Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

06.09.2012.

SVJEDOK: VRS UBILA 68 HRVATA U SELU KOD PRIJEDORA

Nastavak suđenja Ratku Mladiću

Svedok: VRS ubila 68 Hrvata u selu kod Prijedora

 
Photo: Stock

Pripadnike Šeste krajiške i Pete kozaračke brigade VRS svedok je označio kao počinioce zločina u Briševu

Svedok optužbe Ivo Atlija izjavio je u sredu  na suđenju Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom da su u julu 1992. pripadnici Vojske Republike Srpske napali njegovo selo u okolini Prijedora i ubili 68 hrvatskih meštana, uključujući žene, maloletne i invalide.
Po optužnici protiv tadašnjeg komandanta VRS, progon nesrba iz opštine Prijedor koji je, između ostalog, obuhvatao ubistva, prisilno premeštanje, nezakonito zatvaranje, mučenje, dostigao je nivo genocida zbog namere da etničke grupe budu unisstene, delimično ili potpuno.

Atlija je posvedočio da je do napada na njegovo selo Brisevo došlo 27. jula 1992. Srpske snage ubile su 68 meštana, među kojima su bili 14 žena, dvojica maloletnika, četvorica invalida i njegov otac.
Pripadnike Šeste krajiške i Pete kozaračke brigade VRS, svedok je označio kao počinioce zločina u Briševu. Posle kratkog boravka u pritvoru, Atlija je, kako je izjavio, učestvovao u pronalaženju i sahranjivanju tela ubijenih stanovnika Briševa i okolnih hrvatskih zaselaka. Po njegovim rečima, više žena bilo je silovano tokom napada, a kuće i katolička crkva u selu bile su potpuno uništene.
"Briševo nije imalo nikakav strateški značaj, ni za koga... tih par brda...Sramota je što je toliko ljudi umrlo...ni zbog čega", kazao je Atlija.
Posvedočio je i da je o zločinima u Briševu više puta razgovorao sa zvaničnikom Srpske demokratske stranke u Prijedoru Vojom Kuprešaninom. Ne pominjući kazznjavanje počinilaca, Kuprešanin je samo obećao da će "intervenisati" kod generala Momira Talića, komandanta Prvog krajiškog korpusa VRS, "da to prestane".

Atlija je izjavio i da je od tadašnjeg ratnog gradonačelnika Prijedora Milomira Stakića tražio da hrvatskom stanovništvu omogući da se iseli, ali da je Stakić to odbio. Tribunal je Stakića pravnosnažno osudio na 40 godina zatvora zbog etničkog čišćenja i zločina u Prijedoru. "Ja sam samo tražio da nam omoguće da se iselimo. Rekao sam im: 'Dobili ste teritorije, tih par brda, omogućite nam da izađemo, nema potrebe da ljudi umiru zbog toga'. Nije nam bilo omogućeno da tada odemo", rekao je svedok.
Hrvatima i Muslimanima bilo je dozvoljeno da iz područja odu u novembru 1992, pošto su potpisali izjave kojom svu imovinu "dobrovoljno" ostavljaju srpskim vlastima, kazao je Atlija,
podvlačeći da se u Briševo do danas niko nije vratio za stalno.

Za vreme unakrsnog ispitivanja prethodnog svedoka Šefika Hurka, predsedavajući sudija Alfons Ori (Alphons Orie) u sredu  je optuženom Mladiću naložio da ne gestikulira za vreme iskaza svedoka zato što je to neprimereno. U suprotnom, po rečima sudije Orija, raspravno veće će optuženog udaljiti iz sudnice, kao što je učinilo prošlog petka.

 

06.09.2012.

OSUMNjIČENI ZA RATNE ZLOČINE NA PODRUČJU VIŠEGRADA

Postupak protiv osumnjičenih za ratne zločine na području Višegrada

Određen pritvor Panteliću i Tasiću

 
PHOTO: www.radiosarajevo.ba

Pripisuju im se likvidacije i progon više stotina Bošnjaka. Ne mogu u Srbiju jer ona ne izručuje svoje državljane

Sud BiH odredio je jednomjesečni pritvor Milošu Panteliću i Ljubomiru Tasiću, osumnjičenima za zločine protiv čovječnosti počinjene na području općina Višegrad i Sokolac u junu 1992. godine.
“Sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Pritvor je u odnosu na osumnjičene određen jer je utvrđeno da postoji bojazan od bjekstva osumnjičenih, kao i da bi oni, ukoliko bi se našli na slobodi, mogli ometati krivični postupak uticajem na saučesnike”, naveli su u Sudu BiH.

Tužilaštvo je prethodno na ročištu obrazložilo da bi osumnjičeni mogli pobjeći jer imaju dvojno državljanstvo, kao i da bi mogli uticati na saučesnike.
“Pantelić i Tasić bi mogli pobjeći iz BiH ukoliko bi se nalazili na slobodi. Pored bosanskohercegovačkog, oni posjeduju i državljanstvo Srbije. Poznato je da Srbija ne izručuje svoje dražavljane. Boravkom na slobodi Pantelić i Tasić bi mogli vršiti uticaj na saučesnike koji se nalaze na slobodi, jedan dio na području Višegrada, a drugi dio u Srbiji”, kazao je Muratbegović.

Tužilaštvo BiH sumnjiči Pantelića da je učestvovao u ubistvu više desetina civila bošnjačke nacionalnosti kod jame Paklenik (općina Sokolac), kao i za premlaćivanje civila u selu Crni Vrh i Osnovnoj školi Orahovci na području Višegrada, te za učešće u prisilnom preseljenju stanovništva iz Višegrada i okolnih sela do Išerić Brda.

Kako je saopćeno u Tužilaštvu BiH, Tasić je osumnjičen za prisilno preseljenje više od 500 civila bošnjačke nacionalnosti iz sela Donji i Gornji Dubovik, Žagre, Smriječje, Veletovo i Hanište (općina Višegrad). Odbrane su predložile da se umjesto pritvora osumnjičenima odrede mjere zabrane. Nenad Grubež, Pantelićev branilac, rekao je da njegov branjenik nema gdje da pobjegne.
“Treba živjeti. On da je imao gdje da ode, možda bi i otišao da se plašio”, kazao je Grubež i dodao da zbog toga što su saučesnici na slobodi ne treba ispaštati njegov branjenik.
Mirsada Beganović-Žutić, Tasićeva braniteljica, rekla je da njen branjenik nema gdje da ode, te da je u teškom zdravstvenom stanju.

“On nema gdje pobjeći, od čega će živjeti u drugoj zemlji? (....) Predlažem da mu se izreknu sve mjere zabrane, jer osumnjičeni neće napustiti teritoriju BiH”, kazala je Beganović-Žutić.
Pantelića i Tasića su na području Višegrada uhapsili pripadnici Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) 4. septembra ove godine. Za zločine u Višegradu i Sokocu osumnjičen je i Predrag Milisavljević, koji je uhapšen u junu ove godine. On je osumnjičen da je, s drugim pripadnicima policije i Vojske Republike Srpske (VRS), u junu 1992. godine učestvovao u prisilnom preseljenju oko 450 osoba nesrpske nacionalnosti s područja općine Višegrad, kao i u ubistvu više od 40 osoba kod jame Paklenik (općina Sokolac).



star

 

06.09.2012.

SPORTSKO-ZVJERSKI ŽURNAL

Sportsko-zverski žurnal

Serena je životinja

 
Vrh srpskog novinarstva: Iz štale Sportskog žurnala
Vrh srpskog novinarstva: Iz štale Sportskog žurnala
Screenshot: e-novine

Lobotomirani Tadićevom višegodišnjom politikom pomirenja nepomirljivog, srpska javnost i mediji više ne prezaju u raspojasanosti koju je iznedrila Deklaracija o pomirenju i zajedničkoj boli, kada su izjednačeni demokrate i fašisti. Najavljujući četvrtfinalni meč Ane Ivanović i Serene Vilijams na US openu, poremećen od patriotskog nitkovluka, sportski list Žurnal uspeo je da samo u jednom naslovu objedini fašizam, rasizam i mizoginiju, te još jednom promoviše društveni model zacementiran posle previše godina vladavine Demokratske stranke

U raljama srpskih medija: Ana Ivanović
Photo: Stock

Nema nikakve sumnje da će biti potrebne decenije da se srpsko društvo izvuče iz moralnog taloga u kome se našlo, godinama podržavajući nasilje, pljačku i nemoral. Biće neophodne godine i godine rada, počev od rehabilitacije osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja, pa do ukidanja parauniverziteta lažnih diploma, da bi se senzibilizovala nezainteresovana javnost koja će etablirati društvene vrednosti koje će obuzdati manijake spremne da tekst naslove “Lepotica i zver”, kako je to učinio besramni urednik Sportskog žurnala.

Posmatrajući svet i događaje iz skučene vizure patriotskog idiotizma, srpska javnost sluđena medijskim manipulacijama, čak ni u manifestacijama koje okupljaju najbolje, a kada je u pitanju savremeni tenis i legendarne takmičare, nije u stanju da vidi dalje od nosa i, pored nesumnjivog talenta i umeća naših predstavnika, uoči nadahnuća i dostignuća veličanstvenih sportista poput Federera, Šarapove, Nadala ili sestara Vilijams.

e-Lepotica: Serena Vilijams

Iz te bedastoće inferiornih izmileli su mnogobrojni članci, praćeni kretenskim komentarima anonimnih fašista, koji su slepcima u Srbiji predočili iz “pouzdanih izvora” da je Federer mrzitelj svega srpskog, Nadal obični pederčić na steroidima, Šarapova tek neka kurvica iz podmoskovlja, a Serena Vilijams, od danas životinja, to jest zver i, što da se lažemo, odvratna crnkinja koja, iz samo njoj znanih razloga, želi da pobeđuje sve protivnice, pa i srpsku lepoticu Anu Ivanović, dragu devojku kojoj sigurno nije milo da se više piše o njenom izgledu umesto o rezultatima poput ovog u Njujorku.

U palanačkoj zaslepljenosti manijom veličine, promoteri nastranog patriotizma zaboravljaju da, unižavajući sve one koji nisu Srbi, lepi i beli, zapravo umanjuju i skrnave objektivno fantastične domete koje Đoković i kompanija postižu u nezapamćenoj konkurenciji. Jer kada bi se više pisalo o broju naslova koje su osvojili Venus i Serena, o neponovljivim Federerovim rezultatima, Nadalovoj posvećenosti i skromnosti, Gaskeovom najlepšem bekhendu na planeti ili Fererovoj životnoj sudbini, ovdašnje dobrovoljne neznalice bi još više cenile ono što naši sportisti postižu na terenu.

 

06.09.2012.

SUĐENjE RATKU MLADIĆU: SILOVANE ŽENE NESTAJU ZAUVJEK

Nastavak suđenja bivšem komandantu VRS

Silovane žene nestaju zauvek

 
PHOTO: Stock

Organizator silovanja koji je pretio ubistvima Dragoljub Kunarac, ranije osuđen u Tribunalu na 28 godina zatvora, bio je, po rečima zaštićene svedokinje, pripadnik “Belih orlova”

Zaštićena svjedokinja RM-032 na suđenju Ratku Mladiću u Hagu dala je iskaz o seksualnom zlostavljanju nesrpskih žena u pritvoru u Kalinoviku u ljeto 1992. godine. Ona je posvjedočila da je, sa troje djece i sestrom, te drugim ženama i djevojkama od jula do septembra 1992. bila pritvorena u zgradi škole u Kalinoviku. Kako je izjavila, uniformisani Srbi dolazili su redovno u školu i odvodili na silovanje djevojke i žene, od kojih se neke nikada nisu vratile.
Svjedokinja je navela da je djevojke koje se nisu vratile 2. avgusta 1992. odveo pripadnik srpskih snaga zvani Žaga, za koga je kasnije saznala da se zove Dragan Kunarac.

“Ja sam ga pitala kada će se vratiti cure, a on je rekao da se neće vratiti. Pitala sam ga i šta će biti s nama. Žaga je odgovorio: 'Pobićemo vas, kao što sam pobio prije neko veče 20 ljudi u Barutnom magacinu', izjavila je RM-032.
Dragoljub Kunarac zvani Žaga i Dragan osuđen je 2002. u Haškom tribunalu na 28 godina zatvora zbog zločina počinjenih na širem području opštine Foča.

U unakrsnom ispitivanju, Odbrana je sugerisala, a RM-032 potvrdila da osobe koje su zlostavljale žene i djevojke iz škole nisu pripadale “regularnim” srpskim snagama. Upitana da li je Kunarac pripadao paravojnim formacijama, svjedokinja je odgovorila da joj se jednom predstavio kao pripadnik “Belih orlova”. RM-032 je kao tačno prihvatila da pritvorenima ništa nažao nisu učinili “vojnici i policajci” koji su u školi stražarili. Stražari su, kako je ispričala, jednom prilikom spriječili “srpskog paravojnika” da drugu noć zaredom izvede žene, nakon što im se požalila jedna od njih “koja je imala dvoje djece”. Svjedokinja je potvrdila i da su žene u školi obišli lokalni srpski zvaničnici iz Kalinovika, inače Mladićevog rodnog grada.

“Kad smo se požalile da dolaze i odvode žene, da nas provociraju, oni su rekli da ne mogu ništa učiniti”, kazala je RM-032.
Dijelom optužnice koja Mladića, tadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske, tereti za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH obuhvaćeno je i seksualno nasilje. On je optužen za genocid počinjen u Srebrenici i još sedam opština u BiH, teror nad civilima u Sarajevu, te uzimanje za taoce pripadnika UNPROFOR-a, u periodu od 1992. do 1995. godine.

Suđenje Mladiću biće nastavljeno 17. septembra, poslije pauze koju je Pretresno vijeće ranije odredilo.

 

06.09.2012.

EMIR KUSTURICA I PORICANjE GENOCIDA

Multietnička crnina

Emir Kusturica i poricanje genocida

 
Bahat i bahatiji: Milorad Dodik i Nemanja Kusturica, neimari na mestu zločina
Bahat i bahatiji: Milorad Dodik i Nemanja Kusturica, neimari na mestu zločina
Photo: Stock

Neka svest o genocidu nad bošnjačkim stanovništvom postoji i kod Kusturice i kod čitave dvorske elite u Srbiji i RS-u, samo se neprestano zatrpava balvanima i kamenjem od kojih se grade ambijentalne (para)strukture zaborava, nalik onima u Drvengradu i sada u Andrićgradu

Photo: LA
Ko tebe kamenom, ti njega zidom.

Anonim, 2012.

 

Postoje dva uvrežena mišljenja u Srbiji: prvo je da su kritički intelektualci loši, nerazumni i potkupljivi, a drugo da je Emir Kusturica veliki umetnik i nacionalni brend. U skladu s ovakvim generalnim stavom, vodi se i politika, tj. raspolaže se svim onim resursima kojima se ne sme raspolagati pre odgovarajućeg sučeljavanja stavova kritičke inteligencije i “nacionalnih brendova”. Ovo pre svega važi za kulturnu baštinu koja postaje teritorija gde svako može raditi šta hoće. U nacionalnom parku može se napraviti privatni ranč, može se krasti kamen iz starih austrougarskih tvrđava, mogu se zidati čitavi kompleksi od kamena u zoni kulturno-istorijskih spomenika, a da stvar bude još gora, sve se to uglavnom radi na teritoriji susedne države pod maskom “kulturne diplomatije”, “promovisanja Srbije i njenih vrednosti”, te podržavanja politike “otvaranja novih radnih mesta”.

