Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

21.10.2012.

NEDJELjNA TRAFIKA: VRAG NOSI PRADU, A FRATAR EURO

Nedjeljna trafika

Vrag nosi Pradu, a fratar eure

 
Montaža: theamericanjesus.net

S Božjom pomoći, podsjetit ću te na slovo Evanđelja po don Ivanu Turiću: “Neki govore o privatizaciji i lopovluku. A ja kažem: 'Bože, hvala ti za ove naše hrvatske lopove!' Jer je bilo gore kad je sve išlo lopovima u Beograd. Imamo danas sve: naš narod, našu zemlju, našu državu. Kome se ne sviđa, neka se gubi iz nje.” Ili na svete riječi iz Evanđelja po don Anti Bakoviću: “Više volim moga hrvatskoga lopova nego srbo ili jugo-pravednika i blaženika!” A da ne pomisliš kako se kleptofilija propovijeda samo s oltara, evo da maznemo i prigodnu misao akademika Josipa Pečarića: “Osobno mene nikada nisu pogađale priče o tajkunima, pljačkama i sl. Kad smo krenuli u borbu za neovisnost znao sam reći: Želim da mi srpske lopove zamijene hrvatski lopovi.”

Photo: Dragan Kujundžić

Beskuća povijesne zbiljnosti

Četvrtak 11. listopada

– Znaš li ti, trafikant, da je danas Svjetski dan beskućnika i da ga Hrvatska prvi put obilježava?

- Baš lijepo od nje. A vidim i da se socijalna država Hrvatska svojski potrudila da beskućnicima uljepša njihov praznik.

– Misliš da su im predsjednik, premijer i novi predsjednik Sabora trebali uputiti čestitku?

– Čestitali su im svi skupa onim humanim Zakonom o socijalnoj skrbi kojim se socijalna država oslobodila teške dužnosti da vodi brigu o prihvatilištima za beskućnike. Znaš valjda da od 1. siječnja 2013. ova socijalna i skoro pa europska država neće na ta prihvatilišta trošiti ni jednu jedinu lipu?

– Nego tko će se brinuti o prihvatilištima? Tko će ih financirati? Sami beskućnici?

– Nije isključeno. Možda će država te ljude koji su izgubili sve u životu kategorizirati kao porazne obveznike. Pa neka luzeri plaćaju barem poraz, kad već nisu sposobni za plaćanje poreza koji je, kao što to dežurni moralizatori vole reći, izraz domoljublja.

Photo: Goran Necin

– Ozbiljno te pitam, trafikant.

– I ja tebi ozbiljno odgovaram. Neće država tek tako odbaciti beskućnike.

– Ako država neće financirati prihvatilišta, tko će?

– Jedinice lokalne samouprave. Županije, gradovi, općine, sela, zaseoci, nenaseljena mjesta.

– Ne zajebavaj, trafikant! Vidiš da je socijalna država pronašla rješenje.

– Krasno joj je to rješenje. I dalekosežno. Jer će se njime u vrlo skoroj budućnosti ukinuti sva postojeća prihvatilišta.

– Pa nije vrag da Zakon o socijalnoj skrbi predviđa i ukidanje prihvatilišta?

– Zakon ostavlja mogućnost lokalnim samoupravama da prihvatilišta financiraju, ali i da ih ne financiraju.

– Kako to misliš?

– Tako kako piše. Zakon obavezuje velike gradove i gradove u kojima se nalaze sjedišta županija da u svom proračunu osiguraju sredstva za – čuj ovo! – pružanje usluga prehrane u pučkim kuhinjama i – čuj i ovo! – pružanje usluga prihvatilišta za beskućnike.

– Pa dobro, obavezuje ih da siromašnima budu na usluzi. Šta je tu sporno?

– To što u istom Zakonu piše da se sredstva za te, je li, usluge trebaju osigurati sukladno mogućnostima lokalne samouprave. A i dosad se pokazalo da gradovi uglavnom nemaju novaca za te svrhe ili, ako ih i imaju, vole kazati: “Odakle nam, sve i da imamo?!”

– Ne razumijem.

– Šta ne razumiješ? To da gradovi stvarno nemaju novaca za socijalu ili to da, ako i imaju, mogu reći da nisu u mogućnosti da troše lovu na luksuz kakav su prihvatilišta za beskućnike i pučke kuhinje? Budući da im zakon dopušta i ovu drugu mogućnost, misliš li da se za nju neće hvatati i oni koji imaju i oni koji nemaju novaca?

– Pa valjda ih država može natjerati da se ponašaju odgovorno...

– Koja država? Ova koja je sebe odgovorno oslobodila svake odgovornosti za beskućnike, osim da ih odgovorno proizvodi, sve dok ih ne bude toliko da Dan beskućnika preraste u nacionalni praznik? Ova država koja donosi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim će se beskućnici, zbog navodnog odavanja skitnji, kažnjavati s 15 dana zatvora? Ili će ih se globiti s dvije tisuće kuna, koje su za beskućnike misaona imenica, pa će svaki uhvaćeni u tobožnjoj skitnji završiti u zatvoru i tako bar na dva tjedna riješiti problem krova nad glavom. Ako i u zatvorima bude mjesta.

