Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

01.07.2012.

DOSJE HEROJSTVA KOJA NE SMIJU BITI ZABORAVLJENA: I SPORTISTI SU GINULI ZA SVOJU DOMOVINU

DOSJE Herojstva koja ne smiju biti zaboravljena: I
sportisti su ginuli za svoju domovinu


Vinka
Šamarlića pogibija spriječila da ne ponese bosansku zastavu na Olimpijadi u
Barceloni


Autor  
01.07.2012.
Braća Fikret i Safet Kadić
Braća Fikret i Safet Kadić
...........................................

Bezbroj je primjera svojevrsnog herojstva tokom odbrambenooslobodilačkog rata
u BiH. U golgoti i sveopćem stradanju Bosne posebno su se istakli i sportisti
koji su herojski pali za domovinu, a mnogi ostali i trajni invalidi. Tokom maja
i juna ove godine navršilo se 20 godina od pogibije nekoliko istaknutih
sarajevskih sportista.


Fudbaler Želimir Vidović, bokseri braća Fikret i Safet Kadić, karatisti
Behudin Bašović Beli, Salko Ćurić i Haris Čampara, džudista Vinko Šamarlić i
rukometaš Goran Čengić poginuli su u razmaku od mjesec i po u prvim mjesecima
opsade Sarajeva. 



Vinko Šamarlić


Braća Kadić

Bivši kapiten Bokserskog kluba
Željezničar, bokserski reprezentativac i prvak bivše Jugoslavije te višestruki
osvajač međunarodnih turnira Fikret Kadić teško je ranjen u akciji kod tadašnje
Božića pumpe u Briješću 23. aprila 1992. godine. Tom prilikom poginuo je njegov
mlađi brat Safet, također bokser Željezničara. Od preteških rana Fikret je umro
8. jula 1992. u 35. godini. Ukopan je na šehidskom mezarju Kovači. U spomen na
rahmetli Fikreta i njegovog brata Safeta tradicionalno se svake godine održava
Međunarodni memorijalni bokserski turnir "Braća Kadić".

U pokušaju
oslobađanja Sarajeva 14. maja 1992. u 29. godini kod Jevrejskog groblja poginuo
je Behudin Bašović Beli. U trenutku pogibije komandovao je jedinicom "Bosnae
200". Ostat će upamćena njegova veličanstvena herojska uloga tokom borbe protiv
agresora u Sarajevu 2. maja 1992.



Behudin Bašović Beli


Beli je bio vrhunski sportista, višestruki prvak bivše Jugoslavije u karateu,
a 1987. postao je i evropski prvak u ful-kontaktu. Jedan je od osnivača "Zelenih
beretki", posthumno je dobio priznanje "Zlatni ljiljan", a supruga Mersija, osam
mjeseci nakon njegove pogibije,  rodila je sina, kojem je po ocu dala ime
Behaudin.

Želimir Vidović Keli, nekadašnji fudbaler Sarajeva, koji je
bordo dres s velikim uspjehom nosio od 1974. do 1983., ubijen je početkom
agresije na BiH na najpodmukliji način, samo zato što je pomagao ranjenicima.
Kada su u maju 1992. počele borbe na Dobrinji, Vidović se bez razmišljanja
svrstao u redove branilaca Sarajeva. Prve dobrinjske ranjenike između srpskih
barikada Keli je kao dobrovoljac prebacivao do Kliničkog centra Univerziteta u
Sarajevu.



Želimir Vidović 


Iako su mnogi od njega tražili da, zbog ranijeg sukoba s četnicima na početku
agresije u kafani na Lukavičkoj cesti, to ne čini, Vidović je ostao pri svojoj
odluci i tako jednom prilikom između mnogobrojnih barikada i kroz kišu granata
odvezao ranjenike u bolnicu. Bio je 17. maj 1992. kada se javio iz grada nakon
uspješno obavljenog zadatka, svi su od njega tražili da ostane u gradu dok se
situacija malo ne smiri. Keli nije poslušao i krenuo je na put bez povratka,
vjerujući u ratnu sreću.

Na jednoj od barikada u Kasindolskoj ulici je
zaustavljen, a potom i odveden sa svojim saputnikom iz vozila Ibrahimom Durićem
u zloglasnu kasarnu bivše JNA u Nedžarićima, gdje je, najvjerovatnije, i
likvidiran. Pričalo se da iza ubistva stoje arkanovci, koje je tih dana u
Sarajevu predvodio kapetan Milorad Luković Legija.

Devet dana nakon
Kelijevog nestanka Momčilo Mandić, ratni ministar pravde RS, razgovarao je s
izvjesnim Milankom Mučibabićem iz Ilijaša. U presretnutom telefonskom razgovoru
Mandić obavještava Mučibabića: "Naši su ubili Kelija Vidovića."


Ekshumiran je prekoputa pijace na Stupu s još četiri tijela. Prema želji
porodice, sahranjen je u dresu Sarajeva 5. juna 2004. na groblju Bare.