Naravno, svi pobrojani poslovi vezuju se uz ime Emira Kusturice, novog neimara koji u naše ime radi na procesu pomirenja sa Bosnom i Hercegovinom, i to preko kulturnog projekta Andrićgrada koji svojom “multietničnošću” treba da natera dojučerašnje neprijatelje da u tom kamenom raju na Drini pronađu svoju svrhu.

Nemiroljubiva koegzistencija
Još dok je najavljivao izgradnju Andrićgrada, Kusturica je govorio o društvenom poretku u njemu, okarakterisavši to kao totalitarizam u kome će jedan čovek, tj. on odlučivati o svemu bez sluha za krhke tekovine demokratije u ovom regionu. Jedini koji bi tu mogao da kaže koju reč je Milorad Dodik, svojevrsni Ćorkan ovog kompleksa, koji takođe prezire demokratiju i vladavinu prava, te nema razumevanja za glasove novinara i intelektualaca koji bi eventualno uložili neki prigovor na njegove projekte. Setimo se samo kako se Dodik ponašao na konferenciji za štampu u Banjaluci, kada je pred svima izvređao novinarku Bete, Ljiljanu Kovačević, isterao je napolje i zabranio joj da više ulazi u palatu predsednika Republike Srpske. Kusturica je više puta demonstrirao silu pred novinarima koji su mu postavljali neprijatna pitanja. Tako je izbacio ekipu emisije “Nedjeljom u 2″, kada je Aleksandar Stanković postavio pitanje u vezi sa Kusturičinim kontaktima s Miloševićem. Žestoko je reagovao na tekst Andreja Nikolaidisa “Dželatov šegrt” koji se upravo zasnivao na elaboraciji “veze” o kojoj se raspitivao i Stanković. Uglavnom, to
mesto je postalo opasno za svakog ko bi se usudio da nešto istraži i iznese na videlo dana. Završio bi na sudu ili bi bio pretučen, izvređan pred javnošću, a država bi se pobrinula da sudski proces bude što nepovoljniji po tuženu stranu.

Multietnično, ali bez Bošnjaka: Andrićgrad, Kusturičina kulisa
Photo: novosti.rs
Poslednjih dana, neko se ipak “usudio” da otvoreno prokomentariše Kusturičin projekat “Andrićgrad”. Bili su to Mirjana Miočinović, Vladimir Arsenijević, Andrej Nikolaidis i Vesna Pešić. Ubrzo je usledio i odgovor samog Emira Kusturice koji je objavljen u “Danasu”, valjda zbog toga što je Mirjana Miočinović svoju reakciju objavila u istom listu i to nakon specijalnog dodatka o Andrićgradu koji je takođe izašao u “Danasu” (28. jun 2012). Tog dana je, naime, obeležena godišnjica od početka građenja ovog kompleksa na Drini, a ujedno je otkrivena replika Andrićeve biste na glavnom trgu koji je dobio ime po Nikoli Tesli. Naravno, zgodno je na jednom takvom “lokalitetu” objediniti sve srpske veličine onako kako ih je pre više meseci objedinio beogradski “Press” u svom projektu “Najvažniji Srbi 20. veka” ili po uzoru na topografiju Drvengrada koji drži do srpske vertikale oličene u Andriću i Novaku Đokoviću.

 

Koja crna teritorija
Emir Kusturica je u svom tekstu uspeo da izgovori toliko uvreda na račun svojih kritičara da se postavlja pitanje kako je takav tekst uopšte mogao da bude objavljen u “Danasu”. Tj. mogao bi, po sili zakona, ali tek pošto se tekst vrati dotičnom na doradu i uljuđivanje. Možda je najgore od svih prošla upravo Mirjana Miočinović, na koju se Kusturica obrušio na samom početku nazivajući je “narikačom”, “ucviljenom ženom” za koju se “nije čulo da je negdje briljirala”, te da je “njena slava porasla kada joj je umro bivši muž” (a
njegov drug Danilo Kiš – svi su danas drugovi Danila Kiša i Zorana Đinđića, a uskoro će se slično ispostaviti i za Radeta Konstantinovića). Kusturica zatim razvija svoju opsednutost metaforom groblja, crnine i naricanja, koja po njemu najbolje oslikava intelektualce modernih svetonazora u Srbiji i regionu. To ide toliko daleko, da on u jednom trenutku dolazi i do aluzija na “nekrofiliju”, tj. na “ljubav s mrtvima i slične aktivnosti”. I tek u toj tački, kao prosvetljenje, Kusturici pada na pamet odgovor zbog čega oni (intelektualci) “mašu idejom da sva mjesta gdje su u ratu devedesetih bili zločini treba pretvoriti u spomenike i groblja”. Dakle, “nekrofilija” je u pitanju, tvrdi Kusturica, izražavajući bojazan da bi “oni u crnini mogli zavladati teritorijom”.

Photo: poz.com
Ovde se očigledno radi o bestidnom vređanju najpre Mirjane Miočinović, a potom i čitavog civilnog sektora, institucija i pojedinaca, koji ulažu napore da se stanje poricanja prekine. Takođe, Kusturica omaškom upotrebljava i reč “teritorija”, kojom on podsvesno zamenjuje svakako Republiku Srpsku. Dakle, neka svest o genocidu nad bošnjačkim stanovništvom postoji i kod Kusturice i kod čitave dvorske elite u Srbiji i RS-u, samo se neprestano zatrpava balvanima i kamenjem od kojih se grade ambijentalne (para)strukture zaborava, nalik onima u Drvengradu i sada u Andrićgradu. Kusturica dalje kaže kako je Kamengrad “zamišljen kao prvi multietnički projekat od 1995.” što se pre svega vidi u “obnovi Karavan seraja koji je sto pedeset godina propadao pored živih Višegrađana, Muslimana koji su tu, u SFRJ, činili većinu”.

 

Multietničnost se, dakle, sledeći Kusturičinu logiku, na ovoj teritoriji postigla tek u odsustvu narečenih Muslimana, odnosno nakon njihovog ubijanja i progona, kada je oslobođen srpski neimarski genij konačno mogao da dela. Na kraju, Kusturica se pita, pa “gdje je onda taj nacionalizam ako jedan Srbin obnavlja muslimanske građevine!” On je upravo sadržan u ovako postavljenom pitanju i prethodnoj elaboraciji Emira Kusturice.

 

06.09.2012.

TRI ŠKOLE POD JEDNIM KROVOM

Tri škole pod jednim korovom

Kičma se krivi dok je mlada

 
Photo: realpolitics.gr

Vaspitavati znači živjeti kao uzor, sve ostalo je dresura, rečeno je. Kakvi su uzori kukavice koje iz godine u godinu savijaju vratove i poginju glave pred samovoljom direktora i ministara i protiv svoje pameti i znanja upućuju roditelje i djecu na udžbenike odštancane ispod čekića korupcije? Kakvi su uzori čekači penzija kojima su zimnice, regresi i plate veći razlog za štrajk od gnjilih nastavnih programa prilagođenih standardima i potrebama devetnaestog vijeka?

Prvi ponedjeljak septembra, prvi dan jeseni. Počinje još jedna školska godina, uprkos zdravom razumu. Nastavnici kreću u učionice kao na streljanje. Roditelji prvačića krevelje se lažući licima da su srećni.

Mediji euforično kokodaču o skupoći i gužvama.

Dosta je bilo zajebancije, država i obrazovanje za čovjeka poručuje djeci. Ohladite srce i zagrijte stolicu. Glave u kalupe! Gdje uđe slavuj da izađe papagaj. Kičma se krivi dok je mlada. Zdravlje nacije na uši ulazi. Uči da bi se zaboravio. Poglupi po naređenju!

Photo: e-Novine

Koš za smeće

Od kuće do škole,
od škole do kuće
uvijek se zubima
cvokoće, zvekeće.
Škola, škola, e pa šta je
Ako je škola nije rak.
Škola, škola, pa neka je
Nek se boji svaki đak.
Veju veju strahulje
mrz po tabli šara
nova školska godina
staru pamet stvara
Od kolijevke pa do roba
provelo te školsko doba.

U zemlji šupljaka na krdovitom Balkanu

Prvi je ponedjeljak septembra, prvi dan jeseni. Počinje još jedna školska godina, uprkos zdravom razumu. Pozicije bestselera u izlozima knjižara zauzele su knjige s malim brojevima na koricama i velikim ciframa na fakturama - tzv. udžbenici. Zašto knjižari koji prodaju čitanke ne nose gas-maske? U dvadeset i kojem vijeku će djeca shvatiti da su hrabrija od svojih nastavnika i sve te kupusare raskupusati na početku umjesto na kraju školske godine?

Vaspitavati znači živjeti kao uzor, sve ostalo je dresura, rečeno je.

Kakvi su uzori kukavice koje iz godine u godinu savijaju vratove i poginju glave pred samovoljom direktora i ministara i protiv svoje pameti i znanja upućuju roditelje i djecu na udžbenike odštancane ispod čekića korupcije? Kakvi su uzori čekači penzija kojima su zimnice, regresi i plate veći razlog za štrajk od gnjilih nastavnih programa prilagođenih standardima i potrebama devetnaestog vijeka? Kome svijetle prosvjetari u tri škole pod jednim korovom? Kakva je to božanska visina s koje mogu mirno gledati u oči pokradenoj i prevarenoj djeci?

CRVAVA BAJKA

Bilo je to u nekoj zemlji šupljaka
na krdovitom Balkanu,
utrnule su đačkom smrću
oči prvaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli predškolski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi upisani u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji šupljaka
na krdovitom Balkanu
utrnule su đačkom smrću
misli prvaka
u istom danu.

Četrdeset i pet minuta
klimaće se glava snena.
U đačkoj klupi
četa malena
slušaće zadatke teške:
koliko može
car gdje ide pješke...
i tako redom.

Misli će im biti ukalupljene
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležaće bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih novčanica
i kovanica sjajnih
za užinu i crveni krst
i osiguranje i časopise
stiskaće u dnu džepova.

Photo: deviantart.net
A činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve igre dječije
ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji šupljaka
na krdovitom Balkanu
utrnule su đačkom smrću
misli prvaka
u istom danu.

Djece redovi cijeli
uzeli se za ruke
i sa školskog dvorišta
u razrede pošli mirno
kao da škola nije ništa.
Glavica redovi cijeli
istog su časa uveli
U holu mračnog ćoravišta.

 

*Tekst preuzet sa sajta Deutsche Welle uz dozvolu autora

 

06.09.2012.

RAZNOVRSNI TEKSTOVI

Beton: Čitanje Matije Bećkovića

Poezija i politika u Kulturnom dodatku

 
Photo: Stock

Kada je u pitanju Politika, neposredne tekstualne okolnosti i „dosluh sa zahtevima vremena“ predstavlja uticajna i zastrašujuća rubrika „Odjeci i reagovanja” koja je, fizički štampana posle Kulturnog dodatka, kontinuirano proizvodila „(srpski) narod kao besprizivnu političku instancu“, institucionalizujući „populizam kao novu legitimacijsku osnovu poretka“ (Vreme kada je narod govorio, 2008: 16). Na pozadini populistički fundiranih ili pseudoistoriografskih feljtona, značajan deo savremene srpske pesničke produkcije u Kulturnom dodatku veoma zgodno se uklapao u delovanje preovlađujućih diskursa nacije, njene ugroženosti, kao i potrebe za novom obnovom

Sedmični dodatak Politike, Kultura-Umetnost-Nauka (dalje: Kulturni dodatak), izlazio je od 1957. godine kao podlistak u kom su objavljivani prilozi posvećeni naučnoj, kulturnoj i umetničkoj produkciji na domaćoj i međunarodnoj sceni. Pored informativne dimenzije, saradnici Kulturnog dodatka su odabirom tema i distribucijom verbalnih i neverbalnih kodova, nužno formulisali i političku, odnosno ideološku ravan novinskog podliska budući da su i dnevnopolitička događanja uvek nalazila odjeka i u prilozima o kulturi. Tako Kulturni dodatak postaje medijski format koji disperzivno integriše dinamičnu mrežu informativnih, publicističkih, populističkih, književnih i ideoloških diskursa čiji odnos postaje posebno napet u trenutku dramatičnih društvenih potresa, kao u slučaju raspada SFRJ početkom 90-ih godina XX veka.

Sa slabljenjem zajedničke države i jačanjem nacionalističkih programa, kulturne elite su se na prostorima jugoslovenskih republika sve više orijentisale ka afirmisanju „zaboravljenih“ modela nacionalne kulture, sa jasnom namerom da se konstituiše novo kulturno i kolektivno pamćenje. Istorijski revizionizam u publicistici, odsustvo društvenog dijaloga, ideološke tenzije u novom višestranačkom prostoru, kao i sve glasnije ideje o neminovnosti ratnog konflikta, predstavljaju samo neke od činilaca etničke homogenizacije na heterogenom prostoru tadašnje SFRJ.

Šta dodaje dodatak
Kada govorimo o
Kulturnom dodatku tokom 1990-1991, najveći broj priloga čine kritički osvrti, recenzije knjiga i intervjui posvećeni pitanjima identiteta nacionalne kulture, jezika i novog kulturnog „preporoda“. Što se tiče književnih tekstova, prozni oblici nisu zastupljeni u značajnijoj meri dok je poezija jedini stalno prisutan književni rod, mada nema fizički odvojenu rubriku. I mada se na prvi pogled čini da su pesme Kulturnog dodatka imale privilegovan status, one su se, ipak, zbog Politikine medijske logike, stavljale u ulogu modernističkih jezičkih vinjeta na perifernim stranicama Dodatka ili poetsko propagandnih tekstova koji su pozivali čitaoce na nove oblike kolektivizma.

Photo: Stock
Kulturni dodatak
je donosio pesme iz već objavljenih autorskih zbirki kao i pesme koje se po prvi put štampaju. Ova razlika, istaknuta iznad naslova pesme (Iz rukopisa, Iz novih zbirki…) predstavlja važno interpretativno ograničenje: ukoliko se preštampava pesma poznatog i popularnog autora (autorki je bilo veoma malo), tada se njena značenja, nastala u interakciji sa novinskim prilozima, mogu smatrati i proizvodom medijske manipulacije. Književni tekst se podređuje novom sistemu kodova u kom paratekstualni signali (ime autora) bitno utiču na kreiranje umetničkog ili političkog smisla pesme, kao na primeru Matije Bećkovića čije ime je moglo (trebalo) da priziva kod čitalaca Kulturnog dodatka niz asocijacija na autora koji je svojim „performansima“ aktivno afirmisao monološki govor na javnoj sceni Srbije, tražeći načina da virtuoznošću političara „ugodi kolektivnu žicu nacionalne uspaljenosti“. Sa druge strane, ukoliko se pesma po prvi put objavi u Kulturnom dodatku, njeno značenje, proizvedeno u sadejstvu drugih novinskih kodova, treba da postane integralni deo kasnijih čitanja mada se to često prenebregava u proučavanjima savremene srpske poezije, zbog čega pokušaji (de)konstruisanja pesničkog kanona imaju trivijalno svečarski karakter ili karakter samodovoljne ideološke kritike.