PHOTO/EPA:STR

– Valjda će od kažnjavanja biti izuzeti oni koji su smješteni po prihvatilištima?

– Ako prihvatilišta uopće bude. Evo pogledaj kako stvari stoje sada, dok država izdvaja koliki-toliki novac za prihvatilišta: prema službenim procjenama u Hrvatskoj ima nešto više od tisuću beskućnika, a u prihvatilištima ima mjesta za njih 380. Dakle, već sada se ne zna kamo s više od 60 posto beskućnika. A prema procjenama socijalnih radnika, samo u Zagrebu ima oko 5000 homelessa i iz dana u dan ih je sve više.

– A koliko ih je u Zagrebu prema službenim procjenama?

– Već godinama oko 400. Kao da ljudi svakodnevno ne završavaju na ulici zbog ovrha i sličnih humanih mehanizama obrane kapitala.

– Jebiga, trafikant, žao mi je ljudi, ali po zakonu je svatko odgovoran za svoje poslovanje...

– Da, da, da... Samo što su pritom žrtve lihvarskog sustava malo puno odgovornije od lihvara.

– Nitko nikoga ne prisiljava da uzima kredite koje ne može plaćati, da se zadužuje iznad svojih mogućnosti.

– Daj, molim te, šuti o tome barem na današnji dan, kad si ga se već sjetio! Danas bi se, kad obraz ne bi bio deficitarna sirovina, čitava zemlja trebala sramiti pred beskućnicima i zbog ovih zakona i zbog one idiotske hajke koju su samozvani splitski istražitelji punih mjesec dana vodili protiv ljudi koji su proglašavani ubojicama samo zato što nemaju doma.

– Pa dobro, ipak se na koncu ispostavilo da nitko od beskućnika nije ubio onu nesretnu Selenu na Marjanu...

– A je li im se itko ispričao zbog kolektivne optužnice koju je takozvana javnost podigla protiv njih? Jesu li se ispričali novinari, policajci i ostali sveznadari? Predsjednik države, predsjednik Vlade, predsjednik Sabora?

– A zašto bi se Josipović, Milanović i Leko ispričavali?! Pa nisu oni širili te priče.

– Nisu ih ni zaustavljali. I minimum pristojnosti bi bio da svaki od njih barem ponovi riječi Đordane Barbarić, predsjednice Udruge “Most” koja vodi splitsko Prihvatilište za beskućnike: “Nadamo se i vjerujemo kako će ovo biti zadnji put da jedna cijela skupina ljudi ispašta zbog 'šturih i neslužbenih' informacija.” I da malo porazmisle o tim riječima. Naravno, ako imaju čime.

Photo: EPA

Operacija linča nad Stephanie Milda

Petak, 12. listopada 2012.

– Jesi vidio, trafikant, vijest na internetu: petogodišnja Stephanie Milda je uspješno operirana u Chicagu, probudila se iz narkoze s osmijehom na licu i kaže da više ne osjeća bolove?

– A jesi li ti vidio da je za njezinom obitelji u Hrvatskoj izdana medijska tjeralica?

– Ma kad?

– Evo danas, u Hrvatskom listu. Preko cijele naslovne i na još punih šest stranica unutra. Evo vidiš naslov: “Tamna strana humanitarne akcije u Zadru”, a podnaslov pročitaj sam.

– “Narod skupio 2.5 milijuna kuna za, po mišljenju hrvatskih liječnika, nepotrebnu operaciju male Stephanie – roditelji izvrijeđali liječnike!” Kako to misle: nepotrebnu operaciju? Šta kod nas stvarno postoji genij koji misli da se tako teška malformacija mozga i kralježnice može izliječit bez operacije?

– Izgleda da postoji više njih. Evo okreni na tekst pa ćeš vidjet: “Obitelj Milda odlučila se za operaciju svoje petogodišnje kćeri Stephanie u Chicagu koja stoji 300 tisuća dolara iako hrvatski stručnjaci tvrde kako njihovoj kćeri nije potrebna operacija...”

– Koji to hrvatski stručnjaci?

– Ne spominje se niti jedan stručnjak, ni hrvatski ni nehrvatski, koji bi to tvrdio.

– Pa zašto Hrvatski list iznosi nepostojeću tvrdnju?

