Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

21.10.2012.

NEDJELjNA TRAFIKA: VRAG NOSI PRADU, A FRATAR EURO

Nedjeljna trafika

Vrag nosi Pradu, a fratar eure

 
Montaža: theamericanjesus.net

S Božjom pomoći, podsjetit ću te na slovo Evanđelja po don Ivanu Turiću: “Neki govore o privatizaciji i lopovluku. A ja kažem: 'Bože, hvala ti za ove naše hrvatske lopove!' Jer je bilo gore kad je sve išlo lopovima u Beograd. Imamo danas sve: naš narod, našu zemlju, našu državu. Kome se ne sviđa, neka se gubi iz nje.” Ili na svete riječi iz Evanđelja po don Anti Bakoviću: “Više volim moga hrvatskoga lopova nego srbo ili jugo-pravednika i blaženika!” A da ne pomisliš kako se kleptofilija propovijeda samo s oltara, evo da maznemo i prigodnu misao akademika Josipa Pečarića: “Osobno mene nikada nisu pogađale priče o tajkunima, pljačkama i sl. Kad smo krenuli u borbu za neovisnost znao sam reći: Želim da mi srpske lopove zamijene hrvatski lopovi.”

Photo: Dragan Kujundžić

Beskuća povijesne zbiljnosti

Četvrtak 11. listopada

– Znaš li ti, trafikant, da je danas Svjetski dan beskućnika i da ga Hrvatska prvi put obilježava?

- Baš lijepo od nje. A vidim i da se socijalna država Hrvatska svojski potrudila da beskućnicima uljepša njihov praznik.

– Misliš da su im predsjednik, premijer i novi predsjednik Sabora trebali uputiti čestitku?

– Čestitali su im svi skupa onim humanim Zakonom o socijalnoj skrbi kojim se socijalna država oslobodila teške dužnosti da vodi brigu o prihvatilištima za beskućnike. Znaš valjda da od 1. siječnja 2013. ova socijalna i skoro pa europska država neće na ta prihvatilišta trošiti ni jednu jedinu lipu?

– Nego tko će se brinuti o prihvatilištima? Tko će ih financirati? Sami beskućnici?

– Nije isključeno. Možda će država te ljude koji su izgubili sve u životu kategorizirati kao porazne obveznike. Pa neka luzeri plaćaju barem poraz, kad već nisu sposobni za plaćanje poreza koji je, kao što to dežurni moralizatori vole reći, izraz domoljublja.

Photo: Goran Necin

– Ozbiljno te pitam, trafikant.

– I ja tebi ozbiljno odgovaram. Neće država tek tako odbaciti beskućnike.

– Ako država neće financirati prihvatilišta, tko će?

– Jedinice lokalne samouprave. Županije, gradovi, općine, sela, zaseoci, nenaseljena mjesta.

– Ne zajebavaj, trafikant! Vidiš da je socijalna država pronašla rješenje.

– Krasno joj je to rješenje. I dalekosežno. Jer će se njime u vrlo skoroj budućnosti ukinuti sva postojeća prihvatilišta.

– Pa nije vrag da Zakon o socijalnoj skrbi predviđa i ukidanje prihvatilišta?

– Zakon ostavlja mogućnost lokalnim samoupravama da prihvatilišta financiraju, ali i da ih ne financiraju.

– Kako to misliš?

– Tako kako piše. Zakon obavezuje velike gradove i gradove u kojima se nalaze sjedišta županija da u svom proračunu osiguraju sredstva za – čuj ovo! – pružanje usluga prehrane u pučkim kuhinjama i – čuj i ovo! – pružanje usluga prihvatilišta za beskućnike.

– Pa dobro, obavezuje ih da siromašnima budu na usluzi. Šta je tu sporno?

– To što u istom Zakonu piše da se sredstva za te, je li, usluge trebaju osigurati sukladno mogućnostima lokalne samouprave. A i dosad se pokazalo da gradovi uglavnom nemaju novaca za te svrhe ili, ako ih i imaju, vole kazati: “Odakle nam, sve i da imamo?!”

– Ne razumijem.

– Šta ne razumiješ? To da gradovi stvarno nemaju novaca za socijalu ili to da, ako i imaju, mogu reći da nisu u mogućnosti da troše lovu na luksuz kakav su prihvatilišta za beskućnike i pučke kuhinje? Budući da im zakon dopušta i ovu drugu mogućnost, misliš li da se za nju neće hvatati i oni koji imaju i oni koji nemaju novaca?

– Pa valjda ih država može natjerati da se ponašaju odgovorno...

– Koja država? Ova koja je sebe odgovorno oslobodila svake odgovornosti za beskućnike, osim da ih odgovorno proizvodi, sve dok ih ne bude toliko da Dan beskućnika preraste u nacionalni praznik? Ova država koja donosi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim će se beskućnici, zbog navodnog odavanja skitnji, kažnjavati s 15 dana zatvora? Ili će ih se globiti s dvije tisuće kuna, koje su za beskućnike misaona imenica, pa će svaki uhvaćeni u tobožnjoj skitnji završiti u zatvoru i tako bar na dva tjedna riješiti problem krova nad glavom. Ako i u zatvorima bude mjesta.

PHOTO/EPA:STR

– Valjda će od kažnjavanja biti izuzeti oni koji su smješteni po prihvatilištima?

– Ako prihvatilišta uopće bude. Evo pogledaj kako stvari stoje sada, dok država izdvaja koliki-toliki novac za prihvatilišta: prema službenim procjenama u Hrvatskoj ima nešto više od tisuću beskućnika, a u prihvatilištima ima mjesta za njih 380. Dakle, već sada se ne zna kamo s više od 60 posto beskućnika. A prema procjenama socijalnih radnika, samo u Zagrebu ima oko 5000 homelessa i iz dana u dan ih je sve više.

– A koliko ih je u Zagrebu prema službenim procjenama?

– Već godinama oko 400. Kao da ljudi svakodnevno ne završavaju na ulici zbog ovrha i sličnih humanih mehanizama obrane kapitala.

– Jebiga, trafikant, žao mi je ljudi, ali po zakonu je svatko odgovoran za svoje poslovanje...

– Da, da, da... Samo što su pritom žrtve lihvarskog sustava malo puno odgovornije od lihvara.

– Nitko nikoga ne prisiljava da uzima kredite koje ne može plaćati, da se zadužuje iznad svojih mogućnosti.

– Daj, molim te, šuti o tome barem na današnji dan, kad si ga se već sjetio! Danas bi se, kad obraz ne bi bio deficitarna sirovina, čitava zemlja trebala sramiti pred beskućnicima i zbog ovih zakona i zbog one idiotske hajke koju su samozvani splitski istražitelji punih mjesec dana vodili protiv ljudi koji su proglašavani ubojicama samo zato što nemaju doma.

– Pa dobro, ipak se na koncu ispostavilo da nitko od beskućnika nije ubio onu nesretnu Selenu na Marjanu...

– A je li im se itko ispričao zbog kolektivne optužnice koju je takozvana javnost podigla protiv njih? Jesu li se ispričali novinari, policajci i ostali sveznadari? Predsjednik države, predsjednik Vlade, predsjednik Sabora?

– A zašto bi se Josipović, Milanović i Leko ispričavali?! Pa nisu oni širili te priče.

– Nisu ih ni zaustavljali. I minimum pristojnosti bi bio da svaki od njih barem ponovi riječi Đordane Barbarić, predsjednice Udruge “Most” koja vodi splitsko Prihvatilište za beskućnike: “Nadamo se i vjerujemo kako će ovo biti zadnji put da jedna cijela skupina ljudi ispašta zbog 'šturih i neslužbenih' informacija.” I da malo porazmisle o tim riječima. Naravno, ako imaju čime.

Photo: EPA

Operacija linča nad Stephanie Milda

Petak, 12. listopada 2012.

– Jesi vidio, trafikant, vijest na internetu: petogodišnja Stephanie Milda je uspješno operirana u Chicagu, probudila se iz narkoze s osmijehom na licu i kaže da više ne osjeća bolove?

– A jesi li ti vidio da je za njezinom obitelji u Hrvatskoj izdana medijska tjeralica?

– Ma kad?

– Evo danas, u Hrvatskom listu. Preko cijele naslovne i na još punih šest stranica unutra. Evo vidiš naslov: “Tamna strana humanitarne akcije u Zadru”, a podnaslov pročitaj sam.

– “Narod skupio 2.5 milijuna kuna za, po mišljenju hrvatskih liječnika, nepotrebnu operaciju male Stephanie – roditelji izvrijeđali liječnike!” Kako to misle: nepotrebnu operaciju? Šta kod nas stvarno postoji genij koji misli da se tako teška malformacija mozga i kralježnice može izliječit bez operacije?

