Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

29.10.2012.

BOSNU TREBA UGRADITI U EVROPSKU KULTURU SJEĆANjA

Bosnu treba ugraditi u evropsku kulturu sjećanja
....................
29.10.2012.
..................
Bosnu treba ugraditi u evropsku kulturu sjećanja

Nekako u isto vrijeme u Americi su se dogodile promocije dvije važne knjige kad je riječ o kulturi sjećanja, koje bi za Bosance, Balkance, ali evo, ako baš hoćete, za Bošnjake ponajprije, mogle značiti korak dalje ka sveopćoj regionalnoj katarzi izbavljenja. Daleko od lokalne politike, koja je u Bosni odavno otrovana raznim partikularnim interesima, autori knjiga “Argentarija, Domavija, Srebrenica” objavljene na bosanskom i “Ranjen – više sam budan” (Wounded I am More Awake), na engleskom, nisu željeli ni skrivati da su u svojim djelima, lični. I da ih čak i globalna, a kamoli domaća politika interesuje ka lanjski snijeg! Pošteno i jedino moguće!

Knjige iz potrebe, a ne iz želje

Ova je knjiga nastala iz potrebe, a ne iz želje”, rekao je na promociji romana o Srebrenici, njen pisac Senahid Halilović. A to je ime koje će, ako nastavi pisati (ovo mu je prva knjiga) naći svoje mjesto u bosanskim bibliotekama i knjižnicama; za očekivati je, da on nastavi pisati o golgoti i sasvim ličnom razumijevanju tragedije svoje Srebrenice.  Nekom slučajnošću, zapravo, Božijom voljom, Halilović je preživio genocid, ali je u njemu izgubio tri brata i oca! I ne samo da je preživio u tom “čudu bosanskog otpora”, već je Senahid i nastavio živjeti! Ovdje u New Yorku je magistrirao, a o njegovoj skromnosti i spiritualnosti bi se moglo napisati posebno poglavlje.

Da je i druga knjiga, “Ranjen – više sam budan” – nastala iz potrebe, a manje iz želje, posvjedočio mi je prije nekoliko mjeseci u intervjuu za "Avaz", njen autor Esad Boškailo, liječnik iz Stoca, a ovdje isto to, plus psihijatar i profesor kliničke psihijatrije na Univerzitetu u Arizoni (Phoenix). I doktor Boškailo je živo čudo, preživio je šest koncetracionih logora u Hercegovini. Uz pomoć znane novinarke, Julie Leiblich (koja inače piše o ljudskim pravima i o preživjelim u holokaustu), napisao je ovu knjigu, koja je već dobila prvu američku nagradu.

U Čikagu je sasvim zasluženo pred prepunom dvoranom Iola Univerziteta ova knjiga doživjela jednu od svojih američkih promocija, uz dodatni interes, jer je napisana na engleskom.

Uostalom, opravdano je autor knjige o Srebrenici Halilović lamentirao, jer je njegova knjiga zasad objavljena samo na bosanskom, najavljujući mogućnost da se prevede i na druge jezike, na engleski svakako. Ne želim naravno da uspoređujem ove dvije promocije, a u Čikagu je Boškailovovu knjigu promovirao i Aleksandar Hemon, niti da prebrojavam koliko je na jednoj ili drugoj promociji bilo Bosanaca, Amerikanaca, Turaka...

Uglavnom, moglo je biti i bolje na ovoj atlanskoj verandi, jer ako su nam usta toliko puna Srebrenice, ako taj grad i to bosansko stradanje malo, malo, pa spomene i generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon i mnoge druge svjetski važne figure (zbog Sirije ili Libije) – onda bi ta “riječ” trebala imati valjda i adekvatnu specifičnu težinu kad ju izgovaraju Bosanci.