 

Međutim, ne treba zaboraviti da, bez obzira na moć ideološkog pritiska u podlisku, poezija može da se prilikom objavljivanja ili preštampavanja odupre medijskoj i poetičkoj monologizaciji. Ali tada govorimo o poeziji razlike koja, prema rečima Damira Arsenijevića, osigurava jedan novi jezik: „to je jezik postajanja subjektom kritike, a ne puka mimetička refleksija unaprijed određenog političkog stava“. I stoga, ukoliko bi se u Kulturnom dodatku pojavili pesnički tekstovi koji bi dijaloški i uvek-već autoironično dramatizovali proces postajanja subjektom nacije, etniciteta, roda, klase ili veroispovesti, tada bi postupak ideološkog kolažiranja i montiranja na stranicama dnevnog lista bio značajno destabilizovan ili doveden u pitanje.

Pesnici i odjeci
Polazeći od tematskomotivskog sloja, žanrovskih aspekata, jezičkostilskih postupaka i širokog dijapazona pesničkih slika kao osnovnih kriterijuma poetičke klasifikacije, iz obimnog pesničkog materijala
Kulturnog dodatka nedvosmisleno se izdvaja i u prvi plan ističe (što se vidi po njenoj učestalosti na naslovnim stranicama Dodatka) „poezija pesničke rekuperacije“ (Tihomir Brajović Kratka istorija preobilja). Ona podrazumeva „dominantno tematizovanje i poetičko evociranje pretežno kolektivne i nacionalne tradicije, u relativno širokom značenju te reči i u podrazumevanom dosluhu sa zahtevima vremena, dakako, ma šta to značilo u neposrednim okolnostima” (Brajović, 2009: 13). Istina, poezija pesničke rekuperacije nije bila jedina poetička struja u Kulturnom dodatku budući da su se u njemu štampale i pesme modernistički intimističke orijentacije, poetski iskazi u kojima su lirski subjekti bili zagledni u probleme jezika, umetničkog stvaralaštva i malih narativa ili kratkih crtica iz života. Međutim, kritički potencijal ovog korpusa tekstova nije iskorišćen iz nekoliko razloga: pesme ovog usmerenja su retko kad štampane na naslovnim stranicama Dodatka tako da su se uglavnom nalazile na obodima drugih stranica, a pošto u ovim pesmama nije konstituisan novi jezik, jezik razlike, onda su se i njihovi modernistički impulsi, na stranicama podliska gde je sve grmelo od nacije, identiteta i pamćenja, slavnih heroja i podviga, često pretvarali u specifičan vid eskapizma. Dakle, drugačija poezija jeste postojala na stranicama Dodatka, ali ona nije mogla da govori iz svoje periferije.

Kada je u pitanju Politika, neposredne tekstualne okolnosti i „dosluh sa zahtevima vremena“ predstavlja uticajna i zastrašujuća rubrika „Odjeci i reagovanja” koja je, fizički štampana posle Kulturnog dodatka, kontinuirano proizvodila „(srpski) narod kao besprizivnu političku instancu“, institucionalizujući „populizam kao novu legitimacijsku osnovu poretka“ (Vreme kada je narod govorio, 2008: 16). Na pozadini populistički fundiranih ili pseudoistoriografskih feljtona, značajan deo savremene srpske pesničke produkcije u Kulturnom dodatku veoma zgodno se uklapao u delovanje preovlađujućih diskursa nacije, njene ugroženosti, kao i potrebe za novom obnovom.

 

S tim u vezi, veliki broj pesama iz perioda 1990-1991. tematizuje martirološki kompleks (Kosovo i ustaški logori) i hiperbolizovane predstave srpske prošlosti pre državotvornih jugoslovenskih integracija; peva se o lutalačkom usudu srpskog naroda, o njegovoj istorijskoj razjedinjenosti, a na umetnički prozaičan način često se evociraju arhetipske slike organskog jedinstva, dok lirski subjekti patetično progovaraju jezikom „komunitarnog sopstva“ (mešajući ti, ja, mi do nerazaznatljivosti), ili se obraćaju „ocima nacije“ – Stefanu Nemanji, Sv. Savi, knezu Lazaru, despotu Stefanu Lazareviću, Njegošu, i naravno, Jovanu Dučiću – tražeći savet kako da potisnuto kulturno pamćenje ponovo oživi (jer ono, izgleda, samostalno i nezavisno od subjekta „čeka“ da mu se on obrati), pri čemu se, ni u pesmama ni u novinskim člancima, pojam pamćenja ne tretira kritički ili konstruktivistički.

Ova potreba za povratkom u „zlatno doba“ i očuvanjem novog kulturnog pamćenja često je, dakle, tema intervjua i autorskih članaka na naslovnim stranicama Dodatka što se vidi i na primeru 120. broja Kulturnog dodatka, objavljenog 12. maja 1990. godine, gde su se na naslovnoj stranici paralelno, jedan uz drugi, pojavili razgovor sa akademikom Pavlom Ivićem „Zajednički ali podeljen jezik“ i pesma „Pobunjeni jezik“ Matije Bećkovića.

Dok se u razgovoru sa Pavlom Ivićem, čiji lingvistički diskurs osciluje između naučnog i popularnog govora, raspravlja o etničkim i političkim kriterijumima jezičkih granica, uz naglašenu ali nekonfliktnu zabrinutost za sudbinu srpskog jezika u Hrvatskoj, Bećkovićeva pesma nudi monologizovani poetski iskaz o dugogodišnjoj izgnaničkoj sudbini srpskog jezika. Ne treba prenebregnuti ni dramski naboj podnaslovne rečenice za intervju sa Pavlom Ivićem: „Akademik Pavle Ivić, prvi čovek srpske lingvistike, govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti srpskog jezika”. Ostaje samo da kategorija akademije, stručnosti srpskog lingviste i vremenske transverzale posudi ili u javnoj sferi dodatno pojača medijski autoritet Bećkovićevog glasa.

Jezik Šerloka
Ispevana u „neutralnom“ trećem licu jednine, pesma izražava ideju o „oslobađanju“ srpskog jezika. Pojedinačne pesničke slike ne mogu se dekodirati kao korelati konkretnih istorijskih događaja, ali se motivi izgnanstva, povratka kući i gmizanja mogu razumeti kao aluzije na period suživota srpskog i hrvatskog jezika, i na istorijsku borbu za očuvanje srpskog jezika u različitim (nedovoljno srpskim?) državnim i političkim sistemima. Vremenska neodređenost tog perioda – dugo izgnanstvo – konstituiše mesto neodređenosti koja se na čitalačkim horizontima može različito konkretizovati i, u skladu sa društvenim okolnostima i potrebama, mnogostruko instrumentalizovati: početak tog izgnanstva može se vezati za borbu za srpski jezik na prostoru ugarskog carstva, ali i za jugoslovenski period posle 1945. godine.

Pored toga, motiv dugog izgnanstva služi i kao motivacija promene – jezik koji je bio zajarmljen, tek se sa novim vremenom oslobađa – mada je ta promena lišena dijaloškog, u sebi protivurečnog autoironičnog kvaliteta koji bi mogao da „egzilantski“ status jezika preinači u njegov kvalitativni novi identitetski profil, fragmentiran i otvoren za različitost, a zatvoren za esencijalističke projekte. Nasuprot ideji dijaloške otvorenosti, nalazimo jezik koji „punim dahovima / podiže svoj narod i duh zazemljeni“ ili „ledenu grbu sa sebe odlama” u čemu prepoznajemo rizično anahronu asocijaciju na shvatanje poezije kao čuvara prvobitnog poetskog govora samog naroda.

Photo: Stock
Poistovetivši jezik i nacionalni kolektiv, Matija Bećković poetizuje ideju o jeziku kao autentičnom i društvenoistorijski nekonstruisanom entitetu čija je ontološka težina istaknuta nizom slika gde se jezik (glagoli, pridevi i govor) vraća samom sebi. Budući da pesma artikuliše monološki pojednostavljen stav da je jezik odraz homogenog bića naroda, a Matija Bećković propušta da unutar teksta progovori jezikom razlike kojim bi se dramatizovao sam proces postajanja subjektom bilo kog iskaza ili diskursa, onda „Pobunjeni jezik” ostaje u celini zatvoren poetski govor, bez obzira na njegovu leksičku ili melodijsku razuđenost. Takođe, ako se osvrnemo na odnos dva žanrovski različita teksta koji se „dodiruju“ na istoj stranici Dodatka, možemo reći da se oni na idejno-ideološkom, ali i na jezičkom i retoričkom planu produktivno dopunjavaju. Emotivnost, oratorski patos i teatralnost ideje o porobljenom jeziku koji su isključeni iz govora Pavla Ivića, nadomešteni su retoričkim postupcima M. Bećkovića. A u smeru od pesme ka intervjuu, ideologizovani poetski govor dobija „opravdanje“ u žanru koji pretenduje na objektivnost, što se neretko dešava i u naučnim studijama koje, umesto naučno odgovornog otklona prema Bećkovićevoj poetici, svojim deskriptivnim govorom legitimizuju Bećkovićevo shvatanje jezika kao aistorijski govor istine o jeziku. Tako se Ivićeva zabrinutost, utemeljena u realnim političkim opasnostima u Hrvatskoj, pomera ka emocionalizovanom govoru Bećkovićeve pesme: „Nepokoreno slovce kovrcnulo, / Pravda jezika se sili isprsila”, a personifikovana slika jezičkog „prkosa“ korespondira sa prizorima društvenopolitičkog nasilja čije će se tragične posledice osetiti na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

 

U sličnom odnosu nalaze se i Bećkovićeva pesma „Vezivanje uz mrca” i članak Svetozara Stojanovića „Vek protivurečnosti”, objavljeni 20. aprila 1991. godine. Sa naznakom da je reč o tekstu Iz novih rukopisa, dakle, prvi put štampanom u Politici, Bećkovićeva narativna pesma obrađuje motiv turskog običaja kažnjavanja prestupnika, koji se sastojao u tome što su osuđenog vezivali za mrtve.

Nakon što je naglasio težinu turskog mučenja, subjekat razvija fiziološki detaljan, groteskno zastrašujući prizor srastanja živog i mrtvog čoveka, pri čemu se katalog ljudskog tela (oči, kosti, nokti, kosa, nepca, srce) ali i njegovih psiholoških i mentalnih aspekata konstituiše kroz opoziciju u kojoj se razara koncept granice, a dramatično srastanje završava slikom: „Živo i mrtvo telo / Ne mogu se ni spojiti / ni razdvojiti“. Za razliku od karnevalskog poimanja smrti i života, Bećkovićeva pesma lišena je dijalogizma, smeha i groteskne komike budući da se njegov lirski subjekat, kroz teatralni diskurs, implicitno oduševljava smrću: uprkos očiglednoj destrukciji i pervertiranju vrednosti, kult smrti u Bećkovićevoj pesmi zadržava visoku meru privlačnosti, a slika tela koja „egzistiraju“ na granicama živog i neživog sveta nisu podsticaj za kritičko preispitivanje i dekonstrukciju vrednosti već naprotiv upozorenje o pogubnim posledicama ovakvog spoja, što se i eksplicitno naglašava u završnom delu pesme, putem instruktivno interpretativnog gesta: „Kao što se za mrca / Vezuje jedan čovek / Može i ceo narod // I ne samo za mrtvog čoveka / nego i za mrtvu ideju“. I mada se ne otkriva o kom mrtvom čoveku/mrtvoj ideji je reč, upravo je tekst Svetozara Stojanovića – koji govori o krizi savremenog društva, o pogubnim posledicama totalitarnih režima i sistema mišljenja – tu da ponudi uporište za tezu da su se komunističke, marksističke i socijalističke ideje pokazale kao nosioci onog impulsa smrti o kojem Bećkovićev lirski subjekat peva.

*

Na kraju ostaje da se, u ovoj svedenoj interpretaciji, vratimo osnovnoj pretpostavci o odnosu poezije i Kulturnog dodatka: budući da pesme M. Bećkovića (a one jesu reprezentativne za rekuperativnu poeziju u Politici) nisu artikulisale jezik razlike, tj. jezik postajanja subjektom kritike, onda je i njihov fundamentalno monološki princip često aktivno sudelovao u dominantnim društvenopolitičkim diskursima nacionalizma i nacionalnog pamćenja tokom 1990-1991. Stoga pored tvrdnje da raspored verbalnih i neverbalnih kodova časopisnog dodatka može da transformiše primarna značenja pesme, treba dodati da i poetski iskaz može više ili manje prizivati političku instrumentalizaciju, posebno ukoliko njegovi poetički, tematskomotivski, jezički, stilski, idejni i drugi elementi negiraju iskustvo dijaloškog, kritičkog, u sebi protivrečnog i napetog govora

.......................................

Replika za svaku nepriliku: Kome se ne sviđa, neka ide u Srbiju!

Citati od kojih dobijem ospice

 
Photo: Paolo Ordigoni

Naputak je preuzet od srčanih domoljuba koji svaki prigovor egzistencijalne prirode shvate kao direktni napad na opstojnost države i pokazao se kao najuspjelija šala i nepogrešiva tehnika za zasmijavanje očajnika. Nakon nekog vremena, kaže, postao je toliko popularan da ga se počelo koristiti u svim mogućim prilikama. Naprimjer, djeca su joj prigovorila da joj je ručak bljutav i dobila su odgovor: "Kome se ne sviđa, neka ide u Srbiju!"

Bez obzira koliko Facebook meni, kao i većini ljudi, bio nešto što se skoro pa podrazumijeva, postoji određeno razdoblje u danu kad ga izbjegavam. Nipošto, ali nipošto ga ne otvaram u rano jutro. Naime, jutro je na Facebooku vrijeme optimističnih citata od kojih dobijem ospice. Nema ništa gore nego naprimjer ono jutro kad planiraš obaviti svoje redovno mjesečno prijavljivanje na Zavod za zapošljavanje, na Facebooku ugledati citat tipa: "Ah, koje divno jutro, pred tobom je dan pun izazova, iskoristi ih!" To teško pada na psihu, pogotovo kad znaš da će ti u tom danu najveći izazov biti taj da se na šalteru dotične ustanove suzdržiš od verbalne agresije prema zaposlenima na Zavodu, jer koliko god te zaposlenici iritirali, znaš da ti oni, ustvari, nisu ništa krivi. Nije ti ništa kriva ni tvoja mama, koja, poput najgoreg Facebook optimista, izrekne mudru misao: "Ne budi tako malodušna, život je borba, bit će bolje." Ništa ne pomaže kad je tad bijesno podsjetiš da je ona, u "svoje vrijeme", u tvojim godinama prikupljala papire za odlazak u mirovinu, a ti se danas, u svoje vrijeme, a u njenim godinama, prijavljuješ na Zavod.

Photo: journalmagazine.org
Jalova nada u osobnog savjetnika

Prva prijava nakon gubitka posla je najživopisnija i najznačajnija, jer koliko god bio ubijen u pojam kad stigneš tamo, ipak u tebi tinja mala nada da "oni" možda, ipak, mogu pomoći. Tu nadu ti dodatno rasplamsa naputak: "Javite svom osobnom savjetniku", kojeg ti promptno odrede. Na zakazani datum stižeš nervozno stišćući u ruci radnu knjižicu, dođeš na isti onaj šalter na kojem su ti odredili osobnog savjetnika i prozboriš njegovo ili njeno ime i prezime. Na šalteru te dočeka dječarac od svojih, valjda, dvadesetak godina koji se predstavi kao taj koga tražiš. Srce ti zalupa od sreće, a on, mrtav ozbiljan, krene s pitanjima:
"Vaše ime?"
"Ja sam ta i ta."
"Datum rođenja?"
"Taj i taj."
"Zanimanje?"
"To i to."
"Što biste voljeli raditi?"
"Što god!"
"U redu. To bi bilo sve. Javit ćemo vam se. I nemojte se zaboraviti redovno prijavljivati. Lijep dan."