– Valjda zato što ide u prilog njihovoj priči o obitelji bolesne djevojčice koja je prevarila dobrodušne donatore. A odmah nakon što su napisali da hrvatski stručnjaci tvrde kako maloj Stephanie nije potrebna operacija, piše kako isti stručnjaci tvrde da operacija koju žele njezini roditelji uopće nije rizična, da se uspješno izvodi na više mjesta u Hrvatskoj na trošak HZZO-a, te da u Europi cijena takve operacije ne prelazi četrdesetak tisuća eura. Sve u istoj rečenici. A onda slijedi i senzacionalno otkriće da su roditelji “posjetili bolnice u Zürichu i Ljubljani”, ali da tamo “liječnici nisu pristali na operaciju vjerojatno zaključujući da nije ni potrebna”.

– Šta znači to: “vjerojatno zaključujući”? Jesu li ti investigativci iz Hrvatskog lista nazvali liječnike u Zürichu i Ljubljani, pa od njih čuli kakav su “vjerojatni zaključak” donijeli ili...

– Ne, ali su zato razgovarali sa zadarskim neurokirurgom dr. Radom Škaricom kojemu su roditelji male Stephanie rekli da su bili u Ljubljani i Zürichu, ali mu navodno nisu znali odgovoriti zašto tamo nisu htjeli operirati djevojčicu. Novinarka Hrvatskog lista na osnovu toga ispisuje sljedeću dijagnozu: “Moguće je da su švicarski i slovenski liječnici utvrdili da djevojčici nije ni potrebna operacija.”

– A zadarski liječnik, šta on kaže?

– Da Stephanie nije životno ugrožena, da ima i mnogo težih slučajeva od njezina, te da mu nije jasno zbog čega se inzistiralo na žurnom skupljanju novca za operaciju u Chicagu.

– A ostali hrvatski neurokirurzi?

– Dr. Darko Chudy kaže kako se u Hrvatskoj godišnje obavi desetak takvih operacija...

– Pa i Stephanie je operirana u Hrvatskoj, ali operacija očigledno nije uspjela. Čitao sam u novinama da je čikaški neurokirurg, ovaj koji je danas operirao Stephanie, rekao kako liječnici u Zagrebu nisu napravili ništa.

– I to je jako uvrijedilo naše liječnike. Dr. Chudy kaže: “Teško je vjerovati da bi ugledni američki neurokirurg školovan na Harvardu javno prozivao, ismijavao i rugao se liječnicima bilo koje druge zemlje.” A onda još kaže da “cijena ovakve operacije koju će obaviti neurokirurg u SAD-u prelazi cijenu skupog medicinskog aparata kojim se mogu liječiti pacijenti u Hrvatskoj”, te dodaje da je “napisana cijena operacije visoka čak i za takve postupke u SAD-u”.

– Drugim riječima: nešto je tu sumnjivo?

– Po Hrvatskom listu ispada da su sumnjivi roditelji. Zato što nisu pustili liječničku dokumentaciju u javnost, pa su se – slušaj sad ovo! – “mnogi pitali što je zapravo istina, koliko je dijete bolesno i što roditelji žele”.

– A šta bi roditelji mogli željeti osim da izliječe svoje teško bolesno dijete?

– Evo šta piše Hrvatski list: “Činilo se kao da ih ništa drugo ne zanima nego novac, kao da nisu imali potrebu ljudima, koji su isti taj novac darivali iz svojih džepova, pokazati nalaze liječnika i objasniti o čemu se tu radi, zašto se odlazi u Ameriku.”

– Jebote, pa ne odlaze na rodeo ni u Disneyland!

– U Hrvatskom listu ćeš vidjeti da se postavlja i pitanje “jesu li roditelji ovo iskoristili kao odlazak preko bare s obzirom na situaciju u Hrvatskoj”...

– Ma daj, trafikant, to si izmislio!

– Da nisam izmislio i ovo: “Stephanie je, unatoč bolesti, bila glavna zvijezda svih događanja, pojavljivala se na koncertima, utakmicama, malim i velikim dnevnim priredbama pa ostaje nejasno kako je sve to uspjela izdržati s obzirom na svoje teško stanje o kojemu se govorilo i zbog kojega je mobilizirana cijela javnost.”? Ili pitanje Hrvatskog lista: “Je li u redu ova segregacija prema ostalima koji također trebaju pomoć?”

Photo: Stock

– Kakva segregacija? Otkud su stigli do segregacije?

– Pa ispričao im jedan od organizatora akcije prikupljanja pomoći za Stephanie kako nije siguran da bi još jedna takva akcija uspjela. I povjerio im kako se tih dana, dok je akcija trajala, najviše bojao da mu ne zazvoni telefon i da se ne zatraži pomoć za neko drugo dijete.

– I onda je to segregacija?

– Po njihovu mišljenju očito jest, jer novinskom cipelarenju obitelji Milda, za čiju kći je prikupljen novac kako bi otišla na operaciju koja se proglašava nepotrebnom, treba dati humanitarni smisao. Za Stephanie, eto, ima novca, dok za drugu “segregiranu” djecu nema. I vjerojatno ga neće ni biti, jer se kroz čitav tekst provlači sumnja u prevaru.

