodi posve bizarni društveni život - preko dana je žestoki zvezdaš, Delija sa severa, član raznih ultranacionalističkih Srbskih Dveri, Obraza i Naših, a noću, sam sa sobom, tragični junak vlastitih snova. Njegovo je pitanje možda kretensko, ali legitimno: zašto ne mogu biti peder i četnik?

Photomontage: e-novine

Niste, eto, nikad razmišljali o tome, ali pederi nisu žrtve samo negativnih predrasuda. Nisu, naime, svi homoseksualci ljubitelji umjetnosti, književnosti i mjuzikla, nisu svi čisti i uredni, pristojni, obrazovani i načitani građanski liberali s razvijenim ukusom za uređenje interijera i slaganje čarapa i kravata: ima među njima i neobrazovanih i neotesanih, krezubih i primitivnih, ima ih i nogometnih navijača, mafijaša i huligana, ima ih desničara, nacionalista, šovena, četnika i ustaša, ima ih i hodža i biskupa i pravoslavnih vladika, s upravo jezivim ukusom za umjetnost, muziku, slaganje garderobe i uređenje interijera.

Vladika Vasilije Kačavenda je, dakle, homoseksualac, od onih iz zabranjene društvene niše – on nije samo nacionalšovinist, pripadnik plemena kojemu je homoseksualnost tabu i najgora društvena stigma: on je i svećenik, episkop, sam dakle poglavar crkve, u dvadeset prvom vijeku jedine preostale institucije u kojoj je homoseksualnost legitimni razlog i povod za otpust i ekskomunikaciju.

Da je Vasilije Kačavenda "poštar ili atletičar", da je dakle kirurg, pilot, član uprave Telekoma, nogometni reprezentativac BiH ili general Oružanih snaga – da je zapravo bilo što osim svećenog lica - i da je dobio otkaz zbog javno objavljene pornografske snimke, u klinču s mladim jebačem, u obranu njegova temeljnog ljudskog prava, onoga na slobodno seksualno opredjeljenje, ustale bi sve slobodarske snage, prve među njima, jasno, organizacije za prava LBGT-osoba.

Ovako, za vladikom Kačavendom nitko nije pustio suzu. Nije ni to, naravno, nerazumljiva stvar – najzad, vladika je u svojoj shizofrenoj tragici bio njihov formacijski najgori prirodni neprijatelj - ali nije ni nevažna. Naprotiv.

Upravo zbog toga - zbog zločinačke formacijsko-svjetonazorske identifikacije "đavoljeg vladike" - važno je obraniti njegovo ljudsko pravo na mladog jebača. Jer pristajanje u streljački vod za vladiku pedera, makar u šutljivu, znatiželjnu većinu koja će se propinjati na nožne prste da vidi javnu egzekuciju – jednako je prešutno pristajanje i na aboliciju svih zločina koji su episkopa zvorničko-tuzlanskog društveno označili kao "đavoljeg vladiku".

Nije, naime, Vasilije Kačavenda društveno najebao zbog toga što je tamjanom kadio Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ni zbog toga što je blagoslivljao ubojice, ratne zločince i njihove kalašnjikove; nije najebao ni zbog toga što je u bošnjačkim avlijama gradio inat-crkve, ni zbog toga što je cijele grozdove bošnjačkih kuća rušio da bi gradio vladičanske dvore; nije, najzad, najebao ni zbog toga što ih je sagradio tuđim parama, podigavši nakazni, pozlaćeni pseudobizantski pseudoversailles. Najebao je na kraju zbog valjda jedine svoje ljudske osobine, svakako jedine koja ne ugrožava tuđe slobode: zbog toga, eto, što voli - seks.

Photomontage: E Che

Okupljanje na javnoj egzekuciji vladike pedera pristajanje je stoga na homoseksualnost kao društvenu stigmu. Ako ćemo šutjeti zbog toga što je jedan ratni zločinac najebao kao homoseksualac – štoviše i utoliko gore, samo zato što je homoseksualac – onda nemamo pravo dizati glas kad zbog homoseksualnosti najebu poštar ili atletičar, kirurg, pilot, član uprave Telekoma, nogometni reprezentativac BiH ili general Oružanih snaga.

Za tu priliku posve je nevažno je li gay-vladika šoven ili fašist, kao što je posve nevažno je li se Emir Kusturica, braneći svog svjetonazorskog sponzora, tek ironično obračunavao s gay-aktivistima i liberalnim mondijalistima na drugoj strani njegova uskog svijeta. Naša je sloboda, naime, veća upravo za prostor njihove mržnje.

Zato – ne znam kako bih to rekao, a da me ne biste krivo razumjeli - ne okrećite leđa vladiki homoseksualcu.

 

27.04.2013.

VASILIJE KAČAVENDA I EMIR NEMANjA KUSTURICA NA ČELU GEJ PRAJDA?

Pravoslavne vrednosti: Pedofilija, zlostavljanje i prostitucija

Kačavenda i Kusturica na čelu gej Prajda?

 
Photo: Stock

Kačavenda po svemu sudeći jeste homoseksualac, ali to mu, barem javno, niko ne zamera. Ničeg čudnog nema u tome. Povodom skandala uglavnom su se, naime, oglasili oni kojima homoseksualnost ne smeta, a u jednakost građana veruju kao u vrednost po sebi. Oglasili su se povodom pedofilije, obljube nad maloletnim licem, obljube zloupotrebom službenog položaja, podvođenja, tj. organizovanja prostitucije. Za to vreme, ćutali su i ćute oni koji homoseksualce proklinju i blagonaklono gledaju na prolivanje krvi za vreme Prajda: SPC, Sinod, Amfilohije, Koštunica, Dveri i ostala klerofašistička bratija. Njima pedofilija, zlostavljanje i prostitucija ne smetaju. To su vrednosti koje štite i nemaju nameru da to kriju

Globalno posmatrano, gej postaje OK. Svet se, naime, kreće u pravcu izjednačavanja gej manjine u građanskim pravima s heteroseksualnom većinom.

Od pre dva dana, svih 65 miliona Francuza, bez obzira na seksualnu orijentaciju, imaju pravo na sklapanje građanskog braka i usvajanje dece. Na evropskom kontinentu, pravo na istopolni brak već je garantovano u Holandiji, Belgiji, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Španiji, Portugalu i na Islandu. Do kraja godine, očekuje se da sklapanje braka između osoba istog pola bude ozakonjeno i u Velikoj Britaniji, gde predlog sličan francuskom uživa podršku i vlade i opozicionih laburista. U dodatnih 14 država, istopolni brak dopušten je u formi instituta “građanska zajednica”, odnosno “kohabitacija”.

Van Evrope, pravo na gej brak stekli su homoseksualci i lezbejke u Kanadi, Argentini, Južnoj Africi, Urugvaju i na Novom Zelandu.

Posmatrano iz Francuske, s druge strane Atlantika stvar je komplikovanija, ali se rasplet u korist izjednačavanja gej manjine u pravima s heteroseksualnom većinom već nazire.

Idućeg meseca, Vrhovni sud SAD ocenjivaće ustavnost dva međusobno nepovezana pravna akta. Ukoliko ih, kako se očekuje, proglasi neustavnim, pravo na istopolni brak automatski stupa na snagu u svih 50 saveznih država.

Photo: EPA/YOAN VALAT

U jednom slučaju, reč je o oceni ustavnosti federalnog zakona, kojim je brak restriktivno definisan kao zajednica muškarca i žene. U drugom, radi se o amandmanu na Ustav Kalifornije, poznatom kao “Proposition 8″; usvojen u novembru 2008. godine, “Prop. 8″ je suspendovao pravo građana Kalifornije na istopolni brak, proisteklo iz odluke najviše sudske instance te savezne države, donete samo par meseci ranije, u junu 2008.

Činjenica da federalni zakon brak definiše kao uniju muškarca i žene ne sprečava pojedinačne savezne države da ozakone gej brak. Lišava, međutim, gejeve i lezbejke federalnih prava i povlastica, koja važe u slučaju heteroseksualnog braka.

Pravo na istopolni brak imaju građani devet američkih država: Konektikat, Ajova, Mejn, Masačusets, Vašington, Merilend, Njujork, Nju Hempšir i Vermont. Pored toga, gej brak je legalan u Distriktu Kolumbija, a priznaju ga i tri domorodačke zajednice. Očekuje se da Rod Ajlend, država koja u svojoj jurisdikciji priznaje gej brakove sklopljene u drugim saveznim državama, ovih dana i sama izglasa zakon kojim se dopušta istopolni brak. Do kraja meseca, a pre odluka Vrhovnog suda, sličan zakon trebalo bi da bude izglasan i u Ilinoisu, petoj saveznoj državi po broju stanovnika.

Kako se Srbija uklapa u ovaj trend? Nimalo neočekivano, na najbizarniji mogući način.

Biskupi i vladike – sličnosti i razlike

Mesecima pred u utorak ozakonjen gej brak, Francusku su potresali protesti iza kojih je formalno ili neformalno stajala katolička crkva. U Americi, glavnu i najglasniju opoziciju ozakonjivanju istopolnog braka predvode katolička crkva i brojne protestantske denominacije. U Srbiji, predstavnici Srpske pravoslavne crkve (SPC) nisu se libili da učestvuju u “razbijanju” gej Prajda.

2001. godine, svet su obišli video snimci i fotografije čoveka u dugoj crnoj haljini, sveštenika SPC, kako s razularenom gomilom huligana i fašista juriša na gejeve i lezbejke. Od tada, pa sve do prošle godine, ekstremna desnica i SPC sarađivale su na projektu osujećivanja svakog pokušaja da se u Beogradu održi Prajd. Nevoljna da se odrekne saradnje i usluga i jednih i drugih – i fašista i sveštenstva – država je redovno zabranjivala gej festivale, povlačeći se pod pretnjama ekstremnih desničarskih organizacija da će izazvati krvoproliće (doduše, suptilno izrečenim kroz parole, tipa “Čekamo vas”) i kletvama iz usta najviših crkvenih velikodostojnika.

Ove godine, organizatori Prajda i država koja učesnicima treba da pruži zaštitu, mogli bi imati daleko lakši posao.

Osim protivljenja gej braku, katoličku i pravoslavnu crkvu povezuju pedofilija i sklonost ka seksualnom iskorišćavanju potčinjenih. No, tu prestaju sličnosti.

Photo: Vranjske

U nastojanju da spasi obraz, ili ono što je od njega ostalo, katolička crkva, tj. njene biskupije širom planete, danonoćno ispisuju čekove i potpisuju vansudska poravnanja sa žrtvama zlostavljanja i njihovim porodicama. Srpska pravoslavna crkva (SPC) uspevala je pomoću medija i sudova da kontroliše štetu koju je mogla da pretrpi usled povremenih pedofilskih skandala. Uspevala je. Nakon slučaja netom penzionisanog vladike Vasilija Kačavende, to je znatno teže i nije isključeno da će ceh platiti i prvi među jednakima, episkop vranjski Pahomije.

Pahomije i Kačavenda – sličnosti i razlike

Sled događaja je takav da u vrhu SPC moraju imati osećaj da je neko bacio prokletstvo na njih. Negde u februaru ove godine, preko Novina Vranjskih, javnost je saznala da se Pahomiju smeši novo pojavljivanje pred sudom, ponovo u ulozi optuženog za pedofiliju ili obljubu nad maloletnim licem. Potom, postalo je jasno da pregovori Beograda i Prištine teku u pravcu koji lako može da znači ugrožavanje imovinskih i poslovnih interesa SPC. U međuvremenu, sama crkva pokrenula je krivično gonjenje svog blagajnika, osumnjičenog da je godinama potkradao i izneo iz patrijaršijske kase barem milion evra. Konačno, bomba u vidu Kačavendinih orgija – skandal koji nije moguće zataškati.

Nakon ponovnog otvaranja “slučaja” Pahomije, krenulo se oprobanom metodom. Zlostavljani mladić izgubio je posao magacionera vranjske eparhije, a svima koji se drznu da o njegovim optužbama govore kao o novom seks-skandalu vladike Pahomija, zaprećeno je tužbama za klevetu. Da se nije “desio” Kačavenda, tako bi i bilo.

Ko god je video fotografije enterijera vladičanskog doma, privatno-poslovnih odaja episkopa zvorničko-tuzlanskog Kačavende, mogao je da nasluti da iza takvog ukusa mora stajati jednako osebujna ličnost. Ko bi, međutim, rekao da u njemu čuči egzibicionista onolikih razmera?!

Pod uslovom da su optužbe protiv Pahomija tačne, sličnost u prosedeu, izboru i načinu zavođenja mladića koje će obljubiti, između njega i Kačavende postoji. Profil idealne žrtve izgleda otprilike ovako: maloletan je ili na ivici punoletstva; iskušenik ili učenik bogoslovije; nema roditelje ili su izrazito siromašni… Sve u svemu, to mora biti mladić koji će teško imati i moći kome da se obrati.

Prema novinskim izveštajima, radeći ono što SPC ne radi nikada – finansijski pomažući siromašne, podređene mladiće – Kačavenda je udarao crte na dva fronta. S jedne strane, u očima bespomoćnih, vulnerabilnih mladića, postepeno je izrastao u zaštitnika, očinsku figuru, nekoga ko je konačno spreman da im posveti pažnju. S druge strane, džeparac i pokloni koje su dobijali od vladike stavljao ih je u poziciju potkupljenih, dužnih. Način na koji su vraćali dug – “razmena nežnosti” s episkopom Kačavendom.

Tu na scenu stupa “raskošni” karakter Kačavendin i nevolja za crkvu i naklonjenoj joj javnost.

Spinovati ili ne – pitanje je sad

U slučaju vladike Pahomija, crkva i država mogle su da drže stvar pod kontrolom. Čak i kada je dospeo na sud, Pahomije je imao realtivno lagodnu poziciju sveštenog lica, visokodostojnika SPC. Bez svedoka da ih je seksualno iskorišćavao, dečaci koji su ga optužili za zlostavljanje, našli su se u položaju da im sud mora verovati na reč. Kačavenda – sasvim druga priča.

Photomontage: e-novine

Njegovo ponašanje već godinama izaziva podozrivost, pa i gađenje upućenih, ali da nije bilo alavosti jeromonaha Nikolaja Stamatovića, na tome bi sve i ostalo.

Željan novca, imajući hot stuff u rukama, Stamatović je ugovorio prodaju filma. Ne bilo kakvog filma. Kako i u čijoj produkciji je nastao nije poznato, ali je, prema izveštajima medija, na snimku zabeležena Kačavendina orgija s četvoricom iskušenika/učenika, od kojih je jedan, izgleda, maloletan.

Kačavendin pornić dospeo je u javnost zajedno sa audio snimcima telefonskih razgovora neimenovanog sveštenika, vladičinog podvodača. Za Sinod SPC organizovana je 18+ projekcija, a isečci prikaza vladičinog “zbližavanja” s mladićima dospeli su u medije i na društvene mreže. U najkraćem, bilo je nemoguće prikriti skandal.

Sam Kačavenda nastoji da se batrga. Poput brata Pahomija, preti tužbama svima koji su ga oklevetali, ne libeći se da skandal koji je izazvao preformuliše kao napad na srpstvo i pravoslavlje. SPC pomaže mu utoliko što je “kažnjen” – penzionisanjem. Država, ako ne drugačije, pomaže mu time što ćuti i ništa ne preduzima. Naime, jeromonah Stamatović je, ako se izuzmu obljubljeni mladići, za sada jedina žrtva – ekspresno je uhapšen prilikom pokušaja prodaje Kačavendinog pornića.

Crkvi, međutim, to ni izbliza nije dovoljno. Kačavenda je postao penzioner, ali nije i raščinjen. Drugim rečima, Sinod je odlučio da obljuba nad podređenima, stavljanje u promet pornografije, podvođenje i plaćanje seksualnih usluga nisu sporni. Ali, SPC ne odgovara da njeno ćutanje i nečinjenje bude tumačeno na ovaj način.

S obzirom da je lavina krenula da se obrušava s filmom, ništa čudno da u pomoć pritiče reditelj. Emir Kusturica, Nemanja, kako god, oglašava se ovih dana s packama javnosti zbog netolerancije prema homoseksualnosti.

Pedera ima poštara, atletičara, pa zašto ih ne bi bilo i u crkvi? Pogledajte kolko ih je u katoličkoj crkvi u Americi, koji je broj tih koji su zapravo s one strane heteroseksualnog života. Vidim da to više pogađa ove organizatore gej parade.”

Nice try, Nemanja!

Photo: Stock

Ukoliko je baš Kusturici, a ne, recimo, Matiji Bećkoviću, zapala uloga da građane obavesti o promeni stava SPC prema homoseksualnosti, trebalo je da u tom poduhvatu zaobiđe Kačavendu.

Kačavenda po svemu sudeći jeste homoseksualac, ali to mu, barem javno, niko ne zamera. Ničeg čudnog nema u tome. Povodom skandala uglavnom su se, naime, oglasili oni kojima homoseksualnost ne smeta, a u jednakost građana veruju kao u vrednost po sebi. Oglasili su se povodom pedofilije, obljube nad maloletnim licem, obljube zloupotrebom službenog položaja, podvođenja, tj. organizovanja prostitucije. Za to vreme, ćutali su i ćute oni koji homoseksualce proklinju i blagonaklono gledaju na prolivanje krvi za vreme Prajda: SPC, Sinod, Amfilohije, Koštunica, Dveri i ostala klerofašistička bratija. Njima pedofilija, zlostavljanje i prostitucija ne smetaju. To su vrednosti koje štite i nemaju nameru da to kriju. Štaviše, naglašavaju da Kačavenda nije penzionisan po kazni; zahtev za penzionisanje podneo je u novembru prošle godine i na molbu Sinoda ostao do maja ove.

 

60 minuta - Kako je Vladika Kacavenda slavio pad Srebrenice ...
27.04.2013.

KORUPCIJA U VRHU DRŽAVE

Korupcija u vrhu države

Cena predsedničkih pomilovanja

 
Photo: radiosarajevo.ba

Predsednik Federacije BiH Živko Budimir i još 19 zvaničnika FBiH uhapšeno je u petak zbog sumnje da su umešani u korupciju, izjavio je portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić. "Budimir i još 19 zvaničnika Federacije su uhapšeni. Grupu će saslušati tužilac koji će potom odlučiti o daljoj proceduri", rekao je Grubešić agenciji Rojters

Budimir je uhapšen u akciji Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) i Tužilaštva, čiji je cilj otkrivanje dela korupcije zaposlenih u Predsedništvu BiH u Sarajevu i Vladi Federacije BiH u Mostaru, javili su ranije mediji u BiH.
Hapšenje je usledilo zbog sumnje za primanje mita za pomilovanja.

Photo: mojevijesti.ba

Ministar pravde Federacije Bosne i Hercegovine Zoran Mikulić potvrdio je u petak novinarima u Mostaru da, prema Ustavu, predsednik Federacije BiH Živko Budimir ne može da ima imunitet od krivičnog gonjenja i može biti uhapšen. Agencija Srna ranije je javila da se Budimir pozvao na imunitet i da neće biti uhapšen, ali da mu je ograničeno kretanje.

Prema prvim informacijama medija, Budimir je navodno osumnjičen za primanje mita za pomilovanja.

Premijer FBiH Nermin Nikšić podržao je aktivnosti koje sprovodi Tužilaštvo BiH i Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), ali je naglasio da niko nije kriv dok se to ne dokaže. Nikšić se oglasio saopštenjem za javnost, a u kojem se, kako je prenela agencija Anadolija, navodi da nije tačno da je prilikom utvrđivanja dnevnog reda današnje sednice Vlade FBiH najavio da će uslediti hapšenje Budimira.

Ministar kulture i sporta Salmir Kaplan izjavio je da ministri Vlade FBiH koji su prisustvovali vanrednoj sednici u Mostaru nisu imali informacije o upadu SIPA i Tužilaštva BiH u zgradu Vlade FBiH sve dok ih o tome nije obavestio premijer Nikšić. Pozvani su, kako je istakao, da se strpe dok se završi pretres u zgradi.

Vlada FBiH u Mostaru je deblokirana u petak nešto pre 17 sati, pretres je završen, a mesto događaja napustila je i državna tužiteljka Diana Kajmaković, koja nije davala izjave.

Lokalni mediji navode da su pripadnici SIPA uhapsili Budimira, Barišića, predsednika Komisije za pomilovanje Federalnog ministarstva pravde Hidajeta Halilovića, predsednika Jedinstvene organizacija boraca Sauda Kulosmana, dok je Ivan Jurčević, predsednik Udruženja penzionisanih i demobiliziranih branitelja HVO FBiH još u bekstvu.

Uhapšeni predsednik Federacije Bosne i Hercegovine Živko Budimir, koji se tereti za umešanost u korupciju, za 20 meseci, ostatka kazne oslobodio je 32 zatvorenika među kojima su ratni komandant odbrane Srebrenice Naser Orić i najozloglašeniji kriminalac Mersed Hadžić.

Odlukama Budimira na uslovnu slobodu je pušteno je čak 59 osuđenika.

Photo: seebiz.net

Federalni mediji su objavili da je od maja 2011. do decembra 2012. godine Budimir kao predsednik Federacije BiH od 435 zahteva za pomilovanje osuđenika, uvažio čak 162. Budimir je tako u roku od 20 meseci odlukama o pomilovanjima od prestalog dela kazne oslobodio 32 zatvorenika, uslovno je pustio njih devet, a čak za 59 njih je doneo odluke o skraćenju kazne. Raspon kazni zatvorenika koje je pomilovao je od šet do 15 godina zatvora.

Budimir je uhapšen u akciji Agencije za istrage i žaštitu (SIPA) kodnog naziva "Patriot" sa još nekolicinom svojih saradnika i tako postao prvi visoki funkcijer Federacije BiH osumnjičen za umešanost u korupciju. Predmet istrage je pomilovanje jednog od najopasnijih kriminalaca u BiH Merseda Hadžića, zvanog Miršo Švajcarac, koji se inače dovodi u vezu s kriminalnom grupom Zijada Turkovića, a koji je po Interpolovoj poternici uhapšen u Hrvatskoj, a zatim izručen Bosni i Hercegovini. Pre pomilovanja Švajcarc se nalazio u Kazneno-popravnom zavodu Zenica na izdržavanju dvoipogodišnje kazne zbog pokušaja ubistva Fatmira Mujaja u sarajevskom klubu “Inkognito” krajem 2008. godine.

Odluka o pomilovanju Merseda Hadžića doneta je 29. augusta prošsle godine. Zanimljivo je da je predlog za pomilovanje Merseda Hadžića Budimiru uputio aktualni ministar pravde FBiH Zoran Mikulić, koji, prema informacijama FTV-a, nije obrađivan tokom ove istrage Tužilaštva BiH.

Inače, Tužilaštvo, između ostalog, istražuje i Budimirovo pomilovanje Elvisa Hodžića, koji je takođe zbog pokušaja ubistva osuđen na 22 meseca zatvora. Među pomilovanim je i Sanja Vuleta, osuđena na desetogodišnju kaznu zatvora zbog pomaganja u ubistvu Blaška Knezovića u Mostaru 2003. godine.

Budimir je pomilovao i Idriza Zijadića sa Ilidže, koji je služio zatvorsku kaznu od pet godina i četiri meseca zbog ubistva, Belmu Brulić, osuđenu na sedam i po godina zatvora zbog ubistva svog muža Halila Rogovića iz Živinica, koji je služio 10-godišnju zatvorsku kaznu takođe zbog ubistva. Predsednik FBiH je pomilovao i Omera Nargalića osuđenog na 10 godina I četiri meseca takođe zbog ubistva.

Među "zvučnim" imenima koje je Budimir pomilovao je i Naser Orić, ratni komandant srebreničke odbrane, kojem je dvogodišnja kazna za nezakonito držanje oružja preinačena u uuslovnu u trajanju od četiri meseca.

U prošloj godini je, na primer, Predsedništvo BiH od 22 zahteva donelo svega jednu odluku o pomilovanju osuđenika. Predsednik RS-a je od 90 zahteva takođe doneo jednu odluku. S druge strane, Budimir je samo prošle godine pomilovao 64 osobe.

******************************

Tinejdžerski idiotluci “predsednika sveta”

Vuk Jeremić uhvaćen u laži

 
Prirodno okruženje: Vuk Jeremić među dvojnicima
Prirodno okruženje: Vuk Jeremić među dvojnicima
Photomontage: Zlica

Nakon što je predsednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija Vuk Jeremić na društvenim mrežama objavio fotografiju sa, kako je naveo, popularnim svetskim pevačem i humanitarcem Bono Voksom na kojoj zajedno dižu tri prsta, svetski poznata poslovna žena i humanitarka iz Sarajeva Sanela Dženkins kontaktirala je svog prijatelja Bono Voksa i obavestila ga o ovom skandalu. Nakon što je prevara razotkrivena, Jeremić je priznao da osoba s kojom na fotografiji diže tri prsta nije Bono Voks nego njegov dvojnik

U izjavi za agenciju Anadolija Sanela Dženkins je kazala kako je Bono bio šokiran informacijom i poručio da se sa Jeremićem nikada nije fotografisao.

"Iako sam znala da je ovo Pavel Sfera, osoba koja liči na Bona, šteta za Bona, koji je bezrezervni prijatelj Bosne i Hercegovine, već  je nanesena i htela sam mu skrenuti pažnju na to , naglasila je Sanela i dodala: "Moji prijatelji iz Sarajeva su me odmah nazvali i rekli da moramo nešto u činiti i upoznati svetsku javnost o ovim primitivnim postupcima iskompleksiranog Vuka Jeremića."

Sanela je otkrila da je u mnogobrojnim razgovorima i druženjima sa Bonom, on uvek isticao da je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine i naroda u ovoj zemlji.

Frustrirani klovn u akciji: Vuk Jeremić sa iznajmljenom maskotom
Photo: twitter.yfrog.com

Taj čovek nigde u svetu se ne bi stavio na stranu nepravde. Trenutno PR timovi u Americi pripremaju saopštenje za javnost oko ovog gnusnog čina malog zeca, pardon Vuka", kroz smeh je istakla Sanela Dženkins u izjavi za agenciju Anadolija.

U međuvremenu, predsedavajući Generalnom skupštinom UN Vuk Jeremić, na svom Twitter profilu, napisao je kako je izigran, jer je na  fotografiji sa Bonom ustvario bio njegov dvojnik.

Da podsetimo, Jeremić je u petak na društvenim mrežama svoje simpatizere obavestio o susretu sa Bonom, gde na propratnoj fotografiji, u stilu nezrelih pubertetlija, obojica pokazuju tri prsta. Jeremić nije precizirao gde i kada se susreo s frontmenom grupe U2.

