Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

31.05.2012.

RUSI LI SE ANANOV MIROVNI PLAN ZA SIRIJU?

Ruši li se Ananov mirovni plan za Siriju?

 

Ban Ki-mun na Forumu u Istanbulu

Ban Ki-mun na Forumu u Istanbulu

..................................................

Dok snage Bašara Al Asada ponovo granatiraju Hulu, grad u kojem su prošlog petka ubili više od 100 ljudi, sirijski pobunjenici traže od izaslanika međunarodne zajednice Kofija Anana da objavi da plan za Siriju nije uspio. Kako javlja BBC, sirijski pobunjenički komandanti podijeljeni su oko juče datog roka Asadu za obustavu vatre u narednih 48 sati.

Sirijska vojska granatira središte Hule, oblast u kojoj je prošle nedjelje 108 osoba ubijeno u masakru koji je države Evrope, SAD i Azije naveo da protjeraju sirijske diplomate.Sirijski opservatorij  za ljudska prava, sa sjedištem u Velikoj Britaniji, i aktivisti lokalnih komiteta za koordinaciju javljaju da je Hula napadnuta uglavnom iz teških mitraljeza.

U međuvremenu je prvi čovjek UN, Ban Ki Mun ponovo pozvao sirijske vlasti da obustave nasilje i istakao da međunarodni posmatrači nijesu u Siriji da bi gledali ubijanje nevinih ljudi.

"Masakr u Siriji koji smo vijedjeli prošlog vikenda može gurnuti Siriju u katastrofičan građanski rat, građanski rat od kojega se zemlja nikada neće oporaviti. Ja zahtijevam da se vlada Sirije ponaša u skladu sa svojim obavezama prema Ananovom mirovnom planu", kazao je Ki Mun.

“Ujedinjene nacije neće boraviti u Siriji samo da bi gledali pokolj nevinih civila. Nijesmo tamo da bi igrali ulogu pasivnih posmatrača nezamislivih razaranja", naglasio je. 

Ban Ki Mun je govorio na samitu Alijanse civilizacija u Istanbulu, koji provomiše razumijevanje između zapadnih i islamskih civilizacija. Turski premijer Redžep Tajip Erdogan na istom je skupu je rekao da su djeca "masakrirana u Hami, Homsu i Huli", kao i da međunarodna zajednica ne bi trebalo da se oglušuje o represiju u Siriji.

Zbog  masakra u Huli oglasio se i iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad porukom da odgovorni treba da budu kažnjeni. Posmatrači UN okrivili su za zločin u Huli prorežimske grupe dok je sirijska vlada porekla odgovornost za ubistva, za koja je okrivila "naoružane teroriste".

No, Rusija, od čijeg stava zavise odluke Savjeta bezbjednosti UN, kako je u srijedu uveče poručio predsjednik Vladimir Putin, ne razmatra promjenu stava o Siriji, dodajući da bi svaki pokušaj pritiska  na Moskvu bio neprimjeren.

Sa druge strane, o stavu Rusije američki senator Džon Mekejn, u četvrtak je na jednoj konferenciji u Kuala Lumpuru rekao:

“Sramota je da Savjetu bezbjednosti UN ponovo treba da  bude otežano da djeluje  zbog toga što Kina i Rusija stavljaju veto na bilo kakvu značajniju akciju protiv Sirije. Takođe je razočaravjuće da SAD odbijaju da pokažu svoju lidersku ulogu i pruže pomoć sirijskom narodu“.

Rok Asadu da obustavi nasilje 48 sati

Kina je, pak, u četvrtak pozvala svijet da ima strpljenja za mirovni plan za Siriju međunarodnog izaslanika Kofija Anana i ocijenila da nema brzih rješenja za krizu u toj zemlji.

"Kina vjeruje da je situacija u Siriji trenutno svakako veoma komplikovana i ozbiljna. Istovremeno, vjerujemo da su Ananovi posrednički napori veoma efikasni i da treba da imamo više vjere u njega i da ga podržimo", izjavio je portparol ministarstva vanjskih poslova Liu Vejmin.

Masakr u Huli
​​Sirijski pobunjenici dali su u srijedu uveče rok od 48 sati predsjedniku Bašaru al Asadu da ispuni odredbe Ananovog plana ili će se suočiti sa posljedicama.

No, kako javlja BBC, došlo je do podjela u pobunjeničkom taboru oko postavljenog roka za obustavu nasilja. Jedan od komandanata pobunjeničkih snaga u četvrtak je pozvao Anana da proglasi neuspjeh  plana, koji je usvojen prije sedam sedmica, kako bi pobunjenici mogli da nastave napade na Asadove snage.

Sirijske vlasti u međuvremenu su oslobodile 500 zatvorenika uhapšenih pod sumnjom da su umiješani u ustanak koji traje 14 mjeseci Anan je prije dva dana apelovao da Asad oslobodi te  zatvorenike.

U izvještaju državne televizije navodi se da su iz zatvora puštene osobe koje su bila umiješane u nemire, ali “nijesu okrvavile ruke”.

Visoki izraelski vojni oficir, general major Jair Golan izjavio je, povodom ove bliskoistočne krize, da se Sirija kreće ka kolapsu i da može da postane "skladište naoružanja" za islamističke militante ukoliko skrene u haos.

"Sirija je u građanskom ratu koji će dovesti do propasti države, a terorizam će da procvjeta. Sirija ima veliki arsenal", izjavio je Jair Golan na konferenciji na Univerzitetu Bar Ilan.

U nasilju u Siriji prema procjenama je poginulo više od 13.000 ljudi, a sukobi ne prestaju uprkos sporazumu o prekidu vatre od 12. aprila, donesenom uz posredovanje izaslanika UN-a i Arapske lige Kofija Anana.
31.05.2012.

BH. DIJASPORA: ZAPOSTAVLJENI SMO U MEDIJAMA

Bh. dijaspora: Zapostavljeni smo u medijima

 

Pasoš BiH

............................

Bosanskohercegovačka dijaspora, koju čini više od milion i po građana koji žive širom svijeta, smatra kako je zapostavljena u medijima u svojoj zemlji. Malo se računa, tvrde, vodi o njihovim pravima, od izbornog procesa i glasanja, pa do pristupa bh. ambasadama. Ne promovišu se uspješni ljudi koji žive van granica BiH. S druge strane, bh. mediji nemaju ni novca ni resursa da prate zbivanja u dijaspori u mjeri u kojoj to iseljeništvo želi, niti se adekvatno dijaspora zalaže da bude drugačije.

Namik Alimajstorović iz Svjetskog saveza dijaspore navodi tek neka od pitanja koja smatra zavrjeđuju veću pažnju u bh. medijima.

„Da li neko putem medija želi da milion i po naših građana stavi u zapećak i da pravi dvije Bosne? Zbog čega se vrlo malo ističu podaci koliko dijaspora unosi u BiH? Dijaspora je najveći ulagač u domovinu - i da li to nekome smeta uspjeh Bosanaca i Hercegovaca u svijetu? Pita li se neko ovdje zbog čega Bosanci i Hercegovci glasaju po najkomlikovanijem sistemu na svijetu? Zbog čega je povećan broj uzimanja stranih državljanstava? Zbog čega su bh. ambasade i konzulati u svijetu, čast izuzecima, žicom ograđeni od sopstvenog naroda, ne žele i neće da pomognu bolju organizaciju i bave se sami sobom?“ pita Alimajstorović.
Da li neko putem medija želi da milion i po naših građana stavi u zapećak i da pravi dvije Bosne? Zbog čega se vrlo malo ističu podaci koliko dijaspora unosi u BiH? Dijaspora je najveći ulagač u domovinu, kaže Namik Alimajstorović iz Svjetskog saveza dijaspore.


Haris Halilović, bivši konzul BiH u Štutgartu, navodi kako bh. institucije, uključujući i diplomatsko-konzularna predstavništva BiH, nemaju ni novca ni dovoljne komunikacije sa dijasporom. Medije vidi kao ključ za skretanje pažnje na određene probleme i navodi primjer:

„Poslao sam informaciju da smo u Njemačkoj napravili savez bosanskih dopunskih škola. Niko nije dobjavio. Objavila su evropska izdanja. Nama je to važno. U Njemačkoj ima više od 20.000 djece školskog uzrasta. Nama je važno da u svojoj matici istaknemo da u velikoj fazi asimilacija državljana BiH van BiH se dešava. Znači mlađe generacije ne znaju ili nedovoljno znaju sopstveni jezik - koji je prvi elemenat da se izgubi vlastiti identitet.“  

Izmijeniti medijsku sliku

Bh. mediji nisu u poziciji da se u mjeri u kojoj to iseljenici žele bave pitanjima koja tište građane van granica zemlje. Glavni je razlog nedostatak sredstava, a jedan od primjera jeste i činjenica da državna televizija BHT1 nije u prilici emitovati satelitski program. I pored toga, jednom sedmično državni BH radio 1 emituje jednosatnu emisiju posvećenu dijaspori, čiji urednik Zvonko Komšić kaže:
Ilustracija
​​
„Ja bih volio kada bi BH radio i televizija imali svoj specijalizirani satelitski program namijenjen ljudima u dijaspori, ali nažalost nemamo. Već skoro više od godinu i po dana smo zamračeni, dakle nema nas na satelitu. Ministarstvo prometa i komunikacija naše zemlje nije uplatilo potreban novac da bi se deblokirao naš signal da bi nas naši ljudi u dijaspori mogli gledati i slušati. Dajemo koliko možemo, radimo šta možemo. Javni servisi u BiH su isto tako u teškoj situaciji. Dijaspora treba da apelira ni Ministarsko vijeće i na Ministarstvo prometa i komunikacija koje je zaduženo da obezbijedi novac da bi se otplatio dug i da bi građani BiH u dijaspori imali naš satelitski signal.“

Politička situacija u zemlji diktira mnoge pa i medijske pravce razvoja. Jednako traži i da se u njihovo rješavanje uključe svi, no dio bh. dijaspore smatra kako to nije njihov problem.

„Od jedne države kao što je BiH očekujemo da stoji iza toga medija. Kako ćete doći do para od države, to je sad problem i države i vas - i treba da ga riješite, a ne da vam dijaspora rješava taj vaš problem“, smatra Dženan Nović, glavni i odgovorni urednik BH glasnika koji finansira Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj.

Do bh. javnosti dopiru uglavnom vijesti iz rubrike crna hronika, što se mora promijeniti, smatra Senada Bešić, koja iz ugla bh. državljana u Švedskoj kaže:

„Tako je i u stranim medijima - u Švedskoj konkretno više se piše o strancima koji su uradili nešto negativno nego o nama, strancima koji su postigli nešto. Jer više se prodaju novine sa naslovima da se nešto loše desilo. Ali trebamo izmijeniti tu sliku. Trebamo uzeti što više primjera ljudi koji su uspjeli i ljudi koji žele da se vrate i koji žele da ulažu u BiH.“

Obostrana saradnja je interes i medija i dijaspore, no najprije je potrebno definisati jasne pravce u kojima se treba kretati. Pitanja poput ispisa bh. građana iz državljanstva ili problemi u izbornom procesu su goreći za bh. dijasporu, koja bi zajedno sa medijima trebalo da napravi pritisak na one koji o tome odlučuju kako bi popravili stanje. No, od medija u BiH, kako se da zaključiti, očekuje se i da prate zbivanja koja su daleko od stvarnih problema koja muče ovu populaciju, a koja zbog nesređenih bh. prilika i stanja u zemlji ne mogu doći na red.

 

 

31.05.2012.

PRIJEDORCANIN S BIJELOM TRAKOM SE POKLONIO SVIM ZRTVAMA

Prijedorčanin s bijelom trakom se poklonio svim žrtvama       

 

Emir Hodžić na jednom od mjesta stradanja

.......................................

31. maj obilježen je kao Svjetski dan bijelih traka. Riječ je o globalnoj kampanji kojoj se preko društvenih mreža priključilo hilajde ljudi iz oko 40 zemalja širom svijeta. Cilj akcije je podizanje svijesti o borbi za dostojanstvo miliona žrtava masovnih zločina i nepravde. Ali i podsjećanje na 31. maj 1992. godine kada su lokalne vlasti u Prijedoru izdale naredbu putem radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim čaršafom ili zastavom i da pri izlasku iz kuće stave bijele trake oko rukava.

Prijedorčanin Emir Hodžić u četvrtak nije bio ni u Prijedoru, ni u Sarajevu. Obišao je mjesta stradanja civila, kojih se, kako kaže, danas na Dan bijelih traka drugi neće sjetiti.

Nakon što je 23. maja svoj građanski protest protiv zabrane obilježavanja stradanja prijedorskih djevojčica i žena izrazio tako što je sam sa bijelom trakom stajao u centru grada u kom su se desili neki od najstrašnijih zločina u prošlom ratu u BiH, Emir Hodžić obišao je i druga mjesta stradanja. Na Svjetski dan bijelih traka, koji ima za cilj podizanje svijesti o borbi za dostojanstvo miliona žrtava masovnih zločina i nepravde, Emir je od Sarajeva krenuo prema moru. Odao je počast žrtvama zatočenim u Hadžićima, Silosu kraj Sarajeva, kasarni Čelebići u blizini Konjica i stigao do bivšeg logora Dretelj kraj Čapljine (U "Pravom putu" možete pročitati detalje).

BiH i Dan bijelih traka

........................................
​​
„Politizacija žrtvi - ni žrtve, civili nisu svetinja, nego se politizira, svojata, negira, koriste se u jednom ružnom okviru. To me podstaklo da na Dan bijelih traka, umjesto da budem u Prijedoru odakle je to sve počelo, ja sam odlučio da odem na druga mjesta po BiH, gdje su također patili civili, gdje su mučeni i maltretirani, ali koje niko nije posjetio i neće posjetiti na Dan bijelih traka. Otišao sam putem ka moru gdje će hiljade i hiljade ljudi ovog ljeta proći ka svom odmoru na moru, a neće nijednom razmisliti šta se upravo na tom putu dešavalo prije 20 godina. A maj 1992. ima taj značaj. Ova bitka oko Prijedora i negiranja zločina u Prijedoru - ja sam želio da dočaram da to nije samo bitka Prijedorčana, da je to bitno svima i svim ljudima dobre volje, da negiranje zločina bilo koje nacije ili etničke grupe nije korektno, nije u redu - i da postoje neke vrijednosti koje su van politike i van etničkih etiketa“, kaže Hodžić.

Na pitanje vjeruje li da će ljudi u Bosni i Hercegovini na dobar način protumačiti ovaj gest, Emir Hodžić objašnjava:

„To je moja iskrena nada. Ovaj gest nije iz neke političke namjere, nije neka osuda, nije da se bilo koji narod crni, da se vraća u prošlost, da se prijeti, da se otvaraju stare rane, nego upravo ovaj moj gest je moja nada da ima pozitivan rezultat. Nakon 20 godina zar nismo došli do toga da priznamo respekt prema žrtvama civilima, da priznamo neke stvari i da konačno počnemo da gledamo na ljude kao ljude, da gledamo na strahote rata kao na strahote rata. Ja mislim da je naša dužnost da ne dozvolimo novim političkim strujama da hajcaju na neke nove konflikte i nove strahote, da se mi moramo oduprijeti tome upravo zbog toga što se sjećamo civilnih žrtava, masovnih ubistava, mučenja koje su prošli naši ljudi, djeca, žene, civili.“ 

I tuga i nada

Nakon što je načelnik opštine Prijedor Marko Pavić, zabranio instalaciju koja je 23. maja imala za cilj da podsjeti na preko 200 ubijenih žena i  10 djevojčica u Prijedoru, Emir Hodžić stajao je sam na gradskom trgu sa bijelom trakom na ruci. Taj osjećaj opisuje kao surealan:
Emir Hodžić
​​
„U jednom trenutku ja nisam mogao više to izdržati jer sam se nekako osjećao poniženim, a trebalo je da se osjećam hrabro i ponosan. Jer na tom mjestu gdje je trebala da budu komemoracija, trebalo je da bude više ljudi, trebala je da bude jedna instalacija da se građanima Prijedora predstavi šta se ustvari ovdje desilo. Toga nema, nego ja stojim tu sam, i kao u nekom cirkusu ljudi me posmatraju i pitaju se ko je on, šta on ovdje radi, šta to nosi - kao da ja nešto krivo radim, kao da ja njima neku štetu nanosima. Nedozvoljavanje preživjelima da to označe, da dožive sjećanje, da vrate ono malo dostojanstva  - to je za mene strašno sramotan čin. I ne razumijem kako na takvim vrijednostima ljudi, opština, individue planiraju graditi društvo? Kakvu to oni sliku stvaraju svoj omladini?“

31. maja 1992, godine lokalne vlasti u Prijedoru izdale su naredbu putem radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim čaršafom ili zastavom i da pri izlasku iz kuće stave bijele trake oko rukava. Prvi put ove godina taj dan obilježen je kao Svjetski dan bijelih traka. Online kampanji se priključilo hiljade ljudi iz preko 40 zemalja širom svijeta. 31. maja 2012. godine sa bijelom trakom na ruci, Emiru Hodžiću, rođenom Prijedorčaninu, emocije su pomješane.

„Moj grad Prijedor - to više taj grad, tako da onoga momenta kada sam bio u Prijedoru 23. maja i kad sam uradio taj svoj akt, to su bile neke konfliktne emocije i nisam se osjećao više kao građanin Prijedora. To je miks tuge i nade – jer nakon mog čina i veoma teškog rada lokalnih odbora i grupa preživjelih dosta se ljudi javilo s podrškom. I krenuo je jedan val. I tu doziraš aspekt nade. Ali osjećam miks i tuge i nade“, priča Hodžić.
31.05.2012.

POLAGANJE ZAKLETVE: TOMISLAV NIKOLIC STUPIO NA DUZNOST PREDSJEDNIKA SRBIJE

Polaganje zakletve

Nikolić stupio na dužnost predsednika

 
Sadašnji i bivši: Tomislav Nikolić i Boris Tadić
Sadašnji i bivši: Tomislav Nikolić i Boris Tadić
Photo: Stock

Tomislav Nikolić stupio je na dužnost predsednika Srbije polaganjem zakletve pred novim sazivom republičkog parlamenta, čime je počeo petogodišnji mandat * Ispred Doma Narodne skupštine okupilo se oko 5.000 simpatizera Srpske napredne stranke, koji su političare i diplomate ispred Doma Narodne skupštine ispraćali aplauzom, ili, pak, zviždanjem * U reakcijama iz sveta, povodom stupanja na dužnost novog predsednika, složni su da srpskog predsednika i vladu čeka mnogo teškoća i veliki posao kako bi se izbegla dužnička kriza

Nikolić je u parlamentnu, pošto je položio zakletvu i preuzeo dužnost predsednika, poručio poslanicima da će u njemu imati saradnika, ukoliko se budu borili za građane i njihov bolji život.

“Ako se budete borili za ljude, podržaću vas snagom koju mi daje Ustav”, rekao je Nikolić.

Nikolić je u obraćanju posle polaganja zakletve zahvalio građanima   koji su ga izabrali, naročito onima koji ga podržavaju već dve   decenije.

"20 godina sam bio u opoziciji i često  sam bio žrtva nepravde, zbog  čega neću prestati da se borim da Srbija  postane pravna i pravična  država, oslobođena organizovanog kriminala i  korupcije."

Photo: Goran Necin

On je upozorio da je Srbija  zemlja koju razara kriza i čiji su  građani izgubili poverenje u  institucije, ocenio da je reforma  pravosuđa sprovedena prema partijskim  interesima, a da su mediji  kontrolisani.

Prema njegovim rečima, problemi su i zapostavljanje i napuštanje sela  i pritisak na gradove,  stavljanje medija pod kontrolu političkih  stranaka, a posledica toga je  progon onih građana koji su označeni kao  politički protivnici.

"Neodgovorna privatizacija, sa pljačkom narodne  imovine, korupcija i  krininal proizveli su nesigurnost kod građana i  nepoverenje u  institucije", naveo je Nikolić i dodao da su monopolisti svuda, "gde god  se okrenete", a da građani to plaćaju.

"Želim drugačiju Srbiju. Želim  Srbiju konačno ujedinjenu u borbi za  bolji život, Srbiju oslobođenu  straha od sutrašnjice, kuću koja ima  dvoja vrata, na istoku i zapadu. Neću prestati s borbom dok se Srbija ne  izbori s kriminalom i dok ne postane pravna, pravična i demokratska  država", poručio je Nikolić i na kraju dodao: "Želim i vama i meni sreću u radu".

Photo: Goran Necin

Novi predsednik je upozorio da je Srbija zemlja koju razara opšta kriza i da su izgledi za budućnost pesimistički i ocenio da je reforma pravosuđa sprovedena prema partijskim interesima, a da su mediji kontrolisani.

Nikolić je zakletvu položio u prisustvu predstavnika diplomatskog kora, međunarodnih institucija, verskih zajednica, najviših državnih funkcionera i predstavnika policije i vojske, kao i svih njegovih protivkandidata u trci za mesto šefa države, dok će svečana inauguracija novog predsednika države biti održana 11. juna, a na nju su pozvani brojni gosti iz inostranstva.

Sednici nisu prisustvovali poslanici Lige socijaldemokrata Vojvodine.

Ispred Skupštine zviždanje i aplaudiranje

Ispred Doma Narodne skupštine okupilo se oko 5.000 simpatizera Srpske napredne stranke, koji su Nikolića dočekali aplauzom. Nikolić je došao iz pravca Pionirskog parka sa suprugom Dragicom, sinovima i unucima, a nakon polaganja predsedničke zakletve istim putem je i ispraćen.

Photo: Goran Necin

Prilikom dolaska u parlament dosadašnjeg predsednika Srbije i predsednika Demokratske stranke Borisa Tadića, kao i predsednika Liberalno-demokratske stranke Čedomira Jovanovića okupljeni su najviše zviždali i uzvikivali "lopovi, lopovi".

Sličan doček, odnosno, kasnije, ispraćaj iz zgrade Skupštine, priređen je i premijeru Mirku Cvetkoviću, Predragu Markoviću, Jovanu Krkobabiću, Milutinu Mrkonjiću, Vladimiru Vukčeviću, Miloradu Veljoviću, uopšte svima koji su oličavali režim tokom predhodnih godina.

Sa druge strane, građani su najjačim skandiranjem i aplauzima, pored predstavnika SNS, dočekali i predsednika DSS Vojislava Koštunicu, kao i ruskog ambasadora u Srbiji Aleksadra Konuzina i delegaciju Srpske pravoslavne crkve.

Interesantno je da su se aplauzi takođe čuli prilikom dolaska većine diplomata odnosno delegacija stranih država, između ostalog i prilikom pojavljivanja pred skupštinskom zgradom ambasadorke SAD Meri Vorlik, odnosno njenog nemačkog kolege Volframa Masa.

Reakcije iz sveta

Frans pres u izveštaju navodi da je Nikolić, nakon polaganja zakletve, u govoru opisao tešku situaciju u Srbiji, ne pominjući direktno svog prethodnika Borisa Tadića koji je bio prisutan u sali i koga je on potpuno neočekivano pobedio u drugom krugu predsedničkih izbora 20. maja.

Agencija Blumberg ocenjuje da je Nikolić prvog dana svog predsedničkog mandata zaobišao sopstvenu partiju pozvavši političke lidere da brzo formiraju vladu kako bi se izbegla dužnička kriza. Blumberg međutim dodaje da novi predsednik od svog prethodnika Borisa Tadića, koga je porazio u drugom krugu predsedničkih izbora, očekuje da sastavi vladajuću koaliciju do 4. juna ili će na scenu stupiti njegova stranka.

Photo: Goran Necin

Agencija dodaje da 60-godišnji Nikolić, čija se politička platforma zasniva na tešnjim vezama sa Rusijom, treba da napravi ravnotežu između stroge ekonomske discipline i socijalne zašitte, kao i između nastojanja zemlje da se priključi EU i nacionalističkog neprihvatanja nezavisnosti Kosova.

Kakva god bila nova vlada, moraće da smanji potrošnju, podigne poreze i zamrzne penzije i plate u javnom sektoru, kako bi se zaustavio rast deficita i duga, povećala ulaganja i pokrenula privreda koja u prva tri meseca beleži pad od 1,3 odsto i obuzdala nezaposlenost koja je 2011. dostigla 24,4 odsto.

Nemačka agencija DPA podseća da je Nikolić poslednjih godina ublažio svoju ratničku retoriku, odvajajući se 2008. od ultranacionalista, formiranjem sopstvene stranke SNS i zauzimanjem mnogo umerenijeg, proevropskog stava.

Od trijumfa na izborima, on ističe da ostaje na istom kursu i da će njegova prva poseta kao predsednika biti sedištu EU u Briselu.

31.05.2012.

BIJELE TRAKE U BEOGRADU: KRIK PROTIV RAVNODUSNOSTI

Bele trake u Beogradu

Krik protiv ravnodušnosti

Photo: Dušan Komarčević

"Ove trake bismo mogli da nosimo i zbog položaja Roma u zemlji i totalnog društvenog aparthejda u kome žive. To je matrica koja se nastavlja od devedesetih naovamo i koju svakodnevno živimo. Ukoliko ne poštujemo žrtve iz 1992. godine, večno ćemo živeti u Srebrenici ili Omarskoj", kaže za e-Novine civilna aktivistkinja Staša Zajović

Deljenjem belih traka i brošura sa faktografijom o genocidu srpskih snaga nad Muslimanima i Hrvatima u Prijedoru, Žene u crnom obeležile su 31. maj, dan kada je pre 20 godina u zapadnobosanskom gradiću počelo jedno od najvećih stradanja nesrpskog stanovništva tokom agresije na BiH. Sa belim trakama oko nadlaktica i transparentom “Zaustavimo poricanje genocida”, aktivistkinje i aktivisti poručili su da se ne mire sa politikom državno organizovanog zaborava.