Osjećaj mučnine koji traje danima

I, to je to. To je bio susret s mojim osobnim savjetnikom na Zavodu za zapošljavanje. Na stranu činjenica da mi je cijelo vrijeme bilo nekako neugodno jer mom osobnom savjetniku po godinama mogu biti mama, ako ne i baka. Promatrala sam ga dok je lupkao po tastaturi pitajući se što li me i o čemu, pobogu, to dijete može savjetovati? Na stranu i to što znam da Zavod, ipak, ponekad nešto za nekoga i napravi, osjećaj mučnine me nije napuštao danima.

Kasnije, prepričavajući prijateljici uz kavu svoje najfriškije iskustvo sa Zavoda i žaleći se na opću situaciju u zemlji, od nje sam dobila sljedeći naputak:
"Kome se ne sviđa, neka ide u Srbiju!"
"Ha?!", blentavo sam zurila u nju.

Na to mi je, kroz smijeh, objasnila da je to rečenica koja u posljednje vrijeme kruži među njenim društvom, a kao odgovor svakome tko se potuži na bilo koji segment života u Hrvatskoj. Naputak je preuzet od srčanih domoljuba koji svaki prigovor egzistencijalne prirode shvate kao direktni napad na opstojnost države i pokazao se kao najuspjelija šala i nepogrešiva tehnika za zasmijavanje očajnika. Nakon nekog vremena, kaže, postao je toliko popularan da ga se počelo koristiti u svim mogućim prilikama. Naprimjer, djeca su joj prigovorila da joj je ručak bljutav i dobila su odgovor: "Kome se ne sviđa, neka ide u Srbiju!" Isti dan, kad joj se muž u krevetu navečer pokušao približiti, pa počeo brundati zbog njene glavobolje, odbrusila mu je: "Kome se ne sviđa, neka ide u Srbiju!" Isto je i muž rekao njoj kad je prigovorila zbog njegove plaće koja se smanjuje iz mjeseca u mjesec.

Photo: Kaveh H. Steppenwolf
Manjak domoljublja?

Slučaj je htio da sam ja baš tih dana stvarno otišla u Srbiju, na jedno vjenčanje. Stigavši tamo, pažljivo sam promatrala i analizirala situaciju. Osluškivala sam priče i uočila da stanovnici zemlje u koju bi trebali otići svi Hrvati koji nisu zadovoljni Hrvatskom, imaju identične probleme kao i mi. Preskupa hrana i gorivo, visoke režije, spora administracija, presporo sudstvo, korumpirani i nesposobni političari, nezaposlenost, smiješne plaće. Usuđujem se primijetiti da u Srbiji nije ništa bolje nego u Hrvatskoj, a ako želim baš biti skroz drska, primijetit ću da je situacija tamo ista kao i situacija ovdje. Međutim tamo nitko nikome ne govori: "Kome se ne sviđa, neka ide u Hrvatsku."
Znam da se ovo moje uspoređivanje može shvatiti kao manjak domoljublja, pogotovo onima kojima svaka usporedba s tom zemljom zvuči kao pokušaj državnog udara i izdaja svih nacionalnih vrijednosti, ali što mogu kad je tako.

Uostalom, kome se ne sviđa ovo što pišem, neka ide... Ma, znate već.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Zatvoreno pismo Petru Lukoviću

Kako sam postao državni neprijatelj

 
Lovci na građane: Ko prekrši Zakon o računovodstvu i reviziji, nema čemu da se nada
Lovci na građane: Ko prekrši Zakon o računovodstvu i reviziji, nema čemu da se nada
Photo: Stock

Zašto ti, Lukoviću, uopšte otkrivam svoju kriminogenu prošlost? Naletim u tvojim novinama na sličan slučaj kao moj. Mal se nisam šlogirao od pupka na dole i tvoje novine sam hteo da iscepam kada sam pročitao da sve može i drugačije. Tata od onog otporaša ima firmu razvrstanu u srednja preduzeće. Znači, ozbiljnu. Prekršio je isti Zakon o knjigovodstvu i reviziji, kao i ja. Grešku je napravio knjigovođa, jer je dao pogrešnu informaciju, kao i kod mene. Ocenjeno je da predstavlja neznatnu društvenu štetnost zbog malog značaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posledica, što je isto kao kod mene. Tužioc odustaje od optužnog predloga jer je usvojio argument okrivljenog da ga bilo kakvo kažnjavanje onemogućuje od daljeg učestvovanja na tenderima. E, toga se nisam setio!

Nije predao završni račun: John Dillinger, enemy of the state
Photo: Stock

Poštovani Petre L.,

Grupa građana reši da registruje klub. Oblast sport. I naravno odmah se zajebe. Izabrali smo da se bavimo ne-olimpijskim sportom. Onemogućili smo sami sebi odmah na početku karijere i njen kraj. Počinjemo sa radom, svesni da od dobijanja stana, penzija, keša, nema ništa. Pomislili smo da to nema ni veze, jer smo posvećeni cilju, a naša izabrana sportska grana teče u srpskim genima, kao nabujali Timok. Očigledni nedostatak na samom početku pokušali smo da nadoknadimo evropskim pristupom, računamo, možda nas tamo primete. Ime kluba evropsko, kratko i jasno. Logotip sa obaveznim zvezdicama koje iz inata ofarbasmo u crveno (žuto više ne koristimo ni jaja kada jedemo, samo belance).

Da pojačamo priču, Statut kluba donesemo na Dan nezavisnosti Amerike, 4 jula. Mislili smo da smo time sve pokrili i da je uspeh zagarantovan. I stvarno. Oprobasmo se i u inostranstvu, naravno o svom trošku, srpska zastava na jarbolu, pehar u rukama. Te godine od granskog saveza dobijemo i plaketu kao najuspešniji klub. Međutim, u domovini tajac. O našim uspesima nigde ništa. Ni u režimskim novinama, ni u opozicionim, ni u Blicu. Da se sami hvalimo, ne ide. I taman kada smo mislili da su nas svi pa i država zaboravili, stignu nam uredno dve krivične prijave. Prekršili smo Zakon o računovodstvu i reviziji. Nismo dostavili Agenciji za privredne registre obaveštenje o razvrstavanju u mala, srednja ili velika preduzeća. Iskopam naše Rešenje o registraciji pri Ministarstvu sporta. Kad ono klub, i to sportski (eSKa). Zovnem knjigovođu. Alo, zemljače, što ne razvrsta klub u preduzeće? Ne treba, vi ste kao društvo građana neprofitabilna organizacija. Otvorim drugi koverat. Krivična prijava što nismo dostavili na vreme redovni godišnji finansijski izveštaj. Alo, knjigovođa, što ga nisi dostavio? Ne treba. Koga si pitao? Vašeg referenta u Upravi prihoda. A gde se predaje izveštaj? U Agenciji za privredne registre. Pa što njih nisi pitao? Tamo se niko ne javlja na telefon.

Ocenim ovo kao eklatantan primer srpske logike na delu i krenem da proučavam Zakon o reviziji i računovodstvu. Posle celih pet minuta shvatim da je država u pravu. Po zakonu, svi su obavezni da se razvrstavaju i dostave finansijske izveštaje, sem verskih organizacija i, naravno, države. Pomučim se još malo i pronađem da smo mi jedina evropska zemlja koja ne podnosi završni račun na usvajanje, ali brzo shvatim da me to ne spašava pred istom državom od vrcavog i lutajućeg duha mog knjigovođe. Na uspehe kluba ne mogu da se vadim jer za njih niko nije ni čuo, a ni pročitao (tada sam shvatio moć medija). Knjigovođa, da li si svestan da nisi normalan? Jesam. U redu, onda. Rešićemo sve, nekako, pošto si jedan od retkih osvešćenih spreman da prizna. I tako krenemo spremni na ročište, bez plana, krivi ko kuća. Kad tamo, na sudnici spisak suđenja tog dana zakazanih na svakih 15 minuta otegao se do pola vrata, pa se malo od dužine povio na gore. Ima i tajkuna i privatizacija i nas, a u čekaonici nikog, možeš pauka da čuješ kako plete mrežu. Iskoristili smo priliku da se slikamo telefonima sa spiskom za uspomenu i da pokažemo slike ženama kako smo ipak uspeli u našim malim životima jer u takvom elitnom društvu sa spiska retko ćemo više da budemo. Pošto nikog nije bilo, odmah smo došli na red, ali pola je ostalo napolju zbog nemanja inventara za sedenje.

Obračun sa knjigovođom: Scena iz beogradskog suda
Photo: Stock

Odmah iznenađenje. Okrivljeni je predsednik kluba. Kako on sudija, nijedan papir nije nikada potpisao u klubu, a i po Statutu kluba sam ja kao sekretar odgovorno lice. Tako nam je dostavljeno, reče sudija. Ko je dostavio? Ustade jedna od prisutnih i kaže da je to podatak dobijen od Zavoda za statistiku. Kako zna Zavod ko je odgovoran? Koje ste ime prvo upisali u obrazac koji ste popunjavali za statistiku, taj je odgovoran. Pred naletom uragana logike, odmah sam pitanje povukao i zamolio sudiju da ja budem okrivljeni kao sekretar kluba, koji je stvarno odgovoran. Uvidom u spise...nastavi sudija, postanem ja odgovorno lice okrivljenog pravnog lica koje je izvršilo privredni prestup... Pitam advokata ko je gospođa u šlafroku, koja je govorila. Ćuti budalo, to je tužioc. Pogledam ponovo šlafrok, a on plav kao šerpa Metalca iz Milanovca. Tufne, lepe, krupne, bele kao oko u crnca. Pomislim, najebasmo. Tužioc iznese optužbu sve sa dinarskim netačnim iznosima za koje više nisam ni smeo da pitam odakle im.

U beogradu bi ga proglasili nevinim: Al Kapone, problem s porezom
Photo: Stock

Koliko sam mogao da se setim, kompletan promet našega kluba za tu godinu iznosio je celih 134.000 dinara. Sudija na to kaže da donesemo dokumentaciju od Poslovne banke i oni će proveriti i ukoliko je tako, prometi ispod 500.000 dinara na godišnjem nivou koji nisu prijavljeni potpadaju pod statističku grešku i obustaviće se proces. Tako sam bar ja shvatio. Za drugo ročište smo se već spremili. Banka izda potvrdu kao što sam i mislio, ponesem i izvode o plaćenoj firmarini (koja nam je inače razrezana za tu godinu u istom iznosu kao samoposluzi, zlatarskoj radnji i prodavnici tehnike u našem kraju) i svim ostalim plaćenim nametima. Imali smo i sklopljeni Ugovor sa knjigovodstvenom firmom jer je i to bio jedan od propisanih uslova za zakonsko poslovanje. Imali smo i fakturu Knjigovodstvene agencije za izradu završnog finansijskog izveštaja, imali smo i dokaz o uplati. Knjigovođa je i potvrdio da smo izveštaj i potpisali, pečatirali, samo ga on nije predao jer mu je rečeno da ne treba. Po njemu, nama, svima, odgovornost bi trebala da je na knjigovođi jer me je država uslovila da imam potpisan ugovor o vršenju knjigovodstvenih usluga.

Međutim, tužioc ne odustaje od krivičnog gonjenja. Advokat predloži da uplatimo neki iznos koji sud odredi u humanitarne svrhe, jer je imao slučaj sa dva momka koja su napali službeno lice, a određeno im je da plate 50.000 dinara nekoj humanitarnoj instituciji. Sudija to odbije kao opciju jer se ovde radi o privrednom prestupu, što se tretira kao teško krivično delo, što opet znači da bih bolje prošao da sam udario onako u prolazu policajca na raskrsnici. U tom trenutku sam sebe već video u crno-belom serijalu o Paji i Jaretu kada dolaze plenitelji kod Jareta u kuću da iznesu trosed i fotelje. Krene advokat sa završnom reči u moje ime i zamoli sud da me oslobodi odgovornosti jer je neznatna društvena opasnost, imajući u vidu odsustvo svake namere, a ukoliko sud nađe da ima mesta odgovornosti, izrekne što blaže kazne... Zamolio sam ga da sedne, da odmori na inventaru jer ne brani Džona Dilindžera, Državnog neprijatelja broj 1 Amerike, nego mene koji nisam razvrstao Sportski klub registrovan pri Ministarstvu Sporta u malo, srednje ili veliko preduzeće u zakonskom roku. A kada sam to i uradio Agencija za registre moje razvrstavanje nije prihvatila jer sam zakasnio sa predajom. Džon Dilindžer nije voleo banke, kao i naš premijer. U vreme Velike depresije pljačkao ih je, a onda ga je narod voleo, jer mu se činilo da ispravlja nanetu im kolektivnu nepravdu. Onda je osnovan FBI, pa su ga ubili. Ovo je bila mala digresija van teme, dok mi ne stigne presuda.

Ne pucaj, idemo na tender: Poslovni ljudi iz Srbije u trenutku iščekivanja
Photo: Stock

Stigle i to - četiri. Dve za klub kao pravno lice i dve za mene kao odgovorno lice. Zbirna kazna 114.000 din. koja je inače doneta ispod svakog zakonskog minimuma imajući u vidu iskreno držanje okrivljenog Borisa K., kako piše u presudi. Nismo se žalili, cenili smo brzinu kojom je sud podneo krivičnu prijavu, održao dva ročišta i presudio. Sve ukupno trajalo je mesec dana. Pare smo skupili, većinski deo da plati izvoleo je pripasti belom magu svoje profesije, našem knjigovođi. Pravni sistem se pokazao dosta efikasnim kada se radilo o njemu, međutim kada sam kao firma u par navrata tužio stručnjake koji dođu, uzmu robu, bace papire, ne plate ništa a mi platimo i pdv na to što nam je faktički ukradeno, procesi su trajali tri godine. Suđenje između firmi Apple i Samsung u sporu vrednom milijardu dolara trajao je četiri nedelje. Ako poredim odnos utrošenog vremena i količinu presuđenog novca, moji bedni sporovi bi trebali, gledajući odnos vremena i novca, da se završavaju u kontra vremenu dok prekršaj nije ni učinjen. Pošto se sad, koliko pratim, sudije vraćaju na posao i biće ih duplo više nego do sada, očekujem da umesto tri godine, svi moji sporovi budu rešavani u godini kada su i nastali. Ukoliko ne može brže, nema vraćanja na posao. Tike tike tačke nema više vraćke.

Američko iskustvo: Bez knjigovodstva nema države
Photo: Stock

Zašto ti, Lukoviću, uopšte otkrivam svoju kriminogenu prošlost? Naletim u tvojim novinama na sličan slučaj kao moj. Mal se nisam šlogirao od pupka na dole i tvoje novine sam hteo da iscepam kada sam pročitao da sve može i drugačije. Tata od onog otporaša ima firmu razvrstanu u srednja preduzeće. Znači, ozbiljnu. Prekršio je isti Zakon o knjigovodstvu i reviziji, kao i ja. Grešku je napravio knjigovođa, jer je dao pogrešnu informaciju, kao i kod mene. Ocenjeno je da predstavlja neznatnu društvenu štetnost zbog malog značaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posledica, što je isto kao kod mene. Tužioc odustaje od optužnog predloga jer je usvojio argument okrivljenog da ga bilo kakvo kažnjavanje onemogućuje od daljeg učestvovanja na tenderima. E, toga se nisam setio.

