BOJAN TONČIĆ O USPONU SRBIJANSKOG FAŠIZMA

BOJAN TONČIĆ O USPONU SRBIJANSKOG FAŠIZMA: "Svo zlo koje personifikuje Vojislav Šešelj punih 30 godina suštinski nije slabilo"

Odjednom su se uzdigli naši tihi susedi, oni skrajnuti i marginalizovani, koji odgovornost za vlastiti životni debakl Hrvatima i Bošnjacima pripisuju, sa vaučerima za mržnju svih i obožavanje vođe. I ništa više nije bilo zabranjeno, i sve je bilo čak i poželjno, od zločina i pljačke na ratištima, do kriminala i bahaćenja u civilstvu. U državi koja je teško zaostala, oštećena i opljačkana šmira normalnost, sve zlo koje personifikuje Vojislav Šešelj punih 30 godina suštinski nije slabilo. Samo 96.277 zaokruživača 1990. podržalo je na prvim višestranačkim izborima kandidata grupe građana Vojislava Šešelja, netom izašlog iz zatvora, sa željom da Albance protera u Albaniju, što će samo osam godina kasnije postati državni cilj u sumanutoj operaciji etničkog čišćenja Kosova.

BOJAN TONČIĆ O USPONU SRBIJANSKOG FAŠIZMA: 'Svo zlo koje personifikuje Vojislav Šešelj punih 30 godina suštinski nije slabilo' - 1
Piše: BOJAN TONČIĆ 

I šta da učini predsednik Srbije nakon brutalnog napada Vojislava Šešelja i njegovih pristalica na Natašu Kandić i petoro aktivistkinja i aktivista nevladinih organizacija – kao da se odnekud promalja Aleksandar Vučić da presudi: Da, pa šta! Ili: Ne dam Voju Šešelja, kao što ga nije dao dosad, kao što ga je ostavio u Skupštini Srbije, uprkos sudskoj presudi kojom je osuđen (Šešelj) na višegodišnju robiju. Konačno, kao da se, pak, čuje pogani vox populi, glas žitelja ovdašnjih koji godinama čekaju istinsku kaznu za Natašu Kandić i, suštinski, sve što ona personifikuje, pre svega priznanje srpskih zločina i genocida u Srebrenici. Kaznu za to što govori istinu o njihovom podmuklom saučesništvu.

Vojislav Šešelj namerio je i ostvario predstavljanje svoje trotomne kupusare pod naslovom koji donosi laž u ime svih počinitelja i saučesnika “Genocida u Srebrenici nije bilo”. U ime neumrlog i nepobedivog nacionalističkog sna koji, eto, nije uspeo u pripajanju Istočne Bosne Srbiji, ali uspeće, jednog dana. San uobličen nedaleko od mesta (Knez Mihailova 35, SANU) na kojem će, u prostorijama proevropske opštine Stari grad, divljati novi glasnici zločina u ime srpstva. Jer će, kako piše u državotvornom planu Draže Mihailovića, “na teritoriji buduće države živeti samo Srbi, Hrvati i Slovenci, nacionalnih manjina ne može biti”.

Stari računi 

Novo, ili ne tako novo, u divljanju Vojislava Šešelja je to što se u prostorijama opštine Stari grad prvi put fizički obračunao sa političkim protivnicima (ne računajmo potezanje pištolja na studente i taksiste;  advokata Nikolu Barovića tukao je Šešeljev telohranitelj, poslanika Mihajla Markovića bokser Branislav Vakić), preciznije, sa normalnošću i poštovanjem civilizacijskih vrednosti u koje se Srbija zaklinje. To se odigralo naočigled odborničke većine njegovih koalicionih partnera, navodno demokratske provenijencije, koji se baškare na vlasti zahvaljujući između ostalog i saradnji sa Srpskom radikalnom strankom koja ima tri odbornika i podržava lokalnu vlast na čelu sa Markom Bastaćem.

A fizički nasrtaj Šešeljevih pristalica, po njegovom naređenju, snimljenom u opštinskim prostorijama, na Natašu Kandić dugo je očekivan, još od početka Šešeljevog afektivnog negiranja genocida u Srebrenici, do konstatacije Nataše Kandić o prvostepenoj presudi koja mu je izrečena 2016. u Hagu: “Obrazloženje te sudske odluke zadire u neke druge presude i protivreči nekim sudski utvrđenim činjenicama. Presuda teško da može da se održi jer je izrečeno toliko novih zaključaka koji su suprotstavljeni mnogih zaključcima o zločinima i u BiH i u Hrvatskoj. Delovi obrazloženja protive se zdravom razumu, poput onog da je govor Šešelja u Skupštini Srbije, kada je izrekao da ‘neće ubijati Hrvate već da će ih spakovati na kamione pa neka oni vide šta će’, samo političko mišljenje”, rekla je Nataša Kandić.

