Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

25.09.2012.

U EKSPLOZIJI BOMBE UBIJENO VIŠE OFICIRA SIRIJSKE VOJSKE

U eksploziji bombe ubijeno više oficira sirijske vojske

Eksplozija bombe u Damasku

Eksplozija bombe u Damasku

..........................................................

Sirijska kriza dominira svjetskom političkom scenom, iako ne formalno, te je uz Iran i glavna je tema Generalne Skupštine UN. Sa druge strane, na terenu se sukobi vode nesmanjenom žestinom.

Prema izvještajima iz Sirije, u eksploziji bombe u Damasku ubijeno je više oficira sirijske vojske. Istovemeno je humanitarana organizacija Save the Children objavila izvještaj u kojem se navodi da su sirijska djeca izložena “užasnoj torturi, zatvaranju i zlostavljanju”

U eksploziji bombe, čija je meta bila zgrada sirijske obavještajne službe u Damasku, ubijeno je, prema navodima dopisnika agenecije Anadolija iz Sirije, više od deset visokopozicioniranih oficira vojske odane režimu predsjednika Bašara al-Asada.

Oni se pozivaju na navode vojnih lica brigade Ahfad-i Resul koja djeluje u sklopu Slobodne vojske Sirije. Meta bombardovanja, zgrada obavještajne službe u naselju Jermuk je u blizini škole, a na putu ka glavnom aerodromu u Damasku.

Škola je, zapravo, kako navode agenecije, prema nepotvrđenim izvještajima, nedavno postala operativni centar sirijske obavještajane službe, te sjedište paravojne formacije sirijskih snaga poznate kao Šabiha milicija.

Slobodna vojska Sirije zauzela je nekoliko strateški značajnih kvartova u Alepu, gdje se vode žestoke borbe.

​Prema navodima lokalne novinske agencije u Damasku, u žestokim borbama između pripadnika opozicione vojske i vojnih jedinica sirijskog režima na planini Golan u blizini grada Kunajtra, u pograničnom djelu sa Izraelom, zarobljeno je nekoliko vojnika sirijske vojske, a zaplijenjene su i veće količine oružja.

Sirijski pobunjenik u Alepu
................................................​​
Sirijska organizacija za ljudska prava navodi da su najmanje pet vojnika i dvojica pobunjenika poginula nakon napada pobunjenika na punkt sirijske vojske u selima u blizini Golanske visoravni.

Nekoliko granata, koje su ispalile snage sirijske vojske  na pobunjenike, pale su na Golansku visoravan, koju Izrael drži pod okupacijom, saopštila je izraelska vojska.

"Rano jutros nekoliko granata palo je na Golansku visoravan, ali nije bilo žrtava ni materijalne štete", rekao je portparol, precizirajuci da rakete nisu bile namijenjene Izraelu, već su ispaljene na pobunjenike u sirijskim selima blizu granice. Dodao je da je Izrael odmah uložio žalbu snagama UN (UNDOF), koje patroliraju napetim područjem između dvije zemlje, već 38 godina.

Izraelska armija je  upozorila da je "neprihvatljiva vatra koja se iz Sirije širi u Izrael".
Sirijski izvori navode da su sukobi izbili u selima Hamidije i Hurije u djelu Golanske visoravni koji nije pod izraelskom okupacijom.

Zlostavljanje djece

Istovemeno je organiziacija za zaštitu prava djece “Save the Children” dokumentovano objavila izvještaj u kojem se navodi da su djeca u Siriji izložena “užasnom nasilju, torturi, zatvranju i zlostavljanju” i  zatražaili od UN da povećaju prisustvo na terenu, da bi se ova drastičana kršenja dječijih i ljudskih prava, tokom 18 mjeseci sukoba, što bolje dokumentovala.

Kako se navodi, gotovo svako dijete sa kojim su predstavnici organizacije imali kontakat, prisustvalo je ubistvu nekog od članova porodice. Navedeno je da su naročitom zlostavljanju bila izložena djeca u Deri, koja su hapšena i mučena zbog ispisivanja parola po gradu kojima su podržavali ustanke Arapskog proljeća.

Dječak od 15 godina, koji je bio uhapšen i mučen u svojoj nekadašnjoj školi imao je po sebi otiske od gašenja cigareta. Drugi je opisao da su  ga  mučili elektroškovima, dok je treći tinejdžer naveo da je gledao šestogodišnjaka kako umire nakon što je bio mučen i izgladnjivan.

“Gledao sam ga kako umire.Tri dana se mučio i onda je jednostavno umro“, opisao je 16-godišnji Vael sudbinu ovog šestogodišnjaka, dodajući da je cijelo vrijeme bio predstravljen  i da su njegovo tijelo tretirali kao da je riječ o psu.

Ket Karter portparol “Save the Children” navodi da su ovi užasi činjeni konstantno.

“Sve što sam čula od djece sa kojima sam pričala apsoultno je užasavajuće.Djeca od 10 godina su bila izložena torturi.Čula sam od dječaka, mislim da je imao osam godina, kako je pomagao u uklanjanju mrtvih tijela iz porušenih kuća sopstvenim rukama“, navela je ona i zatražila pojačano prisustvo UN, da bi se ovi zločini dokumentovali time i omogućilo da počinioci budu izvedeni pred lice pravde.    

Sve se dešava za vrijeme zasijedanja Generalne Skuštine UN, gdje je jedna od glavnih tema Sirija, te odmah nakon što je izaslanik međunarodne zajednice za Siriju Ladhar Brahimi, pred Savjetom bezbjednosti UN, rekao da situacija na terenu iz dana u dan sve gora. Brahimi je priznao i da nema plan za rješavanje konflikta, ali kako je naveo “ima nekoliko ideja”.

 

25.09.2012.

DAVUTOGLU" "MEĐUNARODNA ZAJEDNICA PONAVLjA PASIVNOST I UZROKE TRAGEDIJE U BOSNI"

Davutoglu: "Međunarodna zajednica ponavlja pasivnost i uzroke tragedije u Bosni"

..................
25.09.2012.
................
 
imageAhmet Davutoglu

..................................................

(24SI) - Ministar vanjskih poslova Republike Turske Ahmet Davutoglu, izjavio je danas u New Yorku kako međunarodna zajednica danas ponavlja pasivnost koja je uzrokovala smrt stotina hiljada ljudi, silovanja stotina hiljada žena, te ubistva hiljada djece u Bosni i Hercegovini devedesetih godina, javio je novinar agencije Anadolija.

 

[24 sata info]

"Vidjeti istu tu pasivnost u New Yorku, na hodnicima zgrade Ujedinjenih naroda (UN), gledati ljude kako jedni drugima postavljaju pitanje u smislu slijedećeg koraka u vezi sa Sirijom zaista me rastužuje. Za vrijeme rata u Bosni koji je odnio stotine hiljada života, u kojem su stotine hiljada djece izgubili roditelje, kao akademski radnik bio sam postiđen pasivnošću međunarodne zajednice. Sada, kao ministar vanjskih poslova, u UN-u srećem ljude koji pitaju šta učiniti u vezi sa sirijskom krizom. Turska je, međutim, od početka iznijela svoj stav i predočila ga i sirijskim vlastima, ali i međunarodnoj zajednici. Rekli smo i ponavljamo da ljudski životi ne trebaju biti predmet pregovora pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Ako je poginulo preko 30 hiljada ljudi, ako je preko 50 hiljada njih nestalo, ako je preko pola miliona Sirijaca steklo status izbjeglica, a UN u vezi sa tim nije donio niti jednu konkretnu i pravno važeću odluku, zašto nam je onda potreban UN?! UN je nepotreban u jednom stabilnom svijetu gdje svi obavljaju normalne i ustaljene aktivnosti. UN nam je potreban u ovakvim, teškim danima", pojasnio je Davutoglu.

On je dodao kako se Ujedinjeni narodi nalaze pred padom na sirijskom ispitu.

"Jedino što je u ovom momentu značajno je ostaviti razlike i neriješene račune po strani, te zaustaviti krvoprolića u Halepu, Damasku, Hami i Homsu. Zaustaviti ljudsku tragediju koja se tamo dešava", rekao je šef turske diplomatije.

Ministar Davutoglu je rekao da se borba Turske protiv terorizma nastavlja i da se preduzimaju sve potrebne mjere u cilju sprječavanja potencijalnih terorističkih napada.

(anadolija)

 

25.09.2012.

BiH: DUBOKA POLITIČKA KRIZA PRODUKOVANA IDEOLOGIJOM FOTELjA

BiH: Duboka politička kriza produkovana ideologijom fotelje

..............
25.09.2012.
..............
 
imageVehid Šehić

.............................................................

(24SI) - Ja bih želio da mi plebiscitarno izađemo na izbore i da na glasačkom listiću napišemo zašto ne želimo nikome da damo svoj glas, kazao je Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzla.

 

[24 sata info]

Bavljenje  ovim poslom ne donosi dobit samo onom ko je direktno izabran nego se  ona ogleda i kroz mogućnost zapošljavanja članova porodice, prijatelja,  političkih istomišljenika. Kada imate politiku koja je finansijski jako  izdašna u zemlji koja živi na rubu siromaštva, ne treba čuditi zašto  imamo prljave kampanje.

Kampanja  za lokalne izbore je u punom jeku. Kako ocjenjujete stanje na  političkoj sceni BiH u svjetlu predstojećih izbora i sam tok kampanje?

- Nažalost, izbornu kampanju, iako je riječ o lokalnim izborima,  doživljavam kao bavljenje visokom politikom, jer je glavna tema  predizbornih skupova politička situacija u Bosni i Hercegovini.  Gledajući po vertikali, ova kriza institucija BiH spustila se i na nivo  lokalnih zajednica, što opet ukazuje da mnogi koji učestvuju u  predizbornoj kampanji i žele da sutra dobiju mandate biračima ne nude  ništa što bi im poboljšalo život, što bi stvorilo više nade u bolje  sutra. Ponovo se stvaraju političke tenzije, ponovo slušamo izjave koje  nas vraćaju u prošlost, ponovo se govori o ugroženosti naroda. I te  kampanje koje se vode oko registracije birača uvode nas u etničku  matricu. Očekujem jako prljavu kampanju, pogotovo u danima pred same  izbore, što će ponovo građane dovesti u poziciju da ne razmišljaju o  onome od čega se živi, nego će razmišljati da li će biti ugroženi od  onih drugih. Često se govori o Bosni i Hercegovini koja je nesigurna  država, da se ovdje može nešto desiti, što dovodi do stanja u kojem  građani padaju u apatiju i ponavljaju "neka nema rata, neka je samo mir  pa kako god da nam bude".

Prateći  kampanju, vidi se da glavnu riječ vode lideri stranaka, iako je tek  neznatan broj njih u utrci za pozicije gradonačelnika ili se nalaze na  izbornim listama za lokalne parlamente. Kakva se poruka time šalje  biračima, da li biraju vođe stranaka ili ljude koji bi sutra trebali  zastupati njihove interese na lokalnom nivou?

- U  demokratskim društvima lokalni izbori su bitni, jer oni predodređuju  rezultat opštih izbora. Pošto mi dvije godine živimo u političko  ekonomskoj krizi, koja se još više produbljuje u moralnu krizu, ne treba  uopšte čuditi zašto lideri političkih stranaka aktivno učestvuju u  kampanji za svoje kandidate, jer nisu sigurni u pozicije onih koji su u  ime te stranke vladali ili upravljali opštinama u prethodne četiri  godine. Zato oni sada pokušavaju svojim autoritetom uvjeriti birače da  bi trebali istim političarima ili istoj političkoj opciji dati glas. To  je apsolutno razumljivo, jer je bavljenje politikom u Bosni i  Hercegovini najunosniji i najsigurniji posao kojim se možete baviti. Ne  donosi on samo dobit onom ko je direktno izabran nego se ta dobit ogleda  i kroz mogućnost zapošljavanja članova svoje porodice, prijatelja,  političkih istomišljenika. Kada imate politiku koja je finansijski jako  izdašna u zemlji koja živi na rubu siromaštva, ne treba čuditi zašto  imamo prljave kampanje i zašto imamo sve stranačke strukture involvirane  u kampanju, iako je riječ o lokalnim izborima, a što kao politički  model nećemo vidjeti u drugim, demokratskim državama. 

Svakom  građaninu naše zemlje potpuno je jasno da i političku i ekonomsku krizu  generiraju partije koje su na prošlim opštim izborima dobile najveće  povjerenje birača i čine okosnicu vlasti na državnom nivou. Očekujete li  da će oni takvo ponašanje kazniti i da bi se,  shodno tome, mogle  desiti i neke značajnije promjene u smislu izbornih rezultata?

- Građani će izraziti svoj politički stav i to kroz visoku  apstinenciju. S obzirom na to da ova vladajuća šestorka ili sedmorka  koja egzistira na političkoj sceni i drži vlast od nivoa BiH do jedinica  lokalne samouprave, a da istovremeno nemamo opoziciju jer svako sa  svakim na različitim nivoima vlasti koalira, to izaziva razočarenje kod  građana, jer nemaju političku alternativu. Mi faktički nemamo političku  alternativu. Ono što je jako opasno za ovu državu, jeste činjenica da  političke stranke, ma kako da se zvale, nemaju nikakvu ideologiju koja  je vodilja njihovog političkog rada. Ideja fotelje je postala dominantna  kod svih i ta praznina u našim životima, u čovjeku pojedincu koji nema  nadu u bolje sutra, koji nema neki ideal ili ideologiju, upravo to  napuštanje svih ideologija kod političara napravilo je prazninu i kod  građana koji više ne vide ništa novo na političkoj sceni što bi  probudilo nadu u bolje sutra. I ponavljam, mi ćemo kao rezultat toga  imati na izborima apstinenciju između 55 i 60 posto građana BiH. Vidjet  ćemo i koliko će ih izaći na izbore, a učiniti listiće nevažećim. To je  duboka politička kriza koja je produkovana upravo ideologijom fotelje.

