photo: tportal

Srbi iz obe realnosti prstom pokazuju jedni na druge, i međusobno se nazivaju izdajnicima, kurvama, saučesnicima, nevernicima, lopovima. Tako misle, javno kažu ponekad, a nije da se ne druže i ne sarađuju. Dakle, ko su ustvari oni pravi Srbi? Saznaće se tek kad oni sami odluče ko su oni. U takvim razmišljanjima im može pomoći kritička misao, koja Srbima fali kao daska u glavi. Samo kritična masa nezavisnog mišljenja, procenjivanja, otvaranja prostora, mogućnosti, može biti jedini pravi poklon Srbima zalutalim u vremenu i prostoru

Za svečani trenutak završetka nadgledane nezavisnosti Srbi su dobili dva poklona. U jednoj kutiji su im dati zakoni i vizija života u nezavisnom Kosovu, a u drugoj retorika i nade da će zauvek biti srce Srbije.

Lepo je kad se Srbima ukazuje takva čast, kad im se stavlja do znanja da su potrebni i nezamenljivi za uspešnost političkih projekata. Dakle, bez Srba nema uspešnog nezavisnog Kosova, evro-integracije, sa jedne, a ni uspešnog dolaska i ostanka srpskih vlasti i borbe protiv nezavisnosti Kosova, sa druge strane.

Od kosovskih i međunarodnih vlasti dobili su svoje opštine, garantovana mesta u skupštini i vladi, javnim službama, policiji, zaštitu crkava i manastira, televiziju, povratničke stanove, prevodioce, ali i slobodu da postavljaju barikade, prostor za legalno švercovanje.

Photo: Tanjug

Od srpskih vlasti za ovaj svečani trenutak dobili su posetu srpskog šefa za Kosovo, njegov emotivni obilazak sela, obećanja da će ukinuti glad, i ponudio bi još brda i doline da ga nije oterala kosovska policija. Dalje Srbi su dobili nastavak dijaloga uz uslove i opomene, nove ljude na starim mestima, novu vlast koja mlati staru praznu slamu.

Kako i priliči svečanim trenucima, bilo je tu i zajedničkih kosovsko-srpskih poklona, kao na primer plaćanje graničnog harača, dupla dokumenta i duple troškove, pretrese na graničnim prelazima, teško dostupne fakultete, prenatrpane škole, prazne škole, svašta ponešto.

Oduševljeni poklonima, Srbi početak nove ere najmlađe države dočekuju u svojim dualnim realnostima. Ako kročite u ovaj dvostruki svet, otkrićete da su anđeli demoni, i obratno, da loši mogu biti dobri momci.

Podela svetova, podela vrednosti, podela vizija…dobro došli u završenu nadgledanu nezavisnost malo priznatog i malo nepriznatog Kosova, na srpski način.

U enklavama ima Srba koji žive po kosovskom sistemu, i Srba koji žive po srpskom sistemu. I tako se oni preko svojih paralelnih prozora gledaju, optužuju, pljuju, dobacuju, smeju, prete. Svako odlazi u svoju kafanu, svoju prodavnicu, svoju bolnicu, svoju opštinu, svoju kancelariju. Stalno očekujući da će one prve… ili one druge, neko označiti kao žrtve, kao prave predstavnike, kao jedine prave Srbe.

A ko su pravi Srbi?

Ima Srba koji rade po kosovskom sistemu. Tako su odlučili jer im nema druge, zgrabili su situaciju na terenu, učestvuju u vlasti, sami su vlast, hoće da se integrišu, bore se sa optužbama da su izdajice, da su Tačijevi, dakle da su premijerovi ljudi.

Za ove Srbe se kaže da su jaki, ima ih u ministarstvima, javnim službama, policiji, carini, dakle rade prema zakonima države Kosovo. Inače drugih zakona ovde i nema. Dakle prema jedinim zakonima. Oni učestvuju u izradi zakona, kažu da rade u interesu Srba, za dobrobit svih manjina, da ih zaštite, da im garantuju prava. Ovi Srbi pišu istoriju jer su od seoskih sredina napravili urbane sredine, te izbacili one stare srpske predsednike opština iz kancelarija koje su mirisale na devedesete.