Ili možda, vratimo se u dalju prošlost, od Šešeljevih pretnji ‘NATO pešadiji’: “Možda ne možemo da dohvatimo svaki NATO avion, ali ćemo ščepati one koji su nam pri ruci, pripadnike raznih izdajničkih organizacija, kao što su Beogradski krug, Žene u crnom, Građanski savez. Ako dođe do bombardovanja, Srbi će prilično stradati, ali Albanaca na Kosovu i Metohiji više neće biti!”

Ritam uspona fašizma

Mučno je bilo, kako god to predstavljao Marko Bastać, tragikomično skidajući odgovornost sa sebe, gledati Šešeljevo ritualno zaposedanje prostorija u kojima može da se bahati i fizički obračunava sa neistomišljenicima. Sve po propisu, pozivajući se na demokratsko pravo da plati zakup opštine koalicionom prijatelju i iživljava se nad bolom žrtava. Mučni su bili Šešeljevo naređenje i nasrtaj čopora nasilnika.

To je bio fašizam na delu, kao obračun sa onima koji misle drugačije i zbog toga moraju – a nije to prvi Šešeljev ispad – da snose posledice.

„U celoj Srbiji nije bilo nikoga ko će da kaže, čekajte, ta tri toma koja će predstaviti Šešelj nisu utvrđene, već izmišljene ‘činjenice’. Sramota je da nema reakcije državnih institucija, iz krugova intelektualaca, onih koji prate suđenja za ratne zločine poput OEBS koji imaju timove za to. Danas su u Beogradu prisutni visoki predstavnici Evropske komisije i oni treba da postave pitanje šta se to dešava u Beogradu i u Srbiji i zbog čega se održavaju promocije ekstremističkih stranaka o genocidu u Srebrenici koje se daleko suprotstavljaju onome što je dokazano pred Haškim tribunalom. Mi smo juče bili vređani, fizički napadnuti i surovo izbačeni na ulicu. Krenuo je jedan obrnuti proces, vraćanje unazad i mi smo sada ne na početku, već mi se čini da sada kompletna javnost učestvuje u tom negiranju i zaboravljanju onoga što se dogodilo”, rekla je Nataša Kandić.

Nije bilo istinske reakcije, nije se oglasilo ni Tužilaštvo, državni vrh godinama negira srebrenički genocid, Aleksandar Vučić, pre svih.

Trijumf volje i srpskog nacionalizma

Još iz doba u kojem je kao radikal, ne tako davne 2007, pravdao Vojislava Šešelja: „Kažu Vojislav Šešelj je na mitingu rekao kako treba proterivati ili deportovati Hrvate, a kada pogledate šta se zaista dogodilo, videćete da je Vojislav Šešelj samo pokušao da nađe, i to ne u pravom smislu reči, već samo verbalno, kuću, krov nad glavom za mučenike, srpske izbeglice iz Zapadne Slavonije, za desetine hiljada Srba koje su ustaše Franje Tuđmana proterale. Oni ne kažu da je on odgovoran za bilo koje ubistvo, ne navode nijedno ime, već navode da su neki, kada su čuli njegov govor, želeli nešto da urade. Ne postoji nikakva uzročno-posledična veza između reči Vojislava Šešelja i izvršenja bilo kojeg krivičnog dela u Hrtkovcima“, izustio je Vučić, promovišući knjigu Vojislava Šešelja Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić.

Lagao je Vučić, on istinu govori samo u trenucima duševnog rastrojstva, jer je Šešelj dobio deset godina robije i za ovaj pasaž: “Izvešćemo ih na granicu srpske zemlje. Odatle peške neka produže, ako sami ne odu,  nemaju gde da se vrate. Ubeđen sam da ćete i vi Srbi iz Hrtkovaca i ostalih sela u okolini znati da sačuvate međusobnu slogu i jedinstvo, da ćete se vrlo brzo otarasiti preostalih Hrvata u vašem selu i okolini”, izgovorio je Šešelj 16. maja 1992. Dobio je podršku meštana, kao i za konstataciju da “svi Hrvati koji su počinili grešku, moraju da idu“.

Tako su se uspinjali on i srbijanski fašizam.