(oslobodjenje)

 

25.09.2012.

AMBASADA SAD-a: ČINjENICA JE DA JE U SREBRENICI POČINjEN GENOCID - MILORAD DODIK: U SREBRENICI NIJE BIO GENOCID

"Činjenica je da je u Srebrenici počinjen genocid"

imageAmbasada SAD-a

SARAJEVO - Nema sumnje da je u Srebrenici počinjen genocid, to je činjenica. Ovo je danas rečeno Feni iz Ambasade Sjedinjenih Država u BiH na molbu da prokomentiraju posljednju izjavu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na predizbornom skupu u Srebrenici da u ovom gradu nije počinjen genocid.

"Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju utvrdio je svojim presudama da je masakr u Srebrenici bio djelo genocida. Nikakvi pokušaji da se negira genocid ne mogu promijeniti ovu istinu. Mi smo i dalje razočarani retorikom koja dovodi u pitanje ove osnovne činjenice", kažu u Ambasadi SAD-a.

(Vijesti.ba)

Dodik ponovio u Srebrenici: Ovdje nije bilo genocida!

imageMilorad Dodik

...................................................Na skupu SNSD-a u Srebrenici Milorad Dodik je ponovo kako se u ovom gradu nije dogodio genocid.

 Milorad Dodik
............................................................

- Od Srebrenici se sve vrijeme pokušavalo pravi loše mjesto za Srbe tvrdnjom da je ovdje počinjen genocid. Ja ovdje tvrdim da nije počinjen genocid! Nije bilo genocida! Postojao je plan po kojem su određeni stranci i bošnjački političari htjeli nametnuti nam krivicu i odgovornost za nešto što nismo učinili. Cilj je bio jasan, kako će opstati Republika Srpska ako je nastala na genocidu, rekao je predsjednik RS sinoć u Srebrenici.

Dodik je, također, govorio kako RS u Rusiji ima dobrog prijatelja, te da u Europsku uniju "neće ako se to bude moralo pod svaku cijenu. I o ulasku u NATO sličnog je mišljenja.

- Nećemo u NATO bez Srbije, jer tada bi ovdje na Drini bila granica, rekao je Dodik cijelo vrijeme negirajući postojanje Bosne i Hercegovine, dok je entitet stavljao u kontekst države.

- Do našeg dolaska na vlast (SNSD op.a) bošnjački političari iz Sarajeva tražili su ukidanje Republike Srpske. Mi smo rekli da treba ukinuti BiH.

Iako se radilo o skupu za nadolazeće lokalne izbore, Dodik se dotakao i Turske, dok su investicije i načini kako poboljšati život građana općine Srebrenica ostali po strani.

-  Nećemo dozvoliti da nam nameću bilo kakvu vezu s Turskom, jer je ja ne volim, isto kao što Bošnjaci ne vole Srbiju. Mi tu ljubav njima ne namećemo kao što oni pokušavaju nama.  RS ima svoju jasnu poziciju i podršku Rusije, Izraela i drugih značajnih međunarodnih faktora.

Dodiku ovo nije prvi put da negira postojanje genocida u Srebrenici, iako je to potvrdio i Međunarodni sud pravde u Hagu.

(Vijesti.ba/Fena)

 

 

25.09.2012.

NAJVEĆA ZASTAVA U BiH: KAO SIMBOL VIŠESTOLjETNE DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Kao simbola višestoljetne državnosti BiH 
Najveća zastava u BiH
................
25.09.2012.
................
Najveća zastava u BiH

 Najveća zastava u BiH

.........................................

Hadžićani u suradnji sa bratskom Općinom Meram iz Konye implementirali su projekat izgradnje jarbola i zastave kao simbola višestoljetne državnosti BiH.
Jarbol visok impresivnih 30 metara sa najvećom državnom zastavom ovog tipa u BiH, dimenzija 12x6 metara, postavljen je na Ban brdu iznad Hadžića.

Hadžićani u suradnji sa bratskom Općinom Meram iz Konye implementirali su projekat izgradnje jarbola i zastave kao simbola višestoljetne državnosti BiH.

Jarbol visok impresivnih 30 metara sa najvećom državnom zastavom ovog tipa u BiH, dimenzija 12x6 metara, nalazit će se na Ban brdu iznad Hadžića.

 

25.09.2012.

SVE VIŠE FAŠISTA NA "FACEBOOKU": SKANDALOZNO, "FACEBOOK" STRANICA; "KAKO JOŠ VIŠE RAZBITI BOSNU"

Skandalozna "Facebook" stranica "Kako još više razbiti Bosnu"
Administratori najavili paljenje "Kur'ana" i objavili karikature poslanika Muhameda
.................
25.09.2012.
.................
Administratori najavili paljenje "Kur
Stranica koja propagira mržnju
FOTO: Screenshot "Facebook"

............................................................

 

Na "Facebooku" je osvanula još jedna stranica vezana za BiH sa ekstremno fašističkim i uvredljivim sadržajem. Stranica pod nazivom "Kako još više razbiti Bosnu", u svom sadržaju "nudi" vjersku, nacionalnu mržnju i vrijeđanje, prije svih, bosanskih muslimana.

"Kažu nama muslimani: 'Ako mrzite BiH idite iz nje'. Za... su se, mi nismo u BiH, mi smo u Republici Srpskoj i Republici Herceg-Bosni koje volimo. A što oni nisu išli iz YU ako im nije bila po volji već su je razbili? E isto tako radimo i mi!", kaže se u poruci kojom se objašnjava sadržaj ove "Facebook" stranice.

Ovaj komentar je samo uvod monstruozne laži i prijenje koje objavljuju administratori stranice.

U nekoliko navrata najavljeno je paljenje svete knjige "Kur'ana", a objavljene su i uvrjedljive karikature poslanika Muhameda. Također, administratori se oduševljavaju filmom "Nevinost muslimana" čiji je trailer objavljen na stranici.

Zanimljivo je i to da se oni koji izriču otvorene prijetnje i šire mržnju kriju iza imena stranice, a imena administratora nisu vidljiva.

 

25.09.2012.

NASTAVAK AKCIJE "BOSS": UHAPŠENA STARICA KOJA JE BILA ČLAN KRIMINALNE GRUPE

Nastavak akcije "Boss"
Uhapšena starica koja je bila član kriminalne grupe
...............
25.09.2012.
.............
Uhapšena starica koja je bila član kriminalne grupe

Nastavljajući rad na predmetu kodnog naziva „Bos“, policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) jučer su lišili slobode H.B. (1950.), zbog sumnje da je oštetila budžet BiH u milionskim iznosima kršeći zakonske propise pri uvozu robe i tekstila iz Mađarske i Italije.

Šezdesetdvogodišnja H.B. iz Doboja, sa boravištem u Mađarskoj, gdje je obnašala funkciju direktorice jedne firme, konkretno se sumnjiči da je kao član organizirane kriminalne skupine, sudjelovala u uvozu tekstilne i druge robe iz Mađarske i Italije, za koju je preko svojih pravnih subjekata registrovanih u Mađarskoj sačinjavala fiktivne fakture, i popunjavala ih netačnim sadržajima o vrijednosti i količini robe koja se uvozi, te na taj način omogućila pravnim subjektima zahvaćenim kroz navedenu operativnu akciju da stiču uslove za niže uvozne dadžbine, čime su oštetili prihode BiH u milionskim iznosima.

Također, tokom jučerašnjeg dana, po nalogu Suda i Tužiteljstva BiH, policijski službenici SIPA-e su privremeno oduzeli financijsko-poslovnu dokumentaciju i predmete koje su pronašli pretresima dviju lokacije na području Sarajeva i Doboj.

H.B. će danas uz izvještaj o počinjenim krivičnim djelima biti predata Tužiteljstvu BiH na dalje postupanje, dok policijski službenici SIPA-e nastavljaju sa pretresima na još jednoj lokaciji.

 

25.09.2012.

GORAN ZUBAC: "LUTKOM" NAČETA NAJJAČA ZLOČINAČKA ORGANIZACIJA U BiH - AKCIJA "KNEZ DVA": IZVJEŠTAJ PROTIV UHAPŠENIH "ZELENAŠA"

Direktor Agencije za istrage i zaštitu BiH
Zubac: "Lutkom" načeta najjača  zločinačka organizacija u BiH
..............
25.09.2012.
..............
Zubac: "Lutkom" načeta najjača  zločinačka organizacija u BiH

Direktor Agencije za istrage i zaštitu BiH /Sipa/ Goran Zubac rekao je da je akcijom "Lutka" uzdrmana i načeta najjača zločinačka organizacija u BiH i najavio da će trajati najmanje naredne dvije godine.

Zubac je poručio da će istražioci SIPA-e pružati maksimalnu pomoć Tužilaštvu i Sudu BiH. 

"Riječ je o mnogo većem broju lica nego što to javnost zna. Rezultati akcije su mnogo veći nego što javnost u ovom trenutku može da zna. Mi smo ovim akcijama pokazali da su policijske agencije mnogo jače i organizovanije nego bilo koji pojedinac i zločinačka organizacija", rekao je Zubac.

Prema njegovim riječima, sada tek počinje prava istraga.

"Mi sada stvaramo realne pretpostavke da tokom istrage, nakon određenih analiza i dokaza, bude riješen i drugi dio teških krivičnih djela za koja imamo indicije da su počinjena na području Sarajeva i Istočnog Sarajeva", kaže Zubac. 

Direktor SIPA-e je optimista kada je riječ o toj istrazi jer, kako je naveo,  već imaju velike rezultate.

Najavljujući da će SIPA 4. oktobra obilježiti svoj dan i 10 godina od osnivanja, Zubac je rekao da će imperativ i prioritet Agencije i u budućnosti biti rješavanje svih teških krivičnih djela koja su se dogodila u BiH.

Akcija "Knez dva": Izvještaj protiv uhapšenih "zelenaša"
...............
25.09.2012.
..............
Akcija "Knez dva": Izvještaj protiv uhapšenih "zelenaša"

Banjalučka policija u okviru akcije "Knez dva" podnijela je izvještaj nadležnom okružnom tužilaštvu protiv četiri lica iz Banje Luke zbog počinjenog 21 krivičnog djela.

Trojica od njih su juče privedena, dok se za D.Đ. i dalje traga, saopšteno je danas iz Centra javne bezbjednosti /CJB/ Banja Luka.

U saopštenju se precizira da su lica čiji su inicijali B.S, S.K, D.Đ. i S.T. počinila 12 krivičnih djela zelenaštva, osam iznuda i jedno krivično djelo pranje novca.

U Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci juče su privedeni Branislav Smiljanić, Sandro Kaurin i Slavko Todorović zbog sumnje da su se bavili zelenaštvom, iznudom i pranjem novca i tako pribavili više stotina hiljada maraka imovinske koristi, rekao je načelnik Sektora kriminalističke službe banjalučkog CJB Dražen Arbutina.

Osumnjičena lica su od marta 2006. do 20. septembra 2012. godine, koristeći teško imovinsko stanje, teške prilike, nuždu, nedovoljno iskustvo, lakomislivost ili smanjenu sposobnost rasuđivanja više lica, davali tim ljudima novac na zajam uz nezrazmjerno visoku kamatu, koju su prinudno naplaćivali uz upotrebu sile i ozbiljnih prijetnji, čime su za sebe pribavljali protivpravnu imovinsku korist.

Akcija "Knez dva" izvedena je u saradnji sa Upravom kriminalističke policije MUP-a Srpske na osnovu naredbe Osnovnog suda Banja Luka.

 

 

25.09.2012.

OFICIR JNA NA SUĐENjU RATKU MLADIĆU: U KOZARCU POČINjEN GENOCID

Oficir JNA na suđenju Mladiću: U Kozarcu počinjen genocid

Svjedok Osman Selak u sudnici 25. rujna 2012.

..............................................

Suđenje zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću nastavljeno je iskazom Osmana Selaka, kome je ovo bilo 6.po redu svjedočenje na Haškom sudu.

On je kao zapovjednik logističke baze Jugoslavenske narodne armije dočekao preformiravanje jedinica u Vojsku Republike Srpske u svibnju 1992.godine.

Iako su ga kao pripadnika bošnjačke nacionalnosti izopćavali sa svih važnijih sastanaka zapovjedništva o podijeli desetaka tisuća oružja paravojnim jedinicama i Srpskoj demokratskoj stranci, Selak je o tome vidio naređenja.

Oružje je prema njegovom iskazu – dolazilo kamionima iz Beograda, a veći zločini srpskih snaga ubrzo su počeli.

„Osobno tvrdim da je u Kozarcu počinjen genocid“, izjavio je svjedok Selak, prisjećajući se operacija jedinica VRS-a, nastalih od snaga JNA u Bosni i Hercegovini te onih koje su se povukle iz Slovenije i Hrvatske.

Zločini VRS-a zatekli su Selaka kao zapovjednika njezine logističke baze u Banja Luci, dok je još čekao administrativnu odluku o vojnoj mirovini za koju je podnio zahtjev zbog niza pritisaka.