– Kakvu prevaru kad roditelji u poruci zahvale iz Chicaga pozivaju “sve koji su organizirali bilo kakvo događanje vezano za prikupljanje donacija za Stephanie da dostave uplatnice, potvrde i ostale dokumente kako bi ih mogli lakše usporediti s bankovnim izvodima i napraviti završni financijski izvještaj”? I još posebno mole da dokumentaciju dostave “svi oni koji nisu tražili pisane suglasnosti organizacijskog tima ili roditelja, a samoinicijativno su pokretali akcije u javnosti koje su bile promovirane i putem medija i interneta”, jer kažu da “za takve akcije nitko iz organizacijskog tima ne može jamčiti transparentnost, a u završnom izvještaju su dužni opravdati svaku lipu”.

– E vidiš, i to će im zamjeriti. Kao što im, vjerovao ti to ili ne, zamjeraju i na “maminim SMS porukama iz Amerike u kojima obavješćuje o svakom koraku”.

– Jebote, trafikant, pa gdje mi ovo živimo?

– A ti ovo ubijanje ljudskosti u pojam još uvijek nazivaš životom?

Photo: EPA/KAY NIETFELD

Utješni Nobel za neutješne Hrvate

Nedjelja, 14. listopada 2012.

– Jesi vidio, trafikant, kome su dali Nobela?

– Jesam.

– Pa dobro, šta taj Nobelov komitet ima protiv Hrvata i Hrvatske?! Jebomepas ako Franjo Tuđman nije bio u pravu... Sjećaš se kad je na televiziji pričao kako mu je jedan stranac koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao: “Znate, profesore generale, da niste Hrvat bili biste nobelovac!”?

– Sjećam se ja i da je Ljubo Ćesić Rojs na tu temu izjavio: “Kad vidim što se radi, mislim da je pokojnom predsjedniku trebalo Nobelovu nagradu za kemiju – od kakvih je govana sastavio Hrvatsku!”

– Samo se ti zajebavaj, trafikant, ali ovo što su sad napravili, e to je stvarno eklatantan dokaz antihrvatstva u Nobelovom komitetu!

– A gdje ti tu vidiš antihrvatstvo?

– Tamo gdje ga ti, u svom uobičajenom sljepilu, ne vidiš.

– Ja samo vidim da se ti pjeniš k'o pivo u šejkeru i mislim se koliko bi se tek pjenio da je Nobela dobio Dylan, a ne Mo Yan. U zemlji Hrvatskoj bi tu vijest garant izbacivali iz radio i TV-dnevnika...

– Ma ne govorim ti o Nobelu za književnost nego o ovome za mir.

– Misliš na Nobela Europskoj Uniji? Pa šta je tu antihrvatsko?

– Tajming, trafikant, tajming! Jebote, dali su joj ga taman prije nego što je Hrvatska ušla u Uniju!

– Možda su joj ga dali u zadnji čas. Tko zna bi li dogodine u obrazloženju mogli napisati da Uniji dodjeljuju Nobela zbog njezine “uloge u širenju stabilnosti na bivše komunističke države”...

– Jaka joj je uloga! I krasnu stabilnost širi. Naročito u Afganistanu, skupa s Amerima.

– Čuj, kad bi se dodjeljivala Nobelova nagrada za mir u Afganistanu, tu bi i Hrvatska imala ozbiljne šanse da bude laureat.

– Ma ne bi je oni nama dali ni da smo jedini na svijetu. Evo, vidiš i taj Kinez što je dobio Nobela za književnost. Je li ti znaš da mu to Mo Yan nije pravo ime nego pseudonim? I znaš li da to znači “Ne govori!”?

– Znam, pročitao sam.

– I šta tebi govori to njegovo “Ne govori!”?

– Da čovjek drži do šutnje i da mu nije do laprdanja.

– A meni, vidiš, to zvuči kao još jedna poruka Nobelovog komiteta Hrvatskoj i Hrvatima.

– Kakva poruka?

– Da za nas nema Nobela. Jebote, kad bi tamo u Stockholmu dodjeljivali Nobelovu nagradu za hrvatsku šutnju, i nju bi dobio netko tko nije Hrvat!

– Kad te slušam, amigo, čini mi se da je prava šteta što se s tim svojim tužbalicama ne pridružiš onom čemernom zboru hrvatskih karijernih književnika zbog kojih bi dan dodjele Nobelove nagrade za književnost trebalo proglasit nacionalnim danom žalosti.

– Nisam ja, trafikant, došao da ti mene vrijeđaš! Ti znaš da ja nisam nikakav književnik.

– Pa nisu ni oni. Ili ako i jesu književnici, u većini slučajeva nisu pisci, a još manje čitaoci. Ima ih koji se svake godine čude kako nisu dobili Nobela za knjigu u rukopisu! Ili misle da su ostali bez Nobela zato što nisu na vrijeme poslali prijavnicu s taksenim markama od 16,99 eura. I onda grintaju na te kineske, karipske ili nigerijske anonimuse koji su im digli nagradu ispred nosa. Naravno, sve su to anonimusi samo zato što naši geniji za njih čuju tek kad im maznu Nobela. I šta ovdašnjim nevoljnicima ostaje osim da valjaju svoje rasističke dosjetke?!