Neki čak i ne znaju šta ih je snašlo kada su videli sebe u skupštinskim salama, postali važni, donose odluke. Neki školovani a neki ne, ali ipak krenuli od nule. Izgradili puteve, sportske terene, odlučuju o urbanizmu, nameću poreze, prave budžete, traže investitore, imaju dobre odnose i saradnju sa crkvom, pristojnim svetom, čuvarima tradicije, sve kako bi dokazali da su Srbi, iako su u Tačijevoj koaliciji. Zbog svih tih uspeha tu i tamo poneka malverzacija se prećuti.

Ali ovim Srbima nedostaje vizija, javni život, otvorenost da međusobnu konkurenciju ne shvate kao napad, pogubnost ili demotivaciju, te da jedno selo uspešnije od drugog ne mora biti povod za srpsko-srpski sukob.

Ipak, ovi Srbi su se snašli. Imaju visoke funkcije, direktan uticaj i mogućnost lobiranja. Kao takvi oni su uvek na udaru kad ne ide sve dobro. Od njih se očekuje da vrate raseljene Srbe, da se srpski čuje u gradovima, da uvek ima vode, struje, da ima posla za sve.

A to od njih očekuju i nihove prve komšije, oni Srbi koji rade u srpskim institucijama, ili onom što je od njih ostalo, u školstvu, zdravstvu, poštama. Iako ih neko naziva paralelnim strukturama, one su još jedna srpska realnost.

Ovi Srbi moraju, zato što rade u srpskom sistemu, ushićeno da dočekuju dolazak svakog beogradskog funcionera. Jedva čekaju da ih snime kamere kako stoje u pozadini raznih šefova kancelarija, oni često u neznanju svaki poraz srpskih vlasti shvataju kao pobedu.

Ovi Srbi znaju a ne smeju da kažu kako se krade u zdravstvu, školstvu, otkud enormne plate, zašto se ljudi zapošljavaju tek kad uplate koju hiljadarku na račune šefova. Ne pitaju jer ne smeju. Naučili su ih da je bitno samo da ih država (Srbija, zna se) ne napusti. Njima je teško, u kancelarijama moraju raditi po srpskim, a na ulici poštovati kosovske zakone. Ipak od ovih Srba se očekuje da budu dobri učitelji, doktori.

Srbi iz ove realnosti često govore o diskriminaciji, ali nikako da pristanu da budu deo borbe protiv nje. Ima među njima koji će vas ubeđivati da ne priznaju vladu Kosova, ali će prećutati da njene pare rado uzimaju. Ovi Srbi samo čekaju i čekaju, strpljivo. Koga? Pa zna se. Ali se ne zna da li će to ikada doći.

Srbi iz obe ove realnosti prstom pokazuju jedni na druge, i međusobno se nazivaju izdajnicima, kurvama, saučesnicima, nevernicima, lopovima. Tako misle, javno kažu ponekad, a nije da se ne druže i ne sarađuju.

Dakle, ko su ustvari oni pravi Srbi? Saznaće se tek kad oni sami odluče ko su oni.

U takvim razmišljanjima im može pomoći kritička misao, koja Srbima fali kao daska u glavi. Samo kritična masa nezavisnog mišljenja, procenjivanja, otvaranja prostora, mogućnosti, može biti jedini pravi poklon Srbima zalutalim u vremenu i prostoru.

Photo: Index.hr

Prvo suđenje pred Sudom BiH za zločine počinjene u Dretelju kod Čapljine u ljeto 1993. godine, za koje je optužen Dražen Mikulić, bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, obilježila su potresna svjedočenja žrtava

Većina nekadašnjih zatočenika Dretelja koji su svjedočili na ovom suđenju rekla je da ih je zlostavljao Dražen Mikulić, dok je Odbrana pokušala dokazati da je optuženi u tom ljetnom periodu bio ranjen i poslije bolovanja raspoređen na druge zadatke.

Sudsko vijeće presudu će izreći 14. septembra.

U toku oružanog sukoba između Armije BiH (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), od juna do sredine jula 1993. na području Hercegovine je provedeno masovno hapšenje Bošnjaka. Mnogi od njih su bili zatvoreni u nekadašnje skladište goriva Jugoslavenske narodne armije (JNA) koje se nalazilo u Dretelju (općina Čapljina).

Dio Dretelja u koji su zatvarani Bošnjaci bio je, prema dokumentima Tužilaštva BiH, u nadležnosti Vojne policije HVO-a, kojoj je pripadao i sam optuženi Mikulić.