Sve u svemu, doneta odluka je ispravna, životna, ali ju je otporaš kasnije sam poništio jer je krenuo da brani tatu koji nikada nije učestvovao na tenderima, a sud ga oslobodio jer učestvuje.... pominjali se i neki kučići...pa ispalo posle da u stvari učestvuje... i sve tako...ništa ljudsko nije mu strano. Da ne brinem ja tuđe nepostojeće brige, nego da vidim šta mi je jedino preostalo. Da nastavim sportsku delatnost, ali da se preregistrujem u neku versku sektu. Verske organizacije nisu u obavezi da podnose državi finansijske izveštaje, a tužioca molim da nam vrati pare i da se ponaša kao da smo podneli žalbu na presudu jer učestvujemo na tenderima na kojima u stvari nismo nikada učestvovali ili jesmo, ne znam, a sve to kao verska sekta koja se bavi sportom sa vrhunskim rezultatima. Nažalost, u Srbiji.

Sportski pozdrav, Boris K.

P.S. Zamalo da zaboravim. Kada smo uplatili kaznu koleginica je otišla u pisarnicu suda da odnese dokaz o uplati. Kad tamo službenik koji zavodi predmete krene da se smeje i pozva kolege da vide dokaz o našoj uplati: Dođite da vidite, ovi platili...

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Dijalog samo za zabavu međunarodne zajednice

Srbija i Kosovo u magli mitologije

 
Od trača: Spontano desničarsko okupljanje na Gazimestanu 28. juna 2012. godine
Od trača: Spontano desničarsko okupljanje na Gazimestanu 28. juna 2012. godine
Photo: EPA

Umesto da podstiču dve zemlje Kosovo i Srbiju, a time i dva naroda, Srbe i Albance, da se približe jedni drugima kad nisu spremni za to, bolje bi bilo da međunarodni akteri ohrabre i podrže politike koje vrše prelaz od kvalitativnih politika identiteta prema politikama racionalnosti i da se bave stvarnim problemima sa kojima se suočava svaka zajednica koja želi da stvori uslove za mir, stabilnost i napredak

Sa verom u boga: Glas iz enklave
Photo: EPA/Valdrin Xhemaj

Izgleda da zbog novih kriza širom sveta i pogoršavanja finansijske krize, međunarodna zajednica žuri da što pre ode sa Balkana. Da bi opravdala svoj odlazak odavde, ovaj deo Evrope se prikazuje kao region koji je iza sebe ostavio sukobe i sada stremi ka saradnji i evropskim integracijama. Ova želja je naterala međunarodne aktere da vrše pritisak kako bi se odnosi između Kosova i Srbije, kao najosetljivije pitanje na Balkanu, pozitivno promenili.

Mediji na Kosovu i u Srbiji su ovih dana prepuni najava o nastavku dijaloga između Kosova i Srbije, odnosno između Prištine i Beograda, kako to obično nazivaju zvaničnici države Srbije. Pokazalo se da ogroman međunarodni pritisak može da dovede za isti sto političke predstavnike Srbije i Kosova. I ne samo to, nego ih čak može naterati da prihvate rešenja koja im nisu ugodna. Ali, da li zaista dijalog razvijen u takvim uslovima može da dovede do onoga što se traži od obe strane, a to je normalizacija odnosa i pomirenje među narodima? Iskustva iz prethodnih dijaloga, kako iz  prošle godine uz posredovanje EU, tako i pregovori uz posredovanje UNMIK-a od 2004. ne daju mnogo razloga za nadu. Problem se ne tiče samo političke klase, nego je dublji i tiče se oba društva i zajednice, srpske u Srbiji i na Kosovu i Albanaca na Kosovu.

Pregled izveštavanja gotovo svih medija iz obe zemlje otkriva da retorika jednih o drugima i dalje dominantno sadrži ratoborni jezik, ispunjen uzajmnim predrasudama i stereotipima. Neretko, to je i jezik mržnje. Srbija i Kosovo, kao i gotovo ceo region, ali i šire, još uvek trpe posledice procesa koji je počeo pre jednog veka i koji se nastavlja i danas. Sa raspadom Otomanskog carstva, balkanski narodi su požurili da uspostave sopstvene nacionalne države, prema zapadnoevropskom modelu. Izgradnja ideje o naciji zahtevala je izgradnju pripovesti punih mitova i jasno razgraničenje od "drugih". Sto godina posle balkanskih ratova, narodi ovog poluostrva su još uvek zaglavljeni u procesu izgradnje nacije i izgradnje države. Dominantni narativ o sebi i drugima je gotovo isti onaj koji su političke elite tkale pre sto godina, pun predrasuda i mržnje za druge. Politička klasa, nesposobna da razreši taj čvor, nastavlja "prodavati" ono što akademci nazivaju politikom identiteta, umesto racionalne politike.

Do istine: U prevodu na Srpski jezik "Kosovo je republika"
Photo: EPA/Valdrin Xhemaj


Društva u stanju u kakvom su, nisu sposobna za istinsko pomirenje i normalizaciju odnosa između njih. Prvo se mora pronaći snaga za bavljenje sobom, mitovima o sebi i neprijateljstvima prema susednim narodima. Tek onda bi možda narodi Balkana mogli da vide druge, bez sočiva mitologije i narativa proizvedenog iz ove mitologije kojom dominiraju predrasude i mržnja. Tek tada će ova društva biti u stanju da proizvode političku klasu koja će biti slobodna od politike identiteta, i koja će raditi za dobrobit svojih građana, i svoje zemlje, a samim tim i za dobrobit regiona i obližnjih naroda.

Atribut državnosti izgubljen u prevodu: Kosovski zaštitni korpus
Photo: EPA/Valdrin Xhemaj


Umesto da podstiču dve zemlje Kosovo i Srbiju, a time i dva naroda, Srbe i Albance, da se približe jedni drugima kad nisu spremni za to, bolje bi bilo da međunarodni akteri ohrabre i podrže politike koje vrše prelaz od kvalitativnih politika identiteta prema politikama racionalnosti i da se bave stvarnim problemima sa kojima se suočava svaka zajednica koja želi da stvori uslove za mir, stabilnost i napredak. Podrška ovakvim politikama, kao i akterima političkog života, akademskim i društvenim organizacijama koje promovišu ove politike neće doneti rezultate preko noći. Barem ne do kraja ove godine, kako se priželjkuje. Ali, to je jedini način za dostizanje stabilnosti i dugoročnog održivog napretka u regionu.

* Autor je koordinator projekta i viši istraživač u Kosovskom institutu za politička istraživanja i razvoj – KIPRED. Tekst je nastao kao deo razmene u okviru projekta Rekonekcija, Hartefakt fonda.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Summa summarum: Posle posete Jelka Kacina

Pritisak iz Brisela, spas za Srbiju

 
Nikad srdačnije: Jelko Kacin u razgovoru sa Tomislavom Nikolićem
Nikad srdačnije: Jelko Kacin u razgovoru sa Tomislavom Nikolićem
Photo: TANJUG

Za razliku od brojnih ranijih gostovanja u Beogradu tokom vladavine Borisa Tadića, kada su preovlađujuće teme bili Hag i Kosovo, poslednja poseta Jelka Kacina Srbiji napokon je na visokom političkom nivou pokrenula pitanje vladavine prava i unutrašnjeg uređenja srbijanskog društva. Sa izuzetkom Ivice Dačića, Nebojše Krstića i Teofila Pančića koji su, svako iz svojih ličnih razloga i frustracija, osetili potrebu da stave primedbe na Kacinova izlaganja u Beogradu, čini se da su i vlast i građani ovoga puta daleko pažljivije slušali poruke koje im je izaslanik Evropskog parlamenta doneo

Nije po volji Nebojše Krstića: Jelko Kacin
Photo: TANJUG

Nakon višegodišnjeg tumaranja u začaranom krugu haškog i kosovskog uslova, tema spornih privatizacija kao testa na kome će se dokazati postojanje ili odsustvo principa vladavine prava i pravne države, napokon je došla u fokus nastavka procesa evrointegraicja Srbije. Iako je prvo Evropska komisija, pre više od godinu dana, u svom dopisu stidljivo od Beograda zatražila preispitivanje 24 slučaja za koja je u izveštajima Saveta za borbu protiv korupcije izražena osnovana sumnja da je reč o visokoj korupciji, po tom pitanju do sada nije bilo nikakvih reakcija u Beogradu. Zahtev EK kasnije je, nešto eksplicitnije, ponovio i Evropski parlament u svojoj martovskoj rezoluciji o Srbiji čiji je veći deo bio posvećen sistemskim nedostacima tek promovisanog kandidata za članstvo u EU.

Kako su nakon toga usledili izbori, a potom i postizborna tektonska pomeranja u Beogradu, period konstituisanja novih vlasti i borba sa teškom krizom likvidnosti državnog budžeta, javila se potreba da se ranije odaslate poruke iz Brisela dodatno ojačaju tako što će ih u Beograd doneti neko od visokih evropskih zvaničnika. Tog posla se latio poslovično direktni Jelko Kacin koji je tokom svoje posete otvoreno poručio da je vreme da “Srbija od zemlje postane država”, kao i da će dalji napredak zvaničnog Beograda ka članstvu u EU  itekako zavisiti od primene prinicpa vladavine prava i pravne države što po definiciji podrazumeva beskompromisnu borbu protiv korupcije. Iako su poruke, kao i uvek kada je u pitanju Jelko Kacin, bile direktne, brutalne i bez diplomatskih rukavica, iznete stavove pažljivo su saslušali najviši zvaničnici nove vlasti, dok je javnost, za razliku od ranijih slučajeva, dosta objektivno informisana o onome što je izaslanik EP govorio u Beogradu.

Jasna distinkcija koju je Kacin napravio između bivšeg i sadašnjeg režima u Beogradu, isprovocirala je Nebojšu Krstića, bivšeg savetnika bivšeg predsednika, da kao glasnogovornik starog režima, evropskog izaslanika javno optuži za šovinizam. Ključni argument za svoje nebulozne tvrdnje Krstić je našao u izjavi izaslanika EP o mahinacijama i reketiranju stranog kapitala od strane domaćih tajkuna i države. “To su čiste investicije, a to što se delije igraju, to su srpska posla. To nas ne zanima i takva Srbija ne

06.09.2012.

BOSANSKI RATNI HEROJI MOLE ZA MIR U SIRIJI

Bosanski ratni heroji mole za mir u Siriji

imageJovan Divjak

**********************

Heroji odbrane Bosne i Hercegovine, ratni komandanti Armije Republike BiH ogorčeni su bešćutnošću međunarodne zajednice i demokratske javnosti prema stradanjima desetinama hiljada Sirijaca, među kojima je 1.500 djece ili skoro isto onoliko koliko je ubijeno tokom 44-mjesečne opsade Sarajeva.

Prvi komandant Armije RBiH general Sefer Halilović kaže za agenciju Anadolija (AA)  da sudbina Sirije danas, i Bosne i Hercegovine prije 20 godina, ima dosta zajedničkih imenitelja.

"Međunarodna zajednica u Siriji ne reagira samo zato jer tamo nema velikih interesa. Reagirala je u Libiji i u drugim regijama gdje su imali interesa. No, u Siriji su suprotstavljeni interesi Rusije i NATO-a, odnosno Amerike. Kada se veliki bore, strada narod. Niko nema odlučnosti da reagira. Svijet je znao sve što se dešavalo u BiH, kao što svijet danas zna šta se dešava u Siriji. Ali, svijet nije na vrijeme reagirao u Bosni, kao što ne reagira u Siriji. Svijetom jednostavno vlada princip jačeg", kaže general Halilović.

Pored nepostojanja velikog interesa, po Haliloviću, razlog bešćutnosti svijeta treba tražiti i u činjenici da su u Bosni, kao i u Siriji, ugroženi muslimani.

"Možemo mi iz taktičkih razloga da prešutimo takvo jedno krupno pitanje, ali to je činjenica. Gledajte, BiH je uveden embargo na uvoz oružja. On se odnosio samo na Armiju BiH. Srbi i Hrvati nisu imali embargo. Da su kršćani bili u Sarajevu, a na brdima oko grada muslimani, vjerujte svijet bi to pitanje riješio za mjesec dana. Neki teoretičari su ono što se dešavalo u Bosni uspoređivali sa sudbinom muslimana u Španiji. Dakle, da je došlo vrijeme da se muslimani s ovog prostora uklone. Zapad je bio vrlo indolentan, a islamski svijet vrlo impotentan za ozbiljnu reakciju i nije ga bilo briga. U Siriji se isto dešava", konstatira Halilović, koji se boji da će Sirija, na kraju, završiti kao podijeljena zemlja.

Penzionirani general Armije BiH Jovan Divjak tvrdi da se poslije dva svjetska rata u 20. stoljeću govorilo: "Nikad više". Isto se govorilo i poslije agresije na BiH i genocida u Srebrenici.

"Poslije svih ratova se kaže: "Nikad više". Nažalost, nikakve lekcije nisu naučene. Svijetom ne dominira demokracija, njome se manipulira. Deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda (UN) kaže da treba zaštititi onog ko je ugrožen.

I Sirija, kao što je bila i BiH, je članica UN-a, ali UN je kukavički napustila prostor gdje danas stradaju djeca i ljudi. U BiH je izvršena agresija, u Siriji traje građanski rat, i s te strane se ovi sukobi ne mogu podrediti. Ali, stradaju nevina djeca. Žalosno  je gledati djecu bez ruku i nogu, s ranjenom glavicom... Sve je kao kod nas", rekao je Divjak za agenciju Anadolija.

Gledajući slike ranjene djece u Siriji, kako ističe, sjetio se dječaka iz Sarajeva koji je sa tri i po mjeseca u jednom danu ostao bez majke i noge. Apelira na svijet da  napokon zaustavi užase u Siriji.

"Nažalost, ljudi seoglašuju o ono što je najvrednije, a to su gubici života, života djece pogotovo", smatra on.

Ovaj nositelj francuske "Legije časti" sjetio se i sramne uloge francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda, koji je 27. maja 1992. godine posjetio Sarajevo i položio cvijeće za nevine žrtve tog grada. Sarajlije su tada očekivale spas svijeta, ali on nije došao.

"Kada je Mitterrand izašao iz Sarajeva rekao je da je ono što se dešava u Bosni humanitarni problem i da, prije svega, treba zaštititi snage UN!? Možete misliti šta je rekao!? To je birokratsko ponašanje ljudi koji u svom narodu nisu pretrpjeli stradanje.  Da pripadaju narodu nad kojim je izvršen genocid, drugačije bi se ponašali. To što i Kofi Annan nije uradio ništa u Siriji, kao i to što se povukao pokazuje kukavičluk međunarodne zajednice. S obzirom na svoj autoritet, morao se do kraja izboriti da se u Siriji zaustavi rat", zaključuje general Divjak.


Čovječanstvo ne zna izabrati pravu stranu


Ratniheroj Armije RBiH iz Zenice i komandant čuvene Sedme muslimanske brigade Šerif Patković smatra da je na sceni sveopće licemjerstvo.

"Normalno je da slike događaja u Siriji  podsjećaju na licemjerstvo svijeta koje smo mi u BiH doživjeli. Možda je zato nama u BiH sve to što se dešava u Siriji još više bolno. Jer, mi u Bosni i danas proživljavamo nastavak događaja od prije 20 godina. Ta bešćutnost nameće pitanje da li je svijet u tolikoj krizi da ne zna izabrati pravu stranu. Imamo samo rijetke pozitivne primjere kao što je slučaj sa vlastima Turske pod  vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana. Nažalost, mi kao pojedinci ne možemo učiniti puno toga", rekao je Patković za agenciju Anadolija, nadajući se da će užasi u Siriji zaustaviti.