„Bilo je i dopisa od političkih organizacija i Kriznih štabova – da se Hrvati i Muslimani odstrane iz Vojske Republike Srpske. Bilo je i prijetnji telefonskih i preko sredstava informiranja da napustim Armiju od strane Srba. Ja sam 19.svibnja (1992.) tako i uradio“, prisjetio se svjedok navodeći kako je znao da slijede „negativne aktivnosti“ nakon formiranja VRS-a, vojsci kojoj su pripadnici JNA trebali dati novu zakletvu.

Dok je čekao razrješenje dužnosti, Selak je kao glavni vojni logističar Prvog krajiškog korpusa, nazočio sastanku na kojem se zapovjednika VRS-a Momira Talića izvjestilo - da je u akciji srpskih snaga ubijeno 800 mještana Kozarca.

I ta velika brojka je bila, prema mišljenju Selaka, prethodno umanjena, no general Talić je savjetovao oficira koji ga je izvijestio - da u izvješću za Glavni štab VRS-a  spomene još 10 puta manji broj, odnosno 80 ubijenih.

„Sad smo došli do informacija, na žalost, da je ubijeno preko 1200 ljudi. Zato je i išla mehanizacija da sakrije ubijene“, rekao je Selak napominjući kako se još uvijek traga za svim žrtvama u čemu surađuje s Institutom za nestale osobe BiH.

U izvještajima VRS-a lagano i o statusu zarobljenika

Osim broja ubijenih, u izvještajima VRS-a o napadima na mjesta u prijedorskoj općini, lagano je i o brojci uhićenih ljudi, kao i tome – da su zarobljeni kao naoružani pripadnici neprijateljskih formacija, ustvrdio je Selak prisjećajući se logora u koje su zatočavani.

„Keraterm, Trnopolje, Omarska. Tu je bilo žene, djece, staraca...Nikakvih Zelenih beretki (pripanika bošnjačkih formacija) tu nije bilo“, izjavio je svjedok napominjući kako je pretresima kuća prethodno os stanovnika oduzeto čak i lovačko oružje, tako da nikakvih borbi nije bilo prije njihovog ubijanja i zatočavanja.

Nakon što je osobno htio otići u Kozarac kako bi vidio što se tamo dogodilo, Selaku je njegov zamjenik u logističkom centru rekao - da ne može ići tamo jer bi mogao biti likvidiran.

Prema svjedoku Selaku, general Talić kojeg je dobro osobno poznavao, nije bio loš čovjek, ali je morao izvršavati naređenja pretpostavljenog zapovjedništva i Vlade Republike Srpske „makar nije bio za ratnu opciju“.

„Sigurno mu je bilo neugodno zbog broja poginulih civila, a znao je da će on biti kriv ukoliko neće procesuirati odgovorne“, izjavio je svjedok o Taliću koji je umro u Beogradu 2003. kao haški optuženik za ratne zločine protiv stanovništva nesrpske nacionalnosti na području Bosanske krajine.

Selak je napravio bilješku sa sastanka na kojem je general VRS-a Talić naredio formiranje logora Manjača početkom lipnja 1992.godine, kao i na kasnijem  sastanku na kojem je Talić obaviješten o neadekvatnim životnim uslovima zatvorenika Manjače i lošem postupanju s njima.

Prema Selakovim saznanjima general Talić nije ništa poduzeo kako bi se istražili zločini nad zatočenicima Manjače.



Nakon Selaka koji će svjedočenje dovršiti naknadno, suđenje će se u srijedu nastaviti iskazom zaštićenog svjedoka i to preko video konferencijske veze iz Sarajeva.

Njegov iskaz, koji će dati pod pseudonimom RM 145, također je vezan uz optužbe za zločine nad građanima nesrpske nacionalnosti polovicom 1992.godine.

Prema sažetku izjave govoriti će o progonu nesrpskog stanovništva sarajevske općine Novi Grad i masakru najmanje 47 Bošnjaka koji su 14. srpnja 1992. godine izvedeni iz hangara zrakoplovne baze u Rajlovcu i utovareni u autobus u kojem su ubijeni na putu Rajlovac-Pale.

 

25.09.2012.

FEDERALNO TUŽILAŠTVO U ATLANTI PODNIJELO JE PRIJAVU PROTIV RATNOG ZLOČINCA MLADENA MITROVIĆA

Federalno tužilaštvo u Atlanti podnijelo je prijavu protiv Mladena Mitrovića
Ratni zločinac iz logora Trnopolje dobio američko državljanstvo kao "žrtva rata u BiH"
................
25.09.2012.
...............
Ratni zločinac iz logora Trnopolje dobio američko državljanstvo kao "žrtva rata u BiH"

Američko federalno tužilaštvo u Atlanti podnijelo je prijavu protiv bosanskog Srbina Mladena Mitrovića zbog prećutkivanja činjenica o svom učešću u agresiji na BiH kada je zatražio američko državljanstvo, javlja AP.

Tužilaštvo je podiglo optužnicu jer je Mitrović prećutao da je bio čuvar u logor Trnopolje, u kome su bili zatočeni Bošnjaci, navodi agencija.

Odjelenje imigracione službe SAD, koje se bavi potragama za ljudima koji su kršili ljudska prava i počinili ratne zločine, je saopštilo da je do Mitrovića došlo u okviru istrage protiv više osoba koje su emigrirale u SAD poslije rata u BiH, za koje se sumnja da su lažno predstavili sebe kada su tražili državljanstvo.

Istražitelji su dobili dojavu o Mitroviću od istražitelja iz Oregona.

Mitrović bi zbog prećutkivanja informacija na zahtjevu za državljanstvo mogao da bude osuđen na kaznu od maksimalno deset godina zatvora, novčanu kaznu od 250.000 dolara i deportaciju poslije izdržavanja kazne pošto bi mu bilo oduzeto državljanstvo.

 

25.09.2012.

AMERIČKA NOVINARKA POSJETILA FESTIVAL "GUČA" U SRBIJI: DOBRO DOŠLI U ZEMLjU ČETNIKA GDJE SE VELIČAJU ZLOČINI

Američka novinarka posjetila festival "Guča" u Srbiji
Dobro došli u zemlju četnika gdje se veličaju zločinci

...............
25.09.2012.
..............

Američka novinarka Anna Y. Loshkin ove godine posjetila je festival guča u Srbiji i o tome napisala opširnu reportažu na portalu "Vice".

Loshkin je u tekstu pod nazivom "Srbijanski nacionalizam na festivalu trubača Guča", opisala do u detalje ono što je vidjela u Srbiji opisujući je kao zemlju "pijanaca i četnika".

- Mladić bez majice ujutro ide po kutiju cigareta i flašu rakije. Kraj njega prolaze ljudi koji nose majice sa mrtvačkim glavama ili porukom "Slobodane Miloševiću tvoja vojska te čeka", počinje svoj tekst Loshkin koja je po svemu sudeći prvo primijetila poruke koje se šalju sa ovog festivala.

"Hvala Bogu što sam Srbin", "Srpski četnik", "Država šampiona" poruke su na majicama koje je Amerikanka odmah povezala sa nacionalizmom kojeg opisuje na sljedeći način:

- Mnogi nose odjeću na kojima su iscrtane mrtvačke glave i krstovi sa porukom "Vjera u Boga - Sloboda ili smrt". Nezaobilazan je i dvoglavi orao sa krunom na glavi. Dobrodošli u zemlju četnika, piše Loshkin i dodaje:

- Četnički pokret se povezuje sa srpskim masakrima, silovanjem i mučenjem tokom ratova u Jugoslaviji. Mladići i devojke izgledaju nevino dok pjevaju o veličini Srbije, noseći kape sa četničkim simbolima, uvijeni u srpske zastave. Oni pokazuju tri prsta, što Bošnjaci i Hrvati smatraju provokacijom, jer je taj pozdrav koristila srpska vojska dok je nemilosrdno ubijala njihov narod.

Dalje u tekstu se opisuje historijat festivala, koji po ovoj Amerikanki, uvijek je bio mjesto gdje se veličao nacionalizam i zločini počinjeni u ime srpskog naroda, te se na kraju osvrće i na aktuelnu političku situaciju u Srbiji koju, također, opisuje kao "nacionalističku".

- Nakon što je nacionalistički predsjednik Tomislav Nikolić u maju došao na vlast, mnogi strahuju da novi put Srbije nije ka članstvu u EU, već na povratku ka etničkom konfliktu, koji je izazvao godine krvoprolića. Imenovanje Ivice Dačića za premijera izazvalo je zabrinutost zbog njegovih bliskih veza sa Miloševićem.

Na kraju reportaže tu je i kratak razgovor sa neimenovanom djevojkom koja ocu ne smije priznati da je u vezi sa Romom, što Loshkinova opisuje kako je Srbija, vjerovatno, posljednja zemlja na svijetu gdje su ljubavne priče poput "Romea i Julije" još moguće.

 

25.09.2012.

PROŠLE DVIJE DECENIJE, A PRAVDE NEMA: OBILjEŽENA GODIŠNjICA MASAKRA NAD 22 ČLANA TRI BIJELjINSKE PORODICE

Prošle dvije decenije, a pravde nema
Obilježena godišnjica masakra nad 22 člana tri bijeljinske porodice
...............
25.09.2012.
..............
Obilježena godišnjica masakra nad 22 člana tri bijeljinske porodice
Obilježena godišnjica masakra nad 22 člana tri bijeljinske porodice
FOTO: G. Bobić

.......................................................

 

U Bijeljini je danas obilježno dvadeset godina od stravičnog zločina nad 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, koje su pripadnici "Pahuljica" - specijalne jedinice MUP-a RS, nemilosrdno ubili iako su svi bili su civili. Do danas niko nije odgovarao za ovaj ratni zločin iako se znaju imena, naredbodavac, organizator i izvršitelj, dokazi se povlače po tužilaštvima i sudovima, a kazna ne stiže počinitelje.

Na to su još jednom podsjetili najbliži srodnici ubijenih, te aktivisti bošnjačke zajednice kulture "Preporod" Bijeljina i Dječije ambasade "Međaši". Okupili su se ispred kuća ubijenih, odakle su otišli na obalu Drine u selo Balatun, gdje su u rijeku bacili 22 ruže.

Uz učenje fatihe, cvijeće su položili i na mezare u mezarju Lipić-Selimovići, a u bijeljinskoj Atik džamiji proučen je tevhid nedužnim žrtvama.

Podsjetimo, u noći sa 24. na 25. septembar 1992. godine, iz svojih kuća odvedeno je 22 ljudi, od čega sedmero djece i osam žena.

Ubijeni su pred zoru 25. septembra na obali Drine u semberskom selu Balatun. Tijela su bačena u rijeku, a godinama kasnije većina njih su pronađena pod NN oznakama, na grobljima u Sremskoj Mitrovici i Šapcu, potom identifikovana i ukopana u Bijeljini.

Za nekima se još uvijek traga, kao što se traga i za monstrumima koji su na ovakav način, ubijanjem civila samo zato što nose drugačije ime, podsticali etničko čišćenje radi stvaranja Republike Srpske.

 

25.09.2012.

POLITIČKE IGRE BEZ GRANICE U KANTONU SARAJEVO

Političke igre bez granica u Kantonu Sarajevo

Ilustrativna fotografija: Midhat Poturović

.....................................................................

Političke igre i prepucavanja političkih lidera sa državnog nivoa u BiH u potpunosti su preslikani i na političke odnose na kontonalnom nivou. Primjer je Kanton Sarajevo. Politička kriza postalo je dublja kada je krajem prošle sedmice Skupšina Kantona Sarajevo izglasala nepovjerenje Vladi ovog  kantona. Nova vlada trebala bi biti formirana za mjesec dana, a do tada se u sarajevskom kantonu, kako kažu poslanici u Skupštini, ne zna ko je pozicija, a ko opozicija. Istovremeno, politička previranja lome se preko leđa građana, a privrednici pozivaju vlasti da se okrenu razvoju privrede, na koju su zaboravili.

U samo dvije godine mandata treći put će biti imenovani ministri u Vladi Kantona Sarajevo. Smijenjenu vladu činili su ministri iz Socijaldemokratske partije BiH i Saveza za bolju budućnost, a inicijativu za njihovu smjenu pokrenula je Stranka demokratske akcije koja je do juna bila koalicioni pratner SDP-u. Nakon promjene partnera na svim nivoima u BiH, SDP je  šest ministara iz SDA zamijenio sa četiri  z SBB-a.

Šef Kluba SDA u kantonalnoj skupštini Elmedin Konaković ogradio se od izjava da je smjena vlade zapravo odmazda ili preidzborna kampanja SDA, te naglasio da su u ministarskim foteljama sjedili nekompetentni  ljudi. Za trenutnu političku krizu, Konaković krivi SDP.
Elmedin Konaković
​​.................................................
„Činjenica da smo imali jednu, pa drugu, a evo sad čekamo treću vladu, različtih sastava, dovoljno govori o svima nama kao ozbiljnim političarima koji se bavimo tom profesijom – i, naravno, da je vrlo štetna po život u Kantonu Sarajevo. To što se desilo u Kantonu refleksija je dešavanja sa državnog vrha, preko federalne vlade do kantona, čak i opština. Ja sam ubijeđen da je to što je SDP iskreirao u vidu nasumičnog odabira partnera, bez jasne vizije političkog djelovanja, jako štetno po državu BiH, u ovom slučaju po Kanton Sarajevo. Oni su dva puta, preko koljena prelamajući odluke, birali partnere i to je rezultiralo da su jako loše radili“, smatra on.