Gledamo reprizu

Ima sve o tome u Dosijeu Fonda za humanitarno pravo o zločinima nad Hrvatima u Vojvodini, možda bi mogao da se podseti Aleksandar Vučić doktrine i prakse partije u kojoj je bio generalni sekretar. Nije, dakle, slučajno to da Vučić ne da Šešelja, konačno, nije li za negiranje genocida u istočnoj Bosni i vlastite uloge u progonu Hrvata iz Srbije lider radikala dobio i centralno mesto u sajamskoj Hali 1 na Sajmu knjiga.

Dolazimo, zapravo, do pitanja da li je napad na Natašu Kandić i aktivistkinje i aktivistu nevladinih organizacija uopšte incident. Odnos snaga kaže da nije, budući da je sve više pristalica retrogradnih ideja sa fašističkim začinom; podsetimo se da je oko 1,7 miliona poslovno sposobnih žitelja Srbije 1997. glasalo za predsedničkog kandidata Vojislava Šešelja. Njima su se pridružili razočarani pripadnici različitih nasilničkih i kriminogenih skupina, pristalice novostvorenih desnih nezabranjenih bandi dverjanske provenijencije, navijači po zanimanju, ekstremisti različitih nijansi. Vaspitno zapušteni adolescenti iz razorenih porodica, stasavali pored dedova i očeva zatrovanih propagandom Milorada Vučelića i ostalih opscenara u vreme velikosrpskih invazija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Srbija bez budućnosti

Za njih je postupak Šešelja i radikala logičan, ispravan i patriotski. Nataša Kandić je, kao izdajnik, dobila svoje, aktivisti NVO takođe, genocida u Srebrenici nije bilo, a ako je i bilo, nećemo da priznamo i olakšavamo posao svojim neprijateljima. I biće ponovo, kao na bilbordima sa slikama ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava genocida, na koje su mlade patriote ispisale obećanje “Biće repriza!”.

Normalnost je u defanzivi, dakle, ali je to isuviše optimistička konstatacija, budući da je normalnost zgažena. Odjednom su se uzdigli naši tihi susedi, oni skrajnuti i marginalizovani, koji odgovornost za vlastiti životni debakl Hrvatima i Bošnjacima pripisuju, sa vaučerima za mržnju svih i obožavanje vođe. I ništa više nije bilo zabranjeno, i sve je bilo čak i poželjno, od zločina i pljačke na ratištima, do kriminala i bahaćenja u civilstvu. U državi koja je teško zaostala, oštećena i opljačkana šmira normalnost, sve zlo koje personifikuje Vojislav Šešelj punih 30 godina suštinski nije slabilo. Samo  96.277 zaokruživača 1990. podržalo je na prvim višestranačkim izborima kandidata grupe građana Vojislava Šešelja, netom izašlog iz zatvora, sa željom da Albance protera u Albaniju, što će samo osam godina kasnije postati državni cilj u sumanutoj operaciji etničkog čišćenja Kosova.

Ko se ne miri sa Srbijom danas

To je želela Srbija, to je glasala, pa je i dobila nakon ratova Šešelja kao predsednika Savezne vlade (u mutant tvorevini sa Crnom Gorom), pisca zakona protiv univerziteta i medija. Ali, 1.733.859 vlasnika biračkog prava, glasača Vojislava Šešelja, kao da nije te 1997. bilo zadovoljno rezultatima ratova. Ponovo mrtvi i osakaćeni ljudi, pa zašto da ne i sukob sa 19 najjačih država sveta. Može i tako.

Sve je bilo po propisu, svi masakri, od Hrvatske do Kosova, od Vukovara, preko Bijeljine, Sarajeva, Srebrenice, do Podujeva, Meje, Velike i Male Kruše, svi progoni, pljačka, zverstva nad civilima. Kod kuće sve mobilizacije, svi novi oficirski činovi, krvavo iscrtavanje granica. Ruganje civilizacijskim vrednostima.

Napadi na žive i mrtve, na Stašu Zajović, Snežanu Čongradin, Dejana Anastasijevića, Dragoljuba Žarkovića, na Biljanu Kovačević – Vučo.

Kao i to što se dešavalo 6. februara 2020. u prostorijama beogradske opštine Stari grad. To je Srbija danas, dugo još neće biti bolja. Ako uopšte i bude.

Ko se nije s tim pomirio, rizikovaće. Kao što pošten svet čini i danas. Nikad nije bilo lako.

(Preuzeto sa portala remarker.media)

Komentariši