Siriji namijenjen bosanski scenarij

Fuad Abadžić, sarajevski ratnikomandant i jedan od prvih organizatora otpora u BiH,podvlači da se "Siriji priprema isti scenarij kao i nama".

"Bojim se da će sve i završiti kao u BiH. Svi zatvaraju oči pred patnjama sirijskog naroda. Kada taj sukob dobije najšire razmjere, onda će se, kao i kod nas, sjetiti da to nisu smjeli dozvoliti. Ali, bit će kasno", kaže Abadžić.


Zamka za Tursku

General Halilović se boji da su događaji u Siriji zamka za Tursku, a da bi se ona uvukla u sukobe.

"Nadam se da će vodstvo Turske imati dovoljno razuma da ne uđe u otvorene sukobe. Jaka Turska, bojim se, ne odgovara ni Istoku, niti Zapadu. Ako bi upala u sukobe, to bi Tursku odvuklo daleko. Turska postaje ekonomski div, pa time i vojni i politički div.  Bojim se da ju sada neko želi vratiti nazad! Ne odgovara im da Turska tako brzo napreduje. Ali, ne sumnjam u Tursku. Vjerujem da će to njeni ljudi znati procijeniti", izjavio je Halilović.


(Vijesti.ba/Anadolija)

 

06.09.2012.

PRIJATELj BiH

PRIJATELJ

imageAhmet Yildiz

*******************

Ambasador Republike Turske Ahmet Yildiz posjetio je predstavništvo Fondacije Cinema for Peace u BiH i službeno podržao Video arhiva genocida. U razgovoru s osobljem Fondacije, ambasador Yildiz istakao je da „iako je značajno okrenuti se ka budućnosti, prošlost nikada ne smijemo zaboraviti.“

Predstavnici Fondacije upoznali su ambasadora Yildiza o aktivnostima na projektu Video arhiv genocida.

Direktorica ureda Fondacije Cinema for Peace u Bosni i Hercegovini Selma Hadžić istakla je da je cilj Fondacije omogućiti ljudima koji su preživjeli genocid u Srebrenici da ispričaju i zabilježe svoje životne priče, te da na taj način postanu učitelji historije, prenoseći važna životna iskustva na buduće generacije.


(Vijesti.ba)

 

06.09.2012.

U BiH POŽARI STAVLjENI PO KONTROLU ILI UGAŠENI

Požari stavljeni pod kontrolu ili ugašeni

image

Situacija na teritoriji Bosne i Hercegovine izazvana šumskim požarima se postepeno stabilizuje. Požari koji su bili aktivni tokom proteklog perioda su stavljeni pod kontrolu ili su u potpunosti ugašeni. Gašenju požara je pogodovala i kiša koja je tokom protekog dana i noći padala u više općina čije su teritorije bile zahvaćene požarima.

S obzirom da se situacija na terenu stabilizovala, tokom današnjeg dana nije bilo potrebe za angažovanjem helikoptera Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i Republike Turske na gašenju požara. Isti se nalaze u stanju pripravnosti kako bi se blagovremeno moglo odgovoriti u slučaju izbijanja novih, odnosno aktiviranju starih požara.

Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine zahvaljuje se institucijama i predstavnicima Republike Hrvatske, Ruske Federacije, Republike Turske, Ministarstvu odbrane i Oružanima snagama Bosne i Hercegovine te vatrogascima na terenu na nesebičnom zalaganju i pomoći koju su pružili tokom proteklog perioda na gašenju šumskih požara u Bosni i Hercegovini.

„Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine poziva sve nadležne lokalne, kantonalne i entitetske uprave civilne zaštite da ulože dodatne napore na jačanju spremnosti odgovora na prirodne katastrofe, a imajući u vidu činjenicu da u narednom periodu nakon višemjesečnog sušnog perioda postoji velika mogućnost pojave poplava u Bosni i Hercegovini“, kazao je ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović.



(Vijesti.ba)

 

06.09.2012.

POSLjEDICE KATASTROFALNIH POŽARA U BOSNI I HERCEGOVINI OGROMNE

Posljedice katastrofalnih požara u BiH ogromne

image

SARAJEVO - Posljedice katastrofalnih požara, koji su danima trajali na lokalitetima u BiH, po šumu i općenito ekologiju su ogromne. Malo je reći da su šume, pored pejzaža, izvor i kvalitetnih voda i čistog zraka. Međutim, nije u pitanju samo gubitak drvne mase, koja nije zanemariva, već posljedice ...

... na te brojne općekorisne funkcije šuma, kazao je danas u razgovoru za Fenu profesor Šumarskog fakulteta u Sarajevu Vladimir Beus.

Govoreći o uzrocima požara koji su tek nedavno u potpunosti ugašeni,  smatra da je u najvećem broju slučajeva kriv ljudski faktor, bilo namjerno ili iz nehata. Naglašava da su se požari i ranije javljali, ali nikada u ovolikom broju i na tako velikim površinama.

Beus podsjeća da na opožarenim područjima dolazi do ubrzane erozije zemljišta, što je zadnji korak u devastaciji šumskih staništa i staništa kao cjeline. Ujedno, mnoge su životinje izgubile svoja staništa i izvore hrane.

- Posljedice ovih požara se neće moći riješiti u nekoliko godina, ali ako se očekuje da to priroda sama sanira, onda sve zavisi od tipa staništa i vrsta koje na takvim staništima uspijevaju. Ipak, pomoć struke je nužna, posebno šumarskih stručnjaka. Posebno je važna i sadnja određenih vrsta koje čine pretkulture, da bi se kasnije kroz decenije formirala zajednica vrsta koje su rasle na tom području, kazao je.

Upozorava i da će se posljedice od požara odraziti i na kvalitet voda, jer je u nauci poznata uloga šuma u njihovom pročišćavaju. Navodi da se u nekim dijelovima svijeta, kao naprimjer u Njemačkog, određene otpadne vode usmjeravaju na šumske komplekse, gdje se ponirući pročišćavaju te ponovo koriste kao pitke vode.

Beus je posebno akcentirao i štetu nanesenu endemskoj vrsti bora munika, koja je posebno stradala na obroncima Prenja na Ruištu te na Borašnici kod Konjica.

- Munika za obnavljanje traži nekoliko decenija. Informacije koje su se mogle čuti da je potrebno stotine godina da se ova vrsta obnovi po mom mišljenju nisu tačne, jer postoje dokazi da se na tom području depresije Blidinjskog jezera prije 35-40 godina munika nije nalazila, jer su to bile pašnjačke površine. S nestankom stoke i pašarenja za taj period su formirani čitavi kompleksi mladih skupina munika i drugih vrsta borova. Osim toga, munika je poznata i kao vrsta koja se širi i na takozvanom ljutom kršu - dakle to je go krečnjački teren gdje sjemenke često kilometrima nošene vjetrom nalaze uslove za svoj razvoj u pukotinama, škrapama i slično, istaknuo je.

Profesor Beus smatra da bi, kada je riječ o hitnoj sanaciji opožarenih područja, na tim površinama prvo trebali šumarski stručnjaci da urade sanacione sječe. Radi se o potrebi da se sva stabla koja su nagorjela ili ostala trajno oštećena uklone da bi se spriječio nastanak mnogih biljnih bolesti i štetočina. Nakon tog postupka trebalo bi se pristupiti pošumljavanju, koristeći i pošumljavanje sadnicama i posijavanje, zavisno od uvjeta staništa, te je važan odabir odgovarajućih vrsta za dato stanište.

Na kraju razgovora Beus upozorava da se nedovoljno radi na otkrivanju počinilaca ovih zlodjela te da je na sceni suviše blago kažnjavanje piromana.



(Vijesti.ba/Fena)

 

06.09.2012.

DERVO SEJDIĆ: PRIJEDLOG SDP-a I HDZ-a PRODUBLjUJE ETNIČKU PODJELU U BOSNI I HERCEGOVINI

Prijedlog SDP-a i HDZ-a je neprihvatljiv, jer produbljuje etničku podjelu u BiH

imageDervo Sejdić

***********************

U ovom momentu idealno rješenje bi bilo jedna država jedan predsjednik, ili uvođenje četvrte pozicije za nacionalne manjine i neopredijeljene u Predsjedništvo BiH, a da se u Domu naroda formira klub nacionalnih manjina.

Prijedlog SDP-a i HDZ-a je neprihvatljiv, jer produbljuje etničku podjelu u BiH, proizvodi dodatnu diskriminaciju i u suštini se ne bavi implementacijom presude u slučaju Sejdić - Finci protiv BiH.

• Političke partije su ispoštovale briselski rok za podnošenje prijedloga Parlamentu Bosne i Hercegovine za izmjenu državnog Ustava u kontekstu presude Sejdić - Finci, koji je bio 31. avgust. Da li to znači da će Ustav BiH uskoro biti prilagođen odredbama sudske presude?

- Nažalost, neće. Kao prvo, politički lideri su obećali Evropskoj komisiji dogovor do 31. avgusta, a ne prijedloge i samim tim ponovo unazadili povjerenje, kako međunarodne zajednice, tako i nas ostalih koji čekamo da ostvarimo naša prava. U ovom momentu sam, čini mi se, najveći pesimista od svih pesimista, prije svega, zbog tih koalicija koje pucaju, loših odnosa među liderima, zbog sveukupne političke situacije i smatram da nijedan prijedlog neće biti podržan. Pogotovo ne u predizbornoj kampanji koja je već počela.

• Dakle, uvjereni ste da na sjednici 6. septembra neće uopće biti rasprave o izmjenama Ustava BiH?

-  Nisam optimista da će se u ovoj godini išta značajno desiti. Na sjednici Parlamenta BiH prijedlozi neće uopće ni biti na dnevnom redu, makar ne prijedlog ili inicijativa o ustavnim izmjenama na osnovu sporazuma SDP-a BiH i HDZ-a BiH. Na sjednici će biti više onih koji će protestovati zbog tog prijedloga i to ne zato jer su protiv njega i smatraju ga diskriminirajućim, već ga jednostavno neće željeti podržati. Tu će na djelu biti ona stara poznata politička priča u BiH: Sve što je tvoje meni se ne sviđa i ne želim podržati. Zato nisam optimista da će se do kraja godine stvari pomaći s mrtve tačke.

• Šta je to što Vama ne odgovara u prijedlogu koji su ponudili SDP i HDZBiH?

- Prijedlog SDP-a i HDZ-a je neprihvatljiv, jer produbljuje etničku podjelu u BiH, proizvodi dodatnu diskriminaciju i u suštini se ne bavi implementacijom presude Suda iz Strasbourga pošto se dodatno cementira etnička podjela BiH. Ovim prijedlogom se čak vrši diskriminacija i konstitutivnih naroda u BiH i više se radi o tome kako poboljšati status Hrvata u državi, nego kako implementirati presudu i dati nacionalnim manjinama ili, kako nas nazivaju, ostalima, pravo glasa i predstavljanja u državnim institucijama. I dalje pitam šta je ovdje predmet trgovine. Da li se Hrvati, odnosno Dragan Čović i Božo Ljubić odriču trećeg entiteta, da li se odriču legitimnog predstavnika Hrvata ili se SDP odriče Željka Komšića i ljudi poput njega i mene. Dovoljno je reći da je ovaj prijedlog rezultirao time da je Komšić shvatio da se SDP odriče njega i njemu sličnih i otišao iz stranke koja podržava pravljenje trećeg entiteta.

• Do kada mislite da će trajati političke igre nauštrb ljudi koji sebe prvenstveno smatraju Bosancima i Hercegovcima?

- Sve dok međunarodna zajednica bude prijetila BiH. Onog momenta kada međunarodna zajednica bude personalno uprla prstom u političare, mislim da će doći do dogovora. Najava da neće biti priznati izbori 2014. godine, ukoliko se ne provede presuda, čak  je vjetar u leđa vladajućoj strukturi da uopće ne dođe do rješenja u slučaju Sejdić - Finci.  Naprotiv, njima to u potpunosti odgovara, jer će dobiti produženje mandata. Zato, sve dok međunarodna zajednica bude razmišljala, a ne upotrijebila sankcije, predmet se neće riješiti. Onog momenta kada predstavnici međunarodne zajednice upru prstom u Lagumdžiju, Dodika, Čovića, Ljubića, Tihića, Bosića pa i Radončića, situacija iz sadašnjeg status quoa će preći u ono što svi očekujemo: konkretna rješenja i izmjenu Ustava BiH.

• Uz pomoć međunarodne zajednice?

- Međunarodna zajednica je izradila Dayton i ona je ta koja ne bi trebala dozvoliti diskriminaciju protiv koje se toliko bore. Razumijem da je prepustila domaćim političkim snagama da preuzmu odgovornost i da se dogovore, ali mislim da u ovom slučaju, međunarodna zajednica itekako ima obavezu. Ima obavezu, ako ništa, da izađe sa jednim konkretnim prijedlogom pred domaće lidere, ako se oni već ne mogu samostalno dogovoriti.

Opširnije u izdanju dnevne novine "Oslobođenje".

(Vijesti.ba/Oslobođenje)

 

06.09.2012.

PREDSTAVNIČKI DOM PARLAMENTA FBiH: SMIJENjENI ZVIZDIĆ I PRIMORAC POSTAVLjENI ŠKALjIĆ I VIDOVIĆ

Škaljić i Vidović predsjedavajući i dopredsjedavajući

imageFehim Škaljić
...............................

SARAJEVO - Fehim Škaljić i Tomo Vidović imenovani su za predsjedavajućeg odnosno dopredsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine na današnjoj vanrednoj sjednici tog doma u Sarajevu.

Prethodno su dužnosti predsjedavajućeg i dopredsjedavajućeg razriješeni Denis Zvizdić i Stanko Primorac.

Njih dvojica su nakon smjene zahvalili kolegama u Parlamentu za dosadašnju saradnju, a novoimenovani Škaljić rekao da će nastaviti korisnu i dobru praksu u Parlamentu koju je gradio prethodnik Zvizdić.

Hafeza Sabljaković je uime poslaničkog kluba Hrvatska stranka prava-Demokratska narodna zajednica nazvala licemjernim čestitke kolega smijenjenim dužnosnicima, koje su im danas upućene nakon razrješenja a za njihov dosadašnji učinak u rukovodstvu Predstavničkog doma.

Razrješenje i novo imenovanje dijela rukovodstva isposlovala je nova parlamentarna većina s prethodnim obrazloženjem da Zvizdić i Primorac ne uživaju njeno povjerenje.

Nova većina još jednom je smjenjivala njih dvojicu te na njihova mjesta imenovala Škaljića i Vidovića, na sjednici Predstavničkog doma od 26. juna, ali je Ustavni sud FBiH 28. augusta osporio tu sjednicu ocijenivši da nije održana u skladu s Poslovnikom, čime je povrijeđen Ustav.

Sudski su poništene sve tadašnje odluke Predstavničkog doma, što znači i smjena odnosno novo imenovanje.

Škaljić je dan poslije izjavio na pres-konferenciji da ustupa kabinet, kao i Tomo Vidović, ali i najavio da će nova parlamentarna većina opet tražiti smjenu Zvizdića i Primorca, s tim što će to ovoga puta učiniti u skladu s Poslovnikom.

Poslanica Jasminka Durić iz A-SDA ustvrdila je za govornicom da je i današnja sjednica neregularna jer joj ne prisustvuje sekretar, odnosno vršilac dužnosti sekretara Predstavničkog doma.