Aktivistkinja Žena u crnom Staša Zajović kazala je novinarima da je skup organizovan u znak sećanja na "masovno istrebljenje ljudi nesrpskog imena", ali i protiv progona ljudi drugačijeg imena te protiv fašizma uopšte.

Photo: Dušan Komarčević

"Ovo je krik protiv ravnodušnosti i poziv na solidarnost. Mi ovim želimo da podstaknemo saosećanje ljudi u ovom gradu, jer vlasti i institucije rade sve da organizuju zaborav zločina", kazala je Zajovićeva.

Ona je za naš portal kazala da zvanične institucije, kako u manjem bh. entitetu tako i u Srbiji, “brišu tragove zločina i vode politiku organizovanog zaborava”.

“Mislim da bi redovno prenošenje suđenja Ratku Mladiću na srbijanskom Javnom servisu, moglo da doprinese podizanju svesti ljudi o odgovornosti države Srbije tokom agresije na BiH. Međutim, ne očekujem rezultate, ako se to  desi pod pritiskom međunarodne zajednice. Dominantno raspoloženje u društvu može promeniti samo duboko preispitivanje na svim nivoima”, istakla je Staša Zajović.

Podsetimo, 31. maj obeležen je širom sveta kao Međunarodni dan belih traka. Tog dana 1992. godine, prijedorske lokalne vlasti, koje su vodili zvaničnici Karadžićevog SDS, izdale su naredbu stanovnicima nesrpske nacionalnosti da na ulicama nose bele trake oko ruku, te da na prozorima svojih domova istaknu bele čaršave.

Ovo je bio  prvi put da su članovi jedne etničke ili verske grupe bili  obeleženi, još od nacističkog proglasa iz 1939. po kojem su poljski Jevreji morali nositi žute trake oko rukava.  Nedugo nakon toga, na teritoriji opštine Prijedor su usledili masovni zločini nad nesrpskim stanovništvom, koje je odvođeno u logore Omarska, Keraterm, Trnopolje, ...

Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je u periodu  od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209  građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.

Photo: Dušan Komarčević

Danas, nošenje belih traka predstavlja čin sećanja na žrtve iz Prijedora, ali i na milione žrtava nepravde i masovnih zločina širom sveta. Prema rečima Staše Zajović, postoji mnogo razloga zbog kojih svakog dana treba nositi belu traku.

“Ove trake bismo mogli da nosimo i zbog položaja Roma u zemlji i totalnog društvenog aparthejda u kojem žive. To je matrica koja se nastavlja od devedesetih naovamo i koju svakodnevno živimo. Ukoliko ne poštujemo žrtve iz 1992. godine, večno ćemo živeti u Srebrenici ili Omarskoj”, zaključuje Zajovićeva.

Dan belih traka obeležen je u Sarajevu, kao i u drugim gradovima BiH. Srbijanski mediji uspešno su prećutali ovaj događaj.

 

 

31.05.2012.

SOLIDARISANJE SA STRADALIM PRIJEDORCANIMA: CIJELI SVIJET OBILJEZAVA "DAN BIJELIH TRAKA" (FOTO)

Solidarisanje sa stradalim Prijedorčanima: Cijeli svijet
obilježava "Dan bijelih traka" (FOTO)


Uz brojne
evropske zemlje, akciji su se najavili priključiti i u Australiji



 31.05.2012. 

Obilježavanje u Sarajevu
Obilježavanje u Sarajevu
..............................................

Prije 20 godina srpske vlasti u Prijedoru izdale su naredbu prema kojoj su
svi Hrvati i Bošnjaci svoje kuće morali obilježiti bijelim plahtama kao i ruke
bijelim vrpcama. Potom su uslijedili progoni i ubistva.

Naredbu o
obilježavanju svih nesrba i njihove imovine u Prijedoru izdao je Krizni štab
općine Prijedor. Predsjednik štaba Milomir Stakić osuđen je u Haškom tribunalu
na 40 godina zatvora. U predmetu „Prijedor“ navodi se da je tijekom rata iz ove
općine planski deportirano oko 20.000 nesrpskih stanovnika. Vlasti RS su na ovom
području osnovale mrežu koncentracijskih logora među kojima zloglasne Omarsku,
Keraterm i Trnopolje, piše "Deutsche Welle".



Preživjelim žrtvama zločina okupljenim u Udruženju Prijedorčanski „Izvor“
zabranjeno je obilježavanje godišnjice stradanja planirano za 23.5. 2012.
godine. U obrazloženju Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) RS-a, Stanice javne
sigurnosti Prijedor, između ostalog je navedeno da bi održavanje skupa „zbog
različitih nacionalnih osjećanja i pripadnosti moglo podstaknuti na
nasilje“.




Kako
bi ukazali na probleme žrtava kojima se uskraćuje pravo na sjećanje, aktivisti
iz oko 50 zemalja svijeta su danas sudjelovali u manifestaciji pod nazivom „Dan
bijelih traka". Uz brojne evropske zemlje, akciji su se najavili priključiti i u
Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama.

31.05.2012.

PRAVO GLASA NA IZBORIMA: HATIDZA MEHMEDOVIC DOBILA LICNU KARTU U SREBRENICI

Pravo glasa na izborima: Hatidža Mehmedović dobila ličnu kartu u Srebrenici

 
31.05.2012.
 
imageHatidža Mehmedović

..................................

(24SI) - Prema izbornim izmjenama koje su važile samo za Srebrenicu, Srebreničani su na prethodnim lokalnim izborima imali pravo glasa.

 

[24 sata info]

Za naredene izbore, izmjene se neće primjenjivati, pa mnogi građani ovog grada koji trenutno žive u Federaciji Bosne i Hercegovine, nemaju pravo glasa. Da bi svoje pravo iskoristili, Srebreničani ovih dana u većem broju dolaze u Srebrenicu i podnose zahtjev za vađenje novih ličnih dokumenata.

Iako se u Srebrenicu vratila prije deset godina, Hatidža Mehmedović nije imala pravo glasa jer se nikad nije ni prijavila u Policijsku stanicu Srebrenica. Da bi to ostvarila, danas je podnijela zahtjev za dobijanje lične karte u Policijskoj stanici Srebrenica.

„To sam riješila radi moje djece, radi onih koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici, radi onih kojima je zabranjeno da žive i da glasaju. Nisam imala problema u postupku vađenja ličnih dokumenata i pozivam sve majke i porodice koje su imale prebivalište u Srebrenici, da se prijave jer nećemo ništa izgubiti, samo možemo dobiti“, izjavila je Hatidža Mehmedović po završetku predaje dokumentacije za dobijanje lične karte.

Ovih dana pojačan je interes za dobijanje ličnih dokumenata, Srebreničani dolaze u sve većem broju.

„Povećan je broj podnijetih aplikacija za provjeru u matičnom uredu u Srebrenici. U pravilu, veći broj se odnosi na Bošnjake 80 posto, i 20 posto Srbi. Određenih problema ima, a oni su vezani za netačnost prijavljenih podataka u Policijskoj stanici“, rekao je Sadmir Nukić, šef šalter-sale u Općini Srebrenica.

Volonteri Asocijacije studenata Srebrenica odlučili su da pomognu u postupku dobijanja ličnih dokumenata. U njihovom uredu mogu se dobiti savjeti, ali i ispuniti svi obrasci, čime se ubrzava kompletna procedura.

„Ovdje se mogu dobiti sva uputstva da bi se pojednostavio postupak vađenja ličnih dokumenata. Onima koji nemaju novaca za preregistraciju, bit će nadoknađeni troškovi. Da bi izbjegli dodatne troškove u iznosu od 20 KM, građani ne moraju vaditi posjedovni list jer mi imamo obrazac koji je vjerodostojan tom dokumentu“, izjavio je Zekerijah Hadžić iz Asocijacije studenata Srebrenica.

Kako je najavljeno iz srebreničkih udruženja, mnogi Srebreničani će u naredna dva mjeseca podnijeti zahtjev za dobijanje ličnih karata da bi u Srebrenici mogli glasati na narednim lokalnim izborima.

(fena)



31.05.2012.

KAMPANJA "ZAUSTAVIMO NEGIRANJE GENOCIDA": I SARAJLIJE DANAS SA BIJELIM TRAKAMA

Kampanja "Zaustavimo negiranje genocida": I Sarajlije danas sa bijelim trakama

 
31.05.2012.
imageBijela traka / Ilustracija

............................................

(24SI) - Kampanji "Zaustavimo negiranje genocida" danas su se pridružili i građani Sarajeva dajući tako vlastiti doprinos globalnoj akciji bijelih traka koju je podržalo na hiljade ljudi iz više od 40 zemalja širom svijeta.

 

[24 sata info]

U glavnom gradu Bosne i Hercegovine akciju su, između ostalih, podržali i Sarajevski ratni teatr (SARTR), Internacionalni teatarski festival MESS, Studentski eFM Radio, Art kino Kriterion  i Inicijativa mladih za ljudska prava YIHR BiH. Na ovim mjestima zainteresirani građani su mogli podići svoju bijelu traku i tako iskazati podršku žrtvama genocida.

"Na svim mjestima je bio veliki odziv, a u SARTR-u smo vrlo brzo ostali bez traka", kazao je u izjavi za Fenu direktor SARTR-a Nihad Kreševljaković.

SARTR se odazvao ovoj akciji. Osjetili smo ljudsku potrebu da se skrene pažnja javnosti na zločine koji su počinjeni ne samo u Prijedoru nego i sve druge zločine, kazao je Kreševljaković.

"Dan bijelih traka je građanska akcija u cijelom svijetu, a građani su pozvani da  stave bijele trake na svoje rukave i bijele čaršafe na prozore kao što su to morali učiniti prije 20 godina građani Prijedora nesrpske nacionalnosti (Bošnjaci i Hrvati) koji su potom ubijeni, odvedeni u logore i protjerani. To je bilo prvi put da su građani morali stavljati trake nakon što se to dogodilo Jevrejima u Drugom svjetskom ratu", kaže Kreševljaković.

Direktorica Inicijative mladih za ljudska prava u BiH Alma Mašić kazala je Feni da aktivisti ove organizacije i na ulicama dijele zainteresiranim građanima bijele trake.

Građani i organizacije koji su podržali ovu akciju okupili su se i danas pored spomenika Ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992.-1995. gdje su napravili zajedničku fotografiju, koja će biti postavljena na web stranici organizatora akcije. Na web stranici će biti postavljene fotografiije ljudi širom svijeta s bijelim trakama na rukama koji su podržali akciju.

Odbor za obilježavanje "20. godišnjice od stradanja nevinih ljudi općine Prijedor" čini osam nevladinih organizacija iz Prijedora.

(Fena)



 

 

31.05.2012.

FOTO / BOL I TUGA OSTAJU: SANELA JENKINS U POSJETI DEN HAAGU

FOTO / Bol i tuga ostaju: Sanela Jenkins u posjeti Den Haagu

 
imageFoto: Sanela Jenkins i Theodor Meron

........................................................

(24SI) - Sanela Jenkins, svjetski poznata Bosanka, nalazi se u dvodnevnoj posjeti Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Hagu. Tokom prvog dana posjete, Jenkins se sastala sa predsjednikom suda sudijom Teodorom Meronom, glavnim tužiocem u slučaju Ratka Mladića Peterom McCloskeyem, kao i prvim čovjekom Registra suda Johnom Hockingom.

 

[24 sata info]

Sanela Jenkins se interesovala za procese koji se trenutno vode na sudu, a posebno kad su u pitanju Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Domaćini su upoznali Sanelu kako su uloženi veliki napori da se svi sa potjernice dovedu pred lice pravde.

Tokom posjete Sanela je prisustvovala završnoj riječi tužioca u slučaju bivših visokih policijskih dužnosnika Republike Srpske Miće Stanišića i Stojana Župljanina za koju je zatražena kazna doživotnog zatvora. Nakon izlaska iz zgrade, vidno emotivna rekla je da su suđenja važan korak ka trajnom miru, međutim, kako je naglasila, bol i tugu u našim srcima teško je izbrisati.

Kako je poznato bh. i svjetskoj javnosti Sanela je osnovala Kliniku za ljudska prava na Unvierzitetu u Kaliforniji (UCLA) te angažovala poznate američke i svjetske stručnjake u ovoj oblasti. Prevashodni cilj Klinike je traganje za pravdom i istinom kao glavnim preduslovom stabilnosti i trajnog mira. Saradnja ove institucije i Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije počela je još 2009. godine zajedničkim organizovanjem konferencije “Procjena naslijeđa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”. Tokom razgovora sa domaćinima razmatrani su modaliteti nastavka ove saradnje.

(24sata.info)



31.05.2012.

GENOCID U PRIJEDORU: OBILJEZENI ZA ISTREBLJENJE

Genocid u Prijedoru

Obilježeni za istrebljenje

 
Photo: Stock

Trideset i prvog maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, i čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94% bosanskih Bošnjaka i bosanskih Hrvata sa teritorije opštine Prijedor. Ovo je bio prvi put od 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje (Iz inicijative Dan bijelih traka)

Logoraški dani: Bošnjak u srpskom konc-logoru
Photo: Stock

Fotografija Emira Hodžića koji sa belom trakom oko leve ruke mirno stoji u znak protesta na glavnom trgu u Prijedoru, dok se u dubini trga odvija svakodnevni život (ljudi prolaze, deca sede na klupi, komšinice ćaskaju), možda najočiglednije pokazuje dramatičnu asimetriju u pamćenju ne samo stanovnika ovog grada, već čitave Bosne i Hercegovine, pa i celog regiona. Emir Hodžić, čiji su otac i brat bili zatočenici srpskog koncentracionog logora Omarska, svojim performansom pokušao je da skrene pažnju na dvadesetogodišnjicu tragičnih događaja u Prijedoru, koji su se dogodili nakon ulaska srpskih vojnih snaga u ovu opštinu. “U kampanji nasilja ubijeno je 3.173 civila, uključujući 102 prijedorska mališana i 256 žena; 31.000 je zatočeno u logorima smrti, i na kraju oko 53.000 opljačkano, poniženo i protjerano; sva vjerska, kulturna i ekonomska dobra Bošnjaka i Hrvata u opštini Prijedor su totalno uništena”. Stoga je pokrenuta inicijativa da se u Prijedoru obeleži taj dan, međutim gradonačelnik Marko Pavić, stari kadar SDS i bivši pripadnik vojne službe bezbednosti, onemogućio je bilo kakvu akciju kako se ne bi “narušavao ugled grada”. Zaista, da li je bilo u pitanju narušavanje ugleda grada, rečeno dodikovskim rečnikom, ili iznenadno gibanje u asimetriji pamćenja ostaje da se vidi.

DEMENCIJA MEMORIJE: Nacionalizam se još uvek nije povukao iz javne sfere, a samim tim ni iz politike. O tome svedoči i pomenuta fotografija Emira Hodžića koji je sa svojim traumatičnim sećanjem izložen neverovatnoj samoći u tom javnom prostoru, koji odiše apsolutnim nerazumevanjem za njegov gest kao i za ono što želi da nam poruči. Između njega i prolaznika napravljena je dovoljna distanca kao da bi svojim sećanjem mogao da naudi nekome. Reklo bi se da je to što on predstavlja opasno po poredak stvari u okruženju. Verovatno i jeste. Otuda i distanca, prostorna i politička, na fotografiji i u realnosti gradskog života Prijedora. Ovo bi se moglo nazvati blokadom Hodžićevog pamćenja koje želi da se realizuje u okrugloj godišnjici perpetuiranja memorije. Međutim, fizički ambijent u kojem se sve dogodilo pre dvadeset godina potpuno je nepropustljiv za zahteve komemoranata. S jedne strane, postoji politička prepreka samih aktera prošlosti, oličenih u gradonačelniku Paviću, a takođe i generacija onih koji su odrastali s druge strane, odakle se prošlost drugačije vidi.

Zlokobno podsećanje: Bošnjački zatvorenici u logoru Manjača
Photo: Stock

Sam događaj iz maja 1992, međutim, viđen je u srpskim medijima potpuno drugačije već u realnom vremenu kada se sve to i zbivalo. Dopisnik Politike iz Banjaluke – D. Kecman, svakodnevno je izveštavao o operacijama u prijedorskoj opštini. U žiži interesovanja Politike tih dana bile su “zelene beretke”. O njima neprestano piše i D. Kecman: “Svakih deset minuta, počevši od jutros u sedam časova, putem radija u Prijedoru upućuju se pozivi pripadnicima zelenih beretki iz Kozarca, Kozaruše i Kamičana da bezuslovno predaju oružje, kako ne bi došlo do ratnih sukoba i nepotrebnih žrtava i razaranja”. Na naslovnoj strani, najavljuje se početak ekskluzivnog feljtona iz pera Mirka Carića, dopisnika Politike iz Sarajeva, pod naslovom “Bio sam zarobljenik zelenih beretki”. Umesto zločina srpskih snaga u Prijedoru, glavne teme su razgovor američke kongresmenke Helen Delić Bentli sa patrijarhom Pavlom, pri čemu ona saznaje za postojanje koncentracionih logora u BiH gde je zatočeno preko 4.000 Srba. I dok se komentator Politike Slobodan Kljakić vajkao kako to da je za stanje u Bosni prozvana samo Srbija, kada sve strane snose odgovornost, dotle je D. Kecman pedantno izveštavao o kretanju mesnih ekstremista (uvek su u pitanju neki ekstremisti koje treba determinisati) po obodima Kozarca, “koji nastoje da se borbom izvuku iz obruča”. To je jedan deo medijske diskurzivne mreže kojom je prekrivena realnost događaja na terenu u opštini Prijedor, kao i stvaranje logora Omarska koji će nastaviti da traje samo na drugom polu asimetričnog sećanja – kod Bošnjaka. U srpskom viđenju prošlosti ona će ostati samo rudno nalazište uglja i gvožđa (videti odrednicu “Omarska” u Enciklopediji srpskog naroda), a danas još i idealno mesto za snimanje filmova (Srđan Dragojević, Sveti Georgije ubiva aždahu, 2009).

PRAVA NEGACIJA: Žanrovi kojima su mediji operisali, tih dana su doživeli potpuno eksploziju što je dodatno uticalo na pometnju koja će u Srbiji nakon 2000. biti ustanovljena kao stanje poricanja, jer realnost nije ni bila diskurzivno posredovana. Kao jedinstveni prilog toj pometnji mogao bi se uzeti tekst novinara Stanka Stojiljkovića pod naslovom “Kakvu nam sudbinu proriče nova Vanga” iz Politike (27. maja 1992), sa str. 16, objavljen na drugoj strani “kulturnog života”, neočekivano izmontiran pored priloga o polaganju prijemnih ispita za srednje škole, zanimljive gramatike (slučaj je hteo da to bude lekcija o pravoj i nepravoj negaciji: glagoli nestajati i nedostajati) i novog železničkog reda vožnje, budući da su mnoga mesta u bivšoj Jugoslaviji sada nedostajala u novom militarističkom poretku. Stojiljković je obavestio čitaoce Politike da je u Prohoru Pčinjskom održan skup vidovnjaka.

Photo: Stock

Među njima je bila i Mama Keti (Ivanova), naslednica Vange, koja je posredstvom centralnog štampanog medija u Srbiji, čitaocima poručila sledeće: “Ukoliko se krv ne prolije 26. i 27. maja, sve će se srećno završiti”. Da se ovo odnosilo na događaje u Bosni, pojašnjeno nam je preko njenog prisećanja vizija koje je imala uoči 6. aprila i početka rata u BiH. “Videla sam slike muslimanskih čalmi i mnogo krvi”, rekla je Mama Keti, vraćajući se potom na proricanje budućnosti u kojoj su najgore prošli “Kalifornija, severna Italija, gde će potonuti Venecija, kao i mnogi drugi evropski i američki gradovi”. Na kraju, Politika zaklonjena iza autoriteta Mame Keti, prognozirala je da će nakon 2012 (?!) doći novi ljudi, i da će grad na dve reke (tj. Beograd) postati prestonica Evrope (eto radosti za beogradsku Kancelariju 2020). Umireni proročanstvom sa 16. strane, čitaoci Politike su nastavili da prate izveštaje iz Prijedora, u kojima su se nizale iskrivljene informacije, uglavnom zasnovane na eufemističkim, dehumanizovanim nizovima zarobljene manevarske municije, bestrzajnog topa i poneke ubijene zelene beretke, koje ovde nisu funkcionisale više kao trop nego kao denotat. Ako već tone Venecija, kako kaže Politika, šta ima da se brinemo za Prijedor. Niti je tu bilo mrtvih, ni zarobljenih, niti prognanih. Međutim, opština Prijedor, saznaćemo mnogo kasnije, bila je poligon za najstrašnija zverstva.

Human Rights Watch je u svom izveštaju za 1997. izneo podatke o aktivnostima srpskih snaga u toj opštini kao i istaknutih funkcionera SDS, poput Marka Pavića, koji je kao direktor PTT-a u Prijedoru naložio da se iskopčaju telefonske linije Bošnjaka i Hrvata u Kozarcu i drugim mestima neposredno pre napada, kako bi operacija čišćenja terena bila što efikasnija. Telefonske linije ni dvadeset godina kasnije u Prijedoru kao da nisu proradile. I dok Emir Hodžić sa belom trakom na ruci stoji danas mirno na centralnom trgu ovog grada, nadajući se da će gradonačelnik Pavić i njemu slični konačno osloboditi protok impulsa u oba smera, ja koji ga gledam sa bezbedne udaljenosti, znam da se to neće dogoditi skoro (Novih ljudi iz proročanstva jednostavno nema, stari su još uvek tu). Mogu da nastavim svojim putem, nakon ove kratke scene koja je na trenutak prekinula moju svakodnevicu, a mogu i da mu se pridružim. Radije ću učiniti ovo drugo.

31.05.2012.

DA SE NE ZABORAVI: DVADESET GODINA OD GENOCIDA U PRIJEDORU

Da se ne zaboravi

Dvadeset godina od genocida u Prijedoru

 
Photo: Stock

U četvrtak, 31. maja, obeležava se 20 godina od početka sprovođenja genocida nad nesrpskim stanovništvom na teritoriji opštine Prijedor. Poslednjeg dana 5. meseca lokalne vlasti na čelu sa SDS, koji je vodio sadašnji haški optuženik Radovan Karadžić, izdale su naredbu po kojoj su svi pripadnici nesrpskog stanovništva imali obavezu da van kuća nose bele trake oko ruke i da na prozorima kuća istaknu bele čaršave ili zastave. Mreža nevladinih organizacija iz BiH i Srbije obeležavaju 31. maj kao Međunarodni dan belih traka, u znak sećanja na sve ljude nad kojima je počinjen zločin zbog njihove rasne, verske, etničke i političke pripadnosti. O genocidu u Prijedoru srbijanski mejnstrim mediji poslovično ćute, te e-Novine još jednom podsećaju na razmere ovog organizovanog zločina

Umesto o logorima u BiH kroz koje je prošlo na hiljade ljudi, u Srbiji se 31. maja priča o duvanskom dimu. Umesto da razgovaramo o tome kako se desilo da jedna država na koncu 20 veka pruži logističku, vojnu i ekonomsku podršku fašističkom projektu - jer kako se drugačije može nazvati ono što se od 1992. dešavalo u Prijedoru - u srbijanskoj javnosti je na dnevnom redu masovna zavisnost građanki i građana od nikotina. Tema o kojoj svakako treba diskutovati, ali je licemerno (poput isticanja upozorenja o štetnosti pušenja na kutijama cigareta) izbacivati je u prvi plan u zemlji čiji srednjoškolci, a bogami i njihovi roditelji, ne znaju ili ne žele da znaju za toponime smrti - Omarsku, Keraterm , Manjaču, Trnopolje, Kozarac, ...

Žene u crnom se sećaju Prijedora
Nevladina organizacija Žene u crnom organizuje u četvrtak popodne, povodom Svetskog dana belih traka, na Trgu Republike u Beogradu skup solidarnosti sa žrtvama zločina počinjenih u Prijedoru i širom sveta. Događaj počinje u 16 časova.
Svetski dan belih traka se obeležava i u BiH pa svi zainteresirani  građani i građanke Sarajeva bele trake i promotivne brošure mogu  dobiti na sledećim lokacijama: Studentski eFM Radio - Zmaja od Bosne 8 -  Univerzitetski kampus, Art kino Kriterion - Obala Kulina bana 2,  Internacionalni teatarski festival MESS - Titova 54/II, Inicijativa  mladih za ljudska prava YIHR BiH - Mula Mustafe Bašeskije 8/IV i  Sarajevski ratni teatar SARTR - Gabelina 8.

31. maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovnistvu da obeleži svoje kuće belim zastavama ili čarsavima, i da pri izlasku iz kuća stave bele trake oko rukava. Na kraju su podeljeni u dve grupe: muškarce između 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, decu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. U kampanji istrebljenja u kojoj su sprovođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, konačni ishod bio je uklanjanje 94 odsto bosanskih Bošnjaka i bosanskih Hrvata sa teritorije opštine Prijedor.

Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je u periodu od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata. Brojevi jesu hladni, ali pružaju jasan uvid u razmere zločina.