Dosadašnji premijer Kantona Sarajevo Fikret Musić kaže da je izglasavanje nepovjerenja Vladi bila samo dobro iskorištena prilika pred lokalne izbore, te naglasio da je smjena došla u nepovoljno vrijeme za građane Kantona Sarajevo.

„Ulazimo u grijnu sezonu za koju ne znamo kako ćemo obezbijediti sredstva za plin. Imamo 39 miliona neplaćenog duga Sarajevogasa prema BH gasu. Imamo 60 miliona duga Toplana Sarajevogasu. Imamo u komunalnoj privredi masu problema. I mi sada u svemu ovome treba da pristanemo na igru. Ovoj vladi se iz osvete SDA i njenih partnera u ovome svemu pokušava zaustaviti razvoj Kantona Sarajevo“, ocijenio je Musić.

Vlasti zaboravile na privredu

Kroz međusobno optuživanje, politički akteri u sarajevskom kantonu ograđuju se od odgovornosti za produbljivanje i političke i ekonomske krize. Poslanik Naše stranke u Skupštini Kantona Sarajevo Predrag Kojović kaže da se trenutno građani nemaju koga pozvati na odgovornost.

„Ne znam kako da izađemo iz ove ideološke borbe koja se vodi jer stvarni životni problemi se samo multipliciraju, pojačavaju i dovode nas u ozbiljnu situaciju. Vlada u tehničkom mandatu, u kakvom ju je ostavila ova skupštinska grupacija sada, ne može reagovati na prijetnje da će nam se zavrnuti plin. A zima dolazi za mjesec dana u Sarajevo. Sada je postalo više nebitno ko je na vlasti, ali je postalo bitno da taj ko je na vlasti počne rješavati ove probleme“, ističe Kojović.

Politička previranja u Kantonu Sarajevo najviše osjećaju građani. Sva osnovna pitanja su, prema Ustavu, na kantonalnom nivou. A građanima je zbog nagomilanih problema došla voda do grla.



I dok se političari brinu ko će kontrolisati policiju, čiji kadrovi će biti postavljeni za direktore u javnim preduzećima, privreda u najrazvijenijem kantonu u BiH bilježi gubitke u svim ključnim oblastima. Podaci Privredne komore Kantona Sarajevo pokazuju da je pala industrijska proizvodnja, a broj nezaposlenih je konstantno u porastu.

„Vlasti su potpuno zaboravile na privredu trošeći vrijeme na rasprave već unaprijed smišljenih političkih kriza, koje već dugo traju, i kako se jedna zatvori, odmah se duga otvori - i tako u nedogled“, navodi predsjednik Komore Kemal Grebo poziva vlasti da se okrenu privrednom razvoju Kantona.

Iz ove krize za sada se ne vidi izlaz. Možda pojedine inicijative u Skupštini Kantona Sarajevo o imenovanju nove ekspertne vlade budu glasnije, pa se, umjesto politički podobnih ljudi, izaberu stručnjaci koji će se uhvatiti u koštac sa nagomilanim problemima.

 

25.09.2012.

UČESTALO NASILjE POSLjEDICA SLABOSTI SISTEMA

Učestalo nasilje posljedica slabosti sistema

Ilustracija

............................

Pucnjave, tučnjave, razbojništva, teške krađe postale su gotovo svakodnevna pojava u gradovima u BiH i razlog zbog kojih se građani sve manje osjećaju sigurnim. Posljednji tragični događaj u Zenici, kada je usljed razmjene vatre, u pucnjavi smrtno stradao slučajni prolaznik, trebao bi natjerati nadležne organe da konačno ozbiljno shvate kako je sigurnost ugrožena, za što analitičari smatraju odgovornim pravosudne, policijske instance, ali i politički haos u kojem se država nalazi.

Amer Pivić bio je povučen mladić, dobar učenik. Kada nije bio u školi, radio je kako bi svojoj porodici osigurao bolji život. Ubijen je prije dvije večeri dok je čekao autobus za povratak kući, na istom mjestu gdje je prije dvije godine nastradao 15-godišnji dječak takođe u obračunu kriminalnih grupa. U naprometnjoj ulici u Zenici, oko 21 sat Pivić našao se usred razmjene oružane vatre. Puka je slučajnost da ubijenih prolaznika nije bilo više.

„Postalo je opasno hodati ulicama ako nemate pancir ili bilo šta drugo. Slučajni prolaznici ginu, dok revolveraši rade šta hoće“, „Usljed ovakvih pucnjava uglavnom stradaju nevini ljudi. Mislim da vlast, pritom posebno mislim na policiju i tužilaštvo, ne radi dobro svoj posao - jer već su to dokazani kriminalci koji imaju iza sebe bezbroj kriminalnih djela“, kažu uplašeni i ogorčeni građani Zenice.

Obračuni kriminalnih grupa, eksplozije, pucnjave, tučnjave, razbojništva, teške krađe postali su gotovo svakodnevna pojava na ulicama gradova u BiH. Divljanje navijačkih grupa u Mostaru, brutalno premlaćivanje 80-ogodišnje starice u Sarajevu - bili su vijest tek od jednog dana, još jedna stavka u redovnom biltenu policijskih uprava, dok istovremeno policijski zvaničnici ponavljaju kako sigurnosna situacija nikada nije bila bolja.

Sarajevski taksista Azem H. bio je metom napada sarajevskih kriminalaca. O sigurnosti kaže:

„Napadnut sam nažalost. Poslije toga su mene specijalci privodili da mi traže pištoj jer su kriminalci rekli da ja imam poštolj, što ja nikad nisam imao poslije rata. Nažalost, gledam svakodnevno, pred mojim očima su otimali ženama lance s vrata, vozio sam u bolnicu dosta povrijeđenih osoba, djeci otimaju mobitele. Ja sam par puta prijavljivao i kriminalce i ljude koji voze mortus pijani po ulici - nažalost, oni drugi dan ponovo voze.“

Blaga kaznena politika

Razbojništva se događaju na ulicama, ali nisu rijetka pojava i u trgovinama, apoteakama, na benzinskim pumpama, u haustorima. Statistika kaže da su počinitelji uglavnom mlađe osobe, povratnici u kriminalne radnje.

„Radi se o dosta mladim osobama. Obično se to radi u grupama. Brutalno se ponašaju prema drugoj, oštećenoj strani da je to zaista za ne povjerovati“, ističe Mladen Jurišić, predsjednik Kantonalnog suda u Mostaru.

Jedna od poražavajućih činjenica je i to što počinitelji ovih djela, nakon što budu ispitani, uglavnom završe na slobodi jer Kazneni zakon BiH samo u najtežim oblicima kriminalnih djela predviđa mjere dugotrajnog pritvora. Jurišić upozorava na blagu kaznenu politiku nižih sudova.
Ibrahim Prohić
​​.........................................
„Mi smo pravili jednu analizu. Vidjeli smo da je kaznena politika općinskih sudova koji rade po tim djelima nasilja, vrlo niska i neprimjerena, poticajna za počinitelje. Uglavnom se radilo o uvjetnim osudama, novčanim kaznama, bez nekih većih kazni zatvora. Naše je mišljenje da stvarno zbog karaktera tih krivičnih djela, posljedica, sigurnosti građana i sličnih stvari to treba najrigoroznije kažnjavati“, poručuje on.

Zahvaljujući institutu pomilovanja, u BiH nije rijetkost ni da se osobe osuđene za teška krivična djela kroz zatvor samo prošetaju. Podsjetimo na slučaj Mersada Hadžića, odnosno Mirse Švicaraca koji je iz Kazneno-popravnog zavoda Zenica, gdje je trebao izdržati kaznu od dvije i pol godine zbog pokušaja ubistva, izašao nakon dva mjeseca. Iako se njegovo ime dovodi u vezu i sa zločinačkom organizacijom Zijada Turkovića, protiv koje se vodi postupak za više ubojstava, višemilijunske pljačke, te otmice i trgovinu drogom, Hadžić je odnedavno slobodan čovjek zahvaljujući odluci o pomilovanju predsjednika Federacije BiH Živka Budimira.

„Nije problem u zakonima, već se radi o slabostima, jednoj kompletnoj dekadenciji i odsustvu sistema, a riječ je o nefunkcioniranju pravne države. U takvoj situaciji je potpuno očekivano da se dešavaju incidenti i da se nasilje instalira kao princip rješavanja svih problema. Mislim da građani treba definitivno da postanu svjesni da u ovoj zemlji više nikada ili u dogledno vrijeme ne možemo imati onaj stepen sigurnosti koji smo imali nekad. Sve dotle dok se ne promijeni karakter vladajućih politika, dok se država ne osposobi da autonomno funkcionira, prije svega mislim na pravosudni sistem i policiju, dotle mi ne možemo imati bitno bolje stanje i dotle će sigurnost biti na niskom nivou - i ono što je najgore, tendencija nesigurnosti će se povećavati. To su zakonomjerne posljedice ukupnog stanja kojeg mi imamo u društvu“, zaključuje analitičar i psiholog Ibrahim Prohić.

 

25.09.2012.

VUČIĆEV POPULIZAM OPASNIJI OD DAČIĆEVOG

Vučićev populizam opasniji od Dačićevog

Aleksandar Vučić i Ivica Dačić

.........................................................

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o populizmu na području bivše Jugoslavije. Sagovornici su bili beogradski sociolog Zagorka Golubović i zagrebački politikolog Žarko Puhovski.

Bilo je reči o tome koje populističke ideje najbolje prolaze u regionu, koji političari najviše koketiraju s narodom, o povezanosti populizma sa nacionalizmom, kako se parola o borbi protiv korupcije koristi u populističke svrhe, u kojoj meri je populizam u Srbiji vezan za Miloševića, a populizam u Hrvatskoj za Tuđmana, kakva je razlika između Dačićevog i Vučićevog populizma i da li ta dva populizma mogu doći u sukob, u čemu se ogleda populizam sadašnje vladajuće garniture u Hrvatskoj, o populizmu Milorada Dodika, kao i o tome zašto su postjugoslovenska društva u tolikoj meri izložena manipulacijama populističkih političara.

Omer Karabeg:  Koje populističke ideje najbolje prolaze na prostoru bivše Jugoslavije?

Zagorka Golubović: Karakteristika populizma je verovanje bez dokaza. Zato su parole najbolji šlagvort za populizam, to jeste za većinsko mišljenje koje ne trpi nikakvo propitivanje. Kada je reč o Srbiji, najpopularniji oblik većinskog mišljenja je nacionalizam. Nacionalizam je većinsko mišljenje koje se uzima zdravo za gotovo, bez ikakvog propitivanja i bez ikakve racionalnosti.

Žarko Puhovski:  U biti populizma je to da nema ideje. Populizam funkcionira bez ideje, s frazama, s lozinkama. On je neka vrsta scenografije političke teorije. Umjesto termina, uzimaju se skraćenice, umjesto pojmova uzimaju se naznake koje su to bolje, to vrijednije - što manje znače. U Hrvatskoj je to na spektakularan način pokazano početkom devedestih. Parola kojom je HDZ dobio prve izbore u proljeće 1990. godine glasila je - zna se. Nitko nije ništa znao, nitko nije razumio što to znači, ali svi su znali. To je ono bezlično se, kako bi rekli hajdegerijanski filozofi. Ne kaže se niti tko zna, niti što zna, ali je kao lozinka to funkcioniralo.

Omer Karabeg:  Za populizam je karakteristično stalno pozivanje na narod. Koji političari u Srbiji danas najviše koketiraju s narodom?

Zagorka Golubović:  Mislim da se svi političari pozivaju na narod. To najbolje pokazuju predizborne kampanje kada se svi pozivaju na narod i obećavaju da će narodu biti bolje ako oni dođu na vlast, a u stvari je reč o borbi za vlast. Da li će narodu biti bolje ili ne - to ih nije briga. Ukazala bih i na istorijske korene populizma. Ljudi koji žive u ovom regionu, a Srbi sigurno, živeći večito u nekim ratovima, proglašavajući poraze za pobede, nisu imali prilike da se formiraju kao subjekti, kao misleće individue, nego su bili podanici, a podaništvo je najbolja podloga za širenje populizma.

Omer Karabeg:  Koji političari u regionu danas najviše deluju kao populisti?

Žarko Puhovski:  Oni koji su bili najuspješniji. Oni koji su bili uspješni, bili su uspješni zato što su bili populisti. Inače, populizam se ne poziva na narod ili puk, nego insistira na tomu da između onih koji govore, vođa ili vođe, i naroda ili puka - nema posrednika. Populistički političari uvijek govore protiv elite ili protiv birokracije. To je stari socijalistički model. To je u postjugoslavenskim okolnostima najuspješnije koristio Slobodan Milošević. On je vodio veliku borbu protiv birokracije, kako bi ukinuo posrednike između vlasti i građana, koji su bili više podanici, nego građani.

Omer Karabeg:  Koliko je današnji populizam u Srbiji vezan za Miloševića?

Sadašnje vlasti u Srbiji, čini mi se, hoće da se približe politici Miloševića i da kopiraju njegov populizam.

