Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

26.01.2013.

KO ĆE SAPRATI LjAGU S IMENA UBIJENOG DR. ŽELjKA SIKORE

Nakon smrti roditelja prijedorskog ljekara koga su zlotvori prvo oklevetali pa likvidirali u Keratermu
Ko će saprati ljagu s imena ubijenog dr. Željka Sikore
Dr. Željko Sikora: Njegovom likvidacijom i smrću njegovih roditelja s lica zemlje zbrisane su prijedorske Sikore
FOTO
Ko će saprati ljagu s imena ubijenog dr. Željka Sikore

Prijedor 1992-1995. je veliko crno polje smrti nesrba, a na tom polju jedno od 3.258 imena nedužnih žrtava pripada dr. Željku Sikori.

Njegovi roditelji Danica i Ivan nikada ne bi vidjeli norveške fjordove da nije bilo rata u Bosni. Niti bi se ikada, pa ni tog junskog prijepodneva 2004. godine, našli u hali Šejkovača u Sanskom Mostu, gdje su ležali posmrtni ostaci njihovog sina Željka. Sina jedinca čije su kosti, ono malo pronađenih, ukopali u Požegi u porodičnoj grobnici.

Brutalno nasilje

U grobnicu je 2009. spušteno i tijelo oca Ivana Sikore, a samo godinu kasnije i majke Danice. Umrli su u norveškom gradiću Sarpsborgu u staračkom domu, sami i napušteni. Dr. Željko Sikora nije imao potomstvo. Tako su s lica zemlje zbrisane prijedorske Sikore. Ostala je neostvarena želja roditelja da skinu ljagu sa svog sina jedinca.

Dr. Željko Sikora ekshumiran je iz sekundarne masovne grobnice Jakarina kosa na kompleksu Rudnika željezne rude Ljubija. Među 373 tijela pod crvenim, sumporom bogatim hematitnim naslagama ugašenog rudarskog kopa, bilo je i tijelo ovog specijalizanta ginekologije.

Uhapšen je 23. maja 1992. godine u prijedorskoj bolnici, na radnom mjestu. Prije konačnog nestanka u logoru Keraterm vidjele su ga majka Danica i tetka Antonija Briševac u prijedorskom SUP-u. Pred majkom je za pola sata "progutao" kutiju cigareta. S tetkom je proveo 10 minuta i "uništio" 12 cigareta. Otišao je u smrt gladan, očajna majka nije imala šta da mu da.

Istovremeno, plasirane su morbidne optužbe protiv dr. Željka Sikore. Lokalni mediji  "Kozarski vjesnik" i Radio Prijedor obavijestili su svijet putem svojih propagandističkih  gebelsa da je dr. Sikora s kolegama dr. Osmanom Mahmuljinom i dr. Mirzom Mujadžićem "izazivao abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu, kastrirao srpske muške bebe", a "prikačeno" im je i "ubistvo" dr. Mirjane Kovrlije 1989. godine (tri godine prije početka rata, op. a.!?), koja je, kako su "saznali" prijedorski gebelsići, otkrila navodne nečasne radnje ovih ljekara.

Neki S. Stojanović u beogradskoj "Ekspres politici" nazvao ga je "doktorom monstrumom", a tadašnja Stojanovićeva država, Savezna Republika Jugoslavija, bratski se pridružila  brutalnom nasilju nad činjenicama i u izvještaju od 3. novembra 1992. Komisiji eksperata UN-a pod "Indicijama o izvršiocima nehumanog postupanja s civilima u Prijedoru 1989-1992." navela imena ljekara Željka Sikore, Mirze Mujadžića i Osmana Mahmuljina. Na teret im je stavljano "sistematsko smanjivanje nataliteta srpskog življa na području prijedorske opštine putem kastriranja novorođenčadi srpske nacionalnosti".

Također, u ovom izvještaju optuživani su i za to da su "primjenom raznih medikamenata i eksperimenata vršili onesposobljavanje djece u prijedorskoj bolnici, namjerno utvrđivali pogrešne dijagnoze i davali pogrešne lijekove odraslim licima srpske nacionalnosti".