PHOTO: Stock

– Kakve rasističke dosjetke?

– Pa sjećam se da je ugledna hrvatska profesorica komparatistike i urednica knjiga naših nesuđenih nobelovaca svojedobno izvalila: “Nije nemoguće da Nobelovu nagradu dobije neki Hrvat. Za švedske mudrace poželjno bi, naravno, bilo da je dotični Hrvat crne boje kože i da je svoje ognjište izgradio u grotlu ugaslog vulkana na nekom dalekom, pustom i, po mogućnosti, kolonijalnom otočiću.”

– Ja se toga ne sjećam. Kad je to bilo?

– Pa, eto, baš one godine kad je Nobela dobio manje poznati papuanski dramatičar Dario Fo, koji je, znaš i sam, crn k'o Johnny Winter. A da ne pričamo kakve sve krasote po hrvatskim novinama možeš pročitati o antihrvatskom nobelovcu Ivi Andriću. Na njemu se izredao cvijet frustriranog hrvatstva: od onog nakladnika koji tvrdi da je Andrić dobio Nobelovu nagradu zato što se “opredijelio za velikosrpsku doktrinu”, pa do onog što se predstavlja kao akademik i što predlaže da Švedska akademija opozove odluku o dodjeli nagrade Andriću, jer da iz “njegovih djela zrači mitomanija, častohleplje i osobito mržnja”.

– Jebiga, trafikant, Andrić sasvim sigurno nije dobio Nobelovu nagradu za svoje hrvatstvo.

– Pa nema Nobelove nagrade za hrvatstvo. Nije još ustanovljena.

– Nobelova je ustanovljena samo zato da je ne bi dobivali Hrvati.

– Dobro, ako ti Andrić nije Hrvat, šta su Prelog i Ružička?

– Ni oni je nikad ne bi dobili da nisu postali Švicarci. Kažem ti ja, u pravu je Franjo Tuđman. I kad se već gađaš citatima, znaš li ti da je naš književnik Hrvoje Hitrec još prije deset godina rekao, slušaj me dobro: “Slavko Mihalić je velik pjesnik, i da nije Hrvat i da ne piše hrvatski, mogao bi dobiti Nobelovu nagradu.”

– A pritom je valjda i nevoljnome sebi objasnio zašto on sam nije postao nobelovac. Zato ti ja mislim kako nema druge nego da se oformi i utješna Nobelova nagrada koja bi se svake godine dodjeljivala nekom hrvatskom književniku.

– Zašto samo književniku? Zašto bi to bila samo nagrada za književnost?

– Ma ne bi bila za književnost nego za neutješnost.

Photo: FoNet/EPA

Vrag nosi Pradu, a fratar eure

Ponedjeljak 15. listopada

– Dragoga ti Boga, trafikant, pa jesu li tim ljudima u Baškoj Vodi svi doma?

– A imaš li ti neko drugo pitanje?

– Zašto?

– Nemoj se ljutit, ali danas mi se ne priča o Josipoviću.

– Ali ne pitam te zbog njega.

– Ne priča mi se ni o Juri Radiću, ni o Mati Graniću...

– Ma ni meni se ne priča o njima, nego o onom bivšem župniku iz Baške Vode što je prodao crkveno zemljište i zbrisao s milijun eura.

– Daleko mu župna kuća!

– Ne zanima mene on, nego svi ti mještani koji ga podržavaju. Jesi vidio šta su rekli novinaru Slobodne Dalmacije: da je taj fra Šime Nimac izniman i sposoban svećenik, da on nikad ne bi počinio takvu prijevaru, da ga za krađu optužuju ljubomornici...

– Eto vidiš šta je pravi vjernički puk! Ne zove se Baška Voda za vraga Malim Vatikanom.

– Ma slušaj ovu teoriju nepokolebljivih vjernika: “Fra Šime je prodaju zemljišta obavio u suglasnosti sa svojim poglavarima, ali je, bojeći se da novac neće biti upotrijebljen za proširenje crkve Svetoga Nikole, sredstva spremio na drugi račun.”

– Vjernici imaju pravo vjerovati svome župniku, a ne vjerovati njegovim poglavarima. Ako je vjera od Boga, i skepsa je od Boga.

– Po tebi imaju pravo vjerovati i u zavjeru...

– Kakvu zavjeru?

– Zavjeru crkvenih starješina protiv njihova župnika. Oni vjeruju da ga je pravedna borba za proširenje mjesne crkve dovela u sukob s pretpostavljenima i da je zbog toga kažnjen premještajem iz njihove župe. I da se fra Šime, razočaran zbog svega, povukao u ilegalu.