– Izgleda da postoji više njih. Evo okreni na tekst pa ćeš vidjet: “Obitelj Milda odlučila se za operaciju svoje petogodišnje kćeri Stephanie u Chicagu koja stoji 300 tisuća dolara iako hrvatski stručnjaci tvrde kako njihovoj kćeri nije potrebna operacija...”

– Koji to hrvatski stručnjaci?

– Ne spominje se niti jedan stručnjak, ni hrvatski ni nehrvatski, koji bi to tvrdio.

– Pa zašto Hrvatski list iznosi nepostojeću tvrdnju?

– Valjda zato što ide u prilog njihovoj priči o obitelji bolesne djevojčice koja je prevarila dobrodušne donatore. A odmah nakon što su napisali da hrvatski stručnjaci tvrde kako maloj Stephanie nije potrebna operacija, piše kako isti stručnjaci tvrde da operacija koju žele njezini roditelji uopće nije rizična, da se uspješno izvodi na više mjesta u Hrvatskoj na trošak HZZO-a, te da u Europi cijena takve operacije ne prelazi četrdesetak tisuća eura. Sve u istoj rečenici. A onda slijedi i senzacionalno otkriće da su roditelji “posjetili bolnice u Zürichu i Ljubljani”, ali da tamo “liječnici nisu pristali na operaciju vjerojatno zaključujući da nije ni potrebna”.

– Šta znači to: “vjerojatno zaključujući”? Jesu li ti investigativci iz Hrvatskog lista nazvali liječnike u Zürichu i Ljubljani, pa od njih čuli kakav su “vjerojatni zaključak” donijeli ili...

– Ne, ali su zato razgovarali sa zadarskim neurokirurgom dr. Radom Škaricom kojemu su roditelji male Stephanie rekli da su bili u Ljubljani i Zürichu, ali mu navodno nisu znali odgovoriti zašto tamo nisu htjeli operirati djevojčicu. Novinarka Hrvatskog lista na osnovu toga ispisuje sljedeću dijagnozu: “Moguće je da su švicarski i slovenski liječnici utvrdili da djevojčici nije ni potrebna operacija.”

– A zadarski liječnik, šta on kaže?

– Da Stephanie nije životno ugrožena, da ima i mnogo težih slučajeva od njezina, te da mu nije jasno zbog čega se inzistiralo na žurnom skupljanju novca za operaciju u Chicagu.

– A ostali hrvatski neurokirurzi?

– Dr. Darko Chudy kaže kako se u Hrvatskoj godišnje obavi desetak takvih operacija...

– Pa i Stephanie je operirana u Hrvatskoj, ali operacija očigledno nije uspjela. Čitao sam u novinama da je čikaški neurokirurg, ovaj koji je danas operirao Stephanie, rekao kako liječnici u Zagrebu nisu napravili ništa.

– I to je jako uvrijedilo naše liječnike. Dr. Chudy kaže: “Teško je vjerovati da bi ugledni američki neurokirurg školovan na Harvardu javno prozivao, ismijavao i rugao se liječnicima bilo koje druge zemlje.” A onda još kaže da “cijena ovakve operacije koju će obaviti neurokirurg u SAD-u prelazi cijenu skupog medicinskog aparata kojim se mogu liječiti pacijenti u Hrvatskoj”, te dodaje da je “napisana cijena operacije visoka čak i za takve postupke u SAD-u”.

– Drugim riječima: nešto je tu sumnjivo?

– Po Hrvatskom listu ispada da su sumnjivi roditelji. Zato što nisu pustili liječničku dokumentaciju u javnost, pa su se – slušaj sad ovo! – “mnogi pitali što je zapravo istina, koliko je dijete bolesno i što roditelji žele”.

– A šta bi roditelji mogli željeti osim da izliječe svoje teško bolesno dijete?

– Evo šta piše Hrvatski list: “Činilo se kao da ih ništa drugo ne zanima nego novac, kao da nisu imali potrebu ljudima, koji su isti taj novac darivali iz svojih džepova, pokazati nalaze liječnika i objasniti o čemu se tu radi, zašto se odlazi u Ameriku.”

– Jebote, pa ne odlaze na rodeo ni u Disneyland!

– U Hrvatskom listu ćeš vidjeti da se postavlja i pitanje “jesu li roditelji ovo iskoristili kao odlazak preko bare s obzirom na situaciju u Hrvatskoj”...

– Ma daj, trafikant, to si izmislio!

– Da nisam izmislio i ovo: “Stephanie je, unatoč bolesti, bila glavna zvijezda svih događanja, pojavljivala se na koncertima, utakmicama, malim i velikim dnevnim priredbama pa ostaje nejasno kako je sve to uspjela izdržati s obzirom na svoje teško stanje o kojemu se govorilo i zbog kojega je mobilizirana cijela javnost.”? Ili pitanje Hrvatskog lista: “Je li u redu ova segregacija prema ostalima koji također trebaju pomoć?”

Photo: Stock

– Kakva segregacija? Otkud su stigli do segregacije?

– Pa ispričao im jedan od organizatora akcije prikupljanja pomoći za Stephanie kako nije siguran da bi još jedna takva akcija uspjela. I povjerio im kako se tih dana, dok je akcija trajala, najviše bojao da mu ne zazvoni telefon i da se ne zatraži pomoć za neko drugo dijete.

– I onda je to segregacija?

– Po njihovu mišljenju očito jest, jer novinskom cipelarenju obitelji Milda, za čiju kći je prikupljen novac kako bi otišla na operaciju koja se proglašava nepotrebnom, treba dati humanitarni smisao. Za Stephanie, eto, ima novca, dok za drugu “segregiranu” djecu nema. I vjerojatno ga neće ni biti, jer se kroz čitav tekst provlači sumnja u prevaru.

– Kakvu prevaru kad roditelji u poruci zahvale iz Chicaga pozivaju “sve koji su organizirali bilo kakvo događanje vezano za prikupljanje donacija za Stephanie da dostave uplatnice, potvrde i ostale dokumente kako bi ih mogli lakše usporediti s bankovnim izvodima i napraviti završni financijski izvještaj”? I još posebno mole da dokumentaciju dostave “svi oni koji nisu tražili pisane suglasnosti organizacijskog tima ili roditelja, a samoinicijativno su pokretali akcije u javnosti koje su bile promovirane i putem medija i interneta”, jer kažu da “za takve akcije nitko iz organizacijskog tima ne može jamčiti transparentnost, a u završnom izvještaju su dužni opravdati svaku lipu”.

– E vidiš, i to će im zamjeriti. Kao što im, vjerovao ti to ili ne, zamjeraju i na “maminim SMS porukama iz Amerike u kojima obavješćuje o svakom koraku”.

– Jebote, trafikant, pa gdje mi ovo živimo?

– A ti ovo ubijanje ljudskosti u pojam još uvijek nazivaš životom?

Photo: EPA/KAY NIETFELD

Utješni Nobel za neutješne Hrvate

Nedjelja, 14. listopada 2012.

– Jesi vidio, trafikant, kome su dali Nobela?

– Jesam.

– Pa dobro, šta taj Nobelov komitet ima protiv Hrvata i Hrvatske?! Jebomepas ako Franjo Tuđman nije bio u pravu... Sjećaš se kad je na televiziji pričao kako mu je jedan stranac koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao: “Znate, profesore generale, da niste Hrvat bili biste nobelovac!”?

– Sjećam se ja i da je Ljubo Ćesić Rojs na tu temu izjavio: “Kad vidim što se radi, mislim da je pokojnom predsjedniku trebalo Nobelovu nagradu za kemiju – od kakvih je govana sastavio Hrvatsku!”

– Samo se ti zajebavaj, trafikant, ali ovo što su sad napravili, e to je stvarno eklatantan dokaz antihrvatstva u Nobelovom komitetu!

– A gdje ti tu vidiš antihrvatstvo?

– Tamo gdje ga ti, u svom uobičajenom sljepilu, ne vidiš.

– Ja samo vidim da se ti pjeniš k'o pivo u šejkeru i mislim se koliko bi se tek pjenio da je Nobela dobio Dylan, a ne Mo Yan. U zemlji Hrvatskoj bi tu vijest garant izbacivali iz radio i TV-dnevnika...

– Ma ne govorim ti o Nobelu za književnost nego o ovome za mir.

– Misliš na Nobela Europskoj Uniji? Pa šta je tu antihrvatsko?

– Tajming, trafikant, tajming! Jebote, dali su joj ga taman prije nego što je Hrvatska ušla u Uniju!

– Možda su joj ga dali u zadnji čas. Tko zna bi li dogodine u obrazloženju mogli napisati da Uniji dodjeljuju Nobela zbog njezine “uloge u širenju stabilnosti na bivše komunističke države”...

– Jaka joj je uloga! I krasnu stabilnost širi. Naročito u Afganistanu, skupa s Amerima.