Kada je prevara razotkrivena, Jeremić  je saopštio da ga je dvojnik Bono Voksa “izmanipulisao”, kako njega, tako i sve prisutne u baru u kojem su se fotografisali.

"Čovek je toliko savršen dvojnik da smo svi u baru bili uvereni da je to zaista on. A što se tiče tri prsta - tako bih se slikao i s pravim", poručio je, frustrirani i emotivno nezreli, Vuk Jeremić nastavljajući da na svakom koraku bruka Srbiju i njene građane.

 

 

27.04.2013.

SLUČAJ GRAĐANINA VASILIJA KAČAVENDA

Proces u Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Slučaj građanina Vasilija K.

 
Photo: startbih.info

Ako se samo deo svega što o Vasiliju Kačavendi danas mislimo da znamo pokaže kao istinit, i to je previše. Kačavenda, onaj naš građanin Vasilije K. s početka ovog teksta, sasvim je novi tip anti-heroja, strahovit proizvod zapadnog Balkana s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka – ekstremno egoistični sociopata koji je predugo živeo jednu od najvećih laži koje su ikada ikome pošle za rukom, dekadentan do bola i zao do srži. A opšte je poznata činjenica, na žalost, da se danas podlaci takvog kalibra kreću po samim vrhovima Srpske pravoslavne crkve da Kačavenda, ma kako impresivno njegovo zlo da bilo, u toj ekipi nikako nije jedini. Možda ni najgori. Već, naprotiv - samo jedan od njih

Photo: vbz.hr

Kleveta

Baš kao što je, pre gotovo punih stotinu godina, neko teško oklevetao izvesnog Jozefa K, neznatnog praškog činovnika i malog čoveka bez svojstava, nešto slično se, samo puno stoleće kasnije, eto, dogodilo i jednom iz osnova drugačijem anti-heroju - građaninu Vasiliju K. s prebivalištem u Bijeljini.

Probudio se taj naš junak jednog jutra, baš poput Kafkinog književnog lika, sa svešću da je zbog nečeg kriv. Međutim, za razliku od nikad izrečene, misteriozne optužbe koja je onomad pala na sirotu glavu Jozefa K, zbog koje je, na kraju svoje neuspele i prilično mlitave potrage za istinom i pravdom, on pomirljivo ispustio dušu „kao pas“ pod oštricom egzekutorovog noža, u slučaju teških optužbi upućenih znatno robusnijoj i nimalo knjiškoj ličnosti građanina Vasilija K, veoma se dobro zna identitet „klevetnika“.

Nije tu, uostalom, reč o jednoj osobi – do sada ih se pojavilo ukupno sedam, ni manje ni više. Troje od njih sedmoro poznato je javnosti i u njoj se pojavljuju pod punim imenom i prezimenom, ne krijući ni lica ni glasove, jednoj osobi je identitet delimično poznat, a ostalih troje je ostalo anonimno budući da je reč o licima koja su i dalje maloletna. Šestoro od sedmoro ih je muškog pola a samo je jedna osoba ženskog.

Photo: Stock

Pa ni ono za šta svi ovi ljudi zasebno optužuju građanina Vasilija K. nije, naravno, ničim nalik nejasnoj, birokratskim sistemom kreiranoj i istim mehanizmima perpetuiranoj krivici Jozefa K. koja se ne da uhvatiti ni za glavu ni za rep. Naprotiv, ovde i sada, u slučaju građanina Vasilija K, reč je o veoma konkretnim optužbama za veoma konkretna nedela. Ako je verovati svim do sad izrečenim optužbama, Vasilije K. se tokom čitavog niza godina, pa i decenija, zaštićen nedodirljivošću visoke pozicije koju zauzima, s očiglednim zadovoljstvom, bez tričavih moralnih dilema i ikakvog vidljivog straha od mogućih nemilih posledica, slobodno i rado podavao svojoj elementarnoj strasti: seksualnom zlostavljanju i-ili iznuđivanju različitih seksualnih usluga putem potkupljivanja, različitih oblika manipulacije, dominacije i drugih zloupotreba sopstvenog položaja, finansijske i društvene moći, godina i autoriteta. Njegove žrtve bile su maloletne ili izuzetno mlade osobe, te, u svim slučajevima izuzev jednog, muškog pola.

Lik i delo

Ko je, dakle, taj naš – neverovatni, ali istiniti - Vasilije K.?

Reč je, naravno, o čuvenom i nadasve kontraverznom Vasiliju Kačavendi, sada već nekadašnjem Episkopu zvorničko-tuzlanskom sa sedištem u Bijeljini, jednom od najmoćnijih ljudi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi a time i jednom od najozbiljnijih kandidata za vrhovnog poglavara SPC na izborima za tron 2010, po smrti prethodnog, u srpskom narodu izrazito voljenog, patrijarha Pavla.

Nekadašnjem episkopu, naglašavam, budući da je na sednici od 22. aprila ove godine, u jeku najnovije epizode Kačavendine prolongirane seks-afere, Sveti Arhijerejski Sinod konačno doneo odluku da usvoji njegovu ostavku podnetu iz – navodno – zdravstvenih razloga još u novembru prošle godine, te ga tako razrešio daljeg upravljanja Eparhijom zvorničko-tuzlanskom dok je za njenog administratora postavljen Episkop banjalučki, g. Jefrem.

Photo: Stock

Ako tako izgleda početak kraja talentovanog gospodina Kačavende, u svemu tome dobro je, zaista, samo jedno: što je taj njegov dugoočekivani kraj napokon počeo. Nikad za tako nešto po prirodi stvari ne može biti suviše kasno, a ogromna je šteta što se nije dogodilo i ranije. Uostalom, kroz ovaj seks-skandal koji donedavnog vladiku prati tokom nekoliko poslednjih godina života i koji je kulminirao pre samo nekoliko dana izuzetno uznemirivši srpsku javnost, predstavljena nam je tek jedna strana ove izrazito slojevite i, moglo bi se reći, u smislu izrazite kreativnosti koju je Kačavenda pokazao prilikom različitih vidova praktičnog apliciranja čistog Zla, vanredno svestrane ličnosti.

Na ovom mestu moram da se zaustavim i objasnim nešto. Da u ovom skandalu, naime, nije reč o zavedenim i izmanipulisanim, podređenim, mladim i maloletnim osobama, pa i deci, uostalom, ne bi se, po meni, imalo šta zameriti toj Kačavendinoj očito plamtećoj strasti za mladim muškim telima. Voli čovek, pa šta. Što se mene tiče: „Neka cveta hiljadu cvetova!“ U tome sam barem saglasan s čuvenom Mao-Ceovom rečenicom. Hoću da kažem da sam pun razumevanja za najrazličitije oblike ljudske seksualnosti indiskriminativno, ali samo uz jedan jednostavan preduslov: da se realizuju između konsenzualnih i punoletnih partnera pod punom svešću svih učestvujućih strana, te da ni u kom slučaju ne podrazumevaju ekstremno nasilje koje izaziva trajna psihička ili telesna oštećenja, svesno prenošenje seksualno prenosivih bolesti ili smrt. Sve ostalo, što se mene tiče, može, pod uslovom da ste u stanju da u bespreglednom okeanu različitih seksualnih preferenci zaista doprete do odgovarajućeg partnera ili partnerke koji će jednakom strašću odgovoriti na vaše najintimnije fantazije i želje, ma kako atipične i neobične da bile.

Osim toga, ako uzmemo u obzir da naš junak Vasilije Kačavenda danas ima punih sedamdeset pet godina, mislim da bi mu se mogla ukazati određena čast na očuvanoj snazi, fizičkom zdravlju a time i virilnosti, pa čak i u tako poznom dobu. Pravi problem, dakle, nije u tome što je ovaj krajnje razuzdani matori (homo?)seksualni pastuv, svestan da trči svoju poslednju životnu etapu, odlučio da baš nagazi do daske, već u tome što je Kačavenda, taj i takav, perjanica svakako najzatvorenije i najkonzervativnije ustanove u srpskom društvu – Srpske pravoslavne crkve. A poznato je uzduž i popreko da ista ta Srpska pravoslavna crkva (pa time, svakako, i oni koji je vode, s kraljem svih licemera Kačavendom donedavno među njima) jedva da priznaje postojanje same ljudske seksualnosti, dok bi ih o problemu homoseksualnosti valjalo obazrivo priupitati tek za jedno hiljadu do dve hiljade godina.

Photo: Stock

Do ove odgovorne procene došao sam na osnovu ozbiljne naučne analize nadasve zagušljive srednjovekovne atmosfere koja vlada u neprovetrenim glavama onih koji ovom institucijom rukovode čvrstom rukom i uz nadasve šarmantnu kombinaciju zagriženog konzervativizma, odbojne gordosti, tragikomične nekompetentnosti, personalne pohlepe i te večite volje za moći, među koje je do pre samo nekoliko dana spadao i junak ovog našeg teksta.

Xanadu

Ipak, pre nego bilo koji seksualni skandal, sramotno ratnohuškačko i kriminalno ponašanje tokom godina rata u Bosni i Hercegovini, po mom skromnom mišljenju, predstavlja sam zenit Kačavendine tajne misije aktivnog širenja i neprestanog činjenja svakojakog Zla na ovome svetu, pod zaslepljujućom krinkom episkopske odežde. Po meni, pravo je čudo i preogromna sramota da taj čovek nije lišen svih svojih nezasluženo stečenih moći i slobode, i da nije odgovarao pred sudom za sve što je činio i govorio i za sve na šta je, direktno ili indirektno, podsticao druge, u to tragično vreme. Njegove poruke inspirisale su mnoge zločine nad bošnjačkim i drugim nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, ubice i zlikovci blagosiljani su njegovom rukom, a Kačavendino veselo drugovanje i šurovanje s ovejanim ratnim zločincima poput Ratka Mladića ili Radovana Karadžića, čiji je intimus bio i ostao, rezultiralo je sticanjem apsurdno ogromnog bogatstva raznoraznim kriminalnim i nelegalnim radnjama pod zgodnim okriljem bratoubilačkog rata i ubilački dobro podmazanih poslovnih veza.

Šta reći? Hrišćanski, nema šta.

Danas, Kačavenda je jedini episkop SPC čije sedište nije tamo gde bi trebalo da bude. U njegovom slučaju, to je Tuzla iz koje je pobegao pred početak rata u BiH i u koju se nikada nije vratio. Vladičanski dvor u Tuzli, u kom bi morao da boravi, izdao je pod zakup, a u Bijeljini je, poput kakvog (ne)savremenog pravoslavnog Kublaj-kana, podigao svoj sopstveni Xanadu, novi kompleks Vladičanskog dvora s velikim parkom. Proglasio ga je svojim „parčetom neba na zemlji“ a u javnosti je ovaj episkopov pompezni hram samome sebi nazvan i – ni manje ni više nego – „srpskim Versajem“.

Kačavendin Xanadu prostire se na prostranom zemljištu u samom centru Bijeljine na kom se nekada nalazilo desetak uglednih, u međuvremenu srušenih bošnjačkih kuća, a sam Vladičanski dvor smešten je u nasilno useljenoj zgradi nekadašnjeg Opštinskog komiteta Saveza komunista. U Bijeljini poznat kao Bijeli dvor, ovo je Kačavendin omfalos, njegovo središte i refleksija same njegove suštine – isprazne i ružne, dupke natrpane tuđim bogatstvima i siledžijski optočene slojevima pozlate i zlata, dijamantima i svime skupocenim i blistavim, u histeričnom nastojanju da se nekako i nečim prikrije sva trulež i buđ i sva gadost koji se pod naslagama nepošteno stečenog i krvavog blaga kriju i odatle nepodnošljivo zaudaraju.

Čitava ta nebulozna tvorevina jednog obolelog „estetizma“ nesumnjivo će uspeti da zaseni svakog bogomdanog tabloidnog novinarčića i svakog steroidima nakljukanog gej stripera, ali teško i bilo koga drugog. Svojim neobuzdanim rasipništvom i egzibicionizmom, ako već ne onim ratnohuškačkim i mrziteljskim angažmanom tokom devedesetih, dakle, Kačavenda je izazvao podosta besa u na takve stvari vazda preosetljivoj srpskoj javnosti. Međutim, tek će ovaj najnoviji nastavak u morbidnoj sapunskoj operi sačinjenoj od Kačavendinih neverovatnih seks-skandala, konačno pokrenuti lavinu javnih reakcija nakon koje bi, kad joj već nije prethodila, morala da usledi i reakcija vlasti te lišavanje ovog nadasve opasnog pojedinca slobode barem dok se na sudu ne utvrdi pitanje njegove krivice i odgovornosti povodom svih optužbi s kojima je suočen.

Seks-skandal

Jedanaestog aprila ove godine, negde oko podneva, u organizovanoj akciji beogradske policije poznatoj kao „sačekuša“, ispred patrijaršije Pravoslavne crkve u centru srpske prestonice uhapšen je jeromonah Nikolaj Stamatović iz manastira Svetog Nikolaja u etno-selu „Stanišići“ pokraj Bijeljine. Hapšenje je usledilo nakon što je Stamatović pokušao da za 50.000 evra proda svoj laptop Bojanu Jovanoviću, nekadašnjem jeromonahu Serafimu, koji je monaški poziv napustio jer se u njemu „nije našao“, a s kojim se Stamatović, u skladu s prethodnim dogovorom, na tom mestu susreo.

Screengrab

U laptopu se nalazio film na kom se, navodno, vidi bivši episkop Vasilije Kačavenda kako ima seksualne odnose s nekoliko mladića. Policijsku „sačekušu“ je jeromonahu Nikolaju, ispostavilo se, namestio sam Jovanović koji mu je, očito, dao dovoljno razloga da veruje da je uistinu spreman da taj snimak otkupi od njega za fantastičnu sumu od 50.000 evra. Uskoro potom, i mediji su došli u posed (delova) snimka. Ono što smo bili u prilici da vidimo, delovalo je, najblaže rečeno, razočaravajuće. Bez dodatnih sugestija, na osnovu mutnog snimka napravljenog izuzetno nervoznom, drhtavom rukom, na kom se na trenutak vidi stariji proćelavi muškarac s bradom kako se strastveno grli i ljubi s plećatim mladićem, ja lično nikada ne bih bio u stanju da sa stopostotnom sigurnošću prepoznam Vasilija Kačavendu. Mogao bi to, učinilo mi se, da bude upravo bilo ko. Ali, činjenica da pretpostavljeni Kačavendin identitet na tim mutnim snimcima niko živi nije osporio, pa ni sam bivši vladika, uverava me, ipak, u suprotno. Ako to na snimku, dakle, zaista jeste vladika Kačavenda, vidimo ga kako uživa u gej seksu s osobom znatno mlađom od sebe. Neki tvrde – s maloletnikom. Uz dosadašnje optužbe za seksualno iskorišćavanje, sve to bi moralo da bude dovoljno za pokretanje sudskog postupka.

Dok do toga konačno ne dođe – a u kakvom svetu živimo, i „nikad“ se čini kao prilično izvesna opcija – svi koji su imali hrabrosti da istupe i svedoče protiv ekstremnom bludu sklonog episkopa nalaziće se u neobičnom procepu. Javnost je, za sada, uglavnom na njihovoj strani, tj. izrazito negativno nastrojena prema ličnosti samog Kačavende, ali nije izvesno da se neki od stavova koji u srpskom javnom mnenju vladaju s vremenom neće menjati.

I Stamatović i Jovanović pripadaju spomenutoj grupi od sedmoro koji su odvažno istupili u javnost s različitim optužbama o izopačenom ponašanju i seksualnom zlostavljanju maloletnih osoba od strane episkopa Vasilija. Stamatović ga je, zajedno s protosinđelom Petrom Petrićem, optužio za seksualno iskorištavanje dece i mladih bogoslova, dok je Bojan Jovanović u više navrata nadugačko svedočio o raznoraznim seksualnim ispadima vladike Kačavende a posebno je potresno njegovo svedočenje koje se tiče samoubistva (ili, kako Jovanović tvrdi, nerazjašnjenog ubistva) dečaka Milića Blažanovića, učenika druge godine bogoslovije, u manastiru Papraći, nakon što je ovaj energično odbio nekoliko pokušaja udvaranja od strane Kačavende.

Suočen s pravom lavinom optužbi i sve više evidencije i dokaza, bivši vladika za sada se primirio – možda ni on ne zna šta mu se tačno sprema. Za svoj boravak u penziji odabrao je manastir Svetog Vasilija Ostroškog u centru Bijeljine. Međutim, i dalje preostaje da se crkvene vlasti, na čelu s patrijarhom Irinejom, blagoslovom ili njegovim izostankom, izjasne o tom izboru nekadašnjeg episkopa zvorničko-tuzlanskog.

Ako se samo deo svega što o Vasiliju Kačavendi danas mislimo da znamo pokaže kao istinit, i to je previše. Kačavenda, onaj naš građanin Vasilije K. s početka ovog teksta, sasvim je novi tip anti-heroja, strahovit proizvod zapadnog Balkana s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka – ekstremno egoistični sociopata koji je predugo živeo jednu od najvećih laži koje su ikada ikome pošle za rukom, dekadentan do bola i zao do srži. A opšte je poznata činjenica, na žalost, da se danas podlaci takvog kalibra kreću po samim vrhovima Srpske pravoslavne crkve da Kačavenda, ma kako impresivno njegovo zlo da bilo, u toj ekipi nikako nije jedini. Možda ni najgori.

Već, naprotiv - samo jedan od njih.

 

27.04.2013.

PREDSJEDNIK FEDERACIJE BiH ŽIVKO BUDIMIR ZADRŽAN U POLICIJI

Predsjednik Federacije BiH Živko Budimir zadržan u policiji

Akcija hapšenja savjetnika Živka Budimira u Mostaru, 25.4.2013.

Akcija hapšenja savjetnika Živka Budimira u Mostaru, 25.4.2013.

*****************************************

Živko Budimir , predsjednik Federacije BiH, u petak u poslijepodnevnim satima uhapšen je u Sarajevu u okviru opsežne akcije protiv korupcije i biće zadržan u policiji najmanje 24 sata, a iz Tužilaštva BiH najavili su da će za uhapšene tražiti određivanje pritvora.

Portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić za RSE je potvrdio da je u petak u akciji Tužilaštva i SIPA-e u Mostaru i Sarajevu uhapšeno još 18 osoba.

Budimir se, izjavio je Grubešić, tereti za zloupotrebu položaja i ovlasti.

„Po nalogu Tužiteljstva BiH provedene su policijske aktivnosti u okviru predmeta kodnih naziva Patriot, Pravda i Memory. Lišeno je slobode ukupno 19 osoba. Možemo potvrditi da je, između ostalih, lišen slobode i predsjednik FBiH Živko Budimir, zatim predsjednik Komisije za pomilovanja Hidajet Halilović, kao i savjetnik predsjednika Federacije Petar Barišić. Radi se o osobama koje su pod istragom Tužiteljstva BiH", rekao je Grubešić.

Istraga se, naveo je, odnosi na krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti, nezakonitog posredovanja, primanja dara ili mita, te organizirani kriminal i neovlašteni promet opojnim drogama.

"Tužiteljstvo BiH nastavlja dalje ovu istragu. Pretresen je veliki broj objekata, između ostaloga i uredi predsjednika Federacije u Sarajevu i u Mostaru, prostorije Komisije za pomilovanje u Ministarstvu pravde Federacije, te veliki broj privatnih stanova. Nastavljamo našu istragu u ovom predmetu", kazao je Grubešić.

U Budimirovom slučaju radi se o optužbama da je za potpis na odluku o pomilovanju preko posrednika primao mito. Pored Budimira uhapšen je i Hidajet Halilović, pomoćnik ministra pravde FBiH i predsjednik Komisije za pomilovanja.

Pripadnici Agencije za istrage i zaštitu BiH iz Budimirovog kabineta su iznijeli dokumentaciju, a u sefu je pronađeno 2.500 eura u različitim apoenima. Ipak, novac nije označen i ne može se utvrditi potiče li iz kriminalnog djela. Prema raspoloživim informacijama sporno je oko 160 pomilovanja, što je prema prvim reakcijama indikativno.

Iz Tužilaštva je demantovano da Budimir ima pravo na imunitet kao predsjednik Federacije.

"Predsjednik Federacije BiH, poput svih drugih učesnika u izvršnoj vlasti, uopće nema imunitet u kaznenim stvarima, što je propisano Zakonom o imunitetu FBiH. Stoga, pozivanje na imunitet u smislu ovog Zakona, uopće nije moguće. Nakon završetka započetih istražnih aktivnosti Tužilaštvo BiH će blagovremeno informisati javnost", saopćeno je iz Tužilaštva BiH.

I potpredsjednik Federacije BIH Mirsad Kebo za naš radio rekao je da imuniteta u krivičnim stvarima nema, te da se niko od članova Predsjedništva Federacije na to ne može pozvati.

Političke konotacije

Živko Budimir
Živko Budimir
Paralelno s akcijom u Sarajevu, Tužilaštvo BiH provelo je još dvije.

Drama se odvijala i u Mostaru i to u sjedištu federalne vlade. Ovo je rezultiralo privođenjem savjetnika predsjednika Federacije BiH za pitanja branitelja Petra Barišića, te zaplijena nekoliko kutija dokumentacije.

Akcija je počela nešto iza 12 sati ulaskom pripadnika agencije SIPA u zgradu Vlade, nakon čega je objekat bio potpuno blokiran, a izlazak iz zgrade bio je onemogućen i samim članovima Vlade FBiH, koji su u tim trenucima održavali hitnu sjednicu.

Potom je pred novinare izašao ministar kulture Samir Kaplan iz Stranke demokratske akcije, koji je akciju ironično prokomentirao, aludirajući na navodne veze sa podzemljem ministra sigurnosti BiH, koji je iz suparničke stranke Savez za bolju budućnost:

„Šta se dešava? Dešava se da u državi svako radi svoj posao - od ministra sigurnosti do tužilaštva i SIPA-e. I ja samo mogu kazati da kao građanin i kao ministar kazati da vjerujem u naše institucije, posebno vjerujem dok ljudi poput ministra sigurnosti, časni i pošteni, obavljaju te funkcije, da će sve biti u skladu s pravom i pravdom", naveo je Kaplan.

Akciju su podržali i američki ambasador u BiH Patrik Moon, kao i šefica ureda Vijeća Evrope u BiH Meri En Henesi. Samatraju kako je dobro što je BiH pokazala spremnost da se bori s korupcijom.

No, kako se sa uzimanjem mita za pomilovanja i neregularnostima u ovoj oblasti  Budimira već dugo povezuje, postavlja se i pitanje je li akcija tempirana. Ponajprije zbog dešavanja u Federaciji, odnosno zato što upravo Budimir već mjesecima koči rekonstrukciju federalne Vlade.

U političku pozadinu vjeruje potpredsjednik Budimirove Stranke pravde i povjerenja Željko Asić:

"Podržavamo bilo kakve istražne radnje, ali držimo da je protiv Živka Budimira, predsjednika Federacije, apsolutno neosnovano i da je jedina svrha rekonstrukcija Vlade Federacije", kaže Asić.

Federalni premijer Nermin Nikšić, inače član Socijaldemokratske partije, odbacuje komentare kako je čitava akcija izašla iz "kuhinje" te stranke zbog krize oko preuzimanja vlasti od strane nove parlamentarne većine:

„Ne smije niko biti iznad zakona, svi moramo odgovarati za svoje postupke, pa uvažavajući princip da niko nije kriv dok se to pravosnažnom sudskom presudom ne pokaže. Ali isto tako niko ne treba da se krije iza funkcije koju obavlja, nego treba da nosi teret odgovornosti svojih djela", rekao je Nikšić.

Ukoliko protiv Budimira bude podignuta optužnica, Fehim Škaljić, predsjedavajući Zastupničkog doma Parlamenta Federacije, najavljuje raspravu o njegovom moralnom kredibilitetu

"Ukoliko dođe do pokretanja oficijelnih sudskih postupaka protiv zvaničnika moraće se na raznim mjestima, na kojima su zvaničnici dobijali mandate, pokrenuti proces glasanja o njihovom povjerenju, odnosno moralnom kredibilitetu. U tom smislu će, ako se desi da tužilaštva podignu optužnice protiv zvaničnika, Parlament Federacije BiH, imati na svojim zasjedanjima i to pitanje", rekao je Škaljić.
*******************************
////////////////////////////////////////////////////////////////////

Skupština Srbije usvojila izveštaj o Kosovu posle burne rasprave

Ivica Dačić u Parlamentu

Ivica Dačić u Parlamentu
*************************************
Skupština Srbije u petak uveče je, nakon burne celodnevne rasprave, usvojila Izveštaj Vlade Srbije o dosadašnjem procesu dijaloga sa Kosovom, čiji je sastavni deo i predloženi sporazum parafiran u Briselu. Istovremeno, desničarski pokreti, koji se protive sporazumu sa Prištinom protestovali su ispred parlamenta, tokom rasprave.

Za izveštaj je glasalo 173 poslanika, 24 su bila protiv, jedan uzdržan, dok ih pet nije glasalo.

U svom govoru, koji su propratili aplauzi koalicionih partnera, ali i dobacivanje iz redova opozicije, premijer Ivica Dačić je pozvao na jedinstvo bez obzira na različite stavove, rekavši da je to prilika za Srbiju da na drugačiji način proba da brani nacionalne i državne interese, a ne da slavi poraze.

„Mogli smo da proteramo strance, da popalimo ambasade i džamije, da topove usmerimo ka Kosovu. Mogli smo i da postanemo evropska Severna Koreja. I šta bi onda bilo, pobedili bismo? Osvojili bismo Prištinu, ili bi nam se dogodilo ono što nam se vež događalo? Ne treba nam više žrtava, nama treba život. Mogućnost da imamo život i na severu i na jugu i na celoj Srbiji. Da prestanemo da razmišljamo kako ćemo poginuti za veru i slavu, već kako ćemo živeti za Srbiju“, rekao je Dačić.

Gotovo polusatno obrazlaganje sporazuma najoštrije reakcije izazvalo je među poslanicima Demokratske stranke Srbije, jedine partije koja ne podržava sporazum, koji su Ivicu Dačića nekoliko navrata prekidali povicima na koje nisu izostajale njegove reakcije. Odmah posle uvodnog izlaganja Dačića došlo je do polemike sa poslanicima DSS-a, nezadovoljnih ocenama koje je izrekao.