POČETAK: Kao i u ostatku BiH, napetost u Prijedoru bila je u usponu od aprila '92. godine. Kada se 22. maja dogodio incident na Hambarinama, već se uveliko pričalo o podeli optštine - Srbi su za sebe "odrezali" 70 odsto teritorije, zahvativši sve važnije industrijske tačke - a duž puteva su nicale barikade koje su sejale različite uniformisane grupe. Na jednoj od tih blokada, kod Hambarina, zaustavljen je automobil sa petoricom muškaraca. Vozilom je upravljao Hrvat, a ostala četvorica bili su Srbi. Kada su odbili naredbu da predaju oružje, došlo je do razmirica koje su kulminirale pucnjavom. Epilog: trojica mrtvih, dva Srbina i jedan Musliman.

Nakon incidenta, krizni štab opšine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima Hambarina i okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oružje. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute. Posle nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke sporadične borbe lokalne vođe sakupile su i predale većinu oružja. Usledili su napadi na Kozarac koji je na koncu bio razoren i opljačkan.

Pripadnici nesrpskog stanovništva na teritoriji prijedorske opštine otpušteni su sa posla, a zbog nacionalne i verske različitosti trpeli su svakodnevene uvrede i pretnje. Kretanje ne-Srba u krugu opšine takođe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave. Ako osoba nije bila "ispravne", srpske, nacionalnosti, prolaz joj je mogao biti uskraćen. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korišćenjem evidencije u koju su muslimani i Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ograničenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i delomično isključivanje električne struje ne-Srbima. U celoj opštini džamije i ostale nepravoslavne verske institucije bile su uništavane, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata.

Mesto stradanja: Logoraši u Manjači i njihovi krvnici
Photo: Stock

Dok je pre sukoba u Prijedoru bilo oko 50.000 muslimana i 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata. I oni su živeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, bila im je otežana kupovina osnovnih životnih namirnica, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa opštine Prijedor, a kad im je to odbijeno, odlučili su da bliže prate kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.

SPISAK ZLOČINACA: Haški tribunal je proveo najobimniju istragu po pitanju dešavanja za  vrijeme proteklog rata u Prijedoru. Donesene su brojne presude licima  odgovornim za progone i zločine protiv čovečnosti u ovoj opštini.

* Srđo Srdić: zubar, zapalio kuću i kafić "2M" svome sinu koji je bio oženjen Bošnjakinjom;

* Dr Mile Radetić: ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;

* Dr Milomir Stakić:  lekar, prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor, sve naredbe svojih  vođa sa Pala Karadžića, Mladića i iz Banja Luke Vukića, Kuprešanina i  Brđanina revnosno izvršavao. Bio organizator osnivanja koncentracionih  logora Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko 10.000  civila, organizator etničkog čiščenja, jedan od najodgovornijih za  genocid u Prijedoru gdje je ubijeno oko 20.000 civila i brutalno  silovano oko 5.000 žena i djevojaka, naredbodavac likvidacije svih  prijedorskih liječnika - Jusufa Pašića, Zdenka Sikore, Osmana  Mahmuljina, Eniza Begića, Rufada Suljanovića, Esada Sadikovića-eksperta  UN;

*Simo Mišković: predsjednik SDS, sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni izvrišitelj;

*Simo Drljača: pravnik, načelnik srpske milicije, odgovoran za  funkcionisanje koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privođenje i  odvođenje u logore, potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuća;

* Slobodan Kuruzović: nastavnik, komandant logora Trnopolje,  uz njegovu saglasnost izvršena su mnoga ubistva i silovanja u Trnopolju,  obogatio se pljačkajući imovinu Bošnjaka i Hrvata;

Čovek koga su zvali "Firer": Milomir Stakić
Photo: Stock

* Mile Mutić: nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski vjesnik i Radio Prijedor. Pretvorio Kozarski vjesnik u srpsko šovinističko glasilo, isticao se u fašističkoj propagandi  pozivanja Srba da izvrše genocid nad Bošnjacima i Hrvatima;

* Dragan Savanović: predsjednik Kluba poslanika SDS;

* Slavko Budimir: komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu, potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata;

* Milovan Dragić: ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka I Hrvata;

* Slobodan Balaban: inžinjer, naredio likvidaciju svih  inžinjera i tehničara koji su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija,  ubijeni su Ibrahim Paunović, Ilijaz Drobić, Mehmedalija Sarajlić, Ešref  Crnkić, Mato Tadić i još oko 90 inžinjera i tehničara;

* Dušan Kurnoga: ekonomista, za potrebe srpskih zločinaca opljačkao sve državne robne rezerve nafte i benzina;

* Bogdan Delić: profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika;

* Vladimir Arsić: pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije,  prvi je naredio stavljanje četničkih obilježija na odore vojnika kojim  je komandovao;

* Radmilo Zeljaja: major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu  sa natpisom “Radmilovo” i tako gradu kojeg je srušio dao svoje ime.  Komandovao operacijama etničkog čiščenja Prijedora, formirao  koncentracione logore smrti i učestvovao u masovnoj likvidaciji  logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za oslobađanje iz logora;

* Zoran Karlica: rezervni kapetan, učesnik etničkog čišćenja Prijedora;

* Drago Tubin: rezervni poručnik, komandovao jedinicama koje  su izvršile zločine u Kozarcu, Hambarinama, Čarakovu i Prijedoru,  naredio masovno strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici kada  je brutalno ubijeno 320 ljudi;

* Savan Runjo: nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku četničkih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg četnika;

* Željko Mejakić: komandant koncentracionog logora Omarska.

* Duško Sikirica: komandant koncentracionog logora Keraterm;

FAŠIZAM ŽIVI I DANAS: Da se odnos prema žrtvama nije promenio ni nakon dve decenije, pokazuje primer sadašnjih vlasti na teritoriji Prijedora, koji se, za one koji ne znaju, nalazi u sklopu manjeg bh. entiteta. Naime, načelnik opštine Marko Pavić zabranio je prošle nedelje nevladinim organizacijama da u Prijedoru održe performans u znak sećanja na 266 ubijenih žena u tom gradu. Performans je podrazumevao javno čitanje imena žrtava i polaganje belih prostirki na gradskom trgu. Identičan događaj upriličen je u Beogradu u organizaciji Žena u crnom. Bezobzirnost prijedorskih vlasti ovde se ne završava, pa su, nakon što je obelodanjen naziv ovogodišnje manifestacije - "Genocid u Prijedoru - 20 godina" - gradski oci na razgovor pozvali predstavnike Organizacionog odbora od kojih su zatražili da se iz naziva izbaci ta strašna reč - genocid.

Pavić je izričito rekao da neće podržati manifestaciju ukoliko ta reč ostane, a za promenu naziva događaja na kraju su bili i bošnjački odbornici u SO Prijedor, no brzo su se predomislili te poručili Paviću da zakonodavna i izvršna vlast u ne treba da se miješaju u rad nevladinog sektora.

PRETREŠENA SJENA ANGELA: Povodom dvadesetogodišnjice masovnog stradanja nesrpskog stanovništva na teritoriji Prijedora, objavljujemo pesmu "Golem od krzna", prijedorskog pesnika i glumca Darka Cvijetića, čiju su poeziju iz najnovije zbirke "Masovne razglednice iz Bosne" posetioci portala već imali prilike da čitaju.

Golem od krzna

Vidio sam danas čovjeka u centru, na Trgu heroja,s povezom Bijelim oko

nadlaktice lijeve ruke.

Stoji.

Čovjek- Antigona.

Kojemu su leš Polinika sakrili.

(Skinuli sa krila)

Samcat.

Kao pretrešena sjena angela koju je pod stup uguravao.

I nitko ne prilazi. Prolaze minuti. Ne miče se.

Ne diše.

Ne dišemo.

Prilaze mu dvojica policajaca.

Stoji.

U logoru su mu ubijeni otac i brat.

Jak nalet vjetra diže mu kosu i krajeve crnog sakoa.

U kišnicama kristali još stignu biti snijeg.

Dodirnu se.

Ruže u svim sortama

Kod Weiss

U proljeće tridesetiosme.

Naš portal je 2010. objavio seriju tekstova o genocidu u Prijedoru. U nastavku dajemo linkove ka člancima, za one koji nisu imali prilike da pročitaju ili žele da se podsete:

Ubij, pali, pljačkaj!

Srpski monstrumi vole logore

Firer Stakić, gospodar tuđih života

Savršeni lanac srpskih zločina

Kosturi koji govore

31.05.2012.

OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU SRBIJE TOMISLAVU NIKOLICU

Otvoreno pismo Predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću

Zaštitite građanina Ljajića

 
Grešna latinica: Selektor Mihajlović grubo krši odredbe o zvaničnom pismu
Grešna latinica: Selektor Mihajlović grubo krši odredbe o zvaničnom pismu
Photo: Stock

Ko je i kada ovlastio FSS i trenera-selektora reprezentacije da na ovaj način proveravaju lojalnost igrača svojoj zemlji? Zar se njihova lojalnost ne dokazuje zalaganjem na terenu i sportskim držanjem na utakmicama i van njih? Na koji način su predsednik FSS i trener dokazali svoju lojalnost? Trener-selektor koji se u svojoj igračkoj karijeri „proslavio“ i nesportskim ponašanjem pokušava da stiče slavu van igrališta omeđenog belom linijom i kornerskim zastavicama

Komesar za podobnost: Mihajlović sa nizozemskom maramicom
Photo: Stock

Uvaženi gospodine Nikoliću, vi ste u izbornoj kampanji obećali da ćete biti predsednik svih građana Srbije a ne samo članovima vaše (sada već bivše) stranke. Prvi potez koji ste povukli najavljuje da ćete vi svoje obećanje ispuniti. Vaš neuspešni prethodnik, Boris Tadić nije ni pomišljao da bude predsednik svih građana, već je samo simulirao da je on predsednik svih Srba u regionu.

Kao što vam je poznato, država Srbija je po Ustavu, u čijoj izradi ste i vi učestvovali, država srpskog naroda i ostalih građana (član 1. Ustava). Pod pojmom “ostali građani” podrazumevaju se pripadnici nacionalnih manjina i etničkih grupa. Takođe vam je poznato da je po tom Ustavu Srbija sekularna država, da je vera privatna stvar i odvojena od države, što znači da ni Srbi ni “ostali građani” nisu obavezni da veruju u Boga i da ne moraju biti povezani sa nekom verskom družinom. To valjda važi i za sportiste.

Nažalost, u praksi imamo i slučajeve koji ukazuju na nedopustivo ponašanje pojedinih državno-sportskih dužnosnika. Poslednji takav slučaj jeste izbacivanje Adema Ljajića iz fudbalske reprezentacije Srbije  zato što nije mogao (htio) da peva tekst himne “Bože pravde”. On je svoje ne pojanje obrazložio ličnim razlozima i rečima “volim Srbiju ali poštujem sebe”. Nije teško dokazati da onaj ko ne poštuje sebe samoga, ne može da poštuje i voli drugoga, pa ni državu Srbiju. Trener ga je poslao kući, udaljio iz reprezentacije države čije je boje vi[e ili manje uspešno branio dugo vremena.

Razloge ranijih neuspeha srpskih loptadžija su izgleda neki tumačili uz pomoć nabeđenih božjih „zastupnika“, pa je jedan reprezentativni trener vodio fudbalere u crkvu, drugi im obukao dresove sa krstom, dok je ovaj novopečeni naredio da se mole Bogu na fudbalskom igralištu (molitve Bogu na otvorenom prostoru su bile masovne u Raškoj u vreme Bogumila dok ovi nisu istrebljeni). Ko je i kada ovlastio FSS i trenera-selektora reprezentacije da na ovaj način proveravaju lojalnost igrača svojoj zemlji? Zar se njihova lojalnost ne dokazuje zalaganjem na terenu i sportskim držanjem na utakmicama i van njih? Na koji način su predsednik FSS i trener dokazali svoju lojalnost? Trener-selektor koji se u svojoj igračkoj karijeri „proslavio“ i nesportskim ponašanjem pokušava da stiče slavu van igrališta omeđenog belom linijom i kornerskim zastavicama.

Hor Gaučosa: Hajnce, Tevez i Mesi
Photo: Stock

Za pretpostaviti je da će sledeća obaveza loptadžija biti podizanje tri prsta svaka tri minuta i kađenje tamjanom na početku prvog i drugog poluvremena. Možemo očekivati uvođenje kontrole gledalaca da li i oni pevaju himnu. Izbacivanje gledalaca nepevača uz direktan TV prenos sa stadiona u pauzama između dva poluvremena bi bio svetski hit. Nije važno što gledaoci ne dolaze da slušaju njihovo pevanje, ne plaćaju skupe ulaznice zbog njihovog pevanja i mukanja već da bi videli malo sportskog nadmetanja.

Da li je neko iz Sinoda već ušao u sastav štaba reprezentacije? Hoće li sportisti uskoro donositi dokaze o nacionalnom poreklu i potvrde verskih organizacija o pravovernosti na uvid treneru-selektoru? Iz razloga što se vaš neuspešni prethodnik često ponašao kao monarhista, postoji potreba da sve državne institucije javno podsetite da je Srbija još uvek republika.

Himna za Mihajlovića: Navijačica slekcije Paragvaja
Photo: Stock

Gospodine Nikoliću pozivam vas da, Ademu i njegovom roditelju Sahmiru Ljajiću, časnim ljudima koji su dokazali odanost državi Srbiji,  uputite jedno izvinjenje u ime građana Srbije, makar to bilo samo bar u ime nas “ostalih građana”,  pošto ni mi nemamo nekog drugog predsednika do vas, ako iz nekih razloga ne smijete, nećete ili ne možete to da učinite u ime svih građana.

I ateisti i oni koji ne vole monarhije i kraljeve će vam biti zahvalni. Ne možete biti i naš predsednik, a da ništa ne uradite za nas. Evo vam i veoma preciznog putokaza. Obzirom da je Rasim Ljajić, desna ruka vašeg neuspešnog prethodnika, Borisa Tadića osudio postupak mladog Adema što nije pevao „Bože spasi srpski rod“, jasno vam je da treba samo da postupite suprotno od njega i nećete pogrešiti.

Okolnosti u kojima je nastala ta himna su danas znatno izmenjene, Srbija više zvanično ne atakuje na teritorije tih tzv. “srpskih zemalja”, sami ste izjavili o priznanju granica sa Hrvatskom i nepovratne nezavisnosti Crne Gore. Računam da ste bili iskreni u svojim izjavama i najavama budućeg ponašanja.

Zamislite gospodine Nikoliću da Nemačka usvoji himnu u kojoj će da pominje bivše “nemačke teritorije”; dio Poljske iza granice na Odri i Nisi, teritoriju koja je amputirana Nemačkoj posle Drugog svetskog rata, deo Češke , Austriju, deo Švajcarske, Alzas u Francuskoj i da Miroslav Klose, poreklom Poljak mora da sluša još i da peva takvu pesmu. Zamislite da Francuska umesto Marseljeze ima himnu u kojoj se peva o bivšim francuskim “zemljama”, tj. kolonijama, da li bi onda jedan Zinedin Zidan morao da peva tu pesmu?

U očekivanju da ćete zaista biti predsednik svim građanima, pa i nama “ostalim”, sa željom za prosperitet države i svih građana, čestitam vam izbor i stupanje na dužnost Predsednika Srbije.

Neću da pevam:

 

31.05.2012.

GLAVNI MUFTIJA MUAMER EF. ZUKORLIC: ZAUSTAVITI DIVLJANJE ZANDARMERIJE U NOVOM PAZARU

Glavni muftija Muamer ef. Zukorlić

Zaustaviti divljanje žandarmerije u Novom Pazaru

 
Photo: SandzakPRESS

Glavni muftija Muamer ef. Zukorlić u izjavi za Sandžak PRESS najoštrije je osudio nasilničko ponašanje pripadnika specijalnih snaga policije koji od jutarnjih sati vrše upad u kuće građana. Naime, u nekoliko gradova Srbije, između ostalih i u Novom Pazaru, u toku je akcija SBPOK-a i Tužilaštva za organizovani kriminal, kako se navodi, na "razotkrivanju finasijskog kriminala". Prema nepotvrđenim informacijama žandarmerija je izvršila pretres porodične kuće muftije Zukorlića, ali i kuća njegove braće od tetaka

„Nema sumnje da je u pitanju još jedan akt nasilja sa ciljem gaženja dostojanstva pripadnika bošnjačkog naroda“, rekao je Zukorlić istakavši da je „upad u spavaće sobe muslimana i muslimanki  najgrublji oblik gaženja dostojanstva i elementarnog prava čovjeka“.

„Od ministra i direktora policije kao i nadležnih tužilačkih i pavosudnih organa tražim da se vinovnici nasilničkog ponašanja hitno privedu pravdi“, kazao je predsednik i glavni muftija Mešihata Islamske zajednice u Srbiji.

Nemiri u Novom Pazaru: Žandarmerija protiv građana
Photo: LA

U nekoliko gradova Srbije u toku je akcije SBPOK-a i Tužilaštva za organizovani kriminal, kako se navodi, na "razotkrivanju finasijskog kriminala", a do sada je privedeno 22 osumnjičenih. Prema informacijama koje su objavile novinske agencije navodi se da je uhapšeno 14 direktora i vlasnika privatnih preduzeća i osam carinika.

Po Dačićevom i Ljajićevom receptu: Strogo sa neprijateljima
Photo: SandzakPRESS

Prorežimski mediji spekulišu da je među uhapšenima i bratanac muftije Muamera Zukorlića Nermin Smailović, koji živi u Novom Pazaru. U policiji Novog Pazara agenciji Beti je rečeno da se u tom gradu akcija sprovodi u više objekata. Za sada nema potvrde da je ovaj pretres i hapšenje u sklopu akcije policije koja je od jutros u toku u više gradova Srbije.

U izjavi za agenciju Anadolija, muftija Zukorilić je rekao: "Dakle, cilj je da se prosto širi strah ovdje na Sandažku. Naglašavam, nije moja kuća pretresena, ali su specijalne snage demonstrirale silu ispred moje kuće. Blokirana je moja ulica na skoro sat vremena. Dakle, riječ je o klasičnom zastrašivanju, omalovažavanju ljudi i pritisku na političke neistomišljenike. Vidjet ćemo da li će dalje ići na mene, nemoguće je to predvidjeti. Ja sam od ministra i direktora policije Srbije zatražio da utvrdi na kojem nivo se desila zloupotreba, te da se protiv odgovornih pokrene postupak".

Muftija je optužio politički vrh u Sandžaku i Beogradu da stoji iza akcije. "Ako se ovo nastavi, narod Sandžaka će morati da se samoorganizira u odbrani svoje časti, dostojanstva, svoje kuće i elementarne ljudske slobode. To znači da će ljudi imati svoje straže, pa da im niko ne može upadati u spavaće sobe u sred noći", kazao je muftija Zukorlić za agenciju Anadoliju.

Odbio je navode da je firma njegovog rođaka Smajlovića smještena u prizemlju njegove kuće. Ističe da ga srbijanski režim na svaki način pokušava vezati s kriminalom.

"Cilj je izazivanje konfuzije, haosa i straha. Cilj je da se upućuje na mene i da se oskrnavi moja ličnost, a skrene pažnja sa stvarnog kriminala na Sandžaku i u Beogradu. Poruka ja jasna. Ko se god se usudi boriti za slobodu, da ne bude poltron Beogradu, bit će kažnjen i proganjan", ističe Zukorlić.

Divljanje žandarmerije: Dačićevi kadrovi na ulicama Novog Pazara
Photo: SandzakPRESS

U toku su pretresi na 45 različitih lokacija širom Srbije. Akcija Žandarmerije počela je jutros oko šest sati u Beogradu, Pančevu, Subotici, Novom Bečeju i Novom Pazaru, u više od 20 objekata.

31.05.2012.

DOM NARODA PARLAMENTA BiH USVOJIO DRZAVNI BUDZET BEZ GLASOVA SDA

Dom naroda Parlamenta BiH usvojio državni budžet bez
glasova SDA


Prijedlog
budžeta usvojen je u istom tekstu kao i u Predstavničkom domu


Autor
31.05.2012.
Dom naroda BiH
Dom naroda BiH
...............................

Dom naroda Parlamenta BiH usvojio je na današnjoj sjednici Prijedlog zakona o
budžetu institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH za 2012. godinu, u ukupnom
iznosu od 1.394.928.000 KM, od čega se na finansiranje institucija BiH odnosi
950.000.000 KM, a na otplatu vanjskog duga BiH 444.928.000 KM.

Za ovaj
zakon, od 13 prisutnih delegata, glasalo je njih 10, dok su tri bila
protiv.

Nije usvojen nijedan od 10 amandmana koje su predložili delegati
Stranke demokratske akcije (SDA), a kojim je bilo predloženo povećanje
budžetskog okvira za 47 miliona KM, koji bi bili obezbijeđeni dodatnim
povećanjem prihoda sa Jedinstvenog računa Uprave za indirektno oporezivanje
(UIO) BiH.

Prijedlog budžeta usvojen je u istom tekstu kao i u
Predstavničkom domu, koji ga je podržao 24. maja ove godine.

Tokom
rasprave o ovom zakonskom prijedlogu, predsjedavajuća Kluba hrvatskog naroda
Borjana Krišto kazala je da jedino što u njemu nije problematično je ustavni
temelj za njegovo donošenje.

"Zapravo, iz tog pravnog osnova proizilazi i
obveza da svake godine donosimo budžet BiH", kazala je B. Krišto.

Ona je
istaknula kako nije zadovoljna strukturom budžeta, posebno strukturom prihoda i
rashoda.

Naglasila je da na jutrošnjoj sjednici Komisije za finansije i
budžet Doma naroda nisu podržani amandmani koje je predložila, te ih neće
upućivati u daljnju proceduru.

Krišto je istaknula kako nije zadovoljna
ni odgovorima koje je u vezi s neusvajanjem njenih amandmana dobila na sjednici
ove komisije.

"Međutim, pred samu sjednicu odgovor sam tražila od same
sebe i našla sam ga samo u činjenici da BiH ima obvezu donijeti budžet i da je
ovoj zemlji, u ovakvim odnosima i prilikama u ovom trenutku on najpotrebniji",
rekla je B. Krišto.

Donošenje budžeta smatra velikim iskorakom u ovom
vremenu.

"Iz razloga naše ustavne obveze i da ni na kakav način ne bismo
doveli u pitanje funkcionisanje i finansiranje kako institucija BiH, tako i
međunarodnih obaveza, ja ću prihvatiti ovaj prijedlog budžeta", rekla je B
Krišto.

Delegat Kluba bošnjačkog naroda i predsjednik SDA, Sulejman
Tihić, ponovio je kako je osnovni problem i uzrok ovakvog budžeta uzak fiskalni
okvir.

Tihić smatra da je budžet institucija BiH, u odnosu na onaj iz
2010. godine, kada je iznosio milijardu i 28 miliona KM, trebao biti povećan, s
obzirom na to da je u međuvremenu formirano 15 novih institucija, a ove godine
potrebno je osigurati i dodatna sredstva za lokalne izbore, pripremu popisa
stanovništva, penzije vojnika, granične prelaze...

Naveo je kako je
"olako" pomenuti budžet iz 2010. godine smanjen na 950 miliona KM i zamrznut za
naredne tri godine.

"Čak i od ovih 950 miliona KM znamo kako ćemo
osigurati 750, a kako preostalih 200 miliona to sam dragi Bog zna", rekao je
Tihić.

Zamjenik predsjedavajućeg Kluba srpskog naroda Dragutin Rodić
smatra da treba imati realan pristup kada je ovakav dokument u
pitanju.

Kao argumente za usvajanje Prijedloga budžeta Rodić je naveo sve
ono što slijedi u ovoj godini - izdvajanja za popis stanovništva, provođenje
lokalnih izbora, i sve ono što će uslijediti nakon ulaska Hrvatske u Evropsku
uniju (EU).

"Naravno, mislim da nijedan budžet nije dovoljno dobar da bi
zadovoljio sve one interese i potrebe koje određene institucije u BiH imaju",
rekao je Rodić, dodajući da će dati svoj glas ovako predloženom
budžetu.

Predsjedavajući Kluba srpskog naroda Staša Košarac podsjetio je
da BiH nije imala budžet u protekle dvije godine, te da je proteklih nekoliko
mjeseci Vijeće ministara BiH na dnevnom redu imalo dva budžeta.

"To
dovoljno govori o aktivnoj ulozi Ministarstva finansija i trezora BiH i Vijeća
ministara BiH da pred Parlament BiH iznesu svoj koncept budžeta institucija
BiH", rekao je Košarac.

Prema njegovim riječima, karakter budžeta ne može
biti ni socijalni, niti razvojni, već samo institucionalni.

"Ja bih želio
da u tom kontekstu ovaj budžet i posmatramo, kao budžet institucija, a ne budžet
BiH", naglasio je Košarac.

Potcrtao je kako je budžet važno političko
pitanje.

"Da li mi danas želimo da BiH ima budžet ili ne", zapitao se
Košarac.

Naveo je da strukturom ponuđenog budžeta ni u Klubu srpskog
naroda nisu u potpunosti zadovoljni.

"Ali, kakvu poruku šaljemo iz BiH
prema zemljama u susjedstvu i članicama EU ako kažemo da mi trend razvoja ove
zemlje zasnivamo na uzastopnom privremenom finasiranju", dodao je Košarac.

