Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

04.11.2012.

RASPRAVA NA OKRUGLOM STOLU "ULOGA JNA U RASPADU JUGOSLAVIJE"

Rasprava na okruglom stolu “Uloga JNA u raspadu Jugoslavije”

Mirovnjakinje i dezerteri su sprečili invaziju

 
Photo: Dragan Banjac

General Mirković: Bili smo za Jugoslaviju, jer smo znali da će taj višepartijski sistem biti zasnovan na nacionalnoj osnovi. To je ono što je i dovelo do onog najgoreg * Miroslav Hadžić:  Pucanje mita o moći vojne sile, međutim, ne znači da su se žitelji današnje Srbije oslobodili mita o moći vojne sile *Vesna Pešić: Na skupovima Antibirokratske revolucije pojavili i četnici, videli smo ljude sa šubarama, kokardama. Mislim da je to radila Služba bezbednosti, taj maskembal u Srbiji je bio evidentan *Drago Kovačević:  Vojska je, umesto da u tom trenutku ostane politički neutralna, osnivala svoju partiju SK – PJ koja je naoružavala ljude po Krajini * Ljubodrag Stojadinović:  Pred sam početak raspada u krvi, Vojska je imala ambiciju da sačuva državu. Mislim da to nije bio njen posao, jer, ona to, naprosto, ne ume da radi * Miloš Vasić: Ne bih mistifikovao Službu previše, njihovi su dometi ograničeni, oni ne mogu da vladaju državom

Učesnici u raspravi na okruglom stolu “Uloga JNA u raspadu Jugoslavije”, održanom u okviru projekta “Nazovimo TO ratom”, pod pokroviteljstvom EU (Centar za kulturnu dekontaminaciju, 1. novembra) dotakli su gotovo sve aspekte funkcionisanja JNA, pogotovu uloga važnijih, kakve su obaveštajne službe, politizacija Vojske, kadrovi, odgovornost Vrhovne komande. Oštro neslaganje  neki od njih iskazali su u vezi sa stavovima Miroslava Hadžića, moderatora diskusije, profesora Fakulteta političkih nauka i jednog  od osnivača Centra za civilno vojne odnose.

Krivica
Lazar Stojanović:
Ta vojska nije završila pred sudom samo zato što ni danas me možemo da dođemo do njenih dokumenata. Ne samo mi, nego ni Međunarodni sud u Hagu da dođe do zapisnika sa ratnih saveta kojima ste Vi, gospodine Joviću, predsedavali.

Miroslav Hadžić:
JNA je u Jugoslaviji imala vojnu i političku ulogu. Zahvaljući količini politike moći koju je bila osvojila, ona je tokom vremena bila stigla do pozicije “sedme republike SFRJ”. To joj je pak dozoljavalo da pre svega štiti samu sebe i svoj poseban položaj u društvu. Vojna uloga i legitimitet zasnovan na partizanskoj borbi, nalagali su joj da se štiti dokazujući se ratnim uspesima. Iako njeni kadrovi očigledno nisu bili pripremljeni za vođenje unutrašnjeg rata, još uvek opstaje javna slika o vojnim licima kao “narodnim herojima”. Deo razloga za to ističe iz činjenice da se o njima ne sudi na osnovu stvarnog stanja, već na osnovu istorijske i mitiloške matrice o JNA. Odvajanje retorike od stvarnosti i od političkih procesa, te dugoročna represija nad govorom doveli su do depolitizacije društva, što je olakšalo zamagljivanje pravih uzroka i ciljeva rata. U takvoj atmosferi, deo građana Srbije se dobrovoljno odazivao vojinim pozivima, ili je ne mali broj njih pod prinudom odaslat u rat. Držeći u zabludi veliki broj ondašnjih građana Jugoslavije tvrdnjom da JNA garantuje mirno razrešenje krize i da će sprečiti unutrašnji rat, generalski vrh je olakšao i pospešio pojedinačno i grupno koketovanje sa nacionalizmom i ratom. Time su čelni generali pristali na ratnu alternativu i, u sadejstvu sa ostalim gospodarima rata, građane Jugoslavije ostavili bez domovine, te ih priveli u jednonacionalne države i izložili ratnom teroru.

JNA nije mogla da izbegne sudbinu Jugoslavije - ukidanje države nužno je vodilo ukidanju i njene vojske. Mit o JNA je u ratu definitivno razbijen, a da o njenoj pravoj prirodi danas ne znamo mnogo više nego juče. Pucanje mita o moći vojne sile, međutim, ne znači da su se žitelji današnje Srbije oslobodili mita o moći vojne sile. Danas većinu veteranskih udruženja vode nekada aktivna vojna lica, koja još uvek hoće da očuvaju mitsku sliku o vojsci, štiteći tako svoje privilegije. Oni bi da budu zatupnici svih veterana, iako nisu svi veterani naslednici iste vojiske, kao što od JNA nisu nasledili ista boračka prava i privilegije, iako su svi veterani.

Stevan Mirković:
U pozivu na diskusiju JNA se optužuje za to da je glavni, ili jedan od izazivača rata. To me pogodilo, kao i stav da je JNA ovakva i onakva, da je raspolagala najvećim sredstvima za uništenje, bila dužna da spase zemlju, a nije imala planove.
Da li JNA zaslužuje da je tako kvalifikujemo? Jer, ne zaboravite da još oko 60.000 oficira sa svojim porodicama živi u Srbiji, ljudi na njih gledaju kao na neke krivce, pitaju ih šta su radili, Vojsci se pripisuju i neke stvari koje nije radila, čak i kada je bila u sukobima. A sukobljavala se u tom ratu samo kada su njene jedinice bile napadane. Ili kada je, u nekim situacijama štitila stanovništvo. To nije bio njen rat, niti je ona u njemu učestvovala. A i to što je učestvovala, uvek se držala časti, poštenja i zakona o ratu. Nema nijednog jedinog oficira kome je suđeno za zločine. Imam kontakte sa stotinama oficira koji govore o tome sa setom i sa tugom da su kao jugoslovenska armija bili žigosani u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, pa i ovde u Srbiji.

Šta da radi jedna vojska, ako su se sve republike odrekle Armije, pa čak i Srbija na neki način. Ona je htela JNA, ali da bude srpska.

Slažem se sa svim što je rekao Jović, samo je jedno ispustio - da je prvo srpska skupština narušila ustavni poredak. Ona je donela odluku o ukidanju autonomije Kosova i Vojvodine.

Photo: Dragan Banjac

Onda je slovenačka skupština rekla “naše odluke su, po značaju, iznad odluka Skupštine SFRJ”. Pa onda Hrvatska. To je složeno i komplikovano, da ne verujem da će da se raščisti, zato sam više da govorimo o postupcima aktera toga rata, da vidimo ko je šta skrivio, ko je odgovoran, ko nije.

Mislim da je Jugoslavija razbijena na 14. kongresu (SKJ, prim. red.), to je bio prvi korak. To je pokazalo kuda će ko. U stvari, sve republike su odlučile da budu samostalne. Jedino je JNA ostala. I zadržala Organizaciju Saveza komunista u JNA koja je nama koji smo obnovili SKJ materijalne uslove da to učinimo. To govori da smo bili zainteresovani za Jugoslaviju. Nismo mi govorili o socijalizmu, ovome, onome, bili smo za Jugoslaviju. Jer smo znali da će taj višepartijski sistem biti zasnovan na nacionalnoj osnovi. To je ono što je i dovelo do onog najgoreg.

Prema tome, to oružje kojim je razbijena Jugoslavija, nije bilo u vojnim magacima. To oružje, nacionalna mržnja, religijska zanesenost, glupost, bilo je u rukama republika. I oni su to iskoristili da razbiju Jugoslaviju.

Kritikujte ustavopisce
Borisav Jović:
Zašto ne kritikujete onoga ko je Ustav napisao, nego onoga ko je bio plaćen da taj ustav brani? To je bio temelj problema u koji je upao i Kadijević, i svi drugi. I Partija. Nije bila volja Kadijevića, nego državnog vrha, da ta partija postoji. Ne branim Kadijevića, ali stvari treba resalno da postavimo na svoje mesto.

I još nešto, ovde niko ne govori o stranom faktoru. Pomenuti su Rusi, nije to ništa ozbiljno, razgovori u Moskvi; biop sam načelnik Generalštaba kad je Jazov dolazio, video sam da tu nema nečega što bi nama pomoglo da rešimo svoje probleme. Sve smo mi zakuvali i mi smo odgovorni. Ja nisam u to vreme bio aktivan, ali osećam odgovornost, možda smo krivi što nismo na vreme neke stvari rešili. Znam sigurno, u godinama rata glavni cilj JNA su bile granice, vazdušni prostor i more. Ona je o tome vodila računa.

A ovo što se događalo unutar, velika odgovornost leži na republičkim rukovodstvima što su Teritorijalnu odbranu, koja je bila dobro organizovana vojska svuda, naročito u Sloveniji, koja je bila dobro naoružana (imali smo i avijaciju) napravili ne narodnom vojskom koja treba na svakom delu teritorije da se tuče sa stranim agresorom, nego nacifašističku vojsku koja je počela klanje ljudi drugih nacionalnosti. I to je njen glavni zadatak bio.

Nema nigde u ovom ratu da su se sukobljavale vojne jedinice, one su kasnije napravljene, nego su se obrušavale na stanovništvo, spaljuju i pljačkaju sela, tako se vodio taj rat. Zato je Jović u pravu kada kaže građanski rat. Da, ali nacionalnog tipa. Kad isterate sve Hrvate iz sela, oterate stoku, spalite selo - to je etničko čišćenje.

Vesna Pešić:
Gospodin Mirković je dolazio na neke naše mirovnjačke skupove, tada je postojao i ideološki sukob zbog formiranja Saveza komunista - Pokreta za Jugoslaviju i JNA je upotrebljena u političke svrhe.  Kadijević je to otvoreno govorio, ima toga i u njegovoj knjizi, on je osuđivao Antu Markovića zbog toga što hoće da uvede kapitalizam i zapadni sistem u Jugoslaviju. To je, u stvari, bio sukob između vojske i civilne vlasti koju je personifikovao Ante Marković.

Zanemareno je, u dosadašnjoj diskusiji, to da se u Srbiji desila nacionalna revolucija, ukidanje autonomija, dolazak na vlasti Miloševića koji je bio faktor uznemiravanja nekakve ravnoteže u Jugoslaviji. Pa su se na skupovima Antibirokratske revolucije pojavili i četnici, videli smo ljude sa šubarama, kokardama. Mislim da je to radila Služba bezbednosti, taj maskembal u Srbiji je bio evidentan.

Pošto je tema da se nešto nazove ratom, moram da podsetim da smo, kada su počeli sukobi, još na proleće 1991, kao antiratni pokret, postavljali pitanje zašto je bilo mobilizacije u Srbiji. Imali smo akciju koju je pokrenula Nataša Kandić, prikupili smo sto hiljada potpisa za to da ljudi koji su iz Srbije ne treba da idu u rat. Zašto da ljudi iz Srbije idu u Hrvatsku da tamo ratuju, pitali smo. Imali smo veliki otpor mobilizaciji, samo je 15 odsto bio odziv u Beogradu. Crnogorci su se pobunili, kako to “beogradska deca neće da idu u rat”, a mi smo pozivali na dezerterstvo. Jer Srbija nije napadnuta i nema razloga da sprovodi mobilizacija. Na to ne dajete nikakav odgovor.

Eskalacija je došla nakon sukoba u Borovu Selu, general Vasiljević je izmišljao koještarije oko Pakraca, oko unbistava nekakvih beba. To je sve radila tajna služba JNA koja je potpirivala sukobe.

Možemo govoriti o sukobima u Hrvatskoj, tamo u Krajini, gde je došlo do sukoba MUP Hrvatske, ali, zašto smo vodili rat u Vukovaru koji je rušen, a tenkovi su kretali iz Beograda I na njih je bacano cveće. Na kraju te 1991. napadnut je Dubrovnik. Hajde, sad, objasnite kakva je to bila odbrana Srba, da ste se stavili između nekih ljudi, kad je reč o Vukovaru? A najmanje je reč o tome u Dubrovniku. Hoću da kažem da je napravljen drugi plan, da su od JNA pravljene druge vojske. General Simović je počeo da pravi srpsku vojsku, onda je Milošević odjednom rekao da nećemo imati srpsku vojsku, nego ćemo zadržati JNA kao simulakrum, da iza njega krijemo drugu ideju, drugi rat.

Photo: Dragan Banjac

Vraćeni su ljudi iz Bosne i preko JNA je osnovana Vojska Republike Srpske od bosanskih Srba, mastodont se pretvorio u dve vojske i vi to nazivate građanskim ratom.

Drago Kovačević:
Proces razbijanja JNA počeo je Titovom smrću. Na katolički Božić 1986. u Splitu se pevalo “Srpska vojsko iz Srbije seli/Hrvatska se od Srbije deli!”. Nije to bio usamljen slučaj. Vojska nije mogla sačuvati Jugoslaviju, to je bila iluzija. Sećamo se Osme sednice, preuzimanja vlasti od strane Slobodana Miloševića, te antibirokratske revolucije, kada smo se raznih čuda nagledali.Sećamo se kada se pojavljuje prvi čovek Organizacije SKJ u Armiji Petar Šimić i kaže “Jugoslavija se neće raspadati bez JNA”.

Došli smo u situaciju devedesetih, na izborima u Hrvatskoj, gde se tipovalo da će dobiti komunisti, a dobio je Franjo Tuđman koji je u Hrvatskom proljeću bio pedeseti lik. Nisu dobili levičari, poput izvornog levičara Mike Tripala, ni Savka Dabčević, ni Račan. Dobila je HDZ, a tvrdim da  ona ne bi bila ozbiljan politički faktor da nije bilo ABR I Slobodana Miloševića.

Počinje ostvarivanje politike iz pesme koju sam citirao. Sećam se ostavke Borisava Jovića I njegove ostavke, kada je Slobodan Milošević, marta 1991. rekao da Jugoslavije više nema.

Photo: Dragan Banjac

Srpska DB počinje mapiranje nepodobnih oficira, bez obzira na nacionalnost. Ako bi oni nekoga proglasili nepoželljnim, taj nije mogao dugo trajati. Na terenu je borba službi.

A druga okolnost je da Vojska, umesto da u tom trenutku ostane politički neutralna, osniva svoju partiju SK – PJ koja je naoružavala ljude po Krajini.

Dakle, JNA nije mogla ništa uraditi, osim toga da njen vrh kaže “mi ovaj posao ne možemo uraditi”.

Ljubodrag Stojadinović:
Problemi u JNA počinju kada je podobnost oficira u mnogim jedinicama bila vrhunski kvalitet oficira. Posle toga dolazi nacionalni ključ, kao još jedan faktor razaranja. I treći, Vojna služba bezbednosti koja je bila metastaza raspada JNA. Ona snaga koja je svakog oficira koji je imao svoj stav, mišljenje, proglašavala neprijateljem Službe. Njegovu skepsu je lako proglašavala kao sumnju u osnovne vrednosti u JNA, tako da su najbolji ljudi jedno vreme bili ekskomunicirani, višak. I pored toga bilo je beskonačno mnogo kreativnih ljudi, ali su bili na marginama. Kao rezultat negovanja proseka došla je negativna kadrovska selekcija.

Ključni problemi nastaju kada se ruši čitav vrednosni sistem na kojem je JNA postojala, bratsvo – jedinstvo, Vojska se raspada po šavovima kao i država. Država generiše raspad sopstvene vojske, vojska ima ambiciju da sačuva državu, a to ne može I ne ume I u stvari potencira raspad države. To je međusobno dejstvo akcije i reakcije koje je po suštini i po ishodu destruktivno.

Na nivou rukovodstva Vojske koja je uvek bila nekakvo kolektivni um bili su ljudi koji nisu personalizovali duh koji je mogao da proizađe iz jedne takve snage. Mislim i na savezne sekretare, načelnike Generalštaba i druge ljude koji su radili odgovorne funkcije u GŠ poslednjih deset godina pred raspad. Pred sam početak raspada u krvi, Vojska je imala ambiciju da sačuva državu. Više puta je portparol Vojske izlazio i govorio da JNA neće dozvoliti raspad Jugoslavije. Ja mislim da to nije bio njen posao, jer, ona to, naprosto, ne ume da radi.

JNA se raspala, praktično na vojske država koje su nastajale. Milošević i njegova grupa su mislili o načinu na koji da se organizuje militarizam u Srbiji. Postoji tu jedna militaristička inverzija: mnogi oficiri su bili mirovnjaci - pacifisti i mnogi političari  bili su militaristi. Između njih dolazi do jedne reakcije koja vodi raspadu. Onda smo iz vojno – policijskog rukovodstva čuli idiotsku ideju, floskulu “JNA će biti tamo gde je narod bude želeo kao svoju”. Izgledalo je da se ta ideja ostvaruje na nivou tampon – zone između zaraćenih strana. Onda, da bi to mogla da bude vojska na granicama neke apstraktne, utopističke države, koju bi JNA predstavljala kao vojska te države. Odatle potiče utopistička ideja, pomalo suluda, da vojska može da nadživi svoju državu. A bilo je jasno da sve manje ljudi želi JNA kao svoju, a ostaci JNA se nude kao supstitucija za ono što je tokom sukoba nastalo.

