Nekada davno, o sredstvima Fondacije, dodijeljenih te prve godine uglavnom Kenovićevom Refreshu, odlučivalu su reditelji čije filmove producirao – Refresh. Stotinu godina kasnije, sistem je usavršen, pa o ponuđenim scenarijima odlučuje, u manjoj ili većoj mjeri, kompetentan žiri, ali više onako, da sve izgleda ispravno, dok se parama igraju drugi. Do jučer je to bio knjigovođa bosanskog filma Gavrilo Grahovac, a danas, kada se vlade i ministri smjenjuju svakih petnaest dana, da bi neupućene smijenile neznalice, izaslanici Mirsada Purivatre rade ono što je nekada mogao samo Gavro

Negdje između lokalnih izbora i utakmica fudbalske reprezentacije BiH, objavljeni su rezultati konkursa Fondacije za kinematografiju Federacije i posmrtne ostatke ovdašnje kulturne scene je na tren u život vratio skandal, tako uobičajen za instituciju koja, otkako postoji ne rješava nego stvara probleme domaćem filmu i njegovim autorima. Još od onog dana kada su se na Barama – da, na groblju – o formiranju Fondacije dogovorili tadašnji ministar kulture većeg entiteta, Gavrilo Grahovac, i beskrajno netalentirani redatelj, ali vješti producent Ademir Kenović, pa sve do jeseni 2012. godine, Fondacija radi tako da nezadovoljstvo ne izaziva jedino nedjeljom i državnim praznicima. Drugačije, razloga za optimizam nema, neće biti i dalje, jer mi kontinuitet imamo samo u onome što se ne bi smjelo niti desiti.

Samo nanovo napraviti

Nakrivo postavljena od prvog trena, Fondacija za kinematografiju je postala bojno polje u sukobima oko uticaja na domaći film; manje na, uslovno rečeno, njegovu direktnu proizvodnju, a daleko više na ukupne financijske tokove i posljedična festivalska paradiranja. U državi u kojoj se sistemski radi jedino na neuspostavljanju zdravog, funkcionalnog sistema, na desetine miliona maraka su potrošene u procesima u kojima jednom nije bio važan kvalitet scenarija, drugi puta odluke stručnog žirija, treći puta uslovi konkursa, pa u krug i do iznemoglosti.

Nije, dakle, ni ove godine moglo biti drugačije, a neće ni naredne, makar se trenutni predsjednik Upravnog odbora Fondacije, nekadašnji novinar i diplomata, jedan, sve u svemu rijetko ozbiljan, čestit i temeljit čovjek, Amer Kapetanović, na glavu nasadio. Fondacija za kinematografiju se, pokazala je praksa, ne može popraviti, već samo nanovo napraviti i to tako da se predvidi i preduprijedi sve što ju je nekada činilo isturenim odjeljenjem produkcijske kuće Refresh, a danas nastavkom Sarajevo film festivala drugim sredstvima i, normalno, zajedničkim, javnim parama.

 

Nekada davno, o sredstvima Fondacije, dodijeljenih te prve godine uglavnom Kenovićevom Refreshu, odlučivalu su reditelji čije filmove producirao – Refresh. Stotinu godina kasnije, sistem je usavršen, pa o ponuđenim scenarijima odlučuje, u manjoj ili većoj mjeri, kompetentan žiri, ali više onako, da sve izgleda ispravno, dok se parama igraju drugi. Do jučer je to bio knjigovođa bosanskog filma Gavrilo Grahovac, a danas, kada se vlade i ministri smjenjuju svakih petnaest dana, da bi neupućene smijenile neznalice, izaslanici Mirsada Purivatre rade ono što je nekada mogao samo Gavro.

Strogo kontrolirani nered

Ocjene žirija svih ovih godina bile su, naravno, svakakve, često utemeljene u ličnim odnosima čitatelja scenarija i njihovih autora, ali, kako je riječ o estetkim sudovima na koje ne postoji rok za žalbu, niti je moguć, bile su, recimo tako, popravljive u razumnom roku. Drugačije rečeno, što jedan žiri odbije ove, drugi je mogao podržati naredne godine. Dobre i loše, proizašle iz poznavanja zanata ili diletantizma angažiranih da odlučuju o nečemu u što se razumiju kao Nermin Nikšić u bilo šta, te i takve odluke su, i tu je već ozbiljan problem, zapravo manje važne od dobre volje onih što su plaćeni za tehničke poslove njihova i, još više, provođenja zakona.

U tom, strogo kontroliranom prividnom neredu, bilo je moguće – i ostalo je – da na čitanje dođu projekti (jeste, slažem se, riječ je k'o neka stvar, ali se uvukla u jezik onoga o čemu govorimo) koji ne zadovoljavaju niti osnovne uslove konkursa, pa još i dobiju nekoliko stotina hiljada maraka potpore. Jednako je tako danas moguće da komisija u kojoj je, pored ostalih, bio i dobitnik nagrade Evropske filmske akademije za najbolji kratki film, Ahmed Imamović, kao najbolji ocijeni scenario Nenada Dizdarevića, Elijahova stolica – prema romanu Igora Štiksa, pisca i profesora sa respektabilnom međunarodnom karijerom – a da mu Upravni odbor dodijeli zvanično nula maraka od ionako smiješnih milion i tri stotine hiljada, koliko iznosi budžet Fondacije!? Inače dostatan da filmski profesionalci u BiH snime zube, a najzaslužniji i najstariji među njima, i pluća.

Ukoliko ne žele dovijeka raditi u državi koja nema kinematografiju, ali ima film – sa komičnim prosjekom od oko pola snimljenog filma godišnje – i ne ovisiti o lobiranju, prijateljstvima sa samoproglašenim gospodarima pokretnih slika, domaći autori moraju, prvo shvatiti da se ne može biti principijelan do pola, odnosno, dok ne postoje financijske posljedice principijelnosti, pa zatim na pauzu staviti međusobne, nimalo idilične odnose i zajednički se angažirati ne na, kako je rečeno, popravljanju ove, već uspostavi nove Fondacije za kinematografiju. No, kao što je kazao jedan od regionalnih anđela tranzicije, ako ne najgoreg, onda događaja ravnopravnog svim ostalim užasima koji su nas zadesili: u svakoj normalnoj porodici, novac je ispred dostojanstva.

 

E kako je i kod većine naših filmskih autora isto tako, ako nije i gore – nešto izuzetaka služe, kao i obično, da potvrde pravilo i fasuju čir od sekiracije – ne treba se nadati ničemu drugom do nastavku prakse u kojoj će javni novac cirkulirati u skladu sa privatnim interesima, zamagljivanim redovnim, svakogodišnjim skandalima i krvljenjima oko iznosa nedovoljnog za jedan, iole pristojniji kratkometražni niskobudžetni film i dva, tri kratka.