Zagorka Golubović: Ne bih rekla da je toliko vezan za Miloševića. To govorim na osnovu istraživanja koje sam radila po gradovima Srbije. Kada se postavi pitanje ko je bio najpopularniji vladar u bivšoj Jugoslaviji i u Srbiji - Milošević nije na prvom mestu. Najveću popularnost imao je Tito i ja mislim da se populizam jos uvek više vezuje za titoizam nego za Miloševića, mada sadašnje vlasti, čini mi se, hoće da se približe politici Miloševića i da kopiraju njegov populizam, što se vidi iz svih nastupa premijera i ostalih predstavnika ove vlasti, bez obzira da li su iz Socijalsitičke partije ili Srpske napredne stranke.

Omer Karabeg: Koliko je populizam u Hrvatskoj vezan za Tuđmana?

Vladajući socijaldemokrati i liberali u Hrvaskoj preuzeli neke populističke obrasce i pokušali ih prilagoditi lijevo liberalnoj politici.

Žarko Puhovski:  Po mom sudu, ne više bitno, jer su stranke koje su se orijentirale na Tuđmana izgubile. Bile su potopljene na svim izborima zadnjih nekoliko godina. Sama Tuđmanova stranka - HDZ, dok su na njenom čelu bili Ivo Sanader i Jadranka Kosor, dosta se udaljila od Tuđmanovog modela. Sada se u toj stranci pojavljuju neki političari, na čelu sa gospodinom Karamarkom, sadašnjim predsjednikom stanke, koji opet koketiraju sa nekim starim Tuđmanovim obrascima. Čini mi se da to više neće imati takvu šansu, jer je Tuđman živio od napetosti, od jing-jang odnosa sa Miloševićem, u onom smislu u kojem su za vrijeme hladnog rata SAD i SSSR jedni druge uvjetovali. Čini mi se da je u ovom trenutku populizam u izvornom, tuđmanovskom smislu paradoksalno vezan  za stranke koje nemaju popularnost, koje su slabo prošle na izborima. To je po sebi kontradikcija. Ali su zato sada vladajući socijaldemokrati i liberali preuzeli neke populističke obrasce i pokušali ih prilagoditi uvjetno, zaista jako uvjetno, lijevo liberalnoj politici, pa onda, recimo, govore o Hrvatskoj kao državi koja ne može biti slučajna, kao što je do sada bila, nego mora postati država koju će svi voljeti. Govore o državi kao da to nije aparat, nego kao da je to neka metafizička odrednica zajedničkog života ljudi koji nadilazi svaki pojedinačni opstanak. To je za pojedince uvijek opasno i veoma često pogubno.

Omer Karabeg: U Srbiji su trenutno najizraženija dva populizma, jedan se pripisuje Ivici Dačiću, a drugi Aleksandru Vučiću. Pošto populizam ne trpi konkurenciju, verujete li da bi uskoro moglo doći do sudara ta dva populizma?

Zagorka Golubović:  Ta dva populizma nisu sasvim ista. Po mom mišljenju, populizam Dačića vraća se na Miloševića, koristi čak i izvesne parole koje su bile tipične za Miloševića. Populizam Vučića je mnogo arogantniji i smera na prinudu. Tu je Dačić inteligentniji nego Vučić. Ne znam da li tu može doći do nekog sukoba. Pre će biti da će doći do usaglašavanja da bi se koalicija mogla održati i nastaviti da vlada.

Žarko Puhovski
...................................................
​​Žarko Puhovski: Toliko koliko ja, sa relativno dobrim poznavanjem, ali ipak sa strane, mogu zaključiti, Vučić predstavlja onaj oblik populizma koji je posebno opasan, a to su vođe koje bi htjele biti i vođe i učitelji. To je formula vezana uz Mao Ce Tunga, kasnije uz Kim Il Sunga i mnoge druge. To je bilo nešto što Tito nikada nije radio. Tito je uvijek imao svoje partijske mudrace - Đilasa, Kardelja, Bakarića. On je sam sebe doživljavao kao narodskog čovjeka, što je i Dačićeva osobina. Vučić ima ambiciju da bude moćan i da bude mudrac. A to je strašno opasno. Kod nas se to događa u liku premijera Milanovića, koji potpuno neprimjereno demokratskim uvjetima pokušava igrati ulogu kakvu je nekada igrao Vladimir Bakarić - da bude, ne samo premijer, nego i najmudriji čovjek u javnosti. Takvi ljudi su opasni iz tri razloga: prvo zato što pokušavaju realnu i simboličku, dakle političku i intelektualnu moć, koncentrirati u jednoj osobi. Drugo, zato što onemogućuju normalan, intelektualni život i javnu debatu. I treće, zato što uvijek unose jednu veoma opasnu dozu amaterizma u veoma ozbiljna društveno-teorijska pitanja.

Zagorka Golubović: Aleksandar Vučić je, po mom mišljenju, jedan od najopasnijih populista u Srbiji, ali on se služi vrstom populizma koja nije toliko popularna. Dačić ume svoj populizam da učini popularnijim, prihvatljivijim za narod. Zbog toga Vučić može sebi da naškodi, ukoliko se ne promeni i ne odustane od svog arogantnog, nametljivog i moćnog populizma, kao što je to uradio Nikolićem koji se dosta uljudio i više ne pokazuje svoju moć tako otvoreno kao što to čini Vučić.

Omer Karabeg:  Vučić se uhvatio jedne teme koja vrlo dobro prolazi u narodu i omiljena je tema populista, a to je borba protiv korupcije. Lansirana je parola - narod je gladan pravde.

Zagorka Golubović: Na žalost, pošto je populizam jedno predrasudno mišljenje koje ne trpi propitivanje i kritički odnos - to bi eventualno moglo da pali. U istraživanjima, koja sam pominjala, građani su kao jedan od glavnih problema Srbije isticali loše izvršenu privatizaciju i korupciju koja se tada javila. Ali ta priča o borbi protiv korupcije se tako napadno i tako arogantno saopštava, da će narod vrlo brzo prepoznati tu aroganciju i neće mnogo verovati Vučiću. Tom tezom o korupciji i socijalnoj pravdi Vučić će sam sebe pokopati. Mislim da će Vučić možda vrlo brzo sam sebe onesposobiti da ostvari svoju ambiciju, to jeste da se nametne kao glavni vođa u Srbiji.

Omer Karabeg: U kojoj meri je u Hrvatskoj priča o borbi protiv korupcije deo populističke retorike?

Žarko Puhovski: Mi imamo predsjednika države koji je izabran prije tri godine sa formulom koja se zvala - nova pravednost. Nije bilo posve jasno što to znači, ali se pokazalo da je točno ono što je sada spomenuto, a važi ne samo za Srbiju - da su ljudi doista gladni pravde. Pitanje je,međutim, što to znači. Karakteristika populizma je da imenuje prave probleme, ali ih imenuje na ritualni način, tako da se iza tih problema ne može prepoznati realnost. Govorit će se o borbi protiv korupcije, a korupcija se nastavlja. Primjerice, mi smo imali premijerku gospođu Kosor koja je izgubila izbore zbog najboljih stvari koje je učinila, a ne zbog najgorih. Naime, bila je jedina koja se odlučila, bez obzira iz kojih razloga, za borbu protiv korupcije. Nakon toga je došla nova vlada koja ima - više puta sam već to javno rekao - najgoru osobinu za političara, a to je čista savjest. Oni kojima je čista savjest su uvijek grubi i smatraju da se mogu ponašati na način na koji se oni prije njih nisu smjeli ponašati. Dolazi nova vlada koja kaže: “Naravno da je korupcija veliki problem u Hrvatskoj, ali to se odnosilo na bivšu vladu, a ne na nas“. I onda ukidaju javne natječaje za veoma važna mjesta u javnoj upravi i javnim poduzećima tvrdeći - mi nismo korumpirani, mi to možemo raditi. To, naravno, vodi u novu korupciju i pokazuje kako je u biti populizma da svi pričaju o korupciji, ali se korupcija uvijek veže uz jednu stranu, a druga se strana smatra potpuno nevezanom uz obvezu borbe protiv korupcije i veselo kreće u novu seriju korupcijskih praksi i afera.

Omer Karabeg: Kako gledate na populizam Milorada Dodika? Čini mi se da ga on najuspešnije primenjuje i zahvaljujući tome suvereno vlada Republikom Srpskom.

Zagorka Golubović: Dodika ne pratim. To mi je daleko i ne znam šta bih mogla da vam kažem konkretno. S obzirom na ono što je postigao i na činjenicu što se toliko dugo održava na vlasti - sigurno je njegov populizam dosta privlačan i zavodljiv.

Dodik pet dana u tjednu marljivo radi za interese hrvatskog, slovenskog i austrijskog kapitala, a dva dana u tjednu drži nacionalističke govore.

Žarko Puhovski: Meni se čini da je on doista veoma spretan u tom tipu politike. Njemu pomažu oni koji u Sarajevu na potpuno krivi način interpretiraju ono što danas u Bosni i Hercegovini postoji pod nazivom države. Pomaže mu i katastrofalna politika Socijaldemokratske partije.  Ali neovisno o tomu, Dodik se pokazao sposobnim u pravom populističkom smislu. To je čovjek, više puta sam to rekao, koji pet dana u tjednu marljivo radi za interese hrvatskog, slovenskog i austrijskog kapitala - Banjaluka i njena okolina su prepuni takvih firmi - a dva dana u tjednu drži nacionalističke govore. Time uspijeva pokrenuti nešto od privrede u tom dijelu Bosne i Hercegovine i, s druge strane, ostati vezanim uz obećanje da će spriječavati da dođe do, recimo to tako, integralističkog nametanja sarajevske verzije Bosne i Hercegovine Republici Srpskoj. Dodik, također, ostaje u vezi sa ne dokraja zatvorenim vratima nekakve Srbije koja bi, iako to više nije relano, bila povezana sa Republikom Srpskom.
Omer Karabeg: U kojoj je meri ovdašnji populizam deo šireg populističkog trenda koji je vidljiv u Evropi, a posebno u susednim zemljama - Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj?

Zagorka Golubović
​​
................................
Zagorka Golubović: Populizam se uvek šire rasprostire. Ne ostaje samo u okviru jedne populacije. Može se reći da ima iste korene. Svi ti narodi u istočnoj Evropi su decenijama živeli pod sovjetskom vlašću, u sistemu koji je onemogućavao da ljudi postanu subjekti i racionalna, misaona bića, sistemu koji je od njih pravio podanike. Prema tome, ti populizmi su dosta slični jedni drugima.

Žarko Puhovski: Čini mi se da ima dobrih razloga da se tvrdi kako je ova verzija populizma koja se kod nas pojavljuje - u nešto primitivnijoj verziji, ali postoji posvuda u svijetu - vezana uz nešto što možemo nazvati postmodernom situacijom u politici. Ona je dobrim dijelom uvjetovana reprodukcijom kulta zvijezda u šoubiznisu, sportu ili politici. Naspram njih su svi ostali ljudi sitni i mali. Praksa u kojoj ljudi sami sebe umanjuju, nipodaštavaju, ukidaju sebe kao subjekte - proizvodi idealan materijal za populističku politiku. S druge strane, takozvane nove društvene mreže u potpunosti ukidaju privatnost ljudi, uvode najezdu primitivnog anonimizma, mogućnost da ljudi pišu koješta, a da se potpisuju sa bog zna kakvim oznakama koje se za njih ne vezuju, pa nemaju odgovornost, što je tipično za subjekt, i žive u anonimnosti, što opet nije tipično za subjekt. Time se stvaraju uvjeti za reprodukciju materijala za populističku politiku. To je još izraženije u državama kakve su Srbija, Hrvatska, Bugarska i Mađarska u kojima je tradicionalizam prihvaćen kao vrijednost sama po sebi, pa se govori da je dobro to što su jeli i oblačili naši stari, da se divno živjelo u Austrougarskoj ili Kraljevini Srbiji i da se divno živjelo u Mađarskoj kada su proganjali Rome. To sve, kada se pomiješa, dovodi do katastrofalnih populističkih situacija koje su u ovim državama gore nego li u Francuskoj, Njemačkoj ili Danskoj, gdje također  postoje.

Omer Karabeg: Mislite li da je ovaj region, s obzirom na snažan nacionalni naboj koji je prisutan u svim postjugoslovenskim državama, osuđen na populističke politike i populističke političare.

Zagorka Golubović: Osuđen je teška reč, jer to pretpostavlja da se ne može ništa menjati. Meni svi kažu da sam po prirodi optimista. Uvek smatram da se nešto može pogurati, da se nesto može promeniti. U Miloševićevom periodu, kada su ljudi stvarno bili u teškoj depresiji i kada su sedeli kod kuće i kukali i ćutali, odjednom se pojavio pokret Otpor, koji je postao toliko popularan i masovan, jer su aktivisti išli od vrata do vrata i ljudima govorili da se stvari moraju promeniti ako hoćemo da živimo, a ne da potonemo. Mislim da i sada ima nade i da će se pojaviti neki otpori koji će biti masovniji, ne samo u vidu pojedinačnih štrajkova kojima se ništa ne rešava, nego otpori koji će okupljati ljude sa šireg područja. Ekstremno loša situacija kakva je naša, kada nam preti ne siromaštvo nego beda, može da bude, a i bivala je, okidač za promene. Ranije je bila okidač za revolucije. Danas revolucije nisu moguće, niti su popularne, ali je zato neophodno udruživanje koje će pokrenuti ljude da prepoznaju populizam, da ne veruju njegovim primamljivim rečima, nego da se bore da se nešto stvarno menja.

Najgora varijanta populizma  su masovni mitinzi koji su uvijek gori od najgore liberalne varijante.