– Čuj, kad bi se dodjeljivala Nobelova nagrada za mir u Afganistanu, tu bi i Hrvatska imala ozbiljne šanse da bude laureat.

– Ma ne bi je oni nama dali ni da smo jedini na svijetu. Evo, vidiš i taj Kinez što je dobio Nobela za književnost. Je li ti znaš da mu to Mo Yan nije pravo ime nego pseudonim? I znaš li da to znači “Ne govori!”?

– Znam, pročitao sam.

– I šta tebi govori to njegovo “Ne govori!”?

– Da čovjek drži do šutnje i da mu nije do laprdanja.

– A meni, vidiš, to zvuči kao još jedna poruka Nobelovog komiteta Hrvatskoj i Hrvatima.

– Kakva poruka?

– Da za nas nema Nobela. Jebote, kad bi tamo u Stockholmu dodjeljivali Nobelovu nagradu za hrvatsku šutnju, i nju bi dobio netko tko nije Hrvat!

– Kad te slušam, amigo, čini mi se da je prava šteta što se s tim svojim tužbalicama ne pridružiš onom čemernom zboru hrvatskih karijernih književnika zbog kojih bi dan dodjele Nobelove nagrade za književnost trebalo proglasit nacionalnim danom žalosti.

– Nisam ja, trafikant, došao da ti mene vrijeđaš! Ti znaš da ja nisam nikakav književnik.

– Pa nisu ni oni. Ili ako i jesu književnici, u većini slučajeva nisu pisci, a još manje čitaoci. Ima ih koji se svake godine čude kako nisu dobili Nobela za knjigu u rukopisu! Ili misle da su ostali bez Nobela zato što nisu na vrijeme poslali prijavnicu s taksenim markama od 16,99 eura. I onda grintaju na te kineske, karipske ili nigerijske anonimuse koji su im digli nagradu ispred nosa. Naravno, sve su to anonimusi samo zato što naši geniji za njih čuju tek kad im maznu Nobela. I šta ovdašnjim nevoljnicima ostaje osim da valjaju svoje rasističke dosjetke?!

PHOTO: Stock

– Kakve rasističke dosjetke?

– Pa sjećam se da je ugledna hrvatska profesorica komparatistike i urednica knjiga naših nesuđenih nobelovaca svojedobno izvalila: “Nije nemoguće da Nobelovu nagradu dobije neki Hrvat. Za švedske mudrace poželjno bi, naravno, bilo da je dotični Hrvat crne boje kože i da je svoje ognjište izgradio u grotlu ugaslog vulkana na nekom dalekom, pustom i, po mogućnosti, kolonijalnom otočiću.”

– Ja se toga ne sjećam. Kad je to bilo?

– Pa, eto, baš one godine kad je Nobela dobio manje poznati papuanski dramatičar Dario Fo, koji je, znaš i sam, crn k'o Johnny Winter. A da ne pričamo kakve sve krasote po hrvatskim novinama možeš pročitati o antihrvatskom nobelovcu Ivi Andriću. Na njemu se izredao cvijet frustriranog hrvatstva: od onog nakladnika koji tvrdi da je Andrić dobio Nobelovu nagradu zato što se “opredijelio za velikosrpsku doktrinu”, pa do onog što se predstavlja kao akademik i što predlaže da Švedska akademija opozove odluku o dodjeli nagrade Andriću, jer da iz “njegovih djela zrači mitomanija, častohleplje i osobito mržnja”.

– Jebiga, trafikant, Andrić sasvim sigurno nije dobio Nobelovu nagradu za svoje hrvatstvo.

– Pa nema Nobelove nagrade za hrvatstvo. Nije još ustanovljena.

– Nobelova je ustanovljena samo zato da je ne bi dobivali Hrvati.

– Dobro, ako ti Andrić nije Hrvat, šta su Prelog i Ružička?

– Ni oni je nikad ne bi dobili da nisu postali Švicarci. Kažem ti ja, u pravu je Franjo Tuđman. I kad se već gađaš citatima, znaš li ti da je naš književnik Hrvoje Hitrec još prije deset godina rekao, slušaj me dobro: “Slavko Mihalić je velik pjesnik, i da nije Hrvat i da ne piše hrvatski, mogao bi dobiti Nobelovu nagradu.”

– A pritom je valjda i nevoljnome sebi objasnio zašto on sam nije postao nobelovac. Zato ti ja mislim kako nema druge nego da se oformi i utješna Nobelova nagrada koja bi se svake godine dodjeljivala nekom hrvatskom književniku.

– Zašto samo književniku? Zašto bi to bila samo nagrada za književnost?

– Ma ne bi bila za književnost nego za neutješnost.

Photo: FoNet/EPA

Vrag nosi Pradu, a fratar eure

Ponedjeljak 15. listopada

– Dragoga ti Boga, trafikant, pa jesu li tim ljudima u Baškoj Vodi svi doma?

– A imaš li ti neko drugo pitanje?

– Zašto?

– Nemoj se ljutit, ali danas mi se ne priča o Josipoviću.

– Ali ne pitam te zbog njega.

– Ne priča mi se ni o Juri Radiću, ni o Mati Graniću...

– Ma ni meni se ne priča o njima, nego o onom bivšem župniku iz Baške Vode što je prodao crkveno zemljište i zbrisao s milijun eura.

– Daleko mu župna kuća!

– Ne zanima mene on, nego svi ti mještani koji ga podržavaju. Jesi vidio šta su rekli novinaru Slobodne Dalmacije: da je taj fra Šime Nimac izniman i sposoban svećenik, da on nikad ne bi počinio takvu prijevaru, da ga za krađu optužuju ljubomornici...

– Eto vidiš šta je pravi vjernički puk! Ne zove se Baška Voda za vraga Malim Vatikanom.

– Ma slušaj ovu teoriju nepokolebljivih vjernika: “Fra Šime je prodaju zemljišta obavio u suglasnosti sa svojim poglavarima, ali je, bojeći se da novac neće biti upotrijebljen za proširenje crkve Svetoga Nikole, sredstva spremio na drugi račun.”

– Vjernici imaju pravo vjerovati svome župniku, a ne vjerovati njegovim poglavarima. Ako je vjera od Boga, i skepsa je od Boga.

– Po tebi imaju pravo vjerovati i u zavjeru...

– Kakvu zavjeru?

– Zavjeru crkvenih starješina protiv njihova župnika. Oni vjeruju da ga je pravedna borba za proširenje mjesne crkve dovela u sukob s pretpostavljenima i da je zbog toga kažnjen premještajem iz njihove župe. I da se fra Šime, razočaran zbog svega, povukao u ilegalu.

PHOTO/EPA:STR

– Hosana u visini! I sad u nekoj špilji ili katakombi čita novine u kojima mu dijele savjete šta da uradi s tih mraknutih milijun eura. Izračunali su da bi, ako oroči čitav iznos, svaki mjesec dobivao oko 30 tisuća kuna na ime kamata.

– Sad mi još samo reci da vjernici imaju pravo vjerovati kako bi to bila pametna investicija za dobrobit župe... Možeš ti zamislit koliki su to naivci kad po novinama izjavljuju da su čvrsto uvjereni kako njihov bivši župnik namjerava na bilo koji način isposlovati da se novac s tajnog računa ipak vrati Baškoj Vodi za izvornu namjenu?!

– Nisu to naivci. To su pravi vjernici.

– U tom je slučaju ponašanje fra Šime još beskrupuloznije. Jebote, ljudima propovijeda plemenito siromaštvo Svetoga Franje, a vozika se luksuznim Chryslerom, šepiri se u Armanijevim i Bossovim odijelima...

– A šta bi ti htio: da fra nosi Pradu?

– Ne zajebavaj, trafikant!

– Okej. Fra ne nosi Pradu, nego nadu.

– Kakvu nadu?

– Pa sam si rekao da župljani vjeruju da je fra Šime odnio milijun eura kako bi im donio nadu u povrat novca za izvornu namjenu.

– Ma kako ga nije sram?! Razmeće se najnovijim modelima mobitela, a satovi su mu takvi da bi ga i Sanader rado pitao: “Fra Šime, koja je ura?”...

– A fra Šime bi mu u duhu vremena odgovorio: “Lange und Söhne.” Pa bi onda Sanader pitao: “Je li 1815 Chronograph?”, a fratar bi mu rekao da nije 18 i 15 nego podne i kvarat.

– Baš šteta, trafikant, što te fra Šime ne zaposli kao svog portparola. Da budeš njegov Ratko Maček, pa da vjernicima popuješ: “Velečasni, znate, voli lijepe satove, a tko ih ne voli? Pa to je jedini muški ures. Neće valjda svećenici nositi naušnice, prstenje, narukvice i debele lance.”