31.05.2012.

U SUKOBIMA U SIRIJI DESETINE NOVIH ZRTAVA

U sukobima u Siriji desetine novih žrtava

 

Olupina autobusa nakon eksplozije u kojoj je poginulo troje, i ranila nekoliko vojnika

.......................................

Rusija smatra da bi vojna intervencija u Siriji bila preuranjena. Kina se oštro protivi, a Francuzi ne isključuju vojni angažman. U međuvremenu, nasilje se nastavlja.

Prema izjavi zamjenika ministra vanjskih poslova Rusije Genadija Gatilova, još je rano da Savjet sigurnosti UN-a razmatra nove mjere za Damask.

Iz Ministarstva vanjskih poslova Kine u srijedu je izraženo oštro protivljenje vojnoj intervenciji u Siriji.

Portparol Liu Vajmin nije naveo da li će Kina, po ugledu na mnoge zapadne zemlje, protjerati sirijske diplomate kao znak protesta zbog ubijanja civila u Siriji.

Liu je izjavio kako mu nije poznato da se na sirijsku ambasadu u Pekingu na bilo koji način odražava stanje u Siriji.

Reakcije je izazvala izjava francuskog predsjednika Francois Hollandea koji je povodom masakra u selu Hula, gdje je ubijeno 108, najviše djece i žena, kazao:

"Oružana intervencija u Siriji nije isključena, pod uvjetom da bude provedena u okviru Rezolucije Savjeta sigurnosti Ujedinjenih naroda.“

Bijela kuća je objavila kako nisu razmatrali upotrebu oružja u Siriji, što je potvrdila i portparolka State Departmenta, Victoria Nuland.

„Zahvalni smo Rusiji za spremnost da se provede puna istraga o zločinu. Ona će pokazati da su nasilnici koje sponzorira režim ušli u selo, i ubili djecu kako bi se osvetili roditeljima“, naglasila je.

“Jutros smo nazvali sirijskog otpravnika poslova Zuheira Džabura, objasnili mu da ima 72 sata da napusti Sjedinjene države jer ovdje više nije dobrodošao. To je naš odgovor na masakr u Huli“, kazala je Nuland.

Sličan potez povukle su i Kanada, Australija te značajan broj evropskih zemalja.

Nasilje u Siriji se nastavlja. Prema izvještajima opozicionih aktivista, koji nisu potvrđeni iz nezavisnih izvora, u utorak je u cijeloj zemlji poginulo oko pedeset ljudi.
31.05.2012.

ODLAZAK "POZITIVNOG GEOGRAFA": PREMINUO NISVET DZANKO

Odlazak "pozitivnog geografa"

Preminuo Nisvet Džanko

 
Photo: dnevnik.ba

Nisvet Džanko, legendarni televizijski voditelj i urednik serijala "Pozitivna geografija" preminuo je u srijedu, 30. maja, oko 15 sati u UKC Tuzla, javili su bh. mediji

Prema navodima iz UKC Tuzla, uzrok smrti Nisveta Džanke je embolija pluća. Naime, njemu je 19. maja urađena transplantacija jetre,  nakon čega se oporavljao, a ljekari su bili zadovoljni uspjehom  operacije. Organizam je dobro primio novi organ, ali se ljekari nisu  mogli izboriti sa infekcijama i vodom u plućima, koje su se pojavile u  postoperativnom periodu.

Džanki je prije nekoliko mjeseci dijagnosticirana ciroza jetre, javlja radiosarajevo.ba.  Transplantacija jetre je trebala biti obavljena u Padovi, ali je zbog  pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja zahvat urađen u Tuzli.  Transplantacija je urađena zahvaljujući porodici ženske osobe koja je  preminula u tuzlanskom kantonu, a koja je pristala da donira jetru.

Nisvet Džanko rođen je 1963. godine u Foči. Ostat će upamćen po svojoj kultnoj emisiji "Pozitivna geografija", koja je godinama emitirana na Federalnoj televiziji. U svojoj geografiji ove  zemlje Džanko je, uvijek putujući u svojoj nezaboravnoj crvenoj  kariranoj košulji, mapirao mnoge bizarne i smiješne, ali i tegobne  figure i pojave našeg društva: od lokalnih čudaka do tipičnih žrtava  tranzicije.

"Pozitivna geografija" je sačuvala od zaborave mnoge teme, ličnosti i mjesta, koja su inače daleko od elitnih emisija i medija i koja ne spadaju u red vitalnih i važnih tema bh. medijske scene. Za Džanku je radost mase okupljene na koridi na  bila važnija od političkih prepucavanja i nacionalističke medijske  retorike.

Godinama je pisao filmsku kritiku za sedmičnik "Dani".

Vrijeme i mjesto sahrane će biti naknadno objavljeni.

 

30.05.2012.

RASPAD JUGOSLAVIJE I LEKCIJE ZA EVROPU

Raspad Jugoslavije i lekcije za Evropu

Zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu

Zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu

....................................

Autor: Charles Lane, The Washington Post; prevela: Ena Stevanović

Nekada davno je u Europi postojala konfederacija. Protezala se od Alpa do Jadrana i zahvatala liniju koja je razdvajala zapadni kršćanski svijet i Bizantijsko carstvo.

Konfederacija je obećala da će zauvijek zaustaviti ratove koji su kroz historiju dijelili njene narode. Gradilo se jedinstvo i međuovisnost kroz zajedničku valutu i slobodno kretanje rada i kapitala.

Zalažući se za mir, jednakost i ljudska prava, konfederacija je ponudila „treće rješenje“ koje se nalazi negdje između okorjelog američkog kapitalizma i neučinkovitosti centralnog planiranja.

Također je ponudila alternativni centar moći zemljama koje nisu bile zadovoljne time da biraju svoje saveznike između Sjedinjenih Država, Kine i Rusije.

Ali Jugoslavija je propala 1991.godine nakon desetljeća eskalirajućih sukoba. Njen pad je bio popraćen obnovom etničkih sukoba krvavijih od borbi u Drugom svjetskom ratu koje je poslijeratna konfederacija nastojala zaustaviti.

Neću pretjerivati u analogiji između Jugoslavije i današnje problematične Europske unije. Jugoslovenski „tržišni socijalizam“ je bio više autoritaran nego europska socijaldemokratija. Nije priča o „bratstvu i jedinstvu“ kod kuće i „nesvrstanosti“ u inozemstvu održala Jugoslaviju, već čelična ruka njenog vođe Josipa Broza Tita kojeg su, nakon smrti 1980.godine, naslijedile neuspješne i neizabrane birokrate.

Kraj rivalstva između SSSR-a i SAD-a je oslobodio napetost između istoka i zapada koji je izvana pomogao osnaživanju zajedništva jugoslovenskih naroda.

Međutim, ne želim ni potcijeniti tu analogiju. Kao i Europska unija, i Jugoslavija je konstantno pokušavala ispraviti duboko ukorijenjena rivalstva birokratskim putem, kako između Albanaca i Srba, tako i između Srba i Hrvata. Promjene vođstva, dupliranje institucija i izmjene ustava nikad nisu uspjele zaustaviti pomenuta rivalstva, iako su skoro svi narodi Jugoslavije govorili istim jezikom.

Tito je koristio ekonomski rast izazvan zaduživanjem kako bi kupio mir, ali kada su računi došli na naplatu, fiskalne mjere štednje su bile dodatni iritirajući faktor.

Dva recepta

Dakle, kriza s kojom se danas suočava Europa nije u potpunosti bez presedana. Nije riječ samo o ekonomskoj i financijskoj krizi. Važnije pitanje je kako, i da li uopće, ijedna multinacionalna konfederacija može preživjeti u kopnenoj masi između Urala i Atlantika. Kako Europska unija može izbjeći sudbinu svakog dosadašnjeg carstva ili konfederacije u europskoj historiji?

Ukoliko stvari promatramo na taj način, budućnost Europe ne izgleda sjajno.
Ilustracija
​​
Francusko-njemačko rivalstvo je izazvalo jedno krvoproliće za drugim, od kojih je najmonstruozniji bio Drugi svjetski rat. Ujedinjena Europa je trebala povezati Francusku sa poslijeratnom Zapadnom Njemačkom toliko ekonomski snažno, da bi mogućnost izbijanja rata bila gotovo nemoguća.

To je bio plemenit i barem potencijalno izvediv projekat. No, gledajući unatrag, potpuno je jasno da su autori europskog ujedinjenja previdjeli izvorni problem.

Mogli su imati francusko-njemački mir i da nisu dali Španjolskoj i Finskoj mogućnost veta na političke odluke koje se tiču naroda Njemačke i Francuske i obratno. Mogli su imati slobodno tržište i mobilni kapital i bez pretvaranja da Grčka i Nizozemska spadaju u valutnu uniju.

Da li se Evropska unija pretjerano proširila i protegla zato što je Francuska trebala sredstvo za vlastite nerealne vanjskopolitičke ambicije? Ili zato što su siromašnije zemlje u Europi željele imati povlašten pristup njemačkom novcu? Više nije ni važno.

Činjenica je da je Europa zaglavila s tom konfederacijom koja više nije rješiva, ni politički ni ekonomski.

Europski političari se bave kratkoročnim nastojanjima da prikriju nered. Međutim, oni se pokušavaju boriti protiv tektonskih sila koje su se urotile protiv Europe, ne uzimajući u obzir da su slične sile razorile Sveto rimsko carstvo i Jugoslaviju.

Postoje samo dva načina da se krene naprijed. Jedan od njih je raspad. Iako je malo vjerovatno da će biti krvav kao raspad Jugoslavije, propast Europske unije, čak i postepena, bi osiromašila kontinent i ostavila otrovni talog nacionalističke mržnje.

Drugi način je slijediti vječni recept: „Više Europe“. Jedini lijek za boljke današnje, relativno labave konfederacije, je još snažnija konfederacija, bar se tako priča.

To bi u praksi značilo predati Briselu još veći dio svog nacionalnog suvereniteta, što po prvi put uključuje gubitak kontrole izabranih državnih parlamenata nad osnovnim financijskim odlukama.

Takvo prepuštanje moći neće biti simetrično: Njemačka i druge bogate zemlje će odrediti nova pravila igre, a dužnici će ih slijediti, ali ne bez primjedbi.

Budućnost ujedinjene Europe, ukoliko je uopće ima, izgleda sve više asketski,  svađalački i iznad svega manje demokratski. I ponavljam, ovo je optimističan scenarij.
30.05.2012.

DAN KADA SU POTONULI VENECIJA I PRIJEDOR

Dan kada su potonuli Venecija i Prijedor

| 30/05/2012


Trideset i prvog maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, i čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94% bosanskih Bošnjaka i bosanskih Hrvata sa teritorije opštine Prijedor. Ovo je bio prvi put od 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje.
Iz inicijative Dan bijelih traka


Fotografija Emira Hodžića koji sa belom trakom oko leve ruke mirno stoji u znak protesta na glavnom trgu u Prijedoru, dok se u dubini trga odvija svakodnevni život (ljudi prolaze, deca sede na klupi, komšinice ćaskaju), možda najočiglednije pokazuje dramatičnu asimetriju u pamćenju ne samo stanovnika ovog grada, već čitave Bosne i Hercegovine, pa i celog regiona. Emir Hodžić, čiji su otac i brat bili zatočenici srpskog koncentracionog logora Omarska, svojim performansom pokušao je da skrene pažnju na dvadesetogodišnjicu tragičnih događaja u Prijedoru, koji su se dogodili nakon ulaska srpskih vojnih snaga u ovu opštinu. “U kampanji nasilja ubijeno je 3.173 civila, uključujući 102 prijedorska mališana i 256 žena; 31.000 je zatočeno u logorima smrti, i na kraju oko 53.000 opljačkano, poniženo i protjerano; sva vjerska, kulturna i ekonomska dobra Bošnjaka i Hrvata u opštini Prijedor su totalno uništena”. Stoga je pokrenuta inicijativa da se u Prijedoru obeleži taj dan, međutim gradonačelnik Marko Pavić, stari kadar SDS-a i bivši pripadnik vojne službe bezbednosti, onemogućio je bilo kakvu akciju kako se ne bi “narušavao ugled grada”. Zaista, da li je bilo u pitanju narušavanje ugleda grada, rečeno dodikovskim rečnikom, ili iznenadno gibanje u asimetriji pamćenja ostaje da se vidi.


Demencija memorije

Nacionalizam se još uvek nije povukao iz javne sfere a samim tim ni iz politike. O tome svedoči i pomenuta fotografija Emira Hodžića koji je sa svojim traumatičnim sećanjem izložen neverovatnoj samoći u tom javnom prostoru, koji odiše apsolutnim nerazumevanjem za njegov gest kao i za ono što želi da nam poruči. Između njega i prolaznika napravljena je dovoljna distanca kao da bi svojim sećanjem mogao da naudi nekome. Reklo bi se da je to što on predstavlja opasno po poredak stvari u okruženju. Verovatno i jeste. Otuda i distanca, prostorna i politička, na fotografiji i u realnosti gradskog života Prijedora. Ovo bi se moglo nazvati blokadom Hodžićevog pamćenja koje želi da se realizuje u okrugloj godišnjici perpetuiranja memorije. Međutim, fizički ambijent u kojem se sve dogodilo pre dvadeset godina potpuno je nepropustljiv za zahteve komemoranata. S jedne strane, postoji politička prepreka samih aktera prošlosti, oličenih u gradonačelniku Paviću, a takođe i generacija onih koji su odrastali s druge strane, odakle se prošlost drugačije vidi. Sam događaj iz maja 1992, međutim, viđen je u srpskim medijima potpuno drugačije već u realnom vremenu kada se sve to i zbivalo. Dopisnik Politike iz Banjaluke – D. Kecman, svakodnevno je izveštavao o operacijama u prijedorskoj opštini. U žiži interesovanja Politike tih dana bile su “zelene beretke”. O njima neprestano piše i D. Kecman: “Svakih deset minuta, počevši od jutros u sedam časova, putem radija u Prijedoru upućuju se pozivi pripadnicima zelenih beretki iz Kozarca, Kozaruše i Kamičana da bezuslovno predaju oružje, kako ne bi došlo do ratnih sukoba i nepotrebnih žrtava i razaranja”. Na naslovnoj strani, najavljuje se početak ekskluzivnog feljtona iz pera Mirka Carića, dopisnika Politike iz Sarajeva, pod naslovom “Bio sam zarobljenik zelenih beretki”. Umesto zločina srpskih snaga u Prijedoru, glavne teme su razgovor američke kongresmenke Helen Delić Bentli sa patrijarhom Pavlom, pri čemu ona saznaje za postojanje koncentracionih logora u BiH gde je zatočeno preko 4.000 Srba. I dok se komentator Politike Slobodan Kljakić vajkao kako to da je za stanje u Bosni prozvana samo Srbija, kada sve strane snose odgovornost, dotle je D. Kecman pedantno izveštavao o kretanju mesnih ekstremista (uvek su u pitanju neki ekstremisti koje treba determinisati) po obodima Kozarca, “koji nastoje da se borbom izvuku iz obruča”. To je jedan deo medijske diskurzivne mreže kojom je prekrivena realnost događaja na terenu u opštini Prijedor, kao i stvaranje logora Omarska koji će nastaviti da traje samo na drugom polu asimetričnog sećanja – kod Bošnjaka. U srpskom viđenju prošlosti ona će ostati samo rudno nalazište uglja i gvožđa (videti odrednicu “Omarska” u Enciklopediji srpskog naroda), a danas još i idealno mesto za snimanje filmova (Srđan Dragojević, Sveti Georgije ubiva aždahu, 2009).


Prava negacija

Žanrovi kojima su mediji operisali, tih dana su doživeli potpuno eksploziju što je dodatno uticalo na pometnju koja će u Srbiji nakon 2000. biti ustanovljena kao stanje poricanja, jer realnost nije ni bila diskurzivno posredovana. Kao jedinstveni prilog toj pometnji mogao bi se uzeti tekst novinara Stanka Stojiljkovića pod naslovom “Kakvu nam sudbinu proriče nova Vanga” iz Politike, sa str. 16, objavljen na drugoj strani “kulturnog života”, neočekivano izmontiran pored priloga o polaganju prijemnih ispita za srednje škole, zanimljive gramatike (slučaj je hteo da to bude lekcija o pravoj i nepravoj negaciji: glagoli nestajati i nedostajati) i novog železničkog reda vožnje, budući da su mnoga mesta u bivšoj Jugoslaviji sada nedostajala u novom militarističkom poretku. Stojiljković je obavestio čitaoce Politike da je u Prohoru Pčinjskom održan skup vidovnjaka. Među njima je bila i Mama Keti (Ivanova), naslednica Vange, koja je posredstvom centralnog štampanog medija u Srbiji, čitaocima poručila sledeće: “Ukoliko se krv ne prolije 26. i 27. maja, sve će se srećno završiti”. Da se ovo odnosilo na događaje u Bosni, pojašnjeno nam je preko njenog prisećanja vizija koje je imala uoči 6. aprila i početka rata u BiH. “Videla sam slike muslimanskih čalmi i mnogo krvi”, rekla je Mama Keti, vraćajući se potom na proricanje budućnosti u kojoj su najgore prošli “Kalifornija, severna Italija, gde će potonuti Venecija, kao i mnogi drugi evropski i američki gradovi”. Na kraju, Politika zaklonjena iza autoriteta Mame Keti, prognozirala je da će nakon 2012 (?!) doći novi ljudi, i da će grad na dve reke (tj. Beograd) postati prestonica Evrope (eto radosti za beogradsku Kancelariju 2020). Umireni proročanstvom sa 16. strane, čitaoci Politike su nastavili da prate izveštaje iz Prijedora, u kojima su se nizale iskrivljene informacije, uglavnom zasnovane na eufemističkim, dehumanizovanim nizovima zarobljene manevarske municije, bestrzajnog topa i poneke ubijene zelene beretke, koje ovde nisu funkcionisale više kao trop nego kao denotat. Ako već tone Venecija, kako kaže Politika, šta ima da se brinemo za Prijedor. Niti je tu bilo mrtvih, ni zarobljenih, niti prognanih. Međutim, opština Prijedor, saznaćemo mnogo kasnije, bila je poligon za najstrašnija zverstva. Human Rights Watch je u svom izveštaju za 1997. izneo podatke o aktivnostima srpskih snaga u toj opštini kao i istaknutih funkcionera SDS, poput Marka Pavića, koji je kao direktor PTT-a u Prijedoru naložio da se iskopčaju telefonske linije Bošnjaka i Hrvata u Kozarcu i drugim mestima neposredno pre napada, kako bi operacija čišćenja terena bila što efikasnija. Telefonske linije ni dvadeset godina kasnije u Prijedoru kao da nisu proradile. I dok Emir Hodžić sa belom trakom na ruci stoji danas mirno na centralnom trgu ovog grada, nadajući se da će gradonačelnik Pavić i njemu slični konačno osloboditi protok impulsa u oba smera, ja koji ga gledam sa bezbedne udaljenosti, znam da se to neće dogoditi skoro. (Novih ljudi iz proročanstva jednostavno nema, stari su još uvek tu.) Mogu da nastavim svojim putem, nakon ove kratke scene koja je na trenutak prekinula moju svakodnevicu, a mogu i da mu se pridružim. Radije ću učiniti ovo drugo.


Peščanik.net, 30.05.2012.

Srodni link:

30.05.2012.

SELEKTOR ILI DIRIGENT

Selektor ili dirigent

| 30/05/2012
Šta je u fudbalu važnije – znati himnu ili znati postići gol


Građanin Srbije Adem Ljajić oteran je iz fudbalske reprezentacije Srbije zato što je druge vere i nacije.

Da se ne lažemo, oteran je. Ma, kakve gluposti o nepoštovanju nekog besmislenog ”sporazuma” o nametnutoj obavezi pevanja himne ”bože pravde” pred svaku utakmicu ”orlova”.

Da je brinuo o fudbalu, dakle zbog onog zašta je doveden na tu funkciju, novi selektor ne bi napustio teren u Sent Galenu kao očerupani ”orlić”. Zadatak vođe tima izabranih fudbalera jedne države valjda je da trenerskim iskustvom, znanjem, autoritetom i strategijom vodi ekipu kako bi postigla dobre rezultate i time podigla ugled države, ne nacije. Novoizabrani selektor opredelio se za početak, umesto struke, za političku estradu – da homogenizuje fudbalere na nacionalnoj osnovi. Kao da će oni na terenu poneseni emocijama o ”božijoj pravdi” sad napuniti mrežu svakom rivalu s kojim budu delili megdan i kao da će fudbalska reprezentacija Srbije da pobeđuje sve rivale na terenu kad u nacionalnom transu fudbaleri prethodno izdeklamuju stihove pomenute pesmice. To im, na primer, nije pomoglo u duelu sa Španijom u Sent Galenu gde je (kako se moglo videti) ”bilo pesme, ali ne i igre”. A trener je podvijena repa izjavio ”da ne zna zašto je Srbija izgubila”.

Besmisleno je primerima objašnjavati Fudbalskom savezu Srbije sastave nacionalnih fudbalskih selekcija Engleske, Francuske, Nemačke, Švajcarske, Austrije… Besmisleno, jer je Fudbalski savez Srbije već napravio dve neoprostive greške kad je stao iza selektorovog nametnutog ”sporazuma” igračima i kad je dozvolio da selektor otera Adema Ljajića.

Fudbal je odavno biznis. I to zna i novoizabrani selektor. Da su ga kao fudbalera kroz taj biznis vodile samo nacionalne emocije, plaćao bi porez u Srbiji. Nije on jedini koji se busa u nacionalne grudi, a bankovni račun i poresku obavezu ”drži” daleko od Srbije.

Možda u slučaju hora srpskih fudbalera, Fudbalski savez i selektor reprezentacije nisu povredili ljudska prava Adema Ljajića (greškom sam prvo napisao – Rasima). I ne radi se o tome.

Ovde je reč o nečem drugom. Šta ćemo da radimo ako sutra neki selektor nekog tima napravi sporazum po kome za tu ekipu mogu da igraju samo oni koji imaju plave oči i svetlu kosu? Ili da na stadion pred svaku utakmicu dolaze u ”bridž” pantalonama i opancima? Šta bi selektor i FSS radili ako bi Runi, Mesi, Neimar, Ibrahimović… izrazili želju da igraju za fudbalsku reprezentaciju Srbije, a Ivica Dačić im uručio državljanstvo? Da li bi im Fudbalski savez Srbije, pre davanja državljanstva proveravao znaju li da pevaju ”bože pravde”?

I o još ponečemu je ovde reč.

O pokušaju da se u sport infiltrira filozofija krvi i tla, čista rasa (nacija).

Mislite da su to prejake reči?

Možda.

Ali zašto onda građanin Srbije i rođeni Beograđanin Miralem Sulejmani, već dugo sezona najbolji strelac Ajaksa, ne dobija pozive da igra za fudbalsku reprezentaciju Srbije?

Jedan pokušaj dominacije rase i nacije nad sportom završio se neslavno. Kad god neko danas pokuša da oponaša ideje i praksu Adolfa Hitlera, demonstrirane na Olimpijadi u nacističkoj Nemačkoj, doživi prezir.

To je najmanje što zaslužuju, ne oni koji su izgubili od Španije (to je normalno i uobičajeno u sportu), već ovi koji ”božiju pravdu” guraju tamo gde joj nije mesto. Uostalom, zar nam takvi nisu zagorčali živote 90-tih godina prošlog veka kad su fudbalske stadione koristili kao bojna polja za istrebljenje navijača drugih nacija i vera.

U fudbalu je jedino važno znaš li da ga igraš i da pobeđuješ. A ne da li znaš da – pevaš.


Peščanik.net, 30.05.2012.

Srodni link:

  
30.05.2012.

DOMACIN WILLIAM HAGUE: U MVP-U VELIKE BRITANIJE PRIKAZAN FILM "U ZEMLJI KRVI I MEDA"

Domaćin William Hague: U MVP-u Velike Britanije prikazan film "U zemlji krvi i meda"

 
30.05.2012.
imageArhiv

.........................

(24SI) - Domaće zvijezde Zana Marjanović, Goran Kostić i Vanesa Glođo bili su gosti na jučerašnjoj specijalnoj projekciji filma „U zemlji krvi i meda“ u Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu. Domaćin projekcije bio je britanski ministar vanjskih poslova William Hague, a prisustvovala joj je i rediteljica, scenaristkinja i producentica filma Angelina ...

 

[24 sata info]

... Jolie, saopćeno je iz britanske ambasade u Sarajevu.

William Hague objasnio je da je film prikazan kao dio pokretanja nove britanske inicijative za borbu protiv seksualnog nasilja tokom konflikta bilo gdje na svijetu.

Britanski ambasador u Sarajevu Nigel Casey rekao je da je 20 godina nakon užasa koji su prošli građani ove zemlje seksualno nasilje još  sredstvo ratovanja širom svijeta.

- Ovo snažno filmsko ostvarenje podsjeća koliki je uticaj ovakvog strašnog nasilja na pojedince i društvo, te podsticaj svima nama da moramo učiniti više na njegovom sprječavanju i izvođenju krivaca pred lice pravde, istakao je Casey.

Silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja koriste se kao sredstvo ratovanja nad ženama, muškarcima i djecom, od Balkana 1990-ih godina do Demokratske Republike Kongo danas.

Britanski ministar vanjskih poslova William Hague rekao je da i pored hrabrih napora mnogih pojedinaca i organizacija, počinioci najgorih seksualnih zločina obično prolaze nekažnjeno.