Baš su se potrudili u kićenju nikad dokazanih zločina, jer te 1992. godine bilo je potrebno  sasvim malo da "ode glava". Ustvari, bilo je dovoljno ne biti Srbin, pa makar i samo potkozarski Čeh, kao što je to bio dr. Sikora.

Kao jedini "dokaz" u izvještaju Savezne Republike Jugoslavije navedeno je da su ova tri ljekara "u maju 1992. godine pritvoreni i priznali svoje aktivnosti..."

Da, Željko Sikora je "priznao" - s pištoljem u ustima, kao i Osman Mahmuljin, a onda su ih ubili. Uzgred, dr. Mirzu Mujadžića nikad nisu ni uhapsili, pa nije ništa ni "priznao". Toliko o "priznanjima" i "pouzdanim" izvorima.

Kome zahtjev

Danici i Ivanu Sikori je nakon Željkove smrti prestao svaki životni smisao. Ostala je samo želja da prije vječnog sjedinjenja sa sinom u porodičnoj grobnici na Groblju svetog Ilije u Požegi speru ljagu s njega. Nisu uspjeli i time je epska tragedija boravka prijedorskih Sikora na planeti Zemlji još veća.

- Kako "rehabilitirati" nekoga ako ga nemaš za šta rehabilitirati!? Ako nije ni u čemu "ni luk jeo, ni luk mirisao"!? Smrt dr. Željka Sikore očiti je primjer jedne izopačene gebelsovske projekcije Prijedora u vrijeme propagandnog podmetanja pokvarenih jaja pod životne sudbine pojedinaca i grupa - kaže Behzad Čirkin, poslanik Narodne skupštine RS.

Čirkin dodaje da je prijedorski totalitarni projekt čišćenja ove općine od nesrba doživio osudu pred licem univerzalne ljudske pravde u Hagu i BiH. Ali, to nije i dovoljno, kaže on.

- Kome uputiti zahtjev za rehabilitaciju doktora Željka Sikore, Čeha iz Potkozarja, kojeg je ondašnja vlast optužila za grozomorna djela!? - pita Čirkin, ali i konstatira da je, ako ništa, nasušno potrebno pisati i govoriti o sudbinama ljudi koji su stradali kao sastavni dio   monstruoznog spektakla stvaranja prostorne čistoće srpskog naroda u dolini Sane.

Ne krije svoje ogorčenje zbog, kako ih naziva, žustrih nacionalističkih pera tog vremena koja su sijala sjeme mržnje i podstrekavala tragične scenarije u kojima su stradali nevini ljudi.

- Ograditi se od zločina prema dr. Željki Sikori i svim prijedorskim sikorama trebaju, prvenstveno, oni koji se pozivaju na dvadesetogodišnji kontinuitet u manjem bh. entitetu, općinske vlasti u samom Prijedoru, a prije svega i iznad svega, što bi bilo ljudski i normalno, da se od ovakvog zločinjenja prema dr. Sikori javno ograde sadašnje strukture lokalnih i ostalih medijskih glasila u kojima je tokom prošlog rata sijano zlosjeme ljudskim sudbinama, kakva je i dr. Željka Sikore - ističe Behzad Čirkin.

Na kraju poručuje:

- O slučaju dr. Željka Sikore usmeno i pismeno upoznat ću Ministarstvo pravde Republike Srpske. Od ovog državnog organa zvanično ću zatražiti ispunjenje želje pokojne majke  na pravdi Boga ubijenog doktora Sikore!

Kakav je to demokratski sud...

Da su sve srpske optužbe na račun dr. Sikore gola laž, bilo je jasno i sudiji Volfgangu Šomburgu (Wolfgang Schomburg) koji je dr. Milomira Stakića, Sikorinog radnog kolegu,  poslao na doživotnu robiju. To je bilo jasno i dr. Petrovu iz prijedorske bolnice krajem maja 1992. koji je Mirjani Došen, Željkovoj sestrični, rekao:

- To je nemoguće! Nema teorije! Željko nema veze s tim!