– Može to i bolje. Da sam ja fra Šimin Maček, prvo što bih poručio javnosti bilo bi: “Mislim da se svetom vjerom katoličkom ne bi smio baviti nitko tko nema kuću, dva auta i barem milijun eura ušteđevine. Tko će svećeniku koji živi u župnom stančiću od 30 kvadratnih metara vjerovati da može rješavati probleme vjernika?” Ali, na svu sreću, vjernici su do te mjere nepomućeni u svojoj vjeri da fra Šimi ne treba nikakav Maček. Kud ćeš boljeg portparola od vjernika koji kažu: “Ako je ukra, neka je! I oni u Vladi nas stalno kradu pa nikome ništa!” I još vele kako njihov fra Šime “može samo zahvalit Bogu šta ga je prosvitlija na vrime”. Sedam Mačeka se toga ne bi sjetilo! To može samo čvrsta, postojana vjera!

– Šta su i to rekli? Izgleda da u toj Baškoj Vodi rade podzemne vode...

– Ne rade podzemne vode nego nebesa. I nisu to izjavili vjernici iz Baške Vode nego iz Piramatovaca, posljednje župe u kojoj je fra Šime službovao prije nego što je odjahao u legendu. A njegovom su karizmom opčinjeni i ljudi koji baš ne drže do crkve. Evo, jedna gospođa na webu ostavlja svoj strastveni komentar: “Ma svaka mu čast – nek vide kako je kad i njima neko nešto uzme – a nisu bome ni orali ni kopali za to... A fratre svaka ti čast, da si pita i ja bi ti dala.”

– Pa navodno je fra Šime veliki zavodnik. Piše u novinama da žene na misi nisu gledale u svete slike i kipove, nego da su očima gutale velečasnoga.

Photo: ugledmagazine.com

– Nema tu, čini se meni, spolnih granica. Evo slušaj još jedan web-komentar: “Ne volin nikakve pope, ali ovoga bi zagrlija i izljubija, kad je najvećin lopinama uspija ukrast i to još milju ojra. Majstore svaka ti dala, ne dala nego pitala!” A imaš i jednoga što usklikuje: “Nije ovo lopov. Ovo je Robin Hood!!!”

– Nije vrag, trafikant, da i ti misliš da je taj fratar Robin Hood?

– Ja mislim da je on dobar i poslušan sin Svete Matere Crkve. I da je svojim činom pokazao koliko drži do vjerskih istina koje su svih ovih godina propovijedali doajeni crkvenog zbora. S Božjom pomoći, podsjetit ću te na slovo Evanđelja po don Ivanu Turiću: “Neki govore o privatizaciji i lopovluku. A ja kažem: 'Bože, hvala ti za ove naše hrvatske lopove!' Jer je bilo gore kad je sve išlo lopovima u Beograd. Imamo danas sve: naš narod, našu zemlju, našu državu. Kome se ne sviđa, neka se gubi iz nje.” Ili na svete riječi iz Evanđelja po don Anti Bakoviću: “Više volim moga hrvatskoga lopova nego srbo ili jugo-pravednika i blaženika!” A da ne pomisliš kako se kleptofilija propovijeda samo s oltara, evo da maznemo i prigodnu misao akademika Josipa Pečarića: “Osobno mene nikada nisu pogađale priče o tajkunima, pljačkama i sl. Kad smo krenuli u borbu za neovisnost znao sam reći: Želim da mi srpske lopove zamijene hrvatski lopovi.”

– Zašto mi nabrajaš sve to što sam od tebe čuo barem deset puta? Šta sad slijedi: ona jeftina rima popovi – lopovi?

– Ne nego da karizmatični fra Šime nije maznuo milijun eura u svoje ime.

– Nego u ime vladajuće i u puku raširene vjere?

– Tako je. On je samo pokazao kako se prakticira vjera u vladajući sustav vrijednosti, gdje oteto nije prokleto nego sveto.

Photo: kokaj.net

Sjećaš li se, Doris Pack?

Utorak 16. listopada

– Sve je to zbog Srba, trafikant, kažem ti ja... Sve je to zbog Srba.

– Šta je zbog Srba?

– Ovo što nam rade Nijemci.

– A šta nam to Nijemci rade?

– Drže nas na kratkom lancu. I još nam drže lekcije da nismo spremni za ulazak u Europsku Uniju. Čuo si onog predsjednika Bundestaga.

– Nisam čuo da je spominjao Srbiju, ali sam čuo da govori o lošim iskustvima s Bugarskom i Rumunjskom zbog kojih će biti na oprezu i s Hrvatskom. I šta se uopće živciraš zbog predsjednika Bundestaga?! Pa nije taj Norbert Lammert jedini Nijemac kojeg će se pitati je li Hrvatska spremna ili nije spremna za EU.

– Možemo se mi, trafikant, frigat s ulaskom ako se bude pitala i naša osvjedočena prijateljica Doris Pack. I ona kaže da nismo daleko odmakli u ispunjavanju preostalih uvjeta, jer je naša Vlada gubila vrijeme.

– To je dežurni refren njemačkih demokršćana. Ali tamo imaš i SPD-ovce koji kažu da onaj tko dovodi u pitanje ulazak Hrvatske, očigledno smatra da Europska Unija nije u stanju i u budućnosti stvarati mir na kontinentu. I kažu da je to najpogrešnije moguće shvaćanje dodjele Nobelove nagrade za mir Europskoj Uniji. I još ono najvažnije: da se na hrvatskom primjeru ne ponavljaju prijašnje greške, pa da stoga Hrvatsku ne treba kažnjavati zbog grešaka koje su počinili drugi.

– Kako možeš bit toliki naivac?! Pa jasno je da će SPD-ovci na svakom pitanju tjerat kontru demokršćanima. Baš njih briga za Hrvatsku!

– A po čemu ih je onda briga za Srbiju?

– Nisam rekao da ih je briga za bilo koga osim za njihove stranačke interese.

– Pa zašto si mi onda banuo na trafiku s pričom da Njemačka sve ovo radi zbog Srba?

– Zato što to kažu sami Srbi. Oni su im prokljuvili taktiku.

– Kakvu taktiku?

– Da Nijemci danas treniraju strogoću nad Hrvatskom samo zato da bi Srbiji danas-sutra mogli postavljati nemoguće uvjete.

– A koji to genij kaže: Dačić ili Nikolić?

– Večernje novosti, a one se pozivaju na diplomatske krugove.

– A na kojeg od drugova iz diplomatskih krugova? Na Vuka Jeremića možda?

– Ne znam. Nisu precizirali. Ali taj netko im je nedvosmisleno rekao da je Hrvatska Njemačkoj paravan za ono što će tek raditi Srbiji. Evo slušaj šta naši portali prenose iz Večernjih novosti: “Berlin namjerno zaoštrava odnos prema Hrvatskoj da bi imao pokriće da bude strog i prema Srbiji, a da se to ne shvati kao 'navijanje' za Zagreb u odnosu na pritiskanje Beograda.”

– Baš u Berlinu razbijaju glavu kako da spriječe ulazak Srbije u EU... Jebote, kao da je Srbija već ispunila sve moguće uvjete, pa joj ovi sad smišljaju nemoguće. I kao da su uvjeti koji se postavljaju Hrvatskoj nemogući.

– Možda i jesu. Za Hrvatsku vjerojatno, a za Srbiju još vjerojatnije.

– Šta je nemoguće? Dovršit prijevode pravne stečevine EU, napokon riješit problem brodogradilišta, povećat efikasnost pravosuđa, okončat natezanje oko granica? Ili je nemoguće pošteno priznat želimo li ili ne želimo u Europsku Uniju, pa ako ne želimo, lijepo zahvalit i kazat: “Sorry, nama je dovoljna i naša vlastita propast, pa ne želimo dijelit i propast Europe.” A ona će se, naravno, urušit čim dobije našu odjebenicu.

– A zašto Europska Unija pošteno ne kaže želi li Hrvatsku u svome članstvu ili ne želi više nikoga?!

– I šta kad bi rekla da ne želi? Srpski bi mudraci tupili da Bruxelles i Berlin ne žele Hrvatsku samo zato što ne žele Srbiju, a naši bi umnici drvili kako Europska Unija ne želi primit Hrvatsku bez Srbije.

– Sorry, trafikant, ali meni izgleda da bi Europa nas primila, ali tako da joj ne uđemo.

– A meni izgleda da bi mi njoj ušli, ali pod uvjetom da ona ne uđe nama.

– Činjenica je da ona nama postavlja uvjete, a ne mi njoj.

– A znaš li ti kako bi izgledali naši uvjeti? Što bi rek'o nekadašnji potpredsjednik Republike Hrvatske: “Dužnosnici iz Europske Unije trebaju klečeći doći u Zagreb i u Vukovar i u Knin i moliti nas da dođemo u Europsku Uniju i da tako malo povećamo postotak čestitih, vrijednih, poštenih i pametnih ljudi u Europskoj Uniji… Europa nije zaslužila nas Hrvate.”