Žarko Puhovski:  S onu stranu optimizma i pesimizma meni se čini da je važno uočiti problem u aporiji u kojoj se nalazimo. S jedne strane, postoji loša varijanta sustava koji je i drugdje u krizi, a kod nas je doveo do depresije. S druge stane, protiv toga se zaziva masovna akcija, a masovna akcija je najgora vrsta populizma. Masa ne označava veliki broj ljudi, masa označava ukidanje pojedinaca u onome što taj grčki termin izvorno znači, a to je tijesto, tijesto kojim netko upravlja, kojim se netko igra, kojim netko radi kolače. Izlaz nije u masi. Izlaz je u tome, da kažem u staroj tradiciji - kantovski, da se ljudi ponašaju kao punoljetne osobe koje upravljaju svojim životom, ali onda imamo problem što ta verzija u dva-tri koraka vodi do liberalne filozofije, sa njezinim poteškoćama u ekonomskim aspektima. Pitanje glasi - može li se individualni otpor velikog broja ljudi, koji nisu masa nego osobe, pojedinci, samostalni subjekti, povezati sa nekapitalističkim, socijalno osjetljivim, i recimo tako, socijalističkim programom ili će socijalizam ostati vezan uz najgoru varijantu populizma -  masovne mitinge koji su uvijek bili gori od najgore liberalne varijante.

Zagorka Golubović: Mislim da ne treba govoriti u starim terminima - kapitalizam, socijalizam ili, kako neki kažu, socijalizovani kapitalizam. Reči su tu nevažne. Važno je kako će se osmisliti načini da se prevaziđe stanje u kojem se nalazimo, a koje je, ne samo depresivno, nego postaje i tragično. Siromaštvo je u Srbiji takvo da ljudi jedva preživljavaju. Zato se ne bih uopšte vezivala za stare termine i tražila kapitalizam s ljudskim likom ili socijalizam s ljudskim likom, nego bih to zvala udruživanje ljudi kao subjekata koji će biti svesni toga da mogu nešto da učine i koji će se dogovarati kako da to učine.

Žarko Puhovski: Riječi su strašno važne kada govorimo o populizmu. Populizam živi od riječi koje su emancipirane od svojih sadržaja. Zato treba riječi vraćati njihovim sadržajima. Mi opet pred sobom imamo stari, prastari problem eksploatacije. On se može zvati ovako ili onako, ali to je eksploatacija. Odgovor na eksploataciju jeste socijalizacija. To se može i mora ustrojiti na nov način - tu sam potpuno suglasan - ali, bez te socijalizacije kao odgovora, eksploatacija će ostati više ili manje civiliziranim oblikom života - kod nas će, naravno, biti manje civiliziran - a to, po mom sudu, znači produljivanje depresije.

 

25.09.2012.

KOKA-KOLA SOCIJALIZAM U JUGOSLAVIJI

Vučetić: Koka-kola socijalizam u Jugoslaviji

Radina Vučetić u studiju Radija Slobodna Evropa u Beogradu

Radina Vučetić u studiju Radija Slobodna Evropa u Beogradu

..........................................................
Radina Vučetić , docentkinja Filozofskog fakulteta Odeljenje za istoriju, autorka knjige "Koka-kola socijalizam", u kojoj analizira uticaj Amerike na Titovu Jugoslaviju u 60-im godinama, govori za RSE šta je amerikanizacija donela tadašnjoj zemlji, uz Koka-kolu, farmerke, Mekdonalds, marlboro cigarete...  . 

Kad se pojavio prvi Plejboj, kad su Jugosloveni počeli da slušaju rok i džez muziku, koje su sve holivudske zvezde dolazile na Titov kanabe.. Zašto je Titova Jugoslavija bila Trojanski konj za socijalistički blok? I najzad, ako je Titova Jugosoavija mogla da se nazove Koka-kola socijalizam, da li bi sadašnja Srbija mogla da dobije naziv kvas-Srbija?

RSE: Nakon jakog anti-amerikanizma u Srbiji u devedesettim godinama, koji je još uvek prisutan, generiše ga najviše Kosovo i sećanja na bombardovanje 1999. godine, vi nas svojom knjigom vraćate u šezdesete. Šta su bile ikone američke kulture u 60-tim godinama za prosečnog Jugoslovena?

Vučetić: Nije bilo kraja tim ikonama. Za decu su te ikone bili Diznijevi junaci, koji su bili sve prisutniji. Za neku omladinu su te ikone bili rok pevači. Za malo starije, koji su voleli dobru muziku, tu su bili džez muzičari, koji, ne samo da su planetarne zvezde u tom trenutku, nego Ela Ficdžerald i Luj Armstrong, najveće zvezde džeza, sviraju u Jugoslaviji. Cela posada Apolo 11 dolazi u Jugoslaviju za manje od 100 dana nakon njihove šetnje po Mesecu. Jugoslavija je bila vrlo važno mesto gde su se promovisale te ikone.

Ikone su i filmske zvezde koje su prisutne na bioskopskim repertoarima, ali su takođe prisutne i u Jugoslaviji jer su te značajne svetske zvezde gosti, malo kod Tita, malo značajnih filmskih premijera. Tako dolaze u Jugoslaviju Orson Vels, Kirk Daglas, Elizabet Tejlor, Ričard Barton. Kasnije Ričard Barton glumi Tita u Sutjesci. Tu si i sportisti kao Muhamed Ali. Džon Kenedi je takođe ikona prisutna u svakodnevnici Jugoslovena, koji ga oplakuju kada je ubijen. Njemu je čak posvećena i guslarska pesma "Smrt u Dalasu". Sve te ikone, koje su planetarne u tom trenutku, su i ikone u jednoj vrlo specifičnoj socijalističkoj zemlji, kakva je bila Jugoslavija.

RSE: Pravite uporedo dve slike tadašnje Jugoslavije. Jedna je ružičasta, sa američkim snom. Druga je malo drugačija.

Vučetić: Kao istoričarka ne volim što mi sve stalno posmatramo crno-belo. To je naš manir i uvek je lepo izvući jednu sliku, pa nešto, ili voleti mnogo, ili ne voleti. Nisam htela da dopustim sebi, pre svega, baveći se amerikanizacijom, da stvorim jednu ružičastu sliku Jugoslavije. Kakva je bila ružičasta slika Jugoslavije i amerikanizacija Jugoslavije 60-tih?

Tito kao pop art ikona
​​​.................................................
Dizni je svuda prisutan. Toga nema u istočnom bloku. Tu je Paja Patak, crtani filmovi, stripovi, ali i ostali stripovi. U Jugoslaviji se od 1969. prodaje Plejboj na kioscima. Politika na kulturnoj strani donosi tekst o tome zašto je Plejboj dobar i kako on doprinosi seksualnom obrazovanju. To je slika jedne vrlo liberalne države. To je vreme gostovanja najavangardnijih predstava na BITEF-u. Američka avangarda se negde i inauguriše u Jugoslaviji na BITEF-u. Gostuju najznačajnije svetske izložbe Pop Arta i apstraktnog ekspresionizma. Džez i rokenrol se slušaju svuda, od džuboksova do sale Doma omladine. Igra se uz rokenrol, što na malom Kalemegdanu, što u diskoteci kod Laze Šećera. Američki film, ne samo da dominira bioskopskim repertoarom, nego u Jugoslaviji možete da gledate vrlo hladnoratovske filmove, koji, ne da nisu mogli da se gledaju iza gvozdene zavese, nego je to bilo apsolutno nemoguće, kakav je Doktor Strangelove i Rusi dolaze. Preslikava se model američkih samoposluga na Cvetnom trgu. I to na neki način donosi slobodu. Sve je to jedna ružičasta slika Jugoslavije.

RSE: Što se činilo u istočnim zemljama, iza gvozdene zavese, kao nedostižan san.

Vučetić: Apsolutno. Postojala je i druga strana. Ne bi bila to realna slika Jugoslavije jer bi svako mogao da pita - pa u čemu je bio problem sa tom zemljom? Ta zemlja je imala svojih problema. Druga strana je bila takva da je sistemu odgovaralo takvo prikazivanje Jugoslavije, kao jedne izuzetno liberalne zemlje, gde je, sve ovo što sam nabrojala, bilo moguće. Zadiranje u dogmu i nekakvo suprotstavljanje onome što je bio zvanični stav, nije bilo moguće. U isto to vreme možete videti film Strangelove ili Rusi dolaze, ali je 60-tih sudski zabranjen film Grad. Tu su veliki pritisci na autore Crnog talasa, na Žiku Pavlovića, Makavejeva, Žilnika... Istovremeno, pozorište  je bilo otvoreno za tada najavangardniji Living teatar, imamo svetsko peto izvođenje Kose u Ateljeu 212, ali istovremeno skidaju se sa repertoara "Kada su cvetale tikve", "Kape dole", "Druga vrata levo".... Postojale su granice. Avangardna i popularna kultura su bili dobri za imidž zemlje, ali i za građane, ali sve ono što se suprotstavilo zvaničnoj dogmi nije bilo dopušteno.
RSE: Vi razbijate i jedan stereotip, a to da je Jugoslavija bila mnogo više zapadno orjentisana nego je bila.

Vučetić: To se ne dovodi u pitanje. Ona je apsolutno bila prozapadna zemlja. Pošto sam se bavila amerikanizacijom, ne želim da se stvori slika da su sada to bili samo američki uticaji. To je jedna stvarno otvorena zemlja. Kako se pratio američki film, neka intelektualna elita je pratila i francuski novi talas i Bergmana i Kurosavu, slušali su se hitovi sa San Rema i oblačili su se šuškavci iz Trsta. Mi jesmo bili otvoreni zapadnoj kulturi. Treba kao značajnu stvar navesti da smo bili među prvim zemljama koje su prevodile i štampale Solženjicina i Pasternaka. To je činilo bogatstvo te zemlje, ta otvorenost ka svim mogućim uticajima, a najviše je bilo zapadnih. Unutrašnja politika je bila dosta kruta i zadiranje u dogmu, u bratstvo i jedinstvo, u kult ličnosti, to je nešto čime smo ipak ličili na jednu zemlju sa komunističkom ideologijom.

RSE: Kažete da su u tom davanju i uzimanju, i Vašington i Beograd, bili podjednako zainteresovani, podjednako su i davali i uzimali.

Vučetić: Svako je tu profitirao. To je neka lepa strana hladnog rata. Obično se ratovi, pa čak i hladni, ne slikaju lepim bojama, ali to jeste bila jedna dobra strana. Amerika šalje svoje kulturne uticaje i vrši i amerikanizaciju. Jednim delom i kao rat protiv ideološkog protivnika. Za Ameriku je bilo odlično što je Jugoslavija, zbog svoje spoljne politike i svog položaja između Istoka i Zapada, spremna da prihvati sve to što joj se nudi.

RSE: Ona je bila neka vrsta Trojanskog konja?

Vučetić: Apsolutno. Jugoslavija, ne samo da je dobijala sve najbolje stvari, kada je kultura u pitanju, dobijala je i ogromne finansije. Tako je s jedne strane slala, ne samo Americi, nego celom Zapadu, sliku kako je ona najliberalnija i najbolja od svih zemalja sa komunističkom ideologijom. S druge strane je ipak slala i važnu poruku Istoku, da je otpadništvo od SSSR-a moguće. Postojala je tu i treća strana, koju najviše volim, a to su obični ljudi. Njima je zapravo bilo najbolje. Ne samo da je država dobijala novac. Oni su dobijali sve te sjajne džez koncerte, američke filove, sve te divne izložbe. Zapravo su sjajni profiteri bili obični ljudi.

RSE: Kada kažete Koka-kola socijalizam, kako ste nazvali svoju knjigu, govorite o amerikanizaciji. Šta je sa drugim delom sveta? Šta je sa Evropom?

​​Vučetić: Moja tema i ono čime se bavim je amerikanizacija. Nisam mogla da pokrijem sve uticaje koji su bili prisutni u Jugoslaviji. To sam radila i ranije jer sam se u svojim ranijim istraživanjima bavila evropskim kulturnim uticajima u Kraljevini Jugoslaviji. Mislim da je to jako bitno jer su 90-te doprinele jakom anti-evropejstvu i anti-amerikanizmu. Mi moramo da budemo svesni jako dugačkog kontinuiteta okrenutosti Jugoslavije, što Kraljevine, što socijalističke, Zapadu. Kao što je u Kraljevini Jugoslaviji najjači bio francuski kulturni uticaj, sticajem okolnosti rastom Amerike u najjaču silu XX veka, naročito u drugoj polovini XX veka, američki uticaji jesu bili najjači, ali je jak uticaj i Francuske i Italije i Britanije i Nemačke. To je ono što je bitno i što je opredelilo i formiralo jednu Jugoslaviju od njenog nastanka, od 1918. Imamo samo dva kratka diskontinuiteta - od 1944. do 1948., zbog prisilne okrenutosti SSSR-u, imamo ludilo 90-tih godina i nešto manje ludilo danas.

RSE: Šta je sa drugim licem Amerike?