I doktoru Nikoli Tešenjiću, direktoru bolnice, koji je odbio pomoći svom kolegi dr. Željku Sikori na molbu njegove očajne majke. Rekao je: "Ne mogu." Kraj njega je u tom trenutku stajao stražar u uniformi.

Sanjala ga je samo jednom

Davanjem krvi, identifikacijom i staračkim potpisima te 2004. godine Željkovi roditelji Danica i Ivan Sikora samo su se približili trenutku dostojanstvenog oproštaja sa sinom u kojeg su polagali sve nade. Njegovom smrću u 35. godini, 1992., oni su prestali da brinu za ostatak svog života. Danica ga je sanjala samo jednom. U snu je vidjela salu tuzlanskog Medicinskog fakulteta gdje su ona i Ivan išli da prisustvuju trenutku primanja doktorske diplome svoga sina. On je sjedio u prvom redu, na trećoj stolici.

- Gledam ga, ne mogu da vjerujem. Moj Željko. Raširim ruke ovako i budim se tako. Željko moj, pa ti si došao... Razbudila sam se. Željka nema. Ja mislim da je to bio njegov kraj. Da je došla njegova duša tražiti mene - govorila je majka Danica u hali Šejkovača, koju su tada već bile izdale noge, gušila ju je astma, srce nije slušalo.

Otac Ivan se još malo držao, ali psiha ga je izdavala. Nakon što su identificirani posmrtni ostaci njegovog sina i kada je umrla njegova nada da je Željko živ, otac Ivan više "nije   bio svoj".

...........................................

.................................................................

Rade Aleksić, Srđanov otac, za "Dnevni avaz"
Nemam sina od 47 godina, niti unuke, ali imam dušu
Rade Aleksić: Lijepo je da danas naš Srđo živi u našoj duši i očima
FOTO
Nemam sina od 47 godina, niti unuke, ali imam dušu

U zlim vremenima samo "odabrani" ostanu dosljedni osnovnim ljudskim vrijednostima i principima, a 1993. godine to je bio 27-godišnji Srđan Aleksić. Juniorski plivač rekorder i amaterski glumac iz Trebinja, "ispunjavajući ljudsku dužnost", kako su to u osmrtnici prije 20 godina napisali njegovi najbliži, tragično je završio svoj mladi život.  

Odgovornost i čast

Prošle su dvije decenije otkako je ugašen Srđanov život. Tek nedavno je Republika Srpska prvi put institucionalno prepoznala važnost njegove reakcije, posthumno ga odlikujući ordenom časti.

Sa Srđanovim ocem Radetom velika je odgovornost i posebna čast razgovarati. On je ponosan, ali i bolom skrhan otac koji danas nema sina od 47 godina, već sjećanja.

- Uvijek kada pričam, moja duša se cijepa, ali borim se da pomognem u očuvanju Srđanovog djela, da ono ispliva i izdigne čovjeka iz mutnog vremena kroz koje smo prošli i u kojem smo još - otvara svoju dušu za "Dnevni avaz" Srđanov otac Rade Aleksić.

Istina, sve je više zvaničnih priznanja, kaže nam. Ona imaju posebnu i veliku vrijednost, ali pravu snagu im daje poistovjećivanje sa Srđanovim djelom.

Obavijest o smrti otprije 20 godina: Ispunjavajući ljudsku dužnost, tragično je završio svoj mladi život

- To primjećujem danas sve češće kod ljudi. U njima raste osjećaj za ljubav, drugarstvo i čovjeka. Znate, duša mi se u potpunosti ispuni kada vidim neke organizacije ili mlade ljude koji pred sebe postavljaju ili usvajaju Srđino djelo kao svoj putokaz. "Dao je svoj život, vršeći ljudsku dužnost", sve je jači tada u meni taj osjećaj - govori nam Rade.

Mladić divne naravi, blagog osmijeha, milog pogleda, plavih očiju, prijateljski pružene ruke, slike su koje predstavljaju impulse života ovoga oca. Nakon što nam tim riječima opisuje "svog Srđa", dodaje i da je njegov sin imao neku prikrivenu odlučnost u sebi. 