– Ma tko je to provalio? Koji potpredsjednik?

– Isti lik koji nudi i ovaj recept: “Mi bismo mogli vrlo uspješno i lijepo živjeti i bez Europe. Srbi isto ne žure s Europom, pljuckaju na nju. Mogli su sa sankcijama, mogu i bez Europe. To nam dokazuje da postoje države koje sasvim normalno mogu živjeti, egzistirati, napredovati, a da ne uđu u Europsku Uniju. Zašto se Hrvatska ne ugleda u te države?” Ili ćemo se priklonit diskursu onog kandidata za predsjednika države: “Ma kakva Europa, trebaju nas na koljenima moliti da uđemo u Europu, kao što Švicarce mole. Nećemo ući, vi ste šuganovići za Hrvatsku. Europa nema mora, nema tradiciju, nema tako stari parlament kao Hrvatska. Europa dobiva biser, a mi se ne znamo postaviti.”?

Photo: Stock

– Jebote, trafikant, gdje ih pronalaziš?

– Ovdje, majstore, ovdje. U zemlji koju zatupljuju admirali bez mornarice koji “gospodi iz Europe poručuju da će uskoro stajati u redu na granici i čekati da ih jednog po jednog pustimo u svetu zemlju gdje obitavaju Hrvati” i generali koji su iz rata izašli kao duhanski i kemijski magnati, pa nam pametuju kako smo “mi sve sveli na to da je, eto, dobro ući u Europu jer ćemo onda, recimo, moći povoljnije kupiti kvalitetne uloške za ženske bolesti” i kako “u Hrvatskoj vlada mišljenje da je sve što dolazi od Europe prava stvar; da ti govno stave u usta, rekao bi baš je

– Pa znamo, trafikant, da Europa nije idealna.

– Znamo, čuli smo od našeg uglednog književnika i akademika da je “Europa smeće kakvo su stvarali su i Hitler i Staljin, ali ne da ojačaju male i slabe, nego da ih zbrišu”. Kao što smo i od predsjednika Društva hrvatskih književnika čuli i ovaj biser: “Što danas Europska unija zamjera Hrvatskoj? Hrvatska ne poštuje europske norme i ciljeve. Je li? Poštuje li te norme i ciljeve jedna Amerika?”

– Ali moraš razumjet da ljudi u Hrvatskoj imaju opravdane strahove...

– Jednako opravdane kao i oni u Njemačkoj.

– Čega se oni boje? Da će im Hrvatska bit isto što i Rumunjska i Bugarska?

– Ne, nego da ćemo u Europskoj Uniji napokon bit svoji na svome.

– Misliš na one političke poštapalice da smo mi bili Europa i prije Europe?

– Ne nego na naše nazovipovijesne libre u kojima možeš pročitat i ovo: “Današnja njemačka pokrajina Brandenburg bila je između petog i četrnaestog stoljeća hrvatska zemlja Branibor. Pokrajina Branibor i njen istoimeni glavni grad, današnji Berlin, osvojeni su od strane njemačkog kralja Heinricha Prvog, koji je pobio veći broj tamošnjih Hrvata.”

– Ali, trafikant, takve nas priče ne vode nikamo.

– Ili nas vode upravo tamo kamo se lažemo da smo krenuli.

Radovan Blagi, Milorad Razumni i Dragan Č.

NASTAVLjA SE

21.10.2012.

Radovan Blagi, Milorad Razumni i Dragan Č.

Radovan Blagi, Milorad Razumni i Dragan Č.

Srijeda 17. listopada

– Trafikant, kladim se da ne znaš koji je humanist danas izjavio: “Blag sam čovjek, pun razumijevanja.” Imaš pravo na tri pokušaja.

- Nemam pojma. Vjerojatno neki kostolomac, utjerivač dugova, samostalni ovršni obrtnik, ministar financija, prvi potpredsjednik Vlade ili tako nešto.

screencap

- Ma kakvi! Da ti pomognem: jedan od tipova na koje se odnosi naslov knjige Slavenke Drakulić “Oni ne bi ni mrava zgazili”.

- Znači: neka plemenita dušica iz Scheveningena. Da nije Hadžić? Njemu je danas počelo suđenje...

- Ma kakav Hadžić! Iako me ne bi začudilo da i on iznese takvu karakterizaciju vlastitoga lika i djela.

- Onda Mladić?

- Zvuči kao da je njemu uzeto iz usta, ali nije ni on.

- A da nije Praljak?

- On bi prije kazao: “Siromašan sam čovjek, pun dugova.”

- A onda bi mogao biti...

- Stani, trafikant! Postigao si stopostotni učinak: tri promašaja od tri pokušaja. Za nagradu slušaš čitavu izjavu i lupaš glavom o trafiku: “Blag sam čovjek, pun razumijevanja. Umjesto što sam optužen za zločine u našem građanskom ratu, trebao bih biti nagrađen zato što sam učinio sve što je u ljudskoj moći da do građanskog rata ne dođe i da umanjim patnju ljudi. I zato što sam potpisao i proveo brojna primirja i zaustavljao našu vojsku pred pobjedama i stalno tragao za mirom i prihvatio četiri od pet mirovnih planova.” Točan odgovor glasi: Radovan Karadžić.

- A na koju nagradu misli Radovan Blagi: Nobelovu za mir ili za književnost?

- Vjerojatno na svaku. A ti ćeš dobit Nobelovu nagradu za mir u Bosni i Hercegovini ako pogodiš tko je izjavio: “Milorad Dodik je izuzetna osoba. Rijetki su političari s kojima imam taj nivo povjerenja. Bio bih sretan da ima više takvih političara u BiH.”

- Ništa lakše: Ivo Josipović.

- Ma kakav Josipović! Da ti pomognem: zagonetna ličnost nije iz Hrvatske nego iz BiH.

- Onda Kusturica?

- Maestralni drugi promašaj. I otkud ti ideja da bi Kusturica hvalio Dodikovu izuzetnost?

- Pa već je izjavljivao da je gazda Mile “istorijska ličnost”. A i danas sam negdje naletio na njegovu izjavu, čekaj samo da uguglam... Evo je: “Posmatrajući Republiku Srpsku danas, jasno je da se ona uzdigla visoko iznad proseka BiH. U ostatku ove države vladaju nacionalne i nacionalističke stranke, muslimanski SDA i katolički HDZ. Jedino u Republici Srpskoj imamo socijaldemokratsku opciju na vlasti. Verujem da se nacionalni konzervativizam dominantan u BiH neće preneti na Republiku Srpsku. Republika Srpska je regionalna sila na ovim prostorima.”

- Fakat treba imat Kusturičinu imaginaciju za tvrdnju da Dodik nije nacionalist.

Photomontage: E Che

- Ako ga gazda Mile čuje, tužit će ga za nanošenje duševnih boli.

- Evo da zaliječiš duševne boli što opet ne znaš ono što te pitam, uguglaj: “dragan čović milorad dodik izuzetna osoba”.

- Neću tako! Nije pošteno!

- Šta nije pošteno?

- To što si mi uskratio pravo na treći pokušaj.

- Ništa ti ja nisam uskratio.

- Kako nisi? Pa rekao si da je Čović.

- Samo ti uguglaj. Kako te je danas krenulo, nisam siguran da ćeš pogodit i nakon guglanja.

- Ovo se zove ponižavanje protivnika.

- Šta se ljutiš, trafikant? Danas očigledno nije tvoj dan.

- Ma daj, vozi!

- Nisam ti ja kriv što ti ni Google ne pomaže. Evo, imaš popravni. Kako se zove Dragan Čović koji je izjavio i ovo: “Dodik je razumna osoba i transparentnije od svih nas iznosi stavove o teškim pitanjima za BiH. Bio bih sretan da i među bošnjačkim političarima ima netko s kim bih mogao da razgovaram kao s Dodikom.”?

- Ti to mene zajebavaš?

- Ja to tebi citiram.

- Ne mislim ja na citat, nego na pitanje.

- Pa šta fali pitanju?

- Fali mu pristojnosti. Meni si našao podmetat pitanje “Kako se zove Dragan Čović?”...

- A ti misliš da je to lako pitanje?

- Nije nego duševno bolno. Jer ti sad od mene očekuješ da ti odgovorim da se Dragan Čović, koji za Dodika izjavljuje kako je to jedna izuzetna i razumna osoba, zove Dragan Čović, a dobro znaš da taj odgovor Draganu Čoviću može nanijeti duševne boli.

- Kakve duševne boli?

- Teške i nezalječive. Zamisli da tebe netko nazove Draganom Čovićem. Odmah bi ga tužio za uvredu i klevetu.

- Vidiš, možda i bih. Ali zato što ja nisam Dragan Čović.