Photo: Dragan Banjac

Građanski rat je vođen pre svega snagom i kadrovima JNA. Potekli su iz JNA  i postali ratni protivnici. JNA je bila generator toga rata i u tom trenutku njena se uloga završava.

Mistifikacija službi je doprinela i tome da ne znamo celu istinu, jer smo precenili moć koja dolazi iz slućbi bezbednosti. I danas one imaju staljinističku strukturu, ali to je priča koja se mora razrešiti u našem društvu, od koje će zavisiti sva naša saznanja o tome šta se zaista događalo u istorijskom vremenu u kojem se JNA raspala na takav način. Još jednom želim da kažem da postoje još neki razlozi da odnos prema JNA ne bude pottpuno odiozan. To je, takođe, krajnost iz koje ne mogu da proizađu dobri zaključci.

Miloš Vasić:
Službe bezbednosti su državni organi i u untrašnjepolitičkim pričama, pošto spoljnopolitički obaveštajni rad nikad nisu uspele da savladaju kako treba, sve od 1991. su na delu  amaterske, spletkaroške kombinacije, gde jedni drugima prodaju ciglu. Svodi se na priču “dobro je da smo mi tu, da nas nema, tebe bi ubili” itd. U trenutku kada je ta služba trebalo da postupi, a to je kraj 1990. početak 1991. bavila se švrcom naoružanja i kojekakvim stvarima za koje znamo. Proizvela je jedan čudan film u kojem su osnovne zapovesti bezbednosno - operativnog rada bile narušene. Jer u tom filmu su iskompromitovali dve svoje saradničke veze koje su kasnije loše završile. Služba koja tako nešto uradi pogrešno računa da će imati neke buduće saradnike.

Služba koja počne da dostavlja poželjne umesto istinitih podataka je osuđena na propast, kao i režim kojem služi, čemu smo posvedočili u međuvremenu.

Danas će svi iz Službe reći da nisu imali nikakve veze sa civilima, a videli smo da su imali gomilu saradničkih mreža u civilu i da su pokrivali civile vrlo dobro. Ali su to radili na svoj način.

Milošević nikada nije verovao Vojsci, pa ni vojnoj službi, zaključno sa Acom Dimitrijevićem, zaključno sa danom kada je smenjen 1999.

Ne bih mistifikovao Službu previše, njihovi su dometi ograničeni, oni ne mogu da vladaju državom.

Drugo, general Mirković i gospodin Jović su govorili o JNA kao o monolitu koji je do kraja isti To nije tačno, nije ista i istomisleća grupa ljudi. Generalski vrh je sebi dozvolio da ga Slobodan Milošević navuče na najjeftiniju podvalu na svetu i baci ih.

Photo: Dragan Banjac
Đorđe Dozet:
(oiskazu saveznog sekretara za narodnu odbranu Veljka Kadijevića na saslušanju): Prvo je potrebno osloboditi sve srpske krajeve iz tadašnje Republike Hrvatske, a zatim izvući jedinice JNA na granice jedne buduće jugoslovenske države. Kao protivnike JNA u tom vremenu imenovao je hrvatsku ustašku vojsku i većinu indoktriniranog hrvatskog naroda, međunarodnu zajednicu. Treći najopasniji i najjači protivnik bila je vrlo organizovana i sinhronizovana aktivnost na onemogućavanju mobilizacije te podsticanje na dezerterstvo od strane raznih organizacija, majki i žena. Takođe je rekao da je za ostvarenje zadataka JNA bilo potrebno još 15 do 18 brigada da bi se operacija konačno završila za 10 do 15 dana. Te brigade nisu uspeli da dobiju jer je mobilizacija propala.

 

Srđa Popović:
Nakon pravne analize raspada bivše Jugoslavije konstatovao sam da je, kao što to navodi Borislav Jović u svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ,  svesno menjan multinacionalni sastav JNA i da su na tome insistirali Slobodan Milošević i on, kao i da su takve zadatke davali generalu Veljku Kadijeviću. On je to činio, ali su mu zamerali da ne čini dovoljno brzo. U jednom trenutku najmanje dve hiljade oficira je trebalo da bude “očišćeno”.

Postavio sam pitanje kada je Jugoslavija prestala da postoji. Po mojim I analizama profesora Vladimira Vodinelića, koji to posmatra iz ugla privatnog prava, može se zaključiti da je taj datum odrediv, mada Badinterova komisija uvek govorila o 'procesu raspada'. Ali je ustanovljeno da je 8. oktobra 1991, pravo savezne države i pravo drugih republika smatrano za strano pravo.

***
Jovićeva autonomija

Stevan Mirković: Slažem se sa svim što je rekao Jović, samo je jedno ispustio - da je prvo srpska skupština narušila ustavni poredak. Ona je donela odluku o ukidanju autonomije Kosova i Vojvodine...

Borisav Jović: To nije istina, pa, i dan - danas postoje autonomije.

(glasan smeh u publici)

(...) Da preciziram, ustavne promene u Srbiji 1989. donete su uz saglasnost skupština autonomnih pokrajina, radi se o normalnim ustavnim promenama, a sada se time manipuliše.

Vesna Pešić: Uz tenkove...

Lazar Stojanović: Uz malo jogurta, ali, bilo je i mrtvih.

***

Svađa

Miloš Vasić je postavio pitanje šta bi se dogodilo da je JNA imala još 15 do 18 brigada kojima bi, po oceni generala Veljka Kadijevića, "okončala posao" u Hrvatskoj, držala je pod vojnom upravom.
"Zašto ste opsedali Vukovar, umesto da ga obiđete i pođete dalje. Ne, niste imali kud dalje. Zašto niste ušli u Dubrovnik? Ne biste znali šta s njim. Izmislili ste problem, izgubili ste rat..."
Borisav Jović: Vi niste spremni da čujete odgovor...
Miloš Vasić: Preko glave mi je da slušam one koji su izgubili rat i nemojte nas gnjaviti više...
Borisav Jović: Vi ste postavili konkretno pitanje, a niste spremni da slušate...
Miloš Vasić: Naravno da nisam spreman da vas slušam, uzeli ste mi 20 godina života!

 

04.11.2012.

DA LI JE MOGUĆNO ISTORIJSKO POMIRENjE SRBA I ALBANACA

Da li je mogućno istorijsko pomirenje Srba i Albanaca

Vuk Drašković i Adem Demaći

Vuk Drašković i Adem Demaći

....................................................

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o mogućnosti istorijskog pomirenja Srba i Albanaca. Sagovornici su bili Vuk Drašković, predsednik Srpskog pokreta obnove, i Adem Demaći, istaknuti borac za prava albanskog naroda.

Bilo je reči o tome da li je nedavni susret Tači-Dačić označio početak novog razdoblja u srpsko-albanskim odnosima, šta je glavna prepreka da Srbi i Albanci počnu da žive kao dobri susedi, koliko različito tumačenje istorijskih događaja opterećuje međusobne odnose, zašto su balkanski ratovi za Srbe oslobodilački, a za Albance okupatorski, postoji li nešto u prošlosti što bi, uprkos vekovnom neprijateljstvu, moglo poslužiti kao osnov istorijskog pomirenja, šta Srbi, a šta Albanci treba da učine da bi došlo do pomirenja, može li Kosovo biti specijalni sused Srbije, da li Ahtisarijev plan garantuje kosovskim Srbima prava kakva nema nijedna manjina u svetu, kao i  tome da li bi Albanci, koji žive u Srbiji, trebalo da imaju ista prava kao i Srbi na Kosovu.

Omer Karabeg: Gospodine Demaći, Vi ste ovih dana izjavili da nedavni briselski susret kosovskog premijera Hašima Tačija i srpskog premijera Ivice Dačića predstavlja početak nove epohe u odnosima na Balkanu. Zašto taj susret smatrate toliko značajnim?

Nećemo moći da zaboravimo sve ono što se desilo, ali treba da shvatimo da smo komšije, a komšije ne možemo birati.

Adem Demaći: Taj susret smatram značajnim jer je kod nas na vlasti Hašim Tači. On je naš premijer. U Beogradu je na vlasti Ivica Dačić, koji je isto tako premijer, mada je on nastavljač one vlasti s kojom smo se mi borili. I sam Dačić je priznao da je bio u ratu sa Hašimom Tačijem. Naši prijatelji, Evropljani i Amerikanci, uspeli su da ubede vladu u Beogradu da mora razgovarati sa onima koji su na vlasti na Kosovu. Druge nema. Ako budemo odugovlačili, gubimo i mi i Srbija i naši prijatelji, jer se oni ne mogu nama baviti ceo vek. Mislim da je ovo prekretnica i prvi korak, vrlo važan. Istorija je učinila svoje, Bog  je učinio svoje. I Srbi i mi smo nešto hteli. Bog je nama bio na pomoći, pa smo uspeli da donekle ostvarimo to što smo hteli. I mi nismo sasvim zadovoljni ovim što smo stekli, ali mislim da su sazreli uslovi da stavimo veliku tačku na ovu našu krvavu istoriju. Ceo jedan vek mi imamo problema sa vlastima u Beogradu, ali nismo napravili grešku da okrivimo čitav srpski narod. Mi smo se uvek borili protiv onih koji su bili na vlasti u Srbiji. To je nama pomoglo da izađemo iz ovog sukoba sa manje problema, dok beogradska strana još uvek govori da nas nikada neće priznati. Daju sebi za pravo da to govore i u ime budućih vlada i budućih generacija. Ne priznati Kosovo znači ne priznati stvarnost, zažmuriti na čitavu ovu situaciju. Međutim, Kosovo i Srbija su dve države koje imaju isti interes da idu u Evropu. Nećemo moći da zaboravimo sve ono što se desilo, ali treba da shvatimo da smo komšije, a komšije ne možemo birati. Mi smo tu. Vi ste došli tu. Zna se kada ste došli, ali ste se dobro situirali. Više ne možemo diskutirati o tome hoćete li ili nećete biti naše komšije. Vi ne možete više o nama da odlučujete. Red je da otvorimo komšijski proces jer svako oduglovačenje je gubitak i za nas i za vas.

Vuk Drašković: Kad je reč o susretu Dačić-Tači, bio bih rezervisan i oprezan. Premijeri Srbije i Kosova sreli su se u Briselu i rukovali, ali ne verujem da bi bilo tog susreta i rukovanja da nije bilo pritiska iz Brisela i Vašingtona. To rukovanje mi na neki način deluje kao iznuđeno, pod pritiskom, ili kao da su se rukovali stisnutih pesnica. Kada se čovek sa čovekom rukuje, onda nema stisnutih pesnica. Onda je to otvorena ruka, od srca, iskreno.

Omer Karabeg: Šta je danas glavna prepreka uspostavljanju dobrosusedskih odnosa između Kosova i Srbije?

Adem Demaći: Mislim da je glavna prepreka to što su u Srbiji još uvek su na vlasti oni koji su učestvovali u ratu. To su ljudi koji više misle na svoju vlast nego na interes srpskog naroda. Nije bio srpski nacionalni interes da se počnu svi ti ratovi, niti da se ugnjetavaju mali narodi zarad interesa nekog staleža, neke klase. Ali to se desilo i, na nesreću, opet se u Srbiji oko vlasti motaju svi ti ljudi koji su napravili čitav dar-mar koji se zove rat i krvoproliće. Kao da se igramo žmurke. Umesto da u Srbiji dođu na vlast ljudi koji shvataju da je čitava ta srpska politika od 1912. godine do danas bila pogrešna, Srbiju još uvek vode ljudi koji se pozivaju na tu politiku. Evo, nedavno je gospodin Nikolić slavio pobedu srpske vojske u Kumanovskoj bitci, a mi znamo kakva je to bila bitka i za šta su se srpski vojnici borili. Nije to bila borba protiv Turaka, nego protiv Albanaca. To je bio pokušaj Grka i Srba da rasparčaju našu teritoriju i naciju i da ih zauvek unište. Što se tiče poslednjeg rata, srpski narod još uvek nije informisan šta se ustvari desilo. Krivi Atlantski pakt, Ameriku i Evropu zato što su intervenisali i nisu dozvolili da jedan narod bude oteran sa svoje teritorije, potpuno očišćen sa Kosova. Više od milion Albanaca je bilo proterano. veliki broj ljudi je ubijen, žene su bile silovane. A ljude koji su odgovorni za to srpski narod je opet doveo na vlast.

Rekao bih građanima Srbije da nam Kosovo nije samo sused nego i više od toga - najvažniji i najspecijalniji sused.

Vuk Drašković: Veoma poštujem gospodina Demaćija, ali možda mu se omaklo kada je maločas govorio o Kumanovskoj bitci, pa je izgovorio neke reči sa kojima se verovatno ni on ne bi složio, kada bi malo bolje razmislio. Na početku 20. veka prvi ustanak sa ciljem progona Turaka nisu podigli Srbi nego Albanci. Mislim da se sa nekim njegovim tezama o karakteru Prvog balkanskog rata ne bi složile ni ondašnje albanske vođe, među kojima bih pomenuo, recimo, Isu Boljetinca. Ali ostavimo to. Bilo je što je bilo. Ja ću sada biti vrlo direktan i kazati ovo. Da sam to što nisam, da predstavljam Srbiju, bez ikakvog ustručavanja bih otišao u Prištinu i sreo se s mojim dragim prijateljem Ademom Demaćijem, s predsednikom kosovske vlade, s predsednikom Kosova, s predsednikom kosovskog parlamenta, sa svima koji predstavljaju Kosovo i rekao: “Ljudi, braćo, molim vas da ne pripišete ni srpskom narodu, ni našoj istoriji, ni našoj tradiciji one užase, one zločine, one hladnjače kojima su, tobože u ime srpksog naroda, a na njegovu istorijsku sramotu, prevozili Albance i bacali ih mrtve u jezera i reke Srbije, zakopavali ih na policijskim poligonima u Beogradu. Ovo bih rekao bez ikakvih uslova. Njima bih prepustio da se prema svojoj savesti odrede prema Žutoj kući i zločinima koji su neki Albanci činili nad Srbima. Dobro poznajem Albance. Među njima imam mnogo dragih prijatelja. Znam da su veoma pošteni i veoma dobri ljudi i znam da bi na ovakvu ljudsku poruku odgovorili ljudski. Ne bih lagao narod Srbije da nam Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija garantuje nekakav suverenitet nad Kosovom. To nije tačno. Upravo ta rezolucija naložila je Srbiji, a Srbija to prihvatila i potpisala, da se kao država sa svim svojim organima i institucijama povuče sa cele teritorije Kosova i Metohije. Ta rezolucija je garantovala Albancima pravo na samoopredeljenje. Oni su to pravo iskoristili i 2008. proglasili nezavisnost. Srbija je stavila prigovor Međunarodnom sudu pravde koji je presudio da tim proglašenjem nije prekršena ni Rezolucija 1244, ni međunarodno pravo. Rekao bih građanima Srbije da nam Kosovo nije samo sused nego i više od toga - najvažniji i najspecijalniji sused, zbog svega onoga što Kosovo znači Srbima u epskom, mitskom i istorijskom smislu. Rekao bih im da s tim Kosovom moramo održavati najbolje moguće i svestrane odnose, bez ikakve obaveze formalnog priznavanja i slanja ambasadora Srbije u Prištinu ili ambasadora Kosova u Beograd.

Adem Demaći: Mislim da je mogućnost da Kosovo bude specijalni sused Srbije propuštena. To nije bilo prihvaćeno, kada sam februara 1992. godine došao u Beograd i imao susret sa gledaocima TV Beograd. Bio sam jedno 100 minuta gost te emisije. To je bila poslednja šansa da Srbija uspostavi specijalne odnose sa Kosovom. Predložio sam: “Dajte da se sporazumemo. Vi niste doneli Kosovo kada ste došli preko Karpata, nego ste ga ovde našli. Imate pravo da volite Kosovo, nama to ne smeta, ali ta teritorija je prvenstveno albanska i onih koji su tu živeli i koji su spremni da žive zajedno sa nama“. Ta ponuda je grubo odbijena. Odgovor je stigao posle nekoliko godina - rat, krvoproliće i pokušaj istrebljenja i isterivanja Albanca sa Kosova. Znači, najgori odgovor. Radujem se, gospodine Draškoviću, da ste vi prvi od istaknutih srpskih političara koji ima snage, a to je vaša veličina, da uvidi da je taj put bio pogrešan. Dajte da ostavimo te mitove i priče i da  vodimo politiku koja će biti u interesu oba naroda, a ne u interesu garnitura koje su na vlasti. To kažem Vuku i drugim mojim prijateljima, koji misle kao Vuk, a ima ih još u Srbiji, kao što su Lazar Stojanović, Latinka Perović i drugi. I Miloš Minić je bio na strani pravde i istine. Svi vi ste pravi Srbi. Vi štitite interese srpskog naroda, a ne oni koji ga huškaju na neprijateljstvo, na mržnju i nastavak krize. Nadam se da vreme radi za vas i za nas i mislim da će srpski narod da uvidi da je bio prevaren. Vaš je zadatak da srpskom narodu kažete isto što ste meni i Albancima sada rekli i da otvorimo novu stranicu u našim odnosima i batalimo neke snove koji su nam nametnuti. Mislim da je većina u srpskom narodu kao Vuk, ali njima treba dozvoliti da dišu slobodno, da izaberu ljude koji će zastupati njihove istinske interese. Pošto sada to nije moguće, moramo da se zadovoljimo onim što je Dačić bio primoran da napravi.