Vinko Šamarlić bio je prije rata specijalac tadašnjeg SUP-a BiH, a kada
je počeo rat, ostao je uz svog prijatelja Dragana Vikića. Šamarlić je nekoliko
dana nakon svoje posljednje bitke trebao ponijeti bosansku zastavu na otvaranju
Olimpijskih igara u Barceloni. S početkom agresije na BiH, on je već imao
osvojenu olimpijsku normu u džudu, što je značilo da je ispunjavao osnovnu
predispoziciju za odlazak na Olimpijske igre.

Nevidljiva
rana


Imao je i saglasnost vojnih vlasti da se, umjesto borbi na
prvim linijama obrane Sarajeva,  može posvetiti pripremama za Olimpijske igre.


Noć uoči bitke kolege specijalci su mu savjetovali da zbog Olimpijade
odustane od učešća u deblokadi Sarajeva. Međutim, Vinko je kazao: "Znam da će
biti velika bitka, a u velikim bitkama se i gine, ali ipak ja ću sutra
predvoditi svoje specijalce."

I osvanuo je 8. juni 1992. Branioci
Sarajeva krenuli su u pokušaj deblokade grada na više pravaca. Specijalci MUP-a
RBiH, koje je predvodio Šamarlić, krenuli su iz Vrbovske ulice prema Ozrenskoj.
Nedugo nakon početka napada specijalci su opkolili jedan srpski bunker. Vinko
Šamarlić nije želio likvidirati srpske vojnike, nego ih je 10 minuta pozivao na
predaju Specijalnoj jedinici MUP-a.

Kad je izašao iz zaklona da im to
još jednom saopći, opkoljeni srpski vojnik pucao je u njega. Metak je prošao
ispod lijeve ruke, rana je bila skoro nevidljiva. Nekoliko minuta kasnije, na
putu do sarajevske Hitne pomoći, umro je Vinko Šamarlić, bosanski specijalac,
krvi junačke, duše djevojačke i nesuđeni nosilac bosanske zastave na otvaranju
Olimpijade u Barceloni.

Umjesto u Vinkovim rukama na otvaranju u
Barceloni, bh. zastava s ljiljanima našla se iznad glave ovog smrtno zaspalog
specijalca u jednoj od soba sarajevske Hitne pomoći.

Šest dana poslije,
na okupiranoj Grbavici 2, monstrum Veselin Vlahović Batko ubio je rukometaša
Bosne i bivšeg reprezentativca Jugoslavije Gorana Čengića, koji je pokušao
spasiti doktora Husniju Ćerimagića, kojeg je Batko poveo na klanje.


Spašavajući doktora, Goran je izgubio glavu. Njegovo tijelo pronađeno je
1999. u jami na Petrovačkoj krivini podno Trebevića, s još 28 ubijenih Sarajlija
na Grbavici. Monstrum iz Crne Gore ubio je čovjeka čija majka Nataša vuče
korijenje s dvora crnogorskog kralja Nikole. Goranov otac Ferid Čengić Fićo,
jedan od partizana koji je u ofanzivama uvijek bio blizu Tita, bio je prvi
gradonačelnik Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata, dok ga zloćudni kreator
komunističkih mučilišta Aleksandar Ranković nije spakovao na Goli
otok.

Ćurić, Fazlić, Đokić, Buča, Mršo, Šikalo, Čengić, Čampara,
Prnjavorac...



Goran Čengić


Također, ne smiju u mraku zaborava nestati ni ostali sportisti koje je
progutala neman sarajevske opsade.

Među njima je i Salih Salko Ćurić,
čovjek koji je najzaslužniji za razvoj karatea u BiH, dugogodišnji član karate
reprezentacije bivše Jugoslavije i osvajač medalja širom svijeta, koji je
poginuo 1992. u odbrani domovine. Na istom spisku je i stonoteniser Kemo Fazlić,
koji je kao borac Armije RBiH poginuo u odbrani Sarajeva 1992., kao i
17-godišnja odbojkašica Bosne Maja Đokić, koju je ubila srpska granata u centru
Sarajeva, te karatista Rašid Buča, koji je u Španiji 1987. postao vicešampion
Evrope.

Rašid i njegov brat blizanac Raif pridružili su se Specijalnoj
policiji MUP-a RBiH 1992. Prilikom dolaska na liniju u blizini Skupštine RBiH,
25. maja 1992., snajper ga je pogodio s Jevrejskog groblja. Rašid je poginuo, a
njegov brat Raif ranjen je od istog metka.

Kao heroji odbrane Sarajeva
poginuli su i talentirani fudbaleri Unisa iz Vogošće Hakija Mršo, Smajo Šikalo i
Adnan Čengić, juniorski šampion Evrope u karateu Haris Čampara, košarkaški
trener Mirsad Prnjavorac...

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
58915407

Powered by Blogger.ba