Šef poslaničke grupe DSS-a Slobodan Samardžić negodovao je što je Dačić tu stranku pominjao u kontekstu nereda u kojima su posle mitinga „Kosovo je Srbija“ napadane ambasade stranih država, a predstavništvo SAD-a zapaljeno.

„Vi ste napravili jedan udarac ispod pojasa, samim tim što ste pomenuli ove slučajeve. Vi dobro znate 2004. kada je bila paljevina džamija i kada ste dali podršku vladi da DSS nije spalio ambasade džamiju, niti bilo ko njen, niti bilo ko iz vlasti“, rekao je Samardžić.

Na to je Dačić uzvratio:

„Ako želite da imamo korektnu raspravu ne ulazeći u argumentaciju ko se zašta zalaže, onda moramo da stvorimo uslove da možemo da jedan drugog čujemo. Ja nisam ni rekao da je DSS palio, izvinjavam se ako je tako izgledalo, ja sam govorio o vremenu vlasti i o možda nekim drugim rešenjima koja su tada postojala.„

Kapitulacija nije potpisana

Čedomir Jovanović
Čedomir Jovanović
Svoje viđenje dogovora sa Prištinom u Skupštini je izneo i lider LDP-a Čedomir Jovanović. On smatra da su poslednji razgovori sa Prištinom različiti u odnosu na sve prethodne jer više nije bilo mesta za laži, ali i da izgubljenih 5 godina, koliko je prošlo od odbijanja plana Martija Ahtisarija u parlamentu ništa neće moći da nadoknadi.

„Zato je danas ključno pitanje, šta ćemo mi posle glasanja? Gde je vizija te zemlje u kojoj ćemo dati odgovore na sva ona pitanja na koja smo kao narod i kao društvo bili nesposobni da odgovorimo? Pa smo tako dezorijentisani poverovali da propadamo zbog toga što smo žrtve svih drugih oko nas!“, kaže Jovanović.

Na sporazum je bilo i reakcija poslanika iz Vojvodine, koja je poslednjih dana u žiži javnosti zbog predloga Deklaracije o zaštiti prava Vojvodine. U Ligi socijademokrata primećuju da se dogovor zajednici srpskih opština nudi više nego što Vojvodina trenutno ima kao pokrajina u sastavu Srbije.

S druge strane, lider Saveza vojvođanskih Mađara Balint Pastor se pitao da li je briselskim sporazumom Srbija zaista izgubila nešto što je bilo njeno?

„Mislim da vlada Srbije nije potpisala kapitulaciju i nije prodala Kosovo, jer se prodati može samo ono što je naše. Ne može se prodati nešto što je tuđe, odnosno nije naše“, smatra Pastor.

Mnogo ozbiljniji problem od prihvatanja usaglašenog sa Prištinom u Briselu je primena dogovorenog bez čega se obesmišljava sve ono što je do sada urađeno, smatra nekadašnji glavni pregovarač sa Prištinom tokom mandata prošle vlade Borislav Stefanović. Po njegovom mišljenju to je trenutno nemoguća misija. 

„Objasnite nam kako mislite da implementirate sporazum kada politički lideri sa severa Kosova rezolutno to odbijaju? A zašto ovo sada spominjeno? Zato što ko se sa vatrom igra od vatre i strada! Kada smo ih ranije molili centrale nekih od vaših stranaka su podsticale te Srbe da miniraju svaki dogovor, koji gospodo danas usvajate i čestitam vam na tome“, naglasio je Stefanović.

Koliko je u pojedinim momentima bilo napeto u parlamentu, bilo je i van njega, pošto su se tokom rasprave ispred Skupštine na protestu, koji je podržala Demokratska stranka Srbije, okupile pristalice ultradesničarskih organizacija, koje se protive sporazumu:

**************************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////

BiH: Reakcije na Nikolićevo izvinjenje očekivano podijeljene

Tomislav Nikolić tokom intervjua
Tomislav Nikolić tokom intervjua
***************************************
Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić izvinio se za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Još ne priznaje da je u Srebrenici bio genocid. Reakcije na Nikolićevo izvinjenje, očekivano, podijeljene su u Sarajevu i Banjoj Luci od zvaničnika, ali i građana - od odobravanja, nevjerice, do tvrdnje kako se sa izvinjenjem kasni.

„Tražim pomilovanje za Srbiju zbog zločina koji je izvršen u Srebrenici. Izvanjavam se za zločine koje je u ime naše države i našeg naroda počinio bilo koji pojedinac iz našeg naroda", rekao je Nikolić.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ponudio je izvinjenje za sve zločine koje su Srbi tokom proteklog rata počinili na području Bosne i Hercegovine u intervjuu što je u četvrtak navečer emitiran na bosanskohercegovačkoj državnoj televiziji.

Nikolić je kazao kako „kleči i traži pomilovanje za Srbiju“ zbog zločina koji su počinjeni u Srebrenici, gdje je ubijeno više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i mladića.

Unatoč inzistiranju novinarke da se očituje o tome je li u Srebrenici počinjen genocid, Nikolić je kazao da „sve ono što se događalo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji ima karakteristike genocida.

(VIDEO: Intervju sa Nikolićem za BHT u cjelosti)


Izvinjenje Tomislava Nikolića za zločine koji su ime Srbije počinjeni u Srebrenici, za člana Predsjedništva BiH Željka Komšića pozitivno je iznenađenje. Komšić je, podsjetimo, nedavno odbio Nikolićev poziv da posjeti Beograd reagirajući na njegovu tvrdnju o „dvije srpske države na Balkanu“, koju je predsjednik Nikolić u sinoćnjem intervjuu označio „izjavom na ivici lapsusa“.

Izjave predsjednika Srbije, kako je naveo Komšić, dobijaju na značenju i zbog trenutnih političkih prilika u Srbiji:

„I sigurno će doprinijeti i u budućnosti razvoju boljih odnosa između BiH i Srbije. Takva vrsta izjave sigurno će relaksirati stvari u cijelom regionu", rekao je Komšić.

Za razliku od Komšića, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bio je krajnje suzdržan pri komentiranju Nikolićevih izjava. No napao je novinarku koja je Nikoliću postavljala pitanja, i BHT koja je emitirala intervju sa Nikolićem.

Ni ostali političari iz RS koji su do sada davali podršku Tomislavu Nikoliću nisu bili spremni na komentar, poput Vukote Govedarice iz SDS-a, dok je Nikoli Baštincu iz SNSD-a zasmetala kvalifikacija Bosanci, kako je Srbe iz BiH nazvao Nikolić:

„Nema potrebe da komentarišemo Bakira Izetbegovića i te njegove slalome i prodore“, kaže Govedarica

„Mi sebe doživljamo kao Srbe iz RS. I ja bih molio uvaženog predsjednika Srbije da nas oslovljavaju onako kako se mi osjećamo“, dodaje Baštinec.

Azra Hadžiahmetović, poslanica u Parlamentu BiH koja je pokrenula usvajanje rezolucije o osudi genocida, kaže kako vjeruju da su Nikolićeve izjave rezultat posljednjih razgovora u Briselu i pritiska međunarodne zajednice da se pokrene novi kurs u odnosima između zemalja regiona:

„Da li će one i značiti to što je gospodin Nikolić izjavio u smislu poboljšanja komunikacije između dvije države, to ćemo vidjeti u narednom periodu", navodi Azra Hadžiahmetović.

I reakcije građana na Nikolićevo izvinjenje su podijeljene u Sarajevu i Banjoj Luci - od odobravanja, nevjerice, do tvrdnje kako se sa izvinjenjem kasni:

Kada Hotić, iz Udruženja Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe, kaže kako je predsjednik Tomslav Nikolić dobrodošao u Srebernicu ukoliko zaista osuđuje zločine, kako je to kazao u intervjuu. Hasan Nuhanović, koji je preživio masovno pogubljenje u Srebrenici, dodaje kako je riječ o važnom iskoraku kojeg trebaju slijediti djela:

„Mora nas uvjerite da je istina što govori sada, jer prije neki dan u Njujorku je pokušavao spasiti Srbiju od odgovornosti zbog zločina i svega“, kaže Hotić

„Nikad nije kasno za neke riječe koje će nam uliti neku nadu da će doći do stabilizovanja situacije. S druge strane, iza tih riječi trebala bi da uslijede neka djela“, dodaje Nuhanović.

Predsjednik Helsinškog odbora RS Branko Todorović zaključuje:

„Mislim da mi u BiH ne treba da na prvu reagujemo na ovakve izjave sa jednom vrstom čak zapaljivosti. Mislim da je izgradnja mira i povjerenja u regionu jedan mnogo ozbiljniji i dublji proces nego što u ovom trenutku nama nude naši politički lideri. Na neki način i ovakve izjave kao gospodina Nikolića predstavljaju dio jedne političke estrade.“

Nikolić je drugi predsjednik Srbije koji se izvinio za zločine počinjene tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. Prije njega to je učinio Boris Tadić  2007. godine.

 

 

27.04.2013.

DRUGO BIJENALE U TITOVOM BUNKERU U KONjICI

Drugo Bijenale u Titovom bunkeru u Konjicu

Sa Bijenala u Konjicu, 26. april 2013. foto: Mirsada Ćosić

Sa Bijenala u Konjicu, 26. april 2013. foto: Mirsada Ćosić

*************************************Suđenje Mladiću: Istražitelj odbacio teze obrane o Srebrenici

U Titovom bunkeru nadomak grada Konjica, objektu Atomske ratne komande koji je u najstrožoj tajnosti izgrađen za vrijeme SFRJ, u petak je otvoren drugi ciklus Bijenala savremene umjetnosti D-0 ARK Underground. Međunarodno priznati kustosi Basak Senova (Turska) i Branko Franceschi (Hrvatska) odabrali su 35 umjetnika iz 19 zemalja. Uz radove prvog ciklusa, unutrašnjost bunkera krasi ukupno 70 radova. Eksponati i instalacije usklađeni su u okruženje atomskog bunkera, te stvaraju jedinstven spoj vojnog i muzeja savremene umjetnosti.

ARK ili Alternativna ratna komanda, građen je 26 godina, od 1953. do 1979. godine. Nalazi se 280 metara ispod zemlje i prostire na površini od 6.584 kvadratnih metara. Ima 12 povezanih blokova i više od stotinu prostorija. Namjena mu je bila da 350 odabranih ljudi iz vojno-političkog vrha bivše Jugoslavije šest mjeseci zaštiti od atomskog napada.

Sada je Titov bunker oaza savremenog likovnog stvaralaštva. Značaj Bijenala je što na jednom mjestu okuplja regionalne i međunarodne umjetnike.

„U Bunker sada kada uđete, jednostavno, nećete prepoznati taj prostor. Umjetnicima je skrenuta pažnja da se taj prostor sačuva u izvornom obliku. Međutim, njihove intervencije u prostoru su fantastične“, kaže direktor Edo Hozić.

Prema riječima prvog čovjeka Bijenala, ovaj svojevrsni muzej u muzeju već ima veliku vrijednost.
Otvaranje Bijenala, 26. april 2013.
Otvaranje Bijenala, 26. april 2013.

„Kad zatvorimo vrata drugog ciklusa Bijenala to su milionske vrijednosti. Imamo sve pretpostavke da poslije ovog ciklusa prostor postane velika evropska galerija“.

Među 35 umjetnika iz 19 zemalja predstaviće se šest bh. kreativaca, pa tako i fotograf Almin Zrno. Polazište njegovog rada su utvrde u Bosni i Hercegovini koje su čuvale vladare prošlih vremena, te kako se aktuelna vlast odnosi prema Titovom bunkeru - da li će dopustiti da se objekat zaboravi, ili će isti preoblikovati u neku novu vrijednost.

„Bez susreta sa svjetskim autorima, mi ne možemo komparirati sebe u tim globalnim okvirima. Ne da je potreba nego bi Bijenale trebalo da se održava svake godine. U ovoj zemlji postoji jako puno dobrih autora, ali su bez ikakve društvene pomoći za svoj rad i angažman. Ono što umjetnici čine na svjetskoj sceni je nemjerljivo u odnosu šta nama rade ovi ovdje koji bi, ustvari, trebalo da nas podrže“, kaže Zrno za RSE.

Arhitektica Ana Džokić živi na relaciji Beograd - Rotterdam, a sa kolegom Marcom Neelenom čini kreativni duo STEALTH.unlimited. Ona ističe da je prednost Bijenala D-0 ARK Underground ta što pruža šansu i onim neafirmisanim umjetnicima.

„U Holandiji je vrlo prisutna pomoć umetnicima. Postoje i različite fondacije koje se bave promocijom umjetnika, znači organizuju putovanja i projekte. U Srbiji je situacija potpuno drugačija. Mislim da je projekat Bijenala u Konjicu vrlo specifičan, jer ga Srbija i finansijski podržava, a što nije slučaj sa drugim zemljama ili sa drugim projektima. Vrlo je teško dobiti sredstva čak i u samoj zemlji, a ne za odlazak negde drugde“, kaže Džokić.

Mjesto gdje se čuje glas umjetnika

Prištinski umjetnik Alban Muja ranije je izlagao na bijenalima. Međutim, izazov je stvarati u prostoru kakav je Titov bunker.

„Sam prostor je interesantan i jedinstven. Ponekad se uplašim koliko je ovaj prostor svemoćan. Za potrebe Bijenala intervjuisao sam nekoliko učesnika i pitao ih kako se snalaze u prostoru i šta misle o njemu, a na osnovu tih izjava napravio sam crteže. To je opis mog rada“, ističe Muja.
Rad Alfreda Pirija na Bijenalu u Konjicu, 26. april 2013. foto: Mirsada Ćosić
Rad Alfreda Pirija na Bijenalu u Konjicu, 26. april 2013. foto: Mirsada Ćosić

Conor McGrady je rodom iz Sjeverne Irske, ali već godinama živi u New Yorku.

„Budući da sam odrastao u Belfastu, mjestu koje je i danas u konfliktu, većina mojih radova su slike i crteže sa vojničkim motivima. Iako su prisutne ideje progresa, za svaki načinjeni korak naprijed gradimo veći zid i jaču granicu. Zapravo, tema mojih radovu je strah od promijena, odnosno bojazan od socijalnih preobražaja“, riječi su McGrady-ja.

Iako je teško odrediti tematiku u djelima 35 autora, kustos drugog ciklusa Bijenala Branko Franceschi ističe da je to umjetnost koja se odnosi na vojno-društveni kontekst. Kako bi mogli odgovoriti na izazovne zahtjeve Bijenala, odabir učesnika je od krucijalne važnosti.

„To su umjetnici koji će moći raditi u bunkerima u uvjetima produkcije koja nije muzejska produkcija, i koji smatraju da je važno ulagati u kulturu i umjetnost upravo zato što su oni umjetnici. Upravo se na taj način čuje njihov glas. Oni i šire, na dobar način, područje svoga djelovanja, te ljudima otvaraju potpuno nove perspektive i vizije gdje je to potrebno, a što se tiče suvremene umjetnosti - to je potrebno svuda“, navodi Franceschi za naš program.

Kustosica iz Turske Basak Senova izuzetno je zadovoljna postignutim.

„Iz ovog projekta izranjaju različite ideje, pretvaramo vojni objekat u centar kulture a taj centar u savremeno umjetničko središte. Svakako, to je veliki posao koji bi tek trebao da dobije veće razumijevanje i priznanje“, rekla je Senova.

Nakon otvaranja drugog ciklusa Bijenala u Konjicu, slijedi učešće na Venecijanskom bijenalu, te predstavljanje projekta u Zagrebu i Istanbulu.

“Zahvaljujući UNESCO-u mi ćemo na 55. Venecijanskom bijenalu, koje će se dešavati od 28. maja do septembra, u Palazzo Zorzi održaće se prezentacija našeg projekta na kojoj ćemo pored ambijenta gdje se postavlja Bijenale, predstaviti i radove otprilike 25 umjetnika i to pola regionalnih i pola svjetskih umjetnika“, pojašnjava direktor Bijenala Edo Hozić.

Zemlje partneri Bijenala su Republike Hrvatska i Turska, a ovaj regionalni kulturni projekat realizuje se pod pokroviteljstvom Predsjedništva BiH, uz podršku UNESCO-a i Savjeta Evrope.
***********************************
/////////////////////////////////////////////////////////////////////////
SUĐENjE RATKU MLADIĆU

Jean Rene Ruez u sudnici 26. travnja 2013.

Jean Rene Ruez u sudnici 26. travnja 2013.

************************************

Nakon što je na suđenju generalu Ratku Mladiću opisao prikrivanje masovnih grobnica u Srebrenici, istražitelj tužiteljstva Jean (Žan) Rene Ruez odbacio je navode obrane – kako su ubojstva bošnjačkih zarobljenika bila posljedica pojedinačne osvete lokalnih vojnika, a ne organizirane akcije.

Ruez je bio šef tima istražitelja haškog tužiteljstva na temelju čijih je nalaza formirana optužnica protiv vojnih i političkih dužnosnika bosanskih Srba uključenih direktno ili zapovjedno u operaciju ubijanja zarobljenika. Cilj istraživanja je bio – provjeriti glasine (i iskaze preživjelih svjedoka) o nestanku oko 8000 muškaraca i dječaka u srpnju 1995.godine, nakon što je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu.

Mladićeva obrana je tijekom unakrsnog ispitvanja pokušala prikazati kako je do ubojstava u Srebrenici došlo iz osvete zbog prethodnih zločina protiv stanovništva srpske nacionalnosti, poput primjerice u Kravici. Iako je francuski istražitelj Ruez potvrdio kako se to događalo u pojedinačnim incidentima, odbio je mogućnost kako su masovna pogubljenja bila slučajna. Poput ubojstva oko tisuću zarobljenika u skladištu u Kravici.

„Kad je riječ o tom elementu osvete to se više viđalo u samom Bratuncu. Skladište u Kravici nije nešto što su učinili izolirani pojedinci“, naveo je zaključak istrage o organiziranom pogubljenju svjedok.

Uz tezu o ubijanju iz osvete, Mladićeva obrana je pokušala prikazati kako je veliki broj pronađenih muškaraca bošnjačke nacionalnosti u masovnim grobnicama ubijen tijekom borbi te da su tamo naknadno pokopani nakon „asanacije terena“.

Istražitelj Ruez odbacio je tu mogućnost, prisjećajući se nalaza više eshumacija. Poput primjerice na području Nove Kasabe, gdje je pronađeno više masovnih grobnica koje su kasnije prekopavane i skrivane.

„Najočiglednije tijelo koje smo mogli vidjeti je u civilnoj odjeći i ima ruke zavezane žicom. Teško mi je zamisliti da je muškarac kojem su ruke zavezane iza leđa je netko tko je poginuo u borbi. Ali to je samo moje mišljenje“, pojasnio je svjedok neslaganje s obranom.
Obrana i istražitelj različito o nalazima srebreničke istrage

Podsjetimo da je Mladićeva obrana tijekom ranijeg ispitivanja istražitelja Rueza osporavala i broj ubijenih u Srebrenici, no kako bi to napravio branitelj Branko Lukić je izračunao da je bilo oko 4 i pol tisuće zarobljenika, što je do sada prvo priznanje njihovog postojanja u većem broju.

Ruez je prilikom pokušaja osporavanja broja ubijenih naveo kako je analizom eshumiranih žrtava utvrđeno da je pogubljeno najmanje 6000 osoba te kako se od idućih svjedoka forenzičara može lako doznati procedura pomoću koje je ustanovljeno - da oni sigurno nisu stradali tijekom borbi.

Nakon što Ruez dovrši svjedočenje suđenje će se nastaviti polovicom idućeg tjedna novim iskazom u vezi optužbi za genocid u Srebrenici.

(VIDEO LINK: Dokumentarni film o Srebrenici)

*********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Jonathan Moore komentirao izjavu ambasadora o Dodiku
Washington stoji iza riječi Patricka Moona!
Moore: Podrška ambasadoru u BiH
FOTO:
Washington stoji iza riječi Patricka Moona!

(Od stalnog dopisnika “Dnevnog avaza” iz SAD-a)

Nema izdvajanja niti jednog entiteta iz Bosne i Hercegovine, izjavio je jučer Džonatan Mur (Jonathan Moore), direktor za jugoistočnu i centralnu Evropu u američkom Stejt departmentu, odmah nakon svjedočenja pred Odborom za međunarodne odnose u američkom Kongresu.

Čvrst stav


Mur je u Kongresu govorio o briselskom sporazumu između Kosova i Srbije. Donedavni zamjenik američkog ambasadora u BiH obratio se nakratko nekolicini novinara koji su pratili ovaj događaj u Vašingtonu.

Američki Kongres: Balkan u fokusu

On je, odgovarajući na upit „Avazovog“ dopisnika da prokomentira izjavu američkog ambasadora u BiH Patrika Muna (Patrick Moon) u kojoj je - objašnjavajući zašto se nije sastao s predsjednikom RS Miloradom Dodikom - kazao da su ti susreti postali frustrirajući, bio vrlo eksplicitan: 

- Stejt department stoji u potpunosti iza riječi našeg ambasadora u Bosni i Hercegovini - rekao je Mur, visoki dužnosnik američkog ministarstva vanjskih poslova.

Priznanje Kosova

Istovremeno, odgovarajući na pitanje treba li BiH konačno priznati Kosovo, Mur je rekao da Amerikanci odavno traže od zemalja, posebno onih koje su članice EU i žele postati članice evropske zajednice, da to učine.

- Mi bismo željeli vidjeti da više zemalja prizna Kosovo kad one osjete da je to primjerno učiniti - rekao je Mur.

Na pitanje “Avazovog” dopisnika važi li taj poziv i za BiH, on je rekao da on “uključuje i Bosnu”.

 

 

27.04.2013.

ŽIVKO BUDIMIR S LISICAMA NA RUKAMA DOVEDEN U SJEDIŠTE SIPA-e

Živko Budimir s lisicama na rukama doveden u sjedište SIPA-e

26.04.2013.

B. A. 

image

Živko Budimir

***********************************

SARAJEVO - U akciji SIPA-e uhapšen je predsjednik Federacije BiH Živko Budimir, potvrdilo je i Tužiteljstvo BiH. Uhićenje se dogodilo u Sarajevu, a pripadnici SIPA-e obavili su premetačinu u zgradi Predsjedništva BiH i u zgradi Vlade Federacije u Mostaru.  

Budimir, koji je navodno uhićen zbog sumnje u primanje mita za pomilovanja, oko 19 je sati s lisičinama na rukama doveden u sjedište SIPA-e u Istočnom Sarajevu.


Uhićeno je ukupno 19 osoba, piše Dnevni avaz.

 

Pripadnici SIPA-e, uz Budimira, uhitili su i Petra Barišića, savjetnika predsjednika FBiH za pitanja branitelja i umirovljenog generala HVO-a Hidajeta Halilovića, predsjednika Komisije za pomilovanje Federalnog ministarstva pravde, Sauda Kulosmana, predsjednika Jedinstvene organizacija boraca (JOB), dok je Ivan Jurčević, predsjednik Udruge umirovljenih i demobiliziranih branitelja HVO-a FBiH, još u bijegu. Uhićenici su osumnjičeni da su počinili kaznena djela zloupotrebe položaja ili ovlasti, protuzakonitog posredovanja, primanja i davanja mita, organiziranog kriminala i neovlaštenog prometa opojnim drogama.

Državni tužitelj Oleg Čavka nešto prije 15 sati napustio je zgradu Predsjedništva BiH. Nije želio davati izjave za medije te je rekao da će se Tužiteljstvo BiH oglasiti priopćenjem za javnost. Dnevni avaz piše da su istražitelji SIPA-e posebnu pažnju posvetili skupocjenom automobilu Hyundai Equus, koji Budimir iznajmljuje duže od mjesec dana.

Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić rekao je da institucije rade svoj posao.

– Ja kao premijer, i prema onome što sam čuo od većine ministara u Vladi, dajem punu podršku njihovu radu. Nitko ne smije biti iznad zakona i svi moramo odgovarati za svoje postupke – rekao je Nikšić.

Federalni ministar pravde Zoran Mikulić rekao je da predsjednika Federacije BiH u slučaju odsutnosti, iz bilo kojeg razloga, zamjenjuju dva dopredsjednika.



Nema pravo na imunitet

Nešto poslije 16.30 sati završena je premetačina Budimirova kabineta u Mostaru. U BiH medijima pojavila se informacija da se Budimir pozvao na imunitet i da neće biti uhićen, ali mu je ograničeno kretanje. Profesor Ustavnog prava iz BiH Kasim Trnka kazao je za Dnevni avaz da se Budimir može pozvati na imunitet, ali će tada "nadležne institucije morati odlučiti je li u tom slučaju riječ o vršenju funkcije vlasti ili o prekoračenju nadležnosti".

– Ako je prekoračenje, nastavlja se kazneni postupak, ako nije, onda ne može biti pritvoren – kazao je Trnka.

Tužiteljstvo BiH demantiralo je "neutemeljene medijske navode o navodnom imunitetu predsjednika Federacije BiH" navodeći da "predsjednik Federacije BiH, poput svih drugih sudionika u izvršnoj vlasti, uopće nema imunitet u kaznenim stvarima, što je propisano Zakonom o imunitetu Federacije BiH".

S Budimirom razgovaraju istražitelji

Svrha istražnih aktivnosti jest otkrivanje koruptivnih kaznenih djela čiji su počinitelji najviši dužnosnici Federacije BiH. Savjetnica predsjednika FBiH Laura Bošnjak u izjavi za medije ispred zgrade Predsjedništva u Sarajevu kazala je da je u tijeku premetačina ureda Živka Budimira te da ne može dati više informacija. Ona je potvrdila da je Budimir u svom uredu u Sarajevu i demantira sve informacije i spekulacije o navodnom primanju mita od 47.000 maraka. Bošnjak je rekla novinarima da je osoblje Ureda predsjednika odvojeno od Budimira s kojim razgovaraju istražitelji SIPA-e.

Istražitelji su iz kabineta predsjednika već iznijeli neke materijale, piše Srna. SIPA je blokirala i zgradu Vlade Federacije BiH u kojoj su bili svi ministri jer je u tijeku bila sjednica, piše Klix.

Pozlilo šefu Budimirova kabineta

Dok je trajala policijska akcija, šefu kabineta Živka Budimira Vinku Drinovcu pozlilo je na sjednici Vlade BiH, nakon čega je morala intervenirati i Hitna pomoć, piše Dnevni avaz.