- Stoga danas, želim javno obnoviti predanost vlade Velike Britanije borbi protiv seksualnog nasilja. Želimo iskoristiti britanski uticaj i diplomatske mogućnosti za pokretanje efikasne međunarodne akcije.

Zajedno s našim partnerima, radit ćemo na jačanju međunarodnih mehanizama za borbu protiv ovog problema, a osnovat ćemo i novi ekspertni tim posvećen prevenciji i sprječavanju seksualnog nasilja u konfliktnim i represivnim situacijama, dodao je Hague.

(Fena)



30.05.2012.

SAFET SUSIC NEMA POJMA O CEMU HAZIRAJ PRICA; NF/SBiH: ZAO NAM JE, NIJE NAM SE UKLAPALO U RASPORED - PULENI SAFETA SUSICA ODREDILI JOS JEDAN TRENING U CHIKAGU, NEMA NOVIH OZLIJEDA

Sušić nema pojma o čemu Haziraj priča; NF/SBiH: Žao nam je,
nije nam se uklapala u raspored!


Komitet
za normalizaciju podržao je i prihvatio prijedlog humanitarne organizacije "Naša
realnost"


Autor
30.05.2012. 
Sušić nema pojma o čemu Haziraj priča; NF/SBiH: Žao nam je, nije nam se uklapala u raspored!


Nogometni savez BiH oglasio se saopštenjem nakon što se podigla medijska
prašina oko odbijanja naših reprezentativaca da se pojave na humanitranoj večeri
u Čikagu, prije utakmice protiv Meksika.

- Povodom različitih medijskih
navoda u vezi sa otkazivanjem donatorske večere humanitarne organizacije "Naša
realnost" želimo javnost informisati o slijedećem:

- Komitet za
normalizaciju podržao je i prihvatio prijedlog humanitarne organizacije  "Naša
realnost" za učešće reprezentacije na pomenutoj manifestaciji uz zaključke da će
detalji biti usaglašeni naknadno sa selektorom Sušićem. Žalimo što je ova akcija
otkazana.


VEZANI
TEKST: Zašto je otkazana humanitarna večera u Čikagu?


- Naime nakon što je došlo do promijenjenih okolnosti koje se odnose na
izmjenu koncepcije predmetne manifestacije kao i na izmjene mjesta i termina
treninga naše selekcije od strane organizatora meča sa Meksikom zaključeno je da
se učešće naših reprezentativaca na donatorskoj večeri ne uklapa u program
priprema za ovu utakmicu i da ne može biti prihvaćeno isključivo iz naprijed
navadenih razloga, stoji u saopštenju iz N/FS BiH.


Oglasio se istim povodom i Safet Sušić, selektor nogometne reprezentacije
BiH.


- Nema ja pojma o čemu ona (Drita Haziraj) govori, ja to nikada nisam rekao –
ustvrdio je Sušić u izjavi za "FTV" komentarišući navode organizatora
humanitarne akcije da im je kao razlog izostanka s večera kazao kako "igrači ne
žele biti humani".  

....................................................

Puleni Safeta Sušića odradili još jedan trening u Čikagu,
nema novih ozljeda (FOTO)


Duel
protiv Meksika trebao bi početi isti sastav kao i protiv Irske


Autor |
30.05.2012. 




Reprezentacija BiH već je odradila poslijepodnevni trening u Čikagu uoči
prijateljske utakmice sa Meksikom, koja je na programu u petak, u ranim
jutarnjim satima (u 03.00 sata).

Duel protiv Meksika trebao bi početi
isti sastav kao i protiv Irske (0:1) u Dablinu.

Selektor Safet Sušić se
nada da će uz pomoć sa tribina, koja će nesumnjivo biti gromoglasna, njegovi
puleni pružiti mnogo bolju partiju nego li protiv Iraca.
Ono što je svakako
bitno jeste da je trening prošao bez problema i bez novih ozljeda. Podsjećamo,
selektor Sušić upravo zbog ozljeda uoči dvomeča sa Ircima i Meksikancima, nije
mogao računati na Emira Spahić, Sašu Papca i Sejada Salihovića.

30.05.2012.

ZATRAZENA DOZIVOTNA KAZNA ZA MICU STANISICA I STOJANA ZUPLJANINA

Zatražena doživotna kazna za Župljanina

 
Photo: asset-cache.net

Tužilaštvo u Haagu zatražilo je da Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, bivšim visokim policijskim dužnosnicima Republike Srpske, bude izrečena kazna doživotnog zatvora zbog progona Bošnjaka i Hrvata u BiH 1992. godine

Joanna Korner, tužiteljica Haškog tužilaštva, kazala je da je  doživotni zatvor jedino primjeren za optužene koji su 1992. godine, protivno  svojoj dužnosti da zaštite građane nesrpske nacionalnosti, odlučili da učestvuju  u progonu tih istih građana.

“Oni su uradili suprotno od onog što im je bila dužnost”,  rekla je tužiteljica Korner.

Prema optužnici, Stanišić, kao ratni ministar unutrašnjih  poslova Republike Srpske (RS), i Župljanin, tadašnji načelnik regionalne  policije u Banjoj Luci, od aprila do decembra 1992. su učestvovali u progonu,  mučenju, ubistvima i istrebljenju Bošnjaka i Hrvata u BiH.

Suđenje Stanišiću i Župljaninu počelo je 14. septembra 2009.  godine. Stanišić se dobrovoljno predao Tribunalu u martu 2005., dok su vlasti  Srbije Župljanina uhapsile u junu 2008. u Pančevu i izručile u Haag.

Prema tužiteljici, optuženi su bili “potpuno posvećeni”  udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo trajno i nasilno uklanjanje  Bošnjaka i Hrvata sa dijelova teritorije BiH koji bi, po planu, ušli u novu  srpsku državu.

“Optuženi su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da taj  poduhvat sprovedu”, kazala je tužiteljica.

Opisujući ubistvo oko 200 bošnjačkih zarobljenika na prevoju  Korićanske stijene na planini Vlašić počinjeno 21. augusta 1992. godine,  tužiteljica je rekla da taj zločin “objedinjava” sve druge koji su navedeni u  optužnici zato što su žrtve bili Bošnjaci i iz sela u okolini Prijedora koja su  srpske snage napale i osvojile, a mještane zatim zatvorile u logore u okolini  grada.

Korner je opisala da su bošnjački zarobljenici bili prebačeni  u logor Trnopolje, a poslije mjesec dana autobusima su upućeni ka Travniku.  Pripadnici interventnog voda prijedorske policije, kako je kazala tužiteljica,  zarobljenicima su na Korićanskim stijenama naredili da kleknu na ivicu ambisa i  strijeljali ih.

Premda su bili obaviješteni o tom zločinu, navela je  tužiteljica, Stanišić i Župljanin nisu ništa učinili da počinioce uhapse i  kazne, uprkos tome što su mogli lako saznati ko su oni.

Da je bilo opštepoznato šta se dogodilo i ko su počinioci,  Korner je dokazivala navodima iz depeše oficira VRS-a koji je nadređene  izvijestio da je “počinjen genocid” i da je u tome “učestvovao jedan broj  policajaca”. “Vojsci su iskaze o tome dali i preživjeli koji su bili prebačeni u  bolnicu u Banjoj Luci”, dodala je Korner.

Tužiteljica je rekla da je Župljanin idućeg dana zločin  prokomentarisao riječima: “Neke budale napravile glupost.” Prema tužiteljici, to  je bila “neprimjerena reakcija načelnika čija je policija masakrirala 200  ljudi”.

Umjesto na hapšenje počinilaca, kako je kazala tužiteljica,  Župljanin je pažnju usmjerio na uklanjanje tijela žrtava iz teško pristupačnog  ambisa, kako zločin ne bi privukao pažnju međunarodne javnosti.

Prema Tužilaštvu, Stanišić je, kao ministar unutrašnjih  poslova, deset dana kasnije naredio istragu, ali nije pokušao da insistira na  njenom sprovođenju. Jedino što je, kako je rekla tužiteljica, Župljanin potom  učinio bilo je da početkom septembra tužilaštvu u Banjoj Luci podnese krivičnu  prijavu protiv nepoznatih počinilaca, iako je znao da se radi o pripadnicima  prijedorskog voda.

“Pošto je tužilaštvo naložilo dodatne istražne radnje, ni  Stanišić ni Župljanin ništa više nisu učinili”, kazala je Korner, dodavši da je  zločin na Korićanskim stijenama došao po obrascu koji su snage bosanskih Srba,  uključujući i policiju, primjenjivale u progonu nesrba sa područja koje je  srpsko rukovodstvo proglasilo svojim.

Sa iznošenjem završne riječi Tužilaštvo u Haagu je započelo  29. maja, kada je naglašeno da su obojica optuženih igrali “ključnu ulogu” u  progonu Bošnjaka i Hrvata.

Završnu riječ će 31. maja iznijeti Odbrana optuženog  Stanišića.

 

 

30.05.2012.

INTELEKTUALCI I POLITIKA: BORIS TADIC KAO PREMIJER JE BRUKA ZA SRBIJU

Debata: Intelektualci i politika

Tadić kao premijer je bruka za Srbiju

Photo: mc.rs

Vesna Pešić: Mi smo jedina zemlja na svetu, koja voli da se predstavlja kao demokratska, čiji je predsednik izgubio izbore, i kome je nakon toga ponuđeno premijersko mesto, koje je značajnije od predsedničkog. Predlažem da uputimo javnosti apel da Boris Tadić ne može da vodi Vladu, jer je to bruka za Srbiju * Staša Zajović: Zar treba pominjati ko je promovisao koncept pomirenja bez odgovornosti, rehabilitacije četništva, imenovanja načelnika Generalštaba Vojske Srbije. Da su bila postavljena pitanja prošlosti, Tomislav Nikolić ne bi ni došao na vlast

Koliki je uticaj intelektualaca i imaju li uopšte intelektualni krugovi budućnost  u današnjem srbijanskom društvu; da li “beli glas”, i uopšte apstinencija na poslednjim izborima, predstavlja subverzivni gest građana ili glupost biračkog tela; šta nam danas znači ovakva Demokratska stranka, neke su od tema o kojima se razgovaralo na javnoj raspravi koju je u sredu u beogradskom Medija centru organizovao Politički forum. Dvočasovnoj debati prisustvovali su brojni predstavnici intelektualne, novinarske i političke javnosti.

Sociološkinja i samostalna poslanica Vesna Pešić ocenila je da predsednik Demokratske stranke Boris Tadić, kao gubitnik predsedničkih izbora, ne može da bude novi premijer, naročito ako se ima u vidu kako je vodio zemlju dok je bio predsednik.

Predsednički mandat je postao neka vrsta božje volje: Vesna Pešić
Photo: mc.rs

“Mi smo jedina zemlja na svetu, koja voli da se predstavlja kao demokratska, čiji je predsednik izgubio izbore, i kome je nakon toga ponuđeno premijersko mesto, koje je značajnije od predsedničkog. Predlažem da uputimo javnosti apel da Boris Tadić ne može da vodi Vladu, jer je to bruka za Srbiju”, poručila  je Pešićeva, što  je deo okupljenih pozdravio aplauzom.  Pešićeva je ocenila da je u Srbiji za vreme vlasti Demokratske stranke došlo do promene političke filozofije, po kojoj su izbori nepotrebni i po kojoj se unapred zna ko može da pobedi na izborima a ko to ne može.

“Empirijski momenat u politici bačen je u drugi plan. Predsednički mandat je postao neka vrsta božje volje. Tako se postavlja pitanje – čemu izbori, ako su mesta unapred određena?”, zapitala se Vesna Pešić.

Naše stranke su, prema rečima Pešićeve, samo nominalno političke. To su, dodaje, kriminalni klanovi koji imaju šefove bandi. Ona je predsednika DS Borisa Tadića, iz te perspektive, uporedila sa nekadašnjim čikaškim mafijašem Alfonsom Kaponeom, iz prve polovine 20. veka.

"Kao kada bi sada neko pitao: 'A zašto Al Kapone da ide na izbore?' Nema više izbora za Al Kaponea, on mora da pobedi... čemu izbori ako su mesta unapred data, ako se zna ko će pobediti i ako su oni samo fasada demokratije? Nije to kao u srednjem veku pa da je vlast od boga", rekla je ona i dodala da je vlast u proteklom periodu bila bez ikakve kontrole i da nije mogla da prihvati nijednu nezavisnu instituciju.

Bivši visoki funkcioner Demokratske stranke i nekadašnji premijer Srbije Zoran Živković ocenio je da DS treba da se suoči sa izbornim porazom i dodao da ni za Srbiju ni za stranku ne bi bila propast ukoliko ta partija ne bude u narednoj vlasti.

"Pritisak na medije koji se vrši iz vrha Demokratske stranke je takav da je mene sramota", rekao je Živković i dodao da vrh DS treba da odgovori na pitanje kako je Tadić od prošlih izbora izgubio 800.000 glasova a stranka oko 700.000.
On je ocenio da niko u DS-u više ne može da se seti programa stranke, i da je njega teško naći i na internet sajtu, a da je umesto stranke nastala "efikasna organizacija kojoj je jedini cilj da joj predsednik postane najpopularniji".

"To bi bilo jako dobro za Srbiju, pre svega da vidi kako bi izgledala vlast bez DS-a, koji i dalje ima najveći potencijal, ali i za stranku da se vidi ko bi ostao u njoj, naročito u Predsedništvu. Da se vidi da li su ti ljudi tu došli zbog ideologije ili zbog korupcije", rekao je Živković.

Prema njegovim rečima, i građani i intelektualci imaju najveća očekivanja od DS da vodi zemlju ka uređenom društvu a da je nekadašnja jedina alternativa, odnosno Liberalno-demokratska partija, u međuvremenu postala kandidat za novi G17 plus.

“Beli listići” su bili neka vrsta građanskog otpora: Vladimir Pavićević
Photo: mc.rs

Asistent na Fakultetu političkih nauka Vladimir Pavićević izjavio je da su takozvani “beli listići” na prethodnim izborima bili neka vrsta građanskog otpora, sa elementima građanske neposlušnosti, što je jako bitno s obzirom na stanje demokratije u Srbiji.

"Ne radi se samo o suprotstavljanju uzurpatorima već rušiteljima demokratije i to je jako dobro vidljivo u oblastima pravosuđa, medija i vladavine prava", rekao je on.

Urednik portala filozofija.info Vladimir Milutinović naveo je kontrolu medija, kao jednu od tema kojom bi intelektualna elita trebalo da se bavi, dodavši da bi trebalo podržati “alternativne medije poput Peščanika i e-Novina”.

“Takođe, tu je i tema neoliberalizma koja je svuda oko nas, ali nikakve rasprave o tome nema”, istakao je Milutinović.

Profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka Dušan Pavlović osvrnuo se na integritet intelektualaca u današnjem društvu. On je ukazao na dva nivoa na kojima se intelektualci razlikuju od političara.

“To su doslednost svojim idejama i odanost demokratskim načelima”, kazao je Pavlović, napomenuvši da se jedan broj pripadnika intelektualne javnosti nije držao ovoga.

Prema njegovim rečima, tokom predizborne kampanje osporeno je pravo onih koji su glasali “belim listićima”.

Prema rečima civilne aktivistkinje Staša Zajović, dolazak Nikolića na vlast je samo tehnička konsekvenca politike koju je vodila Dmeokratska stranka.

Zar treba pominjati ko je promovisao koncept pomirenja bez odgovornosti, rehabilitacije četništva, imenovanja načelnika Generalštaba Vojske Srbije. Da su bila postavljena pitanja prošlosti, Tomislav Nikolić ne bi ni došao na vlast”, konstatovala je Zajovićeva.

Naučni savetnik u penziji Nebojša Popov ocenio je da je DS na izborima izgubila jer je jedan značajan broj birača posumnjao u doprinos demokrata i njenih predstavnika na vlasti razvoju demokratskih institucija.

30.05.2012.

PREDSKAZANJE: FORMIRANA NOVA SRPSKA VLADA?

Predskazanje: Formirana nova srpska Vlada?

Od dva Krkobabića, preko Derete, do Slavice

 
Prvi put u Vladi: Bivši predsednik države i bivša predsednica Parlamenta, spremni da obraduju Srbiju
Prvi put u Vladi: Bivši predsednik države i bivša predsednica Parlamenta, spremni da obraduju Srbiju
Photo: Stock

Umesto dežuranja ispred Krunske 69 i čekanja na šture informacije koje ubledeli lideri Demokratske stranke doturaju javnosti sa stepeništa vile, e-novine su se opredelile za tradicionalno obaveštene izvore unutar stranke, spremne da za trunku oprosta jeretičkom mediju dostave prve preliminarne predloge za raspodelu političkog plena u okviru buduće vladajuće koalicije DS-SPS-LDP

Krkobabić Brothers: Otac i sin bratski skeniraju estradnu pevačicu Anu Nikolić
Photo: Stock

Na osnovu prvih i delimičnih informacija koju su procurele iz sedišta Demokratske stranke, nezvanični mandatar Boris Tadić odlučio je da u dramu kroz koju prolaze srpska država i društvo, inkorporira i žanr komedije. Jer spisak koji slijedi ne nudi bolje i logičnije objašnjenje.

Vežite se, polijećemo!

PREMIJER I ŠEF DIPLOMATIJE: One and only - Boris Tadić.

ZAMENIK PREMIJERA I MINISTAR POLICIJE:  Niko kao on - Ivica Dačić.

POTPREDSEDNIK ZA EVROPSKE INTEGRACIJE: Apsolutni ekspert - Čedomir Jovanović.

POTPREDSEDNIK VLADE, ONAKO: Prvi u dinastiji Krkobabić, drug Jovan.

MINISTARKA ZDRAVLJA: SPS kadar iz slobodarskog Kragujevca, bivša predsednica Parlamenta – lepršava i nadasve šarmantna Slavica Đukić Dejanović.

MINISTAR NAUKE: Diplomirani veterinar, čovek koji se bavio kloniranjem domaćih i stranih životinja, danas zvezda “humane genetike” i vlasnik leskovačke Klinike za veštačku oplodnju ljudi -  Miodrag Stojković.

MINISTAR ODBRANE: Neupitni Dragan Šutanovac (koji će možda voditi brigu i o sportu).

MINISTAR PRAVDE: Nova Snežana Malović biće njen dosadašnji šef - Slobodan Homen, koji izlazi iz Dražine senke i umesto nezvaničnog postaje oficijelni ministar pravde

MINISTAR FINANSIJA: Čovek koga nikad ne treba otpisivati - Mirko Cvetković, do juče Tadićev premijer, već danas Tadićev mali zadužen za pare.

Infrastruktura je naša šansa: Milutin Mrkonjić i Ana Bekuta na sastanku sa potencijalnim investitorima
Photo: Stock

MINISTAR INFRASTRUKTURE: Bez konkurencije - Milutin Mrkonjić-Bekuta.

MINISTAR TRGOVINE I POLJOPRIVREDE: Čovek koji može sve - Dušan Petrović.

MINISTAR RADA I SOCIJALNE POLITIKE: Naslednik i sin Jovanov, aktivni penzioner - Milan Krkobabić.

MINISTAR PROSVETE: Najradosnija vest, nagoveštaj koji govori da će konačno doći bolji dani, jeste imenovanje čoveka koji je sjedinio nevladin sektor i politiku – dame i gospodo: Miljenko Dereta.

PREDSEDNIK PARLAMENTA: Dosadašnji ministar prosvete -  Žarko Obradović.

Vidi da li za mene ima neko mesto: Oliver Dulić u petingu sa čika Jovom
Photo: Vesna Lalić

Zanimljivo je da ni u jednoj kombinaciji nitko nije pomenuo resore kulture i informisanja, iz čega zaključujemo da će uštede biti postignute na ovim, u Srbiji, odavno upropašćenim oblastima. E-novine će, međutim, stoički podnositi jadno stanje u oblasti informisanja, ako je to cena koju moramo platiti zbog izostanka Vuka Jeremića sa ovog spiska državotvornih funkcija.

30.05.2012.

JUNACI NASEG DOBA: HLADNJACA U COSICEVOM DVORISTU

Harms za eNovine: Junaci našeg doba

Hladnjača u Ćosićevom dvorištu

 
Photo: Dušan Komarčević

"Postoji nekoliko vrsta smeha. Postoji srednja vrsta smeha, kada se smeje čitava sala, ali ne punom snagom. Postoji jaka vrsta smeha, kada se smeje samo jedan od delova sale, ali punom snagom, a ostatak sale ćuti, ali do nje smeh u tom slučaju uopšte ne dopire. Prvu vrstu smeha zahteva estradna komisija od estradnog glumca, ali druga vrsta smeha je bolja. Skotovi ne treba da se smeju" (iz pisma Danila Harmsa redakciji e-novina)

Photo: Milica Jovanović

Optička varka

Dobrica Ćosić stavlja naočare, gleda u dvorište svoje vile i vidi brdo leševa na granici između dve epohe.

Dobrica Ćosić skida naočare, gleda ispred sebe i vidi Srbiju među šljivama u cvatu.

Dobrica Ćosić ponovo stavlja naočare, gleda u dvorište i vidi hladnjaču punu albanskih leševa.

Dobrica Ćosić opet skida naočare i vidi da u dvorištu nema nikakve hladnjače. A svuda po travi rascvetali se kosovski božuri.

Dobrica Ćosić još jednom stavlja naočare, gleda i vidi prugu nasred travnjaka, na pruzi zaustavljen voz iz kog izvode Bošnjake i odvode ih na streljanje iza luksuzne vile.

Dobrica Ćosić ne želi da poveruje u ovu pojavu i smatra je optičkom varkom.

Slučajevi

Šetao jednom Slavko Ćuruvija po centru Beograda, kad odjednom doleti odnekuda metak lutalica i ubije ga na mestu. A Ivan Stambolić krenuo na trčanje trim stazom u Košutnjaku, sapleo se, upao u kombi koji se tu slučajno zatekao i završio na Fruškoj Gori, u jami sa negašenim krečom. A Vuk Drašković se vozio Ibarskom magistralom sa četvoricom stranačkih kolega, kad na njihov automobil odjednom slučajno naleti kamion, svi nastradaju, samo Vuk nekim čudom ostane živ. A Milan Pantić se vraćao kući, na ulazu u svoju zgradu sudari se sa sekirom i na mestu ostane mrtav. A Zoran Đinđić jednom krenuo na posao, ispred ulaza u zgradu vlade slučajno naleteo na ledeni metak i poginuo.

Dobri ljudi, a ne da im se da čvrsto stoje na zemlji.

Dr Kalašnjikov

Vojislav Koštunica se preruši u Legiju i pozvoni na vrata Zorana Đinđića. A Đinđić ga odmah prepozna i kaže mu:

- Vojo, baš ti lepo stoji kalašnjikov.

Na te reči Koštunica se rafalno nasmeje, prvi put u svom preozbiljnom životu.

Photo: blic.rs

Bošnjaci koji ispadaju

Voz stoji u Štrpcima. Jedan Bošnjak se od preterane radoznalosti nagne kroz prozor, ispadne i razbije se.

Kroz prozor se promoli i drugi Bošnjak, gledajući dole na onog koji se razbio, ali i on od preterane radoznalosti ispadne kroz prozor i razbije se.

Zatim je kroz prozor ispao i treći Bošnjak, zatim četvrti, zatim peti.

Kad je ispao i šesti Bošnjak, Dobrici Ćosiću je dosadilo da ih gleda, pa je pošao kroz Nejasnu Poljanu do predsedničke palate, gde ga je čekao Radovan Karadžić da popričaju o tome kako ovde radi istorija.

San

Dobrica Ćosić zaspi i usni san, kao, čuči on u šljiviku, drži se rukama za stablo, a kroz šljivik prolazi Serž Bramerc.

Ćosić se probudi, počeša po ustima i ponovo zaspa, i ponovo usni san, kao prolazi on kroz šljivik, a iza jednog stabla se pritajio Serž Bramerc i zvecka lisicama.

Ćosić se probudi, podmetne pod glavu "Bosanski rat" da mu pljuvačka ne bi curila na jastuk, i ponovo zaspa, i ponovo usni san, kao, čuči on u šljiviku, drži se rukama za stablo, a na grani sedi Serž Bramerc i čita optužnicu.

Ćosić se probudi, promeni knjigu, podmetne "Vreme zmija", leže i zaspa ponovo. Zaspa i ponovo usni san, kao, čuči on u šljiviku, drži se rukama za stablo, a kroz šljivik prolazi Serž Bramerc.

Photo: Stock

Tu se Ćosić probudi i odluči da više ne spava, ali momentalno zaspa i usni san, kao čuči on iza Bramerca, a pored njih marširaju šljive u stroju i pevaju "Hriste Bože, raspeti i sveti, srpska zemlja na Kosovo leti".

Ćosić vrisnu i poče da se bacaka po krevetu, ali više nije mogao da se probudi.

Spavao je Ćosić četiri noći zaredom, a petog dana se probudio mršav i usukan kao Ratko Mladić, prosto ne liči na sebe, jedva se prepoznao u ogledalu.

U Srpskoj akademiji nauka i umetnosti nisu prepoznali Ćosića, pa su ga strpali u podrumske prostorije da ga sakriju za prvo vreme, dok se ne snađu.

Crnorizac

Vojislav Koštunica se preruši u mitropolita Amfilohija i pozvoni na vrata Zorana Đinđića. A Đinđić ga odmah prepozna i kaže mu:

- Vojo, baš ti lepo stoji ta crna haljina.