- Lako je tebi. A zamisli kako je Draganu Čoviću. Njega tko god se sjeti zove Draganom Čovićem.

- Pa zašto ih sve ne tuži?

- Zato što se boji da bi to i na sudu bilo shvaćeno kao uvreda i kleveta.

Papina mudrost protiv razuma

Četvrtak 18. listopada

– “Taj običaj živi i zna ovaj skup / na svaku oseku plima / na pametnog dolazi po jedan glup / sve sređeno i uglavnom štima...”

– Šta to pjevaš, trafikant? Jesi li to opet pobudalio?

– “Al' budalama nije po volji taj stil / jer odviše dobro ih vide / i svatko im viče – budale ste vi / a oni se pomalo stide...”

– Kome ti to, trafikant, da je budala?

– “Al' vješa budala da skrije taj stid / po grudima lente medalje / on ostaje isti al' vara nas vid / i jednaki idemo dalje...”

– Trafikant, od tebe sam čuo svakakvih idiotarija, ali ovakvu još nisam.

Photo: Stock

– “Odavno i u nas za takve je raj / mnogi lažnim perjem se kiti / pa za pametnim viču – budala je taj / a glupanu lako se skriti.” Eto toliko od mene... Hvala na pozornosti i na strpljenju!

– Kako to misliš: toliko od tebe? Izverglao ti tu svoju božeprosti pjesmu i sad misliš da će ti to proći tek tako? Kunem ti se Blaženom Djevicom i svim svecima da nećeš izaći iz te trafike dok se ne ispričaš svima koje si uvrijedio!

– Kome da se ispričam: pametnima ili budalama?

– Trafikant, ne dolijevaj ulje na vatru nego se ispričaj svima kojima si se narugao tom svojom pjesmom neumjesnom!

– Kao prvo, to nije moja pjesma. To je Okudžava.

– Sad ćeš mi se vadit na đavla... Misliš da sam ja tolika budala pa da ne znam da đava' i inače progovara iz tebe?

– Ovaj put je progovorio Okudžava. Bulat Okudžava u Arsenovom prepjevu. “Pjesmica o glupanima”, ako te baš zanima.

- Okudžava ili neki drugi đava', uglavnom – nije to bez đavla.

– Šta nije bez đavla?

– To što baš danas pjevaš tu đavliju pjesmu. To je svjesna i namjerna provokacija većinskog katoličkog pučanstva, nakon što je papa Benedikt kazao ono što je kazao.

– A šta je to pametno kazao, ako se ova pjesma može shvatit kao odgovor na Božju mudrost koja iz njega progovara?

– Ne pravi se da nisi čuo njegov nadahnuti govor protiv razuma i svih koji ga dižu u nebesa!

– Papa govorio protiv Razuma i protiv njegovih sljedbenika? Svaka čast! Znao sam ja da će papa kad-tad reagirat na njegovo baljezganje o Jasenovcu, kad već neće naši biskupi...

– O kakvom Jasenovcu, trafikant?

Photo: dominomagazin.com

– Kako o kakvom? Pa o Jasenovcu za koji velečasni Razum tvrdi da u njemu nije bilo masovnog broja žrtava.

– Ma nije papa, kretineto, govorio o velečasnom Razumu, nego o razumu do kojega držite svi vi što nemate pameti. O “apstraktnom, protupovijesnom razumu koji misli vladati svime jer se osjeća iznad svih kultura”, o razumu koji teži “emancipirati se od svih tradicija i kulturnih vrijednosti”.

– A kojim povodom se papa okomio na razum? Nije vrag da mu pamet smeta?

– Srećom po ovaj svijet, pa se papa Benedikt ne obraća benama poput tebe, nego pametnom svijetu...

– Kojemu je puna kapa razuma?

– Prestani s tim tupavim upadicama! Papa je, ako te to uopće zanima i ako si u stanju razumjeti, govorio o Europi koja ima dvije duše: jednu koju je zaposjeo taj đavliji razum, i drugu koja je prava kršćanska i koja je usađena u korijene Europe.

– I ta je prava kršćanska duša protivna razumu?

– Nije nego razum njoj! A ona je, kako papa kaže, stvorila i smionost razuma i slobodu kritičkog razuma.

– Pa ako je stvarno tako, zašto se onda ta prava kršćanska duša sada žali na ono što je sama proizvela?

– Našla se firma koja bi bistrila složena teološka pitanja! Da u tebi ima kršćanske duše i iz nje proisteklog razuma, onda ti ono što papa govori ne bi smjelo biti upitno! Trebao bi se pokrit ušima kad pametni ljudi govore!

– Ali ako se pokrijem ušima, tek tada mi neće bit jasno zašto se papa odlučio posvadit s razumom...

– Svakom pametnom je jasno da se papa ne svađa s razumom, nego s onima koji se prave da su popili pamet cijelog svijeta pa misle da razum može funkcionirat izvan kršćanske duše ili čak i protiv nje. Papa je, blentone, za takav razum koji se neće odmetat od Stvoritelja i od svoje stvoriteljice – kršćanske duše.

– U slobodnom prijevodu: papa je za kontrolu misli?

– Kod tebe se, trafikant, fakat ne bi imalo šta kontrolirat!

– Oprosti što pokušavam mislit i molim te da me zbog toga ispričaš i kod pape Benedikta, ali šta mogu kad me progoni misao: ako je kršćanska duša, kakvu je Bog stvorio, neograničena, zašto bi se u njezino ime razumu postavljala ikakva ograničenja?

– Daj, ne trkeljaj! Kad bi ti bio u stanju razmišljat o tim stvarima, onda bi bio biskup a ne trafikant!

– Eh, da sam biskup, ne bi mi pamet smetala da propovijedam protiv mišljenja kao takvog, da poput nadbiskupa Barišića umujem kako “mišljenje ne može biti temelj zajedništva, mira, odgovornosti, solidarnosti, poštenja, etičnosti”, jer kod mišljenja “ništa nije važno i sve je isto”.

– Na svu sreću, nikad od tebe ništa osim trafikanta.

– A baš bi mi prijalo da budem biskup barem na pet minuta, da mi se mozak malo odmori. Da mi se sva misao vrti oko toga da ništa nije važno i da je sve isto... A ovako mi, jebajiga, ostaje da lupam glavu oko toga je li Bog ljudima dao razum samo zato da bi im ga papa oduzimao ili je imao kakvih ozbiljnijih namjera... I da pjevam: “za pametnim viču – budala je taj / a glupanu lako se skriti.”

– Šuti, trafikant, odnio te taj tvoj Okudžava!

 

21.10.2012.

KULTURA I MLADE GENERACIJE: DOKOLICA, KINO I KAFIĆI

Kultura i mlade generacije: Dokolica, kino i kafići

Ilustracija

...........................................

Kultura je, čini se, daleko od svakodnevnice mladih u BiH. Da li zbog navika mladih ili zbog nepristupačnosti i neprilagođenosti kulturnih sadržaja njihovom ukusu, pitanja su o kojima se može raspravljati. Činjenica je i da osim rijetkih svijetlih primjera, društvo ne brine o potrebama mladih, pa su oni u suštini prepušteni sami sebi.

Nermina Kuloglija, 17-godišnja učenica 3. razreda srednje škole iz Sarajeva, voli pozorište, kino i dobru izložbu, ali često nema društvo sličnih interesovanja:

„Malo je teško naći osobe mojih godina koji vole u svakom trenutku da odu u pozorište i pregledaju neku noju predstavu, da vide neki dobar film, da odu na izložbu. Novac nekada zna biti razlog zbog kojeg ostanemo uskraćeni od odlaska u pozorište. Mladi možda nisu toliko zainteresovani, s tim da uvijek ima onih koji odskaču od većine, koji vole da odu i pogledaju nešto novo, da nauče nešto novo. Svaka predstava, svaka izložba, svaki novi film donosi i neki novi pogled na svijet, nešto novo nas nauči. Mladi su uglavnom zainteresirani samo za izlaske petkom i subotom, tamo gdje se sluša turbo folk.“

Najveći dio svog slobodnog vremena mladi provode u dokolici uz TV i kompjuter:

„Većinom za kompjuterom, ali izlazimo i vani.“

„Slušam sve.“

„Čitam obično lektire za školu.“

„Slušam narodnjake, izlazim po kafićima.“

„Kino ponekada, ali pozorište slabo.“

„Posjećujemo pozorište i klubove. Organizujemo svoje vrijeme da provedemo sa prijateljima.“

„Idem u kino, družim se s prijateljima, slušam muziku.“

„Najmanje čitam i ne provodim puno na kompjuteru.“


Većina mladih Bosanaca i Hercegovaca nema interesovanja za bilo kakav vid kulturnog stvaralaštva. Jasno je da su u manjini oni, čiji ukus od malena grade odrasli. Ko je za to kriv, odgovara profesor jezika bh. naroda, Namir Ibrahimović:

„Niti u obrazovnim programima, niti u ponudi pozorišnih kuća ne postoji bilo šta ozbiljno, što bi djecu zainteresiralo. Otuđenost od onoga što jeste i ono malo sadržaja, jeste neprijemčivo, nejasno, nešto kao neka vrsta predstava samo za elitu. Djecu bi bilo najmanje pošteno kriviti.“

Na tom tragu je i bosanskohercegovačka glumica Nela Đenisijević, koja smatra da su svi vidovi kulture daleko od svakodnevnice mladih ljudi u BiH.