FTV podsjeća da je od 435 zahtjeva za pomilovanje osuđenika Budimir uvažio njih 162, među kojima je bio i zahtjev Merseda Hadžića zvanog Švicarac. On je u zeničkom zatvoru izdržavao kaznu od 2,5 godina za pokušaj ubojstva.

Prije 15-ak dana potpredsjednik BiH Mirsad Kebo podnio je zahtjev Ustavnom sudu BiH za rješavanje spora s Budimirom zato što se nije s potpredsjednikom FBIH konzultirao prije donošenja odluke o pomilovanju, kao što nalaže zakon. U izvješću Ureda potpredsjednika piše da je od ožujka 2011. godine do rujna 2012. Budimir pomilovao 122 osobe, od kojih 35 za ubojstvo, što je 28,69 posto od ukupnog broja pomilovanih.

Premetačine su u tijeku na većem broju lokacija na širem području BiH

Postupajući prema naredbama Suda BiH i Tužiteljstva BiH, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) pristupili su realizaciji triju operativnih akcija na širem području Bosne i Hercegovine. Riječ je o operativnim akcijama kodnih naziva "Memory", "Patriot" i "Pravda". Navedene aktivnosti realiziraju se uz asistenciju pripadnika OSA-e BiH, MUP-a RS, MUP-a KS, MUP-a HNK, MUP-a SBK, MUP-a SŽ, MUP-a HNŽ i MUP-a SBŽ.

Operativnim akcijama obuhvaćeno je više desetaka osoba koje se dovode u vezu s izvršenjem kaznenih djela iz područja korupcije – podmićivanje i kaznenih djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti (KZ FBiH) te neovlaštenog prometa opojnim drogama i organiziranog kriminala (KZ BIH).

Slučaj vode tužitelji Oleg Čavka i Diana Kajmaković. Čavka je prilikom napuštanja zgrade Predsjedništva BiH novinarima samo kratko rekao da će poslati priopćenje, piše Klix.

Lijanović demantira da je policija upala u tvrtku te obitelji

Kako agencija Anadolija doznaje iz više izvora, u tijeku je akcija i na području Širokog Brijega u kojem su predmet obrade tvrtke iz vlasništva obitelji Ivanković Lijanović, odnosno obitelj zamjenika premijera Federacije BiH Jerka Ivankovića Lijanovića. Akcija se dovodi u vezu sa sumnjivim dijeljenjem poticaja u Federaciji BiH te aferom u Razvojnoj banci Federacije BiH.

Mladen Ivanković Lijanović, predsjednik Narodne stranke Radom za boljitak (NSRzB) i suvlasnik tvrtke "Lijanović", odbacio je informacije da su policijski istražitelji upali u tvrtku te obitelji na Velikoj Glavici u Širokom Brijegu, javlja novinar agencije Anadolija (AA). Suvlasnik je spomenute tvrtke i Jerko Ivanković Lijanović, dopremijer Vlade Federacije BiH. – Za sada još nisu došli – rekao je uz smijeh Ivanković Lijanović.

Bio član SKJ i HSP-a BiH

Budimir je rođen 1962. godine u Hercegovini, u Viru kod Posušja, a od 1997. godine živi u Mostaru. Godine 1981. završio je Zrakoplovno-tehničku vojnu školu u Rajovcu, a 2000. i Ratnu školu OS RH Ban Josip Jelačić.

U njegovoj službenoj biografiji navodi se da kao aktivna vojna osoba nije bio stranački opredijeljen. Bio je član Saveza komunista Jugoslavije od 1979. do 1984. godine, kada je istupio iz SKJ kao aktivni pripadnik JNA.

Od 1991. godine sudionik je Domovinskog rata, a od 1993. pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. Umirovljeni je general-pukovnik HVO-a i general bojnik HV-a.

Za predsjednika Federacije BiH imenovan je u martu 2011. godine. U martu ove godine napustio je Hrvatsku stranku prava Bosne i Hercegovine, u koju se učlanio 2006. godine.

U braku je s Darijom Budimir, rođenom Kuna, s kojom ima troje djece, kćer Luciju te sinove Luku i Bornu.

(Večernji)

Advokat: Ivan Jurčević nije bio u bjekstvu, predao se policiji u Bugojnu

imageSIPA u akciji

SARAJEVO - Tvrdnje nekih medija da je Ivan Jurčević, predsjednik Udruge umirovljenih i demobiliziranih branitelja HVO-a Federacije BiH, bio u bjekstvu dok su pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) BiH pretresali njegovu porodičnu kuću u naselju Bristovi kod Bugojna, demantirao je njegov advokat Miroslav Kozina.

"U vrijeme dok je trajala akcija SIPA-e Jurčević nije bio kod kuće, a po saznanju iz medija da se ona provodi kontaktirao me i zajedno smo otišli u PS Bugojno, gdje se predao istražnim organima", kazao je Kozina.

(fena)

Uhapšen i Petar Barišić, savjetnik Živka Budimira

imageSIPA

MOSTAR - Barišić je s lisicama na rukama oko 16.40 sati izveden iz zgrade Vlade FBiH u Mostaru. Prema neslužbenim informacijama, pretres u Mostaru je završen, a ministri Vlade FBiH napuštaju zgradu

Pripadnici državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su danas i Petra Barišića, savjetnika predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine Živka Budimira za pitanje branitelja.

Kako javlja dopisnik agencije Anadolija iz Mostara, Barišić je oko 16.40 sati izveden iz zgrade Vlade FBiH u Mostaru s lisicama na rukama.

U zgradi Vlade FBiH u Mostaru je, prema nepotvrđenim informacijama, završen pretres.

Zgradu Vlade FBiH je napustila državna tužiteljica Diana Kajmaković koja je, inače, rukovodila akcijom u Mostaru. Nije davala izjave za medije.

Ubrzo nakon izvođenja Barišića, zgradu Vlade FBiH u Mostaru su počeli napuštati i federalni ministri koji su, također, bili blokirani u zgradi za vrijeme trajanja pretresa. Prvi je zgradu napustio Salmir Kaplan, ministar kulture FBiH. Inače, Vlada FBiH je danas u Mostaru održala svoju vanrednu sjednicu.

Povodom današnje akcije kojom se rasvjetljava i dokazuje kriminalno i koruptivno djelovanje  predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, Ministarstvo sigurnosti BiH i ministar Fahrudin Radončić su  čestitali na uspješnom istražiteljskom poslu agencijama za provođenje zakona, odnosno OSA-i i SIPA-i.

''Njihov profesionalizam i predanost na ovom predmetu, koji se radi već duže vrijeme, doveli su do toga da nadležni tužitelji, koji također zaslužuju čestitke, sa dovoljno dokaza mogu ući u procesuiranje počinjenih krivičnih djela. Ministarstvo sigurnosti BiH nedavno je konstatiralo  da se u sigurnosnim i pravosudnim strukturama BiH, napokon počeli stvarati efikasan sistem i ambijent koji će dovesti do energičnog sankcioniranja svih počinitelja krivičnih djela, bez obzira o kome je riječ ili na kojoj funkciji se nalazi'', saopćeno je.

Kako je istaknuto u saopćenju Ministarstva sigurnosti BiH, borba protiv organiziranog kriminala i korupcije i njihovo nepokolebljivo otkrivanje i dokumentiranje i dalje će biti apsolutni prioritet agencija za provođenje zakona, prenio je novinar Anadolije.

(aa)

SBiH: Ukoliko Milinović trpi političke pritiske, neka to javno obznani ili odstupi

imageSBIH

SARAJEVO - OsvrĆući se na danas održanu press konferenciju  Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine  i nespretna tumačenja  njenog direktora Zdenka  Milinovića koji se više trudio prisutnima objasniti tehničke aspekte popisa, ne ulazeći u njegovu samu bit i ostavljajući brojna pitanja bez smislenog odgovora, Stranka za Bosnu i Hercegovinu još jednom poziva gospodina Milinovića da radi svoj posao, te da aktivnosti u vezi sa najavljenim popisom stanovništva sprovodi odgovorno i u skladu sa Zakonom o popisu, a ne da isti prenosi sa pravnog terena na politički.

Izjavama tipa da se mogući odgovori prilikom popisa i izjašnjavanja građana kao muslimana ili Bošnjaka neće zbrajati, jer kao takvi nose različite šifre, ostavlja se prostor za moguće političke manipulacije.  

Ovakvim perfidnim i nezakonitim ustupanjem nadležnosti Vijeću ministara BiH otvara se put agresivnoj politici RS-a, legalizaciji etničkog čišćenja i daljnjoj podjeli Bosne i Hercegovine.

U cilju prevladavanja dilema i mogućih dvoumljenja u vezi sa ponuđenim opredjeljenjima Bošnjak, Musliman u popisnici, Stranka za Bosnu i Hercegovinu smatra neophodnim objedinjavanje ponuđenih opcija u jedinstvenu popisnu šifru - statistički tezaurus uz obavezu  donošenja takvog izmjenjenog šifrarnika  prije samog popisa.

Ukoliko gospodin Zdenko Milinović trpi političke pritiske, a isti ga sprečavaju da svoj posao obavlja u skladu sa Zakonom, neka to javno obznani ili odstupi sa mjesta direktora Agencije, saopćeno je iz SBiH 

(Vijesti.ba) 

Neće se sabirati odgovori Bošnjaci i muslimani

imageZdenko Milinović

SARAJEVO - Pripreme za popis stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH teku po planu, završena je popisnica, a još je potrebno tehnički prilagoditi pitanja koja će se naći na popisnici sa zahtjevima softvera za obradu podataka, rekao je direktor Agencije za statistiku BiH Zdenko Milinović.

Milinović je na konferenciji za novinare rekao da će popisnica vrlo brzo biti objavljena u Službenom listu i dostupna javnosti. On je naglasio da je u završnoj fazi i metodologija, a pripremljen je i nacrt popisnice za dijasporu.

Milinović je dodao da je raspisan i međunarodni tender za izbor kompanije koja će štampati i distribuirati popisni materijal, a objavljen je i tender za izbor lokaliteta za obradu podataka u Istočnom Sarajevu.

On je rekao da se radi na rješenjima za obradu podataka i pripremi opreme koja je potrebna za popis, a nabavljen je i videosistem za tri agencije za statistiku, kako bi mogli komunicirati putem videolinka.

Na pitanje novinara da li će se nakon izbora sabirati odgovori gdje su se građani izjasnili kao Bošnjaci i muslimani, on je rekao da se to neće raditi, osim ako se na nivou BiH postigne dogovor o tome.

"Mi se rukovodimo evropskim standardima i ne mogu se sabirati odgovori koji imaju drugu šifru", rekao je Milinović i dodao da svaki odgovor prilikom obrade dobije svoju šifru.

On je naveo da se ne mogu sabirati ni odgovori ako se neko izjasni kao Rom, kao Cigan ili Jevrej i Židov, jer u bazi podataka moraju imati svi odgovori, a sabiraju se samo isti.

Milinović je naglasio da se u popisnici ne nalazi odgovor bošnjački jezik već tri službena jezika - bosanski, srpski i hrvatski, te da se svaki drugi odgovor upisuje i dobija drugu šifru.


(Vijesti.ba/Srna)

Zvanično otvoren Trg Alije Izetbegovića u Cazinu

imageCazin
*********************

CAZIN - Svečanosti otvorenja prisustvovali načelnici tri općine iz Turske, predstavnice Udruženja "Majke enklava Srebrenica i Žepa" i predstavnici Ministarstva kulture Republike Turske

Svečanim podizanjem zastave Bosne i Hercegovine na centralnom trgu u Cazinu, načelnik općine Cazin Nermin Ogrešević i predsjednica Udruženja ""Majke enklava Srebrenica i Žepa" Munira Subašić, u prisustvu načelnika općine Šile iz Istanbula Džana Tabakoglua, načelnika općine Develi iz turskog Kajserija Redžepa Ozkana i načelnika općine Zile Džume Karademira, svečano je otvoren Trg prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, javio je dopisnik agencije Anadolija.

Ceremonijom obogaćenom bogatim kulturno umjetničkim programom ozvaničen je završetak radova na izgradnji i rekonstrukciji Trga Alije Izetbegovića, investicije vrijedne oko dva miliona konvertibilnih maraka.

Uz nekoliko stotina uzvanica, među kojima su predstavnici susjednih hrvatskih općina, turskih prijateljskih općina i stranih ambasada, svečanost je svojim prisustvom ispred Ministarstva kulture Republike Turske, uveličao i ataše za kulturu pri ambasadi Turske u BiH Džengiz Ajdin.

Istanbulska općina Šile te Develi i Zile iz Kajserija bratske su općine Cazina i načelnici ovih općina izrazili u zadovoljstvo povodom otvorenja Trga prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.

Delegacije iz Turske danas je primio načelnik općine Cazin Nermin Ogrešević koji im je zaželio dobrodošlicu u Cazin i predstavio osnovne karakteristike ovog kraja.  

(AA)

SDA: Hapšenja u funkciji preuzimanja vlasti

imageBakir Izetbegović i Sulejman Tihić

SARAJEVO - Stranka demokratske akcije u principu podržava rad i aktivnosti institucija za provođenje zakona.

U sadašnjoj složenoj društveno-političkoj situaciji i rezultirajućim odnosima i prilikama u Federaciji i Bosni i Hercegovini, ključno je da vođenje cjelokupnog postupka bude bez političke pristrasnosti i uticaja.

Međutim, imajući u vidu činjenice i dosadašnju praksu, te političke ciljeve nekih aktera ovih procesa, postoji opravdana sumnja da bi hapšenje predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine moglo biti isključivo u funkciji preuzimanja izvršne vlasti od strane nove parlamentarne većine u Federaciji Bosne i Hercegovine (SDP, SBB, HDZ i HDZ 1990), saopćeno je iz Službe za odnose s javnošću.

(FENA)

 

 

26.04.2013.

TUŽITELjSTVO BiH: UHAPŠEN ŽIVKO BUDIMIR I JOŠ 18 OSOBA!

Tužiteljstvo BiH: Uhapšen Živko Budimir i još 18 osoba!

imageFoto:

Ministar pravosuđa FBiH Zoran Mikulić potvrdio je ranije novinarima da Budimir ne može imati imunitet od krivičnog gonjenja, te da može biti uhapšen, što je i učinjeno, to jeste da ne može biti zaštićen imunitetom.

Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine potvrdilo je informaciju da je danas uhapšen predsjednik Federacije BiH Živko Budimir, izvještava novinar agencije Anadolija (AA).

Pored Budimira, pripadnici SIPA-e su uhapsili Petra Barišića, savjetnika predsjednika FBiH za pitanja branitelja i penzionisanog generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Hidajeta Halilovića, predsjednika Komisije za pomilovanje Federalnog ministarstva pravde, Sauda Kulosmana, predsjednika Jedinstvene organizacija boraca (JOB), dok je Ivan Jurčević, predsjednik Udruge umirovljenih i demobiliziranih branitelja HVO-a FBiH još u bjekstvu.

Ukupno je uhapšeno 19 osoba. Pored, Budimira, Halilovića, Barišića, Kulosmana, uhapšene su osobe inicijala A.K., M.S., M.P., R.V., E.Ć., A.S., D.M., Đ.V., B.M., B.E., V.S., I.L., M.D. i D.Ž, a svi se terete da su počinili kaznena djela: zloupotreba položaja ili ovlasti, protuzakonito posredovanje, primanje i davanje mita, organizirani kriminal i neovlašteni promet opojnim drogama.

Nakon lišenja slobode, osumnjičene osobe će po završetku pretresa biti sprovedene u prostorije SIPA, gdje će ih ispitati Zajednički istražnog tima Tužilaštva BiH, Kantonalnog tužilaštva Sarajevo i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).

Današnje istražne aktivnosti provedene su u tri predmeta kodnih naziva Patriot, Memory i Pravda, sa ciljem rasvjetljavanja krivičnih djela koruptivne prirode, na području FBiH, te kazenih djela organiziranog kriminala u vezi sa neovlaštenim prometom narkotika.

U istražnim aktivnostima i pretresima, sudjeluju i asistiraju pripadnici više policijskih agencija u BiH.

Tokom istražnih aktivnosti izvršen je pretres Ureda Predsjednika FBiH u zgradi Predsjedništva BiH, te Ured Predsjednika FBiH u Mostaru, u zgradi Vlade FBiH u Mostaru. Također, izvršen je pretres dijela prostorija Federalnog ministarstva pravde u kojima se nalazi radni prostor Komisije za pomilovanje FBiH, kao i pretres više stanova na području FBiH.

Nešto prije 17 sati deblokirana je i zgrada Vlade FBiH u Mostaru, javio je dopisnik agencije Anadolija.

Ministar pravosuđa FBiH Zoran Mikulić potvrdio je ranije novinarima da Budimir ne može imati imunitet od krivičnog gonjenja, te da može biti uhapšen, što je i učinjeno, to jeste da ne može biti zaštićen imunitetom.

(AA)

**************************

Mikulić: Budimir može biti uhapšen!

imageZoran Mikulić

MOSTAR - Ministar pravosuđa Federacije Bosne i Hercegovine Zoran Mikulić potvrdio je danas novinarima u Mostaru kako prema Ustavu Federacije BiH predsjednik Federacije BiH Živko Budimir ne može imati imunitet od krivičnog gonjenja, te da može biti uhapšen, izvještava dopisnik agencije Anadolija (AA) iz Mostara.

Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić podržao je danas aktivnosti koje provode Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine i Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), ali je naglasio kako niko nije kriv dok se to ne dokaže.

Nikšić se oglasio saopćenjem za javnost, a u kojem je, između ostalog, navedeno da nije tačno da je prilikom utvrđivanja dnevnog reda današnje sjednice Vlade FBiH, najavio kako će uslijediti hapšenje predsjednika FBiH Živka Budimira.

Salmir Kaplan, ministar kulture i sporta izjavio je da ministri Vlade FBiH, koji su prisustvovali vanrednoj sjednici u Mostaru, nisu imali informacije o upadu SIPA-e i Tužiteljstva BiH u zgradu Vlade FBiH sve dok ih o tome nije obavijestio premijer Nikšić.

Pozvani su, kako je istakao, da se strpe dok se završi pretres u zgradi, prenosi dopisnik AA.

Vlada FBiH u Mostaru je deblokirana nešto prije 17 sati. Pretres je završen,  a mjesto događaja napustila je i državna tužiteljica Diana Kajmaković, koja nije davala izjave.

Iz zgrade je s lisicama na rukama izveden i Petar Barišić, savjetnik predsjednika FBiH Živka Budimira, koji je, također, uhapšen.  

Kako prenose lokalni mediji, pripadnici SIPA-e uhapsili su Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH, Petra Barišića, savjetnika predsjednika FBiH za pitanja branitelja i penzionisanog generala HVO-a, Hidajeta Halilovića, predsjednika Komisije za pomilovanje Federalnog ministarstva pravde, Sauda Kulosmana, predsjednika Jedinstvene organizacija boraca (JOB), dok je Ivan Jurčević, predsjednik Udruge umirovljenih i demobiliziranih branitelja HVO-a FBiH još u bjekstvu.

(AA)

Budimir se može pozvati na imunitet, ali mu ga Parlament može uskratiti

imageŽivko Budimir

SARAJEVO - Akcija Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u kojoj se pretresaju prostorije predsjednika Federacije BiH Živka Budimira još uvijek je u toku.

Prema trenutno dostupnim informacijama Budimir se nalazi u svom kabinetu u zgradi Predsjedništva BiH u Sarajevu, a sumnjiči se navodno za korupciju i primanje mita za pomilovanje osuđenika u Federaciji BiH.

Također, nezvanično se saznaje da se Budimir pozvao na imunitet, tako da do njegovog hapšenja neće doći, iako su prvobitne informacije govorile suprotno.

Naime, u skladu sa Ustavom i zakonom koji regulira ovu oblast, delegati i članovi Parlamenta Federacije, kao i članovi kantonalnih zakonodavnih tijela, mogu se pozvati na imunitet od krivične i građanske odgovornosti, a predsjednik i potpredsjednici Federacije, članovi Vlade Federacije, kao i članovi kantonalnih vlada, mogu se pozvati na imunitet od građanske odgovornosti.

Osobe koje uživaju ovo pravo mogu se pozvati na imunitet u bilo koje vrijeme za postupke izvršene u okviru dužnosti tih osoba u navedenim institucijama, ali se on ne može smatrati općom preprekom za krivično gonjenje ili pokretanje parničnog postupka.

U članu 10. Ustava FBiH stoji da se predsjednik FBiH, premijer, zamjenik premijera i članovi vlade ne mogu krivično goniti niti odgovarati u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju funkcije.

U Budimirovom slučaju, on se može pozvati na imunitet, a hoće li biti pritvoren zavisi od toga za šta tačno ga se tereti, sve zavisi od toga radi li se o "grijehu" u vršenju funkcije u vlasti ili o prekoračenju nadležnosti. Pravnici tumače da se, ukoliko se radi o prekoračenju nadležnosti, krivični postupak može nastaviti, a ukoliko ne, onda Budimir ne može biti pritvoren.

"Ukoliko se predsjednik Budimir pozove na imunitet tada organi gonjenja moraju zatražiti stav od Mandatno-imunitetne komisije Parlamenta, jer ga je Parlament birao, a ona će odlučiti da li se radi o obavljanju njegovih poslova, kada vide naravno optužnih zahtjev , u okviru njegove nadležnosti i tada ga štiti imunitet. Ako je prekoračio ovlaštenja i radio nešto što je izvan njegovih ovlaštenja, pogotovo ako postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo Komisija mu skida imunitet i nadležni organi nastavljaju daljnji postupak", kazao je prof. dr. Kasim Trnka za TVSA.

(KLIX)

Molim javnost da ne donosi pogrešne zaključke

imageJerko Ivanković Lijanović

SARAJEVO - ''Ovim putem želim obavjestiti javnost i građane da informacije kojima posljednjih par sati raspolažu, o pretresu mog ureda u zgradi Vlade FBiH kao dopremijera Vlade i privatnog posjeda porodice Lijanović na Velikoj Glavici u Širokom Brijegu, nisu tačne.

Naime, radi se o rutinskom pretresu službenih prostorija predsjednika FBiH. Također informacije o pretresu kompanije ''Lijanović'' nisu istinite, jer se radi o pretresu neke druge kompanije.

Ovo je očit politički pritisak zbog procesa promjene izvršne vlasti FBiH i nadam se da pripadnici istražnih organa neće pasti pod takav pritisak i da će svoj posao obaviti sukladno zakonskim procedurama'', saopštio je Jerko Ivanković Lijanović, dopredsjednik Narodne stranke Radom za boljitak i dopremijer i ministar poljoprivrede vodoprivrede i šumarstva FBiH.


(Vijesti.ba/Fena)

 

"Soldat naredio strijeljanje kod džamije, a Đurić i Babin pucali u muškarce”

imageSud BiH

SARAJEVO - U nastavku suđenja za zločin u Prijedoru, svjedok Tužilaštva BiH je rekao kako je “optuženi Soldat naredio strijeljanje kod džamije, a optuženi Đurić i Babin su pucali u muškarce”, javio je danas BIRN-Justice Report.

Zaštićeni svjedok S-1, koji je uspio preživjeti strijeljanje, ispričao je kako je ujutro 23. jula 1992. godine ispred njegove kuće u selu Čarakovo (općina Prijedor) došlo bijelo vozilo, iz kojeg je izašao jedan čovjek i naredio mu da ide na cestu, gdje su bili i drugi muškarci iz sela.

- Postrojili su nas i držali upereno oružje, a zatim je jedan upitao: ‘Čiča, šta ćemo s ovim ljudima?’, a on je odgovorio: ‘Sve pred džamiju, neka se mole Aliji, pobijte sve’”, ispričao je svjedok.

Na upit Mire Smajlović, predsjedavajuće Sudskog vijeća, svjedok je kazao da se “čovjek koji je vozio auto i naredio strijeljanje zove Soldat”, pojasnivši da je za njegovo prezime saznao kasnije, dok je bio u izbjeglištvu.

Među pet vojnika koji su sproveli muškarce do džamije, svjedok je “prepoznao Đurića”.

“Znam ga od ranije, išli smo zajedno autobusom na posao, on je radio u fabrici celuloze”, kazao je S-1, koji je svjedočio putem video linka iz Švedske.

Prema njegovim riječima, kada su ulazili u dvorište džamije, jedan muškarac je pokušao pobjeći, ali je jedan od vojnika ispalio rafal na njega, a druga dvojica su ga upitali:
“Šta si uradio?”, a on je odgovorio da ga je ubio.

Nakon toga, kako je rekao svjedok, počelo je strijeljanje.

“Gledao sam u smrt. Jedan crni, neko ga je zvao Mrđa, a neko Babin, je pucao u mene. To je bilo klanje jedne nacije. Zekir Musić ih je molio da to ne rade, ali oni su i njega ubili. Pucali su iz zadovoljstva, samo da ubiju. Ne znam kako bih nazvao tih pet vojnika”, kazao je svjedok, istaknuvši da je tada ubijeno 11 muškaraca.

Nakon pucnjave, kako je svjedok pojasnio, nastao je tajac.

Potom su vojnici opljačkali mrtve muškarce, a onda su ušli u džamiju i zapalili je.

“Kada su zapalili džamiju, po mrtvima i po meni su počeli padati dijelovi. To je bio jedan užas”, kazao je S-1, dodavši da je nakon toga pao u nesvijest.

Kada je došao sebi, svjedok je rekao da je čuo glas jednog muškarca koji je bio ranjen.

Za brata koji je ubijen, svjedok kaže da mu je “sav stomak izašao vani”, dok je hodža ubijen tako što mu je “pucano u usta”.

Prema optužnici, Zoran Babić zvani Babin i Velemir Đurić su 23. jula 1992. godine, zajedno sa njima poznatim osobama, a po naređenju Dragomira Soldata zvanog Čiča, izveli muškarce iz kuća u selu Čarakovo i odveli ih ispred mjesne džamije, gdje su ih strijeljali.

Zbog ranjavanja u donje ekstremitete svjedok S-1 je, kako je rekao, odlučio da se rukama vuče po zemlji, te je tako došao do nekog grmlja.

“Tu sam čuo da se vozilo ponovo vratilo i da su pucali u mrtve”, dodao je zaštićeni svjedok.

Prema riječima svjedoka, krio se u grmlju dok mu nije došla snaha i donijela zavoj, očistila rane i dala čašu vode.

“Onda su ponovo naišli vojnici i snaha je pobjegla. Ja sam opet ostao i čekao smrt, ali, vojnici su otišli”, kazao je svjedok.