Naslovna strana knjige
Naslovna strana knjige
...........................................​​
Vučetić: Mislim da 60-te godine zapravo treba da posmatramo stvarno pozitivno jer su u kontekstu hladnog rata, u kontekstu ekonomskih problema koje je imala Jugoslavija, jer ona nije bila bogata zemlja, ti uticaji bili pozitivni. Kod nas nije bilo velikih otpora amerikanizaciji. U to doba Francuska već ima vrlo jake otpore amerikanizaciji - i Dizniju i Koka-Koli i Mekdonaldsu. Išle su jake kampanje protiv toga u Francuskoj. U Jugoslaviji toga nema. Amerikanizacija se polako pretopila u globalizaciju i danas imamo talase antiglobalizma. Ali je činjenica da u Francuskoj, bez obzira na otpore amerikanizaciji, postoji i Mekdonalds i Kola-Kola. Jedini Diznilend u Evropi je u Parizu. To su bili globalni tokovi XX veka i njima niko nije odoleo. Danas se govori protiv amerikanizacije upravo u kontekstu, što 90-tih, kod nas, što opšteg talasa antiglobalizma. Mislim da ne treba Ameriku gledati stereotipno i isključivo kroz prizmu Koka-Kole i Mekdonaldsa, nego treba da razmislimo šta smo dobili prihvatanjem američkih kulturnih uticaja. Svakako smo bogatiji što smo odrastali uz Diznija, uz Selindžera i "Lovca u raži", što smo čitali, ne samo popularniju literaturu, nego i ozbiljne pisce poput Hemingveja, Foknera i tako dalje. Amerikanizacija nam je danas donela i Microsoft, Bila Gejtsa i Aple i Stiva Džobsa. Ne bih gledala isključivo negativno na amerikanizaciju.

Američka spoljna politika, intervencija u Avganistanu i Iraku su doprineli tome da Srbija sada nije jedina u kojoj raste antiamerikanizam  zbog loših iskustava 90-tih, nego da u celom svetu pada popularnost Amerike. Mnoge ankete i rezultati javnog istraživanja idu u prilog tomu da se popularnost Amerike smanjuje zbog tih intervencija. To je normalno i to je jedan veliki globalni talas. Mi uvek treba da posmatramo šire i da uhvatimo neki kontinuitet toga šta smo od Amerike dobili kroz XX vek, a mislim da smo dobili mnogo.
RSE: Šta kažu nosioci anti-amerikanizma u 60-tim?

Vučetić: To je jako zanimljivo jer baveći se amerikanizacijom, morala sam da lovim i anti-amerikanizam. Toga nema. Onda se ne zapanjite kada vidite među retkim protivnicima amerikanizacije 60-tih ljude kao što su Dobrica Ćosić i Momo Kapor. To su jedine dve javne ličnosti koje sam „uhvatila“ u njihovom anti-amerikanizmu jer je Dobrica Ćosić smatrao da je američka masovna kultura pošast za našu kulturu još 60-tih godina. Momo Kapor je govorio da njega ne zanima Kosa,neki hipici, već da ga više zanima kako živi šegrt sa Voždovca. Drugog anti-amerikanizma 60-tih nije bilo. Ti kulturni uticaji su primani kao nešto dobrodošlo. Naravno da je bilo onoga ko nije slušao rokenrol već Edit Pjaf. Naravno da je bilo ljudi, vrhunskih intelektualaca, koji nisu hteli da žvaću žvake i nose farmerke.
RSE: Bilo je i onih koji su više voleli Brižit Bardo nego Merlin Monro.

Vučetić: To je već stvar ukusa, ali anti-amerikanizma, sem ovih navedenih slučajeva, nije bilo.

RSE: Ako je Titova Jugoslavija mogla da se nazove u 60-tim Koka-Kola socijalizam, kako bi mogla da se nazove današnja Srbija?

Vučetić: Srbija koja ima želju za kvasom.... Ne bih htela da kažem Kvas Srbija jer vidim da se Kvas, kao rusko piće, proizvodi i da ga ima sada u svim samoposlugama u centru grada. Iskreno se nadam da neće biti tako. Činjenica je da Srbija nema trenutno svoj identitet i da Srbija traži svoj identitet. Ovakav jak anti-amerikanizam i anti-evropejstvo, mislim da nisu dobri. Za dobrim imenom još treba da tragam.
RSE: Ne biste nazvali Kvas socijalizam?


Vučetić: Ipak želim da verujem da to nije. Sada ste me zabrinuli. To je bila prva reakcija, suprotnost Koka-Koli je bio ruski Kvas, a ova sada pomama za Rusijom bi nas možda vukla u tom pravcu. Ipak se nadam da to neće biti.

RSE: Svedoci smo da se poslednjih godina stvaraoci vraćaju na te godine socijalizma. Preskaču se 90-e. Zašto radoznalost za taj period?

Vučetić: Čak mislim da je trenutno mala radoznalost zbog te fame i te naše isključivosti da se od 90-tih pa na dalje na komunizam gledalo vrlo crno-belo, stereotipno, da je to jedan grozan period istorije Jugoslavije. Onda se ispostavlja, sa tim preispitivanjem, s tim povratkom u bolju prošlost, da ljudi imaju vrlo lepa sećanja na taj period. Studenti Filozofskog fakulteta iz Beograda i Zagreba rade jedan projekt o sećanju na detinjstvo u socijalizmu. Rade usmene intervjue u svojim sredinama. Ispostavlja se da, iako možda neki sagovornici krenu sa nekim negativnim mislima, da ništa nije valjalo u tom socijalizmu, kada se okrenu na lične, male, privatne priče, odjednom se ispostavi da su se osećali dobro kao pioniri, da je toliko toga bilo lepog u tom detinjstvu i odrastanju, da su njihovi roditelji bili mnogo srećniji nego što su roditelji danas, u smislu neke sigurnosti koje su mogli da pruže deci.

​​Mislim da tek sada počinje otkrivanje tog socijalizma jer je bio 20 godina tabu tema i nešto što je gledano isključivo crno. Mislim da je jako važno što se sada i naučno okrećemo tom periodu sa što manje stereotipnih gledanja. Devedesete su tu veliki problem jer su one napravile jedan strašan diskontinuitet i u toj okrenutosti ka Zapadu, ali i sa tom Jugoslavijom. Mi stalno imamo problem diskontinuiteta. Mi smo napravili strašan diskontinuitet sa osmanskim nasleđem, sa Evropom, sa Amerikom, socijalističkom Jugoslavijom i mi nikada ništa ne sagledavamo u nekom kontinuitetu. Ne gledamo dobre strane prošlosti, kakva god da je bila u određenom trenutku.

RSE: Šta je sa 90-tim i istoričarima?

Vučetić: Za 90-e je zgodan alibi istoričarima da još uvek nema arhivske građe. Ne slažem se s tim. Kompletne arhivske građe stvarno nema, ali mi kao istoričari moramo da znamo da je toliko drugih istorijskih izvora koji nam se nude da se bavimo 90-tim. Upravo zbog tog crno-belog gledanja na stvari, još uvek je dominantno kod nas da se to izbegava i da zapravo nema istorije 90-tih.

RSE: Kada ćemo imati? Šta kaže iskustvo?

Vučetić: Iskustvo kaže za jedno 20-30 godina, ili da se na odličan način 90-im godinama bave naše strane kolege.

RSE: Šta je vaš sledeći projekt?

Vučetić: Idem u živo blato Vijetnama, bavim se i Jugoslavijom i Vijetnamskim ratom i politikom, ali i kontra-kulturom za vrijeme Vijetnamskog rata.

 

25.09.2012.

NERIN DIZDAR: OSUĐENI SMO DA PRKOSIMO PODJELAMA

Nerin
Dizdar : Osuđeni smo da prkosimo podjelama

24.09.2012.

Nerin Dizdar

.....................................................

Sjećam ga se kad je počinjao svoju stolačku borbu, ima od tada desetak godina,
možda i više. Ostavljao je utisak hrabrog i principijelnog, ali prije svega
ustrajnog borca za bolje sutra svoje sredine. Možete ga voljeti ili ne, ali
Nerinu Dizdaru ne možete osporiti te tri karakteristike koje nedostaju velikoj
većini bh političara. Iako je u toku mjesec kad niko iz politike nema vremena ni
za osnovne životne potrebe, Nerin Dizdar je rado pristao da s nama podijeli
odgovore na neka ključna pitanja njegove političke borbe.

Od svih opština u Hercegovini
Stolac se izdvaja svojm slojevitošću problema, ali i evidentnom borbom za bolje
sutra. U ostalim hercegovačkim opštinama ne primjećujemo taj intenzitet. Gdje je
tajna?


Tajna leži u nekoliko činjenica.
Jedna od tih je da jev skupina građana Stoca, uviđajući destruktivnu prirodu
agende koju u tom gradu provode političke elite koje ovom Općinom upravljaju
zajedno već nekih 15 godina, odlučila sama poduzeti sve šta može kako bi život u
Stocu učinio dobrim ili boljim za sve njegove građane, bez razlike. Također,
bitno je bilo i razbiti iluziju da uvijek postoji neko drugi ko će doći i
riješiti tvoje probleme. Čini mi se da u ovoj zemlji dosta ljudi provodi svoje
živote uporno čekajući toga „nekoga“ ko će ga izbaviti iz svih njegovih nedaća.
Pomoć i podršku od nadležnih institucija i odgovornih lica uvijek treba tražiti,
ali se na nju ne treba osloniti kao na jedinu opciju. Čovjek u sebi uvijek mora
imati barem toliko samopoštovanja da uvijek vjeruje da sam može pomoći sebi i da
je bitno ono šta on kao pojedinac može i zna učiniti za sebe i za svoju
zajednicu. Moram napomenuti da je Stolac grad u kojem žive ljudi koji ga
istinski vole, i to ga čini gradom brojnih suprotnosti. Tako, Stolac je grad iz
kojeg je u cijeloj Bosni i Hercegovini procentualno protjeran najveći broj
njegovih stanovnika (90%), ali je i grad najmasovnijeg povratka. Općina Stolac
je vjerovatno jedinstvena i po tome što ima načelnika koji ne voli grad kojim
upravlja i uvijek se trudi to dokazati, dok je s druge strane to i grad ljudi
koji su iz ljubavi prema njemu spremni podnijeti i najveće žrtve,
diskriminaciju, napade i pritiske kako bi tu opstali i kako bi Stolac očuvali
svojim gradom, ali i gradom svih drugih koji ga vole, bez obzira na porijeklo,
pripadnost ili ubjeđenja.



Čini mi se da ste aktivni
deset godina na istom frontu. Kako ocijenjujete taj period? Šta se promijenilo,
je li se moglo više uraditi?


Uvijek može više, a pitanje je koliko
više. Pitanje koje ste mi postavili je pitanje koje svaki dan postavljam sebi.
Mislim da je to pitanje koje sebi uvijek iznova treba postavljati svaki čovjek
koji se smatra odgovornim ili je u mogućnosti da utječe na sudbine i živote
ljudi i na prilike u kojima oni žive. Ipak, kada razmislim o svemu uglavnom na
kraju sebi kažem: Kada vidiš šta si radio, a koliko su nepovoljne bile okolnosti
i okruženje u kojem si radio, dobro je. To „dobro je“ nije odlično, ali nije ni
loše. Na pitanje šta se promijenilo mogu dati vrlo konkretan odgovor. Pod ovim
konkretan ne mislim na riječi, nego na djela. U zadnjih 10 godina učinjeno je
dosta u saradnji sa brojnim prijateljima iz zemlje i svijeta, podržavaocima
ideje pluralnog Stoca kao simbola pobjede ideje da je sreća jednako pravo svih,
pluralnog Stoca kao simbola poraza ideologije da je sreća privilegija
nekolicine.
Grupa ljudi koja je
ovakvo svoje opredjeljenje djelima potvrđivala svakodnevno, a sa kojim sam imao
čast sarađivati, obnovila je više od 15 porušenih nacionalnih spomenika Bosne i
Hercegovine, objekata iznimne vrijednosti i ogromnog, kako simboličkog tako i
društveno-razvojnog potencijala. To su projekti koji su doprinijeli
zacijeljivanju stolačkog kulturnog, duhovnog i materijalnog tkiva, koje je bilo
unakaženo i uništeno u posljednjem ratu. Pored toga, razvili smo stabilnu i
trajnu mrežu podrške obnovi Stoca satkanu od brojnih prijatelja našeg Stoca iz
cijeloga svijeta. Ljudi, Stočani, danas se osjećaju sigurnije nego prije deset
godina, oni više ne strahuju od toga da će im policija pokucati na vrata ako
izvjese zastavu svoje domovine ili ako dignu svoj glas protiv nepravde. Danas,
oni koji strahuju su oni koji su Stolac koristili kao sredstvo ili podlogu za
nametanje svojih retrogradnih, nakaradnih ideologija ili ličnih ambicija, sve na
štetu građana. To su ljudi koji su pod opterećenjem krivičnih prijava za koje
smo predano skupljali dokumentaciju i koje smo podnosili i još uvijek podnosimo
protiv svih koji se usuđuju na Stolac gledati kao na svojinu na koju niko drugi
nema pravo, to su oni koji na Stočane gledaju kao na podanike i sluge kojesu tu
da hrane njihovu taštinu.



Gospodine Dizdar, borba za
Stolac kao normalan grad traje još uvijek, u kom trenutku se sad
nalazimo?