Nemojmo biti, bar ja to neću da budem, robovi nikakvih nacionalnih epova i mitova.

Vuk Drašković: Mislim da ne treba da se mnogo bavimo onim što je bilo, jer to ni Bog ne može da promeni. Nemojmo biti, bar ja to neću da budem, robovi nikakvih nacionalnih epova i mitova, ma koliko ja držao do njihove lepote. Šta će meni ep o Vuku Brankoviću kao izdajniku, kada znamo da to nije tačno. Ili o Marku Kraljeviću kao najvećem srpskom nacionalnom junaku, kada znamo da ni to nije tačno, ali ep je lep, lepo je sve to ispevano. To, međutim, ne može biti državni projekt. Nadam se da dolaze dani kada će Srbija dobiti vodstvo koje će da preuzme odgovornost za budućnost, kada ćemo imati lidere koji se neće rukovoditi raspoloženjam većine koja je izmanipulisana i obmanuta. Nama su potrebni lideri kao što je De Gol koji je na sudbinskom raskršću poveo Francusku, kao što je Kemal Paša koji je u trenutku, kada je Turskoj pretilo nestajanje, odlučio da sprovede ono zbog čega ga je 90 odsto Turaka proklinjalo - ukinuo je arapski i uveo turski, uveo latinicu, oterao hodže i imame u džamije i nije im dozvolio da se mešaju u državne poslove. Ali veoma brzo ta ista većina proglasila ga je ocem Turaka i dala mu ime Ataturk.

Omer Karabeg: Gospodine Demaći, da li u prošlosti, pored silnog neprijateljstva, postoji i nešto što spaja Srbe i Albance, što bi moglo da bude osnova istorijskog pomirenja?

Ne bi bilo dobro da se istorija ponavlja, pa da kod Srba prevlada uverenje da Albance ne treba prihvatiti.

Adem Demaći: Teško može da se nađe nešto što nas spaja, jer smo sve vreme, od kada su Srbi počeli da nadiru ovamo, doživljavali samo zlo od srpskih režima. Taj kosovski ciklus jeste sjajan, ali je i otrovan. Još uvek taj otrov i ta psihoza drže jedan deo srpskog naroda i podstiču mržnju. Nemojmo da stvari ulepšavamo, treba im dati pravo ime. Albanci su celo vreme bili ugnjetavani i zbog toga su bili protiv srpskih režima. Ali to je nešto o čemu nećemo da diskutiramo. Nećemo da budemo robovi prošlosti. Hoćemo da budemo pregaoci, saradnici, da gradimo sadašnjost i budućnost, ali na pravednim osnovama, na potpunoj ravnopravnosti, na međusobnom priznavanju nacionalnih kultura i svega onoga što nosi jedan narod. Ne bi bilo dobro da se istorija ponavlja, pa da kod Srba prevlada uverenje da Albance ne treba prihvatiti, da Kosovo ne treba priznati, da ga na svaki način treba ometati. Vidim da Vuk to ne prihvata, a takvih kao Vuk je mnogo, ali ne mogu da dođu do izražaja, jer je vlast još uvek u rukama velikosrba, onih koji samo misle na pare, na zaradu, na fotelje, a zaboravljaju pravi interes srpskog naroda - da bude slobodan, da živi u prijateljstvu sa svim narodima, a u prvom redu sa Albancima kojima je, bez svoje volje, ostao dužan. Znam da smo i mi ovde imali mnogo Srba koji su štitili Albance i krili ih po svojim kućama, ali ipak nisu mogli da spreče ogroman pogrom koji je vršen nad Albancima. Nama je činjena velika nepravda od 1912. na ovamo, a mi smo digli ustanak protiv Turske, dok su Srbija, Crna Gora, Grčka, Rumunija i Bugarska pripremale tajni pakt da ne dozvole da se formira prva slobodna albanska teritorija. To su prave činjenice. Ja Evropi kažem: “Šta će vam Srbija koja neće mir, neće razumevanje, neće saradnju sa Kosovom, koja ne priznaje Kosovo“. Ali oni uporno insistiraju i teraju nas na neke pregovore. I zato je moguće da se postigne neki sporazum koji neće biti pravedan, a bez pravednog sporazuma nema mogućnosti da živimo u dobrim komšijskim odnosima, da polako zaboravljamo zla vremena i da počnemo da gradimo Evropu koja će biti naša domovina i u kojoj će svako biti gospodar na svojoj zemlji.

Omer Karabeg: Gospodine Draškoviću, postoji li nešto što spaja Srbe i Albance?

Vuk Drašković: Naravno. Vekovima zajedno živimo na istoj zemlji, jedni pored drugih, mnogo je mešovitih brakova i prijateljstava. Mislim da je mnogo više toga što nas spaja, nego što nas razdvaja. Dragi Ademe, znam koliki je tvoj ugled među kosovskim Albancima, pa te molim da pomogneš u podizanju mosta velikoga pomirenja između Srba i Albanaca na Kosovu. Albanaca je danas na Kosovu blizu dva miliona, a Srba jedva nešto preko sto hiljada - i južno i severno od Ibra. Ovo je prilika da albanski narod i njegovi predstavnici pokažu svoje čojstvo, da učine sve da zaštite srpsku manjinu - ne od albanske većine, jer albanska većina ne ugrožava Srbe na Kosovu - nego od mnogih ekstremista koji Srbima čine zlo u Goraždevcu, u Velikoj Hoči, u onom jadu od geta u Orahovcu i da ne nabrajam dalje. Ademe, molim te, iskoristi svoj uticaj i pomozi da kosovski Srbi, koji iza sebe više nemaju ni Jugoslaviju, ni Srbiju, budu zaštićeni. Ogromna bi to bila investicija u zajedničku budućnost Srbije i Kosova, Srba i Albanaca.

Dok ovde bude Adema, a verujte da ih je puno, nijednom pripadniku srpskog naroda neće ništa faliti.

Adem Demaći: Ne morate, gospodine Vuče, da me molite. Ja sam o tome govorio još pre nego što smo se oslobodili Srbije i imao sam malo problema sa ekstremistima. Inače, što se tiče položaja Srba na Kosovu, vi sigurno znate da Ahtisarijev plan za njih predviđa takva prava kakva nema nijedna manjina u svetu. Gde ste videli da je jezik manjine, koja broji 7-8 posto od ukupnog stanovništva, ravnopravan jeziku većinske nacije na čitavoj teritoriji države? Mi u našem ustavu imamo odredbu da, ako 10 srpskih poslanika od 15, koliko je Srbima garantovano mesta u parlamentu. odbije neki zakon, taj zakon ne može biti usvojen. Gde to ima? A pogledajte šta se zbiva sa našim zemljacima u Srbiji - u Preševu, Bujanovcu i Medveđi. Oni su ugnjeteni i obespravljenji. Kada za njih tražimo ista prava koja smo dali Srbima na Kosovu, srpska vlada nam odgovara: “To je naša stvar“.  Gospodine Vuče, ne brinite vi za srpsku manjinu na Kosovu. Dok ovde bude Adema, a verujte da ih je puno, nijednom pripadniku srpskog naroda neće ništa faliti. Nemojte da brinete tu brigu nego vodite računa o tome da srpski narod bude slobodan, da iskaže svoju volju i da dovede na vlast vas i ljude poput vas, kao što su Čedomir Jovanović, Lazar Stojanović i mnogi drugi. Takvi ljudi neka dođu na vlast i onda će rešenje biti tu, na dlanu. A dok nama bivši četnici budu predsednici vlade, a predsednici države ljudi kao Nikolić, teško će to ići. Ali mi moramo da prihvatimo ono što od nas traže naši prijatelji sa strane. Ima ljudi koji su izgubili oca, majku, decu, čitavu familiju. Oni se neće lako pomiriti, ali većina Albanaca je spremna na saradnju, ako sa druge strane bude Srbija koja će biti prava prijateljica, prava komšinica, prava saradnica.

Vuk Drašković: Sa velikim kašnjenjem i uz velike gubitke Srbija na kraju nema kuda nego u Evropsku uniju. Ta Srbija će zaista biti ono što Adem želi - najveći i najbliži prijatelj Kosova. Mislim da će na kraju i kod Albanaca i kod Srba pobediti princip da je uvek položaj onoga ko je progonjen, ko je u manjini, zapravo ogledalo za većinu. Nemam ništa da prigovorim onome što je Adem rekao o Ahtisarijevom dokumentu. Javno predlažem da vlada Srbija saopšti da prihvata taj Ahtisarijev dokument kao osnovu za dalje dogovore između Beograda i Prištine. I odmah da ti kažem, Ademe. Ja sam za to da ista takva prava dobiju i Albanci u Srbiji. I još nešto. Nemačka manjina u Belgiji, koja je većina u samo dve male opštine, po belgijskom ustavu ima pravo veta na sve odluke belgijskog parlamenta ukoliko u tim odlukama prepozna da je na bilo koji način ugrožena i diskrimisana. Ali oni od Drugog svetskog rata do danas nikada nisu iskoristili to svoje ustavom zagarantovano pravo.

Adem Demaći: Naša vlada ne treba da prihvati nikakav sporazum o pravima Srba na Kosovu, ako ta ista prava ne dobiju i Albanaci koji su pod srpskom administracijom. To treba da bude alfa i omega svih pregovora.

Omer Karabeg: U zaključku, da li je mogućan istorijski dogovor između Srba i Albanaca?

Adem Demaći: Istorijski dogovor između Srba i Albanaca je moguć kao što je bilo moguće prolivati krv i međusobno se ubijati. Mi moramo ići napred. A ići napred sa starim, lošim mislima i ubeđenjima - to se ne može. Srbija mora da zauzme pravu poziciju i da digne ruke od ambicije da nam uzme teritoriju i da nam nameće svoje zakone.

Vuk Drašković: Istorijski dogovor između Srba i Albanaca je moguć i biće ga, jer ga mora biti, a mora ga biti jer je u jednakom interesu oba naroda.

 

04.11.2012.

U BiH SVAKA REGIJA IMA SVOJU ISTINU O RATU

U BiH svaka regija ima svoju istinu o ratu

Ilustrativna fotografija

......................................................

Goran Šimić , stručnjak u oblasti krivičnog prava i tranzicijske pravde, nedavno je primio poziv da profesorima i studentima na prestižnom Univerzitetu Cambridge održi predavanje o procesu tranzicijske pravde na iskustvima BiH.

Jedini je školovani ekspert za tranzicijsku pravdu za kojeg ima mjesta na Cambridgeu, a nema ni na jednom od 23 bh. univerziteta. Za RSE govori o važnosti tranzicijske pravde za građane BiH, različitim interpretacijama istine, manipulacijama brojem žrtava.

RSE: Jedan od najvažnijih i prema mnogima najtežih zadataka koji su postavljeni pred Bosnu i Hercegovinu u procesu daljnje integracije u Evropsku uniju je uspostava društvenog mira kroz proces tranzicijske pravde. Međutim, iako se radi na tome u posljednjoj deceniji, još uvijek postoji nerazumijevanje ovog pojma. Šta podrazumijeva tranzicijska pravda?

Šimić: Tranzicijska pravda je jedna relativno mlada znanstvena disciplina, međutim, znanstvena disciplina koja u svijetu doživljava nevjerovatan procvat u zadnjih desetak godina. Mi kao društvo, bez obzira što izmišljamo iPhone, Galaxy S III, mobilni internet, napredujemo u ekonomskom smislu, zapravo nazadujemo u smislu vlastite humanosti, ljudskosti. Desetine, stotine sukoba koji se trenutno događaju u cijelom svijetu zahtijevaju da se na te sukobe odgovori na nekakav način, da civilizacijski, ljudski odgovorimo na patnje i stradanja tih ljudi. Ono što smo mi radili zadnjih 50, 60 godina su bila isključivo suđenja za ratne zločine. Međutim, shvativši da suđenja za ratne zločine u suštini neće dati odgovor na sva pitanja, odlučili su da pokušaju nešto drugo. Iz svega toga se razvila tranzicijska pravda kao jedna nova znanstvena disciplina, a koja bi trebala BiH dati odgovor na sve ono što joj je potrebno – od podizanja spomenika, utvrđivanja istine o stvarnim događajima, o poimeničnom popisu svih žrtava stradanja itd.    

RSE: Vi, kao jedan od vodećih stručnjaka za tranzicijsku pravdu u BiH koji je ovaj predmet prvi put uveo na domaće univerzitete, danas nemate stalni angažman ni na jednom od tih univerziteta. Šta je u pitanju?

Šimić: Apsurdna je i smiješna, ali za mene prilično bolna činjenica, npr. Univerzitet u Cambridgeu, koji predstavlja jednu od najvećih i najvažnijih institucija obrazovanja u cijelom svijetu, koji je osnovan 1200 i neke godine, mene poziva da održim predavanje njihovim profesorima, studentima i akademskoj zajednici o procesima tranzicijske pravde, a primjerice u BiH sam u zadnjih šest mjeseci obijao vrata barem 10 ili 15 obrazovnih institucija, i privatnih i državnih, koje su me glatko odbile da tu predajem, iako ispunjavam sigurno sve uvjete i sigurno sam im esencijalno potreban – vjerovatno zato što nisam bio u nijednoj stranci, za mene nije niko lobirao. Onda me jedan od njih pozvao da predajem i nakon tri sedmice mi je dao otkaz rekavši da su se oni predomislili i da oni imaju nekog svog.   

RSE: Kako je došlo do saradnje sa Univerzitetom u Cambridgeu?

Šimić: Mi kao društvo, odnosno ja kao nekakav znanstveni eksponent te cijele priče, predstavljamo značajan primjer onoga šta se u svijetu događa u tranzicijskoj pravdi i značaj izvor iskustva. U kontekstu toga Univerzitet u Cambridgeu me pozvao da 14. novembra ove godine održim predavanja o zvaničnim procesima tranzicijske pravde u BiH.

RSE: Proces tranzicijske pravde u BiH prate izazovi od samog početka. Koji su to izazovi?

Šimić: Progres uvijek ima i svojih negativnih strana za one koji smatraju da će on ugroziti njihove dostignute pozicije. U BiH imamo niz ljudi, organizacija, možda i društvenih grupa koji smatraju da će procesi tranzicijske pravde ugroziti njihove sadašnje pozicije, privilegije i sve ono što su ustanovili. Isto tako, postoji niz pojedinaca u BiH koji zarad svojih vlastitih, uskih interesa žele onemogućiti žrtve da ostvare sve ono što je žrtvama potrebno. S druge strane, mi živimo u jednom društvu koje je upalo u nekakav letargično-depresivni procjep, jednu debelu psihološku depresiju i duboku rupu, koje smatra da ono što nam se dogodilo ne može biti ni na koji način ispravljeno i da oni koji su bili žrtve, a rekao bih da smo svi mi bili - jednostavno su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno prostoru.

RSE: Ovih dana učestvovali ste na konferenciji u Banjoj Luci na kojoj je predstavljena Strategija tranzicijske pravde u čijoj izradi ste učestvovali. Predstavnici tri nevladine organizacije burno su  reagovali i napustili konferenciju. O čemu se zapravo radilo?

Šimić: Dogodio se jedan incident gdje su predstavnici tri nevladine organizacije u RS burno reagirale rekavši da taj tekst zapravo predstavlja atak Federacije BiH na RS, da mu je jedini cilj da se RS proglasi agresorom, odnosno da se Srbi proglase zločincima, a Bošnjaci žrtvama - što je prilično apsurdna, jedna monstruozna laž i monstruozna konstrukcija, jer ako uzmete dokument vidjećete da je on apsolutno neutralno postavljen, on se obraća svim građanima BiH i želi ponuditi istinu, smiraj i pomirenje svim građanima BiH ne određujući i ne pretendirajući da kaže ko je započeo rat, kako.
   
RSE: Da li je to pokazatelj da bh, društvo još uvijek nije spremno da se suoči sa svojom prošlošću?

Šimić: Sigurno je da ne postoji jedinstven model događaja u BiH i da je svaka pojedinačna regija imala neke svoje istine, koje tek treba utvrditi. S druge strane, niko od nas ne može bježati od onoga što je uradio. Istina nije samo istina o zločinima koje ste vi počinili prema meni ili pripadnicima moga naroda. Istina je i ono što sam ja počinio prema svima nama. U kom obimu i na koji način smo činili zločine jedni prema drugima, mislim da tek trebamo utvrditi.