„Mislim da postoji veliki jaz između tog uzrasta i nečega što se zove elitizam. Mislim da postoji jedna velika prijetnja, da kultura postane nešto što je namijenjeno malom, zatvorenom krugu ljudi. Da postoji jedan vrlo zatvoren odnos od strane samih proizvođača kulture prema publici. Kultura mora ići danas mladima, djeci, adolescentima na noge, a ne čekati da oni sami dođu. Mislim da neće doći dok god postoji taj jedan elitizam, i kada je u pitanju sama produkcija i proizvodnja kulture“, kaže Nela Đenisijević.

Ipak, ima i drugačijih...

Srednja Ekonomska škola iz Sarajeva pozitivan je primjer obrazovne institucije koja ima brojne sekcije, čiji je fokus podizanje svijesti među mladima o značaju kulture.

„Puno imamo projekata. Profesori se zaista trude, posebno profesori bosanskog jezika. Imamo literarne sekcije, recitatorske, dramske, posjete kulturnim institucijama. Mislim da to djeca jako dobro prihvataju“, navodi pedagog ove škole Amela Teranović.

„Nastojimo uvijek izdvojiti ono što je najbolje i što je reprezentativno, ali ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da današnja omladina nije izgradila ukus, kada je u pitanju, pogotovo muzika. Kada dođu iz osnovne škole, mi smo tu da ih usmjerimo, da kroz četiri godine rada u našoj školi oni profiliraju sebe u nekoga ko će sutra znati prepoznati pravi kvalitet“, navodi profesor bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika u ovoj školi Dženana Tanović- Hamzić.

Za obilježavanje 100 godina postojanja škole, učenici su sami, uz pomoć nastavnika i pedagoga, napravili pozorišnu predstavu. Prvi put sa glumom susreo se 17-godišnji Vedad Kučuković:

„Sve je neočekivano počelo i velika mi je čast što sam dio toga. Glumio sam generaciju koju ja predstavljam, učenika Srednje ekonomske škole. To je bio predivan osjećaj.“

Gotovo svakodnevno na naslovnicama dnevne štampe osvane vijest o nasilnom ponašanju mladih, a statistički podaci pokazuju da raste broj slučajeva maloljetničke delikvencije.

U takvom sistemu poremećenih vrijednosti, u kojem društvo ne vodi računa ni o osnovnim potrebama mladih ljudi, teško je govoriti o kulturi.

„Šta je mladima danas kultura? Mislim da je to neodvojivo od pitanja šta su mladi danas kulturi? Imamo situaciju u kojoj zatvaramo muzeje i umjetničke galerije. Tako da je ta populacija ostavljena praktično sama sebi“, ocjenjuje bh. književnik i novinar Ahmed Burić.

 

21.10.2012.

NARKOTIKE U BiH KORISTE I DVANAESTOGODIŠNjACI

Narkotike u BiH koriste i dvanaestogodišnjaci

Dalibor Cvjetičanin i Goran Vidačak

........................................................

Dobna granica konzumenata opojnih droga u Bosni i Hercegovini sve je niža i niža, te se u posljednje vrijeme bilježe slučajevi pronalaska narkotika i kod 12-ogodišnjih učenika osnovnih škola, saznaje Radio Slobodna Evropa iz policijskih struktura.

Istovremeno, istražitelji i zdravstveni stručnjaci iz oblasti ovisnosti o opojnim drogama upozoravaju kako je konzumiranje droga sve raširenija pojava, pri čemu su - zbog ekonomske krize i besparice u kojoj se bh. društvo inače nalazi - najrasprostranjenije jeftine i najopasnije opojne droge.

Mnogi rješenje i izlaz iz začaranog kruga ovisnosti vide u uključivanju u tzv. komune ili zajednice, najčešće na vjerskoj osnovi, gdje prolaze kroz trogodišnji program "reprogramiranja" i tako se spašavaju sigurne smrti usljed višegodišnjeg konzumiranja najtežih droga.

Dalibor Cvjetičanin je Novosađanin, bivši ovisnik o najtežim drogama. Zadnje vrijeme provodi prolazeći kroz terapiju u katoličkoj zajednici "Milosrdni otac", smještenoj u marijanskom svetištu Međugorju, nedaleko od Mostara.

Nakon višegodišnjeg lutanja labirintom konzumiranja opojnih droga, od najlakših, pa sve do najtežih i najopasnijih, usljed čega je imao i brojne sukobe sa zakonom, a napustila ga je i supruga sa djecom, Cvjetičanin je napokon odlučio potražiti pomoć.

"Tek tada, kada kao jedan navučeni narkoman koji je ostao sam i koji je pokušao nekim normalnim očima da pogleda sebe i svoju budućnost i gde nije video sledećih sat vremena, bilo mi je jasno da mi je stvarno istinski potrebna pomoć, jer mogao sam da biram život ili smrt", priča Dalibor.

Goran Vidačak je Mostarac, bivši ovisnik koji je najprije prošao trogodišnji program u zajednici "Milosrdni otac", a gdje sada radi kao jedan od onih koji pomažu svima koji se nastoje spasiti pakla droge. On se prisjeća najtežih trenutaka svog života kao narkomana:

"Ja 'izbijem', kako mi to žargonski kažemo, 20-30 maraka, kupim sebi onaj 'piz' droge, 'sredim se', idem kući... Znao sam par puta, vraćam se kući, plačem u autu... Krivo mi je. Nekako bih sebi pomogao, a jednostavno nema nikakvog rješenja."

U Ministarstvu unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru kažu kako su Dalibor Cvjetičanin i Goran Vidačak samo kap u moru primjera sve raširenije pojave konzumiranja opojnih droga.

Kažu kako samo u tom dijelu BiH godišnje tužilaštvu prijave u prosjeku preko 100 osoba zbog preprodaje ili konzumiranja opojnih droga. Stručnjaci tvrde kako je to broj registriranih dilera ili narkomana, ali dodaju kako je stvarni broj od pet do sedam puta veći.

Promjena života iz temelja

Međutim, ono što je najalarmantnije jeste da je dobna granica uživalaca opojnih droga iz godine u godinu sve niža.

"Ali se dobna granica spustila. Imali smo prije 22, najčešće do 28, međutim ovdje imamo 17-ogodišnjake, a u prvoj polovini godini imali smo i 15-ogodišnjake“, kaže inspektor u Sektoru krim-policije hercegovačko-neretvanskog MUP-a Nikola Lovrić.

Jedan slučaj Lovrića je posebno šokirao:

"Moje prvo iskustvo je dijete iz šestog razreda -, kada su me zvali u osnovnu školu. Djeci su dali pomiješane duhan i marihuanu."

Snježana Šekerija je doktorica u Odjelu Hitne pomoći Doma zdravlja Mostar. Ona i njene kolege se gotovo svakodnevno susreću sa velikim brojem narkomana. Najzastupljenije droge su, kaže, marihuana, heroin, kokain i 'extasy'.

"Na ovim područjima najviše ima ovisnika o heroinu, koji dosta često kod nas u Hitnu dolaze po taj pribor, po čiste igle, šprice, koje smo mi kao liječnici obavezni dati im da bismo spriječili širenje zaraza", navodi doktorica Šekerija.

Doktorica Snježana Šekerija upozorava kako je heroin posebno opasan i da usljed njegove konzumacije dolazi do propadanja svih ćelija u organizmu, te da je to droga od koje se najčešće umire od predoziranja:

"Ono što je karakteristično jeste da se vrlo lakopostaje ovisnik heroina, čak nakon 10 do 20 dana kontinuirane upotrebe. Za heroin je isto karakteristično da se razvija i psihička i fizička ovisnost."

Skidanje sa opojnih droga ide jako teško i to je bolan proces i za pojedinca i za njegovu okolinu, upozoravaju stručnjaci. Kao i u slučaju oboljenja od raka, potrebno je u ranoj fazi otkriti ovisnika i odmah reagirati.

Odvikavanje traži mijenjanje života ovisnika iz temelja, kaže Anita Begić iz Centra za socijalni rad u Mostaru:

"Osoba mora biti spremna odreći se starih običaja, starog načina života, biti spremna tri godine odvojiti svoga života u terapijskoj zajednic - na neku vrstu 'reprogramiranja', od onoga učenja kako se rano ustajati, kako redovito jesti, spavati, kako imati radne obveze."