Nalazimo se u trenutku u kojem imate
sudsku presudu kojom se nalaže dokidanje diskriminacije u školstvu, ali se
jednako tako nalazimo u trenutku u kojem jedna od dvije trenutno dominantne
političke opcije u Stocu ima toliko hrabrosti da nastavlja sa propagiranjem i
provođenjem diskriminacije, dok druga nema dovoljno hrabrosti niti da to nazove
diskriminacijom, da se sada ne zamjere svojim partnerima kojim su bili servilni
već toliko dugo. Nalazimo se u trenutku u kojem građani žele napraviti iskorak i
osnažiti procese uspostave društva jednakih građana uz poštivanje razlika a ne
strahovanje od njih i koji takvo opredjeljenje javno iskazuju na forumima, u
organizovanim Facebook grupama, ali i konkretnim aktivnostima. S druge strane,
nalazimo se u trenutku kada vladari torova koje su u tu svrhu i napravili čine
sve kako bi podjele naglasili i očuvali i samim tim osigurali sebi opstanak na
političkoj sceni jer je jedina priča na kojoj mogu opstati „glasaj za mene jer
moramo biti protiv njih“. Oni su svjesni da je uvođenje u politički diskurs
ideje o sučeljavanju politika zasnovana na suprotstavljanju i promociji
programskih platformi i dugoričnih planova uvod u njihov poraz, jer oni takvih
platformi, planova i strategija niti imaju niti su ih u stanju ponuditi. Dakle,
opet imamo tu podvojenost, sa tendencijom prevladavanja negativnih
pojava.



Poznati su Vaši dueli sa
načelnikom Opštine Stolac, šta po tom pitanju očekujete u ovoj
kampanji?


Moji dueli i sukobi sa načelnikom
Općine nisu lične prirode. Nerin Dizdar sa Stjepanom Boškovićem kao osobom nema
nikakvih problema. On privatno može biti šta god želi, sve dok svoje nazadne
ideje ne nameće drugima i ne ugrožava druge. Međutim, onda kada je Stjepan
Bošković kao načelnik Općine Stolac počeo djelovati protiv interesa građana
Stoca, njihove budućnosti i njihovih temeljnih prava, to je trenutak kada je
morao znati da će u meni naći žestokog protivnika, pa i političkog neprijatelja
ako već hoćete. Usuđujem se reći neprijatelja, jer svaki čovjek koji političku
moć koristi za širenje mržnje, netolerancije, diskriminacije i nepovjerenja mora
naći protivnika i neprijatelja tih ideja u svakom dobronamjernom građaninu,
svjesnom opasnosti i dekadencije društva koju promocija takvih ideja donosi. U
ovoj kampanji očekujem poraz Stjepana Boškovića i njegove politike koja vuče
Stolac u provaliju. Očekujem pobjedu Ernesta Đonke, zajedničkog kandidata pet
političkih subjekata, čovjeka koji želi Stolac za sve ljude jednako. To je
čovjek koji nudi jednu svježu viziju budućnosti, a ne politiku ponavljanja
prošlosti, koju promoviše Bošković.



Kako povratiti povjerenje
između Bošnjaka i Hrvata u Stocu, šta je preduslov miru i
suživotu?


Povjerenje se može povratiti jedino
prihvatanjem istine i razračunavanjem sa duhovima prošlosti. Često čujemo priču
da o prošlosti ne treba raspravljati, da je treba ostaviti u nekom prašnjavom
mračnom kutku pamćenja. Ipak, svjedoci smo da nas ta prošlost uporno sustiže i
sapliće. Stolac je najbolji primjer toga da mi zapravo, nažalost, još uvijek
živimo prošlost. U Stocu su itekako žive ratne ideologije i politike. Stoga je
od presudne važnosti za građane Stoca da se sa tim politikama i njihovim
predstavnicima obračunaju. U Stocu su još uvijek ratni „gospodari“ života i
smrti i danas vladari sudbina ljudi. U Stocu još uvijek sluge takvih politike
igraju ulogu sluge, a ratni vladari i perjanice tih politika još uvijek
upravljaju. Dakle, ključno je da i žrtva i zločinac dobiju ono šta zaslužuju,
pravdu. Žrtva mora biti prepoznata i priznata, a zločinac mora biti kažnjen.
Pritom, presudno je važno razviti svijest da ni žrtva ni zločinac ne smiju biti
gledani kroz prizmu nacionalnog identiteta, nego samo na osnovu onoga šta su
učinili odnosno na osnovu onoga šta im je učinjeno. Kolektivna krivnja ne
postoji, ali osjećaj kolektivne odgovornosti mora postojati, kako bi svi koji se
smatraju dijelom ovog ili onog kolektiva doprinijeli da se otklone posljedice
zla koje je činjeno upravo pozivajući se na kolektivitet i kolektivni
interes.



Lokalni izbori su veliki
izazov. Šta Vi i stranka kojoj pripadate očekujete od oktobarskih
izbora?


Lokalni izbori su prilika za lokalnu
zajednicu da u Općinsko vijeće izaberu ljude od djela koja su tu, koja su
vidljiva, a ne ljude od priče, koji su sposobni doprinjeti samo onoliko koliko
im se da na raspolaganje da podijele iz narodnog budžeta. Lokalni izbori su
prilika građanima Stoca da umjesto načelnika lošeg za sve, izaberu načelnika
koji će, ako ništa drugo, biti jednak za sve. Građani imaju priliku da izaberu
sigurnost, stabilnost i mir. Osim između onih koji ih uvjeravaju da će, ukoliko
ih se izabere, oni „tamo drugi“ strahovati od njih, građani mogu birati
načelnika i kandidate za općinsko vijeće koji će svima nuditi nadu i vjeru u
budućnost lišenu neizvjesnosti i napetosti. Kandidati za općinsko vijeće ispred
SDP-a su ljudi koji su prepoznati u svojim zajednicama i iza kojih stoje
izgrađene karijere i lična dostignuća. Trenutno, SDP u Općinskom vijeću nema
zastupnika, ali vjerujemo da ćemo u novom sazivu Općinskog vijeća biti možda i
druga stranka po broju mandata. Uostalom, naši kandidati koji su i bez pristupa
javnom novcu učinili mnogo toga u lokalnoj zajednici zaslužuju priliku pored već
više od desetljeća ipo vladavine jalovih anonimusa. Moram se posebno osvrnuti i
na zajedničkog kandidata za načelnika Općine Stolac. Za razliku od prethodnih
kandidata za načelnike, koji su bili kandidati „ovih“ ili „onih“, ljudi sada
imaju priliku glasati za Ernesta Đonku, kojeg ne zovemo slučajno svačijim
kandidatom, jer on to jeste. To je kandidat kojeg ravnopravno podržava pet
političkih subjekata, to je kandidat kojeg su delegirali građani i koji će,
ukoliko mu se pruži šansa, zasigurno biti načelnik po mjeri svakog stanovnika
Općine Stolac. Zbog toga, vjerujem da je Ernest Đonko sljedeći načelnik Općine
Stolac.



Gdje vidite Stolac za četiri
godine, tj. šta SDP može ponuditi biračima kao plan za naredni izborni
ciklus?


SDP Stolac ne pravi plan na četiri
godine. Život građana se ne može i ne smije uređivati na osnovu izbornog
ciklusa. Zbog toga, SDP Stolac je načinio i građanima ponudio svoj
desetogodišnji program naslovljen Plan oporavka i razvoja Općina Stolac i
Berkovići 2012-2022. Ovo je doslovno prvi put u historiji Stoca da je građanima
zapravo ponuđen program rada. Po prvi put, jedna stranka je pokazala toliko
odgovornosti da je građanima ponudila ugovor u kojem jasno definiše šta planira
učiniti u sljedećih 6 mjeseci, šta u sljedećih godinu, dvije, tri, pet ili
deset. Tako, građanima smo dali mogućnost da nas ocjenjuju na osnovu obećanog i
učinjenog, a ne na osnovu maglovitih besmislenih priča o borbi i ratu „nas
protiv njih“ koje ne mogu piti vode niti građanima nude nešto
opipljivo.



Šta socijaldemokratija danas
može ponuditi na lokalnom nivou, odnosno šta ove lokalne izbore razlikuje od
prethodnih?


Vjerujem da sam na ovo pitanje
uglavnom dao odgovor u već napisanom. Ipak, moram naglasiti da između izbora ove
godine i onih od prije četiri godine postoji bitna razlika: Na ove izbore SDP
izlazi potpuno uvjeren da su građani svjesni šta je alternativa i da su siti
priče o tome kako je najviše što im se može ponuditi to da žive kao siromasi na
koje će se svako dvije godine smilovati gospodari njihovih sudbina i dobaciti im
pokoju mrvicu sa svoje trpeze. Građani žele opciju koja im nudi mogućnost da
svoju sudbinu uzmu u svoje ruke i da vještina, marljivost i upornost budu jedini
preduslovi za uspjeh. Duboko sam ubjeđen da u SDP-u građani prepoznaju one koji
im to mogu i žele ponuditi. Samim tim, ono šta ove izbore čini drugačijim od
prethodnih jeste da je fiktivnu priču o strahu od drugih u ustima nacionalista
zamijenila druga priča, o jednom sasvim zasnovanom i utemeljenom strahu: strahu
od SDP-a.



Radite na fakultetu, kako
ocijenjujete obrazovanje u ovom trenutku, te kako gledate na određenost vaše
stranke na ukidanje famozne „dvije škole pod jednim krovom“?


Kada se raziđe magla proizvedena
kojekakvim predizbornim pričama i teorijama urote o tome ko je za, a ko protiv
države, ostaće konkretni podaci i primjeri koji o tome govore. Najbolji
pokazatelj o tome ko je za integrativne procese snaženja države i osjećaja
zajedničke pripadnosti, a ko protiv, jesu stavovi i djela političkih partija na
dokidanju segregacije i diskriminacije u školskom sistemu. Na ovoj priči se
jasno vidi ko je za jednu državu ravnopravnih građana ujedinjenih u jednom
pravnom okviru u kojem su njihove različitosti i specifičnosti priznate i
prepoznate. Za takvu, jedinu moguću, zajedničku državu Bosnu i Hercegovinu bez
separatizma i izdvojenosti jednih, bilo kojih, trenutno se najgorljivije i
najdirektnije zalaže SDP. Drugi su ili blagi i nedorečeni u toj priči ili jasno
zagovaraju ideju o čerečenju ove zemlje na tri komada gdje će svaki imati svoj
samostalni prostor za iživljavanje nad „svojim“ podanicima. Što se tiče stanja u
visokom školstvu, tu su stvari jasne. Prethodne vlade su, valjda vođene idejom
da su im školovani ljudi (u svakom slučaju školovaniji od njih) najveća
prijetnja, činile sve kako bi „sahranili“ univerzitetski duh Mostara i kantona.
Nažalost, takvu praksu nastavlja i aktuelni ministar obrazovanja HNK.
Neshvatljivo je recimo da u situaciji kada 60% od ukupnog budžeta kantona otpada
na troškove u osnovnom i srednjem obrazovanju, a jedva 3-4% na finansiranje
visokoškolskih ustanova, resorni ministar povećava izdatke za prvu stavku, a
dodatno ih umanjuje za drugu. Nažalost, i on se očito vodi logikom svojih
prethodnika. Tako je ovaj ministar sasvim nelegalno, bez nužnog odobrenja Vlade
HNK, zaposlio na desetine novin nastavnika u školama, što za direktnu posljedicu
ima „rezanje“ grantova po svim osnovama, a samim tim i za visokoškolske
ustanove. Iako smo usvojili jedan kvalitetan zakon o visokom obrazovanju, u
kreiranju kojeg sam i lično učestvovao, zbog nemara nadležnog ministarstva ali i
zbog neadekvatnog odgovora i borbe za svoja prava, kao i zbog opiranja
spasonosnim reformama određenih pojedinaca u rukovodećim tijelima visokoškolskih
ustanova, studenti i uposlenici u ovoj oblasti još uvijek trpe jednu
neshvatljivu i sramnu agoniju. Inače, lično smatram da bi za Mostar i za kanton
najbolje i najrazumnije bilo kada bi se dvije visokoškolske ustanove objedinile.
Pored pozitivnih društveno-političkih efekata tog čina koji su evidentni, ovaj
postupak bi umanjio troškove i izdatke za visoko obrazovanje, a povećao bi
kvalitetu obrazovanja i životni standard uposlenih.



Je li ova zemlja osuđena na
stanje podijeljenosti ili ipak imamo šansu jednog dana funkcionisati na
optimalan način?


Naprotiv, ova zemlja je osuđena
na to da prkosi podjelama. Nisu li kroz historiju u desetinama slučajeva
pokušavali da nas ubijede, negovore ili na silu natjeraju da se razdjeljujemo i
nije li svaki od tih pokušaja propao? Danas nas destruktivne političke snage
koje nas sve guše ubjeđuju kako je jedina realnost bošnjaštvo, srpstvo i
hrvatstvo i kako je sve drugo priča bez osnova. Svrha ovog trika jeste da
sakrije upravo ono šta je najočitije, a ono što je očito i djetetu jeste da je
jedini realni subjektivitet koji je prepoznat svugdje u svijetu subjektivitet
države Bosne i Hercegovine. Gdje god da pođete, čim pređete „crtu“ i krenete na
bilo koju stranu svijeta uvijek ćete biti identifikovani kao građanim Bosne i
Hercegovine, svidjelo se to nekom ili ne. Prema tome, Bosna i Hercegovina jeste
nesporno identitetska odrednica prema kojoj nas identifikuju svi i svugdje. Sada
je na nama da shvatimo da nas sve naše različitosti i pojedinačnosti unutar toga
ujedinjujućeg identitetskog osnova čine bogatijim, plemenitijim i spremnijim za
Evropu bez granica u koju se toliko trudimo ući. 
Rijad Durkić (Tačno)


Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
76396897

Powered by Blogger.ba