 

04.11.2012.

KRUG 99: ZLATKO LAGUMDžIJA ZARAD VLASTITIH INTERESA POLAKO VRAĆA BiH NAZAD

Lagumdžija zarad vlastitih interesa polako vraća BiH nazad

imageKrug 99 / arhiv

........................................................

SARAJEVO - Generalni sekretar Stranke demokratske akcije Amir Zukić izjavio je danas u Sarajevu da imamo sadašnju političku krizu generiranu rukovođenjem i upravljanjem Zlatka Lagumdžije koji zarad vlastitih interesa Bosnu i Hercegovinu polako vraća nazad.

Dodao je da ponuđenim političkim rješenjima u sporazumu sa SNSD-om polako od Bosne i Herecegovine stvara uniju entiteta.

- Da podsjetim, Ustavom BiH entiteti su volja Bosne i Hercegovine, nije BiH volja entiteta, kazao je Zukić koji je bio uvodničar na sesiji Kruga 99 o temi „Narodna volja i politička kriza u BiH“.

Zukić je prije početka sesije, na novinarsko pitanje da prokomentira sporazum između SDP-a BiH i SNSD-a, odnosno koliko u njemu ima Bosne i Hercegovine, kazao da, kada stavite u cilj da sačuvate vlastitu poziciju i na osnovu tog cilja dajete ustupke vašim sagovornicima, ništa dobrog Bosni i Hercegovini ne možete donijeti.

- Iz onoga što je do sada prezentirano, a mislim da još ima neobjavljenih tački i neobjavljenih koraka u sporazumijevanju između SNSD-a i SDP-a, vrlo malo ima Bosne i Hercegovine, vrlo snažno se entiteti jačaju i vrlo teško će napraviti korak u drugom smjeru i krenuti ka jačanju institucija BiH, kazao je Zukić.

Po njegovim riječima, taj sporazum je vrlo štetan i on je udar na sve državne institucije i ne daje nikakvo dobro ni Bosni i Hercegovini, ne daje dobro ni onima koji misle u ovom momentu da su dobro napravili.

Upitan da prokomentira dio dogovora koji se odnosi na izmjene Izbornog zakona BiH, Zukić je kazao da sistem otvorenih listi građanima BiH omogućava da dva puta biraju, jedan je politička opcija, a drugi je unutar te političke opcije da preferiraju kandidate za koje smatraju da su sposobni.
- To je pozitivan korak, kazao je Zukić.  

Dodao je da je zatvaranje tih lista korak unazad, „to je jačanje političke diktature određenih partija, to je partiokratija i to nije dobro za građane, nije dobro za demokratiju“.

- Sama degradacija nadležnosti Centralne izborne komisije, degradacija centra za brojanje je urušavanje još jedne institucije koja je jako bitna za BiH, za funkcionisanje cjelokupnog demokratskog procesa, kazao je Zukić.

Istaknuo je da u ovom sporazumu nema ništa dobro, „ni jedna tačka ovog sporazuma nije dala dobro Bosni i Hercegovini“.

Po njegovim riječima, SDA će, koristeći ustavna i poslovnička sredstva blokirati, zaustavljati, amandmanima djelovati i pokušati popraviti ovu situaciju.

- Tokom ovih nekoliko dana smo uglavnom razmatrali detalje iz sporazuma, a nismo ga sagledali u cjelini, to jest, kakva je zapravo svrha i namjera onih koji su pisali taj sporazum, kazao je prof. dr. Ćazim Sadiković, upitan da prokomentira sporazum između SDP-a i SNSD-a.

Meni se čini, dodao je on, da se radi o jednom pokušaju da se ovlaštenja države, koja su inače jako mala u odnosu na sve druge države u Evropi, prenesu na entitete.

On je istaknuo da je Evropa, od samog prijema BiH u Savjet Evrope, naglasila u više navrata da je država BiH slaba država i da ona ne može odgovoriti obavezama iz Savjeta Evrope, a to su demokratija, pravna država i ljudska prava, ako ne osnaži kao država.

- U rezoluciji iz 2004. godine, koja se zove Rezolucija o snaženju države BiH, naglašava se potreba poduzimanja mjera da država postigne onaj stepen snage da može da ostvaruje obaveze iz Savjeta Evrope, a i one obaveze koje se tiču izgradnje same države iznutra, izgradnje ekonomije i svega drugog.

Upravo poslije te rezolucije dolazi sjednica Venecijanske komisije gdje je naloženo Venecijanskoj komisiji da kaže šta zapravo treba uraditi da se vlast u BiH učini efikasnom i sposobnom da rješava probleme unutrašnje i vanjske naravi, kazao je Sadiković.

Dodao je da Komisija u zaključku kaže da se trebaju kompetencije entiteta postepeno prenositi na državu BiH i da tim putem se osnaži i država, tako da bi mogla i prema vlastitom društvu, a i prema međunarodnoj zajednici da ostvaruje obaveze koje ima, a obaveze su jako velike, navodi Sadiković.

(Vijesti.ba/Fena)

 

04.11.2012.

ZBOG SPORAZUMA SA SNSD-om: BH. INTELEKTUALCI U SAD TRAŽE OSTAVKU ZLATKA LAGUMDžIJE

Zbog sporazuma sa SNSD-om: Bh. intelektualci u SAD traže ostavku Zlatka Lagumdžije

....................
04.11.2012.
..................
 
imageZlatko Lagumdžija

.........................................................

(24SI) - Grupa intelektualaca Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS) uputila je otvoreno pismo ministru vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i čelniku Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatku Lagumdžiji u kojem ga pozivaju da podnese ostavku zbog spornog sporazuma sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika.

 

[24 sata info]

Bh. intelektualci u Americi najoštrije osuđuju navedeni sporazum SNSD-SDP. Pismo su potpisali ugledni intelektualci i univerzitetski profesori koji s porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Među njima su književnik Aleksandar Hemon, te Esad Boškailo, Mirsad Hadžikadić, Kenan Arnautović, Rešad Pašić, Amila Buturović, Đenita Muzurović-Pašić, Emir Festić, Almer Imamović, Migdat Hodžić, Emir Hodžić i Azra Terzić.

"Obraćamo vam se u svojstvu građana bosansko-hercegovačkog porijekla nastanjenih u SAD i Kanadi koji već dvije godine nakon općih izbora sa velikom pažnjom i zabrinutošću pratimo zbivanja u našoj Bosni i Hercegovini. Vi ste u ovom periodu svojim odlukama o nelegitimnom formiranju, a nakon toga i rasformiranju Vlade Federacije BiH, Vijeća ministara BiH i vlada pojedinih kantona doveli našu zemlju na rub političkog i ekonomskog ambisa. S nevjericom, zaprepaštenjem i dubokim razočaranjem smo pročitali tekst Vašeg sporazuma sa strankom SNSD Milorada Dodika o daljnjoj političkoj i ekonomskoj saradnji SNSD i SDP", navodi se u pismu.

Ugledni intelektualci su, nadalje, ukazali na štetnosti ovog sporazuma. "Ovim pismom najoštrije osuđujemo Vašu namjeru da u sklopu ovoga sporazuma putem procedura u Parlamentu BiH, između ostalog, urušite nadležnosti Visokog sudskog i tuzilačkog vijeća (VSTV) BiH, smanjite nadležnosti Centralne izborne komisije BiH, unazadite demokratski izborni proces u BiH uvođenjem 'zatvorenih lista', te omogućite raspodjelu dobiti državnog Elektroprijenosa BiH entitetskim budžetima. Jednom riječju, otvarate proces urušavanja naše države BiH i njenog ustavnog i pravnog sistema. Ni Vi, niti bilo ko drugi na to nema pravo", dodaje se u pismu.

Potpisnici upozoravaju Lagumdžiju da su SNSD i SDP izborni gubitnici proteklih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. "Vi ste izgubili mandat većine građana BiH u prethodnom dvogodišnjem periodu, a naročito mandat bošnjačkog i pro-bosanskog dijela. Niko nema ni političko, niti moralno pravo da bez takvog mandata mijenja ustavni i sudski poredak naše domovine protiv volje njenih građana. Umjesto da se kao izabrani predstavnik naroda bavite 'državom za čovjeka', to jeste ekonomijom, ulaskom BiH u NATO i EU i zaštitom najviših državnih interesa BiH, Vi ste odlučili da pretpostavite vlastite interese onim najsvetijim nacionalnim i državnim. Kako drugačije objasniti ovaj sramni sporazum sa gospodinom Dodikom, negatorom genocida i osvjedočenim rušiteljem države Bosne i Hercegovine", pitaju se bh. intelektualci.

U pismu još upozoravaju da je Lagumdžija svojim aktivnostima prešao "takozvanu crvenu liniju". "U historiji ove države Vaše ime bi moglo biti zapisano uz ime Fikreta Abdića. Stoga, u ime bolje budućnosti BiH koju ona neprikosnoveno zaslužuje, pozivamo Vas da odmah i neopozivo podnesete ostavku na sve političke funkcije u državi BiH. Pozivamo Vas da na ovaj način sačuvate ono što je preostalo od Vašeg digniteta i digniteta sadašnjeg rukovodstva Vaše stranke. To je minimum koji dugujete ovoj zemlji i njenom narodu", konstatira se u otvorenom pismu Lagumdžiji.

Iz Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti su pozvali sve pro-bosanske stranke da usvoje sljedeće tačke "kao minimum kriterija koji se moraju podržati i održati u svim pregovorima sa bilo kojim političkim snagama u zemlji i svijetu“.

To su, kako su, naveli, cjelovitost i nedjeljivost BiH; jačanje svih državnih institucija koje to osiguravaju; konstitutivnost i ravnopravnost svih naroda na cijeloj teritoriji BiH; prihvatanje principa državne imovine na cijeloj teritoriji BiH; neotuđivost BiH državljanstva bez obzira na mjesto prebivališta i druga državljanstva; sloboda vjere i neprikosnovenost svih vjerskih objekata na cijeloj teritoriji BiH; neposredan izbor svih predstavnika na svim nivoima vlasti na cijeloj teritoriji BiH i definiranje članstva u EU i NATO kao najvažnijeg prioriteta države.

(Anadolija)

 

04.11.2012.

PREDSJEDNIŠTVO SDPBiH PODRŽALO SPORAZUM SDP-a I SNSD-a

"Sporazum koji će poboljšati život građana BiH": Predsjedništvo SDPBiH podržalo sporazum SDP-a i SNSD-a

.................
04.11.2012.
..................
 
imageSDP

..............................................................

 Predsjedništvo SDP-a BiH je na današnjoj sjednici podržalo Sporazum potpisan između SDP-a i SNSD-a.

 

[24 sata info]

Prilikom glasanja, uzdržana su bila dva člana Predsjedništva SDP-a.

Član Predsjedništva stranke Hamdija Lipovača je u izjavi za medije potvrdio da je rasprava o Sporazumu bila sveobuhvatna te da su članovi shvatili da je riječ o Sporazumu koji će poboljšati život građana BiH s ekonomskog aspekta.

"Zbog toga stojimo iza ovog Sporazuma", kazao je Lipovača.

Suzdržan prilikom glasanja bio je član Predsjedništva SDP-a Slobodan Popović koji je istakao da se s nekim rješenjima iz Sporazuma principijelno ne slaže.

"Prije svega, ovdje mislim na izbor tužitelja. Mislim da nema potrebe za ovolikom žurbom. Drugo, smatram da su otvorene liste jedino rješenje bez obzira na sve probleme koje one mogu izazvati", kazao je Popović.

Dodao je da će tužitelji biti u potpunosti nezavisni onda kada im se konačno prekine "pupčana vrpca koju imaju s vlasti" prije nego što budu izabrani na ove funkcije.

(fena)

 

04.11.2012.

BEGO HRUSTEMOVIĆ: ČETNICI SU UBILI NENADA TRIFUNOVIĆA, JER NIJE DAO KLjUČ DžAMIJE

Mala Ajvatovica u Karićima u blizini Vareša
Četnici su ubili Trifunovića, jer nije dao ključ džamije
Hrustemović: Brojne legende vezane su uz džamiju
FOTO: B. Nizić
Četnici su ubili Trifunovića, jer nije dao ključ džamije

U vrijeme sultana Fatiha Hajdar-dedo Karić sagradio je džamiju u Karićima u blizini Vareša, godina i datum gradnje nikada nisu tačno utvrđeni, jer o tome nema vjerodostojnog zapisa.
Ž4 = Planinski predio
Usamljena u planinskom predjelu, ova drvena džamija svjedoči o prošlim vremenima iako u blizini nema kuća. Džamija je otvorena samo petkom, kada se klanja džuma-namaz, i tradicionalno je dovište muslimana koje nazivaju Malom Ajvatovicom. Tu se u posljednjoj sedmici jula održava i tradicionalna dova.
Brojne legende vezane su uz ovu džamiju, koja je u septembru 1993. godine posljednji put spaljena do temelja. Obnovljena je 2001. zahvaljujući brojnim donatorima.
Drvena džamija u Karićima dugo je, nakon što je izgrađena, bila centralna na području džemata Blaža. No, brojni su razlozi utjecali na to da u samom naselju Karići, kao i u okolnim mjestima, do početka Drugog svjetskog rata nije ostao nijedan Bošnjak, što je dovelo do prvog rušenja džamije.
Prema predanjima, nakon njenog rušenja četrdesetih godina prošlog stoljeća, naglo je počela obolijevati stoka pa su se tadašnji stanovnici obratili svećeniku, koji im je kazao da na tom mjestu ima neka bogomolja i da je moraju obnoviti i brinuti se o njoj. Tada su je ponovo sagradili, a legenda kaže da su hrastovi temelji bili kraći nego što je trebalo, ali da je drvo toliko omekšalo da su mogli rastegnuti temelje koliko im je volja.
Tako se tamošnje stanovništvo brinulo o ovoj džamiji kao o crkvi sve do agresije na BiH. Bego Hrustemović iz Breze, čovjek koji 50 godina posjećuje svako dovište, ispričao je za "Avaz" kako su četnici 1993. godine spalili džamiju.
Ž4 = Čelične spojnice
- Mještanin Nenad Trifunović imao je ključ džamije. Kada su četnici došli, zatražili su ga. Kako ga Neno nije dao, ubili su ga, sve su iz džamije iznijeli i zapalili je - kaže Hrustemović.
Nenad Trifunović je i sahranjen u blizini džamije. Hrustemović svjedoči i da se Trifunović brinuo o džamiji kao što ne bi nijedan musliman.
- Eto, i život je dao kako bi je sačuvao. Mnogi pričaju razne legende, ali istina je da je ovo dovište posebno baš kao i Ajvatovica, kada dođu desetine hiljada muslimana - dodaje Hrustemović.
On je nakon rata u haremu džamije posadio tri lipe u obliku tespiha. Udaljenost između svake lipe je 33 metra, a kaže da je to uradio zato što je u ratu izgorjela jedna, stara hiljade godina.
- Interesantno je da je ova džamija napravljena bez eksera. Koristile su se samo velike čelične spojnice, sve ostalo je uklapano - kaže Hrustemović.

U vrijeme sultana Fatiha Hajdar-dedo Karić sagradio je džamiju u Karićima u blizini Vareša, godina i datum gradnje nikada nisu tačno utvrđeni, jer o tome nema vjerodostojnog zapisa.

Planinski predio

Usamljena u planinskom predjelu, ova drvena džamija svjedoči o prošlim vremenima iako u blizini nema kuća. Džamija je otvorena samo petkom, kada se klanja džuma-namaz, i tradicionalno je dovište muslimana koje nazivaju Malom Ajvatovicom. Tu se u posljednjoj sedmici jula održava i tradicionalna dova.

Brojne legende vezane su uz ovu džamiju, koja je u septembru 1993. godine posljednji put spaljena do temelja. Obnovljena je 2001. zahvaljujući brojnim donatorima.

Drvena džamija u Karićima dugo je, nakon što je izgrađena, bila centralna na području džemata Blaža. No, brojni su razlozi utjecali na to da u samom naselju Karići, kao i u okolnim mjestima, do početka Drugog svjetskog rata nije ostao nijedan Bošnjak, što je dovelo do prvog rušenja džamije.

Prema predanjima, nakon njenog rušenja četrdesetih godina prošlog stoljeća, naglo je počela obolijevati stoka pa su se tadašnji stanovnici obratili svećeniku, koji im je kazao da na tom mjestu ima neka bogomolja i da je moraju obnoviti i brinuti se o njoj. Tada su je ponovo sagradili, a legenda kaže da su hrastovi temelji bili kraći nego što je trebalo, ali da je drvo toliko omekšalo da su mogli rastegnuti temelje koliko im je volja.

Tako se tamošnje stanovništvo brinulo o ovoj džamiji kao o crkvi sve do agresije na BiH. Bego Hrustemović iz Breze, čovjek koji 50 godina posjećuje svako dovište, ispričao je za "Avaz" kako su četnici 1993. godine spalili džamiju.