Naravno, sve čestitke idu na adresu izdavača knjige “Argentarija, Domavija, Srebrenica), web magazinu“Bošnjaci.net”, iz New Yorka, kojima je, kako je to na promociji rekao izdavač Esad Krcić, ova Halilovićeva knjiga, već petnaesti naslov, koji obrađuje sličnu tematiku doprinoseći na svoj način, svakako i kulturi sjećanja. (Knjigu Esada Boškaila objavio je ugledni Vanderbilt University Press – Nashville).

Čudo od ljudi i autora

Kada je riječ o Senahidu Haliloviću, pravo je čudo kako je on uopće uspio progovoriti i napisati ovu svoju, nadati se tek prvu knjigu o Srebrenci, “priglušujući vlastiti krik”, kako je to u recenziji napisao profesor Ferid Muhić iz Skoplja. Jer ponavljam, Senahid Halilović je u Srebrenici izgubio četiri člana najuže obitelji.

“Shvatio sam”, piše dr. Muhić, čudeći se vjerovatno kao i mi čitaoci, kako to naš junak uspijeva odoljeti ljutnji, prijetnji, pa čak, možda od nekog i očekivanoj vendeti: “Senahid zna nešto, što oni, koji nisu bili sa njim tamo u Srebrenici nikada neće moći znati! Njega je ovo nečuveno stradanje pročistilo, potpuno mu iscjelilo dušu, učinilo ga znalcem najviše mudrosti. Uzdigao se Senahid preko granica dobra i zla i već je prešao onu među koja razdvaja vrijeme i vječnost”.

Muhić još dodaje kako je ova knjiga osobne tragedije i mogla biti napisana “samo tamo u visinama do kojih ne dopire ni lelek, ni krik, ni bijes, ni mržnja. Samo u savršenom miru duše, u nirvani i ataraksiji, kakve se ne postižu ni postom, ni molitvama, već samo iskustvom sa samog dna života i katarzom…”

Važno je dakle zabilježiti da ova knjiga nudi riječi izbavljenja, opet, da pozajmim Muhićeve tvrdnje “bez jauka i bez psovke”.

Ne samo Bošnjacima, već doista cijelom čovječanstvu Halilović u svom humanističkom opredjeljenju nudi slamku spasa protiv “potopa zaborava”.  Ispisujući svoju brzu “fast-forward” historiju Bosne od Kulina Bana do Srebrenice naših dana, on nas podsjeća da je historija predvidljivija, ako je na vrijeme zapišemo. I ako je ne ostavimo na milost i nemilost pobjednicima, pa i sasvim poraženima.

Da je u svojoj knjizi ponudio samo to, razastiranje vlastite sudbine, u kojoj ljudski nije kapitulirao, već se naprotiv uzvisio mirnoćom, a ne bijesom, bilo bi dosta. A donio je iz svoje sehare sjećanja Senahid mnogo više! Svojim čistim jezikom opisao je vlastitu tragiku produžene bosanske epike, zastajući pošteno baš tamo gdje bi drugi, nisu proživjeli to što on jeste - možda ponudili neki zanatski ili vješti spisateljski krešendo. Ali, kao što reče, nije to kniga iz želje, ili “umjetnost radi umjetnosti” (la arte por la arte) već knjiga iz puke i nasušne potrebe!

Od početka do kraja knjige, Halilović žali za pravdom, koje u Bosni, od kako su je drugi, tamo, po svojim aršinima stali mjeriti uvijek i bar donekle fali. No, svojim primjerom Halilović potvrđuje da Bosna nije zemlja mržnje. Suprotno bilješkama Ive Andrića, koji je pišući o drugima, pisao kao i svi mi o vlastitim snoviđenjima.