A Koštunici krv jurne u lice, hoće da pukne od besa. I odluči da ova uvreda neće proći nekažnjeno.

Obračun na desnici

Akademik Đogo je igrao kazačok oko akademika Nogoa.

Akademik Nogo je pratio nedremanim okom akademika Đogoa.

Akademik Đogo je uvredljivo odmahivao i odvratno krivio noge, aludirajući na Nogoa.

Akademik Nogo se namrštio brkovima.

Akademik Đogo je mrdnuo trbuhom za kruhom i trupnuo desnom nogom.

Akademik Nogo je vrisnuo i skočio na akademika Đogoa.

Akademik Đogo je pokušao da pobegne, ali se spotakao i akademik Nogo ga sustiže.

Akademik Nogo je udario pesnicom po glavi akademika Đogoa.

Akademik Đogo je vrisnuo i pao četvoronoške.

Akademik Nogo je maznuo akademika Đogoa nogom ispod trbuha i još jedanput ga udario pesnicom po potiljku.

Akademik Đogo se izvalio na pod i umro.

Nogo je ubio Đogoa.

Kamen spoticanja

Plavo-žuta scenografija.

Boris Tadić (izlazi, spotiče se o leš Zorana Đinđića i pada): Do đavola! Okreni-obrni – Đinđić!

Dragan Đilas (zakorači na scenu, spotiče se o leš Zorana Đinđića i pada preko Tadića): Kakva gadost! Opet taj Đinđić!

Dragan Šutanovac (pojavljuje se, i on se spotakne o leš Zorana Đinđića i strmekne se na Tadića i Đilasa): Večito neke prepreke! On nas i mrtav zajebava!

Jelena Trivan (izlazi, spotiče se o leš Zorana Đinđića, polomi štiklu i strovali se na gomilu partijskih drugova): Bezobrazluk! Potpuni bezobrazluk!

Slobodan Gavrilović (zapne o Đinđićev leš i završi na ljudskoj gomili): Kakva je ovo sprdačina! Ljudi, leš Zorana Đinđića treba izbaciti sa političke scene!

Svi leže i ne pomeraju se.

30.05.2012.

ZASTO SE RADUJEM SRPSKIM PORAZIMA?

Zašto se radujem srpskim porazima?

 
Borac za ljudska prava u Azerbejdžanu: Željko Joksimović, patriotski glas
Borac za ljudska prava u Azerbejdžanu: Željko Joksimović, patriotski glas
Photo: www.supermusic.sk

Zato što svaku pobedu Novaka i ostalih, oni koji su umislili da su država, iskoriste da sluđenu skupinu telesa, koju neki preterano optimistično nazivaju i građanima, ubedi da joj je super! Jer njih koriste da nas ubede da, i pored toga što nemamo za hleb, što crkavamo kao pacovi po prljavim bolnicama, što nas u institucijama tretiraju kao stoku, što nam deca imaju perspektivu samo kao pevaljke, političari ili makroi, stvari i nisu tako loše, ali da  mogu biti i gore. A taj jebeni trenutak traje već dvadeset godina!

Spomenik narodnom heroju: Novak i Đoković
Photo: Peđa Milosavljević

Zašto se radujem kad Željko Joksimović ne osvoji pesmu Evrovizije? Ako i zanemarimo činjenicu da zemlje članice EBU na ovo “takmičenje” kandiduju uglavnom idiotske pesme čiji izvođaci veruju da je dovoljno da na bini izgledaju što gluplje, ostaje nam pitanje ko se to zaista loži na pesmu Evrovizije? Lože li se građani Ujedinjenog Kraljevstva? Ne. A Francuzi i Nemci? Teško. Na ovo takmičenje padaju uglavnom zemlje, kako neki pametni Bosanci primetiše, wild wild easta. Meni je to sasvim dovoljan razlog da diskvalifikujem većinu učesnika.

No, da se vratimo u motherland i pomenutog umetnika. Željko Joksimović i njegovi saborci poput Momčila Bajagića, Neše Galije, Pilota i ostalih od države podržanih i finansiranih narodnjaka, oličenje su onoga što Srbija danas jeste: ogromna pustara sa malo forme i nimalo smisla. Zato se radujem svakom njihovom porazu, jer je to poraz gluposti i taštine. Mada, ove godine radost zbog poraza srbijanskog predstavnika umanjena je činjenicom da je pobedu nad slobodnim svetom, ipak, odneo azerbejdžanski diktator.

Zašto se radujem kad fudbaleri ispadnu u prvom krugu, bilo kvalifikacija za LŠ ili svetskog prvenstva? Zato što i oni, kao i ekipa iz prethonog pasusa, ne reprezentuju nikakvu vrednost. Reprezentacija čiji se treneri i igrači, mahom lišeni intelektualnih, moralnih i profesionalnih kvaliteta, vrbuju i angažuju ispod žita, u kojoj vladaju klanovi, muljaža i bezobrazluk, nema pravo da veruje da predstavlja ikoga. Kakva nam je reprezentacija – takvi su joj i dometi, teško je poverovati da je nešto građeno na obrnutim vrednostima sposobno na velika dela. Radujem se svakom njihovom porazu jer je on predstavlja poraz gluposti, slavoljublja i samozaljubljenosti.

Zašto se radujem porazima Novaka Đokovića? This is a tricky question! Zato što Rodžer Federer ne diže tri prsta kad pobedi, zato što za zivota nema spomenik u obliku japanskog samuraja, zato što mu država nije poklonila ništa, zato što mu roditelji ne agituju na predizbornim skupovima kriminalnih organizacija i najpre, zato što kao slobodan građanin mogu da navijam za koga hoću!

Zašto se radujem svakoj međunarodnoj pljuski Vuku Jeremiću i njegovim mentorima iz BIA, SANU, UKS, SPC, DS, DSS, SPS (dopišite po volji, nećete pogrešiti)? Ako ponovo nešto zanemarimo, a to je stravičan kontinuitet sa vladavinom Balkanskog Kasapina Miloševića i naslednika mu Vojislava Legaliste Koštunice, kao nepremostiv jaz mojim simpatijama ostaju njegova glupost, arogancija, bezobrazluk i osionost, koji njega, naravno, ne koštaju ništa, a nas previše. Idiotluk kojim se u spoljnoj politici srbijanska ekipa rukovodi, saradnici i prijatelji kojih se prihvatamo, nedemokratski i necivilizacijski režimi koje podržavamo i od kojih zavisimo, kao i slepilo koje poričemo, kamen su oko vrata koji ce nas sve povući na dno. Radujem se njegovim porazima jer se nadam da će uz pomoć njih, ipak pobediti razum.

Branioci otadžbine: Vlade Divac i Vuk Jeremić
Photo: BETA

Zašto se STVARNO radujem svim ovim stvarima? Zato što je svaka pobeda sportista nova injekcija u venu drogiranih građana Srbije kojom nas gospodari naših zivota drže u konstantnoj zavisnosti. Zato što svaku pobedu Novaka i ostalih, oni koji su umislili da su država, iskoriste da sluđenu skupinu telesa, koju neki preterano optimistično nazivaju i građanima, ubedi da joj je super! Jer njih koriste da nas ubede da, i pored toga što nemamo za hleb, što crkavamo kao pacovi po prljavim bolnicama, što nas u institucijama tretiraju kao stoku, što nam deca imaju perspektivu samo kao pevaljke, političari ili makroi, stvari i nisu tako loše, ali da  mogu biti i gore. A taj jebeni trenutak traje već dvadeset godina!

Zato što svaka besmislena nota koju Željko i ekipa ispevaju, cementiraju izvrnuti sistem vrednosti i ubijaju svaku pomisao da će oni koji dolaze naučiti bilo sta. A bez preispitivanja, bunta, subverzivnosti i otpora, svako društvo i sistem osuđeni su na lagano umiranje. Putinu je bar lako, Rusa ima 300 miliona, propast može da potraje, ali nama su resursi ograničeni. Radujem se porazima budala zato što se u ovoj zemlji skoro niko ne raduje pobedama pametnih.

30.05.2012.

POEZIJA O NOLETU: MAMAC ZA DJECU

Poezija o Noletu

Mamac za decu

 
Photo: twitter

Po mnogim osnovnim školama u Beogradu, roditeljima se nudi knjiga poezije o Novaku Đokoviću pod dirljivim naslovom „Kad porastem biću Nole“. Autor ovih stihova o Novaku Đokoviću je Blagoje Baković koji se predstavlja kao „srpski književnik“ i koji je iskoristio priliku da kladionice uvede u poeziju za decu...

Kladioničar: Blagoje Baković, poetska sigurica
Photo: Stock

Ima jedna kladiona
Tamo kraj stadiona

U koju bi svaki dinar
Ko poslednje zrno mlinar

I najlepši miris s cveta
Založio na Noleta

Ne silazi meni s uma
Kakva bi to bila suma

Imućan bih bio velim
Da ne moram da je delim

Jer svi znaju šta mi vredi
Da će Nole da pobedi

Google-potraga otkriva da Blagoje Baković živi u Vrbasu; rođen je 4. aprila 1957. godine u Bojištima kod Bijelog Polja, u FNR Jugoslaviji. Osnovnu školu pohađao je na Slijepču Mostu i u Ravnoj Rijeci, gimnaziju u Bijelom Polju, a studije književnosti na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću i Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Objavio je gomilu knjiga ("Žeđ pod vodom", 1979; "Šaptačeva smrt", 1983; "Poskok", 1985; "Marokanske bajke", 1988; "Sačma", 1989; "Kopno", 1990; "Živim daleko", 1992; "Krevetac za caricu", 1992; "Ćutim i pevam", 1993; "Zimski kaput", 1994; "Vatra za kopitama", 1994; "Ogovaranje proleća", 2006; "Sećanje na mrave", 2007; "Sveti Sava - Školska slava"...) i osvojio gomilu priznanja ( „Blažo Šćepanović“, „Zaloga“, „Libertas“, „Kočićevo pero“, „Risto Ratković“, „Iskra kulture“, KPZ Vojvodine, „Zlatna struna“, Smederevske pesničke jeseni, „Čarnok“, KPZ Vrbas, Oktobarska nagrada oslobođenja Vrbasa...). Za izuzetan doprinos razvoju kulture u Republici Srbiji i svesrpskom kulturnom prostoru dodeljena mu je „Vukova nagrada“ za 2010. godinu.

Uvršten je u lektiru i čitanke.

30.05.2012.

RUSKI VRHOVNI SUD ZABRANIO "KRV I CAST"

Ruski Vrhovni sud zabranio "Krv i čast"

 
Photo: kuruc.org

Ruski Vrhovni sud je doneo je u utorak presudu da je međunarodna neonacistička organizacija "Krv i čast" ekstremistička i zabranilo njeno delovanje u državi, prenosi agencija RIA Novosti

"Njihova ideologija se temelji na mržnji i deljenju po rasi, nacionalnosti, poreklu, religiji ili pripadnosti nekoj socijalnoj grupi", rekla je portparolka ruskog državnog tužioca Marina Gridneva, piše RIA.

Ona je dodala da je ideologija organizacije direktno usmerena protiv državnih zvaničnika, Jevreja, Azijata i pripadnika drugih nacionalnosti kao i da pozivaju na ubijanje i uništavanje njihovog vlasništva.

Grindeva je članove te organizacije optužila i za kovanje zavere protiv Rusije, a neki od članova su već osuđeni zbog ekstremizma i terorističkih napada.

Međunarodna neonacistička organizacija "Krv i čast" postoji od 1987. godine kao muzička promociona mreža i politička grupa sa neonacističkim pogledima.  Ova organizacija deluje u mnogim zemljama uključujući i Veliku Britaniju, Belgiju, Litvaniju, Poljsku i Ukrajinu.

30.05.2012.

ZAUSTAVIMO PORICANJE GENOCIDA - PODRZIMO PRAVO ZRTAVA NA SJECANJE: SVJETSKI DAN BIJELIH TRAKA

Zaustavimo poricanje genocida – podržimo pravo žrtava na sjećanje

Svjetski dan bijelih traka

 
Omarska
Omarska
Photo: mojprijedor.net

Gradonačelnik Marko Pavić i lokalne vlasti odbijaju javno priznati da su zločini počinjeni u Prijedoru, uprkos brojnim presudama međunarodnih i lokalnih sudova. Podizanje spomenika u spomen prijedorskim žrtvama u gradu nije dozvoljeno, a pristup mjestima zločina onemogućuju mnogi uključujući i Acelor-Mittal, kompaniju koja je danas vlasnik lokacije na kojoj se nalazio zloglasni logor Omarska

Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su 31. maja 1992.naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama, ili čaršafima i da pri izlasku iz kuća stavi bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori, i počinjeni drugi zločini čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 odsto bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije opštine Prijedor, podseća se u saopštenju koje su medijima i građanima uputili Udruženje logoraša “Prijedor 92”, Udruženje logorašaKozarac” i Udruženje porodica nestalih "Izvor", kao i Žene u crnom koje organizuju protest 31. maja  od 16h do 17h na Trgu Republike.

“Pozivamo vas da 31. maja iskažete svoju solidarnost sa žrtvama masovnih zločina počinjenih u Prijedoru i širom svijeta, noseći bijelu traku oko ruke i il isticanjem zastave ili bijelog čaršafa na svom prozoru.Ovaj čin ima za cilj podizanje svijesti o borbi za dostojanstvo miliona žrtava masovnih zločina i nepravde. Od Prijedora do Johanesburga, od Džakarte do Lime, na ovaj dan dignimo glas protiv poricanja istine o počinjenim zločinima. Dajmo podršku ljudima širom svijeta nad kojima je počinjen zločin zbog njihove rase, etničke pripadnosti ili političkih uvjerenja”, kaže se u saopštenju.

Ove organizacije podsećaju da je 1992. “prvi put od 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje”.

Na hiljade ljudi je ubijeno, zatočeno, mučeno, deportovano ili silovano i Prijedor kao zajednica se promijenio zauvijek. Opštinske vlasti u Prijedoru do današnjeg dana nisu žrtvama ove genocidne kampanje na bilo koji način odali poštu za patnje kroz koje su prošli. Gradonačelnik Marko Pavić i lokalne vlasti odbijaju javno priznati da su zločini počinjeni u Prijedoru, uprkos brojnim presudama međunarodnih i lokalnih sudova. Podizanje spomenika u spomen prijedorskim žrtvama u gradu nije dozvoljeno, a pristup mjestima zločina onemogućuju mnogi uključujući i Acelor-Mittal, kompaniju koja je danas vlasnik lokacije na kojoj se nalazio zloglasni logor Omarska”, upozorava se u saopštenju.

30.05.2012.

SATKO MUJAGIC, PREZIVJELI LOGORAS OMARSKE: ZADNJA FAZA GENOCIDA JE PORICANJE

Pozajmljeni intervju: Satko Mujagić, preživjeli logoraš Omarske

Zadnja faza genocida je poricanje

 
Photo: BH magazin

U Omarsku sam nakon rata prvi put ušao 24. maja 2004. i zarekao se da više nikad neću jer sam danima bio u šoku, psihički skršen. Na sreću, otišao sam opet na nagovor Eda Vulliamya i Nerme Jelačić, iste godine 6. augusta. Nakon mnogih posjeta, tek prošle godine, 6. augusta 2011. u Omarsku sam ušao i izašao iz nje isti. Ne znam kako će biti u budućnosti, ali me ova naša borba za istinu, pravdu, priznanje, prihvatanje 'dešavanja', kako mnogi prijedorski Srbi to danas zovu, nekako ojačala

Prije dvadeset godina počela je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, odmah nakon proglašenja nezavisnosti 1. marta1992., te članstva u Ujedinjenim nacijama 22. marta 1992. Na samom početku agresije oformljeni su logori koji su služili planiranom etničkom čišćenju. Jedan od najozloglašenijih je logor Omarska, tj. rudnički kompleks Omarska, u Prijedorskoj opštini.

Danas, dvadeset godina nakon zatvaranja logora, u krugu istog ne postoji ništa što označava mjesto na kome su ubijeni ljudi. Danas se rudnički kompleks nalazi u vlasništvu Arcelor Mittal-a, čiji su vlasnici 2005-te godine odlučili da naprave i finansiraju izgradnju memorijalnog kompleksa na mjestu nekadašnjeg logora. Ta odluka je povučena s izgovorom da se Mittal ne želi miješati u političke prilike u Bosni i Hercegovini.

 

S našim sagovornikom, Satkom Mujagićem, bivšim logorašem Omarske i Manjače, govorila sam o logorima, Ratku Mladiću, jazu između BiH naroda, pomirenju i borbi da se izgradi memorijalni kompleks Omarska.

* Satko, na samom početku želim Vam se zahvaliti za ovaj intervju. Dvadeset godina je prošlo. Logori su zatvoreni, rat je prošao. Kakav osjećaj se kod tebe, bivšeg logoraša, budi danas kad znaš da jedan od najodgorovnijih za krvoproliće u BiH, Ratko Mladić, je izveden pred lice pravde?

Hvala Vama na prilici da kažem par riječi za BH Magazin. Zadovoljan sam i sretan. Istina, Mladić je izručen tako kasno da sam se, prošle godine, pitao da li će doživjeti kraj procesa. 16. maja ove godine sam ga vidio u Haškoj sudnici i nadam se da hoće. Čak mi se smješkao i mahao, a i ja sam njemu. Nadam se da će kraj procesa dočekati i Radovan Karadžić. I zbog pravde i zbog istine, a i zbog pravosnažnih presuda za genocid u Bosni i Hercegovini. Meni ne treba Haški sud da mi kaže da se genocid desio, međutim, mnogima izgleda treba. A, ubijeđen sam da će ovi procesi, kako god završe, dovesti do buđenja svijesti i kod Srba i kod svjetske javnosti. Uvijek naglašavam: Srbi kao narod nisu kolektivno krivi za genocid. Neki su se bunili i tokom rata. Jovo Radočaj iz Ljubije je ubijen u logoru Keraterm. Mirko Amidžić, iz Kozarca, je doveden u logor Omarska sa svojim Kozarčanima. Ni on nije dočekao kraj rata. Gojko Berić je u opkoljenom Sarajevu parafrazirao Adama Mochnika koji je rekao:"Patriotizam se mjeri količinom stida za zločine počinjene od vlastitog naroda", pa zaključio:"Ja sam danas najveći Srbin!" U Sarajevu je Prva slavna prozvana 'pravoslavna'. Jovo Divjak je napustio JNA i priključio se Armiji Bosne i Hercegovine. A, primjera ima još, i u Prijedoru i Kozarcu. Da ne zaboravim i Srđana Aleksića iz Trebinja. Prema tome, nisu svi Srbi krivi za genocid. Ali, jesu kolektivno odgovorni i dan danas da se spere ljaga s cijelog naroda. Isto onako kako su to učinili Nijemci nakon 1945., a i Hrvati po pitanju genocida nad Jevrejima iz Srbima za vrijeme NDH. I zato je hapšenje Mladića važno. A prvi rezultati se već vide,  slabim odzivom podrške Mladiću na protestima prije nekoliko dana u Banja Luci. Pa, ako ja mogu reći, nakon svega što sam prošao u Kozarcu i logorima Omarska i Manjača, ne mrzim Srbe i nisu svi krivi i stidim se zločina ustaša iz II Svjetskog rata, jer je među njima bilo i Bošnjaka, stidim se logora Čelebići i Silos, zašto to isto za genocid počinjen u ime RS-a, ne bi rekli i oni koji sa zločinima i genocidom nad Bošnjacima nemaju ništa i to ne odobravaju? Isto tako, ponosan sam na narodne heroje Ahmeta Melkića iz Kozarca ili Esada Midžića. Ponosan sam na mog djeda Smaila koji je na početku onog rata ( II svjetski rat) bio veza doktoru Mladenu Stojanoviću, sa ilegalcima u Prijedoru. Njegov brat Adem, takođe Kozarčanin, ranjen je u partizanima. Tetka moje majke je Sena Kovačević, ilegalka u gestapou u Prijedoru, koja je napustila medresu i priključila se Titovom pokretu-zbog genocida nad Srbima. O ovome je pisao General Armije Vojske Jugoslavije, Kosta Nađ u svojim memoarima. Njen muž, Hasaga Sadiković, sin imama iz Bosanskog Novog, bio je prvoborac i na kraju rata pukovnik. O ovim ljudima niko u Prijedoru više ne priča. A njihov sin, dr. Esad Sadiković ubijen je u noći sa 5. na 6. august, istog dana kada je, nakon upada Ed Vulliamya i Penny Marshall u Omarsku i Trnopolje, počelo raspuštanje Omarske. Ubijen je nad jamom Hrastova Glavica sa još 123. logoraša Keraterma i Omarske. Čuo sam da je ubica tražio stolicu jer se umorio stojeći... Danas se u RS-u 9. maj obilježava kao da su samo Srbi ratovali protiv nacista. A da ne pričam da je još prošle godine četnički ravnogorski pokret dobio dozvolu za okupljanje iako se tačno zna da je Draža Mihajlović sa četnicima pobio na hiljade civila u Foči i Istočnoj Bosni, četrdesetih, a sarađivao i sa Nijemcima i Ustašama u bici na Neretvi. Od obilježavanja je u Prijedoru bukvalno napravljen cirkus. I što je najgore, i dalje se truju mlade generacije, a s time i žive u paralelnim svjetovima.

Photo: mojprijedor.net

 

Proces katarze će biti dug, a u njemu politički lideri i mediji igraju ključnu ulogu, a političke volje nažalost još nema. Primjer je zabrana obilježavanja genocida u Prijedoru. Primjer je i reakcija Načelnika Opštine Marka Pavića, od juče, u kojoj između ostalog kaže: "Više ne želim sa vama polemisati, a kada vam istina bude osnovno mjerilo svih vrijednosti spreman sam uvijek za razgovor. A što vam smeta što prozivam pojedince? Znajte da sam prozvao Predsjednika Vlade kada sam mislio da njegov rad šteti Prijedoru, tako da ću i dalje imenom i prezimenom imenovati sve one koji nanose štetu Prijedoru." Podsjeti me ovo na 'prozivke' u Kozarskom Vjesniku iz 1992. Tada su pisani članci sa lažnim optužbama, o uglednim Prijedorčanima, kao što je bio doktor Željko Sikora. Nakon jednog takvog članka Sikora je ubijen u logoru Keraterm. Paviću bih poručio da, ako mu treba lista, počne sa 5000. registrovanih logoraša u Prijedoru i Kozarcu, sa članovima ostalih 6. nevladinih organizacija u Odboru za obilježavanje genocida u Prijedoru, a zatim i sa 5700. 'Čuvara Omarske.' Zatim idu članovi porodica ubijenih, pa Žene u Crnom, 4. lica Omarske, studenti sa Goldsmiths Univerziteta u Londonu, studenti sa Aegis Trust, studenti iz Regensburga i Minhena, a i neki prijedorski Srbi kojima je dosta politike Sjeverne Koreje, u Bosni i Hercegovini.

Prije desetak dana, Pavić nas je optužio da uništavamo Prijedor. Rekao sam da je Prijedor uništen 1992. Ovo danas je spajanje svega što se 1992. pokidalo. Jedino živote ne možemo vratiti i to ostaje na teret svima koji su digli ruku na komšije, civile, žene, pa i djecu.

* Logori na prostoru BiH su koristili u svrhu etničkog čišćenja. Najozloglašeniji je logor Omarska. Do sada su mnogi preživjeli logoraši posjetili mjesto nekadašnjeg logora. Kakav je osjećaj vratiti se na mjesto bivšeg logora i koliko je ljudi ubijeno u tom logoru?

Broj ubijenih još ne znamo. U svakom slučaju oko 460 je ubijeno u Omarskoj po podacima Udruženja Prijedorčanki Izvor. Međutim, po svemu sudeći može ih biti između 700 i 1000 za samo 3 mjeseca koliko je logor Omarska postojao. Zamislite da je Omarska trajala 4 godine, kao Jasenovac... U Omarsku sam nakon rata prvi put ušao 24. maja 2004. i zarekao se da više nikad neću jer sam danima bio u šoku, psihički skršen. Na sreću, otišao sam opet na nagovor Eda Vulliamya i Nerme Jelačić, iste godine 6. augusta. Nakon mnogih posjeta, tek prošle godine, 6. augusta 2011. u Omarsku sam ušao i izašao iz nje isti. Ne znam kako će biti u budućnosti, ali me ova naša borba za istinu, pravdu, priznanje, prihvatanje 'dešavanja', kako mnogi prijedorski Srbi to danas zovu, nekako ojačala. Hamdija Draganović, moj prijatelj i logoraš Omarske prije 2 dana rekao je da u Omarsku ne ide dok ne bude obilježen zločin počinjen tamo 1992. I mnogo je takvih…

* Rat u BiH je bio krvav, mnogi su izgubili živote, mnogi protjerani sa svojih ognjišta. Koliki je jaz između etničkih grupa u BiH i da li je nepremostiv?