Nakon nekog vremena, mještani iz sela su ga s konjem prebacili u bolnicu, gdje je operisan. Iz bolnice je izašao 18. avgusta 1992.

Osim svjedoka, strijeljanje u Čarakovu je preživio još jedan muškarac.

Nastavak suđenja zakazan je za 10. maj.

(FENA)

Izetbegović - Maliki: "Otvorena vrata za povratak BH kompanija u Irak"

imageBakir Izetbegović se sastao sa premijerom Iraka Nurijem Al-Malikijem
*****************************************

SARAJEVO - Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović tokom prvog dana posjete Republici Irak sastao sa premijerom Iraka Nurijem Al-Malikijem. U izuzetno srdačnom razgovoru, kako je AA potvrđeno u Predsjedništvu BiH, Izetbegović i ...

... Al-Maliki su sagledali ukupne odnose dvije zemlje te razmotrili mogućnosti i načine za njihovo unaprjeđenje. Također, izrazili su spremnost za razvoj saradnje na svim poljima za dobrobit dviju zemalja, ističući da narode Iraka i Bosne i Hercegovine čvrsto vežu ''tradicionalno prijateljski odnosi''.

Saglasili su se da dvije prijateljske zemlje trebaju da se uzajamno pomažu u izgradnji prosperitetne budućnosti, naročito s obzirom da imaju izuzetno dobro međusobno razumijevanje jer su u ''bliskoj prošlosti prošle teška iskustva zbog kojih se suočavaju sa sličnim društveno-političkim izazovima''.

Ekonomska saradnja


Istakavši snažan interes BiH za razvoj ekonomske saradnje sa Irakom, član Predsjedništva BiH Izetbegović je od premijera Al-Malikija zatražio podršku i pomoć za angažman kompanija iz Bosne i Hercegovine u realizaciji energetskih, infrastrukturnih i građevinskih projekata u Iraku, imajući u vidu da bosanskohercegovačke kompanije uživaju veliki ugled i važe za pouzdane partnere u Iraku.

„Poslovi u Iraku su našim kompanijama poput Energoinvesta i Hidrogradnje donijeli svjetski renome, bili su pokretačka snaga bosanskohercegovačke ekonomije, a našim radnicima su ostavili uspomene na nevjerovatno ljubazan irački narod. Bosance i Hercegovce za Irak vežu veoma lijepe uspomene iz perioda kada su naše firme učestvovale u izgradnji Iraka. Želimo da i sada pomognemo u izgradnji i obnovi Iraka, imajući u vidu da su naše kompanije ponovo u mogućnosti da učestvuju u projektima u oblasti energetike i građevinarstva. Povratak naših kompanija na iračko tržište bi bio velika razvojna prilika i značio bi mnogo za privredu Bosne i Hercegovine," rekao je Izetbegović na sastanku sa Al-Malikijem.

Izrazivši punu podršku povratku bosanskohercegovačkih kompanija u Irak, premijer Al-Maliki je rekao da su kompanije iz Bosne i Hercegovine dobrodošle u Irak i da će im biti širom otvorena vrata za učešće u obnovi i izgradnji Iraka.

Dogovoreno je da ministar energije, rudarstva i industrije Federacije Bosne i Hercegovine Erdal Trhulj i direktori kompanija Energoinvest, Hidrogradnja i Euro-Asflat tokom Izetbegovićeve posjete obave niz radnih sastanaka sa resornim ministrima u Vladi Republike Irak na kojima će biti razmotrene konkretne mogućnosti i modaliteti za direktan angažman ovih i drugih kompanija iz BiH u Iraku.

Liberalizacija viznih režima


Nadalje, tokom susreta izražen je i obostrani interes za saradnju u oblastima obrazovanja, zdravstva i turizma. U tom smislu naglašena je i potreba da se što prije pokrene proces uzajamne liberalizacije viznih režima, jer bi to značajno pospješilo turističke posjete te olakšalo razmjenu studenata.

Premijer Al-Maliki je, također, izrazio spremnost za uspostavljanje rezidentne ambasade Republike Irak u Sarajevu te pozvao da Bosna i Hercegovina uspostavi rezidentnu ambasadu u Bagdadu.

Zahvaljujući se Al-Malikiju na pozivu i toplom prijemu te na iskazanoj spremnosti da BiH pruži svu podršku i pomoć koja joj je potrebna, Izetbegović je premijera Iraka pozvao da posjeti Bosnu i Hercegovinu, što je on sa zadovljstvom prihvatio.

Izetbegović se tokom prvog dana posjete sastao i s potpredsjednikom Republike Irak, dr. Khudairom al-Khuzaijem, koji trenutno vrši dužnost predsjednika. U nastavku posjete predviđeni su i susreti s drugim visokim državnim zvaničnicima i političkim liderima Iraka.

(Vijesti.ba/AA)

********************************

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Foča na putokazima prikazana kao Srbinje

imageFoto:
***********************

SARAJEVO - Znakovi kraj magistralnog puta Sarajevo - Užice, umjesto u Foču upućuju u Srbinje - grad koji ne postoji, zabilježila je ekipa agencije Anadolija. Srednjovjekovni grad Foču srpske vlasti su tokom posljednjeg rata 1994. preimenovale u Srbinje, ali je odlukom ...

...  Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz 2004. Foči vraćeno viševjekovno ime.

Neustavni naziv Foče-Srbinje, koji se može uočiti na znakovima kraj puta, simbolična je poruka kako se provode odluke najviše sudske instance u BiH. Ustavni sud BiH je 2004. godine ukinuo sve nazive opština koje su imale prefiks "srpski“.

Odlukom je utvđeno da se nazivi koji su prestali da važe zamjenjuju privremenim nazivima i to: Grad Srpsko Sarajevo mijenja se u naziv Istočno Sarajevo, Srpski Drvar u Istočni Drvar, Srpski Sanski Most u Oštra Luka, Srpski Mostar u Istočni Mostar, Srpsko Goražde u Ustiprača, naziv Srbinje zamjenjuje se nazivom Foča, Srpski Ključ privremeno će nositi naziv Ribnik, naziv Srpska Kostajnica mijenja se u Bosanska Kostajnica, Srpski Brod u Bosanski Brod, Srpska Ilidža u Kasindol, Srpsko Novo Sarajevo u Lukavica, Srpski Stari Grad u Istočni Stari Grad, a naziv Srpsko Orašje zamjenjuje se nazivom Donji Žabar.

Skupština Republike Srpske je ispoštovala odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da iz spornih naziva bude izbrisana riječ srpski, ali je kasnijim odlukama parlamenta ovog bosanskohercegovačkog entiteta iz naziva opština izbrisana odrednica "bosanski“.

Foča se nalazi na obali rijeke Drine, u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na granici prema Crnoj Gori. Grad je nekada bio prepoznatljiv po arhitekturi tipičnog bosanskohercegovačkog šehera u orijentalnom duhu sa 18 mahala, 17 gradskih džamija i čaršijom.

U aprilu 1992. godine srpske snage zauzele su Foču, izvršile etničko čišćenje Bošnjaka i porušile sve džamije i mahale. U Foči je prije rata živjelo 20. 790 Bošnjaka, od ukupno 40. 513 stanovnika. Tokom rata je ubijeno 1.899 fočanskih Bošnjaka, dok se njih 853 do danas vode kao nestali.


(Vijesti.ba/Anadolija)

 

 

26.04.2013.

EU UPOZORAVA NA POSLjEDICE POVLAČENjA ENTITETA RS-a

EU upozorava na posljedice povlačenja RS

Propada milion eura za projekt plinovoda!
Milorad Dodik: Povukao saglasnost
FOTO:
Propada milion eura za projekt plinovoda!


Evropska unija odobrila je Bosni i Hercegovini milion eura za izradu projekta izgradnje plinovoda Zenica - Bosanski Brod. Međutim, postoji mogućnost da ta sredstva “propadnu” zbog smetnji koje pravi lider manjeg entiteta Milorad Dodik. On je, u želji da se približi Rusiji, povukao saglasnost za priključenje plinovodu Zenica - Bosanski Brod i okrenuo se ka njegovom skupom projektu “Južni tok”.

Jeftiniji energent

Naime, Evropska investicijska banka već je jednom produžila trajanje dostupnosti ovom kreditu i ubrzo taj novac više neće biti na raspolaganju. Ovo je u izjavi za „Dnevni avaz“ kazao portparol Delegacije EU u BiH Endi Mekgafi (Andy McGuffie) te je dodao da će BiH propustiti veliku priliku ako ne iskoristi sredstva koja su predviđena za ovaj projekt.

- Projekt Zenica - Bosanki Brod od regionalnog je značaja. On bi bio dio plinskog prstena Energetske zajednice. Dodatne prednosti ovog projekta za BiH bile bi u smislu diverzifikacije izvora i opskrbe plinom. U konačnici, on bi za BiH značio sigurnost nabavke - pojasnio je Mekgafi.

Trasa „Južnog toka“: Ima li ekonomskog motiva

Ovaj plinovod od centralne Bosne ka sjeveru ima veliku podršku EU i značio bi jeftiniji energent i alternativni izvor plina. No, manji entitet bi, očito, radije utrošio ogromne svote novca i napravio još jedan dovod plina iz Rusije nego iskoristio novac koji je EU dala na raspolaganje za izgradnju alternativnog dovoda kojim bi BiH bila priključena na evropsku mrežu plinovoda.

Mrežne tarife

Prema mišljenju struke, priključivanjem na “Južni tok” BiH neće dobiti ništa osim onoga što već ima. Ostat će osuđena na „Gaspromove“ visoke cijene iako ovaj dobavljač BiH već prodaje plin po trećoj najskupljoj cijeni u Evropi.

Također, BiH je potpisivanjem Ugovora o Energetskoj zajednici s EU na sebe preuzela niz obaveza, ali zbog nepostojanja političkog dogovora gotovo je izvjesno da od zakona o plinu na nivou države neće biti ništa. U FBiH ne postoji regulatorna agencija te nijedan entitet nema odgovarajućih pravila o mrežnim tarifama, procedurama, otvaranju tržišta i tehničkim regulativama.

*******************************************

/////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Otvoreno pismo upućeno Zdenku Milinoviću
Pet bošnjačkih institucija reagiralo zbog popisa!
Milinović: Pismo adresirano na njegovo ime
FOTO:
Pet bošnjačkih institucija reagiralo zbog popisa!

Pet temeljnih bošnjačkih institucija Islamska zajednica u BiH, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Bošnjačka zajednica kulture "Preporod", Bošnjački institut - Fondacija Adil Zulfikarpašić te "Merhamet" uputilo je jučer otvoreno pismo direktoru Agencije za statistiku BiH Zdenku Milinovići u vezi s popisom stanovništva.

Ove institucije okupljene u novoosnovanu Fondaciju „Popis 2013.“ u pismu upozoravaju Milinovića na brojne nelogičnosti pri organiziranju popisa koje, prema njihovom mišljenju, ugrožavaju jednak status bošnjačkog naroda pri popisu stanovništva.

Lični izbor

U otvorenom pismu koje potpisuje dr. Tarik Zaimović, predsjednik Upravnog odbora Fondacije, navode se brojne kritike na račun usvojenih i predloženih rješenja, a posebno na metodologiju postavljanja pitanja o etničkoj, odnosno narodnoj pripadnosti, vjeroispovijesti i maternjem jeziku. Ove institucije smatraju da se građanima moraju prije odgovora o nacionalnom izjašnjavanju prvo pročitati ponuđeni odgovori ili im se mora ponuditi opcija da izberu žele li to ili ne.

Faksimil pisma: Standardi propisuju isključivo državno državljanstvo

- Napominjemo da cijeli niz socioloških istraživanja, metodologija EUROSTAT-a, ali i uobičajena praksa, ukazuju da se čitanjem ponuđenih modaliteta značajno smanjuju greške prilikom prikupljanja podataka, rasipanje rezultata te se dobivaju značajno precizniji odgovori - navedeno je u pismu Fondacije.

Kako su naveli, odluka Vijeća ministara BiH da se šifrarnici usvoje nakon popisa za bošnjačke institucije u cijelosti je neprihvatljiva, a posebno ako se ima na umu da u trenutnom prijedlogu šifrarnika modaliteti Bošnjak i musliman nisu objedinjeni. 

- Na ovaj način ugrožava se integritet popisa i dovodi u pitanje učešće značajnog dijela građana u popisu - stoji dalje u pismu.

Popisna tijela

Naglasili su i da struktura popisnih tijela u svim općinama u BiH mora reflektirati strukturu stanovništva po popisu iz 1991. te da se svim državljanima BiH mora omogućiti popis u općinama u kojima su imali prebivalište 1991. godine.

- Neuvažavanje stavova bošnjačkih predstavnika u popisnim tijelima – posebno u Centralnom popisnom birou, ali i Fondacije "Popis 2013." – osnovane od najznačajnijih bošnjačkih institucija, u potpunosti je neprihvatljivo i može cjelokupan proces voditi na kolosijek koji će onemogućiti učešće bošnjačke populacije u predstojećem popisu – zaključuju u pismu. 

Statistička manipulacija

- Neshvatljivo je da etnička skupina Bošnjaka, koja je kroz historiju bila primorana da se izjašnjava "nametnutim" imenima, danas kada je konačno i ustavno vratila svoje narodno ime, mora to dokazivati i objašnjavati te ukazivati na jasne i očigledne pokušaje statističke manipulacije podacima - navedeno je još u pismu.

************************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Sanela Prašović-Gadžo o inetrvjuu sa predsjednikom Srbije
Nikolićevo izvinjenje djelovalo je iskreno
FOTO: Screenshot
Nikolićevo izvinjenje djelovalo je iskreno

Ja klečim i tražim pomilovanje za Srbiju zbog zločina koji je izvršen u Srebrenici. Izvinjavam se za zločine koje je u ime naše države i našeg naroda učinio bilo koji pojedinac, izjavio je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u sinoć prikazanoj emisiji "Interview 20" urednice i voditeljice Sanele Prašović-Gadžo.

Pritisak stranaca

Njegova izjava podijelila je javnost i uglavnom je prihvaćena na pozitivan način, ali uz dozu sumnje u njenu vjerodostojnost. Koliko je Nikolić bio uvjerljiv, kazala nam je i sama Sanela Prašović-Gadžo.

- Bio je prilično uvjerljiv i opušten prilikom našeg razgovora koji je sniman nakon njegovog sastanka s članovima Predsjedništva BiH. Kazao je da će doći i u Srebrenicu, možda ne 11. jula, ali da mu to ne predstavlja nikakav problem. Javno izvinjenje koje je uputio meni kao novinarki djelovalo je iskreno, a je li zaista tako mislio, pokazat će vrijeme - kazala je Prašović.

Najave da će se pokloniti žrtvama genocida u susjednoj Srbiji uglavnom se ocjenjuju kao plod pritiska javnosti međunarodne zajednice na putu Srbije ka evropskim integracijama.

 

- On bi prevashodno morao objasniti šta su radili Slobodan Milošević i partije u Srbiji devedesetih. Ovo izvinjenje plod je pritiska međunarodne zajednice. Sjetimo se samo kako je Evropska komisija oštro reagirala na njegove izjave prošle godine nakon što je postao predsjednik, a govorio je o Srebrenici. Evropski parlament donio je rezoluciju kojom se sugerira da je 11. juli Dan sjećanja na Srebrenicu i Evropa ima čvrst stav prema tome. Radi evropskih integracija tome se prilagodio i sam Nikolić - kaže Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije.

Drugi put

U atmosferi kakva vlada u BiH pozitivnim i negativnim izjavama iz regiona pridaje se prevelika važnost, smatra profesor Šaćir Filandra. Političari su, govori, vrlo lahki na obećanjima te stoga Nikolićevu izjavu i izvinjenje treba prihvatati s rezervom.

- Trezveni ljudi, kakvi trebamo biti, trebaju emocionalno reagirati. Ali u politici su bitna djela, a ne riječi. Različito verbalno odnošenje Nikolića prema BiH, ranije i sad, dobit će na značaju kada vidimo djela. Slične izjave daju se samo u svrhu zadovoljenja unutrašnje javnosti - kaže Filandra.

Nedavno potpisani sporazum između Prištine i Beograda stabilizirajuće će djelovati na situaciju u BiH, jer se naše okruženje politički modernizira. Nameću se standardi liberalnijeg ponašanja te i u tome treba tražiti razloge Nikolićevih izjava, zaključio je Filandra.

Inače, ovo je drugo izvinjenje nekog srbijanskog šefa države za zločine počinjene u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Prije Nikolića za zločine koje su počinili pripadnici srpskog naroda u BiH izvinio se Boris Tadić, na početku predsjedničkog mandata, tokom posjete Sarajevu 6. decembra 2004. godine.

Nikolić je, između ostalog, kazao i da su za njega "Srbi iz Republike Srpske Bosanci, iako neki od njih ne vole da ih tako zovu".

Komšić pozdravio izjavu

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić pozdravio je izjavu Tomislava Nikolića u kojoj se predsjednik Srbije izvinio za zločine koje je u ime njegove države i naroda učinio bilo koji pojedinac.

- Mislim da takva izjava može doprinijeti smirivanju tenzija i poboljšanju odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije - poručio je Komšić, koji je uvjeren da će se to odraziti i na poboljšanje odnosa u regionu.

Genocid je zločin države

Analizirajući izjavu predsjednika Srbije, dio javnosti ocijenio ju je i kao "pranje" Srbije od genocida prebacujući odgovornost na pojedince.

- Genocid je uvijek zločin države i tu etiketu niko ne može skinuti. Nemoguće ga je bilo provoditi bez aktivnog učešća Srbije, koja je pružala logističku podršku. To je stvar politike Srbije u to vrijeme, a politika je djelo velikog broja ljudi koji su postigli konsenzus oko toga. Milošević, naprimjer, jeste jedan od najodgovornijih, ali nikako ne može biti sam pojedinac odgovoran za genocid - kaže Biserko.   

Dodik bijesan na BHT 1

Sudeći po reakciji, Nikolićeve izjave nisu "legle" predsjedniku RS Miloradu Dodiku, koji je "krivca" našao u autorici intervjua Saneli Prašović-Gadžo.

- Pravi je skandal ponašanje novinarke BHT-a, koja je navalentno i nepristojno intervjuisala predsjednika Srbije, gdje je gospodina Nikolića u nekoliko navrata bukvalno nadvikivala i navodila na odgovor koji želi da čuje. RS se po ko zna koji put uvjerila da je uređivačka politika koju plaća BHT 1 isključivo bošnjačka, isključivo u funkciji stalnog propagiranja bošnjačke verzije ratne istine i konstantno protiv RS - kazao je Dodik.

Interes svjetskih medija

Izvinjenje Tomislava Nikolića u intervjuu za BHT 1 privuklo je i veliku pažnju svjetskih medija. Autentičnost njegove izjave zanimala je i novinare francuskog AFP-a, kojima je ona i potvrđena u Nikolićevom kabinetu.

- Nakon što je izabran u maju prošle godine, Nikolić je izazvao pomutnju u regiji, odbijajući priznati da je počinjen masakr u Srebrenici, u kojoj je oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka ubijeno od strane snaga bosanskih Srba - piše, između ostalog, AFP.

Osim AFP-a, priličan medijski prostor njegovoj izjavi posvetili su i njemački "Bild" i DW, italijanski "Corriere della Sera", ali i američki CNN, katarska Al Jazeera, engleski BBC te brojni drugi mediji na turskom, arapskom i američkom tlu.

 

 

26.04.2013.

O POLICIJSKOJ AKCIJI U BiH KOJA JE ODJEKNULA KAO BOMBA PIŠU BROJNI SVJETSKI MEDIJI

O policijskoj akciji u BiH koja je odjeknula kao bomba pišu brojni svjetski mediji
LIVE Pripadnici SIPA-e i dalje ispituju Živka Budimira, koji nema pravo na imunitet





17:13 Pripadnici Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) uhapsili Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH, Petra Barišića, savjetnika predsjednika FBiH za pitanja branitelja i penzionisanog generala HVO-a, Hidajeta Halilovića, predsjednika Komisije za pomilovanje Federalnog ministarstva pravde, Sauda Kulosmana, predsjednika Jedinstvene organizacija boraca (JOB), dok je Ivan Jurčević, predsjednik Udruge umirovljenih i demobiliziranih branitelja HVO-a FBiH još u bjekstvu.

16:46  Saopćenjem za javnost oglasio se i federalni premijer Nermin Nikšić, a u kojem je, između ostalog, navedeno da nije tačno da je Nikšić prilikom utvrđivanja dnevnog reda današnje sjednice Vlade FBiH, najavio kako će uslijediti hapšenje predsjednika FBiH Živka Budimira.

- Želimo naglasiti kako ova informacija nije tačna i predstavlja najobičniju izmišljotinu. Još jednom želimo potcrtati kako je iznošenje ovakvih informacija zlonamjerno i očito sračunato kako bi se akcije pravosudnih organa dovele u vezu sa političkim odnosima, saopćeno je iz Vlade FBiH.

16:44 Završen je pretres u kabinetu predsjednika FBiH u Mostaru. Uskoro se očekuje obraćanje novinarima Diane Kajmaković, državne tužiteljice ispred zgrade Vlade FBiH u Mostaru.

16:40 Kako javlja dopisnik "Dnevnog avaza" iz Mostara prije nekoliko minuta pripadnici SIPA-e izveli su s lisicama na rukama Budimirovog savjetnika Petra Barišića.

16:20 Brojni svjetski mediji su prenijeli vijest o akciji SIPA-e i umiješanosti predsjednika FBiH u korupcioni skandal. Među njima su i ugledni Washington Post i Huffington Post. Osim njih, vijest su prenijeli i turski TRT, novozelandski NZWeek te mnogobrojni drugi mediji i portali iz svijeta i regiona.

16:16 Kako javlja novinar "Dnevnog avaza" s lica mjesta, vidljivo je prisustvo većeg broja policajaca, koji osiguravaju zgradu Predsjedništva BiH.  

16:05 Završena je i sjednica Vlade FBiH, ali su premijer i ministri i dalje blokirani u zgradi federalnih institucija u Mostaru, gdje pripadnici SIPA-e vrše pretres.

15:55  Radno vrijeme je završeno za pojedine uposlenike čije je radno mjesto u zgradi Predsjedništva BiH dok su pojedinci poput predsjednika FBiH zadržani na ispitivanju od strane SIPA-inih istražitelja. 

15:30 Dok traje ispitivanje Živka Budimira, znatiželjni prolaznici posmatraju šta se dešava, a za to vrijeme veliki broj novinara i dalje se nalaze pred Predsjedništvom BiH. 

Brojne novinarske ekipe pred zgradom Predsjedništva BiH


15:20 Nakon što su vratili vozilo predsjednika FBiH pred zgradu Predsjedništva BiH, krim-inspektori SIPA-e su fotografisali njegovu unutrašnjost nekoliko puta.

15:13 Pripadnici SIPA-e vratili su pred zgradu Predsjedništva BiH Budimirovo vozilo, koje su unutar zgrade pregledali duže od sat vremena.

15:05 Istražitelji SIPA-e su u okviru današnje akcije u istrazi posebnu pažnju posvetili skupocjenom vozilu koje predsjednik FBiH iznajmljuje duže od mjesec dana. 

15:00 Brojne novinarske ekipe strpljivo čekaju pred zgradom Predsjedništva BiH kako bi dobili nove informacije. Za to vrijeme pretresi još traju...

14:44 Državni tužitelj Oleg Čavka napustio je zgradu Predsjedništva BiH. Nije želio davati izjave za medije kazavši da će se Tužilaštvo BiH oglasiti saopćenjem za javnost.


14:40 Istražitelji SIPA-e su vozilo koje je bilo parkirano ispred zgrade Predsjednoštva BiH uvezli kroz poseban ulaz u tu zgradu radi pretresa. Riječ je o skupocjenom vozilu "hyundai EQUUS". Tom prilikom vozač je nepažnjom udario drugo vozilo koje je bilo parkirano pred zgradom Predsjedništva BiH. Još traje pretresanje Ureda predsjednika FBiH.

(Foto: I. Šebalj)

14:34  Uhapšen je i Saud Kulosman iz boračke organizacije Kantona Sarajevo. Policijske aktivnosti se provode na 10-ak lokacija...


14:30  "Dnevni avaz" saznaje da su pretresi izvršeni u prostorijama predsjednika FBiH u Sarajevu i u Mostaru, a koja se nalazi u zgradi Vlade. Pored Budimira uhapšen je njegov savjetnik Petar Barišić, zatim predsjednik Komisije za pomilovanje Federalnog ministarstva pravde te više osoba koje su posredovale u pomilovanjima.

U Mostaru intervenisala i Hitna pomoć


14: 28  U zgradu Predsjedništva BiH u međuvremenu se vratio državni tužitelj Oleg Čavka. Glasnogovornica predsjednika FBiH Laura Bošnjak je kazala novinarima kako je osobolje Ureda predsjednika odvojeno od Budimira te da s njim istražioci SIPA-e još vrše razgovore.

14:20 U toku je pretres Ureda predsjedsjednika FBiH koji vrše istražitelji SIPA-e. Glasnogovornica predsjednika FBiH Laura Bošnjak, ovu informaciju je potvrdila novinarima kazavši da se Budimir nalazi u svojim prostorijama u Sarajevu u svom uredu.

Laura Bošnjak (Foto: I. Šebalj)


14:08 Nezvanično saznajemo, kada su istražitelji SIPA-e ušli u kabinet predsjednika FBiH, zatekli su i Asima Sarajlića, potpredsjednika SDA.

Kako javlja dopisnica "Avaza" iz Mostara, dok je trajala policijska akcija, šefu kabineta Živka Budimira Vinku Drinovcu pozlilo je na sjednici Vlade FBiH, nakon čega je morala intervenisati Hitna pomoć.

Također, kako nezvanično saznajemo, uskoro se očekuje njegovo privođenje s obzirom da ga istražitelji ispituju.

14:00 Nakon višemjesečnih aktivnosti Kantonalnog tužilaštva Sarajevo te po nalogu Kantonalnog i državnog tužilaštva te naredbama Kantonalnog suda i Suda BiH na prostoru FBiH su u toku pretresi i hapšenja.

- Riječ je o zajedničkoj akciji. Ovlašteni policijski službenici vrše pretrese u FBiH zbog počinjenog krivičnog djela zlouptotreba položaja ili ovlasti, krivičnog djela protuzakonito posredovanje, krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi i krivičnog djela davanje dara i drugih oblika koristi. To je sve u ovoj fazi što možemo reći - rekao je za portal "Dnevnog avaza" Alem Hamzić, portparol Kantonalnog tužilaštva Sarajevo.