Čelične spojnice

Džamija Karići

Sagrađena u vrijeme sultana Fatiha

- Mještanin Nenad Trifunović imao je ključ džamije. Kada su četnici došli, zatražili su ga. Kako ga Neno nije dao, ubili su ga, sve su iz džamije iznijeli i zapalili je - kaže Hrustemović.

Nenad Trifunović je i sahranjen u blizini džamije. Hrustemović svjedoči i da se Trifunović brinuo o džamiji kao što ne bi nijedan musliman.

- Eto, i život je dao kako bi je sačuvao. Mnogi pričaju razne legende, ali istina je da je ovo dovište posebno baš kao i Ajvatovica, kada dođu desetine hiljada muslimana - dodaje Hrustemović.

On je nakon rata u haremu džamije posadio tri lipe u obliku tespiha. Udaljenost između svake lipe je 33 metra, a kaže da je to uradio zato što je u ratu izgorjela jedna, stara hiljade godina.

- Interesantno je da je ova džamija napravljena bez eksera. Koristile su se samo velike čelične spojnice, sve ostalo je uklapano - kaže Hrustemović.

Je li ljekovita voda u kamenu nišana

Neobjašnjiva enigma nalazi se u haremu džamije, gdje u kamenu jednog od nišana uvijek ima vode. Kada je temperatura čak i plus 40, voda je u nišanu, a predanja kažu da su to suze osobe koja je plakala za ukopanom osobom. Vjeruje se da je voda ljekovita te vjernici u nju stavljaju kažiprst i uče dove za zdravlje.

Legenda: Prisustvo žena donosi oluju

Još čudnija priča kaže da je jedna posjeta turske delegacije prije desetak godina završila "stresno" za djevojku Tuče Hilmaz (Tuce Hylmaz), koja je na ruci kao ukras imala jevrejsku zvijezdu, koja je pukla prilikom ulaska u džamiju. Inače, na ovo dovište ne dolaze žene, jer legenda kaže da se šezdesetih godina ustanovilo da prisustvo žena donosi oluju pa su vjernike nerijetko za vrijeme klanjanja ometali grmljavina i munje.

- Imam je tada tako odlučio. Poslije toga dugo godina nije bilo nevremena za vrijeme dove, ali opet zna biti kiše - dodaje Hrustemović.

 

04.11.2012.

UZ GODIŠNjICU SMRTI LEGENDARNOG BORCA ARMIJE RBiH HAJRUDINA MEŠIĆA

Uz godišnjicu smrti legendarnog borca Armije RBiH Hajrudina Mešića

Kad Kapetan Hajro komanduje, misliš da geler ne ubija...
....................
04.11.2012.
...................
Kad Kapetan Hajro komanduje, misliš da geler ne ubija...

Saborci kraj mezara svog komandanta Hajrudina Mešića

......................................................

...Maglovito jutro 30. oktobra 1992. godine... Sapanjsku dolinu bude detonacije od Baljkovice... Vojska je tokom noći krenula šumi... Komanduje Hajro... A kad Hajro komanduje, misliš tada geler ne ubija... Gruhaju granate, čini se nebo se na zemlju obrušava... Kilometar i malo više ostalo je do Crnog Vrha. Tamo čekaju Kameničani, Srebreničani... Da su se tog dana sreli, Srebrenica se, sigurno, nikad ne bi dogodila...

No, tog dana poginuo je Hajrudin Mešić, u narodu poznatiji kao Kapetan Hajro. Poginuo je na prvoj borbenoj liniji u selu Nezuk, u pokušaju uspostave koridora ka Srebrenici kako bi spasio hiljade Bošnjaka iz srpskog obruča.

Majčin san

- Dva su događaja u ratu u kojima nisam htio uzeti fotoaparat u ruke. To je trenutak kad je preda mnom ležao mrtav Kapetan Hajro i drugi kada je pobijena tuzlanska mladost na Kapiji. Našao sam se na ratištu neposredno nakon Hajrine pogibije. Umro je na putu do ratne bolnice u Međeđi. Geler koji ga je pogodio presjekao mu je arteriju. I sad mi je slika mrtvog Hajre pred očima - prisjeća se "Avazov" fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko, koji je u to vrijeme radio u zvorničkom Pres-centru.

Hajrina majka Zejfa se u jednom od razgovora za naš list s bolom prisjetila jutra kada je dobila vijest o sinovoj pogibiji.

- Noć uoči pogibije sanjam u mojoj kući tevhid. Na san mi dođe neka žena i donese  haljine. Neki narod se skuplja. Probudim se, ne mogu više da spavam. Ujutro, čuju se detonacije oko Baljkovice. Zove nas jedna komšinica da dođemo na kafu. U meni nešto sve drhti, ne znam šta mi je. Domalo vidim dođe moj sin Hamdija i neki ljudi s njim. Presječe me. Pitam: "Šta mi je sa Hajre", a on mi veli: "Nemam ti šta, mati, kriti, Hajro je poginuo..." - riječi su uplakane majke Zejfe.

Naš fotoreporter Bajrić s Kapetanom Hajrom

Iako je prošlo 20 godina od njegove smrti, sjećanje na Kapetana Hajru, posebno u krajevima gdje je ratovao, još je živo. U njegovom Teočaku, gdje je, kažu, "i kamen ratovao", i danas s najvećim poštovanjem njeguju uspomenu na ovog heroja.

Posljednja bitka

- Noć uoči pogibije ja sam se vratio iz Zagreba, gdje sam bio nekoliko mjeseci na liječenju. Spremao sam se da ujutro krenem i ja u Nezuk, da se pridružim Kapetanu, ali je došla strašna vijest o njegovoj pogibiji. Ne znam kad sam se u životu osjećao bespomoćnije - kaže nam Kapetanov nasljednik na čelu Teočanske brigade Dževad Avdičević Babak.

Rijetku Hajrinu ratnu fotografiju i, prema svoj prilici i posljednju, Ahmet  Bajrić Blicko napravio je dva mjeseca prije Kapetanove smrti u Zagrebu. Kapetan Hajro se, naime, krajem avgusta našao u posjeti teočanskim ranjenicima. Ubrzo po povratku počeo je planirati bitku za koridor prema Srebrenici, koja je, nažalost, bila i njegova posljednja bitka.

Neustrašiv komandant

Oni koji su poznavali Kapetana Hajru znaju da je bio neustrašiv komandant, ali i  profesionalac kakav se u proteklom ratu rijetko mogao sresti. U sjeveroističnoj Bosni zasigurno nije postojala osoba koju je narod toliko volio i poštovao kao što je to bio Kapetan Hajro. Ostat će upamćen kao oficir koji se strogo držao odredbi Ženevskih konvencija.

 

04.11.2012.

U IGRI SARAJEVSKIH NESTAŠNIH DJEČAKA ZAROBLjENO PET TENKOVA

Prošlo je 18 godina od bitke na Dujmovskim brdima podno Treskavice
U igri sarajevskih nestašnih dječaka zarobljeno pet tenkova
.................
04.11.2012.
...................
U igri sarajevskih nestašnih dječaka zarobljeno pet tenkova
Komandant Brzi ispred stroja heroja poslije bitke
......................................................

U akciji na Dujmovskim brdima podno Treskavice, u igri sarajevskih nestašnih dječaka, 29. oktobra 1994. godine zarobljen je do sada najveći ratni plijen Armije RBiH i to pet tenkova T-55, četiri oklopna transportera, sedam kamiona, autobus, dva topa B-1, sedam "strijela 2M",14 PAM-ova, oko 1.000 granata, 100.000 metaka raznih kalibara....

Ovako je počinjao jedan od novinskih članaka s početka novembra 1994. Tokom te godine Prvi korpus Armije RBiH uspio je vratiti dio izgubljenog teritorija van Sarajeva. Prvih dana oktobra na treskavičko-bjelašničkom pravcu oslobođene su značajne kote i ostvaren veliki prodor u dubinu neprijatelja. Oslobodivši dominantne objekte na Bjelašnici, poput najvišeg vrha 2067, i platou Treskavice, snage Prvog korpusa dobile su zadatak da 29. oktobra zaposjednu neprijateljsku liniju jugoistočnim vijencem Bjelašnice sve do obronaka Treskavice na objektima Šiljak - Hojta - Borikovac.

San pravednih

Pripadnici Manevarskog bataljona Druge viteške brigade, nakon detaljnih priprema i izviđanja, ubačeni su duboko u neprijateljsku dubinu s ciljem da u šest sati ujutro  neutraliziraju artiljerijsku jedinicu u rejonu Dujmovska brda - selo Gaj i spriječe dolazak pojačanja iz dubine, kako bi bili stvoreni uvjeti da druge jedinice Prvog korpusa zauzmu ove objekte. Manevarskim bataljonom komandovao je Mehmed Džindo sa zamjenikom Ragibom Rizvanovićem, a činile su ga tri čete prekaljenih sarajevskih ratnika koje su predvodili Nedžad Bublin Čupo, Enes Husejnović Eko i Sulejman Mujezin.

U neprijateljsku dubinu su, prkoseći svim ćudima Treskavice, najhirovitije planine u ovom dijelu BiH, krenuli pojačani sa dva voda Devete brdske brigade, koje su predvodili komandiri Fikret Hasić Grobar i Zifet Dželko Piđ, rahmetli Jasmin Isanović Žuti iz Prve slavne motorizovane brigade, te desetak vodiča iz trnovske policije i Bošnjačke brigade.

Krećući se preteškim treskavičkim padinama, 27. oktobra izašli su na Ogorjeli kuk i zanoćili na Ledenici, pokriveni vedrim nebom i ogromnom željom za uspjehom. Narednog dana u popodnevnim satima prebacili su se u rejon Orlice.

Vahid Karavelić: Vodio Prvi korpus Armije RBiH

- Tokom noći 28. oktobra spustili smo se do Vrela Željeznice. Kretali smo se u nemogućim uvjetima, kroz najmračniju bosansku noć. Padala je ledena kiša, ljudi su posrtali po teško prohodnom terenu, nismo imali kabanica ili šatorskih krila, bili smo pribijeni jedni uz druge. Kiša je pomogla da nečujno uđemo u neprijateljsku dubinu - svjedoči sarajevski heroj Nedžad Bublin Čupo.

Komandir Treće manevarske čete Enes Husejnović Eko bio je bolestan, tako da se jedva kretao teškim terenom po hladnoj kiši. Tu noć je bolestan, kisnući, zaspao snom pravednih. Ni danas ne može vjerovati da je sutradan ujutro, kad se probudio, bio potpuno zdrav.

Linija odbrane

- Kad smo se razbudili, shvatili smo da je kolona tokom jednog odmaranja prekinuta i da je samo dio snaga stigao u blizinu planiranog rejona. Posljedica svega ovoga je kašnjenje s početkom zadatka. Uvezujemo se nekim vezama, a s komandnog mjesta se traži da napadnemo kako je planirano, u šest ujutro. Javili smo da još izviđamo teren, kako bismo malo amortizirali pritisak komande, jer već su krenuli frontalni napadi naših jedinica na zacrtane objekte. Samo što se uspijevamo spojiti s našom grupom iz prekinute kolone, čujemo upaljene motore tenkova. Neprijatelj odlučuje da povuče artiljeriju postupajući po načelu da, u slučaju pada prvih borbenih linija pješadije, jedinice podrške prelaze na rezervni položaj. Odlučujemo da im pravimo zasjedu, puštamo ih između dvije krivine, tako da ih tučemo i sa čela i sleđa - sjeća se Eko Husejnović.

Postoji jedna vojna krilatica koja kaže da uspjeh jedinice nikada ne ovisi o dobrom planiranju, jer borba se nikada ne odvija po planu i da zapravo uspjeh ovisi o tome koliko je jedinica spremna da reagira na promjene u odnosu na plan. U novonastaloj situaciji počinje lov na tenkove na putnoj komunikaciji Dujmovići - Trnovo. Tri sata se vodila žestoka borba na udaljenosti od 30 metara u kojoj manevarci Druge viteške sprečavaju bijeg neprijateljskih tenkova. 

- Počela je strašna oluja. Zbog prekida kolone, kasnilo se skoro šest sati s napadom u dubini i tada naređujem komandantu Džindi da mora ispoljiti djelovanja jer su snage s fronta krenule, a mi imamo zastoj. On mi je u jednom trenutku, bilo je 11 sati i 49 minuta, preko motorole rekao: "E, sad počinje teferič". Kao da je neko čarobnom rukom uklonio maglu i ja kroz dvogled vidim tenkove, kreću se ukrug, a moji borci mokri, promrzli i neispavani, k'o Indijanci ganjaju tenkove. Razbili smo tada Drugu sarajevsku brigadu Vojske RS i ona je prestala da postoji. Naši su ovu pobjedu izvojevali bez ijednog poginulog borca. To je bilo umijeće ratovanja, bez žrtava zarobiti takvu tehniku i osloboditi toliki prostor - priča Esad Pelko Brzi, ratni komandant Druge viteške brigade ARBiH.

Dolaskom prvog mraka na megdan dolaze Nusret Omerović, operativac iz komande Druge viteške, i Ragib Rizvanović, zamjenik komandanta Manevarskog bataljona, i formira se kružna linija odbrane. Dan nakon velike bitke počelo je organizirano izvlačenje zarobljenih tenkova, transportera... Jedan tenk se odmah prebacuje kao ispomoć na uzavrelu Nišićku visoravan, a od zarobljenih sredstava formiran je Oklopni bataljon.

O značaju ove bitke možda najbolje kazuje obraćanje tadašnjeg komandanta Prvog korpusa ARBiH, generala Vahida Karavelića njenim učesnicima.

- Ovo što ste vi uradili je najozbiljniji borbeni zadatak u historiji. Najuspješniji, najdrskiji i najopasniji. Ovo je pobjeda koju treba izučavati. Ne može se platiti i nema cijene to što ste vi uradili. Tenk vrijedi milion maraka, a vi ste ih zarobili pet - rekao je general Karavelić.

 

04.11.2012.

KO SU ZVIŽDAČI U BiH?

U manje represivnom društvu bilo bi više onih koji javno upozoravaju na kriminal i korupciju
Ko su 'zviždači' u BiH?
Najvažnije je da postoji volja za promjenom, udruživanje i strpljenje
FOTO: Ilustracija
Ko su

Gotovo da nema odraslog Bosanca i Hercegovca da se bar jednom u životu nije susreo sa nekim oblikom nelegalnog djelovanja, bio svjedok kriminala, korupcije ili nepotizma, no samo mali broj njih se odvažio da javno upozori na neku od tih pošasti našeg društva.
Razlozi se, uglavnom, svode na strah od represije sistema vlasti, otkaza ili progona, odnosno bojazan za vlastitu egzistenciju, svoj i život svoje porodice. Ipak, u BiH se u posljednje vrijeme bude neki primjeri građanskog aktivizma gdje pojedinci i grupe imaju dovoljno hrabrosti da prijave i javno upozore na kršenje zakona. Takvi ljudi nazivaju se "zviždači", a ovaj pojam je u našem društvu još relativno nov.
Ž4= Postoji strah
- Ne može se dati jedinstven recept za "zviždanje", jer to zavisi od mnogo faktora. Mislim da je najvažnije da postoji volja za promjenom, udruživanje i strpljenje. Promjene se ne dešavaju uvijek na logičan način i istom brzinom. Također, treba imati u vidu da su društvene promjene više kao da trčimo maraton, a ne sprint. Moramo da istrčimo zajedno kao društvo, a ne kao solo trkači, pa je zato potrebno i mnogo solidarnosti i komunikacije među ljudima - kaže za naš list Miodrag Dakić, aktivista banjalučkog udruženja "Park je naš".
Ova građanska inicijativa spontano je formirana krajem maja ove godine, a nastala je iz revolta prema gradskim vlastima zbog načina na koji se raspolaže sa oko 30 dunuma zemljišta i zelene površine pored banjalučke "Medicinske elektronike". Prvo okupljanje i šetnja ulicama grada uz pravljenje jake buke desilo se 29. maja i od tada se konstantno organizira.
- Banjalučki "zviždači" su svi oni koji su šetali ili na drugi način podržavali šetnje i druge aktivnosti čiji je cilj bio da ukažu na sistemsku korupciju, kriminalne aktivnosti ljudi bliskih vlastima i institucije koje se stavljaju u službu kriminalaca umjesto interesa svih građana koji ih plaćaju. To su svi hrabri ljudi koji, iako svjesni potencijalnih opasnosti ove vrste građanskog aktivizma, ipak pokazuju da je želja za pravednijim i solidarnijim društvom jača od straha od institucija. Taj strah nije u potpunosti iracionalan, jer smo bili svjedoci zloupotrebe institucija u cilju zastrašivanja svojih zaposlenika, putem direktnih ili indirektnih prijetnji otkazima, posebno u javnim institucijama, ali i privatnim firmama bliskim vladajućem režimu - pojašnjava Dakić.
Dodaje kako je bilo i mnogo onih koji su morali prestati šetati, jer im je prijećeno otkazima.
To su razumljive situacije, jer mnogi od njih, ističe Dakić, jedva spajaju kraj s krajem, imaju kredite..., te zbog straha za daljnju egzistenciju odustaju od ovakve vrste građanskog aktivizma. Dakić je uvjeren da bi broj šetača bio mnogo veći da živimo u manje represivnom društvu.
Ž4 = Zakonska rješenja
Sa sociološkog aspekta, za "zviždanje" je, prije svega, potrebna svijest o ulozi građana u društvu i odgovornosti za takvo stanje koje nije samo na političarima nego na svim građanima.
Sociolog Ivana Janjić smatra da, iako se u razvijenim svjetskim zemljama "zviždanje" uglavnom percipira kao pozitivno, u našem društvu to još nije slučaj.
- Samo dio javnosti u BiH na ovakve aktivnosti gleda pozitivno i smatra da je cilj "zviždanja" da ukaže na kriminal i pomogne učiniti svijet, uslovno rečeno, pravednijim. S druge strane, puno je onih koji smatraju da su "zviždači" isključivo željni slave, a da je pozadina njihovog djelovanja lična promocija radi kasnijeg uključivanja u politiku - kaže Janjić.
Ona podsjeća da u SAD-u i Velikoj Britaniji postoje zakonska rješenja koja štite "zviždače", a izražava uvjerenje i da će to, ukoliko dođe do širenja ovakvog aktivizma u BiH, zasigurno dovesti i do pritiska na domaću vlast kako bi bili doneseni propisi koji će zaštititi ovakav društveni angažman.