Jaz je, na žalost ogroman, ali nije nepremostiv. Ja sam zamrzio sve Srbe od 1992. i zarekao se: "Nikad u kuću, nikad ruku pružiti, nikad kafu popiti". 1998. sam upoznao Gorana iz Banja Luke, a nedugo zatim, nakon dugih telefonskih razgovora, otišao do njega kući. Ponio i flašu viskija. Ne ide se prvi put praznih ruku... Tri puta sam stajao na putu i pitao se: "Kud ćeš? Što mu ideš? Svi su oni isti...?" Na ulazu, Goran mi se nasmijao, kao da se cijeli život znamo, u kuhinji otvorio šljivu, krajišku. Dok je rezao suho meso, naglasio je, uz smijeh, ali i ozbiljno: "Nema svinjetine." Ja sam mu ponio kasetu s dokumentarnim filmom o stradanju Kozarca, kao i snimke mene iz logora Omarska. Kad je uključio video, pozvao je sina od osam godina da i on gleda. Ja sam rekao: "Nemoj, Gorane, mali je još," a on je uzvratio: "Neka, Satko, vidio je on već tvoj Kozarac i zna ko ga je zapalio. Neka gleda opet, a sad i s tobom." I danas smo prijatelji. I ta posjeta mi je, hvala Bogu, otvorila oči. Od tih dana, kao ni prije rata, ne gledam na naciju nego na karakter i djela ljudi. Znam Bošnjake koji čine puno lošeg nama samima, a znam i Srbe iz Beograda, pa i Prijedora koji nešto čine da se ti mostovi opet izgrade.

Photo: dw-world.de

 

Ovdje bih samo spomenuo Milicu Tomić i njenu grupu "4 lica Omarske" koji Omarsku posjećuju od 2010., u Beogradu i Banja Luci organizuju javne diskusije, a za svoj rad već su dobili nagradu za borbu protiv diskriminacije. Ja ih, Milicu, Vladu, Mirjanu, Srđana, Nenada, Dejana, Jovanku, Mariju, Branimira, zovem:"Vjesnici proljeća." Žene u Crnom i Sonju Biserko valjda ne moram spominjati. Staša Zajović i Milica Tomić su 9. maja 2011. bile prve Srpkinje koje su u Omarskoj glasno i jasno rekle šta misle o zločinima i genocidu u Prijedoru, i Bosni i Hercegovini. I ovo se mora znati. Ti govori ubrzo (možda već sutra) će biti dostupni na youtube – u. I tim ljudima se mora dati šansa da osvijeste druge. I nemojmo potcjenjivati propagandnu snagu Miloševića, Ćosića, Karadžića... I juče, Pavić agresiju i genocid naziva građanski rat, a karakter rata je već davno utvrđen,  još 1997. u slučaju Tadić. Milioni Srba bili su ubijeđeni, da mudžahedini napadaju 'vekovna srpska ognjišta', da se u Kozarcu, 'bastionu islama u Krajini', brani otadžbina, itd. A u kozaračke džamije onda nije išlo ni deset posto stanovnika, danas je to, možda, nešto više.

Da zaključim, danas se borbom za memorijalne centre po prijedorskim logorima, Omarska, Keraterm, Trnopolje, borbom za uklanjanje spomenika srpskim borcima u Trnopolju, borbom za obilježavanje genocida u Prijedoru (ni to ime se tamo ne smije koristiti – zadnja faza genocida je poricanje), gradi most mira na riječi zla. Jer kad Srbi shvate šta se sve dešavalo, biće više Milica i Staši, a kad Bošnjaci i Hrvati shvate da svi Srbi nisu isti, doći će opet do razumijevanja i tolerancije, a zatim i do pravog suživota u Bosni i Hercegovini. I da se ne varamo, samo takvi i samo tada možemo u Evropsku Uniju. Bio sam neki dan u Poljskoj. Zemlja i ljudi su bukvalno procvjetali za 20 godina, a 1990. Poljaci su po pijacama Bosne prodavali alat za ‘črvenu’.  Mi se, prepametni i puni nacionalizma, još valjamo u blatu i upiremo prstom jedni na druge… Jaz je,znači, ogroman, ali most je u izgradnji.

* Često čujemo priče o pomirenju i suživotu. Da li ste, tokom posjeta BiH, primjetili uspjeh na tom planu?

Naravno da jesam. Pogotovo u urbanim sredinama, ali ne samo tamo. Ja sam obnovio prijateljstvo sa Nikolinom i Mladenom. Ne vjerujem da sam sam u tome. A stekao sam mnoga druga, upoznao sam jednu Milenu, Nenada, Milicu, ljude od kojih sam puno naučio i počeo razmišljati ovako kako danas razmišljam. Pratim Blaža Stevovića i njegove britke analize, Teofila Pančića, Gojka Berića... Tu je i Nino Maričić, bivši fotograf  Dana, koji je poslije rata u Omarsku ušao, vjerovatno, više puta nego hiljade Prijedorčana i Kozarčana. A njegove odlične slike uz tekstove Eldina Hadžovića govore više nego 'patriotski' pokliči (pojedinaca) iz dijaspore o osveti i mržnji.

* Grupa: 'Čuvari Omarske' je nedavno otvorena na facebook-u i ima preko 5000. članova. Recite nam nešto više o toj grupi.

Grupu 'Guardians of Omarska / Čuvari Omarske' osnovali smo 4. aprila 2012., Elmina Kulašić, Alison Sluiter i ja. Povod je bila odbijenica ulaska u bivši logor Omarska studentima iz Minhena, u martu 2012., te negiranje logora u Krajini od strane jednog poznatog holandskog 'filmadžije', čije ime iz prezira ne želim ni da spomenem, te prva odbijenica ulaza u Omarsku studentima sa Goldsmiths Univerziteta iz Londona, grupi ”Spomenik” i grupi ”4 lica” Omarske iz Beograda. Pazite sad situaciju. Britanska firma Arcelor Mittal, koja nam je 14. januara 2005. na sastanku u Rotterdamu, između ostalog, obećala da će ulaz uvijek biti omogućen, uz lokalne, znači srpske vlasti, načelnika Pavića i direktora Mittala Jelaču, 14. aprila ne pušta u Omarsku Srbe iz Beograda i profesora Weizmanna sa studentima iz Londona... U fudbalu se to zove autogol.

Photo: BH magazin

 

A, zanimljivo je da sam ih opomenuo, to jest sedmicu ranije poslao mail Mittalu i napisao da se te ljude mora pustiti, a ako to ne učine da će posljedice za firmu biti nesagledive. Na čak četiri pisana zahtjeva odgovorili su negativno... Najveći proizvođač čelika u svijetu! Njihov PR je ravan prosječnoj Mjesnoj Zajednici u Bosni i Hercegovini. I danas, skoro mjesec kasnije, ne samo da cijeli svijet zna za ovu priču, ovaj proces je nezaustavljiv. Ne samo da se uzbudila britanska javnost, a tek će i više, jer je Mittal 1. decembra 2005. u Banja Luci obećao gradnju Memorijalnog centra u Omarskoj, pa stao, a danas gradi spomenik Olimpijadi u Londonu u koji ulaže 16 miliona funti. Danas je aktuelan i Mladić, a ponajviše zabrana obilježavanja genocida u Prijedoru, od strane opštinskih vlasti u Prijedoru. Osam nevladinih organizacija želi da obilježi genocid u Prijedoru, međutim, od Policije RS-a, iste one čiji su pripadnici pobili preko 250. Prijedorčana na Vlašiću, 21. augusta 1992. i 'čuvali' logoraše u Omarskoj, danas pišu da se genocid ne smije obilježiti. Zamislite, tužilac, pravnik, Groom, na osnovu činjenica u procesu Mladić smije reći GENOCID IN PRIJEDOR!, a i u drugim opštinama Bosne i Hercegovine, a ja ili ostali preživjeli logoraši ne smijemo?! Flagrantno kršenje Ustava Bosne i Hercegovine (Annex 7 Dejtona) i Evropske Konvencije o Ljudskim Pravima. Ovdje bih htio da naglasim da me začuđuje ćutnje sarajevskih političara. Neki dan oglasili su se američki kongresmeni i jedan senator. 27. maja, prilikom obilježavanja genocida u Prijedoru,  u Amsterdamu, gospođa Emine Bozkurt, članica Evropskog Parlamenta iz Holandije, jasno i glasno je rekla:”Desio se genocid i mjesta masovnih zločina moraju biti obilježena.” Naši ‘lideri’ još spavaju. Počeću da sumnjam da ne vide dalje od Ilidže i Kozje Ćuprije, a na posao dolaze radi dnevnica. Podaleko je Kozarac, od Sarajeva, pogotovo kad nema autoputa o kojem se deset godina priča. I još nešto, ako neko ne želi da prihvati da se desio genocid, jer nema pravomoćne presude, to je njegovo pravo, međutim ne mogu bilo koje vlasti uskraćivati pravo građanima da tu riječ koriste s obzirom na sve već poznate činjenice: presudu Miloševiću, iz juna 2004. i optužnice Karadžiću i Mladiću. Pavić danas tvrdi da se njemu ne dozvoljava da kaže da 'dešavanja' nisu genocid, što je opet zamagljivanje očiju vlastitom narodu, kao i 1992. Samo nije više 1992.

Gospodin Inzko nas je primio prije desetak dana, a ranije već poslao pismo Mittalu u London. I na to sve, posjeta Omarskoj 9. maja nije odobrena i čak su bile prijetnje iz boračkih organizacija Omarske da 'prate situaciju'. Ipak, odvazni članovi Odbora za obilježavanje genocida u Prijedoru 1992. otišli su pred kapije Omarske i položili cvijeće. Refik Hodžić, Prijedorčanin, pokrenuo je grupu stopgenocidedenial.org. 31. maja. svi koji podržavaju borbu protiv negiranja genocida, treba da stave bijelu traku na lijevu ruku. Čuvari Omarske danas imaju 5700 članova, od kojih 15. administratora i grupa svakondevno jača. Veoma smo aktivni, pišemo pisma, kontaktiramo s medijima, tako da se priča o negiranju genocida i zabrani ulaska u Omarsku proširuje. Prvi rezultati su već tu, ali da ne dužim, pozivam sve čitaoce da se priključe grupi i daju svoj mali doprinos ovom "Bosanskom proljeću". Nećemo rušiti diktatore kao Arapi, ali hoćemo na tamnoj prošlosti graditi bolju budućnost, za cijelu zemlju i sve narode Bosne i Hercegovine.

Photo: www.dw-world.de

 

* Memorijalni kompleks Omarska bi, bez sumnje, bio vječno obilježje i opomena za budućnost. Kakve su reakcije bivših logoraša na sve što se isdešavalo u vezi prekršenog obećanja od strane  Mittal Steel-a, da će učestvovati u izgradnji?

Reakcije su takve da je ljudima, bukvalno, puk'o film. U Holandiji već ražmišljamo i radimo na osnivanju Fondacije: 'Logoraši Bosne i Hercegovine u dijaspori.' Reakcije su takve da se ogroman broj logoraša i članova porodica ubijenih i nestalih uključio u grupu ''Čuvari Omarske'' i stopgenocidedenial. Ljudi šalju e-mailove načelniku opštine Prijedor, koji se mogu naći na stranicama obje grupe. U ''Čuvare'' se uključuju i mladi i stari i 'naši' i stranci. Ono što nam danas treba je bolja i konkretna saradnja sa organizacijama u dijaspori, omasovljavanje ove ideje i malo više povjerenja u nas 15. koji bukvalno svaki dan radimo na ovom pitanju svih pitanja-kad je o Prijedoru riječ. Dobrovoljno-naravno. Želim da naglasim da usko sarađujemo sa oba udruženja logoraša u opštini Prijedor (zajedno preko 5500 članova), a imamo podršku i Saveza Logoraša u Bosni i Hercegovini koje broji oko 16000 članova. Htio bih naglasiti da ne smijemo zaboraviti naše povratnike i aktiviste na terenu, u Prijedoru. Fondacija koju ćemo osnovati nastaviće da radi upravo na tome.

I mislim da je došlo vrijeme da se ‘dijaspora’ malo zapita, šta ja mogu učiniti? Ako želite pomoći, a ne znate, pitajte na stranici ''Čuvara Omarske,'' ne morate biti iz Prijedora.

* Nakon puštanja iz logora došli ste u Holandiju. Čime se bavite i kakvi su planovi za budućnost?

Radim kao politički savjetnik u Službi za Imigraciju pri MUP-u Holandije. Imao sam sreću i čast voditi jedan EU-projekat u Bosni i Hercegovini 2010. i 2011., tako da sam jedno vrijeme opet živio u Bosni i počeo bolje razumijevati trenutnu situaciju. Planove odavno nisam pravio, logor čini čuda, pa i to da čovjek ne planira ništa, jer 'može svaki dan nestati', ali mislim da su logori, mjesta smrti, ključ prema pravom suživotu, pomirenju. Mrtve ne možemo vratiti, ali negiranjem zločina oni gube i ime i mjesto u našim životima, ne samo život prije 20 godina. Već sam nešto rekao o planovima, a želim dodati da nećemo stati na obilježavanju Omarske, već i drugih logora u Prijedoru i cijeloj Bosni i Hercegovini, nevezano za to o kojoj naciji se radi.

Moramo shvatiti da, ako nam je normalno obilježiti mjesto saobraćajne nesreće, onda mora biti hiljaduputa normalnije obilježiti Omarsku, a zatim i druge logore. Imam neki “šmek” da će nam trebati Obama da se pojavi tamo, pa da Dodik, koji negira genocid u Srebrenici, Pavić i ostali shvate da je vrijeme zabijanja glave u pijesak prošlo. U Dachau je gradonačelnik dvadeset godina nakon rata zabranio spomenik ubijenim civilima, 'jer je štetno za turizam'. Eto, slično danas razmišlja i načelnik Prijedora, Pavić. A ja, opet nešto kontam, kad bi obilježili sva tri logora, pa napravili dobar aerodrom, tek bi onda imali turiste, kao u Aušvicu i punu opštinsku kasu. Načelnik opštine Prijedor stalno priča o suživotu i ekonomskom razvoju, a upravo obilježavanje genocida dovešće i do pravog suživota i do posjeta stranaca.

* Poruka našim čitateljima.

Poruka imam najmanje deset, ali svešću ih na pet.

Ne gledajte na Bosnu i Hercegovinu samo kao na mjesto za godišnji odmor nego kao na vlastitu zemlju. Zbog toga, radite konkretne stvari koje će pomoći zemlju i narod. Prvo i osnovno, registrujte se dok još može, i glasajte na izborima, i vi i vaša djeca, rodbina. Vaš glas treba povratnicima u RS, a i u Federacij BiH.

Priključite se Čuvarima Omarske i budite dio 'bosanskog proljeća'.

Podržite rad osam NVO- a iz Prijedora u obilježavanju genocida u Prijedoru. Ako ne znate kako, slobodno pitajte.

Poručujem komšijama Srbima da se ograde od nacističke politike devedesetih i prihvate sve što se desilo, tako da nastavimo gdje smo stali 1992., istina bez hiljada naših sugrađana, divnih i poštenih ljudi.

Dođite 6. augusta 2012., na 20. godišnjicu obilježavanja raspuštanja logora u Omarsku, Aušvic bosanskog rata. Odajte počast onim napaćenim dušama i pokažite svijetu da mi možemo i želimo da živimo zajedno, u slobodi i miru, u prelijepoj Bosni i Hercegovini, u kojoj je oduvijek bilo mjesta za sve.


30.05.2012.

"NEGATIVNE KONSEKVENCE" SDS PROTIV NATPISA GENOCID NA SPOMENIKU U VISEGRADU

"Negativne konsekvence": SDS protiv natpisa genocid na spomeniku u Višegradu

  
imageSDS / 24sata.info

 

(24SI) - Poslanik Srpske demokratske stranke (SDS) u Narodnoj skupštini Republike Srpske Miroslav Kojić zatražio je danas reakciju zvaničnika RS-a jer je u Višegradu, na spomen-obilježju bošnjačkim žrtvama, navedena i riječ genocid, za šta, smatra on, ne postoji osnova.

 

[24 sata info]

„U Višegradu, kao i u cijeloj BiH, u proteklom ratu dešavali su se individualni zločini zbog kojih je osuđeno osam osoba iz Višegrada, od kojih nijedan nije suđen za genocid, niti je Haški tribunal uvrstio Višegrad među općine za koje sumnja da je počinjeno krivično djelo genocida“, navodi Kojić.

On je, u pismu upućenom predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku, predsjedniku Narodne skupštine Igoru Radojičiću, ministrima Petru Đokiću i Stanislavu Čađi, kao i predsjedniku Boračke organizacije Panteliji Ćurguzu, naveo da „ne mora objašnjavati šta znači kvalifikacija 'genocid' na spomeniku i kakve negativne konsekvence može proizvesti“.

U subotu, 26.maja, u Višegradu je obavljen ukop 60 Bošnjaka žrtava proteklog rata i otkriveno spomen-obilježje.

Na jednoj strani spomenika piše „Svjedoci istine“, a na drugoj strani  „Spomen-obilježje svim ubijenim i nestalim Bošnjacima, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama genocida u Višegradu“.

(Fena

30.05.2012.

"CRNA" STATISTIKA BiH: NEZAPOSLENO VISE OD POLA MILIONA LJUDI

"Crna" statistika BiH: Nezaposleno više od pola miliona ljudi

 
imageArhiv

.............

(24SI) - U BiH u aprilu je bilo prijavljeno 540.335 nezaposlenih osoba, što je za 2.391 osobu ili 0,44 posto manje u odnosu na mart, saopštila je Agencija za rad i zapošljavanje BiH. Prema podacima zavoda i službi zapošljavanja,u Republici Srpskoj u aprilu je bilo prijavljeno 154.479 nezaposlenih osoba, što je za 1.411 osobu ili 0,91 posto ...

 

[24 sata info]

... manje u odnosu na mart, prenose agencije.

U Federaciji BiH prijavljeno je 373.372 nezaposlenih osoba, što je za 1.120 osoba ili 0,30 posto manje u odnosu mart, dok je u Brčko distriktru prijavljeno 12.484 nezaposlenih osoba, što je za 140 osoba više nego u martu.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH u martu ove godine registrovano je bilo 688.702 zaposlene osobe, što je za 0,2posto više u odnosu na februar.

Od ukupnog broja osoba koja su u aprilu tražila zaposlenje, njih 272.185 ili 50,37 posto su žene.

U strukturi osoba koja traže zaposlenje, 162.091 su nekvalifikovani radnici, 11.395 polukvalifikovani, 188.079 kvalifikovani, 3.891 visokokvalifikovani, 135.250 sa srednjom stručnom spremom, 7.503 sa višom stručnom spremom i 30.227 sa visokom stručnom spremom.

Od ukupnog broja registrovanih nezaposlenih osoba u aprilu, novoprijavljenih osoba koja traže posao bilo je 11.006, dok je sa  evidencije zavoda i službi zapošljavanja brisano 13.267 od kojih je zaposleno 8.107 ili 61,11 posto.

Poslodavci su zavodima i službama zapošljavanja u BiH prijavili 2.488 potreba za zapošljavanjem novih radnika, dok je registrovani broj osoba kojima je prestao radni odnos u aprilu iznosio 4.739.

(24sata.info)



30.05.2012.

TINEJDZER RIJESIO 300 GODINA STAR MATEMATICKI PROBLEM

Tinejdžer riješio 300 godina star matematički problem

 
Photo: in.com

Šesnaestogodišnji Nijemac prvi je riješio matematički problem koji je postavio Sir Isaac Newton prije više od 300 godina, piše londonski Sunday Times

Shouryya Ray, tinejdžer rođen u Indiji, smislio je rješenje dvaju  problema iz kretanja čestica koje su fizičari dosad uspijevali riješiti  samo uz pomoć vrlo jakih računala. Njegovo rješenje znači da će  znanstvenici sada sami moći izračunati model bačene lopte i predvidjeti  kako će se ona odbijati od zidova i gdje će pasti.

Dječak je rekao da je riješio problem s kojim su se matematičari borili  više od tri stoljeća dok je radio na školskom projektu. Ray je dobio  znanstvenu nagradu za svoje napore, a njemački mediji su ga nazvali  genijalcem.

'Kada nam je objašnjeno da ti problemi nemaju rješenja ja sam pomislio:  'zašto ne bih probao', kazao je. Rayeva obitelj preselila se u Njemačku  kad je njemu bilo 12 godina nakon što je njegov otac, inženjer po  struci, tamo dobio posao. Ray je rekao da mu je otac usadio 'glad za  matematikom' te da ga je naučio rješavati matematičke probleme kad mu je  bilo šest godina.

Ovaj nadareni tinejdžer nije znao ni riječi njemačkog jezika kada je  došao u zemlju, ali mu je ubrzo preporučeno da preskoči dva razreda, što  je bez problema i učinio, pa ovih dana polaže završne ispite u srednjoj  školi, dvije godine prije svojih vršnjaka.

30.05.2012.

PREJAKA RIJEC

Prejaka reč

| 29/05/2012


Zna se da je pravda spora i nezajamčena, sad ispade da i puko zalaganje za kakvu-takvu nju ume još kako da zakasni: u zatvor će (ako nije već otpočeo sa kak se veli izdržavanjem) na stotinu nezaboravnih dana Zoran Petakov: Sud drži da je uvredio ni manje ni više nego episkopa vladajuće crkve. Nema dana da na to ne pomislim, a nikako da se po služb. dužnosti tome usprotivim.

Episkop je prenebregao obavezu da prašta, o nuđenju drugog obraza da i ne govorimo, ali o Njegovom preosveštenstvu i ne mislim da pišem: osetilo se uvređenim, tražilo priličan novac (koji bi po običaju svoje cenj. kompanije razdelilo ubogima, bolesnima i sirotinji, zar ne?!), Sud je našao da kleveta ne vredi baš pola miliona, odrezao je sto hiljada dinara globe, osuđeni nije ni to platio, bilo iz nemaštine, bilo zbog neslaganja sa presudom… Da. Proviđenje je predmet dodelilo sudiji koji je i sam pravoslavac te se osetio i lično uvređenim onim što je klevetnik kazao o četvorici crkvenih rukovodilaca (osuđeni ih je nazvao jahačima apokalipse), te je sudija spojio lepo i korisno – vlastito javno proklamovano pravoslavlje i službeni položaj!

Šta bi bilo da je sudija pomalo možda i marksistički odbrusio: „Apokalipsa ne postoji, biti jahačem nepostojeće pojave ili ustanove nemoguće je, izjavu da je neko jahač apokalipse Sud stoga smatra apsurdnom i oglašava se trajno nenadležnim po podnetoj tužbi.“

Zaista, koliko se puta Ustavni sud tako izmigoljio, jedno vreme izgledalo je da u svojoj preskromnosti i bogobojažljivosti Ustavni sud nije dorastao da pisne išta o ma kom pitanju, tek nedavno je smogao snage da kaže kako je Tadića vladavina, kao i pre toga Koštunice, bila po Ustavu: najviši pravni akt se baš raduje kad je šef države istovremeno i šef partije!

&

Ali pustimo Ustavni sud.

Običan sud ne može da se udubljuje u to kakva je osoba Minotaur, kakva Hari Poter, kakva pa Prljavi Hari! Šta bi bilo kad bi neko javno rekao da sam Baja Patak, Gustav, Pinokio, Biberče, ptica Ruh, Pljuškin?!…

Ne bi li Sud trebalo da kaže: „Znate šta, to su likovi iz mašte ili stripa, ili iz lektire, mitologije, pitaj boga čega, Sud ne može da se udubljuje u tumačenje karaktera likova proisteklih iz nečije glave, za nekog je biti Pljuškin uvreda, za drugoga to je možda ideal, za trećega opomena da ne ogrezne u tvrdičluk iznad neke mere!“

Nije li dakle Sud trebalo da kaže: „Religija je opijum za narod, takozvani jahači apokalipse (Apokalipse) samo su metafora iz knjige nepoznatog autora, te ga čak ni Sud ne može pozvati kao veštaka niti kao svedoka, da lično objasni šta je tom slikom hteo reći! Otkrivenje jeste Jovanovo, ali šta ako je i tu reč o mistifikaciji, o borhesovskoj igri?!“.

Nije li Sud možda trebalo da kaže: „Promislite radije Vi, Vaše preosveštenstvo, je li dostojno oterati čoveka u zatvor, pa belodano je jasno da Vi niste član ni učesnik Apokalipse, nego ste na čelu bačke eparhije i ne jašete konja čak ni na drugi dan Božića, drugo, ako bi Sud verovao u Apokalipsu i Sveto pismo, zar ne bi onda Apokalipsu trebalo shvatiti kao deo, kao epizodu Božije promisli?! Ma koliko možda bili i neprijatni, imaju ti jahači i ti raznobojni konji svoje mesto i svoju ulogu u poretku stvari te ne može dovođenje u vezu sa njima biti uvredljivo: ako stvorenja Božija zaslužuju pokoju kaznu i okrutnu pouku, i to neko mora da sprovede u takozvani život!“

Nije li Sud možda mogao reći: „Optuženi verovatno/očito nije imao nameru da vam laska, jeste posegao za metaforom za koju je osnovano mogao misliti da vas neće oduševiti, ali možda je želeo da vas upravo hrišćanski, svetosavski opomene, da se vratite na put dobra, a sa kojega ste puta shodno doista netraženom, možda i nemerodavnom mišljenju optuženoga prilično skrenuli?!

Napokon, ali budite iskreni, da vas je nazvao Davidom koji stoji naspram međunarodnog svetskog poretka, biste li ga tužili? Ne biste! A vidite, za Sud su David i jahači Apokalipse jedno te isto, apstrakcije, metafore, prikaze… Sa stanovišta krivičnog prava junaci mitova, religija, stripova, književnosti, drame, kompjuterskih igrica, svi su ravnopravni i irelevantni – baboroga, zduhać, furkućica, todorovski konji, vampiri…

Sud ne može da se hvata u koštac sa svim konotacijama koje neminovno idu uz te, ne zamerite, avetinjske karaktere, lično verujem da niste jahač Apokalipse, ali Vam Sudsko veće kojim ja predsedavam neće otkucati sudsko uverenje da niste.