13:44 Budimir nema imunitet od krivične odgovornosti, koja mu prijeti zbog  primanja mita za pomilovanja osuđenika za najteža krivična djela u više  od 100 slučajeva. Naime, prema Zakonu o pomilovanjima FBiH predsjednik i potpredsjednici Federacije, članovi Vlade Federacije, kao i članovi  kantonalnih vlada, mogu se pozvati na imunitet jedino od građanske  odgovornosti.

13:40 Postupajući po naredbama Suda BiH i Tužilaštva BiH, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) danas su pristupili realizaciji tri operativne akcije na širem području Bosne i Hercegovine.

Slučaj, kako sazajemo, vode tužioci Oleg Čavka, Diana Kajmaković i Sanin Bogunić.

Čavka je pri izlasku iz zgrade Predsjedništva kratko rekao da će povodom današnje akcije biti izdato saopštenje.

Tužilac Oleg Čavka napušta zgradu Predsjedništva BiH (Foto: I. Šebalj)

13:18 Uhapšen je predsjednik Federacije BiH, Živko Budimir. Hapšenje je  navodno uslijedilo zbog optužbi za primanje mita za pomilovanja.  Također, kako javljaju bh. mediji Budimir je za pomilovanje određene  osobe uzeo oko 47 hiljada maraka.

13:11 Radi se o operativnim akcijama kodnih naziva „Memory“, „Patriot“ i „Pravda“. Navedene aktivnosti se realiziraju uz asistenciju pripadnika OSA-e BiH, MUP-a RS, MUP-a KS, MUP-a HNK i MUP-a SBK.

Kako su saopštili iz tužilaštva BiH, SIPA vrši određene istražne aktivnosti u zgradi Predsjedništva BiH u Sarajevu i zgradi Vlade Federacije BiH u Mostaru.

SIPA pretresa prostorije u zgradi Predsjedništva BiH (Foto: I. Šebalj)

Operativnim akcijama obuhvaćeno je više desetina osoba, koje se dovode u vezu sa izvršenjem krivičnih djela iz oblasti korupcije-podmićivanje i krivičnih djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti (KZ FBiH), te neovlaštenim prometom opojnim drogama i organiziranim kriminalom (KZ BIH). Pretresi su u toku na većem broju lokacija na širem području BiH.

Cilj ovih istražnih aktivnosti je otkrivanje koruptivnih krivičnih djela čiji su počinitelji najviši dužnosnici Federacije BiH.

O konačnim rezultatima akcije, javnost će biti blagovremeno informirana.

Vijest o akciji SIPA-e odjeknula je kao bomba, FTV je tim povodom emitovala vanredno izdanje vijesti...

Avaz | Online izdanje

 

26.04.2013.

AMFILOHIJE NEĆE VODITI POLITIKU SRBIJE

Aleksandar Vučić, prvi potpredsednik Vlade

Amfilohije neće voditi politiku Srbije

 
Odlučno protiv klero-fašističkog taloga: Aleksandar Vučić, prvi potpredsednik Vlade
Odlučno protiv klero-fašističkog taloga: Aleksandar Vučić, prvi potpredsednik Vlade
Photo: kurir-info.rs

Prvi potpredsednik vlade Aleksandar Vučić poručio je da pre nego što izađe i pobedi na izborima, Srpska pravoslavna crkva neće voditi politiku Srbije. On je istovremeno istakao da Vlada Srbije može da padne, ali da ne može da padne odluka iz Brisela, jer je to jedina odluka koja donosi budućnost Srbiji

“Što se tiče stava SPC, šta god da kažem ići će protiv nas. Ali, imam jednu rečenicu - mi se ne mešamo u to šta SPC radi i misli, ali čitajući saopštenje Sinoda SPC bio sam veoma razočaran, jer sadrži političke kvalifikacije koje su neistinite”, rekao je Vučić na konferenciji za novinare. On je kritikovao stav SPC da tačka 14 briselskog sporazuma znači priznanje nezavisnosti Kosova.

“To je tačka koja je prepisana iz nekoliko akata koje smo do sada imali. To je potpuno besmislena rečenica koju su oni nazvali krunskim dokazom da smo priznali Kosovo. Nemojte da izmišljate gospodo, jer oni koji su učestvovali u pisanju tih tekstova su to potpisivali mnogo godina pre toga”, rekao je Vučić.

"U ovoj zemlji možete i vi da vladate, nemam ništa protiv da gospodin Amfilofije izađe na izbore i pobedi, ali pre nego što se to desi neće voditi politiku ove zemlje”, poručio je vicepremijer.

Napokon naišao na pravi odgovor: Afilohije Radović, deo političkog podzemlja
Photomontage: Dragan

Na konferenciji za novinare Vučić je rekao da je Srbija u Briselu vodila računa o interesima i garancijama za bezbednost svog naroda i poručio da je Vlada spremna za referendum ukoliko za to bude većina građana. On je istakao da za to postoji jedan uslov - a to je da svi prihvate odluku kakva god ona bila. Prvi potpredsednik Vlade je izjavio da će odluka o referendumu zavisiti od toga šta će u utorak reći Srbi sa Kosova.

"Ako u utorak saopšte da će prihvatiti rezultate referenduma, odnosno odluku većine građana, imaćemo rok od 15 dana i završićemo tu priču”, poručio je Vučić. On je istakao da u briselskom sporazumu “svakako postoje rešenja koja nisu sjajna, ali su bolja od današnjeg nepriznatog stanja, posebno od većeg broja zapadnih sila” i naglasio da se u Briselu Srbija prvi put od devedesetih godina pojavila s definisanim planom.

Prvi put govorimo o budućnosti, a ne o istoriji, a međunarodna zajednica prvi put je reagovala na način da nam nešto duguje”, rekao je Vučić.

"Lično ću ići na Kosovo da obiđem kosovske Srbe i da njima kažem ono što sam i vama rekao. Ničega se ne stidimo i ne plašimo. Problem je nekih što su naučili da najtežim rečima, uvredama i pretnjama misle da nekog pokolebaju", istakao je prvi potpredsednik Vlade.

Srbija neće biti talac ekstremista: Balvani saterani u ćošak
Photo: TANJUG

On je rekao da veruje da o sporazumu kao lošem rešenju misli pet, šest odsto građana koji bi da zemlju i dalje dele na patriote i izdajnike, a da ogromna većina građana misli da je ova vlada učinila najbolje moguće za građana svoje zemlje. Vučić je podvukao da je jedini uslov da Srbija uspe u razvoju da bude jedinstvena, ali da to moraju da prihvate svi igrači na srpskoj političkoj sceni.

“Spremni smo da razgovaramo o svim njihovim idejama, ali stranu nećemo da menjamo, zastupaćemo ono što je potpisno i to ćemo da branimo pred građanima. Ako to mogu da pobede, onda neka neko drugi vodi Srbiju, s tim nemamo nikakav problem”, poručio je Vučić.

Na konferenciji za medije prvi potpredsednik Vlade i lider SNS je istakao da nije izabran da bude ratni poglavica Srba, a za one koji ovih dana udaraju u ratničke bubnjeve i zalažu se protiv birsleskog sporazuma rekao je da to čine „pod uslovom da ne pada kiša i da taj bubanj bude na Terazijama, a nikako u Drenici”.

On je, takođe, poručio i da, ukoliko Srbi sa Kosova i neki drugi misle da Vlada i Skupština nemaju legitimitet, narodna volja može da se preispita na novim izborima.

****************************************

Balkansko suočenje s prošlošću

Studijsko izvinjenje predsednika Srbije

 
Photo: Stock

Ovde nije reč o žrtvama, utoliko svaka priča o izvinjenju postaje bespredmetna. Možda bi se predsedniku Srbije mogla pronaći i neka olakšavajuća okolnost, eto, nikada nije radio ništa slično, nije se dovoljno pripremio. Možda i ne, podsetimo li se temeljne pripreme za umišljajnu bruku države u Ujedinjenim nacijama, na raspravi o Haškom tribunalu. Konačno, kakva je vrednost izvinjenja koje dolazi iz države  - a upravo je ona njime abolirana - u čijim su bezbednosnim formacijama ljudi krvavih ruku, a na ulicama hodajući sindromi (odaberimo toponim za pridev), beskrupulozno žrtvovani u ime nečasnog, ponižavajućeg zaborava

Bolje je kada se predsednik Srbije za zločine Srba izvinjava susednoj državi, u ovom slučaju Bosni i Hercegovini, nego kada širi mržnju konstatacijama poput onih da nijedan Srbin neće reći da je u Srebrenici počinjen genocid, odnosno da je Vukovar srpski grad. Ili, pak, da je Dodikov brlog srpska država. Intervjuom Tomislava Nikolića TV BH prekinuto je, valjda zauvek, antićevsko bauljanje srbijanskog predsednika mračnim spoljnopolitičkim lavirintima koje se temeljilo na stradanju Srba - Nikolić nije priznao da su Srbi u Srebrenici počinili genocid, a izvinio se " zbog svih zločina koje je u BiH u ime naše države i naroda učinio bilo koji pojedinac".

Izvinjenje je, nimalo nevažno, prvo bezuslovno u dvodecenijskim pokušajima da se - o ovome je reč - relaksiraju odnosi krvnika i postradalih; neće zadovoljiti žrtve, njih se ne tiče nikakav politički trenutak, štaviše, povređuje ih pozivanje na bilo kakve aktuelne okolnosti. Ne žele osvetu majke Srebrenice i Žepe, preživeli Bošnjaci u istočnoj Bosni, žrtve državnih formacija Srbije "Tigrovi" i "Škorpioni", Srpske dobrovoljačke garde. Njima je dovoljno da stradanje i nevinost njihovih najbližih budu priznati, to je godinama unazad jasno svakom ko je smogao hrabrosti da razgovara sa njima.

Ovde nije reč o žrtvama, utoliko svaka priča o izvinjenju postaje bespredmetna. Možda bi se predsedniku Srbije mogla pronaći i neka olakšavajuća okolnost, eto, nikada nije radio ništa slično, nije se dovoljno pripremio. Možda i ne, podsetimo li se temeljne pripreme za umišljajnu bruku države u Ujedinjenim nacijama, na raspravi o Haškom tribunalu. Konačno, kakva je vrednost izvinjenja koje dolazi iz države  - a upravo je ona njime abolirana - u čijim su bezbednosnim formacijama ljudi krvavih ruku, a na ulicama hodajući sindromi (odaberimo toponim za pridev), beskrupulozno žrtvovani u ime nečasnog, ponižavajućeg zaborava. Srbija može da ih podnosi i odlikuje, neka za to ne traži priznanje, ona nije država kojoj na šalteru nedostaje jedan dokument, pretpostavimo, bez suvišne bolećivosti, da se ka šalteru stvarno zaputila.

U kratkom izvodu iz emisije Intervju 20, koji je objavljen na Jutjubu i koji prenosi portal Klix.ba, Tomislav Nikolić je, na pitanje o genocidu u Srebrenici, najpre rekao da on mora da se dokaže, ali i dodao da on "kleči i traži pomilovanje za Srbiju zbog tog zločina". Na opasku da sve ukazuje na to da je u Srebrenici počinjen genocid, Nikolić je odgovorio da i "sve ono što se dešavalo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji ima karakteristike genocida".

Ako neko tvrdi da srebrenički genocid treba dokazati, nije reč o stavu, nego o činjenici da imamo posla sa čovekom koji, ipak, laže, ili mnogo toga ne zna za mesto na kojem je. A tvrdnja da  "sve ono što se dešavalo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji ima karakteristike genocida", više liči na nekakvu pesničku igrariju, nego na stav ozbiljnog čoveka. Izviniće se Nikolić "za zločine koje je u ime naše države i našeg naroda počinio bilo koji pojedinac iz našeg naroda". Neke, međutim, nije pomenuo.

Photo: Stock

Znači, krivci su vikend-silovatelji i pljačkaši, jajare, kokoškari. A šta će biti sa zločinima koje je država počinila u ime istog naroda. Ona država koja je ubice opremala obučavala, vadila sa robije. Njih nije pomenuo. Još jedan umišljaj, možda neko i zaboravi isključivo državne ubice u redovima Srpske dobrobvoljačke garde, "Tigrova", "Škorpiona" koje su, pokatkad menjajući uniforme, bile na svim mestima gde se ubijalo, pljačkalo i uništavalo. To je bio državni projekat, za to nema izvinjenja.

Nikolić je najavio odlazak u Srebrenicu, pretpostavimo da ga je pozvao Bakir Izetbegović čija je poseta dobre volje Beogradu gest koji uveliko prevazilazi bilateralne odnose dve države: "Da bismo išli u budućnost moraćemo na momenat zastati, okrenuti se i zagledati se u prošlost. Zagledati se u ono šta se desilo u Srebrebnici, još jednom pogledati snimak onoga što su uradili svojedobno 'Škorpioni' u BiH i shvatiti da se onakva stvar desila 8.372 puta. Treba se s time suočiti. Ili pak, otvoreni grad Sarajevo. U 42 mjeseca opsade, u tri ledene zime, u oko hiljadu granata dnevno, svaki treći Sarajlija je ranjen, svaki deseti je umro. Treba se s time suočiti, mi ne tražimo nikakvu osvetu, ali tražimo da se ta istina sagleda“, rekao je Izetbegović u Beogradu.

Nešto ranije, blago je upozorio  Nikolića da se ne igra suverenitetom BiH: "Normalizacija odnosa i bolja saradnja sa Bosnom i Hercegovinom trebao bi biti interes Republike Srbije, ali i njena neizbježna obaveza na putu integriranja u Evropsku uniju. Izjave predsjednika Nikolića kojima dovodi u pitanje suverenitet Bosne i Hercegovine, genocid u Srebrenici ili ulogu pojedinih optuženika za ratne zločine mogu samo nanijeti štetu zemlji na čijem je čelu i usporiti započete procese pomirenja i normalizacije u regiji", poručio je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović.

Nakon sudijskog izvinjenja Tomislava Nikolića u TV BH, ostaje zaključak da je, nekako selimovićevski, pokušao, ali nije uspeo. Bilo bi bolje za njega da je pokušao nešto dobro. I za građane Srbije.

Nedić u Aranđelovcu

Ulice zločincima

 
screengrab

Ovo nije vest o odluci Skupštine opštine Aranđelovac da jednu od većih gradskih ulica nazove po Milanu Nediću, predsedniku okupacione vlade Srbije u Drugom svetskom ratu. Ta je odluka doneta 5. aprila sada već davne 2002. godine

U redakcijski inbox još uvek, no sve ređe, stigne upit ponekog zapanjenog građanina koji se na google mapi spotakao o ulicu Đenerala Milana Nedića - šefa Vlade okupirane Srbije, ponosnog potpisnika rasnih zakona, progonitelja Jevreja, Roma i komunista - usred naoko pitomog Aranđelovca, šumadijske palančice ispod planine Bukulje.

Osim slučajnih prolaznika i satelitskih mapa, drugih izvora za ovu istoriografsku pošalicu u Aranđelovcu gotovo da i nema. Tek se u iznimno retkim prilikama uzgred pomene da je ovaj gradić, inače poznat po izvorima mineralne vode i fašističkom udruženju "Naši", u svoju kolekciju voždova, kraljeva, knezova, svetaca i ostalih junaka za uličnu upotrebu, uvrstio i predsednika kvislinške vlade Srbije za vreme  Drugog svetskog rata.

Zahvaljujući Zakonu o dostupnosti informacija, aranđelovačka Opština nam je ljubazno odgovorila na upit i poslala skeniranu odluku o preimenovanju te spisak svih ulica koje su pre 11 godina osvanule sa novim tablama. Dokumente možete naći u prilogu ovog teksta.

Koliko je javnosti poznato, Nedić zasad  još uvek nije rehabilitovan - što je tek tehničko pitanje za aranđelovačku opštinu, ali i ostatak Srbije. Naslednici đenerala nestrpljivo čekaju povraćaj imovine - za šta su odštetu građani već platili -  ministri kvislinške vlade posthumno se oslobađaju krivice, istorija se ponovo piše u opskurnim kancelarijama.

Srbija razdragano produbljuje svoju šizofreniju.

 

 

26.04.2013.

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE: UHAPŠEN PREDSJEDNIK FEDERACIJE BiH?

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine

Uhapšen predsjednik Federacije BiH?

 
Photo: www.radiosarajevo.ba

Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Živko Budimir uhapšen je u petak po naredbi Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, potvrđeno je agenciji Anadolija iz više izvora. Akciju hapšenja izvršili su pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Prema posljednjim informacijama, hapšenje je izvedeno u kabinetu Budimira u Sarajevu. Kako javlja reporter Anadolije, u toku su pretresi Budimirovih prostorija u sjedištu predsjednika Federacije BiH

Predsednik Federacija BiH Živko Budimir se pozvao na imunitet tako da  neće biti uhapšen, ali mu je ograničeno kretanje, saznaje agencija Srna,  preneli su bosanski mediji

Tužitelj Odjela II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Tužiteljstva Bosne i Hercegovine Oleg Čavka potvrdio je za agenciju Anadolija da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u ovom trenutku provodi istražne za radnje, ali nije želio davati više informacija o slučaju.

On nije mogao potvrditi da li je Živko Budimir uhapšen.

''Mogu samo potvrditi da provodimo istražne radnje, i to za koruptivna krivična djela'', rekao je Čavka za agenciju Anadolija.

Rekao je da će više informacija biti poznato iz 17 sati.

Pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su u petak predsjednika Federacije BiH Živka Budimira.  Prema prvim informacijama, hapšenje je, navodno, uslijedilo zbog primanja mita za pomilovanja. Prema neslužbenim informacijama, Budimir je saslušan u Sarajevu.

Kako javljaju bh. mediji, od 435 zahtjeva za pomilovanje osuđenika, Budimir je uvažio 162, među kojima je bio i zahtjev Merseda Hadžića zvanog Švicarac. On je u KPZ u Zenici izdržavao kaznu od 2,5 godine za pokušaj ubistva.

Laura Bošnjak, savjetnica predsjednika FBiH, u izjavi za medije ispred zgrade Predsjedništva BiH rekla je kako u toku pretres kancelarije Budimira i da ne može dati više informacija. Ona je potvrdila da je Budimir u svom uredu u Sarajevu i demantira sve informacije i spekulacije o navodnom primanju mita od 47. 000 maraka.

Kako se špekulira, predsjednik Federacije BiH Živko Budimir pozvao se na imunitet tako da ''neće biti uhapšen, ali mu je ograničeno kretanje''. Ova informacija još nije porvrđena.

Kako javlja dopisnik Anadolije iz Mostar, ispred zgrade Vlade FBiH se nalaze policijski kombiji. Tu su i brojne novinarske ekipe. U toku su pretresi zgrade Vlade FBiH u Mostaru, te kabineta Živka Budimira u Sarajevu.

Akciju u Mostaru predvodi državna tužiteljica Dijana Kajmaković, koja na ovom slučaju radi zajedno sa kolegom Olegom Čavkom koji se nalazi u Sarajevu.

Iz Tužilaštva je svim medijima poslan dopis da po nalogu Tužilaštva BiH i naredbi Suda BiH, ovlašteni policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), vrše određene istražne aktivnosti u zgradi Predsjedništva BiH u Sarajevu i zgradi Vlade Federacije BiH u Mostaru.

Agenciji Anadolija je iz više izvora potvrđeno da je u toku pretres u kompaniji BERNINA d.o.o. iz Širokog Brijega na čijem je čelu Blago Hrkač.

Spomenuta kompanija se nalazi u blizini sjedišta firme ''Lijanovići''. Navodno, je Budimir pomilovao sina vlasnika spomenute kompanije, što se dovodi u vezu i sa policijskim pretresom.

Novinar agencije Anadolija kontaktirao je kompaniju BERNINA d.o.o., ali tamo nisu htjeli potvrditi, ali niti demantirati da je u toku policijski pretres.

''Ništa vam ne možemo reći'', rekla je službenica te kompanije.

Kako je saopćeno iz SIPA-e, postupajući po naredbama Suda BiH i Tužilaštva BiH, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) su danas pristupili su realizaciji tri operativne akcije na širem području Bosne i Hercegovine.

Radi se o operativnim akcijama kodnih naziva "Memory", "Patriot" i "Pravda". Navedene aktivnosti se realiziraju uz asistenciju pripadnika OSA-e BiH, MUP-a RS, MUP-a KS, MUP-a HNK i MUP-a SBK, izvještava novinar Anadolije.

Operativnim akcijama obuhvaćeno je više desetina osoba, koje se dovode u vezu sa izvršenjem krivičnih djela iz oblasti korupcije- podmićivanje i krivičnih djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti (KZ FBiH), te neovlaštenim prometom opojnim drogama i organiziranim kriminalom (KZ BIH).

Pretresi su u toku na većem broju lokacija na širem području BiH.

O konačnim rezultatima akcije, javnost će biti blagovremeno informirana.

*************************************

Bolni krik Dodikove pudlice

Kome je ćaća iz Bosne, babo mu nije iz Šumske

 
Oprašivanje kao slikarska tehnika me opušta: Rajko Vasić pokušava da sanira bol
Oprašivanje kao slikarska tehnika me opušta: Rajko Vasić pokušava da sanira bol
Photo: Stock

Šokiran izjavom predsednika Srbije Tomislava Nikolića da se podivljala šumska družina Milorada Dodika od sada pa ubuduće ima nazivati Bosancima, brže bolje je reagovao Rajko Vasić, banjalučka dvorska pudlica zadužena za odašiljanje krvoločnih laveža u etar. Uvređen od prvog do poslednjeg goda u srži svog stabla, kapitalac među bukvama je zašiljio svoju tastaturu i oštro odgovorio predsedniku, sada i zauvek, susedne mu zemlje

Svi su me izdali: Rajko Vasić, Bosanac
Photo: Stock

OPRAŠIVANJE NEZAPRAŠENIH: Opšta je uzjebica. Ko u Partizanima nesanica, nesolica i nejebica. Vučić ide u Zagreb. Čanak na Gazimestanu. Srbija potpisala prije prelaznog roka. Real i Barsa puše. Nikolić Tomislav, Predsidetelj Serbije, na Državnoj Televiziji Naseobine izvinjavao se za zločine koje je bilo koji pojedinac počinio u ime Srbije. Klečim i tražim pomilovanje. Otići ću u Srebrenicu.

TA ŠUMSKA NEŽNA REČ: I tako postati Žrtva Genocida. Velim ja.

RAJKOVA ŠPEDICIJA: Postoje neke Države kojima neprestano treba da se izvinjavamo, ugađamo i da ih priznajemo. Te Države Žrtve jedino tako i opstaju. Čim im se prestane izvinjavati i ugađati, one više ne postoje. Nije to neki problem. Države su transportna ambalaža istorije. Problem je kad takve države počnu da proizvode takve narode.

POSTROJAVANJE ČETE PROBLEMA: Problem je kad Nikolić kaže da Srbe Tamo smatra bosancima. Mada to neki ne vole da kažu za sebe. Problem je i što to nije tačno. Ne voli niko to, bosanac, da kaže sa sebe. Ne samo Srbi. Nego i Hrvati.

HERMAFRODIT IZ ČUDESNE ŠUME: Ali, ja nemam ništa protiv te široke samoseksualne orijentacije. Predlažem čak da Srbija i Bosanacija otvore zajednički televizijski kanal i da se, u redovima i kordonima, izvinjavaju jedni drugima do gole guzice. Srpski Nacionalni Interes, ipak, nešto je drugo.

ISTINA JE NEGDE TAMO: I Srpski Nacionalni Interes Ovdje potpuno je različit od Srpskog Nacionalnog Interesa Tamo. To što nisu to vidjeli, bila je najveća greška Srba u Hrvatskoj, Srba na Kosovu a ni Srbi Ovdje nisu se baš proslavili. Karadžić se sluganski odnosio prema Miloševiću. To nije SNI, ni tamo ni ovdje.

ŠUMSKA RECEPCIJA: Srbija ne percipira Srbe izvan Srbije. To je trajna činjenica. I Predsidetelj samo javno iznosi Opšte Mesto. Oni iskreno sve ove domoroce smatraju bosancima.

SLIKOVNICA KRVI I TLA: To je komunistički slikovnički rječnik iz doba lažnog, i vlažnog, sladostrasnog, bratstva i jedinstva. Nikolić, kolikogod radikalno učestvovao u istoriji, nije shvatio njene balkanske tokove. Nisu ni drugi. Neka se ne vređa.

Smejem se, a plakao bih: Rajko Vasić, lažno veseo
Photo: vasicrajko.blogspot.com

PROMJENILI SMO GENOCIDNU PROŠLOST, BUDUĆNOST VALA NEĆEMO: Ostaje istorijski tok nepromjenjivosti u mnogim segementima. Koliko je Rusija pomogla Srbiji, u celoj istoriji, toliko je Srbija pomogla Srbima Ovdje. Budućnost se neće promeniti.

ZAZIDAJTE ME U TEMELJ, DA POSTANEM VEČAN: To znači da Republika Srpska treba sa najvećom pažnjom da čuva Dejtonski sporazum i svoje temelje u njemu, gradeći sa nadljudskom energijom zgradu za sljedeće generacije, njegujući kulturu i moral malih sirotinjskih naroda koji ih održavaju, proizvodeći svakog dana bolje ljude nego što smo mi, radeći krvavo i znojno za opstanak i napredak. A Srbije, budel bude.

*Suzama i krvlju natopljene jauke Bosanca Rajka Vasića prenosimo u šumskom originalu. Međunaslove dostavio Emil Vlajki

Veliki župan u medijskoj ilegali

Poslednji pozdrav Emiru Kusturici

 
Odlazi cirkus iz našeg medijskog grada: Emir Kusturica u nestajanju
Odlazi cirkus iz našeg medijskog grada: Emir Kusturica u nestajanju
Photo: Stock

Emir Nemanja Kusturica, naš stalni gost, personifikacija svih oblika sunovrata, najavio je da se povlači u medijsku ilegalu, što je izazvalo salve suza & jecaja u našoj redakciji. Ophrvani bolom-neprebolom što ćemo u mračnoj budućnosti biti lišeni Emirovih mentalnih nemira, prenosimo delove njegovog poslednjeg intervjua za “Naše (a Đilasove) novine”. Sledi još samo Nemanjino gostovanje kod staroga Matije kćeri na B92 u nedelju, kao poslednja uteha, a nakon toga više ništa neće biti isto. Međunaslove redakciji e-novina doturila “Ožalošćena porodica d.o.o.”