- Lijepo je da danas naš Srđo živi u našoj duši i očima. Ja, kao otac, razmišljam i osjećam s ponosom, sjetom, ali i tugom. Danas nemam sina od 47 godina, niti mi se po kući igraju unuci, čovjek sam, imam dušu. Ali, moja suza je tužna i ponosna. Učinio je ono što dolikuje čovjeku. Od sigurne smrti spasio je poznanika, Trebinjca, čovjeka koji je u tom trenutku bio nemoćan da se odbrani od nasilnika, nepravedno osuđen samo jer je Alen - priča Aleksić.

Rodio se čovjek


Sumorni mrki oblak, kako opisuje, navlačio je mrak na Trebinje tog 21. januara 1993. godine. S lijepe trebinjske pijace stotinjak ljudi nemoćno i zbunjeno gledalo je nemili događaj.

- Srđo zna šta treba uraditi, pritrčava u pomoć Alenu, oslobađa ga iz ruku četvorice napadača i isprepadan Alen bježi preko pijace. Spašen je. Srđa nije imao tu sreću. Oboren je na pločnik i četvorica napadača iskalili su svoj bijes. Udarali su ga bjesomučno i ostavili ga onesviještenog da leži na trebinjskoj ulici, u teškom stanju prebačen je u bolnicu. Alen je spašen, Srđan je poginuo, rodio se čovjek! - napominje otac Rade.

Alen Glavović sa suprugom i dvoje djece danas živi u Švedskoj. On je osoba čiji pozivi i posjete posebno raduju Radeta. Razgovor između njega i Alena ima posebnu težinu i snagu za obojicu. Teško ju je opisati bilo kome.

- Popričamo i nekako nam to posebno prija obojici. Svakog ljeta posjeti me sa suprugom i dvoje djece. Pomilujem ih, a čini mi se da sam tada pomilovao moga Srđana - riječi su oca Radeta.

Poruke građana

Povodom godišnjice Srđanove smrti, otac Rade Aleksić dobio je na stotine poruka podrške, zahvalnosti i poštovanja od građana iz BiH, regije i Evrope. Samo neke od njih glase:

- Šaljem vam 100 KM, starica sam i nemoćna da dođem s cvijećem na Srđin grob, pa molim vas da vi to učinite.

- Ne mogu doći lično na Srđanov grob, pa vam šaljem 20 eura, molim vas stavite cvijeće u moje ima. Zahvalna Njemica.

- Srđan se mogao roditi i u našem Bosiljgradu i biti naš sin, a što sada i jeste.

- Imam kćerku od tri mjeseca i sad znam kako ću je vaspitati. Hvala, Srđane. Mlada majka.

- Hrvat sam, neutralan, ako dobijem sina, nazvat ću ga Srđan.
.................................................

...............................................................

Ensad Karić, direktor "Autocesta Federacije BiH"
Neko želi zaustaviti gradnju koridora 5C
Karić: Očekujemo povećanje prihoda
FOTO
Neko želi zaustaviti gradnju koridora 5C

Javno preduzeće "Autoceste Federacije BiH" u posljednje vrijeme intenziviralo je aktivnosti na izgradnji autoputa na koridoru 5C, ali je u isto vrijeme, slučajno ili ne, postalo meta gotovo svakodnevnih napada pojedinih medija. Direktor ovog preduzeća Ensad Karić u intervjuu za "Dnevni avaz" govori o ovim napadima, o tome na koji način će se iznaći nedostajućih 400 miliona maraka za dionice koje su u izgradnji... 

Razlika u cijeni

Za dionice koje su u izgradnji nedostaje oko 400 miliona maraka. Kako je nastala ta razlika u cijeni?

- To je posljedica dvije stvari. Prvo, greške onih koji su vršili procjene prilikom dogovaranja kredita 2007. godina, a drugo rasta cijena materijala. Prema podacima Zavoda za statistiku, bitumen je od 2008. poskupio 60 posto, nafta 50 itd. Dakle, cijene materijala su znatno povećane.