U vrijeme najveće vrućine u ljetnom periodu, kako su kazali bivši zatočenici, u limenim hangarima i tunelima bilo je zatvoreno oko 2.000 ljudi, koji nisu imali dovoljno hrane i vode, a stalno su bili maltretirani i tučeni.

Mehmed Kovačević je ispričao da je bio zatvoren u podzemnom tunelu, bez ventilacije, iz kojeg su zatvorenici izvođeni jednom dnevno. Tada su s pognutim glavama i rukama iza potiljka, rekao je Kovačević, premlaćivani metalnim i drvenim palicama ili lancima.  Vojnicima je, kako je kazao svjedok, to bila zabava, iako su od batinanja tri čovjeka podlegla.

Da bi dokazala optužnicu, kao i ulogu optuženog Mikulića u zatvoru Dretelj, tužiteljica Remzija Smailagić je pozvala 18 svjedoka i jednog vještaka. Odbrana je dokaze Tužilaštva osporavala kroz iskaze dvaju svjedoka, te svjedočenje optuženog.

Ispijanje krvi

Enver Grebović, koji je iskaz dao preko videolinka iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), sjeća se 25. jula 1993., kada su ga u Dretelju, kako tvrdi, premlatili Mikulić i izvjesni Vido Palameta.

"Udarali su me šakama, nogama, pištoljem... Nema ni jednog dijela tijela gdje nisam bio modar. Razbijene su mi obje arkade, nos, a krv mi je lila na sve strane", ispričao je Grebović Sudskom vijeću, istaknuvši da su batine trajale više od pola sata, dok nije udario glavom u stub.

U tom trenutku, kazao je svjedok Grebović, Dražen Mikulić mu je rekao da spusti glavu prema zemlji.

"Kako mi je krv sve vrijeme curila iz nosa, Dražen se sagnuo, otvorio usta i pio moju krv, a onda ustao i kazao: 'Napio sam se balijske krvi'", rekao je Grebović.

Zbog ovih batina, Grebović nije, kako je ispričao, mogao stati na noge narednih sedam dana. Svjedok je objasnio da ne poznaje Dražena Mikulića, ali zna da ga je on premlaćivao jer su mu drugi zarobljenici rekli njegovo ime i prezime.

Almir Dedić je kazao da je bio prisutan kada se optuženi predstavio i zajedno s još dvojicom vojnika iz hangara izveo Grebovića.

"Rekao je: 'Ja sam Dražen Mikulić, bojovnik HVO-a.' To ime i prezime ću uvijek pamtiti'", kazao je Dedić, dodavši da ime i prezime optuženog nije znao ranije.

Svjedočeći u svoju korist, optuženi Mikulić je rekao da je u julu i augustu 1993. u Dretelj dolazio samo tri puta, ali da nije imao kontakt sa zatvorenim Bošnjacima.

Prema optužnici, Mikulić je naredio zarobljenicima Emiru Repku i Senadu Bešiću zvanom Trebinjac da se potuku, od čega je Repak preminuo.

"Nakon što su se potukli, Repak je sjeo do mene. Trebinjac je uzeo letvu sa ekserom i udario ga po glavi. Repak je pao na mene, i ja sam se onesvijestio", prisjetio se Mirsad Pejak, dodavši da je za Repkovu smrt saznao kasnije.

Davor Martinović, Mikulićev branilac, kazao je da Mirsad Pejak, u izjavi koju je 2006. godine dao Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), nije spominjao ime i prezime optuženog.

U Dretelju je u augustu 1993. bio zatvoren i Emir Đulić, koji je tada imao 17 godina.

"Kroz žice, koje sam morao da stavim na uši, puštana mi je struja. Te prilike izgubio sam svijest, a krv mi je išla na usta, iz nosa i iz ušiju", opisao je Đulić maltretiranje u Dretelju, navodeći da ne zna ko mu je to uradio.

Mučenje elektrošokovima

Svjedok Đulić je kazao da je maltretiranja vidio zarobljenik koji je na suđenju svjedočio pod pseudonimom SH1. On je ispričao kako je čuo riječi: "Mikuliću, elektrošok", a da je potom vidio vojnika sa telefonom i žicama, koje je stavio Đuliću u uši. Od udara strujom, naveo je svjedok, Đulić se tresao i padao.