PHOTO/EPA:STR

– Hosana u visini! I sad u nekoj špilji ili katakombi čita novine u kojima mu dijele savjete šta da uradi s tih mraknutih milijun eura. Izračunali su da bi, ako oroči čitav iznos, svaki mjesec dobivao oko 30 tisuća kuna na ime kamata.

– Sad mi još samo reci da vjernici imaju pravo vjerovati kako bi to bila pametna investicija za dobrobit župe... Možeš ti zamislit koliki su to naivci kad po novinama izjavljuju da su čvrsto uvjereni kako njihov bivši župnik namjerava na bilo koji način isposlovati da se novac s tajnog računa ipak vrati Baškoj Vodi za izvornu namjenu?!

– Nisu to naivci. To su pravi vjernici.

– U tom je slučaju ponašanje fra Šime još beskrupuloznije. Jebote, ljudima propovijeda plemenito siromaštvo Svetoga Franje, a vozika se luksuznim Chryslerom, šepiri se u Armanijevim i Bossovim odijelima...

– A šta bi ti htio: da fra nosi Pradu?

– Ne zajebavaj, trafikant!

– Okej. Fra ne nosi Pradu, nego nadu.

– Kakvu nadu?

– Pa sam si rekao da župljani vjeruju da je fra Šime odnio milijun eura kako bi im donio nadu u povrat novca za izvornu namjenu.

– Ma kako ga nije sram?! Razmeće se najnovijim modelima mobitela, a satovi su mu takvi da bi ga i Sanader rado pitao: “Fra Šime, koja je ura?”...

– A fra Šime bi mu u duhu vremena odgovorio: “Lange und Söhne.” Pa bi onda Sanader pitao: “Je li 1815 Chronograph?”, a fratar bi mu rekao da nije 18 i 15 nego podne i kvarat.

– Baš šteta, trafikant, što te fra Šime ne zaposli kao svog portparola. Da budeš njegov Ratko Maček, pa da vjernicima popuješ: “Velečasni, znate, voli lijepe satove, a tko ih ne voli? Pa to je jedini muški ures. Neće valjda svećenici nositi naušnice, prstenje, narukvice i debele lance.”

– Može to i bolje. Da sam ja fra Šimin Maček, prvo što bih poručio javnosti bilo bi: “Mislim da se svetom vjerom katoličkom ne bi smio baviti nitko tko nema kuću, dva auta i barem milijun eura ušteđevine. Tko će svećeniku koji živi u župnom stančiću od 30 kvadratnih metara vjerovati da može rješavati probleme vjernika?” Ali, na svu sreću, vjernici su do te mjere nepomućeni u svojoj vjeri da fra Šimi ne treba nikakav Maček. Kud ćeš boljeg portparola od vjernika koji kažu: “Ako je ukra, neka je! I oni u Vladi nas stalno kradu pa nikome ništa!” I još vele kako njihov fra Šime “može samo zahvalit Bogu šta ga je prosvitlija na vrime”. Sedam Mačeka se toga ne bi sjetilo! To može samo čvrsta, postojana vjera!

– Šta su i to rekli? Izgleda da u toj Baškoj Vodi rade podzemne vode...

– Ne rade podzemne vode nego nebesa. I nisu to izjavili vjernici iz Baške Vode nego iz Piramatovaca, posljednje župe u kojoj je fra Šime službovao prije nego što je odjahao u legendu. A njegovom su karizmom opčinjeni i ljudi koji baš ne drže do crkve. Evo, jedna gospođa na webu ostavlja svoj strastveni komentar: “Ma svaka mu čast – nek vide kako je kad i njima neko nešto uzme – a nisu bome ni orali ni kopali za to... A fratre svaka ti čast, da si pita i ja bi ti dala.”

– Pa navodno je fra Šime veliki zavodnik. Piše u novinama da žene na misi nisu gledale u svete slike i kipove, nego da su očima gutale velečasnoga.

Photo: ugledmagazine.com

– Nema tu, čini se meni, spolnih granica. Evo slušaj još jedan web-komentar: “Ne volin nikakve pope, ali ovoga bi zagrlija i izljubija, kad je najvećin lopinama uspija ukrast i to još milju ojra. Majstore svaka ti dala, ne dala nego pitala!” A imaš i jednoga što usklikuje: “Nije ovo lopov. Ovo je Robin Hood!!!”

– Nije vrag, trafikant, da i ti misliš da je taj fratar Robin Hood?