Samo da podržim Kačavendu u erektivnim naporima, pa odoh: Sveti Emir bez mantije
Photo: Stock

SRPSKA DUHOVNOST SE IZ HLADNJAČE ČUJE, EMIRA SVAKOG DA OBRADUJE: Jedan od najpoznatijih režisera u Evropi Emir Kusturica, je u intervjuu za Naše novine rekao da ga aktuelna vlast podseća na junake Andersenove bajke "Carevo novo odelo" i ocenio da će sporazum parafiran u Briselu imati dalekosežne posledice za duhovnost srpskog naroda.

POLITIČKA ANALIZA IZ MALOG MOZGA: Kusturica objašnjava da je sve počelo sa Borisom Tadićem koji je izbacio sa dnevnog reda rezoluciju 1244, zbog čega smo po njegovom mišljenju, po pitanju Kosova izgubili velike saveznike, Rusiju i Kinu.

BAJKA JE MAJKA SA B: "Inače, sve me ovo sa aktuelnom vlašću podseća na Andersonovu bajku " Carevo novo odelo", u kojoj dva krojača kroje nevidljivo odelo vladaru koji je istim veoma zadovoljan iako prevaranti nisu napravili ništa. Car je na kraju go prošetao gradom u svom nevidljivom odelu, koje se svidelo i njegovim ministrima, sve dok jedno dete nije uzviknulo: "Pa car je go…". Eto, pa vi vidite..." - priča Kusturica.

SAMO SRBI IMAJU PRAVO DA RUŠE BOGOMOLJE, TO JE AKSIOM: Kusturica objašnjava kakav je budući uticaj postignutog sporazuma na srpsku duhovnost i situaciju upoređuje sa Efesom, grčkim gradom koji se našao u posedu Turske. "Turska je velika zemlja u kojoj danas kad se dođe u Efes, može lako da se prođe do starog antičkog grada, a ja mislim da to sa Kosovom i Albancima neće biti slučaj. Jer oni su već pokazali svoju sklonost ka hrišćanstvu i u tim pogromima su u stvari srušili oko trista srpskih bogomolja" - kaže Kusturica.

I JA DOLIVAM ULJE NA VATRU KOLIKO JE U MOJOJ MOĆI: Režiser priča i kako je će naše podneblje uvek bolovati od viška istorije i nikada neće prestati da bude zapaljivo jer se radi na tim razlikama. "Svaki politički potez i svako istorijsko rešenje je samo, što bi rekao Ivo Andrić, uvod u novo vreme u kom nismo rešili naše stare probleme nego stvaramo nove, koje ćemo, nažalost, opet rešavati ratom."

MOŽDA ZBOG SILOVANJA I ZLOSTAVLJANJA PODREĐENIH: Kusturica je komentarisao i gej afere koje ovih dana potresaju Srpsku pravoslavnu crkvu i rekao da nije pravedno nemati razumevanja za Kačavendu ako imamo razumevanja za gej paradu. On objašnjava da ga ne zanima Kačavendin biseksualizam, već logika reakcije, jer ako je, kako Kusturica smatra, put u Evropu popločan stazama parade ponosa, zašto se onda Kačavenda izdvaja iz tog korpusa.

KULTURA I SPORT SKORO SU MORT: Što se tiče ulaganja države u kulturu, Kusturica ne sumnja da Vlada nema dovoljno novca, ali smatra da je Vlada količinom novca koju je izdvojila za kulturu i sport, pokazala da radi direktno protiv kulture i protiv sporta.

Naši mediji nisu dostojni moje genijalnosti: Nemanja, skromni hodočasnik po katodnim cevima
Photo: Goran Srdanov

DOK JA REŽIRAM, NEMA NAM SPASA: Naš režiser smatra da nema spasa za srpski film, jer je nemoguće u ovako maloj državi sanjati o filmskom tržištu koje može da reši problem. "To je pusta laž jer je srpsko tržište postojalo dok je bilo Miloševića, a kad su došle demokrate, uništeno je. Danas najgori srpski filmovi imaju 300.000 gledalaca u bioskopu, a dobri filmovi jedva skupe 50.000 gledalaca" - priča Kusturica kojem je film "Sedam i po" najbolji domaći film snimljen u poslednjih deset godina.

PUTUJ, IGUMANE, NE BRINI ZA MANASTIR: Inače, Emir Kusturica je najavio da će se nakon pojavljivanja u emisiji "Utisak nedelje", povući u medijsku ilegalu, jer smatra da je medijski prostor apsolutno nekontrolisano područje gde svaka izgovorena reč može ugroziti čovekov život.

 

 

26.04.2013.

SREBRENIZACIJA REPUBLIKE SRPSKE

Srebrenizacija Republike Srpske

Nastavak prošlosti drugim sredstvima

 
Photo: 1x.com

Službenica se nije dala smesti, jer joj, očigledno, nisam bio prvi koji je ostao bez adrese, a koji je želio kući koje više nije bilo tamo gdje ju je ostavio. Upitala je koja mi je adresa bila prije rata, i tako u moju prvu poslijeratnu ličnu kartu unijela danas fiktivnu adresu: Klotjevac 18, Srebrenica. Danas se na toj adresi, u avliji koja se više ne raspoznaje, a u kojoj su nekada bile ugniježđene dvije kuće bijelih zidova i crvenih krovova s prozorima što su gledali na Drinu, samo mogu pronaći davno spaljene i zarasle ruševine ispred kojih svakoga ljeta procvatu crvene ruže, miljenice moje rahmetli majke. Cvjetaju ruže poput pjesničke metafore i svjedoče da ova adresa nije fiktivna, da su ovdje živjeli ljudi kojima je Republika Srpska jednom uzela pravo glasa. I pravo na život. Ovo, nažalost, nije fikcija

Iako su genocidne tekovine Republike Srpske, njenih institucija, etnički očišćenog teritorija i široke palete zločina, koji su neodvojivi od imena RS-a, višestruko pravosnažno potvrđene, i još se potvrđuju, od strane međunarodnih i državnih sudova – a u zadnje vrijeme se i nanovo ističu s najviših RS instanci vlasti, poput nedavnog Dodikovog reality showa na suđenju ocu RS-a u Haagu – ovih dana je pokrenuta prava propagandna lavina bazirana na izvrtanju činjenica, zamjeni teza i već viđenog razvlačenja pameti iz dijela BiH poznatog po masovnim grobnicama, genocidu, urbicidu, elitocidu…

Kao i 1992, medijska mašina za ispiranje mozga pod imenom RTRS, ustanovljena, kao i RS, Karadžićevom zločinačkom politikom i gebelsovskom propagandom Riste Đoge i inih raspirivača mržnje, krenula je u još jednu medijsku kampanju legitimiziranja (prošlog) nasilja kojim je RS uspostavljena te promoviranja teze po kojoj oni koji su preživjeli pogrome, logore i genocid ni nakon dva desetljeća nemaju pravo glasa tamo gdje su imali svoje adrese, avlije i zavičaje.

Nimalo neočekivano, RTRS haranga se usredotočila na Građansku koaliciju Prvi mart i njenog prvog čovjeka Emira Suljagića, koji se posvetio podršci onome što se spontano ili organizirano trebalo desiti još u prvim mjesecima nakon rata – omogućiti prognanima da se dostojanstveno vrate u svoja uništena i oteta mjesta sa svim pravima i obvezama koje kao državljani BiH imaju zagarantirana i Dejtonskim, kao i naprasno suspendiranim Ustavom Republike BiH.

Kuća Halilovića: Klotjevac 18, Srebrenica
Photo: Lična arhiva

A barem je nominalno prihvaćeno i u BiH da je jedno od osnovnih građanskih prava svake demokratski uređene zemlje pravo glasa i političkog djelovanja i organiziranja. Kao svoj odgovor na pitanje ko ima pravo glasa u Podrinju, Emir Suljagić je ovo objasnio mlađahnom novinaru RTRS-a, Nenadu Petroviću, koji (kao) nešto važno razotkriva, uzgred spominjući i kako ovih dana RTRS slavi svoj 21. rođendan. Kroz koordinirani medijski napad na Građansku koaliciju Prvi mart, pokazala se ne samo dosljednost politike koju su postavili Karadžić i Đogo, a nastavila plejada njihovih nasljednika, nego i strah od demokratskih sloboda koje građani BiH imaju ko god i gdje god oni danas bili.

Zahvaljujući Petrovićevoj pronicljivosti, da se jasno zaključiti da je sve i ovaj put islamsko-američka zavjera islamskih ambasada i zapadnih organizacija protiv srpskog (para)državnog nedonoščeta krštenog imenom RS. Tako su i oni što se spremaju glasati na izborima naredne godine nekakvi “elementi” koji ne žive u Bijeljini, Foči, Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Višegradu, Prijedoru, Kozarcu, Srebrenici i Žepi nego tamo negdje po skandinavijama, amerikama i australijama, a ima ih i bliže po sarajevima, tuzlama, sanskim mostovima…

Kakve oni veze imaju s mjestima u Podrinju, Krajini i diljem RS-a? – pita se, i pravi se lud, mlađahni Petrović. Ali tu mu je u pomoć priskočio iskusniji kolega Dragan Jerinić, predsjednik Udruženja novinara RS-a, koji je pokušao kategorično osuditi Suljagićevu izjavu uz nebuloze poput ove: “Ko naziva RTRS zločinačkim medijem ne misli dobro nijednom narodu u BiH”. Jerinić vizionarski zaključuje kako se “ne treba vraćati ratnim godinama, nego se treba okrenuti budućnosti”. Pri tome “zaboravlja” da je ta stvarna prošlost, koju bi on da zaboravimo, puno bliža od neke imaginarne budućnosti, a da se sadašnjost pokazala, u mnogo čemu, pogotovo kada je RS u pitanju, kao dosljedan nastavak prošlosti drugim sredstvima.

Izlaz iz ovakve sadašnjosti, opterećene prošlošću, u neku sretniju budućnost je upravo ono što, demokratskim i mirnim putem, Građanska koalicija Prvi mart nudi kao valjanu alternativu. No, očigledno je da RS establišment živi i u kontinuitetu crpi energiju upravo iz mračne prošlosti, a nikako iz neke svjetlije budućnosti. Spomenuti performans Milorada Dodika na suđenju Radovanu Karadžiću je još jedan u nizu dokaza da se, za Republiku Srpsku, 2013. i 1993. i ne razlikuju bitno kada su nacionalistički programi i politika laži i zločina u pitanju.

Možda je, u problematičnoj kampanji RTRS-a, mali pomak, barem kada su ratne godine u pitanju, napravila Aleksandra Pandurević, SDS-ova poslanica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Aludirajući na Srebrenicu – čije će ime, dokle bude svijeta i vijeka, asocirati na genocid počinjen 1995. u tom podrinjskom gradu od strane i u ime RS-a – Pandurević je od imena ovog grada konstruirala glagolsku imenicu: “srebrenizacija”. Tako Aleksandra Pandurević čije ime se, uzgred, vezuje za pljačku i maltretiranje zarobljenih civila u Hadžićima u toku rata, govori o opasnosti “srebrenizacije” RS-a. No, Pandurević spretno baca dimne bombe potpomognuta teorijom zavjere: “A ko to finansira koaliciju Prvi mart i registraciju bošnjačkih birača u RS-u, ha?”, da bi potom dala i odgovor: “Islamske zemlje…”

Photo: Lična arhiva

Za nju je, naravno, srebrenizacija mogućnost da – i nakon genocida, protjerivanja i politike zastrašivanja – Bošnjak ipak bude izabran za načelnika općine u gradu u kojem su Bošnjaci činili (i opet čine) većinsko stanovništvo. Agilnoj promicateljici izvorne Karadžićeve politike je tako nešto nezamislivo – to da Bošnjaci mogu imati nekakva prava ili biti na vlasti u mjestima koje je ta ista politika tako sustavno očistila u periodu od 1992. do 1995. u procesu koji bi se također s pravom mogao nazvati bijeljinizacija, zvornikizacija, bratunizacija, vlasenizacija, višegradizacija ili prijedorizacija BiH.

Vrijedi napomenuti (kao što je to Suljagić već učinio) i Pandurević i njene istomišljenike da ovo ipak nije ni 1992, ni 1993, a ni 1995. Ona djeca što su se držala majkama i nenama za suknje i dimije, dok su ih tih godina RS utemeljitelji progonili iz njihovih domova, kao i oni preživjeli kosturi iz logora poput Sušice, Omarske i Manjače, koji će u godinama između onda i sada postati jezgrom onoga što se, najčešće s dozom podozrenja, naziva bošnjačkom dijasporom, nikada nisu digli ruke od svojih pogaženih i poniženih zavičaja, od svoje imovine i svoje babovine – bez obzira koliko se RS utemeljitelji trudili da im ogade i otuđe njihove zavičaje, kako u ratu tako i u poraću.

Tu famoznu bošnjačku dijasporu, kao problem finansijera Prvog marta, vidi i Radomir Pavlović, predsjednik Skupštine općine Srebrenica koji “odgovorno tvrdi” da se Bošnjaci prijavljuju na fiktivnim adresima samo kako bi mogli glasati. S ovom Pavlovićevom opservacijom, kao jedan od takvih prijavljenih glasača iz dijaspore, moram se u potpunosti složiti.

Naime, više od 20 godina sam odbijao izvaditi bilo koji dokument na kojem bi bilo ispisano ime Republika Srpska, čije je stvaranje, u srebreničkom genocidu i diljem BiH, svojim životima platio veliki dio moje bližnje i daljnje rodbine i prijatelja. Postoji, dakle, nešto vrlo personalno između mene i onoga što se ustalilo pod imenom RS. I to nešto između nas ostaje. Ipak, neposredno pred kampanju Glasat ću za Srebrenicu, u proljeće prošle godine, otišao sam u Srebrenicu, izganjao potrebne dokumente (za čudo, pronašli su u kartoteci i duplikat moje prve lične karte iz 1986), potom se registrirao za glasanje, i glasao kad je došlo vrijeme.

Pored otkrića da “posjedujem” tri različita matična broja, problem oko povratka Hariza Halilovića svojoj kući nastupio je kada sam službenici u policijskoj stanici Srebrenica trebao navesti adresu na kojoj stanujem. Rekao sam da je adresa zapaljena, sravnjena sa zemljom, da više nemam adrese u Srebrenici. No, službenica se nije dala smesti, jer joj, očigledno, nisam bio prvi koji je ostao bez adrese, a koji je želio kući koje više nije bilo tamo gdje ju je ostavio.

Upitala je koja mi je adresa bila prije rata, i tako u moju prvu poslijeratnu ličnu kartu unijela danas fiktivnu adresu: Klotjevac 18, Srebrenica. Danas se na toj adresi, u avliji koja se više ne raspoznaje, a u kojoj su nekada bile ugniježđene dvije kuće bijelih zidova i crvenih krovova s prozorima što su gledali na Drinu, samo mogu pronaći davno spaljene i zarasle ruševine ispred kojih svakoga ljeta procvatu crvene ruže, miljenice moje rahmetli majke. Cvjetaju ruže poput pjesničke metafore i svjedoče da ova adresa nije fiktivna, da su ovdje živjeli ljudi kojima je Republika Srpska jednom uzela pravo glasa. I pravo na život. Ovo, nažalost, nije fikcija.

 

Šorom šajke, a Dunavom čeze: Dok šverceri sa Kosova jezde

Kamilavke i mantije silovateljske bratije

 
Photo: Senad S.

Tačno je da su i u našoj crkvi mnogi sveštenici gejevi, ali niko ne bi gurao nos u njihovu intimu kada ne bi bili pedofili i silovatelji. To što su mnogi od njih licemeri i lažovi nije neobično, ali ako koriste svoju moć da sprovode najcrnje grehe, onda to više nije njihova lična stvar. Ne znam koliko će vode proteći Dunavom dok neki naši političari ne shvate da su popovi kao i svi drugi ljudi manje više grešnici i da kao i svi smrtnici koriste političku moć i uticaj da se dočepaju novca i privilegija. Svojim pretolerantnim odnosom prema crkvi, naši političari pokazuju koliko su nereligiozni i nevernici, neobrazovani, a istovremeno fascinirani mantijama i kamilavkama. Valjda veruju da su sveštena lica na direktnoj vezi sa svevišnjim, pa će im jednog dana pred božijim licem pomoći da opravdaju i umanje grehe koje su vladajući počinili

Plašim se da i pored tradicionalnog negovanja nekih muzičkih svečanosti, mi Vojvođani uopšte nismo muzikalni. Ništa nam ne vrede ni svako mesečni koncerti, ni Egzit, ni muzička Akademija i srednja muzička škola koju su pohađale i diplomirale generacije. Da je drugačije posle rođenja „novosadskog panka“ izrodio bi se za poslednjih četvrt veka bar neki vojvođanski bluz, pa bi shodno političkoj, egzistencijalnoj i svakoj drugoj problematici, Vojvođani pevali i svirali kao obojeni u Americi. Tačnije, bar bi malo ličili na one bluz muzičare iz Nju Orleansa ili Čikaga. Nažalost, sociolozi i politički analitičari smatraju da mora proći bar još 25 godina da bi se izrodila muzika koja bi opisala i opevala svu nepravdu diskriminisanih masa, da ne kažem građana drugog reda. Moraćemo da sačekamo i za sada nastavimo sa bećarcima u stilu trenutne političke situacije na relaciji pokrajina-republika, „Šorom šajke, a Dunavom čeze“ (dok šverceri sa Kosova jezde). Ni sama Srbija nije spremna na bluz, a trebalo bi, ako ništa drugo onda zbog budućnosti i „politike“ koju vodi stotinak hiljada Srba sa Kosova i time sapliće naš život. Naša trenutna politička vlast stalno brine o njima, ne pitajući šta o svemu misli šest miliona građana Srbije, ili bar dva milona Vojvođana. Mogu da razumem bagatelisanje građana Vojvodine od strane nacionalista, ali mi nikako ne ide u glavu da su kosovski Srbi najvažniji Srbi u državi! Dosta više sa njihovim željama i inatom, dajte malo više brige za budućnost svih građana Srbije! Dokle više udvaranja i metanisanja šačici koja će ionako kao i njihovi bivši sugrađani čim shvati da se na drugom mestu bolje živi, za debele pare prodati svoju imovinu i odseliti se u „toplije krajeve“. Uostalom, još uvek nije na snazi zabrana kretanja i seoba u Srbiji.

Elem, nisam baš pomno pratila izvesnu polemiku između funkcionera zvaničnika trenutne pokrajinske vlasti i opozicije koju je protekle nedelje prenelo nekoliko televizija. Čuh deo rasprave gospodina Vasina, pokrajinskog funkcionera DS i bivšeg radikala Igora Mirovića, sada SNS. Nisam čula ništa novo, a prenet je samo delić te polemike. Gospodin Vasin je samo podsetio gospodina Mirovića na njegove stavove kada je bio član SRS. Svi se sećamo šta je bio koncept i koje poruke je slala SRS nesprskom stanovništvu u Vojvodini, ali Mirović se ne seća i ne želi da se seća da je njegova tadašnja stranka sprovodila etničko čišćenje gde god je mogla i stigla. U međuvremenu su stigle i nove generacije glasača koje nemaju pojma šta je bilo pre dvadeset godina, pa je tako izvesni ambiciozni profesor pravnog fakulteta učestvujući u ovoj raspravi ustvrdio da se vrši pokatoličenje dece u Vojvodini! Ni manje ni više nego preko božićnih i uskršnjih praznika koji se slave kao svuda u svetu po gregorijanskom kalendaru. Mladi prof-junoša je zabrinut što vojvođanska deca idu na školski raspust onda kad im vreme nije, a ne onda kad jeste, kao sva deca u Srbiji.

Photo: udufun.blogspot.com

Mislim da je ovaj preambiciozni mladi političar pobrkao nokšire. Ako misli da u Vojdodini osim latinice treba ukinuti i kalendar po kome funkcioniše ceo svet, onda se taj isti kalendar mora ukinuti u čitavoj Srbiji, pa da slavimo Novu godinu samo trinaestog januara i u svim aspektima živomo po starom, julijanskom kalendaru. To kada će deca ići na raspust u Vojvodini je važno budaletinama samo zato da bi pokazali svoj patriotizam i pravoverje koje će svakako pod hitno naplatiti na nekoj „patriotskoj“ kasi u Beogradu. Lično verujem da ovaj profesor, nažalost, osim što predaje i vaspitava mlade generacije šireći kvazi patriotizam radi za svoj džep i ličnu korist. Do sada se pokazalo da se skoro iza svakog, velikog, ličnog patrotizma u Srbiji krije neutoljiva žeđ za novcem. Nijedan od patriota koji stalno lupetaju i huškaju ljude jedne protiv drugih, sejući mržnju i netrpeljivost nikada nije uradio ništa iz patrotizma, već iz čiste pohlepe, debelo naplaćujući svaku nebulozu koju isprdne. Među takvim likovima ima svih profesija i fela od reditelja, dramaturga, glumaca, književnika itd. Muka je više podnositi i slušati njihove „umetničke misli“ i stupidne izjave koje prenose mediji tretirajući ih kao velike pravoslavce, veće od ruskog patrijarha!

Ma dosta više proseravanja tih kvazi umetnika koji su debelo naplatili svoj kvazi patriotizam, iako mnogi među njima nisu Srbi ni poreklom ni rođenjem! Lično mislim da je dotični profesor-proserant pokatoličen od malih nogu još dok je blejao u Deda Mraza i išao na skijanje o zimskom raspustu, u državi u kojoj je rođen i gde se besplatno lečio i školovao. Sad bi da menja kalendar i ukida „katolički raspust“, dok njegovi studenti debelo plaćaju ono što je on u životu dobijao besplatno. Zbog takvih pomračenih umova i iz čistog inata, poslednjih desetak godina, Beograd je pred Božić delovao kao najtužniji grad u hrišćanskom svetu. Dok se širom Evrope širila atmosfera božićnih praznika, naš glavni grad je bio mračan i siv čekajući novogodišnja svetla. Sva sreća, budaletina nema mnogo, ali su opasni jer su mladi i ambiciozni, a iz iskustva pomenute polemike se može videti kako će jednog dana nekim novim generacijama tvrditi da nije tačno da su ikada pričali gluposti i zalagali se za ukidanje zdrave pameti.

Photo: Stock

Tačno je da su i u našoj crkvi mnogi sveštenici gejevi, ali niko ne bi gurao nos u njihovu intimu kada ne bi bili pedofili i silovatelji. To što su mnogi od njih licemeri i lažovi nije neobično, ali ako koriste svoju moć da sprovode najcrnje grehe, onda to više nije njihova lična stvar. Ne znam koliko će vode proteći Dunavom dok neki naši političari ne shvate da su popovi kao i svi drugi ljudi manje više grešnici i da kao i svi smrtnici koriste političku moć i uticaj da se dočepaju novca i privilegija. Svojim pretolerantnim odnosom prema crkvi, naši političari pokazuju koliko su nereligiozni i nevernici, neobrazovani, a istovremeno fascinirani mantijama i kamilavkama. Valjda veruju da su sveštena lica na direktnoj vezi sa svevišnjim, pa će im jednog dana pred božijim licem pomoći da opravdaju i umanje grehe koje su vladajući počinili. Smešni su svi koji svojom snishodljivošću metanišu crkvi, ali je na žalost nedopustivo što ih plaćaju našim novcem kojim bi se mogla pomoći i nahraniti silna sirotinja. Dok crkva ne bude plaćala porez i bila kontrolisana kao i svaka druga institucija u državi, Srbija neće biti pravna država.

 

 

60 minuta - Kako je Vladika Kacavenda slavio pad Srebrenice ...
26.04.2013.

GRAĐEVINSKI PODUHVATI VLADIKE VASILIJA KAČAVENDE U PODRINjU

Građevinski poduhvati Vasilija Kačavende u Podrinju

Mrtva priroda sa crkvom

 
Mi gradimo hram, sram gradi nas: Crkva svetog Genocida
Mi gradimo hram, sram gradi nas: Crkva svetog Genocida
Photo: RFE/RL/ Sadik Salimović

Iza svih ovih projekata stoji isti čovek: novorođena zvezda porno-industrije, vladika Kačavenda. Naime, kad je njegovoj eparhiji (u kojoj se inače dogodilo više zločina nego u svim ostalim eparhijama zajedno) 1996. godine zapretio talas povratnika, on je na sebi svojstven način odlučio dati do znanja kome pripada Republika Srpska. Njegov građevniski entuzijazam mogao se tada meriti samo sa onim rušilačkim, zahvaljujući kome su pale stotine podrinjskih džamija

 

60 minuta - Kako je Vladika Kacavenda slavio pad Srebrenice ...

 

Šetnja uzbrdo umoriće svakoga već nakon dvesta metara. Umorila je i mene, a kako li  su se tek morali osećati nakon pada enklave iscrpljeni Srebreničani, koji su upravo ovuda krenuli u proboj prema Tuzli.

Ipak, ingenioznim Srbima ovaj isti put učinio se dovoljno pristupačnim da nekoliko stotina metara dalje (i više) započnu izgradnju crkve. Ako pitate Bošnjake, njena lokacija je njihovo naselje Budak; Srbi pak tvrde da se radi o Dugom Polju, koje se nalazi nekoliko metara niže. Ali, naziv mesta je tek prva u nizu kontroverzi koje ovaj hram, koji se nalazi odmah pored masovne grobnice i samo nešto malo dalje od Memorijalnog centra Potočari, izaziva.

- Pravo da vam kažem, ja uopšte ne razumijem kome ona treba – govori mi Ramiza, čija je kuća smeštena odmah pored uzbrdice, u neposrednoj blizini crkve u izgradnji. – U crkvama i džamijama ni po pet ljudi nema. Srbi u crkvu samo za praznike odu. Ljudi ovdje nemaju gdje da rade, šta da jedu, a para za crkvu ima. Kako je to moguće?

Kad nema hleba, uvek se nađe neko ko organizuje igre i delatnost srebreničkih Srba, zdušno podržavanih od strane entitetske vlasti i Eparhije zvorničko-tuzlanske, te njenog najčuvenijeg sina, Vasilija Kačavende, što nam još jednom dokazuje aktuelnost ovog pravila.

Bošnjačka vlast, srpska moć

Crkva na Budaku s vremena na vreme vaskrsne u novinskim naslovima.