Mikuliću se na teret stavlja i udaranje zaštićenog svjedoka S3. Ovaj svjedok je na suđenju ispričao: "Mikulić je čuo da sam pripadnik ABiH i rekao mi je: 'Hajde ti sad, vidjet ćeš svoje.' Kasnije je došlo oko pet osoba, među njima je bio i Dražen. Čuo sam: 'Izlazi, armijaš!', a kada sam izašao, udarali su me, i Dražen me je udarao. Udarali su me nogama, kolcem."

Ime i prezime optuženog ovaj svjedok je saznao, kako je kazao, nakon napuštanja Dretelja.

Svjedok Semir Balavac je ispričao da je 2. augusta 1993. odvojen od drugih zatočenika i premlaćen, i nakon toga preuzeo ga je Mikulić. On tvrdi da ga je Mikulić udarao nogama i pendrekom dok se nije onesvijestio. Dodao je da ranije nije poznavao Mikulića, ali je od drugih zarobljenika saznao da se radi o njemu.

Nasuprot navodima ovih svjedoka, Odbrana je izvela dokaze kojima je pokušala osporiti optužnicu Tužilaštva BiH. Svjedok Marinko Sosa, nekadašnji komandant Šeste brigade HVO-a općine Grude, kazao je da je 2. augusta 1993. otišao Mikulićevoj kući i dao mu 500 maraka pomoći koju su dobivali ranjeni pripadnici HVO-a.

Mikulić je tokom svjedočenja naveo da je zbog ranjavanja bio mjesec dana na bolovanju, od 15. jula do 15. augusta 1993. godine. Nakon isteka bolovanja optuženi je, kako je kazao, otišao do Dretelja, ali su mu u jedinici rekli da ide kući jer će poslije biti angažovan na drugim zadacima.

Kako je pojasnio, ranjen je 15. jula 1993., dok je spašavao ranjene i izvlačio poginule pripadnike HVO-a. Kazao je da je tada izvukao Marija Udovčića, koji je također o tome svjedočio na suđenju. Odbrana je prezentirala dokumente koji dokazuju da je Mikulić bio ranjen.

"Vjerovatno sebi nikada neću moći objasniti zašto se moje ime koristi u kontekstu Dretelja. Ne znam da li je neko koristio moj identitet. Ja sam sada došao u situaciju da sebi nikada neću oprostiti što sam se rodio", rekao je Mikulić.

Branilac Martinović je kazao da na fotografijama predočenim u istrazi ni jedan svjedok Optužbe nije prepoznao Mikulića. Pozivajući se na dokument Tužilaštva, branilac je naveo da su u jedinici kojoj je pripadao optuženi bila četiri vojnika s prezimenom Mikulić.

Mikulić je krivicu negirao u septembru prošle godine, a suđenje je počelo dva mjeseca kasnije. Optuženi se brani sa slobode.

Photo: TANJUG

Možda su građani Novog Sada i Vojvodine zaslužili da im centralna vlast menja izbornu volju, da ih poslednjih dvadeset godina pljuje u lice i smatra drugorazrednim, nekvalitetnim Srbima. Možda zato što nismo nikada na predsedničkim izborima glasali za Miloševića i njegovu partiju? Što nismo glasali za nedemokratski Ustav po kome se i danas vlada i živi u Srbiji. Zato nam je i uskraćen toponim „Srem, Banat i Bačka - tri srca junačka“. Zna se gde je srce Srbije još od Gazimestana i DSS