Gotovo da nema odraslog Bosanca i Hercegovca da se bar jednom u životu nije susreo sa nekim oblikom nelegalnog djelovanja, bio svjedok kriminala, korupcije ili nepotizma, no samo mali broj njih se odvažio da javno upozori na neku od tih pošasti našeg društva.

Razlozi se, uglavnom, svode na strah od represije sistema vlasti, otkaza ili progona, odnosno bojazan za vlastitu egzistenciju, svoj i život svoje porodice. Ipak, u BiH se u posljednje vrijeme bude neki primjeri građanskog aktivizma gdje pojedinci i grupe imaju dovoljno hrabrosti da prijave i javno upozore na kršenje zakona. Takvi ljudi nazivaju se "zviždači", a ovaj pojam je u našem društvu još relativno nov.

Postoji strah

Banjalučki zviždači

Banjalučki "zviždači" su svi oni koji su šetali ili na drugi način podržavali šetnje i druge aktivnosti čiji je cilj bio da ukažu na korupciju

- Ne može se dati jedinstven recept za "zviždanje", jer to zavisi od mnogo faktora. Mislim da je najvažnije da postoji volja za promjenom, udruživanje i strpljenje. Promjene se ne dešavaju uvijek na logičan način i istom brzinom. Također, treba imati u vidu da su društvene promjene više kao da trčimo maraton, a ne sprint. Moramo da istrčimo zajedno kao društvo, a ne kao solo trkači, pa je zato potrebno i mnogo solidarnosti i komunikacije među ljudima - kaže za naš list Miodrag Dakić, aktivista banjalučkog udruženja "Park je naš".

Ova građanska inicijativa spontano je formirana krajem maja ove godine, a nastala je iz revolta prema gradskim vlastima zbog načina na koji se raspolaže sa oko 30 dunuma zemljišta i zelene površine pored banjalučke "Medicinske elektronike". Prvo okupljanje i šetnja ulicama grada uz pravljenje jake buke desilo se 29. maja i od tada se konstantno organizira.

- Banjalučki "zviždači" su svi oni koji su šetali ili na drugi način podržavali šetnje i druge aktivnosti čiji je cilj bio da ukažu na sistemsku korupciju, kriminalne aktivnosti ljudi bliskih vlastima i institucije koje se stavljaju u službu kriminalaca umjesto interesa svih građana koji ih plaćaju. To su svi hrabri ljudi koji, iako svjesni potencijalnih opasnosti ove vrste građanskog aktivizma, ipak pokazuju da je želja za pravednijim i solidarnijim društvom jača od straha od institucija. Taj strah nije u potpunosti iracionalan, jer smo bili svjedoci zloupotrebe institucija u cilju zastrašivanja svojih zaposlenika, putem direktnih ili indirektnih prijetnji otkazima, posebno u javnim institucijama, ali i privatnim firmama bliskim vladajućem režimu - pojašnjava Dakić.

Dodaje kako je bilo i mnogo onih koji su morali prestati šetati, jer im je prijećeno otkazima.

To su razumljive situacije, jer mnogi od njih, ističe Dakić, jedva spajaju kraj s krajem, imaju kredite..., te zbog straha za daljnju egzistenciju odustaju od ovakve vrste građanskog aktivizma. Dakić je uvjeren da bi broj šetača bio mnogo veći da živimo u manje represivnom društvu.

Zakonska rješenja

Sa sociološkog aspekta, za "zviždanje" je, prije svega, potrebna svijest o ulozi građana u društvu i odgovornosti za takvo stanje koje nije samo na političarima nego na svim građanima.

Sociolog Ivana Janjić smatra da, iako se u razvijenim svjetskim zemljama "zviždanje" uglavnom percipira kao pozitivno, u našem društvu to još nije slučaj.

- Samo dio javnosti u BiH na ovakve aktivnosti gleda pozitivno i smatra da je cilj "zviždanja" da ukaže na kriminal i pomogne učiniti svijet, uslovno rečeno, pravednijim. S druge strane, puno je onih koji smatraju da su "zviždači" isključivo željni slave, a da je pozadina njihovog djelovanja lična promocija radi kasnijeg uključivanja u politiku - kaže Janjić.

Ona podsjeća da u SAD-u i Velikoj Britaniji postoje zakonska rješenja koja štite "zviždače", a izražava uvjerenje i da će to, ukoliko dođe do širenja ovakvog aktivizma u BiH, zasigurno dovesti i do pritiska na domaću vlast kako bi bili doneseni propisi koji će zaštititi ovakav društveni angažman.

Što južnije, to tužnije

Balenović

Balenović: "Zviždačima" dati podršku

Predsjednica Udruženja "Zviždač" iz Zagreba i začetnica ovih aktivnosti u Hrvatskoj Vesna Balenović u izjavi za "Dnevni avaz" ocjenjuje da "zviždanje" u BiH pravi tek pionirske korake, ali da su takvi pojedinci, koji se u našoj zemlji usude ukazati na kriminal i korupciju posebni građani koji trebaju podršku.

- U ovom trenutku Hrvatska je za BiH daleki zapad, a situacija u Srbiji ili Crnoj Gori je još lošija. Situacija u okruženju mogla bi se opisati na način - što južnije, to tužnije. Svaki pojedinac ili grupa ljudi koji krenu sa "zviždanjem" trebaju neizmjernu podršku javnosti, jer će cijeli sistem krenuti u njihov progon - kazala je Balenović.

Ona ističe da bez borbe "zviždača" protiv korupcije ne može biti ni evropskog napretka zemlje, te ocjenjuje da je strah osnovna kočnica koja građane sputava da upozore na kriminal.

Balenović je prva "zviždačica" u Hrvatskoj koja je prije deset godina upozorila na kriminal u kompaniji "Ina", u kojoj je u to vrijeme radila. Pravnu i moralnu satisfakciju za sve što je tada poduzela doživljava tek danas.

- Bivši predsjednik Uprave "Ine" Tomislav Dragičević prije sedam dana je u posljednji trenutak povukao tužbu za klevetu koju je podnio protiv mene prije više od deset godina. To je samo dio u mozaiku kojim sam dokazala da "Ina" nije bila vođena dobrim gospodarskim interesima, već privatnim interesima pljačke i destrukcije. Na koncu, da sam bila u pravu, potvrdili su u svojim intervjuima i predsjednici Nadzornog odbora "Ine" Slavko Linić i Davor Štern. Priznala je i Vlada Hrvatske, ponudivši mi 20.000 eura na ime kršenja mojih ljudskih prava, a dobila sam i pismeno priznanje Državnog odvjetništva da su temeljem moje kaznene prijave u "Ini" otkrili kriminal i počinioce - kaže Balenović.

Najpoznatiji u svijetu

Jeffrey Wigand

Džefri Vigand (Jeffrey Wigand) u "Big Tobacco" skandalu otkrio da cigarete stvaraju ovisnost te da sadržavaju kancerogene sastojke

Frederic Whitehurst

Dr. Frederik Vajtharst (Frederic Whitehurst) otkrio nepravilnosti i krivotvorenja istraga u FBI-ju

Cynthia Cooper

Sintija Kuper (Cynthia Cooper) otkrila veliku prevaru u kompaniji "WorldCom" koja je završena gubitkom od devet milijardi dolara i zatvaranjem pet direktora, uključujući i predsjednika uprave

Paul van Buitenen

Paul van Buitenen, "zviždač" koji je otkrio nepravilnosti u Evropskoj komisiji upozoravajući na opstrukcije u revizorskim kontrolama

Slučaj Milana Vukelića

Vukelić

Vukelić je raznesen u automobilu, nalogodavci nikada nisu otkriveni

Jedan od prvih i najpoznatijih "zviždača" u Republici Srpskoj bio je Banjalučanin Milan Vukelić, koji je javno upozoravao na građevinsku mafiju.

Ubijen je prije pet godina u eksploziji automobila bombe u neposrednoj blizini zgrade MUP-a RS. Njegove ubice i nalogodavci do danas nisu otkriveni.

Građani snose dio odgovornosti za društvo

- Izborom određenih političara da predstavljaju građane i rade u njihovom interesu ne završava se njihov društveni angažman. Ukoliko primijete da političari ne ispunjavaju svoja obećanja ili rade suprotno interesima građana i budućih generacija, oni moraju reagovati i to im jasno staviti do znanja. Ukoliko to ne učine, bez obzira na razloge i opravdanja, snose dio odgovornosti za društvo koje ćemo ostaviti svojim potomcima. Naravno, potrebna je i određena doza hrabrosti, ali mnogo manja nego što se pretpostavlja. Upravo su šetači pokazali da je moguće biti aktivan građanin, a da nije potrebna velika hrabrost za to - objašnjava Dakić.

 

04.11.2012.

MALA ZASTUPLjENOST BOŠNjAKA, HRVATA I OSTALIH U OPĆINAMA U RS-u

Mala zastupljenost Bošnjaka, Hrvata i ostalih u općinama u RS-u

imageBanja Luka

..........................................................

BANJA LUKA - U administrativne službe jedinica lokalne samouprave u Republici Srpskoj u prošloj godini je od ukupno 140 primljenih kandidata bilo svega devet Bošnjaka, četiri hrvatske nacionalnosti i jedan kandidat iz grupe ostalih.

Najveći broj primljenih je srpske nacionalnosti, ali se jedan broj nije ni izjašnjavao o nacionalnoj pripadnosti.

Zakonom o lokalnoj samoupravi, članom 3. predviđeno je da jedinice lokalne samouprave obezbjeđuju, na osnovu rezultata na posljednjem popisu stanovništva, proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda i grupa ostalih u organima jedinice lokalne samouprave, uključujući funkcionere jedinice lokalne samouprave koji se ne biraju direktno.

To znači da obuhvata i pozicije kao što su zamjenik načelnika jedinice lokalne samouprave, predsjednik skupštine i potpredsjednik skupštine jedinice lokalne samouprave.

Istim članom je predviđeno da predsjednik skupštine jedinice lokalne samouprave i načelnik, odnosno gradonačelnik jedinice lokalne samouprave ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda i grupa ostalih, osim ako jedan konstitutivni narod ima natpolovičnu većinu prema posljednjem popisu stanovništva.

Takođe je predviđeno da se statutom i propisima jedinice lokalne samouprave utvrđuju konkretni načini obezbjeđenja proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i grupa ostalih prilikom zapošljavanja u administrativnu službu jedinica lokalne samouprave.

U praksi, Ministarstvo uprave i lokalne samopurave RS tvrdi da primjena tog člana 3. Zakona o lokalnoj samoupravi predstavlja sveobuhvatan i zahtjevan proces, kako s aspekta uvjeta u kojima se implementira, tako i s aspekta značaja standarda u oblasti ustavom zagarantovanih prava, koja se tom implementacijom afirmišu.

-Nesporno je, međutim, da postoje određene teškoće u primjeni ove zakonske norme, navodi resorno ministarstvo u informaciji o provedbi ovog člana zakona u prošloj godini uz napomenu i da je Ustavom definirano da "niko nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti".

U informaciji se ističe i da je ono što dodatno otežava primjenu člana 3., nepostojanje zakonom propisane obaveze vođenja matičnih evidencija zaposlenih na način da one mogu prikazati stanje nacionalne zastupljenosti zaposlenih u administrativnim službama jedinica lokalne samouprave.

-Konstanta koja prati izradu ove informacije od 2005. godine je pojava da na nivou zaposlenih u organima jedinica lokalne samouprave u RS nema dovoljnog odziva na konkurse/oglase za zapošljavanje iz reda Bošnjaka i Hrvata, odnosno grupa ostalih, ponovo se tvrdi i u najnovijoj informaciji koju će u utorak, 6.novembra, razmatrati poslanici Narodne skupštine RS-a.

Ponavlja se također i tvrdnja da jedinice lokalne samouprave u 2011. nisu imale potrebe za novim zapošljavanjem, ali da postoje i razlozi „subjektivne prirode koji se ogledaju u činjenici da nema dovoljno motivisanosti za prijavljivanje na konkurse/oglase“.

U prilog ovoj tvrdnji navodi se i podatak da tokom 2011. godine 30 jedinica lokalne samouprave nije raspisivalo javne konkurse o upražnjenim radnim mjestima u administrativnoj službi, na javne konkurse/oglase raspisane u 21 jedinici lokalne samouprave prijavljeni kandidati za upražnjena radna mjesta bili su srpske nacionalnosti, a u osam jedinica lokalne samouprave na javne konkurse-oglase prijavljivali su se pripadnici svih konstitutivnih naroda i grupa ostalih.

U jednoj jedinici lokalne samouprave raspisani javni konkurs je poništen, u jednoj procedura prijema do 31.decembra 2011. godine nije bila okončana, dok u četiri jedinice lokalne samouprave nije iskazana nacionalna struktura prijavljenih kandidata jer se oni, a što proizilazi iz akata jedinica lokalne samouprave, u toku konkursne procedure nisu izjasnili o nacionalnoj pripadnosti.

(Vijesti.ba/Fena)

 

04.11.2012.

MOSTAR: PRODUŽEN MANDAT GRADSKOM VIJEĆU U "FOTO-FINIŠU"

Mostar: Produžen mandat Gradskom vijeću u "foto-finišu"

Sjednica Gradskog vijeća

...............................................................

Gradsko vijeće Grada Mostara u subotu uveče je – nekoliko sati uoči istjecanja mandata vijećnicima – usvojilo zaključak kojim se produžava rad tog Vijeća do daljnjeg.

U usvojenom Zaključku, Gradsko vijeće Mostara uzelo je u obzir kako su lokalni izbori u Mostaru odgođeni, te nisu izabrani novi vijećnici, iz čijih redova se bira i novi gradonačelnik.

"Vijećnici Gradskog vijeća izabrani na lokalnim izborima 2008. godine, kao i gradonačelnik koji je izabran iz reda gradskih vijećnika nastavljaju rad u punom kapacitetu dok se ne izaberu novi vijećnici Gradskog vijeća ili neki od viših nadležnih organa ne utvrdi drugačije stanje i poziciju lokalnih organa vlasti u Gradu Mostaru", stoji u Zaključku mostarskog Parlamenta.

Jedino Mostar u BiH 7. oktobra nije imao lokalne izbore, jer se hrvatske i bošnjačke stranke nisu mogle dogovoriti oko novih izbornih pravila, nakon što je Ustavni sud BiH prije dvije godine poništio posebna izborna pravila za taj grad.

Vijeće se nije obratilo Parlamentu BiH za autentično tumačenje Izbornog zakona BiH, kako se to očekivalo, nakon što je Centralna izborna komisija (CIK) BiH svojim dopisom utvrdila da mandat vijećnicima istječe 4. Novembra 2012. godine, ali i da se po tom pitanju mogu obratiti Parlamentarnoj skupštini (PS) BiH.

Član Ustavno-pravne komisije Doma naroda PS BiH, Halid Genjac izjavio je ranije za RSE kako uopće nema potrebe za zahtjevom Gradskog vijeća Mostara za produženjem mandata aktuelnom sazivu tog Vijeća.

"Samim tim što je u Izbornom zakonu da mandat novih vijećnika teče od dana objave u službenom glasniku, samim tim što i kod nas vrijedi princip da ne može nastati vremenski  vakuum u bilo kojoj izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti, samim tim to se može i treba razumijevati da mandat sadašnjim vijećnicima traje sve dok ne počne teći mandat novoizabranim vijećnicima", izjavio je Genjac za RSE

 

04.11.2012.