Po razrješenju je istakla da Federacija ulazi u još dublju krizu te naročito naglasila ulogu Denisa Zvizdića u dosadašnjem radu Predstavničkog doma.

Nova parlamentarna većina u Federaciji nastala je nakon što je prije tri mjeseca  Socijaldemokratska partija (SDP) raskinula koaliciju u Bosni i Hercegovini sa Strankom demokratske akcije (SDA).

U novom partnerstvu, najuticajnijim socijaldemokratima su se pridružili Savez za bolju budućnost, čiji je kadar novoimenovani  predsjedavajući Škaljić, kao i Hrvatska demokratska zajednica BiH i Hrvatska demokratska zajednica 1990.

Smijenjeni Denis Zvizdić je kadar Stranke demokratske akcije, s kojom je koalicija raskinuta, a Stanko Primorac član Hrvatske stranke prava koja je također bila dio dotadašnjeg koalicionog partnerstva.

Vanaredna sjednica je završena, a za danas najavljena još jedna na kojoj će se Predstavnički dom izjasniti o rebalansu ovogodišnjeg federalnog budžeta.


(Vijesti.ba/Fena)

Smijenjeni Zvizdić i Primorac

imagePrimorac i Zvizdić
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

SARAJEVO - Nova parlamentarna većina u Federaciji Bosne i Hercegovine razriješila je predsjedavajućeg Predstavničkog doma Denisa Zvizdića (Stranka demokratske akcije) i dopredsjedevajućeg Stanka Primorca (Hrvatska stranka prava).

To je učinjeno na današnjoj vanrednoj sjednici Predstavničkog doma, koja je u toku u Sarajevu.

Trenutno je proglašena pauza da bi se sastala parlamentarna komisija za imenovanja, koja bi trebalo da predloži nove dužnosnike na navedenim funkcijama.

Prema najavama, to bi trebalo da budu Fehim Škaljić iz Saveza za bolju budućnost BiH (SBBBiH) i Tomo Vidović iz Socijaldemokratske partije BiH (SDPBiH).

Nova parlamentarne vaćina još jednom je smjenjivala Zvizdića i Primorca, na sjednici Predstavničkog doma od 26. juna, ali je Ustavni sud FBiH 28. augusta osporio tu sjednicu ocijenivši da nije održana u skladu s Poslovnikom, čime je povrijeđen Ustav.

Sudski su poništene sve tadašnje odluke Predstavničkog doma.

Poslanica Jasminka Durić iz A-SDA ustvrdila je za govornicom da je i današnja sjednica neregularna jer joj ne prisustvuje sekretar, odnosno vršilac dužnosti sekretara Predstavničkog doma.


(Vijesti.ba/Fena)

 

 

06.09.2012.

SOCIJALDEMOKRATIJA NA DODIKOV NAČIN

Socijaldemokratija na Dodikov način

Milorad Dodik

Milorad Dodik

..................................

Predsjednik RS-a i lider SNSD-a Milorad Dodik izjavio je za izdanje jednog beogradskog sedmičnika od četvrtka da Republika Srpska vjeruje da BiH nije dobro mjesto za nju i najavio da će u narednom periodu dominantno pitanje dnevnog političkog života biti kako se mirno razići. Ovo Dodiku nije prva izjava ove vrste, a ponavlja je u posljednje vrijeme sve češće.

Ovo su samo dijelovi izjava koje je Dodik davao različitim medijima u posljednje vrijeme:

„Moja država je Republika Srpska i više volim i doživljavam Srbiju kao svoju državu nego Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je za mene teret.“

„U Srebrenici se nesumnjivo desio nepotreban zločin.“

„Danas Sarajevo nije glavni grad. Nama je Sarajevo moranje da ponekad odem. Najteži  mi je dan u životu kad moram da idem nešto u Sarajevo.“

„Neuporediva je naša ljubav koja je usmjerena ka Srbiji – daleko veća nego prema Bosni i Hercegovini. Oni koji u Beogradu vole Bosnu i Hercegovinu nek' se presele u Sarajevo. Nek' nas ostave na miru ovdje.“


Upravo ovakva Dodikova retorika dovela je do toga da stranka čiji je predsjednik bude isključena iz Socijalističke internacionale na prošlosedmičnom kongresu. Kako se navodi u obrazloženju Internacionale, razlog je što su nacionalizam i ekstremizam i dalje prisutni u radu te političke partije.

Inače, na kongresu u Cape Townu niko od SNSD-ovih predstavnika nije učestvovao, iako su znali da će na dnevnom redu biti odluka Vijeća Socijalističke internacionale o isključenju.

Nekoliko dana kasnije krivca vide u Socijaldemokratskoj partiji BiH, odnosno njenom lobiranju. Na naše pitanje da li to znači da nacionalizam i ekstremizam nisu prisutni u stranci, Lazar Prodanović, član Glavnog odbora odgovara:

Lazar Prodanović
..............................​​
„Ne mogu se složiti sa vašom konstatacijom o nacionalističkoj retorici predsjednika Dodika. Moram reći da je on samo odgovarao shodno ambijentu i stanju na kojem je sve vrijeme od strane nekih političkih predstavnika u Bosni i Hercegovini ignorisan njen ustavni poredak i pozicija Republike Srpske u skladu sa Dejtonskim ustavom.“

U SDP-u ne kriju da su još 2006. pred etičkim komitetom Internacionale pokrenuli pitanje isključenja SNSD-a iz ove organizacije. Razlog je bio što je tokom predizborne kampanje 2006. i kasnije, ta stranka radikalizovala retoriku.

Kako navodi Saša Magazinović, član SDP-ovog Predsjedništva i učesnik na posljednjem kongresu Internacionale, to je bilo udaljavanje od socijaldemokratije i socijaldemokratskih vrijednosti.

„Većina ljudi u etičkom komitetu, u kojem SDP ne učestvuje, bila je saglasna da ova priča sa čekanjem SNSD-a da promijeni svoju politiku i retoriku predugo traje i da se to na određen način treba završiti“, kaže Magazinović.

Liči li Lagumdžija na Dodika

Isključenje SNSD-a, bh. analitičare ne iznenađuje. Tim prije, jer je ta stranka i do sada upozorovana u Internacionali da će zbog nacionalističke retorike, prvenstveno Milorada Dodika, biti izbačena. Na kongresu u Južnoafričkoj Republici je podvučeno da se niti jedna stranka u regiji i svijetu nije usprotivila da SNSD bude isključen.

Politički analitičar Slavo Kukić to ovako objašnjava:

„Ako protiv te odluke ne glasaju Demokratska stranka Borisa Tadića, s kojim se gospodin Dodik godinama grlio i ljubio, onda je taj detalj sam za sebe jasan – koliko je gospodin Dodik odstupio od ideje i koliko je u potpuno drugom filmu. Ako niti jedna politička partija socijaldemokratske provenijencije iz regije ne stane na tvoju stranu – onda je signal jasan: ti ne pripadaš više tom društvu, moraš tražiti drugo društvo. Možda mu je dobro društvo, recimo, predsjednik Venecuele.“

Nakon što je SNSD isključen iz Socijalističke internacionale, SDP je ostala jedina stranka iz Bosne i Hercegovine kao njena članica.

No, upitno je koliko je i ona, posebno nakon što je postala vladajuća prije dvije godine, zadržala od socijaldemokratskih vrijednosti. Tim prije što su njeni istaknuti članovi, a posebno lider Zlatko Lagumdžija, tokom dvogodišnjeg mandata pokazali koliko su neosjetljivi na probleme građana koji su ih izabrali, da im je stalo jedino do fotelja, te da su takvim ponašanjem ideju socijaldemokratije ugrozili.

„Mislim da će, vjerovatno, u skorije vrijeme, Internacionala također imati posla i sa problemom Socijaldemokratske partije BiH. Imaćemo sada situaciju da su u Bosni i Hercegovini pobijedile socijaldemokratske partije formalno tako nazvane, ali nema socijaldemokratije“, ocjenjuje Miodrag Živanović, profesor na Banjalučkom univerzitetu.

„SDP BiH lagano klizi u snsdeizaciju, pri čemu Zlatko Lagumdžija sve više podsjeća na Milorada Dodika. Vrijeme bi bilo da ovdašnja politika počne zastupati zaista demokratske vrijednosti, a ne da igra na kartu nacionalizma kako bi maskirala njime ostvarenje vlastitih gramzivih ciljeva“, smatra Enver Kazaz, profesor na Sarajevskom univerzitetu.

Socijaldemokratija u kojoj se brani isključivo interes jednog naroda u jednom entitetu s jedne, i pokušaj da se vlast zadrži po svaku cijenu ne mareći za probleme građana, s druge strane, su lice i naličje bosanskohercegovačkog poimanja tog pojma.

Ono na šta je zaboravio i SNSD i SDP jeste da se socijaldemokrati zalažu za zakonodavstvo kojem je cilj da putem porezne i socijalne politike, što je moguće više, smanje nejednakost među građanima.

Socijaldemokrati su ti koji se zalažu za individualne slobode, slobodu od diskriminacije, jednakost i socijalnu pravdu. Takvih socijaldemokrata, nažalost, u Bosni i Hercegovini nema.

//////////////////////////////////////

 

06.09.2012.

SUĐENjE RATKU MLADIĆU: ODBRANA ODBACUJE SVJEDOČENjE ŽRTVE

Suđenje Mladiću: Obrana odbacuje svjedočenje žrtve

Šefik Hurko

................................

Na suđenju zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću iskaz je dovršio Šefik Hurko koji je opisao zlostavljanje i ubijanje u logoru Rasadnik na području Rogatice gdje je zatočen 26 mjeseci.

Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana je željela dovesti u pitanje vjerodostojnost svjedoka ispitivanjem o financijskim beneficijama koje ima zbog svoje priče kao žrtva rata, uz to prikazujući da je 1992.godine zatvoren u logor - zbog učešća u oružanim aktivnostima na području Rogatice, a ne zbog svoje nacionalne pripadnosti - kako pak tvrdi optužba.

Da je napad najbolja obrana – pokazao je Mladićev branitelj Dejan Ivetić ispitujući svjedoka Hurka više o kontekstu događaja u općini Rogatica, nego o samom zločinu - zatočeništvu u logoru srpskih snaga tijekom kojeg je preživio strahote. Zbog toga je i ovaj put obrana upozorena na liniju ispitivanja od predsjedavajućeg suca Alphonsa Oriea.

„Jer ovaj svjedok govori u svom iskazu o zatočenju, premlaćivanju, ljudima koji su ubijeni prilikom zatočenja, kako je natjeran da tuče svog oca...To je suština njegovog svjedočenja. Jer mi sad često vidimo da se pita svjedoke – je li oni znaju da je neki Srbin ubijen? I takvo ubojstvo sigurno može predstavljati zločin, ja to nikako ne niječem. Ali to je ipak kontekst izjave svjedoka“, naveo je sudac razloge upozorenja.

Branitelj Ivetić je pokušao prikazati kako snage bosanskih Srba nisu napale i zauzele Rogaticu - da bi preuzele vlast i protjerale stanovništvo nesrpske nacionalnosti, već zbog zaustavljanja oružanih aktivnosti Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine.

„Slažete li se s menom da su se između svibnja i kolovoza 1992.godine, odvijale borbe između naoružanih bosanskih muslimana i naoružanih srpskih snaga diljem općine Rogatica?“, ispitivao je Ivetić želeći pružiti opravdanje za zatočavanje vojno sposobnih muškaraca bošnjačke nacionalnosti.

„Na ovom mjestu gdje sam ja bio (selo Mađar), samo su granatirana ta (okolna bošnjačka) sela u to vrijeme i pucali su iz srpskih sela prema Višegradu. A ova druga strana gdje nisam bio, ne znam što se događalo“, naveo je svjedok odgovarajući niječno na ispitivanje obrane o pripadnosti Teritorijalnoj obrani Bosne i Hercegovine.

Mladićev palac gore za rad branitelja

Iskaz o rasprostranjenom seksualnom zlostavljanju i smrtonosnom premlaćivanju u logoru Rasadnik, koji je svjedok Hurko dao i za udruženje Žena-žrtva rata, branitelj Ivetić je iskoristio kako bi pokušao prikazati da je priča izmišljena zbog dobivanja mjesečne, državne naknade.

Bez obzira na to - je li ta linija ispitivanja fascinirala haške suce, optuženi Mladić je zadovoljno gestikulirao, zbog čega je od suca Oriea zaradio opomenu pred ponovno izbacivanje iz sudnice.

„Vidio sam prije pauze, kada ste navodno bili zadovoljni linijom ispitivanja koju vodi branitelj Ivetić, dizali ste palac gore. Ali od toga se trebate suzdržati“, naložio je sudac naglašavajući da će optuženi u suprotnom biti izbačen kao nedavno.

Za vrijeme unakrsnih ispitivanja, optuženi Mladić inače često daje pisane i usmene upute, aktivno sudjelujući u suđenju.

Tijekom dodatnog ispitivanja svjedok Hurko je ponovio svoj iskaz o susretu s generalom Mladićem u travnju 1994.godine kada je bio u grupi zatočenih Bošnjaka natjeranih na sječu šume iznad Goražda. Mladić im je tom prilikom rekao da se moraju pokrstiti ako žele ostati,  a tko neće – da će ga prebaciti u Alijinu državu.

„A u izjavi nisam rekao – ako je bude imao (državu, op.a.). Znači ako ne bude imao državu, ako se neću pokrstiti, biti ću ubijen. Nema druge“, dodatno se prisjetio svjedok zbog pokušaja osporavanja njegovog iskaza od strane obrane.




O ubijanju civila u rodnom selu Briševu, kao i nekim drugim mjestima u općini Prijedor, kao sljedeći svjedok optužbe za genocid, iskaz će dati Ivo Atlija.

 

06.09.2012.

IZBORI U BiH: POLITIČARI KODEKSOM OBEĆALI FER I KOREKTNO PONAŠANjE

Izbori u BiH: Političari kodeksom obećali fer i korektno ponašanje

 

Izbori 2012, kandidatske liste, ilustracija

..................................................................

 

Predstavnici 30 političkih stranaka iz BiH potpisali su u srijedu u Sarajevu Kodeks ponašanja političkih stranaka u izbornoj kampanji za lokalne izbore 2012. Kodeks nisu potpisale najveće dvije političke stranke iz Republike Srpske, SNSD i SDS.

Kodeksom ponašanja bh. političari su između ostalog obećali fer i korektno ponašanje, bez govora mržnje i nacionalističke retorike. Kodeks su sačinili članovi Demokratske inicijative za Evropu, koju čine predstavnici sedam političkih stranaka iz BiH, uz podršku Nacionalnog demokratskog instituta.

„Svečano obećavamo jedni drugima i građanima BiH da ćemo poštovati prava drugih političkih stranaka u izbornoj trci, da nećemo koristiti budžetski novac u svrhu izborne kampanje, da nećemo potkupljivati, niti zastrašivati birače, da nećemo koristiti govor mržnje, da ćemo javno osuditi svako nasilje, kao i retoriku koja na to podstiče“ - ovim riječima političari obećaše međusobno uvažavanje, ali i poštivanje građana Bosne i Hercegovine od čijih glasova zavisi na koliko će fotelja zasjesti. Iako se od rata do sada u BiH održalo devet izbora, što općih što lokalnih, ovo je prvi Kodeks ponašanja političkih subjekata.

Za učesnike na predstojećim lokalnim izborima, a prema potpisanom Kodeksu ponašanja, neprihvatljivo je pozivanje na nasilje, nacionalizam i govor mržnje.