Čemu onda izbori i kako je uopšte moguće protekle nazvati slobodnim kada izborni sistem koji važi u Srbiji dozvoljava takvu mogućnost nedemokratskih, totalitarističkih, poteza vlasti. Nije prvi put, Novi Sad je već imao iskustvo da zbog nekih 200 glasova prednosti za gradonačelnicu bude izabrana Maja Gojković i da gradom vlada desničarska koalicija. Zbog tako male prednosti u odnosu na demokratski blok sumnjalo se u nameštanje izbora, ali tome niko, pa ni tadašnja vlast u Beogradu nije pridavala važnost. Uostalom, bilo je mnogo važnije da glavni grad osigura gradonačelnika iz redova DS. Novi Sad je u periodu vladavine SRS bio čerupan sa svih strana i ličio je na odrpanca u novim behaton cipelama. Grad je ličio na propalu, zapuštenu, balkansku palanku. Ne bih se prisećala bede i sivila ni svinjarija poput isečene šume stogodišnjih topola na gradskoj obali Dunava, ni prazne gradske kase posle vladavine SRS i „naše Maje“. Uostalom, afera oko gradske, autobuske stanice se dogodila u vreme njene vladavine. Koliko je Igor Pavličić kao gradonačelnik Novog Sada učinio za grad vidi se golim okom, iako se građanima servira da je imovina od 6 milijardi dinara koju ostavljaju u gradskoj kasi laž i prevara. Istina će se saznati vrlo brzo, te ne bih nabrajala šta je sve učinjeno u sređivanju grada u poslednjih četiri godine, a ne bih pominjala ni besprekoran rad gradskih, komunalnih službi. Plašim se da će svi oni koji danas kude Pavličića kukati za danima vladavine njegovog tima. To što je Novi Sad funkcionisao bez većiih privrednih ulaganja i po nezaposlenosti ličio na mnoge druge gradove u Srbiji nema nikakve veze sa sposobnošču gradonačelnika i lokalne vlasti. Uostalom, videćemo kako će se nova nedemokratski izbrana vlast u Novom Sadu nositi sa istim, starim problemima. Važno je da su još pre no što su izabrani išli na poklonjenje i konsultacije kod vladike bačkog, što govori da im je stalo da se predstave kao pobožni i bogobojažljivi, nacionalno osvešćeni Srbi i da ih ne zanimaju oni koji to nisu. Da je drugačije valjda bi posetili i crkvene velikodostojnike drugih konfesija.

Bez obzira što vrh DS mora snositi odgovornost za raspad i uništenje institucija u državi, što krivci moraju odgovarati za neviđenu pljačku državne imovine, nigde u Srbiji nije trebalo na silu menjati izbornu volju građana. Ko kaže da SNS ne pokazuje svoje lice, u velikoj je zabludi. Ispod maske samo njima znane demokratije kriju se ostrašćenost, revanšizam i osionost. Dani pred smenu legalno i demokratski izabrane gradske vlasti u Novom Sadu ličili su na dobro poznatu mitingašku, primitivnu, uličarsku i desničarsku propagandu koja se smišlja u jednom centru u državi. Grad je još uvek oblepljen plakatima neduhovitog sadražaja, gde se javno sprda sa bivšim gradonačelnikom i taj potez pokazuje koliko je republičkoj vlasti stalo da se na mesto gradske vlasti dovedu njihovi kadrovi. To podrazumeva vlast i kontrolu nad svim javnim preduzećima i raspolaganju njihovim resursima. Sve se uvek vrti oko para i ko će ih se dočepati.

Photo: TANJUG

Verujem da ubuduće u Novom Sadu svako ko ima iole pameti neće izlaziti na izbore jer nema svrhe, a ni vere u predstavnike bilo koje vlasti. Predsednik Tadić je imao više nego sraman odnos prema građanima Vojvodine i Novog Sada. Smatrao je da je i postojanje aerodroma za nas mnogo, a kamoli da Novi Sad bude glavni grad Vojvodine, ili da se bilo šta pitamo o sebi i svom životu! Stigla ga je kazna, kažu oni što veruju u kosmičku pravdu. Novi predsednik Nikolić slutim biće još strožiji. Možda će doći vreme kada će nekome u Beogradu pasti na pamet da promeni ime Novog Sada u Severni Niš? Ili će se početi sa rušenjem svih pravoslavnih, baroknih crkava po Vojvodini jer šta će nam kada su upravo izgrađene one u raškovizajntijskom stilu. Sve češće se u komentarima čitalaca svih medija po Srbiji može pročitati „ko su uopšte Vojvođani i da li oni uopšte postoje“? Na to pitanje će tek stići odgovor.

Neću više da se šalim, sada ozbiljno mislim da se iza čitave farse oko „prekomponovanja“, tj. nasilne promene vlasti u Novom Sadu krije destabilizacija pokrajinske vlasti i eventualno rušenje njenih predstavnika. A šta fali Rodniju - kako su uoči smene na plakatima sprdnje imenovali bivšeg gradonačelnika Pavličića? Bolji je Rodni sto puta od čiča Draže i Vuka Draškovića sa sve Ravnom Gorom!