Naprotiv, kad pročitate Halilovićevu knjigu, znajući gotovo sve što se iz medija ili diplomatskih izvora UN-a može o Srebrenici znati, shvatit ćete puni neke blage nade, kako u Bosni ima iskonskog poštenja. I da ono preživljava tamo gdje mu se “ne nadate”, iako biste ga možda više očekivali u nekom drugom kraju Evrope, gdje se stradanje manje trpi. Tamo gdje nema stereotipa o “turskom istoku” i “kršćanskom zapadu”, o kojima piše Andrić neposredno uoči najvećeg evropskog genocida, onog koga je donio Drugi svjetski rat, kada je on bio ambasador u Hitlerovoj Njemačkoj. Bosna nije zemlja mržnje, jer Bosna je i zemlja ljubavi i oprosta!

Nedavno je jedan lokalni kolumnista pišući o ratovima u bivšoj Jugoslaviji pominjao knjige Dragana Mihovića "Rat su započeli mrtvi", Dubravke Ugrešić “Kultura laži” i Mile Lasića "Kultura sjećanja" i analizirao praksu, utemeljenu “na njemačkom poslijeratnom iskustvu poznatom kao ‘3D’ - denacifikaciji, demilitarizaciji i demokratizaciji”. Teško je, medutim, pojedostavljivati stvari prije nego što se dopre do dna istine. A nema ni unificiranog iskustva!

U Bosni, kojoj pripada Senahid Halilović istina je vrlina, i to bez klišea. Mogao bi neko zbog toga ustvrditi, kako je upravo zato ova zemlja, bez obzira na kalvarije koje joj se događaju (jer ih i Evropa na vrijeme ne spriječi) sami centar evropske civilizacije. Za takve bosanske ljude Halilovićevog kova - “svijet ne završava” čak ni nasilnom smrću njihovih najmilijih, pa mržnja ne stanuje na njihovoj adresi.  A to jeste civilizacijsko dostignuće! Sreća ili nesreća su nešto drugo.

No takvi prosvijetljeni ljudi uzvišeno znaju da mržnja pripada najnižem stupnju ljudske civilizacije i zato je se klone, što je Halilović potvrdio pečatom svoje knjige.

Neka oprosti gospođa Evropa

Zato je i Evropa (EU), koja je neki dan dobila Nobelovu nagradu za mir, iako nije spriječila bosanska stradanja, i to samo nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida (1989) o čemu pišu Halilović, Boškailo i ostali, posebna priča!

Ukoliko Evropa te bosanske ispovjesti, viđenja i ovakve stavove ne ugradi u vlastitu kulturu sjećanja i sve to institucionalno ne uzdrži, rizikuje ponovljenu sramotu. U najmanju ruku! Uostalom, bosansko je stradanje spomenik evropskoj indolentnosti! Valja se, radi ovih, prosvijetljenih Bosanaca, prisjetiti, kako je to u drugom kontekstu, pišući o bosanskom stećku kao kamenoj fresci, svjedožbi bosanskog opstanka o Bošnjanima zapisao Miroslav Krleža:

"Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj".

Eto tako, gospoda Halilović i Boškailo protekle nedjelje, sve uzdignute, a ne pognute glave promoviraše svoje knjige o Bosni ovdje u Americi.

Zato i javljam, s obzirom da javnost u Bosni malo zna kako su knjige iz pera Senahida Halilovića i Esada Boškaila doprinos onom prosvjetiteljstvu uma i duha koja vraća mir u ljudske duše. I to, rekao bih bolje od bilo kakvih “dejtonskih” i inih sporazuma, jer su ih pisali stradalnici čije se iskustvo mora uvažiti.

“Bio sam spreman izreći priču svog života, ali bujice suza i agonija mog srca nisu mi to dozvolili”, zapisao je čuveni Dželaludin Rumi. Te je stihove dr. Boškailo uzeo kao početni moto u svojoj knjizi, što u potpunosti opisuje opasnost s kojom se u pisanju svoje knjige o Srebrenici, zapravo, knjige o Bosni suočio i Halilović.

Ali, uspjeli su obojica tu (ne)očekivanu agoniju svoga srca pobjediti. Nadam se za dobrobit svih nas. Toliko!

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
61282362

Powered by Blogger.ba