SARAJEVSKO-ROMANIJSKI KORPUS VRS-a NEKAŽNjENE UBICE SARAJLIJA
Osuđeni jedino generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević ............................................... Ovih dana se navršilo 17 godina od posljednjeg većeg masakra nad civilima Sarajeva tokom najbrutalnije opsade u novijoj historiji, poznatog kao "Markale 2". Nakon što je 5. februara 1994. na sarajevskim Markalama granata usmrtila 68 i ranila 144 Sarajlije, 28. avgusta 1995. u 11 sati desio se i drugi masakr na istom mjestu. Pet granata ispaljenih sa srpskih položaja, usmrtilo je 43 ljudi, dok ih je 75 ranjeno. Faksimil izvještaja komandanta Ilidžanske brigade da posjeduje lanser za aviobombe Lansirali aviobombe
Akcija NATO-a
Ovaj masakr bio je uzrok da avioni NATO-a 30. avgusta počnu bombardirati srpske položaje u okolici Sarajeva u operaciji kodnog naziva "Razborita prisila". Cilj ovih borbenih akcija aviona NATO-a i Snaga za brzu intervenciju bio je da se vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske prisili da deblokira Sarajevo i povuče teško naoružanje iz "zone isključenja" oko grada. S obzirom na strategiju namjernog ubijanja artiljerijskim, snajperskim i pješadijskim djelovanjem po građanima Sarajeva i na broj nevino ubijenih građana svih nacionalnosti tokom cijelog perioda opsade grada, ispred naziva Sarajevsko-romanijski korpus Vojske Republike Srpske (VRS) obavezno bi trebalo stavljati prefiks "zločinački".
S druge strane, kada se uzme u obzir da je Sarajevo, danas grad najvećih nekažnjenih zločina na području BiH, onda se uz naziv ove zločinačke formacije može dopisati i da je to korpus nekažnjenih ubica. Od svog osnivanja, tačnije od transformacije bivšeg 4. korpusa Vojske Jugoslavije u Sarajevsko-romanijski korpus VRS-a u maju 1992., pa sve do okončanja agresije na BiH krajem 1995., srpski vojnici sijali su smrt po ulicama i naseljima bh. glavnog grada.
Za zločine nad građanima opsjednutog Sarajeva do sada su osuđeni jedino generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević. General Galić komandovao je zločinačkim korpusom od 22. septembra 1992. do 10. avgusta 1994. Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudilo ga je 30. novembra 2006. na doživotni zatvor zbog "terora nad civilnim stanovništvom", a 15. januara 2009. prebačen je u Njemačku na izdržavanje kazne. Bilo je to prvi put da je Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu konačnom presudom izrekao najtežu kaznu predviđenu Statutom.
- Nisam kriv, časni sudijo - izgovorio je 7. decembra 2004. na svom prvom pojavljivanju pred Haškim sudom general Dragomir Milošević, bivši načelnik, a od avgusta 1994. i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a.
No, da je ovaj zločinac, inače rođen u srbijanskom mjestu Murgaš kod Uba, itekako kriv za hiljade nevino ubijenih Sarajlija, utvrdio je ovaj sud kada ga je drugostepenom presudom 12. novembra 2009. osudio na 29 godina zatvora.
Zločinac Milošević izdržava kaznu u Estoniji. Prvostepena kazna Miloševiću smanjena je sa 33 na 29 godina zatvora, jer se u vrijeme izvršenja masakra "Markale 2" nalazio na bolničkom liječenju na Vojnomedicinskoj akademiji (VMA) u Beogradu.
Živi u Ljubljani
Haški tribunal utvrdio je da je Miloševića u to doba mijenjao Čedomir Sladoje, načelnik štaba Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, koji zbog neobjašnjivih razloga još nije optužen za drugi masakr na Markalama.
Sarajlije su ubijane i prije nego što su zločinci Galić i Milošević komandovali Sarajevsko-romanijskim korpusom VRS-a. Tužilaštvo Tribunala u Hagu načinilo je veliki propust zbog toga što nije podiglo optužnicu protiv generala Vojislava Đurđevca, koji je komandovao zločinima na početku opsade Sarajeva, a posebno zato što to nije uradilo protiv generala Tomislava Šipčića, prvog komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, koji je ubijanjem Sarajeva komandovao od 22. maja do 22. septembra 1992.
Đurđevac je umro 2004. u Beogradu, a general Šipčić danas kao penzioner slobodno živi u Ljubljani iako se veliki broj ubistava sarajevskih civila desio upravo u vrijeme dok je on s brda oko Sarajeva komandovao korpusom ubica.
