POSLIJE UKIDANjA NADGLEDANE NEZAVISNOSTI
Srbi iz obe realnosti prstom pokazuju jedni na druge, i međusobno se nazivaju izdajnicima, kurvama, saučesnicima, nevernicima, lopovima. Tako misle, javno kažu ponekad, a nije da se ne druže i ne sarađuju. Dakle, ko su ustvari oni pravi Srbi? Saznaće se tek kad oni sami odluče ko su oni. U takvim razmišljanjima im može pomoći kritička misao, koja Srbima fali kao daska u glavi. Samo kritična masa nezavisnog mišljenja, procenjivanja, otvaranja prostora, mogućnosti, može biti jedini pravi poklon Srbima zalutalim u vremenu i prostoru Za svečani trenutak završetka nadgledane nezavisnosti Srbi su dobili dva poklona. U jednoj kutiji su im dati zakoni i vizija života u nezavisnom Kosovu, a u drugoj retorika i nade da će zauvek biti srce Srbije. Lepo je kad se Srbima ukazuje takva čast, kad im se stavlja do znanja da su potrebni i nezamenljivi za uspešnost političkih projekata. Dakle, bez Srba nema uspešnog nezavisnog Kosova, evro-integracije, sa jedne, a ni uspešnog dolaska i ostanka srpskih vlasti i borbe protiv nezavisnosti Kosova, sa druge strane. Od kosovskih i međunarodnih vlasti dobili su svoje opštine, garantovana mesta u skupštini i vladi, javnim službama, policiji, zaštitu crkava i manastira, televiziju, povratničke stanove, prevodioce, ali i slobodu da postavljaju barikade, prostor za legalno švercovanje. Od srpskih vlasti za ovaj svečani trenutak dobili su posetu srpskog šefa za Kosovo, njegov emotivni obilazak sela, obećanja da će ukinuti glad, i ponudio bi još brda i doline da ga nije oterala kosovska policija. Dalje Srbi su dobili nastavak dijaloga uz uslove i opomene, nove ljude na starim mestima, novu vlast koja mlati staru praznu slamu. Kako i priliči svečanim trenucima, bilo je tu i zajedničkih kosovsko-srpskih poklona, kao na primer plaćanje graničnog harača, dupla dokumenta i duple troškove, pretrese na graničnim prelazima, teško dostupne fakultete, prenatrpane škole, prazne škole, svašta ponešto. Oduševljeni poklonima, Srbi početak nove ere najmlađe države dočekuju u svojim dualnim realnostima. Ako kročite u ovaj dvostruki svet, otkrićete da su anđeli demoni, i obratno, da loši mogu biti dobri momci. Podela svetova, podela vrednosti, podela vizija…dobro došli u završenu nadgledanu nezavisnost malo priznatog i malo nepriznatog Kosova, na srpski način. U enklavama ima Srba koji žive po kosovskom sistemu, i Srba koji žive po srpskom sistemu. I tako se oni preko svojih paralelnih prozora gledaju, optužuju, pljuju, dobacuju, smeju, prete. Svako odlazi u svoju kafanu, svoju prodavnicu, svoju bolnicu, svoju opštinu, svoju kancelariju. Stalno očekujući da će one prve… ili one druge, neko označiti kao žrtve, kao prave predstavnike, kao jedine prave Srbe. A ko su pravi Srbi? Ima Srba koji rade po kosovskom sistemu. Tako su odlučili jer im nema druge, zgrabili su situaciju na terenu, učestvuju u vlasti, sami su vlast, hoće da se integrišu, bore se sa optužbama da su izdajice, da su Tačijevi, dakle da su premijerovi ljudi. Za ove Srbe se kaže da su jaki, ima ih u ministarstvima, javnim službama, policiji, carini, dakle rade prema zakonima države Kosovo. Inače drugih zakona ovde i nema. Dakle prema jedinim zakonima. Oni učestvuju u izradi zakona, kažu da rade u interesu Srba, za dobrobit svih manjina, da ih zaštite, da im garantuju prava. Ovi Srbi pišu istoriju jer su od seoskih sredina napravili urbane sredine, te izbacili one stare srpske predsednike opština iz kancelarija koje su mirisale na devedesete. Neki čak i ne znaju šta ih je snašlo kada su videli sebe u skupštinskim salama, postali važni, donose odluke. Neki školovani a neki ne, ali ipak krenuli od nule. Izgradili puteve, sportske terene, odlučuju o urbanizmu, nameću poreze, prave budžete, traže investitore, imaju dobre odnose i saradnju sa crkvom, pristojnim svetom, čuvarima tradicije, sve kako bi dokazali da su Srbi, iako su u Tačijevoj koaliciji. Zbog svih tih uspeha tu i tamo poneka malverzacija se prećuti. Ali ovim Srbima nedostaje vizija, javni život, otvorenost da međusobnu konkurenciju ne shvate kao napad, pogubnost ili demotivaciju, te da jedno selo uspešnije od drugog ne mora biti povod za srpsko-srpski sukob. Ipak, ovi Srbi su se snašli. Imaju visoke funkcije, direktan uticaj i mogućnost lobiranja. Kao takvi oni su uvek na udaru kad ne ide sve dobro. Od njih se očekuje da vrate raseljene Srbe, da se srpski čuje u gradovima, da uvek ima vode, struje, da ima posla za sve. A to od njih očekuju i nihove prve komšije, oni Srbi koji rade u srpskim institucijama, ili onom što je od njih ostalo, u školstvu, zdravstvu, poštama. Iako ih neko naziva paralelnim strukturama, one su još jedna srpska realnost. Ovi Srbi moraju, zato što rade u srpskom sistemu, ushićeno da dočekuju dolazak svakog beogradskog funcionera. Jedva čekaju da ih snime kamere kako stoje u pozadini raznih šefova kancelarija, oni često u neznanju svaki poraz srpskih vlasti shvataju kao pobedu. Ovi Srbi znaju a ne smeju da kažu kako se krade u zdravstvu, školstvu, otkud enormne plate, zašto se ljudi zapošljavaju tek kad uplate koju hiljadarku na račune šefova. Ne pitaju jer ne smeju. Naučili su ih da je bitno samo da ih država (Srbija, zna se) ne napusti. Njima je teško, u kancelarijama moraju raditi po srpskim, a na ulici poštovati kosovske zakone. Ipak od ovih Srba se očekuje da budu dobri učitelji, doktori. Srbi iz ove realnosti često govore o diskriminaciji, ali nikako da pristanu da budu deo borbe protiv nje. Ima među njima koji će vas ubeđivati da ne priznaju vladu Kosova, ali će prećutati da njene pare rado uzimaju. Ovi Srbi samo čekaju i čekaju, strpljivo. Koga? Pa zna se. Ali se ne zna da li će to ikada doći. Srbi iz obe ove realnosti prstom pokazuju jedni na druge, i međusobno se nazivaju izdajnicima, kurvama, saučesnicima, nevernicima, lopovima. Tako misle, javno kažu ponekad, a nije da se ne druže i ne sarađuju. Dakle, ko su ustvari oni pravi Srbi? Saznaće se tek kad oni sami odluče ko su oni. U takvim razmišljanjima im može pomoći kritička misao, koja Srbima fali kao daska u glavi. Samo kritična masa nezavisnog mišljenja, procenjivanja, otvaranja prostora, mogućnosti, može biti jedini pravi poklon Srbima zalutalim u vremenu i prostoru. Posle ukidanja nadgledane nezavisnosti
Kosovska stvarnost raspolućenih Srba