– Ja mislim da je on dobar i poslušan sin Svete Matere Crkve. I da je svojim činom pokazao koliko drži do vjerskih istina koje su svih ovih godina propovijedali doajeni crkvenog zbora. S Božjom pomoći, podsjetit ću te na slovo Evanđelja po don Ivanu Turiću: “Neki govore o privatizaciji i lopovluku. A ja kažem: 'Bože, hvala ti za ove naše hrvatske lopove!' Jer je bilo gore kad je sve išlo lopovima u Beograd. Imamo danas sve: naš narod, našu zemlju, našu državu. Kome se ne sviđa, neka se gubi iz nje.” Ili na svete riječi iz Evanđelja po don Anti Bakoviću: “Više volim moga hrvatskoga lopova nego srbo ili jugo-pravednika i blaženika!” A da ne pomisliš kako se kleptofilija propovijeda samo s oltara, evo da maznemo i prigodnu misao akademika Josipa Pečarića: “Osobno mene nikada nisu pogađale priče o tajkunima, pljačkama i sl. Kad smo krenuli u borbu za neovisnost znao sam reći: Želim da mi srpske lopove zamijene hrvatski lopovi.”

– Zašto mi nabrajaš sve to što sam od tebe čuo barem deset puta? Šta sad slijedi: ona jeftina rima popovi – lopovi?

– Ne nego da karizmatični fra Šime nije maznuo milijun eura u svoje ime.

– Nego u ime vladajuće i u puku raširene vjere?

– Tako je. On je samo pokazao kako se prakticira vjera u vladajući sustav vrijednosti, gdje oteto nije prokleto nego sveto.

Photo: kokaj.net

Sjećaš li se, Doris Pack?

Utorak 16. listopada

– Sve je to zbog Srba, trafikant, kažem ti ja... Sve je to zbog Srba.

– Šta je zbog Srba?

– Ovo što nam rade Nijemci.

– A šta nam to Nijemci rade?

– Drže nas na kratkom lancu. I još nam drže lekcije da nismo spremni za ulazak u Europsku Uniju. Čuo si onog predsjednika Bundestaga.

– Nisam čuo da je spominjao Srbiju, ali sam čuo da govori o lošim iskustvima s Bugarskom i Rumunjskom zbog kojih će biti na oprezu i s Hrvatskom. I šta se uopće živciraš zbog predsjednika Bundestaga?! Pa nije taj Norbert Lammert jedini Nijemac kojeg će se pitati je li Hrvatska spremna ili nije spremna za EU.

– Možemo se mi, trafikant, frigat s ulaskom ako se bude pitala i naša osvjedočena prijateljica Doris Pack. I ona kaže da nismo daleko odmakli u ispunjavanju preostalih uvjeta, jer je naša Vlada gubila vrijeme.

– To je dežurni refren njemačkih demokršćana. Ali tamo imaš i SPD-ovce koji kažu da onaj tko dovodi u pitanje ulazak Hrvatske, očigledno smatra da Europska Unija nije u stanju i u budućnosti stvarati mir na kontinentu. I kažu da je to najpogrešnije moguće shvaćanje dodjele Nobelove nagrade za mir Europskoj Uniji. I još ono najvažnije: da se na hrvatskom primjeru ne ponavljaju prijašnje greške, pa da stoga Hrvatsku ne treba kažnjavati zbog grešaka koje su počinili drugi.

– Kako možeš bit toliki naivac?! Pa jasno je da će SPD-ovci na svakom pitanju tjerat kontru demokršćanima. Baš njih briga za Hrvatsku!

– A po čemu ih je onda briga za Srbiju?

– Nisam rekao da ih je briga za bilo koga osim za njihove stranačke interese.

– Pa zašto si mi onda banuo na trafiku s pričom da Njemačka sve ovo radi zbog Srba?

– Zato što to kažu sami Srbi. Oni su im prokljuvili taktiku.

– Kakvu taktiku?

– Da Nijemci danas treniraju strogoću nad Hrvatskom samo zato da bi Srbiji danas-sutra mogli postavljati nemoguće uvjete.

– A koji to genij kaže: Dačić ili Nikolić?

– Večernje novosti, a one se pozivaju na diplomatske krugove.

– A na kojeg od drugova iz diplomatskih krugova? Na Vuka Jeremića možda?

– Ne znam. Nisu precizirali. Ali taj netko im je nedvosmisleno rekao da je Hrvatska Njemačkoj paravan za ono što će tek raditi Srbiji. Evo slušaj šta naši portali prenose iz Večernjih novosti: “Berlin namjerno zaoštrava odnos prema Hrvatskoj da bi imao pokriće da bude strog i prema Srbiji, a da se to ne shvati kao 'navijanje' za Zagreb u odnosu na pritiskanje Beograda.”

– Baš u Berlinu razbijaju glavu kako da spriječe ulazak Srbije u EU... Jebote, kao da je Srbija već ispunila sve moguće uvjete, pa joj ovi sad smišljaju nemoguće. I kao da su uvjeti koji se postavljaju Hrvatskoj nemogući.

– Možda i jesu. Za Hrvatsku vjerojatno, a za Srbiju još vjerojatnije.