S druge strane, iznosi kredita za dionice dogovarani su bez ikakvih analiza. Naprimjer, kredit Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) podijeljen je kao nožem, za tri dionice po 60 miliona eura, bez ozbiljne analize koliko te dionice zaista koštaju. To je sigurno greška onih koji su to dogovarali.

Cijene koje smo mi dobili na tenderima su tržišne. Ne može se očekivati da, recimo, osam kompanija koje dostave svoje ponude budu u krivu, a da smo mi u pravu s nekom svojom procjenom iz 2007. Uzmimo za primjer referentnu kompaniju kakva je "Strabag", a čije su ponude za još 20 posto skuplje od prihvaćenih.

Osim toga, da bivša vlast nije najskuplju dionicu Vlakovo - Tarčin podijelila na tri dijela, sigurno bismo uštedjeli 20 posto na cijeni.

Kako ćete nadoknaditi nedostatak novca i radite li već na tome?

- Povećat ćemo kreditni okvir. Već smo pokrenuli inicijativu za povećanje kredita za 25 miliona eura kod EBRD-a, a isti zahtjev uputit ćemo i Evropskoj investicijskoj banci (EIB). Pokrenuli smo saradnju sa Češkom izvoznom bankom, s kojom je potpisan memorandum za 15 miliona eura.

Ostatak ćemo dati mi iz vlastitih sredstava, jer očekujemo da će nam se povećati prihodi od akciza i od puštanja u promet novih dionica. Dakle, ne plašim se da ćemo doći u problem s finansiranjem započetih dionica.

Povećanje ukupnog iznosa koji nam nedostaje uzrokovan je i time što su "Autoceste" preuzele obavezu izgradnje dva granična prijelaza do nivoa objekata koji moraju biti osposobljeni do ulaska Hrvatske u Evropsku uniju.

Ž5 = U posljednje vrijeme "Autoceste" su meta napada nekoliko medija koji nastoje prikazati kako se na izgradnji autoputa dešava krupni kriminal. Kako gledate na to?

- To su napadi ljudi koji ne žele da se nešto promijeni. To su zlonamjerni napadi od onih koji su vidjeli da se ovo što smo mi počeli više ne može zaustaviti, da ne postoji način da nas ugroze. Oni nastoje kriminalizirati sve ono što rade "Autoceste".

Mogu samo reći da je ovo nezaustavljiv projekt za koji mi nećemo dozvoliti da bude ugrožen, bez obzira na sva podmetanja.

Lažna slika

Kritiziraju Vas i oni koji su nekada bili zaduženi za izgradnju autocesta, poput Vašeg prethodnika na funkciji, sada SDA-ovog ministra u Federalnoj vladi Erdala Trhulja.

- Ne smatram za relevantne kritike od ljudi koji su za pet godina napravili deset kilometara autoputa. Mislim da to nisu relevantni ljudi da kritiziraju ovaj projekt. 

Posljednjih dana neki su mediji spominjali Vaše ime u kontekstu navodnog kriminala u vezi s poslovanjem "Lok" instituta, gdje ste bili direktor. Kako to komentirate?

- Sve su to isti napadi koji su usmjereni da se kriminaliziraju ljudi koji rade na projektu izgradnje autoputa i da se taj projekt zaustavi. To su ljudi kojima nije stalo da imamo autoput i koji hoće da prikriju svoju nesposobnost, stvaranjem slike u javnosti da su oni koji to sada rade i koji to mogu završiti - kriminalci.

Potrebna pomoć države

Vlasti su planirale povećanje akcize na gorivo ili uvođenje akcize na cigarete za gradnju autoputeva. Zbog čega je taj novac potreban?

- Mi ne možemo započeti naredni investicioni ciklus, ili možemo u smanjenom obimu, ako ne dođe do rasta akciza ili povećanja sredstava iz budžeta. Ne postoji zemlja u posljednjih 15 godina koja je bez podrške države napravila velike investicione projekte, pogotovo u cestogradnji. Povećanje akciza za autoputeve ili to što bismo dobivali iz budžeta nama pruža mogućnost da međunarodnim finansijskim institucijama pokažemo da smo kreditno sposobni.

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
57804666

Powered by Blogger.ba