„Problem crkve traje već nekoliko godina i svake godine pred obilježivanje godišnjice genocida krenu neke aktivnosti u smislu pokretanja žalbi i reaktiviranja tog pitanja“, kaže mi načelnik opštine Srebrenica, Ćamil Duraković. „Ono stoji mirno u toku godine. Praksa je pokazala da su, evo, i ovde godine pred 11. jul ponovo počeli sa izgradnjom i to svakako govori da simbolika te crkve nije sigurno za potrebu vjernika, nego da prkosi na neki način i Memorijalnom centru, a i da politički šalje poruku da ovdje mjesta za druge i drugačije nema.“

Kao svake godine, Bošnjaci se brane kako mogu i znaju. Pre samo par dana održan je prvi sastanak Organizacionog odbora kolektivnog ukopa 11. jula i odmah je proglašen poslednjim. Do dalnijeg.

„Nismo spremni preuzeti odgovornost za to da će se komemoracija obaviti mirno“, objašnjava Duraković, predsednik odbora. „Ovog puta mi ne možemo garantovati da neko od 60 hiljada ljudi neće napraviti nešto glupo.“

Masovna grobnica, idealno mesto za pravoslavni hram: Crkva na Budaku
Photo: balkans.aljazeera.net

Taj pomalo očajnički gest je za žrtve genocida jedino preostalo oružije. Sama opština, prema rečima njenog načelnika, potpuno je nemoćna. „Mi dobijemo određeno riješenje protiv kojeg se ne možemo žaliti“, tvrdi on. „Kapa naših ljudskih prava je Ustavni sud Republike Srpske, koji je vrlo politički pristrasan i zastupa interese samo jednog naroda. I kako pokazuje praksa, tako rade i ministarstva. Poruka je da mi ovdje možemo imati i načelnika i većinu skupštine, ali ne možemo biti politički faktor. Imamo vlast, ali nemamo moć.“

Moć u Srebrenici, barem teoretski, ima još međunarodna zajednica, koja je ovih dana uputila snažnu poruku o tome da izgradnja crkve na Budaku ne bi trebalo da bude nastavljena. Ujedinjenim glasom protive se tome OHR, američka ambasada i Europska unija. Ipak, Duraković njihovu podršku smatra isključivo deklarativnom.

„Juče je bilo zasjedanje PIC-a i oni su više deklarativno rekli da to nije u redu i da nije dobro“, kaže mi. „Meni je žao što velike zemlje u svijetu poslije izjave jednog 'predsjedničića' jednog entiteta, koji apsolutno nije međunarodni subjekat, ne reaguju. Juče je PIC zauzeo takav stav i rekao da sad neće pomjeriti crkvu. On je anulirao sve zemlje svijeta. I tu nema sankcija, nema odgovora, nego je sad on to rekao i sad ćemo vidjeti kako ćemo se dogovoriti.“

„Dodik je rekao da se neće pomjeriti, evo i sad vidimo odakle dolazi ta politička ideja“, dodaje, malo nade polažući još samo u to što je jedan od tvoraca projekta naseljenja RS pravoslavnim crkvama, vladika Vasilije Kačavenda, smenjen pre par dana. „Vjerujem da će doći neko normalan ko će znati respektirati druge i da ćemo imati više prostora za dogovor“, zaključuje Duraković.

Životne potrebe Srba

Zvati se Paulina Janusz i dobiti komentar od predstavnika srebreničkih Srba izuzetno je teško. Mada je predsednik skupštine opštine Radomir Pavlović bio spreman da razgovara, u poslednjem trenutku otkazao je sastanak, prebacujući neomiljenu novinarku svojim kolegama, Momčilu Cvijetinoviću i Milošu Milovanoviću. Pošto prvi od ove dvojice, kako se govori u gradu, nije baš oduševljen člankom o njegovoj paranovinarskoj delatnosti, koji izašao je pre par meseci na našem portalu, odlučila sam da se obratim predsedniku lokalne Boračke organizacije, te odborniku i članu srebreničkog SNSD-a.

- S tobom ne razgovaram – pozdravio me Milovanović, čim sam otvorila vrata njegove kancelarije.

Naš prošli susret doneo mu je navodno stanovite neprijatnosti, jer je kao rezultat mog „izvlačenja iz konteksta“ bio prijavljen Centralnoj izbornoj komisiji za govor mržnje. Nakon podužeg pregovaranja, Milovanović pristaje na razgovor, koji, da ne bih narušila poverenje postignuto s takvom mukom, objavljujemo u celosti.

JA: Zašto se ova crkva gradi, koliko je ona potrebna?

MILOVANOVIĆ: Pa, zašto se crkva gradi, za potrebe srpskog stanovništva koje se nalazi u Dugom Polju. Činjenica je da dole ima preko dvjesto domaćinstava kojima je daleko otići u crkvu u Srebrenicu ili u crkvu u Bratunac i došlo je do toga da... do potrebe da se gradi crkva u Dugom Polju. Zato se crkva gradi tu gdje se gradi. To vas interesuje. Gradi se zbog toga što nije postajala neka druga lokacija.

JA: Navodno je opština predložila neku drugu lokaciju.

MILOVANOVIĆ: Ko je opština da kaže da gdje će crkva da se gradi?

JA: Pa, opština zna valjda bolje od nekog ministarstva...

MILOVANOVIĆ: Jedna stvar - da znate da se crkva gradi na crkvenom zemljištu. To je crkveno zemljište, znači nije opštinsko nego crkveno. I gradi se tu. Znači, iz razloga, zato što nije postajala druga lokacija. Pokušavala se naći druga lokacija, ali ljudi su tražili ogromne pare i crkva nije mogla da kupi taj prostor, to zemljište da se gradi crkva. Iz tog razloga se gradi gdje se gradi. Dobijena je sva potrebna dokumentacija.

JA: Znači, gradi se tamo iz ekonomskih razloga, pošto je zemljište tamo jeftinije?

MILOVANOVIĆ: Pa, da. Ne, nije jeftinije nego je džaba. Nije jeftinije. To je zemljište koje pripada crkvi, koje je jedan domaćin poklonio crkvenoj opštini i tu se, na tom prostoru, gradi. Oni koji kažu da je to neki inat, nije tačno. Crkva se ne gradi iz inata, gradi se iz potrebe, zato što je potrebna vjernicima. Znači, uopšte se sa Memorijalnog centra crkva ne vidi, niti se odavde vidi Memorijalni centar. Znači, nema nikakve veze sa Memorijalnim centrom. To je jednostavno hir muslimana, Bošnjaka, koji po svaku cijenu žele zabraniti da se gradi srpska crkva. Zabranjena je ova crkva gore nad Potočarima, sad se zabranjuje ta crkva, pokušavali smo da napravimo spomenik u mjesnoj zajednici Gosti, ne da nam se, za poginule borce i civile. Znači, sve što je srpsko treba zabraniti. To je jedini razlog.

JA: Ali, odmah do crkve se nalazi masovna grobnica.

MILOVANOVIĆ: Nije tačno. Ko je to rekao, neka dokaže gdje se nalazi masovna grobnica. Pa, oni idu ovdje do te mjere da kažu da gdje se gradi crkva je bila masovna grobnica. Nije tačno. To je laž. Neka dokažu gdje je postajala tu masovna grobnica.

JA: A kako je to moguće da je počela izgradnja crkve, pa je zaustavljena i svake godine se ponavlja ista situacija kad se bliži termin komemoracije u Srebrenici, uvek se krene sa pričom o crkvi.

MILOVANOVIĆ: To povezujete vi. To nema nikakve veze sa obilježavanjem, pod jedan. Pod dva, zašto je bila obustavljena? Obustavljena je naredbom opštinske vlasti, naredbom Ćamila Durakovića, koji je Bošnjak, i načelnika za urbanizam, koji je takođe Bošnjak, zaustavljena je bila zato što nisu htjeli da daju dozvole za gradnju. Srpska pravoslavna crkva se žalila na to ministarstvu koje je nadležno za to i čim smo dobili dozvolu, počela je ta izgradnja. Znači, nema to nikakve veze sa obliježavanjem 11. jula. To je samo još jedan vid provokacije, izmišljanja, pravljenja ovdje takve situacije da dolazi do nekih ekscesa. Niko nema ni namjeru niti... Kad je ovdje neko napravio nešto za vrijeme obilježivanja stradanja bošnjačkog naroda?

Nikad čuo za masovnu grobnicu: Miloš Milovanović, sagovornik
Photo: www.balcanicaucaso.org

JA: Pa, ja mislim da je bilo puno ekscesa. Krajem devedesetih to je bila masovna pojava...

MILOVANOVIĆ: Pa, ne znam ja te priče...

JA: Pa, bili ste ovdje?

MILOVANOVIĆ: Ako se vratimo unazad, bilo je provokacija i s jedne i s druge strane. Ali, u zadnje vrijeme tih provokacija što se tiče srpskog naroda nije bilo. Kad je bila neka provokacija u zadnjih nekoliko godina? Provokacije idu obrnutim redom. Oni nas provociraju zato što nam prije dvije godine nisu dali salu da obilježimo stradanja srpskog naroda, naredbom Ćamila Durakovića, koji na to nema pravo.

JA: Onda ne smatrate provokacijom to što se tokom cele nedelje obeleživao Petrovdan?

MILOVANOVIĆ: Pa, zašto da se ne obilježi? Mi obilježivamo stradanje srpskog naroda tokom Petrovdanskih dana. Je l' to treba neko da zabrani?

JA: Pa, ne treba, ali ne znam da li je primeren vid obeleživanja turnir...

MILOVANOVIĆ: Zašto? Šta je s turnirom?

JA: Pa, ne znam kakve to ima veze sa žrtvama i stradanjem.

MILOVANOVIĆ: Ima, zato što je to jedina srpska manifestacija u ovom gradu. Jer, nama je sve ovdje zabranjeno. Znači, moramo nešto da obilježivamo i mi. Najbolje bi bilo da nas nema ovdje u Srebrenici. To je cilj. Ali, mi ćemo da obilježavamo i obilježavaće se kako se to obilježavalo dosad mnogo, mnogo godina. Ako se to nekome svidjelo ili nije svidjelo, to je njegov problem.

JA: A da opština predloži neku drugu lokaciju u istom naselju, samo više udaljenu od Memorijalnog centra, besplatno, da li biste vi pristali na to? To bi bio neki kompromis.

MILOVANOVIĆ: Na to pitanje mogu odgovoriti samo lično. Mislim da nema ove vrste kompromisa, da je ne bi trebalo biti, jer bi to bilo poniženje srpskog naroda. Još jednom, već druga crkva nam se zabranjuje na takav način na koji to oni žele. Znači, ja sam lično protiv toga.

Opet zarad dobrih odnosa sa nečim što se u Srebrenici zove „Blok A“, odnosno „Srpski blok“, komentara neće biti, a našim čitaocima verovatno nije ni potreban.

Crkve za muslimane

Među srebreničkim Bošnjacima, kojima prepričavam razgovor sa Milovanovićem, reakcija na „ekonomski razlog“ izgradnje crkve je samo jedna: smeh. Što ne čudi s obzirom na broj primera na sličan način „poklonjene“, „besplatne“ zemlje u Podrinju.

Nepoznati dobrotvor je 1996. odlučio potpomognuti zločinačim delovanjem umorenu Srpsku pravoslavnu crkvu. U selu romantičnog imena Šešeljevo (danas Konjević polje) izgrađena je tada crkva na terenu koji je od 2000. poznat kao dvorište kuće Fate Orlović. U Diviču, naselju nadomak Zvornika, novi pravoslavni hram našao je pak svoje mesto na temeljima džamije srušene 1992. To je ujedno i jedini slučaj do sada da se sa nelegalnom izgradnjom izašlo na kraj: crkva je srušena 2009. i pomerena na drugu lokaciju.

Generale, očistite nam malo prostora za hramove: Duhovni poljubac Kačavende i Mladića
Photo: www.startbih.info

I u Konjević polju i u Diviču srpskog stanovništva gotovo i nema, a sličan je i slučaj Nove Kasabe, gde se prva crkva pojavila tek nakon rata, tokom kojeg je bila srušena lokalna džamija. Nedostatak pravoslavaca nije smetao ni graditeljima crkve u brčanskom naselju Meraje.

Ali, više primera nelegalne crkvene gradnje ima i u samoj opštini Srebrenica. Radi se o manastiru u Sasama, o crkvi na Jezeru, te o crkvama u još nekoliko sela, koje su izgrađene na terenima na kojima se nikad pre nisu nalazile. Uostalom, identično izgleda situacija na Budaku.

- Nikad ti crkva nije bila ovdje, jer ovo su sve muslimani - iz terase svoje kuće pokazuje mi „liniju razgraničenja“ Ramiza - Srbi su ti tamo dole, od Žutog mosta.

Iza svih ovih projekata stoji isti čovek: novorođena zvezda porno-industrije, Vladika Kačavenda. Naime, kad je njegovoj eparhiji (u kojoj se inače dogodilo više zločina nego u svim ostalim eparhijama zajedno) 1996. godine zapretio talas povratnika, on je na sebi svojstven način odlučio dati do znanja kome pripada Republika Srpska. Njegov građevniski entuzijazam mogao se tada meriti samo sa onim rušilačkim, zahvaljujući kome su pale stotine podrinjskih džamija.

- Trebali su je izgraditi negdje tamo blizu, gdje ima dosta naroda, pa će neko otići i iz radoznalosti – razmišlja uglas Ramiza – Ali, neće niko gore.

Možda, uostalom, i ne mora. Sudeći po odabiru mesta za izgradnju, podrinjske inat-crkve nisu tu za pravoslavce nego za muslimane - da ih na svakom koraku podsećaju ko je ovde gazda, a ko samo neželjeni gost.

 

26.04.2013.

SVETA HOMOSEKSUALNA GORA

Grčko leto

Sveta homoseksualna gora

 
Photo: nationalgeographic.com

Toliko je otužnih stvari napisano o homoseksualnost monaha na Atosu da nemam ni želje ni sklonosti da o tome govorim nadugačko. Danas, oni incidenti čija sam žrtva bio čine mi se – a činili su mi se čak i u ono vreme – pre kao burleske nego kao sablazni. Neki su čak u meni ostavili razneženu uspomenu, toliko sam ponekad kod nekih monaha primećivao ogromnu teskobu, unutrašnju borbu. A ako sam se prisetio pomenutih nezgoda, to je pre svega zato što su one na svakom mom putovanju bile deo mog atoskog iskustva. Zahvaljujući njima, uostalom – kad bi se stvari jednom dovele u red – mogao sam da s nekim monasima vodim precizne i poučne razgovore na tu temu. Tako je otac gostoprimac jednog manastira u kom sam boravio na svakom svom putovanju pokušao da jednom prilikom provali vrata moje kelije u pola noći. Jasno sam mu dao na znanje da se nema čemu nadati i sve je ostalo na tome

III. MONASI I MANASTIRI

U najjasnija sećanja koja sam poneo sa Atosa spadaju mirisi. Manastiri na Atosu imaju sopstveni vonj, težak i pun, sastavljen od mnogobrojnih isparenja koja se neprestano mešaju: tamjan, kuhinje, nužnici. U samim tim mirisima nema ničeg posebnog, a iznenađenje izazivaju njihovo mešanje i blizina, neuobičajeni za gradski njuh. Najžešći je vonj nužnika. Proste kućerke iznad ponora, sa drvenim sandukom u kom je izrezana rupa, lako je naći po mirisu koji se uvlači u sve, ponekad čak i u crkvu. Na tim mestima vladaju vazdušne struje i nije mala stvar obaviti posao iznad uznemirujuće praznine u kojoj kruže podmukli kovitlaci što iznebuha podižu papir koji se čovek uzaludno dovija da učini težim ne bi li ga naterao da padne. Galebovi privučeni tim dobicima što padaju s neba na vaše se oči ustremljuju na njih uz zaglušnu graju. Obična daska razdvaja kabine, ali ne i zvuke. Ovde se ne zna za gužnji stid. Muzika tela očigledno ne dovodi nikoga u nepriliku, svakoga ushićuje, čak.

Na ovaj vonj nadovezuje se vonj kuhinja. Na Atosu se mnogo prži – krompir, plavi patlidžan, tikvice, paradajz, i ti mirisi ispunjavaju hodnike ksenona. No kako se čovek približava kuhinji, tako oseća prodor jednog tananijeg i primamljivijeg mirisa: mirisa rakije, koju posetiocu nude stalno.

Na liturgijama, monasi uvek upotrebljavaju tamjan. Postoje svakojaki tamjani, u prahu i u zrnu, ali uglavnom se dobiju od nekih vrsta drveta, u obliku smole: mastik, mirha, balsamon. Ovaj poslednji, najčešće u upotrebi, naziva se mosholivano. U Grčkoj se još mogu naći (ali sam ih na Atosu viđao vrlo malo) tamjani uvezeni iz Indije ili Arabije: smole, šafran, sandal. S mirisima tamjana mešaju se mirisi iz kandila. Kandila stalno gore ispred glavnog ikonostasa i nekih ikona, s fitiljem umočenim u ulje, obično jeftino: susamovo ili od semena konoplje. Samo Bogorodica i Hristos imaju pravo na kandila s maslinovim uljem. Svi ti začinski, opojni mirisi na kraju se uvlače u zidove i kamenje crkava i, posle nekog vremena, izazivaju nešto kao vrtoglavicu, lako pijanstvo koje uopšte nije neprijatno.

PHOTO/EPA:MICHAEL REYNOLDS

Sa Atosa sam poneo i sećanja na neke zvuke. Najkarakterističniji je zvuk klepala. Klepala su komadi grubo otesanog drveta – neki su puni, neki šuplji – u koje se udara drvenim čekićem da bi se označio početak bogosluženja. Upotreba klepala veoma je stara i održala se do naših dana a da je upotreba zvona nikad nije istinski istisnula. Neka klepala, teška i masivna, okačena su na ulazima u crkve. Sva ispuštaju taman, prigušen zvuk koji se, kad se odbije od zidova, čuje u čitavom manastiru i budi vas čak i noću.

U svakidašnjim zvucima Atosa nema ničeg posebnog, no to ipak nisu uobičajeni zvuci nekog samostana na zapadu ili nekog sela. Nedostaju glasovi životinjskih ženki. Glasanja koja se čuju sva su glasanja mužjaka: njakanje magaraca, rzanje mazgova i glasovi ljudi, glasovi muškaraca. Ti glasovi i taj žamor traju celo jutro a onda, oko podneva, utihnjuju. Monasi se povlače u kelije na popodnevni počinak. Mirjani što su radili ovde-onde ležu u hladovinu. Samo dizel motor pokojeg kaika narušava svojim dvotaktnim radom tišinu mora. Potom se niko ne pomera sve do časa za večernje, koji oglašava klepalo.

Sećam se jedne golicave zgode koja mi se u vreme takve nesnosne vrućine desila u manastiru Ivironu. Došao sam iz Kareje iz koje bejah krenuo oko podneva i, kad sam oko pola tri stigao u ovaj manastir, svi već behu polegali. Pusto dvorište blistalo je na suncu, a nigde ni žive duše. Opružih se u senci trema, na ivicu kamena na koji su monasi rado dolazili da posede u svežini. U tom trenutku spazih na drugom kraju dvorišta neku crnu priliku kako mi daje znake i prilazi mi. Beše to neki monah prilično vremešna izgleda i držanja, da kažemo, časnog. Kao da se zaprepastio što me vidi samoga ovde. Ako niste suviše umorni, rekao mi je, možemo sačekati kraj popodnevnog odmora tako što ćemo obići manastir.Mogli bismo početi od glavne kule. Pristadoh da ga ne bih naljutio, iako sam bio prilično iznuren, te pođoh u dvorište za njim. Na ulazu u kulu izmakao se da me propusti. Posle zaslepljujuće spoljne svetlosti, unutra se nije video ni prst pred okom. Napipah stepenište, stepenište vrlo strmo, zavojito. Počeh se polako peti, nastojeći da se ne spotičem o stepenike. Monah me je pratio. No zašto duva kao foka? Ubrzo sam otkrio. Nisam prešao ni tri stepenika a on se bukvalno bacio na mene i pokušao da me poljubi. U mrklome mraku vodili smo muklu bitku, stegnutih vilica, bez i jedne reči. Uspeh da se oslobodim i pohitah gore, gde izleteh na balkon. On dođe za mnom, nacrta se pored mene i poče, glasom vodiča, da mi opisuje istoriju i lepote manastira. Ipak, nisam sanjao. Još maločas je dahtao na pomisao da me sabije u kulu, a sad, ozbiljnim glasom, priča mi o čudima i o jednoj ikoni koja je, kako se čini, nekoliko puta napuštala crkvu da bi se sasvim sama smestila ispred ulaznog trema! Jednom rukom je pokazivao to mesto, a drugom ponovo hteo da me obgrli. Sklonih mu ruku a on nije navaljivao. Na povratku, odlučno ga zamolih da počne da silazi prvi. Oklevao je a onda, pomirivši se sa sudbinom, krenuo. Ispred kule, stavio je ruku na srce i svečano se poklonio1.

Photo: christian-church.com

*

Tokom moja tri boravka na Atosu, slične nezgode desile su nekoliko puta. Nisu se sve završile tako jednostavno. Ali malo pomalo – a pomoglo mi je i iskustvo – naučio sam ne da se čuvam, nego da predviđam. Kad bih po mnogobrojnim znacima koji ne varaju predosetio bliski napad, snalazio bih se da se neupadljivo izmaknem. Jedan jedini put instinkt me je upozorio suviše kasno. Treba reći da kaluđer o kom je ovde reč odavno beše prevalio šezdesetu. Osim toga, imao je dugu belu bradu patrijarha, zbog čega je ličio na Karla Marksa. A meni, dok sam ćaskao s njim u njegovoj keliji, ni na kraj pameti nije padalo kakve mu se misli motaju po glavi. Te sam se godine bacio bio na akvarel i uvek nosio mali slikarski pribor. Pošto je taj kaluđer slikao ikone zamolio me je, na dan mog odlaska, da dođem kod njega i pokažem mu svoje radove. Dakle, već smo neko vreme ćaskali kad je njegov dah iznenada postao kratak, a crte lica su mu se skamenile. Pomislio sam da mu je pozlilo te sam ustao da pozovem nekoga. U tom trenutku pogledi su nam se ukrstili. To lice patrijarha žudnja je bukvalno iskrivila, posuvratila usne, nacrtala na njemu masku tako tragičnu da sam ostalo paralisan. On se bacio na mene i poljubio me u usta tako žestoko da sam ispustio sve svoje stvari. Borio sam se kako sam znao i umeo ne želeći, naravno, da budem suviše grub. Istrgao sam se iz njegovog žilavog zagrljaja, pokupio četkice i gvaševe koji su se razleteli po odaji i otišao ne okrenuvši se. Kad su se vrata zatvorila, čuo sam neki prigušeni zvuk: „Karl Marks“ je plakao kao malo dete!

Photo: Stock

*

Toliko je otužnih stvari napisano o homoseksualnost monaha na Atosu da nemam ni želje ni sklonosti da o tome govorim nadugačko. Danas, oni incidenti čija sam žrtva bio čine mi se – a činili su mi se čak i u ono vreme – pre kao burleske nego kao sablazni. Neki su čak u meni ostavili razneženu uspomenu, toliko sam ponekad kod nekih monaha primećivao ogromnu teskobu, unutrašnju borbu. A ako sam se prisetio pomenutih nezgoda, to je pre svega zato što su one na svakom mom putovanju bile deo mog atoskog iskustva. Zahvaljujući njima, uostalom – kad bi se stvari jednom dovele u red – mogao sam da s nekim monasima vodim precizne i poučne razgovore na tu temu. Tako je otac gostoprimac jednog manastira u kom sam boravio na svakom svom putovanju pokušao da jednom prilikom provali vrata moje kelije u pola noći. Jasno sam mu dao na znanje da se nema čemu nadati i sve je ostalo na tome. Sutradan kao da mu je bilo toliko neprijatno zbog svega da sam morao da ga umirujem uveravajući ga da niko neće ništa saznati. I, od toga dana, postali smo odlični prijatelji. Vrativši se u taj manastir nekoliko dana kasnije, video sam da se utešio: za drugara je odabrao jednog zanosnog iskušenika koji mu je pomagao u svakodnevnim poslovima. Nikad mi nije otvoreno priznao tu vezu, ali kad sam jednom jeo u kuhinji bradom je pokazao na efeba koji se majao oko posuđa i namignuo mi, što je bilo vrlo rečito. Ali kad sam se naredne godine vratio u taj manastir, raspoloženje je bilo sasvim drugačije. Bio je početak oktobra i ja sam shvatio da je berba zadala smrtni udarac njegovoj ljubavi. Onaj iskušenik se zaljubio u nekog monaha što je došao na berbu i više nije hteo da se viđa s „matorcem“ – tako je zvao arhontarisa. Ovoga je bila žalost videti. Više nije ni jeo ni spavao, vreme je provodio pijući rakiju. Između njih su se sigurno odigravale mučne scene jer je nekoliko meseci kasnije iskušenik isposlovao dozvolu da se iz ovog manastira preseli u jedan drugi. Lično sam ga tamo video kad sam prolazio onuda. Ali njemu kao da je bilo neprijatno zbog mog prisustva i upadljivo me je izbegavao. Tad sam shvatio koliko sam, na prvom svom putovanju, bio slep za te tajne drame, te strasti što tinjaju u tami kelija. Istina, ne doživljavaju svi ovdašnji parovi takve drame, a neki čak podsećaju na stare supružnike ustaljenih navika.

Jedan od monaha s kojim sam otvoreno razgovarao o tim pitanjima bio je vrlo kulturan čovek, bibliotekar jednog od najvažnijih manastira na Atosu. On je u Francuskoj završio studije filozofije pre nego što se vratio u Grčku i, pred kraj života, došao na Atos. Uopšte nije delovao iznenađeno kad sam mu ispričao za svoje dogodovštine. „Na Atosu ima homoseksualnosti. Ničemu ne vodi zabijanje glave u pesak. Ali isto bi tako pogrešno bilo pridavati joj preveliku važnost. Ona se pojavljuje samo kod manjine monaha i od svih monaških grehova ona, po mome mišljenju, nije najteži. Ona je greh tela – i krši zavet čednosti – ali može biti i izvor ljubavi. Najopasnija iskušenja koja vrebaju monaha jesu gordost i sumnja. Jer, one nagrizaju i uništavaju dušu. A na ovome mestu baš dušu hoćemo da pronađemo i spasemo.“

1Jedan čitalac koji se upravo beše vratio sa Atosa pisao mi je nedavno (u martu 1983.) da je bio žrtva iste neprijatnosti, na istome mestu i u istome manastiru!

Istinita priča o Nikiti Čikiti i jednom dobrom svećeniku

I Isus je bio revolucionar