– Šta je nemoguće? Dovršit prijevode pravne stečevine EU, napokon riješit problem brodogradilišta, povećat efikasnost pravosuđa, okončat natezanje oko granica? Ili je nemoguće pošteno priznat želimo li ili ne želimo u Europsku Uniju, pa ako ne želimo, lijepo zahvalit i kazat: “Sorry, nama je dovoljna i naša vlastita propast, pa ne želimo dijelit i propast Europe.” A ona će se, naravno, urušit čim dobije našu odjebenicu.

– A zašto Europska Unija pošteno ne kaže želi li Hrvatsku u svome članstvu ili ne želi više nikoga?!

– I šta kad bi rekla da ne želi? Srpski bi mudraci tupili da Bruxelles i Berlin ne žele Hrvatsku samo zato što ne žele Srbiju, a naši bi umnici drvili kako Europska Unija ne želi primit Hrvatsku bez Srbije.

– Sorry, trafikant, ali meni izgleda da bi Europa nas primila, ali tako da joj ne uđemo.

– A meni izgleda da bi mi njoj ušli, ali pod uvjetom da ona ne uđe nama.

– Činjenica je da ona nama postavlja uvjete, a ne mi njoj.

– A znaš li ti kako bi izgledali naši uvjeti? Što bi rek'o nekadašnji potpredsjednik Republike Hrvatske: “Dužnosnici iz Europske Unije trebaju klečeći doći u Zagreb i u Vukovar i u Knin i moliti nas da dođemo u Europsku Uniju i da tako malo povećamo postotak čestitih, vrijednih, poštenih i pametnih ljudi u Europskoj Uniji… Europa nije zaslužila nas Hrvate.”

– Ma tko je to provalio? Koji potpredsjednik?

– Isti lik koji nudi i ovaj recept: “Mi bismo mogli vrlo uspješno i lijepo živjeti i bez Europe. Srbi isto ne žure s Europom, pljuckaju na nju. Mogli su sa sankcijama, mogu i bez Europe. To nam dokazuje da postoje države koje sasvim normalno mogu živjeti, egzistirati, napredovati, a da ne uđu u Europsku Uniju. Zašto se Hrvatska ne ugleda u te države?” Ili ćemo se priklonit diskursu onog kandidata za predsjednika države: “Ma kakva Europa, trebaju nas na koljenima moliti da uđemo u Europu, kao što Švicarce mole. Nećemo ući, vi ste šuganovići za Hrvatsku. Europa nema mora, nema tradiciju, nema tako stari parlament kao Hrvatska. Europa dobiva biser, a mi se ne znamo postaviti.”?

Photo: Stock

– Jebote, trafikant, gdje ih pronalaziš?

– Ovdje, majstore, ovdje. U zemlji koju zatupljuju admirali bez mornarice koji “gospodi iz Europe poručuju da će uskoro stajati u redu na granici i čekati da ih jednog po jednog pustimo u svetu zemlju gdje obitavaju Hrvati” i generali koji su iz rata izašli kao duhanski i kemijski magnati, pa nam pametuju kako smo “mi sve sveli na to da je, eto, dobro ući u Europu jer ćemo onda, recimo, moći povoljnije kupiti kvalitetne uloške za ženske bolesti” i kako “u Hrvatskoj vlada mišljenje da je sve što dolazi od Europe prava stvar; da ti govno stave u usta, rekao bi baš je

– Pa znamo, trafikant, da Europa nije idealna.

– Znamo, čuli smo od našeg uglednog književnika i akademika da je “Europa smeće kakvo su stvarali su i Hitler i Staljin, ali ne da ojačaju male i slabe, nego da ih zbrišu”. Kao što smo i od predsjednika Društva hrvatskih književnika čuli i ovaj biser: “Što danas Europska unija zamjera Hrvatskoj? Hrvatska ne poštuje europske norme i ciljeve. Je li? Poštuje li te norme i ciljeve jedna Amerika?”

– Ali moraš razumjet da ljudi u Hrvatskoj imaju opravdane strahove...

– Jednako opravdane kao i oni u Njemačkoj.

– Čega se oni boje? Da će im Hrvatska bit isto što i Rumunjska i Bugarska?

– Ne, nego da ćemo u Europskoj Uniji napokon bit svoji na svome.

– Misliš na one političke poštapalice da smo mi bili Europa i prije Europe?

– Ne nego na naše nazovipovijesne libre u kojima možeš pročitat i ovo: “Današnja njemačka pokrajina Brandenburg bila je između petog i četrnaestog stoljeća hrvatska zemlja Branibor. Pokrajina Branibor i njen istoimeni glavni grad, današnji Berlin, osvojeni su od strane njemačkog kralja Heinricha Prvog, koji je pobio veći broj tamošnjih Hrvata.”

– Ali, trafikant, takve nas priče ne vode nikamo.

– Ili nas vode upravo tamo kamo se lažemo da smo krenuli.

Radovan Blagi, Milorad Razumni i Dragan Č.

NASTAVLjA SE

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
74362855

Powered by Blogger.ba