Tokom 1995. pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a ubijali su sarajevske civile i modificiranim avionapravama. Momčilo Krajišnik naručivao je ove smrtonosne naprave preko Milorada Motike, direktora jedne vojne fabrike u Srbiji. To se jasno može čuti i na presretnutim telefonskim razgovorima između Krajišnika i Motike.
Komandant Prve ilidžanske brigade VRS-a, pukovnik Vladimir Radojčić 12. juna 1995. obavijestio je komandu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a da posjeduju lanser za aviobombe od 100 i 250 kilograma.
Deset dana poslije s tog lansera iz Nedžarića je ispaljena aviobomba i 22. juna 1995. pala je među civile dok su u sarajevskom naselju Alipašino Polje čekali dolazak cisterne s vodom. Ubila je dvogodišnju Almedinu Burek Barbi i 17-godišnjeg Dženana Raonića. Smrtonosne aviobombe ispaljivane su i na Hrasnicu, Sokolović-Koloniju, zgradu Radio-televizije BiH, Kobilju Glavu, Hotonj...
Na grad u kojem je za vrijeme opsade među 320.000 sarajevskih logoraša boravilo i 80.000 djece, pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a bacili su 50.000 tona eksploziva. Ubijeno je skoro 12.000 ljudi, a od povreda koje su im nanijeli pripadnici ovog zločinačkog korpusa, skoro 70.000 građana Sarajeva prošlo je kroz sarajevske bolnice.
Haški tribunal prepoznao je odgovornost Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a u provođenju terora nad stanovništvom Sarajeva u opsadi. No, nakon što je okončan proces protiv generala Galića i Miloševića, brojne predmete u vezi sa zločinima nad građanima Sarajeva Haški tribunal prebacio je na Tužilaštvo BiH. Nažalost, pred Sudom BiH još nije podignuta nijedna optužnica za teror nad opsjednutim Sarajevom.
Cvetković, Manojlović, Gračanin...
Oficiri koji su komandovali brigadama i bataljonima, artiljerijskim baterijama i artiljerijskim divizionima te pripadnici snajperskih vodova, također, ne bi smjeli izbjeći sudsku odgovornost za ratne zločine koje su počinili, gađajući civilne ciljeve i nedužno sarajevsko stanovništvo.
To se, prije svih, odnosi na Radoslava Cvetkovića, Tadiju Manojlovića i Zdravka Gračanina, komandante artiljerije u Sarajevsko-romanijskom korpusu VRS-a, na Miroslava Krajišnika, komandanta Koševske brigade VRS-a, koji je uhapšen 24. januara 2012. na Sokocu, ali samo pod optužbom za učešće u ratnom zločinu nad civilima naselja Nahorevo, na Peru Despotovića i Vladimira Radojčića, komandante Ilidžanske brigade, Veljka Stojanovića, komandanta Prve sarajevske mehanizovane brigade, te na Dragana Josipovića, komandanta Operativno-taktičke grupe Vogošća, Miladina Trifunovića, Miloša Delića i Roberta Jovanovskog, komandante Vogošćanske brigade, Radivoja Grkovića, komandanta zloglasnog Nedžarićkog bataljona, Mihajla Vujašina i Miroslava Bandžura, komandante Rajlovačke brigade...
Nijedan snajperista nije procesuiran
- Za vrijeme opsade Sarajeva posebno surov način ubijanja od pripadnika Vojske RS bio je tzv. lov na ljude i djecu snajperom. Srpski snajperisti, izrazito vješti i dobro obučeni, gađali su djecu svih uzrasta i ljude koji su se borili da prežive teške ratne uvjete, i to posebno tokom lijepog vremena. Često se dešavalo da žrtva po nekoliko dana leži ubijena, jer snajperista čeka onoga ko će doći da je izvuče. U Sarajevu je 278 snajperista ubijalo građane, a za zločine su se obučavali na Jahorini i na poligonu iznad Crvenih stijena na Romaniji. Nijedan snajperista još nije procesuiran za zločine nad građanima Sarajeva - kaže mr. Zilha Mastalić-Košuta, stručna saradnica Instituta za istraživanje zločina i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Inače, američki vojni ekspert Ričard Filips (Richard Philips) sačinio je za potrebe Haškog tribunala analizu komandnog sastava jedinica Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, utvrdivši da je snajperskim jedinicama u sastavu korpusa ubica komandovao Željko Kozomora.