Stručnjaci preporučuju da se bivši ovisnik izmjesti u drugu sredinu iz one u kojoj je do liječenja živio. Međutim, prema nekim istraživanjima, svega pet posto ovisnika o najtežim drogama se u potpunosti izliječi od pošasti narkomanije.

 

21.10.2012.

STENOGRAMI & KAMENOGRAMI: EUROPA, IZEM TI EVROPU!

Stenogrami & kamenogrami: Europo, izem ti Evropu!

Ivica Dačić i Zoran Milanović

...............................................

Integracijski razgovor Ivice Dačića i Zorana Milanovića

- Guten tag, kamarad Milanović, Ivica Dačić šprehe mit Panasonik telefon-mašine. Niks Dojče telekom, Zerbiše telekom hundert percent, feršten zi?

- Guten tag, kolege Dačić. Ih niks feršten var um du špreh Dojč.

- Ih niks feršten var um auh. Ih šprehe humoristiše šprahe. Otpisani curik, feršten zi? Tihi und Prle. Veltkrigmajsteršaft šampionen.

- Oprostite, kolega, ali zašto govorite na tom nemuštom njemačkom?

- Da nas dušmani razumeju.

- Kakvi dušmani?

- Ovi što prisluškuju šta pričamo.

- A tko prisluškuje?

- Pa Švabe, ko bi drugi?! Neće valjda Leka Ranković. Kamarad Leka kaput.

- Kako znate da nas Nijemci prisluškuju?

- A što vas ne bi prisluškivali, kad ste im prodali Telekom?! Hteli su i naš da kupe, al mi smo rekli: jok, bato! Malo morgen!

- Mislim, kolega, da malo precjenjujete to s Nijemcima.

- A ja mislim da ste vi naivni ako mislite da vas ne prisluškuju.

- Ma danas svatko prisluškuje svakoga i na to se ne treba obazirati. U vremenu WikiLeaksa ništa ne može ostati tajna.

- Pa baš zato. Evo, nek nas čuje i VikiLiks: Tihi end Prle vil rezist tugeder egejnst okupejšn end kolonijalizm!

- Oprostite, o čemu vi govorite? Kakvi Tihi i Prle, kakva okupacija?

- Ajte, ajte, nećemo da se ženiramo. Ja mogu samo da vam kažem veliko hvala zbog svega što ste uradili da vaša zemlja ne uđe u Evropsku Uniju.

- Ali ja nisam uradio ništa...

- Pa o tome i govorim. Svaka vam čast! Sad vas Švabe kinje da ste lenjština jer niste uradili domaće zadatke, a ne razumeju da ste im ga lepo smestili.

- Kome sam smjestio?

- I Švabama i njihovim kvislinzima. Pratio sam ja: ovi tuđmanovci se polomiše da uguraju Hrvatsku u Evropu, a vi, čim ste preuzeli vlast, lepo potegli ručnu, pa neka Evropa čeka. Svaka čast, kažem vam još jednom!

- Bojim se da ste u zabludi. Upravo ti, kako ih vi nazivate, tuđmanovci su glavni krivci zbog ove neželjene situacije. Oni hodaju okolo i difamiraju i mene osobno i moju vladu da smo kočničari ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Nažalost, uvijek se nađe netko tko će im povjerovati.

- Ako, kolega, ako. To je samo dokaz da i među tuđmanovcima ima svesnih i poštenih ljudi koji rade za našu stvar.

- Za koju to našu stvar?

- Pa da ni Hrvatska ni Srbija ne budu usisane u tu Evropsku Uniju.

- Ali ja sve radim kako bi Hrvatska postala članica Unije u predviđenom roku.

- Obesite vi to mačku o rep! Ja razumem da vi morate da govorite tako zbog ovih što vas prisluškuju, ali izvinite me, kolega, da doista radite ko što kažete da radite sve što treba, pa ne bi vam Švabe pretile. Vi ste njih uspešno razočarali i ja vam od srca čestitam na tom uspehu!

- Ali nije to nikakav uspjeh ni neuspjeh. Mi sasvim sigurno ulazimo u Uniju 1. srpnja sljedeće godine.

- Nemojte da me zasmejavate, kolega! Pa nećete valjda ko školarac-prvačić da ispunjavate one njihove moronske zadatke? I da oćete, ne možete da ih ispunite. Niti treba.

- Ja vam jamčim da će Hrvatska ispuniti sve zadaće koje se nalaze pred njom!

- Nemojte da me ubeđujete u nešto u šta ni sami ne verujete. Ja sam vas samo nazvao da vam zahvalim i da vas okuražim da nastavite dosadašnjim tempom.

- Oprostite, ali na čemu vi meni zahvaljujete i zašto?

- Na tome što ih drndate u zdrav mozak. I što ste nama u Srbiji otvorili oči i pokazali nam kako se to radi. Znate nas Srbe – uvek teramo neki inat, pa nam se to obije o glavu. Šta god ovi iz Evrope zatraže od nas, mi odmah dignemo galamu: Pa jeste vi normalni? Kako možete to da zahtevate od nas? Ako nas ne želite u toj vašoj Uniji, ne treba da nas ucenjujete! Što lepo ne kažete da nas nećete, pa da ni mi ni vi ne gubimo vreme... i sve tako. A onda ovi kulovi iz Brisla to shvate kao izazov da slome naš otpor, pa krenu da nam se uvlače, da nas onako snishodljivo mole da se ne ljutimo, da oni nisu hteli ništa loše, ali eto, ako nama to ne odgovara u ovom momentu, nema veze, ima vremena... Pa nam nude svoju pomoć da odradimo to što treba, naravski, kad dođe vreme i kad procenimo da smo raspoloženi, ako uopšte procenimo... Verujte mi, to smara mnogo više nego da nam zalupe vrata i pošalju nas u tri lepe.

- Ali zašto da vas pošalju?

- Pa zato da bismo mogli i dalje da teramo inat, da imamo neki povod. Ne možemo ovako, nasuvo i bez veze. Priznajte, glupo bi bilo da oni nas kume i mole, a mi da se inatimo. Vi imate mnogo efikasniji pristup.

- Kako mislite: efikasniji?

- Pa lepo. Vi njima celo vreme prodajete priču da želite da uđete u tu Uniju, da je to jedini smisao vašeg postojanja... Ne čekate da oni vama zadaju zadatke već pitate: šta još treba da uradimo? Onda oni smisle nešto pro forma, a vama, naravski, ni nakraj pameti da to odradite. A Švabama, sjajno ste ih ukapirali, nema ništa gore nego kad neko ne uradi zadatak. Oni to naprosto ne razumeju i mora da iskaču iz kože. Pa kako, pa zašto, pa nismo to očekivali od Hrvatske... Uopšte ne kapiraju da vi njih, izvinite na izrazu, trtite i uši im zavrćete.

- Bogami, ni ja ne shvaćam da mi njima radimo to što vi tvrdite da im radimo.

- Nemojte mene da farbate, ostavite malo farbe i za Švabe! Šalim se, jasno vam je... Ne sumnjam ja da vi imate farbe na bacanje. I ne sumnjam da ćete uspeti da ih izludite, da će na kraju da odustanu i od pomisli na proširenje. Alal vam vera, kolega, alal vera!
- Vama je, izgleda, uzalud objašnjavati...

- Šta ima da mi objašnjavate, kad vidite da se lepo razumemo?!

- Ali vi biste meni trebali objasniti zašto mi sve to govorite ako znate da prisluškuju ovaj razgovor... Što vam je cilj? Želite li me kompromitirati pred Europskom Unijom?

- Dajte, šta vam pada na pamet?! Pa kako ja mogu da vas kompromitujem?! Kako, čoveče, ne razumete da je to što vi radite njima potpuno nezamislivo?! Da im ja nacrtam – evo, ljudi, vidite šta vam radi moj drug Kiza Milanović – oni ne bi bili u stanju da u to poveruju. Prema tome, samo napred, dragi kolega! Imate, ako vam to nešto znači, moju punu podršku.

- Govorite vi što vam drago, ali Hrvatska će 1. srpnja sljedeće godine postati punopravna članica Europske Unije!

- Kako da ne! Postaće članica kad i Srbija.

- Kako uopće možete uspoređivati Hrvatsku i Srbiju? Vi nemate šanse da uđete sve dok ne priznate Kosovo!

- A što da ga priznamo? Vi ste požurili da ga priznate, pa svejedno niste ušli u Uniju.

- Kakav vam je to argument?

- Krunski. Kad god ovi iz Unije kažu: priznajte Kosovo, pa ćemo da vas primimo – ja vadim keca iz rukava. I kažem: jeste, jeste, primićete nas ko što ste primili i Hrvatsku.

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
59598680

Powered by Blogger.ba