KRUG 99: ZLATKO LAGUMDžIJA ZARAD VLASTITIH INTERESA POLAKO VRAĆA BiH NAZAD

Lagumdžija zarad vlastitih interesa polako vraća BiH nazad

imageKrug 99 / arhiv

.............................................................

SARAJEVO - Generalni sekretar Stranke demokratske akcije Amir Zukić izjavio je danas u Sarajevu da imamo sadašnju političku krizu generiranu rukovođenjem i upravljanjem Zlatka Lagumdžije koji zarad vlastitih interesa Bosnu i Hercegovinu polako vraća nazad.

Dodao je da ponuđenim političkim rješenjima u sporazumu sa SNSD-om polako od Bosne i Herecegovine stvara uniju entiteta.

- Da podsjetim, Ustavom BiH entiteti su volja Bosne i Hercegovine, nije BiH volja entiteta, kazao je Zukić koji je bio uvodničar na sesiji Kruga 99 o temi „Narodna volja i politička kriza u BiH“.

Zukić je prije početka sesije, na novinarsko pitanje da prokomentira sporazum između SDP-a BiH i SNSD-a, odnosno koliko u njemu ima Bosne i Hercegovine, kazao da, kada stavite u cilj da sačuvate vlastitu poziciju i na osnovu tog cilja dajete ustupke vašim sagovornicima, ništa dobrog Bosni i Hercegovini ne možete donijeti.

- Iz onoga što je do sada prezentirano, a mislim da još ima neobjavljenih tački i neobjavljenih koraka u sporazumijevanju između SNSD-a i SDP-a, vrlo malo ima Bosne i Hercegovine, vrlo snažno se entiteti jačaju i vrlo teško će napraviti korak u drugom smjeru i krenuti ka jačanju institucija BiH, kazao je Zukić.

Po njegovim riječima, taj sporazum je vrlo štetan i on je udar na sve državne institucije i ne daje nikakvo dobro ni Bosni i Hercegovini, ne daje dobro ni onima koji misle u ovom momentu da su dobro napravili.

Upitan da prokomentira dio dogovora koji se odnosi na izmjene Izbornog zakona BiH, Zukić je kazao da sistem otvorenih listi građanima BiH omogućava da dva puta biraju, jedan je politička opcija, a drugi je unutar te političke opcije da preferiraju kandidate za koje smatraju da su sposobni.
- To je pozitivan korak, kazao je Zukić.  

Dodao je da je zatvaranje tih lista korak unazad, „to je jačanje političke diktature određenih partija, to je partiokratija i to nije dobro za građane, nije dobro za demokratiju“.

- Sama degradacija nadležnosti Centralne izborne komisije, degradacija centra za brojanje je urušavanje još jedne institucije koja je jako bitna za BiH, za funkcionisanje cjelokupnog demokratskog procesa, kazao je Zukić.

Istaknuo je da u ovom sporazumu nema ništa dobro, „ni jedna tačka ovog sporazuma nije dala dobro Bosni i Hercegovini“.

Po njegovim riječima, SDA će, koristeći ustavna i poslovnička sredstva blokirati, zaustavljati, amandmanima djelovati i pokušati popraviti ovu situaciju.

- Tokom ovih nekoliko dana smo uglavnom razmatrali detalje iz sporazuma, a nismo ga sagledali u cjelini, to jest, kakva je zapravo svrha i namjera onih koji su pisali taj sporazum, kazao je prof. dr. Ćazim Sadiković, upitan da prokomentira sporazum između SDP-a i SNSD-a.

Meni se čini, dodao je on, da se radi o jednom pokušaju da se ovlaštenja države, koja su inače jako mala u odnosu na sve druge države u Evropi, prenesu na entitete.

On je istaknuo da je Evropa, od samog prijema BiH u Savjet Evrope, naglasila u više navrata da je država BiH slaba država i da ona ne može odgovoriti obavezama iz Savjeta Evrope, a to su demokratija, pravna država i ljudska prava, ako ne osnaži kao država.

- U rezoluciji iz 2004. godine, koja se zove Rezolucija o snaženju države BiH, naglašava se potreba poduzimanja mjera da država postigne onaj stepen snage da može da ostvaruje obaveze iz Savjeta Evrope, a i one obaveze koje se tiču izgradnje same države iznutra, izgradnje ekonomije i svega drugog.

Upravo poslije te rezolucije dolazi sjednica Venecijanske komisije gdje je naloženo Venecijanskoj komisiji da kaže šta zapravo treba uraditi da se vlast u BiH učini efikasnom i sposobnom da rješava probleme unutrašnje i vanjske naravi, kazao je Sadiković.

Dodao je da Komisija u zaključku kaže da se trebaju kompetencije entiteta postepeno prenositi na državu BiH i da tim putem se osnaži i država, tako da bi mogla i prema vlastitom društvu, a i prema međunarodnoj zajednici da ostvaruje obaveze koje ima, a obaveze su jako velike, navodi Sadiković.

(Vijesti.ba/Fena)

 

04.11.2012.

BOSANSKOHERCEGOVAČKO-AMERIČKE AKADEMIJAE NAUKA I UMJETNOSTI BHAAAS TRAŽI OSTAVKU ZLATKA LAGUMDžIJE

Otvarate proces urušavanja BiH, Vaše ime bi moglo biti zapisano uz ime Fikreta Abdića

imageZlatko Lagumdžija

.....................................................

SARAJEVO - Grupa intelektualaca Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS) uputila je otvoreno pismo ministru vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i  čelniku Socijaldemokratske partije (SDP)  Zlatku Lagumdžiji u kojem ga pozivaju da podnese ostavku zbog spornog sporazuma sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika, javlja novinar agencije Anadolija (AA).

Bh. intelektualci u Americi najoštrije osuđuju navedeni sporazum SNSD-SDP.

Pismo su potpisali ugledni intelektualci i univerzitetski profesori koji s porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Među njima su književnik Aleksandar Hemon, te Esad Boškailo, Mirsad Hadžikadić, Kenan Arnautović, Rešad Pašić, Amila Buturović,  Đenita Muzurović-Pašić, Emir Festić,  Almer Imamović, Migdat Hodžić, Emir Hodžić i Azra Terzić.

„Obraćamo vam se u svojstvu građana bosansko-hercegovačkog porijekla nastanjenih u SAD i Kanadi koji već dvije godine nakon općih izbora sa velikom pažnjom i zabrinutošću pratimo zbivanja u našoj Bosni i Hercegovini. Vi ste u ovom periodu svojim odlukama o nelegitimnom formiranju, a nakon toga i rasformiranju Vlade Federacije BiH, Vijeća ministara BiH i vlada pojedinih kantona doveli našu zemlju na rub političkog i ekonomskog ambisa. S nevjericom, zaprepaštenjem i dubokim razočaranjem smo pročitali tekst Vašeg sporazuma sa strankom SNSD Milorada Dodika o daljnjoj političkoj i ekonomskoj saradnji SNSD i SDP“, navodi se u pismu.

Ugledni intelektualci su, nadalje, ukazali na štetnosti ovog sporazuma.

„Ovim pismom najoštrije osuđujemo Vašu namjeru da u sklopu ovoga sporazuma putem procedura u Parlamentu BiH, između ostalog, urušite nadležnosti Visokog sudskog i tuzilačkog vijeća (VSTV) BiH, smanjite nadležnosti Centralne izborne komisije BiH, unazadite demokratski izborni proces u BiH uvođenjem “zatvorenih lista”, te omogućite raspodjelu dobiti državnog Elektroprijenosa BiH entitetskim budžetima. Jednom riječju, otvarate proces urušavanja naše države BiH i njenog ustavnog i pravnog sistema. Ni Vi, niti bilo ko drugi na to nema pravo“, dodaje se u pismu.

Potpisnici upozoravaju Lagumdžiju da su SNSD i SDP izborni gubitnici  proteklih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini.

„Vi ste izgubili mandat većine građana BiH u prethodnom dvogodišnjem periodu, a naročito mandat bošnjačkog i pro-bosanskog dijela. Niko nema ni političko, niti moralno pravo da bez takvog mandata mijenja ustavni i sudski poredak naše domovine protiv volje njenih građana. Umjesto da se kao izabrani predstavnik naroda bavite “državom za čovjeka“, to jeste ekonomijom, ulaskom BiH u NATO i EU i zaštitom najviših državnih interesa BiH, Vi ste odlučili da pretpostavite vlastite interese onim najsvetijim nacionalnim i državnim. Kako drugačije objasniti ovaj sramni sporazum sa gospodinom Dodikom, negatorom genocida i osvjedočenim rušiteljem države Bosne i Hercegovine“, pitaju se bh. intelektualci.

U pismu još upozoravaju da je Lagumdžija svojim aktivnostima prešao „takozvanu crvenu liniju“.

„U historiji ove države Vaše ime bi moglo biti zapisano uz ime Fikreta Abdića. Stoga, u ime bolje budućnosti BiH koju ona neprikosnoveno zaslužuje, pozivamo Vas da odmah i neopozivo podnesete ostavku na sve političke funkcije u državi BiH. Pozivamo Vas da na ovaj način sačuvate ono što je preostalo od Vašeg digniteta i digniteta sadašnjeg rukovodstva Vaše stranke. To je minimum koji dugujete ovoj zemlji i njenom narodu“, konstatira se u otvorenom pismu Lagumdžiji. 

-Minimum kriterija za buduće pregovore-


Iz Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti su pozvali sve pro-bosanske stranke da usvoje slijedeće tačke „kao minimum kriterija koji se moraju podržati i održati u svim pregovorima sa bilo kojim političkim snagama u zemlji i svijetu“.

To su, kako su, naveli, cjelovitost i nedjeljivost BiH; jačanje svih državnih institucija koje to osiguravaju; konstitutivnost i ravnopravnost svih naroda na cijeloj teritoriji BiH; prihvatanje principa državne imovine na cijeloj teritoriji BiH; neotuđivost BiH državljanstva bez obzira na mjesto prebivališta i druga državljanstva; sloboda vjere i neprikosnovenost svih vjerskih objekata na cijeloj teritoriji BiH; neposredan izbor svih predstavnika na svim nivoima vlasti na cijeloj teritoriji BiH i definiranje članstva u EU i NATO kao najvažnijeg prioriteta države.

(Vijesti.ba/AA)

 

04.11.2012.

SARAJEVO BOBIJEDILO ŽELjEZNIČARA U 100. DERBIJU!

Tempo okršaja gradskih rivala diktirale bakljade navijača
Sarajevo pobijedilo Željezničar u 100. derbiju!

.....................
03.11.2012.
....................


Sarajevo je savladalo Željezničar rezultatom 1:0, u 100. prvenstvenom derbiju velikih gradskih rivala. Strijelac jedinog gola bio je Nuhanović u 66. minutu.

"Bordo tim" je tako, nakon 12. kola, zasjeo na vrha tabele Premijer lige sa 29 bodova, dok gradski rivali imaju tri manje i trenutno su drugi.

Susret su prekidale brojne bakljade, uprkos apleu upućenom prije utakmice da se navijači uzdrže od korištenja pirotehnike. Upravo zbog toga prvo poluvrijeme produženo je šest minuta, a drugi dio čak osam.

Sarajevo je povelo u 66. minutu. Zbog bakljade navijača, meč je bio prekinut otprilike pet minuta, a odmah nako što je sudija označio da se može igrati "bordo tim" je imao prekid. Husejinović je sjajnim udarcem uzdrmao prečku, a na odbijenu loptu natrčao je rezervista Nuhanović i glavom ju sproveo u mrežu. Koševo je eksplodiralo!

U drugom dijelu Željezničar je prijetio i napadao, posebno nakon primljenog gola. Kvesić je sjajno prošao po lijevoj strani, zavrno loptu prema Bešliji, ali je ovaj slabo šutirao iz sjajne prilike. Bandović je bez mnogo muke uhvatio prizemnu loptu. Bešlija je mogao da se proslavi samo minut nakon ulaska u igru, ali od toga nije bilo ništa.

Sarajevo i Željezničar burno su ušli u 100. prvenstveni derbi. Prvo su navijači domaćih, a zatim i gostiju na nekoliko minuta prekinuli susret ubacivanjem baklji. Dimna zavjesa se razišla, a prvo je zaprijetio "bordo tim".

Nakon kornera, koji je u 11. minutu izveo Belošević, Dupovac je glavom šutirao sa 3-4 metra, ali je lopta otišla visoko preko gola. Bila je to izgledna prilika, ali nije bilo potrebe za intervencijom Antolovića.

Pet minuta kasnije, još jedan korner i novi problemi za odbranu Željezničara. Torlak je šutirao sa ivice peterca, ali Kvesić izbija loptu sa gol crte. Ona se odbija prema igraču Sarajeva, ali nije bilo rezantnog udarca. Loptu je na kraju uhvatio golman "plavih" Antolović.

Željezničar je zaprijetio u prvoj minuti nadoknade prvog poluvremena. Adilović je probio desni bok, ubacio dobru loptu u šesterac, ali Svraka nije uspio da je zahvati. Dobro je intervenisala odbrana domaćih.

Inače ni ovaj derbi veliki rivala nije prošao bez nervoze i mnogo žutih kartona. Sudac Elmir Pilav pokazao je devet javnih opomena. Kod domaćina su "požutili" Torlak, Dupovac, Suljić i Hadžić, a kod gostiju Jamak, Bogičević, Zolotić, Stanić i Vasilić.

Treba reći da je nakon 100 odigranih utakmica u prvenstvu, Sarajevo i Željezničar imaju po 30 pobjeda uz 40 neriješnih utakmica.

Sarajevo: Bandović, Sesar, Torlak, Husejinović (od 90. Ademović), Hadžić (od 90. Krpić), Tatomirović, Šunjevarić, Belošević (od 58. Nuhanović), Tadejević, Dupovac, Suljić. Trener: Dragan Jović

Željezničar: Antolović, Kvesić, Bogičević, Zolotić, Adilović, Zeba, Stanić, Selimović (od 90. Hodžić), Vasilić, Svraka, Jamak (od 77. Bešlija). Trener: Amar Osim.

Izjave trenera

Osim: Obično u ovakvim utakmicama odluči jedan gol, a ovoga puta ga je Sarajevo zabilo. Mi nismo bili bez šansi, ali mislim da je pobjeda nagrada Sarajevu za sav dobar posao koji su obavili tokom ljeta. Ovo nije kraj, borba za titulu tek počinje.

Jović: Otvorili smo dobro drugi dio i uspjeli povesti. Željezničar je imao svoje prilike nakon toga, ali moji igrači su pokazali karakter. Bili su pod velikim pritiskom, tradicije i očekivanja, zato je ova pobjeda velika. Potvrdili smo svoje šampionske ambicije.

 

04.11.2012.

SAD NAKON OLUJE SENDI: NESTAŠICA GORIVA, VODE, HRANE

SAD nakon oluje Sendi: Nestašica goriva, vode, hrane

Posledice oluje Sendi, Njujork, 2. novembar 2012.

...........................................................

Električna energija vratila se u subotu ujutro u najveći deo Menhetna u Njujorku, pet dana nakon udara oluje Sendi na istočni deo SAD. Ipak, struje je u SAD i dalje lišeno 3,8 miliona ljudi, kao i desetine hiljada Njujorčana.

Električne energije nema ni u delovima Nju Džersija, gde neka od domaćinstava neće dobiti struju do sredine ovog meseca, a u gradu Hobokenu 20.000 ljudi je i dalje u
poplavljenim kućama, opkoljenim vodom, prenose svetske agencije.

Njujorški distributer Kon Edison navodi da je cilj da se električna energija vrati u njujorške škole do ponedeljka, a na biračka mesta do utorka, kada se održavaju predsednički izbori.

Broj poginulih u oluji danas je premašio 100 u 10 saveznih država. Sendi je ranije usmrtila najmanje 69 osoba na Karibima.

Veliki problem za stanovnike Njujorka su nestašica benzina i dugački redovi na benzinskim stanicama.

Ukupna šteta od oluje Sendi mogla bi da dostigne 50 milijardi dolara - što obuhvata samo uništenu imovinu, čime bi postala druga najskuplja oluja u američkoj istoriji, posle uragana Katrina.

Oluja je prekinula isporuke goriva istočnom delu SAD, a mnoge benzinske stanice nemaju struje te pumpe ne rade. Zbog toga je benzin postao dragocenost, posebno za one čiji posao zavisi od automobila. Policija je upućena na benzinske stanice radi održavanja reda. Prodaja benzina je ograničena na 40 dolara po kupcu.

Ipak, situacija se u Njujorku poboljšava, a od petka ponovo funkcioniše nekoliko linija metroa za koji je ovo najveća nesreća u 108 godina postojanja, i deo železnice. Ipak stotine ljudi na svakoj stanici čekaju na autobus, često uz koškanje. Samo na jednoj stanici u Bruklinu je više od 1.000 ljudi čekalo na autobus i potuklo se kada je stigao.