Nermina Kapetanović iz Stranke demokratske akcije ističe kako se nada da će se Kodeks poštovati:

„Mi se nadamo da će političke partije uistinu prihvatiti temeljne principe kulture dijaloga, poštivanje drugih i nediskriminaciju drugih, nevrijeđanje drugih i, konačno, uklanjanje govora mržnje iz jezika bh. političara.“

Međutim, činjenica je da je u vrijeme predizbornih kampanja javni prostor zatrpan nacionalističkom retorikom, govorom mržnje i podjela. Na tim temeljima, do sada su se i dobijali izbori. Malo ili gotovo nikako se radilo na obećanjima koja su građanima davali tokom predizbornih kampanja. Zbog svega ovoga, Bosna i Hercegovina  je na dnu smatra Martin Raguž iz HDZ-a 1990.

Martin Raguž
​​„Mislim da govor mržnje više ne vodi nigdje. Vidimo gdje smo – zahvaljujući takvom govoru mržnje. Po tim parametrima duboko smo prikovani na dnu svih evropskih ljestvica“, ocjenjuje Raguž.

Odstranjivanje nacionalizma i govora mržnje ostaviće prostora za one političke subjekte koji imaju plan i program rada tvrdi Fehim Škaljić iz Saveza za bolju budućnost.

"Građani su oni koji izriču kazne. Ovaj Kodeks je moralna obaveza. Vidjećemo ko će se imati potrebe stidjeti“, kaže Fehim Škaljić.

Za nepoštivanje Kodeksa nisu predviđene sankcije. To će prema mišljenju Marinka Čavare iz Hrvatske demokratske zajednice biti u rukama građana.

„Temeljem toga mogu ocijeniti tko krši Kodeks koji su potpisali i koliko onda mogu vjerovati tim strankama koje potpisuju Kodeks, a onda ga u praksi ne primjenjuju, odnosno koriste elemente prljave kampanje, što nije dopušteno“, kaže Čavara.

Obećanje vizija napretka

Koliko će bh političari održati i ova obećanja najbolje pokazuje ignorisanje potpisivanja Kodeksa dvije najveće političke stranke iz Republike Srpske.

Nasuprot sarajevskom, SNSD, na čelu sa svojim predsjednikom Miloradom Dodikom, pozvali su političke stranke iz RS-a da u četvrtak potpišu kodeks u Banja Luci.

Srpska demokratska stranka nije došla ni u Sarajevo, a kako kaže njen predsjednik Mladen Bosić, neće ni u Banja Luku:

„Da je gospodin Dodik napustio funkciju predsjednika SNSD-a, pošto vrši funkciju predsjednika Republike Srpske, i na taj način pokazao da je predsjednik svih građana RS-a, i da je u tom svojstvu pozvao da se potpiše Kodeks i da se razgovara o tome, to bi bilo logično, i mi bismo sigurno učestvovali u tome.“

Na banjalučkom svečanom obećanju fer i korektnog ponašanja u izbornoj utrci neće biti ni članovi Partije demokratskog progresa. Bili su na sarajevskom.

„Poznato je da SNSD partija koja je upotrebljavala najprljaviji i najprostačkiji mogući jezik u svojoj kampanji. Poznato je da je to partija koja je koristila helikoptere i avione u državnom vlasništvu za partijsku promociju. Pokazali smo da je to partija koja je pokrala zadnje izbore, ne samo na Krupi, na Vrbasu – na ta izborna mjesta ubacila preko pet stotina neispravnih glasačkih listića – zbog čega su sada neki ljudi i na sudu, i da je u pitanju partija koja nikad nije poštovala nikakav elementarni kodeks ponašanja“, kaže predsjednik PDP-a, Mladen Ivanić.

Političari, tek nekoliko dana prije zvaničnog početka predizborne kampanje obećaše da će građanima Bosne i Hercegovine konačno predstaviti viziju za napredak, te da ih neće još jednom plašiti raspadom, novim i strarim otcjepljenjima.

Ukoliko se budu pridržavali Kodeksa kao i svih dosadašnjih potpisanih dokumenata i obećanja, i ovo će ostati samo mrtvo slovo na papiru.

Sve dosadašnje izborne kampanje obilovale su nacionalističkom retorikom, međusobnim optuživanjima, te manipulacijama najugroženijih kategorija napaćenog bh. društva.
06.09.2012.

SA 'OPTIMIZMOM' U KLUPE: KORISNIJA PARTIJSKA NEGO ŠKOLSKA KNjIŽICA

Sa 'optimizmom' u klupe: Korisnija partijska nego školska knjižica

Učionica jedne od beogradskih škola, ilustracija

.............................................

Počinje još jedna školska godina, u koju mnogi mladi u Srbiji, sudeći prema istraživanjima i anketama, ulaze sa pitanjem vredi li više dobar uspeh ili bliskost nekoj političkoj partiji. Nema poverenja u državu, uzori mladih su estradne ličnosti, a izražene su i predrasude. Postavlja se zato pitanje ko je odgovoran što očigledno poljuljani vrednosni sistem mladih nikako da se vrati u prihvatljivije okvire?

Kraj prethodne školske godine obeležile su stranice novina ispunjene fotografijama grupe beogradskih maturanata koji su završetak školovanja obeležili klicanjem osuđeniku za genocid Ratku Mladiću, pevanjem pesama koje pozivaju na linč, šovinističkim pokličima protiv Albanaca…

Generacija tih mladića završila je svoje srednje školovanje, a u klupe seda nova. Da li će većina njih krenuti putem svojih prethodnika ili će pak poći koracima mladog matematičara, Teodora fon Burga, na primer, na žalost nije teško proceniti, ako se u obzir uzmu nedavne ankete koje pokazuju da čak 80 odsto srednjoškolaca pokazuje neku vrstu diskriminacije prema LGBT osobama, da veliki broj njih ima i izraženu etničku distancu prema Romima, Albancima, Bošnjacima, Hrvatima.

Istovremeno, kao uzore pominju estradne zvezde, neretko bliske kriminalnom miljeu:




Netrpeljivost, netoleranciji, viđenje Ratka Mladića kao heroja, traženje uzora u supruzi Željka Ražnatovića – Arkana.

Iskazani vrednosni sistem, mladi nisu otkrili sami, već su ga stekli u društvu u kome su odrasli, ukazuje profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu, socijalni psiholog, Dragan Popadić.

„Mladi, faktički, nemaju neke svoje nove ideje, drugačije od ideja odraslih u čijem svetu žive. Upravo događaji poput proslava matura i slično, gde uz piće i takav javni nastup žele, ne da budu drugačiji odraslih, nego da ispolje drskost, budu ekscesni i nepristojni, a njihova poruka nije - mi mislimo nešto što vi ne mislite - već - mi radimo ono što vi ne smete -, barem ja to tako vidim. Znači, njihovo uverenje je da isto to što oni javno govore javno, u stvari misli većina ljudi oko njih, ali su dovoljno licemerni i plašljivi da o tome ne govore javno i njihovi pokliči  - Nož, žica, Srebrenica -, hvalospevi Mladiću i slično, su gestovi koji pokazuju - eto mi smo dovoljno drski da uradimo ono što vi odrasli ne smete”, ocenjuje Popadić.

Njegove reči podržavaju istraživanja sprovedena među odraslima, generacijom njihovih roditelja, koja pokazuju da, na primer, i dalje svega 40 odsto njih veruje da je u Srebrenici ubijen veliki broj Bošnjaka, dok svega 37 procenata prihvata da je Sarajevo, duže od hiljadu dana, bilo pod opsadom.

Milan Antonijević iz YUKOM-a, zaključuje zato da se čitavo društvo ozbiljno mora pozabaviti ovim problemom:

„Ako im se ponavljaju poznati stereotipi mladi se sprečavaju da se razviju u tolerantne osobe. I ako se u školi i porodici ne bude radilo na tome, oni će imati stavove mržnje i netrpeljivosti koji na kraju lako dovode do nasilja.“

Zabrinjava što društvo ne reaguje

Istovremeno, za mnoge mlade obrazovanje odavno nije bezbedna karta za budućnost, zbog čega perspektivu često i ne vide u sopstvenoj zemlji. O tome svedoči i podatak da u državi, čiji je svaki četvrti radno sposoban stanovnik bez posla, polovinu te nesretne statistike čine upravo mladi.

Mnogi su tako počeli da politički angažman shvataju kao bolju preporuku za posao nego uspeh u školi.

„Po istraživanju koje je radio CeSID među učenicima beogradskih srednjih škola, utvrđeno je da većina mladih, nekih 50 odsto, smatra da je partijska knjižica bolja šansa za pronalaženja posla od dobrog uspeha u školi i da mnogi, zapravo, to vide kao način brzog dolaska do zaposlenja“, rekla nam je Marija Bulat, generalna sekretarka Krovne organizacije mladih Srbije, koja okuplja 68 omladinskih organizacija i udruženja, među kojima su i Ajzak, Boš, Jazas.

Ovo istraživanje potvrđuje i razgovor sa mladim Beograđanima:




Vrednosni stavovi mladih, njihovi uzori i težnje, ne prikazuju, dakle, preterano vedru sliku, te situacija, prema mišljenju stručnjaka, zahteva hitan i temeljan rad.

Đorđe Vuković iz Centra za slobodne izbore i demokratiju, organizacije koja je sprovela većinu pomenutih anketa o vrednostima koje mladi zastupaju, upozorava da se stavovi menjaju veoma sporo i da će biti potrebno mnogo vremena, čak i ako država odmah počne da se angažuje na tom problemu:

„Mnogo je veći problem što društvo na to sistemski ne reaguje. Naše obrazovanje to ne pokušava da spreči, nema po tom pitanju ozbiljnijih dešavanja. Nešto se pokušava od strane civilnog društva, ali je to nedovoljno, ovo država mora da rešava. Ako bi se sada nešto radilo po tom pitanju, prve ozbiljnije pomake očekujem za 15-tak godina. Prosto je to socijalna inercija, ne možete očekivati da se neko ko ima 12 godina odjednom resocijalizuje. Dakle, treba vam vreme od 10, 12 godina, pa kada on bude ušao u ovu populaciju da se stvari promene. A očekivati da će se promeniti neko ko ima 25, 30 godina i ko je spreman da prebije crnca na ulici - nisam siguran. Tu nešto ozbiljno treba raditi, pre svega sa stanovišta države. Mi iz civilnog sektora možemo da pomognemo državi, ali da mi vodimo taj posao, veoma teško“, naglašava Vuković.

 

06.09.2012.

MIRKO ILIĆ: SIMBOLI MRŽNjE ŠIROM REGIJE

Mirko Ilić: Simboli mržnje širom regije

 

Mirko Ilić

...............................................

Na Cetinju je u ponedjeljak uveče održana retrospektivna izložba svjetski poznatog dizajnera Mirka Ilića koji poslednjih nekoliko decenija živi i stvara u Njujorku. Uoči izložbe Ilić je održao predavnje cetinjskim studentima o "Građanskoj dužnosti umjetnika dizajnera" o simbolima mržnje koji su sve više u upotrebi širom zemalja bivše Jugoslavije.

Vi imate Hitlerjugend u vašoj sredini, a niko ne reaguje, kazao je jedan od najpoznatijih dizajnera Balkana na predavanju studentima na Cetinju. Ilić je tvrdnju potkrijepio brojnim fotografijama simbola mržnje i infiltracije skinhedsa u fudbalske huliganske organizacije na području država bivše Jugoslavije.

"Mene je to sve skupa, ta cijela ex Jugoslavija totalno iznenadila. Ja sam znao za  pojavu fašizma u Rusiji koja je dosta raširena, u Poljskoj takođe, ali nisam očekivao da je tako prisutna na teritoriji bivše Jugoslavije. To je bilo glupo i naivno sa moje strane. Onda sam počeo gledati njihove web sajtove i shvatio da postoji hiljadu fotografija kako oni to ponosno rade, otvoreno. Možete ih prepoznati jer veći dio njih nema ni potrebu da to sakriva, to znači da ih niko ne goni,  što znači da je to onda u redu od strane vlasti, strane kulture i građanstva. Pošto sam trebao doći ovdje, iznenadilo me je da tako nešto postoji i u Crnoj Gori, iznenadila me količina toga. Kada sam juče doputovao u Podgoricu, na jednoj od prvih kuća kada dolazite sa aerodroma je znak skinheda. Ljudi tuda svaki dan prolaze i ne znaju što je to i ne primjećuju, misle da klinci crtaju neke grafite", kazao je Ilić.

RSE: Ukazali ste na fudbal, gdje je to najočiglednije. Osim tu, da li slične simbole primjećujete i u nekim drugim oblastima?  

"U sportu je to najjače izraženo jer se u sportu najlakše igrati sa tri do četiri osjećaja ljudi, da pripadaju plemenu, da su u grupi jer se tu igra na nacionalni ponos. Prvo je to klub ulice, pa se onda igra na ponos grada, pa onda države i tako dalje. Dakle, grad protiv grada se tuče, a onda se tuku protiv druge države i tako dalje. Druga stvar je to što je u nogometu puno novaca i za zaraditi i za pokrasti i za oprati. Tako da je nogomet zanimljivi i kojekakvim drugim grupama, i kriminalnim, menadžersko političarskim. Sa druge strane Rimljani su rekli "kruha i igara" dajte siromašnima i ovima koji nemaju ništa da se malo zabavljaju, još ako ubacite neku pjevaljku to je izvrsno".

Šokantna količina mržnje kod mladih

Ilić podsjeća da je samo u Srbiji preko 11 hiljada skinhedsa a sve političko, sportsko, vjerske organizacije koje okuplja mržnja dijele i zajedničke simbole koji imaju izvorište u fašističkoj ideologiji.
Grafiti mržnje u Beogradu - iz arhive
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,​​​
Pitamo u čemu je razlika u odnosu kakvog prema ovakvim grupama imaju zemlje Balkana i države poput SAD i Njemačke.

"U Americi se evidentiraju i to se tamo zove hate crime (zločin iz mržnje), jer se oni udružuju po mržnji. Policija ima specijalne timove koji to prate. Dakle, postoji sistem koji to drži pod nekakvom kontrolom. U Americi imate vjerojatno mnogo više skinheda nego negdje drugdje, ali ne mogu doći na stadion i pokazivat svoje zastave. Ne mogu hodati ulicama i pjevati svoje pjesme. Oni mogu da imaju demonstracije, ali moraju da ih prijave i mora biti organizirano od tad do tad i tako dalje. Prema tome, postoji sloboda izraza, ali isto tako postoji sloboda do koje mjere se neko može vrijeđati i ugrožavati nekog drugog".

Zanimanje Ilića za simbole mržnje koji su sve više u upotrebi širom Balkana podstaknuta je njegovim učešćem na posljednjem Gej Prajdu u Beogradu koji su pratili sukobi sa huliganima, kada se suočio sa mržnjom velikog broja mladih ljudi. Svoj aktivizam u podršci feminizmu, židovskom stvaralaštvu i gej pokretu Ilić objašnjava stavom da manjinske grupe treba da brane oni koji nisu njihovi članovi.

"Idem na gej paradu iako nisam gej. Radi toga sam otišao u Beograd i bilo mi je užasno šokantno vidjeti koja je to količina mržnje mladih ljudi. Šta su oni poslije toga napravili? Otišli su da razbiju i pokradu Nike butik, a pritom nemaju pojma da Nike dizajnira gej frajer iz Kalifornije", kazao je Ilić.

 

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
76396948

Powered by Blogger.ba