Raste zabrinutost za stare gradjane od kojih su mnogi danima zarobljenim na višim spratovima bz struje, vode, hrane i grejanja, a temperatura u Njujorku je opala na blizu nule.

Uprkos policijskoj zaštiti u pojedinim naseljima i zgradama noću tumaraju lopovi, žale se stanovnici već iznureni bdenjem.

Širom Njujorka i okoline ljudi se samoorganizuju i primaju druge na spavanje, dele s njima vodu ako je ima, i kupatila, daju struju za punjenje mobilnih telefona što je mnogima jdina vza sa rodbinom.

Gradonačelnik Njujorka Majkl Blumberg otkazao je u petak uveče Njujorški maraton, manje od 48 sati pre planiranog početka i četiri dana posle oluje jer se stanovništvo usprotivilo održavanju te manifestacije dok oni nemaju struje, vode i hrane.

Organizatori će 2,6 miliona dolara ustupiti žrtvama oluje, kao i zalihe hrane, ćebad i generatore za struju nabavljene za potrebe trke.

 

04.11.2012.

PREDRAG LUCIĆ: JEL' HILLARY GDJE JE IKAD BILA?

Lucić: Jel' Hillary gdje je ikad bila?

Hillary Clinton sa članovima Predsjedništva BiH

.................................................................

Razgovor na državnom vrhu BiH nakon posjete Hillary Clinton.

Zlatko Lagumdžija: Šta je, jarani, šta kaže drugarica Hillary?

Bakir Izetbegović: Otkad je ona za tebe drugarica?

Lagumdžija: A što ne bi bila drugarica?

Izetbegović: Zato što nije došla iz Sjeverne Koreje već iz Sjeverne Amerike. U Sjevernoj Americi, ako nisi znao, nema drugarica. Možda ih ima u Južnoj, kod ovih tvojih komunista, druga Huga i kompanije.

Željko Komšić: A šta je trebo da kaže: Clinton-hanuma?

Izetbegović: Jel ti to, Komšiću, provociraš na nacionalno-vjerskoj osnovi?

Komšić: Jao, đe me nađe s nacionalizmom...

Nebojša Radmanović: Šta se sad čudiš? Kad sam ja tebi reko da smo za njih svi mi hrišćani isti? I da će oni od tebe na kraju da naprave Tutu Naletilića?!

Komšić: Jao, đe me i ti nađe sa kršćanstvom...

Lagumdžija: Dobro, ljudi, jel dosta tih šupljih priča?! Nije vam ovo sjednica Predsjedništva. Niste se valjda tako prepirali i pred gospođom Hillary... Šta je, šta šutite?... Hoće neko nešto da kaže?... Mogu li ja, ko ministar vanjskih poslova ove zemlje, da dobijem informaciju što ste tako pokisli, da ne kažem nešto gore?

Izetbegović: Bolje bi bilo da si i ti pokiso, nego što si 'nako...

Lagumdžija: Šta sam 'nako?

Izetbegović: 'Nako si obruko državu, eto šta si!

Lagumdžija: Ja obruko državu?

Radmanović: Ne sekiraj se, Zlaja, nisi imo šta ni obrukat.

Izetbegović: Kad pomislim da joj ti sjediš u Predsjedništvu, fakat ispada da si u pravu. Ti si joj, Radmanoviću, dovoljna bruka.

Radmanović: Tebi nisam ništa reko.

Lagumdžija: Dosta! Dosta! Dosta! Dosta više!

Izetbegović: Šta se dereš?

Lagumdžija: Zato što od vaše prepirke ne čujem kako sam ja to obruko državu.

Izetbegović: Pa s kišobranom.

Lagumdžija: Kakvim kišobranom?

Izetbegović: Kišobranom gospođe Hillary.

Lagumdžija: Komšiću, jel ovaj Bakir mene... da ne kažem šta?

Komšić: Ma jok. Stvarno si uprsko.

Lagumdžija: Šta sam uprsko?

Komšić: Pa to s kišobranom na dočeku. Trebo si, ko prvo, ti nju da dočekaš s kišobranom.

Lagumdžija: Odakle mi kišobran?

Komšić: Pa što nisi ponio?

Lagumdžija: Pa da pogrešno ne shvati.

Izetbegović: Šta ima da shvati pogrešno?

Lagumdžija: Jeste li vi, ljudi, normalni?! Pa ona je došla da nas stavi pod američki, pod NATO-ov kišobran. Na šta bi to ličilo da sam ja nju, čim je izašla iz aviona, zaskočio sa svojim kišobranom?

Komšić: Na džentlmenski potez i na dobar kućni odgoj.

Lagumdžija: Ništa ti, moj Komšiću, ne razumiješ, ko i obično... Gledaj to, bolan, čisto diplomatski: ona dolazi da nas stavi pod svoj kišobran, a ja da nju dočekam s našim kišobranom, pa to bi bio skandal!

Izetbegović: Kakav skandal?

Lagumdžija: Diplomatski. To bi se protumačilo ko da mi odbijamo njen kišobran odmah na prvom koraku, ko da joj pokazujemo da mi imamo svoj i da nas uopšte ne zanima to što nam ona nudi.

Izetbegović: I zato si se ti uguro pod njen kišobran?

Lagumdžija: Nisam se uguro, već sam normalno stao ispod kišobrana.

Izetbegović: Pa što joj ga nisi pridržo, već si pustio da se ona isteže da pokrije klipana od dva metra? Cijeli dunjaluk je preko televizije vidio kakvog neotesanog ministra vanjskih poslova imamo...

Lagumdžija: A šta je trebalo: da joj ga otmem iz ruke, pa da dunjaluk gleda kako se bosanskohercegovački ministar vanjskih poslova i američka državna tajnica čepušaju oko kišobrana? I da me njeno osiguranje onda sastavi sa zemljom?

Radmanović: A što bi te sastavilo sa zemljom?

Lagumdžija: Pa znate valjda da je u Americi vanredno stanje zbog ovog uragana Sandy...

Radmanović: Nije uragan u Sarajevu.

Lagumdžija: Kad je uragan u Americi, uragan je svugdje. A američki kišobran se tretira ko sredstvo obrane i ko prvorazredno pitanje nacionalne sigurnosti.

Komšić: Ja mislim da si ti malo preučio.

Lagumdžija: A ja mislim da si ti osto neuk. Na kraju krajeva, ona je svjetska žena, emancipovana, i ko zna kako bi shvatila to što vi podrazumijevate pod džentlmenstvom i kavaljerstvom...

Izetbegović: Kako bi shvatila? Ko balkanski mačizam?

Lagumdžija: Šta sam trebo: da joj uzmem kišobran i da je još zagrlim ko da smo na Wilsonovom šetalištu, a ne na aerodromu?

Radmanović: Neka ti nama, Zlaja, nisi pokiso. Neka si ti ispo diplomata.

Izetbegović: I neka se gospođa Clinton tebi ljubazno smješkala, da se pred kamerama ne vidi koliko je ljuta...

Lagumdžija: Nije valjda vama rekla da se naljutila?

Izetbegović: Nije trebalo da nam išta govori. Vidjelo se čim su se zatvorila vrata, čim smo sjeli i počeli sastanak.

Lagumdžija: Pa šta je rekla?

Izetbegović: Vala ništa.

Lagumdžija: Kako ništa?

Izetbegović: Fino ništa. Đe ćeš je pustit da 'nako sva ozbiljna počne govorit?!

Lagumdžija: Pa niste valjda šutjeli sat vremena?

Radmanović: Nismo bukve da ćutimo. Fino smo pokušali da je oraspoložimo.

Lagumdžija: Šta ste joj pričali viceve?

Komšić: Ma jok. Pokušali smo da stvorimo domaću, prisnu atmosferu, al je sve ispalo... a šta da ti pričam?! Nek ti priča Nebojša, on je prvi počeo.

Radmanović: Da sam ja počeo i završio, sve bi bilo u najboljem redu. Ali problem je nastao kad ste vas dvojica htjeli da se pravite pametni.

Komšić: Daj, šuti! Šta je trebalo: da ženu ostavimo u uvjerenju da se zove Veselinka?

Lagumdžija: Kakva Veselinka?

Radmanović: Pa Veselinka ko Veselinka. Tako se na srpskom kaže Hilari. I tako sam je pozdravio: „Dobro nam došli, gospođo Veselinka! Nadamo se da ćete da se razveselite ko što i dolikuje vašem lijepom imenu.“

Lagumdžija: Kakva Veselinka? Zar Hillary ne dolazi od riječi hill, što na bosanskom znači brdo?

Izetbegović: Šuti, Zlaja, života ti! Dobro da ti nisi bio s nama, jer bi ti, kakav si, lupio: „Dobro došli, gospođo Brđanka!“ Žena bi mislila da je dovodiš u vezu s onim zločincem Radoslavom Brđaninom.

Radmanović: Vidiš, toga se nisam sjetio. A baš lijepo zvuči: Veselinka Brđanin. Ili još ljepše Radojka.

Lagumdžija: Kakva sad Radojka?

Radmanović: Pa Radojka znači isto što i Veselinka. Na engleskom Hilari.

Lagumdžija: Nisi joj valjda i to reko?

Radmanović: Naravski da jesam. „Radujemo se, gospođo Radojka, što ste među nama i bila bi nam velika radost da se i vi radujete...“ Neka žena zna da mi Srbi za nju imamo više imena.

Izetbegović: Ali nemate više od nas Bošnjaka. U to se uvjerila i gospođa Hillary. Joj, da vidiš, Zlaja, kako je zinula kad sam je ja pozdravio sa svim bošnjačkim varijantama njenog imena.

Lagumdžija: Kakvim varijantama?

Izetbegović: Pa našim. Fino sam joj objasnio da u našem narodu za nju imamo imena Besima, Emsira i Džanfeza. I da sva ta imena na našem jeziku znače isto što i Hillary.

Lagumdžija: I šta je ona na to rekla?

Radmanović: Šta ima da kaže?! Ostala bez teksta. Prestravila se žena da je ovaj Bakir, kako je krenuo, još ne nazove Osamom bin Ladenom. Čuj: američka predsjednica pa Besima, Emsira i Džanfeza! Onda sam ja intervenisao i reko joj da su to Bakirove insinuacije i da, eto, sada vidi sa kim nas Srbe tjeraju da živimo u istoj državi.

Izetbegović: A Radojka joj je puno milije? Ženska varijanta od Radovana Karadžića! Vidio si kako se namrštila kad sam joj to objasnio. Ni Komšić nije uspio da je razvedri.

Lagumdžija: Nisi se valjda i ti, Komšiću, uključio u njihova etnička prepucavanja?

Komšić: Ja sam samo reko da bi najtačniji prevod njenog imena bio Vedrana. I da se nadam da će njena posjeta označit početak razvedravanja u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Radmanović: Baš si je razvedrio. Zato se onako brzo digla od stola.

Lagumdžija: I šta je onda bilo?

Komšić: Ništa. Kraj sastanka. Valjda je isteklo predviđeno vrijeme.

Lagumdžija: I šta ste zaključili?

Izetbegović: Kako to misliš?

Lagumdžija: Pa valjda je nešto rekla o zadacima za budućnost, o euroatlantskim integracijama, o državnoj cjelovitosti i jedinstvu...

Komšić: Kakvim zadacima? Kakvom, bolan, jedinstvu? Pa jel vidiš da smo je doveli do toga da ne zna ni gdje je bila ni kako se zove?! I da je otišla i ostavila nas da se dogovorimo ko je to nama došo i s kim smo trebali da razgovaramo...

 

04.11.2012.

BiH: JOŠ TRAJE SPOR DVA FONDA OKO PENZIONERA

BiH: Još traje spor dva fonda oko penzionera

Penzioner, ilustracija

......................................................

Fond penzijsko-invalidskog osiguranja RS već godinama pokušava da izmijeni sporazum iz 2000. godine, prema kojem su se dva entitetska fonda obavezala da će svako izmirivati obaveze prema onim licima kojima su isplaćivali do momenta potpisivanja sporazuma.

Međutim, nakon što je neko 2002. godine izračunao da je na taj način Fond PIO oštećen jer u RS ima više penzionera iz Federacije BiH nego onih iz RS u Federaciji, počela je borba da se ovo pitanje riješi.

Ministar rada i boračko invalidske zaštite RS Petar Đokić smatra da je cjelovito rješenje da Federacija BiH preuzme skoro 23.000 penzionera kojima se penzije trenutno isplaćuju iz Fonda u RS, a da ovaj fond preuzme obavezu za one penzionere koji su svoja prava ostvarili do 30. aprila 1992. godine u ovom entitetu:

„I to bi bila brojka od 11.000 osigutanika, odnosno korisnika prava. I time bismo bili u poziciji da ispravimo tu dugogodišnju nepravdu koja je načinjena prema ovoj kategoriji ljudi“, kaže Đokić.

Međutim, ni razgovori ministra Đokića na ovu temu sa ministrom rada i socijalne zaštite Federacije BiH Vjekoslavom Čamberom u četvrtak nije dao rezultata.

„Ono što mi možemo istaknuti da bi preuzimanje ovih 11.000 za Federalni fond bilo pogubno, da bi to bio financijski kolaps. Tu se radi o 46 milijuna konvertibilnih maraka godišnje“, kaže ministar Čamber.

Pitanje razmjene penzionera između dva fonda samo je djelomično riješeno, i to nakon izmjena Zakona o PIO u Federaciji koje su bile uslovljene odlukama Suda za ljudska prava iz Strazbura, te dogovora direktora fondova u Bijeljini 23. oktobra ove godine.

Ovim rješenjem Republika Srpska nije u potpunosti zadovoljna jer federalni zakon je diskriminatorski prema onim penzionerima koji žive u RS, a ostvarili su pravo na penziju u Federaciji BiH, kaže direktor Fonda PIO RS Mladen Milić.

„Prema našim evidencijama od nešto preko 11.000 korisnika prava za koje mi trenutno isplaćujemo penziju na području Federacije BiH, oko 3.500 njih ispunjava uslove, odnosno ostvarili su pravo povratka na područje FBiH, dakle, formalno-pravno oni tamo već imaju izdata dokumenta“, navodi Mladen Milić.

Smetnja sporazum iz 2000. godine

A direktor Federalnog zavoda PIO/MIO Zijad Krnjić kaže da nema ništa sporno u entitetskom zakonu i da ocjene da je on diskriminatorski ne stoje:

„Ti ljudi nisu diskriminisani jer oni dobijaju penzije, a od koga dobijaju - to nije diskriminacija, to je parnični odnos“, tvrdi Krnjić.

Ministar Čamber takođe kaže da su izmjenama zakona u Federaciji potpuno provedene odluke Suda u Strazburu u slučaju "Duško Karanović protiv BiH" iz 2008. godine i slučaju "Mlađen Šekerović i Anka Pašalić protiv BiH" iz 2011. godine. Za ovo smo  dobili i potvrdu od Vijeća Evrope, naglašava ministar Čamber:

„Po toj presudi i po toj izmjeni zakona mi smatramo da pravo na ostvarivanje mirovine iz Federalnog fonda za mirovinsko-invalidsko osiguranje imaju isključivo stvarni povratnici na prostor Federacije.“

Predsjednik Udruženja penzionera RS Rade Rakulj smatra da je dobro da se počelo nešto dešavati jer je ovo bio veliki problem za suživot u Bosni i Hercegovini:

„Ja se nadam da će se riješiti i ostali problemi“, kaže Rakulj.

Penzioneri iz RS ne misle da će ovo bitnije uticati na njihov standard:

Entitetski ministri su konstatovali da je glavna smetnja da svi penzioneri primaju penzije tamo gdje su ih zaradili i dalje sporazum entitetskih fonda iz 2000. godine, koji oni sami ne mogu promijeniti.

Ono što bi željeli penzioneri je da se politika prestane miješati u ljudska prava jer, kaže Rakulj, priroda čini svoje:

„Eto i taj Karanović je umro, a nije nikad primijenjena odluka ni Doma za ljudska prava ni Suda iz Strazbura.“

Prije rata BiH je imala jedan penzioni fond, tokom rata tri podijeljena po nacionalnim osnovama, a danas u svakom entitetu po jedan. Šanse da se penzioneri u ovoj zemlji u jednom fondu ujedine, što predlažu u Federaciji BiH od 2000. godine, čini se i dalje kao nemoguća misija.

 

04.11.2012.

17 GODINA JAČANjA BOSNE I HERCEGOVINE

17 godina

imageAmerička ambasada u BiH

.............................................

Povodom sporazuma između Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije reagirala je i američka ambasada u našoj zemlji.

"Očekujemo da ovakvi sporazumi poštuju suverenitet i teritorijalni integritet BiH te da doprinesu napretku koji je napravljen tokom 17 godina jačanja BiH kao stabilne, demokratske i multietničke države - navodi se u saopćenju iz ambasade SAD-a.

Na dogovor o Elektorprenosu i Centralnoj izbornoj komisiji reagirale su i ostale političke stranke.

(Vijesti.ba)

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
89240884

Powered by Blogger.ba