Zamislimo da crkveni velikodostojnik javno nazove gej paradu Sodomom i Gomorom, i da ga neko tuži: ja bih tužiteljima rekao da Sud nema tačan uvid u Sodomu i Gomoru, nema zapravo nikakav uvid, a ni onu jednu paradu koju smo u Beogradu imali Sud nije pratio usled čega ne može ni ustanoviti ima li među narečenim nastambama i otkazatim karnevalom sličnosti, jesu li fenomeni jednaki, identični ili se međusobno razlikuju kao nebo i zemlja!

Eto, drago mi je što ste uvažili preporuku Suda: imamo toliko nerešenih parnica da bi ova Vaša došla na red onda kad više niko, pa verujem ni Vaše preosveštenstvo, ne bi marilo za prejaku reč koja Vas je ozlojedila, sneveselila te bacila u jarost možda i nedostojnu Vaše plemenite misije.“

&

Tako bih ja nekako da sam sudija, osuđenome (koga Boris Tadić ne stiže da pomiluje kano Žarka) želim uspeh ako se na presudu žalio, što se pak pisanja i govorancija tiče trebalo bi da se svi prisetimo saveta Ezre Paunda da je stvarnost vazda adekvatan simbol: Apokalipsa nije retorički biser, pa opet nije baš ni toliko rđava da bi čovek zbog nje robijao više od tri meseca.


Peščanik.net, 29.05.2012.

29.05.2012.

DAN BIJELIH TRAKA

Dan bijelih traka

| 29/05/2012


“Nijedan sud nije dokazao da se u Prijedoru dogodio genocid, i ja ću od MUP-a Republike Srpske zatražiti da ne dozvoli nijednu manifestaciju koju tim povodom žele da obilježe bošnjačka udruženja. Posebno ću zatražiti da se njihovo održavanje zabrani na javnim mjestima u vlasništvu opštine i u opštinskim institucijama i objektima.”

Ovo su riječi Marka Pavića, gradonačelnika Prijedora, koji je u ovom gradu zabranio obilježavanje dvadesete godišnjice masovnih zločina u kojima je sa teritorije opštine uklonjeno skoro 94% od predratnih 53.000 Bošnjaka i Hrvata. Izrekao ih je 22. maja, na dan kada su udruženja preživjelih i porodice ubijenih Prijedorčana planirale na glavnom trgu postaviti 266 bijelih vreća i isto toliko crvenih ruža. To je građane trebalo podsjetiti na 266 žena i djevojčica ubijenih u Prijedoru 1992. godine.

“Oni su željeli jednim igrokazom, mrtvačkim kesama i školskim klupama obilježiti žrtve, a to nije ni dobronamjerno, ni dostojanstveno”, rekao je Pavić, dajući sebi za pravo da u ime porodica ubijenih žena ocijeni šta (ni)je dostojanstven način da ih se prisjete.

U zemlji u kojoj politički moćnici uživaju neograničenu vlast, bez ikakve odgovornosti prema onima koji su ih birali, navikli smo na bahatost, samovolju i, nerijetko, bezobrazluk vladajuće kaste. Često se postavlja pitanje do koje granice narod može podnijeti takvo ponašanje onih na javnim funkcijama koji bi trebali da mu služe. Čini se da granica nema. Baš kada pomislimo da gore ne može biti, nađe se neko poput Pavića da nas razuvjeri i pokaže da može.

Marko Pavić je svojim činom preuzeo ulogu vlasnika Prijedora. Kao gospodar nekog feuda, on potpuno prirodno upravlja policijom (koja bi trebala da je neovisna o političkom utjecaju) i javnim prostorom. Marko Pavić je time i samoprozvani gospodar prava na sjećanje. Bez njegove dozvole i ocjene kvalitete dobronamjernosti i dostojanstva, niko u njegovom gradu neće obilježavati nikakve uspomene.

Nad ovim se moramo zamisliti. Došli smo do jedne potpuno nove tačke na kojoj se ponovo moramo zapitati: možemo li i ovo podnijeti?

Negiranje zločina i slavljenje zločinaca postali su svakodnevnica na koju smo navikli. Skoro da ne prođe dan u kojem nas Pavićev veliki šef iz Banskog Dvora ne počasti otrovnom opaskom o srebreničkom genocidu, Markalama ili opsadi Sarajeva, koja je sama po sebi bila ništa više nego “genocidna kampanja etničkog čišćenja sarajevskih Srba”. Navikli smo se uglavnom i zbog toga što Dodik nije jedini koji to čini i zbog toga što nas naši prijatelji iz toliko željene EU uvjeravaju kako je u pitanju tek puka retorika „najmoćnijeg političkog faktora u BiH, bez kojeg je nemoguće bilo šta dogovoriti“.

Možemo li se navići i na oduzimanje prava na sjećanje? Čemu će nas to odvesti? Već sada živimo u bolesnom društvu koje svoje mlade uveliko odgaja na narativima podjele i mržnje. Istina o prošlosti trebala bi biti gorki lijek za tu opaku bolest, napomena šta smo jedni drugima u stanju učiniti i otrježnjujući podsjetnik da to više ne smijemo dozvoliti.

Dakle, ovdje se ne radi o činjenici da upotreba riječi genocid nije zabranjena nijednim zakonom, koji bi udruženja žrtava u Prijedoru spriječio da tako imenuju prijedorski istrebljivački cunami iz 1992. godine. Iza te riječi stoje 102 ubijena prijedorska mališana, 256 žena, 3.173 civila, 31.000 zatočenika u logorima smrti, i više od 50.000 opljačkanih, poniženih i protjeranih ljudi; totalno uništenje vjerskih, kulturnih i ekonomskih dobara Bošnjaka i Hrvata na prostoru opštine, niz odluka međunarodnih sudova i dva aktivna predmeta pred Tribunalom u Hagu, u kojima se sudi za genocid počinjen u Prijedoru.

Ne radi se ni o tome da Pavić svojim djelima i izjavama širi strah među ono malo porodica ubijenih i nestalih Prijedorčana i preživjelih logoraša koji tamo žive. Ne zaboravimo da u opštini Prijedor još uvijek žive na stotine osumnjičenih za ratne zločine koji tek trebaju biti izvedeni pred lice pravde.

Ne radi se čak ni o tome da je u Prijedoru nedavno dopušten skup Ravnogorskog četničkog pokreta i marširanje kroz grad jedne fašističke grupacije protiv koje su se Prijedorčani i Kozarčani borili još u Drugom svjetskom ratu. Pavićevim Prijedorom nesmetano su paradirali četnici čiji su uzor ubice najvećeg prijedorskog heroja, dr. Mladena Stojanovića.

Radi se o tome da niko nema pravo da žrtvama određuje način na koji će se sjećati svojih mrtvih sugrađana i rođaka. Niko. A najmanje čovjek koji je i sam, kao član notorne Službe državne bezbjednosti, bio dio aparata koji je u Prijedoru 1992. upravljao životom i smrću. Uglavnom smrću.

Sjećanje na 266 prijedorskih žena i djevojčica, 24. maja na Trgu Republike u Beogradu upriličile su Žene u crnom. Crvene prijedorske ruže ne mogu biti na trgu svog rodnog grada, pa su morale otići u Beograd. O ovoj simbolici bi se mogao napisati poseban tekst.

Međutim, akt sjećanja koji pokazuje da smo došli do tačke ispod koje se više ne može ići, desio se dan ranije u Prijedoru.

Emir Hodžić, mladić čiji su otac i brat bili zatočeni u logoru Omarska, nakon što mu čuvari Arcelor Mittala nisu dopustili da posjeti mjesto stradanja svojih najbližih, sa bijelom trakom oko ruke i bijelom vrećom došao je na gradski trg u Prijedoru – i stajao. Spustio je vreću ispred sebe i nijemo stajao. Prolaznici su ga ismijavali, bilo je pogrdnih dobacivanja, policajci su ga slikali mobitelima, ali on je – stajao. Njegov protest izazvao je pravu lavinu reakcija u Prijedoru i širom svijeta. Ljudi sa svih strana su se divili njegovoj hrabrosti, dostojanstvu, riješenosti da istraje. Ustvari je učinio samo ono što je njegovo, domaćim, međunarodnim i ako hoćete božjim zakonima, zagarantovano pravo – iskazao svoje mišljenje u javnom prostoru. Pokazao nam je svima kako moramo uzeti ono što nam pripada. Mi danas ne bi trebali da se nalazimo u toj situaciji, ali jesmo. Ono što treba da se zapitamo je: šta je svako od nas spreman uraditi da odbrani prava koja mu pripadaju?

Trideset i prvog maja 1992. godine, SDS-ove vlasti u Prijedoru putem lokalnog radija naredile su nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz svojih kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja koja će u konačnici do te mjere konsternirati svijet da će rezultirati uspostavljanjem prvog suda za ratne zločine, od Nirnberga.

Kao odgovor na Pavićeve zabrane, udruženja žrtava iz Prijedora pokrenula su kampanju Dan bijelih traka – globalni poziv na solidarnost sa žrtvama masovnih zločina u ovom gradu i širom svijeta, kojima se uskraćuje pravo na sjećanje. Ovaj apel nas poziva da 31. maja stavimo bijelu traku ili bijeli čaršaf na prozor, u znak podrške.

Pozivam vas da to učinimo. Uradimo to kako bi pokazali da nećemo dopustiti da nam zabrane naša sjećanja. Da smo došli do tačke ispod koje nećemo ići i da ćemo odbraniti pravo na uspomene o našim stradalima, ma ko oni bili i ma gdje se nalazili. Pokažimo da smo spremni uzeti sva prava koja nam pripadaju.


Refik Hodžić je direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu (ICTJ) u Njujorku.

Peščanik.net, 29.05.2012.

29.05.2012.

BOSANSKI AUTOSOVINISTI

Bosanski autošovinisti

| 29/05/2012

.....................................................................................................

Jedna pojava upada u oči – na čitavom jugoslovenskom prostoru danas nema ljudi koji više preziru svoju postojbinu od bosanskih Srba. Iako u mnogim državama, uključujući Srbiju, ima ljudi koji se stide nekih aspekata politike i kulture svoje zemlje, kod mnogih Srba u Bosni i Hercegovini to prelazi u patologiju.

Sve je počelo u vreme agresije na BiH, kada su gospodari rata pokušali da uvedu ekavicu i sistematski zatru identitet Bosne i Hercegovine. Prvo su umesto Republike Bosne i Hercegovine proglasili Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, da bi potom ostala samo Republika Srpska. Ova politika je nastavljena u godinama nakon rata, kada je iz naziva gradova u sastavu Republike Srpske dosledno izbačen pridev bosanski. Tako su Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Bosanski Novi, Bosanska Dubica i Bosanska Gradiška postali Brod, Šamac, Novi Grad, Kozarska Dubica i Gradiška. Danas je u manjoj bosanskohercegovačkoj pokrajini reč Bosna postala gotovo psovka.

Uobičajeno je da se narodi nazivaju kako etničkom, tako i geografskom odrednicom. Ali za razliku od ličkih Srba, kosovskih Srba, vojvođanskih Srba i ostalih, mnogi bosanski Srbi se vređaju ukoliko ih nazovete bosanskim Srbima. Oni sebe gordo nazivaju Srbima iz Republike Srpske. Ne priznaju svoju geografsku oblast Bosnu niti svoju državu Bosnu i Hercegovinu. Bave se problemom Kosova i istorijom Srbije. Pokušavaju da budu veći katolici od pape.

Nesrećna kob tih „Srba iz Republike Srpske“ je što oni u Beogradu uvek ostaju samo Bosanci.


Peščanik.net, 29.05.2012.

29.05.2012.

APOKALIPSA USKORO

Apokalipsa uskoro

| 29/05/2012


Odjednom jasno vidimo kako evro – taj veličanstveni, falični eksperiment monetarne unije bez političke unije – može da popuca po šavovima. Ne govorim o nekoj dalekoj budućnosti. Sve bi moglo da se raspadne strahovito brzo, kroz nekoliko meseci, ne godina. A cena – kako ekonomska tako i politička, što je možda još važnije – mogla bi da bude ogromna.

To ne mora da se dogodi; evro (ili bar njegov veći deo) još uvek može da se spase. Ali za tako nešto je potrebno da evropski lideri, naročito u Nemačkoj i Evropskoj centralnoj banci, počnu da se ponašaju potpuno drugačije od onoga kako su se ponašali u proteklih nekoliko godina. Moraju prestati da morališu i početi da se nose sa stvarnošću; moraju prestati da odugovlače i da, bar jednom, pogledaju dalje od nosa.

Voleo bih da mogu da kažem kako sam optimista.

Priča je do sada išla ovako: kada je evro nastao, Evropu je preplavio veliki talas optimizma – što je, kako ćemo videti, bilo najgore što je moglo da se desi. Novac se slio u Španiju i druge zemlje, koje su iznenada viđene kao bezbedne za ulaganja; ova poplava kapitala podstakla je mehure nekretnina i ogromne trgovinske deficite. Zatim je novac, sa izbijanjem finansijske krize 2008, presušio, što je izazvalo ozbiljne padove u istim onim zemljama koje su ranije naglo napredovale.

U tom trenutku, nedostatak političke unije u Evropi postao je ozbiljna prepreka. Mehure nekretnina imali smo i na Floridi i u Španiji, ali kad je mehur na Floridi pukao, penzioneri su mogli da računaju da će im penziju i zdravstveno osiguranje platiti Vašington. Španija nije imala takvu podršku. Tako je probušeni mehur istovremeno postao i finansijska kriza.

Evropski odgovor bila je štednja: divljačko kresanje potrošnje u pokušaju da se odobrovolje tržišta obveznica. Međutim, kao što vam je mogao reći svaki razumni ekonomista (i govorili smo), ovo kresanje potrošnje je produbilo depresiju u kriznim evropskim državama, što je ujedno dodatno poljuljalo poverenje investitora i izazvalo rastuću političku nestabilnost.

A sada sledi trenutak istine.

Na tapetu je trenutno Grčka. Birači koji su, razumljivo, besni na politiku koja je proizvela nezaposlenost od 22 posto – preko 50 procenata među mladima – okrenuli su se protiv partija koje su tu politiku sprovodile. A budući da je čitav grčki politički establišment bio praktično primoran da prihvati ekonomsku dogmu unapred osuđenu na propast, frustriranost birača izazvala je porast popularnosti ekstremista. Čak i da su ankete netačne i da vladajuća koalicija nekako uspe da namakne većinu u sledećem izbornom krugu, igranka je praktično gotova: Grčka neće, i ne može, da sprovodi politiku koju zahtevaju Nemačka i Evropska centralna banka.

Dakle, šta sad da se radi? Grčka trenutno prolazi kroz takozvani bankarski džoging – svojevrsnu usporenu verziju navale na banke, jer sve više štediša povlači svoje uloge u očekivanju mogućeg izlaska Grčke iz evrozone. Evropska centralna banka praktično finansira ovu navalu na banke, pozajmljujući Grčkoj neophodne evre; ukoliko i (najverovatnije) kada centralna banka donese odluku da više ne može da pozajmljuje, Grčka će biti primorana da napusti evro i ponovo izda svoju valutu.

Ova demonstracija da je evro zapravo reverzibilan dovešće do navale štediša na španske i italijanske banke. Evropska centralna banka će ponovo morati da odluči da li će obezbediti finansiranje na neodređeni rok: ako odbije, evro bi mogao da nestane.

Međutim, finansiranje nije dovoljno. Italji, a naročito Španiji, treba ponuditi nadu – ekonomsko okruženje u kojem bi mogle da imaju neke ostvarive šanse za izlazak iz nemaštine i depresije. Realno gledano, jedini način da se obezbedi takvo okruženje jeste da se Centralna banka okane svoje opsednutosti stabilnošću cena, da prihvati, pa i da podstakne, višegodišnju inflaciju od 3 ili 4 posto u Evropi (i još više u Nemačkoj).

I funkcionerima Centralne banke i Nemcima ova ideja je odbojna, ali to je jedini mogući način da se evro spasi. Za protekle dve i po godine, evropski lideri su na krizu odgovarali polovičnim merama kojima je kupovano vreme, ali oni to vreme nisu iskoristili. Sada je vreme isteklo.

Dakle, hoće li Evropa biti na visini zadatka? Nadajmo se da hoće – i ne samo zato što bi pucanje evra proizvelo negativne efekte po celom svetu. Još veća šteta pogrešne evropske politike verovatno bi bila ona politička.

To treba shvatiti ovako: propast evra predstavljala bi veliki poraz šireg evropskog projekta, pokušaja da se uspostave mir, prosperitet i demokratija na kontinentu sa užasnom istorijom. Efekat bi bio praktično isti kao ovaj koji, usled neuspeha stezanja kaiša, vidimo u Grčkoj – diskreditovanje političkog mejnstrima i uspon ekstremista.

Dakle, evropski uspeh nam je svima u interesu– međutim, samo Evropljani mogu da postignu taj uspeh. Čitav svet čeka da vidi da li su za to sposobni.


The New York Times, 18.05.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 29.05.2012.

29.05.2012.

RIJASET IZ U BiH: REIS CERIC IZABRAN U OSNIVACKO VIJECE LIGE MUSLIMANSKOG SVIJETA

Rijaset IZ u BiH: Reis Cerić izabran u Osnivačko vijeće Lige muslimanskog svijeta

imageReisu-l-ulema  Mustafa Cerić

..................................................

(24SI) - Reisu-l-ulema Mustafa Cerić izabran je za člana Osnivačkog vijeća Lige muslimanskog svijeta (Rabita) sa sjedištem u Mekki. Osnivačko vijeće Rabite predstavlja najviše upravljačko tijelo, a članstvo u Vijeću je doživotno. Kao glavno upravljačko tijelo, Osnivačko vijeće donosi planove i programe rada Rabite i njenih tijela.

 

[24 sata info]

Generalni sekretar Rabite Abdullah bin Abdulmuhsin El-Turki, u pismu koje je uputio reisu-l-ulemi Ceriću izrazio je nadu da će njegovo učešće u radu Osnivačkog vijeća pomoći u ostvarenju "ciljeva Rabite i očekivanjima muslimanskog ummeta".

Reisu-l-ulema Mustafa Cerić je 2000. izabran za redovnog člana Fikhske akademije za fetve pri Rabiti, a članstvo u Osnivačkom vijeću Rabite predstavlja veliko priznanje Islamskoj zajednici i ulemi u Bosni i Hercegovini.

Rabita je osnovana 18. maja 1962. i djeluje kao međunarodna nevladina organizacija koja se bavi pitanjima islama i muslimana u svijetu.

Članica je UN-a, OIC-a, UNESCO-a, UNICEF-a i ISESCO-a, saopćeno je iz Službe za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

(Fena)



29.05.2012.

HOCE LI SE I TOMISLAV NIKOLIC IZLIVATI IZ PREDSJEDNICKOG KORITA

Hoće li se i Nikolić izlivati iz predsedničkog korita       

 

Tomislav Nikolić na predizbornom skupu

Tomislav Nikolić na predizbornom skupu

..............................

Kako od novoizabranog predsednika Srbije Tomislava Nikolića očekivati da ne prekoračuje okvire svojih predsedničkih ovlašćenja ako je njegov prethodnik to činio? A da je to Boris Tadić činio – da je de facto bivao i premijer, i šef diplomatije, i ministar kog god mu se ushtelo resora - i sam Novak Đoković, što reče Čedomir Jovanović – suvišno je i dokazivati. Može li, dakle, sada Tadić, po svoj prilici budući premijer, od novoizabranog predsednika Srbije Tomislava Nikolića očekivati da ne radi sve ono što je sam radio, da, dakle, ne prekoračuje okvire svojih predsedničkih ovlašćenja?

Sagovornici Radija Slobodna Evropa ocenjuju da je još uvek teško prognozirati kako će se Nikolić ponašati na predsedničkoj funkciji, ali da bi njegova eventualna iskušenja da nastavi utabanim putem, odnosno, da krši Ustav, bila otežana činjenicom da će morati da kohabitira sa vladom drugih stranačkih boja.

Dovoljno je setiti se kako je ne tako davno doskorašnji predsednik države Boris Tadić izjavljivao da nije zadovoljan radom vlade i pojedinih ministara, u šta, kao Predsednik Republike, nije smeo nikako da se meša; ili kako je, posle po Srbiju porazne odluke Međunarodnog suda pravde o kosovskoj Deklaraciji nezavisnosti, u Skupštini branio šefa diplomatije Vuka Jeremića, argumentacijom da je ovaj samo izvršilac, a on kreator spoljne politike.

U Srbiji je već odavno stvorena loša tradicija da su svi predsednici države kršili svoje ustavom definisane ingerencije, podseća za Radio Slobodna Evropa Vesna Rakić Vodinelić, ugledna pravnica i profesorka univerziteta Union.

„Još počev od Miloševićevog doba – da se ne vraćamo dalje u prošlost – karakteristično je bilo da predsednici države idu van svojih ustavnih ovlašćenja. Često se govorilo da se vlast nalazi tamo gde se nalazi Milošević. Peti oktobar, nažalost, tu nije ništa bitno promenio jer je isti manir zadržao i Vojislav Koštunica dok je bio predsednik Savezne Republike Jugoslavije“, podseća naša sagovornica.

Kad je na čelo države došao Boris Tadić, u prvom mandatu se malo čvršće držao ustavnih ovlašćenja nego u drugom, što se može pripisati tome što vladom nije dominirala njegova nego Demokratska stranka Srbije koja je u to vreme već bila u konfrontaciji sa Demokratskom strankom.

„Međutim, u Tadićevom drugom mandatu takvih ograničenja više nije bilo jer je Demokratska stranka bila glavna članica koalicije koja je činila vladu, tako da je on veoma često – i to ne treba mnogo ni dokazivati, videlo se na mnogo primera – izlazio iz granica ustavnih ovlašćenja Predsednika Republike; naročito mu je to bilo olakšano činjenicom da je na čelu vlade bio premijer Mirko Cvetković za koga se zaista može tvrditi da je politički bio jedna slaba ličnost“, podseća Vodinelić.

Neformalni centar moći

Sada, kada je na čelo države došao čovek Nikolićevog nacionalističkog bekgraunda, kaže naša sagovornica, veoma je loše što je već stvorena navika da šef države prekoračuje ustavna ovlašćenja i da će biti teško da se on navikne da vrši samo svoja ustavna ovlašćenja koja, uprkos tome što se kod nas predsednik bira neposrednim putem, nisu naročito velika.

Vesna Rakić Vodinelić
​​„Kako će to izgledati u budućnosti, teško je reći, verovatno će tu svako vući na svoju stranu. Nikolić će verovatno težiti da ide putem svojih prethodnika, da vrši i ona ovlašćenja na koja ga Ustav izričito ne ovlašćuje, ali će, sa druge strane, imati vladu, pretpostavljam sastavljenu od njegovih političkih suparnika, koja će pokušavati da ga u tome ograniči. Ako ima ičeg dobrog u ovoj novonastaloj situaciji koja se zove politička kohabitacija, to je uzajamna kontrola jer predsednik vlade i predsednik države ne potiču iz iste političke grupacije. Ali, moguće je, isto tako, da će napraviti neki prećutni sporazum prema kome će šef države faktički vršiti više vlasti nego što mu pripada po Ustavu“, kaže naša sagovornica.

Teško je sada predvideti kako će se stvari odvijati, ali neka navika i tradicija da predsednik države prekoračuje svoja ustavna ovlašćenja ovde već postoji, primećuje Vesna Rakić Vodinelić, dodajući da se, s obzirom na Nikolićevu prošlost i njegov preobražaj koji je mnogima neuverljiv, to prekoračivanje ustavnih ovlašćenja – makar na nivou pokušaja – može očekivati.

Izborom Tomislava Nikolića za predsednika politički sistem Srbije ulazi u različitu fazu od one u kojoj je bio u prethodne četiri godine jer predsednik Srbije, po svemu sudeći, neće imati podršku parlamentarne većine, odnosno, politički uticaj na vladu Srbije. S druge strane, Nikolić se odlučio i da podnese ostavku na mesto predsednika svoje stranke, što je slučaj bez presedana u domaćoj parlamentarnoj praksi. Ta činjenica je od velikog značaja jer kada je predsednik Republike i predsednik vladajuće stranke to ima veoma veliki uticaj na funkcionisanje čitavog ustavno-političkog sistema, ocenjuje za Radio Slobodna Evropa Miodrag Radojević, istraživač-saradnik u Institutu za političke studije i podseća:

„U prethodnom periodu, zahvaljujući činjenici da je postojala personalna povezanost Predsednika Republike i predsednika vladajuće stranke, imali smo situaciju u kojoj stvarni centar političke moći nije bio u Nemanjinoj ulici nego na Andrićevom vencu. Predsednik je, faktički, preko parlamentarne većine upravljao i vladom, što je imalo više loših posledica. Jedna od njih je da je parlamentarna kontrola ekzekutive bila veoma slaba. Zamereno je i to da je Predsednik Republike štitio interese svoje stranke i da je oko sebe formirao neformalni centar moći u vidu predsedničkog kabineta, što je prema nekim analizama, predstavljalo i vanustavno, vaninstitucionalno delovanje vlasti“, ocenjuje Radojević.

Plodan teren za nesuglasice

Iako se između redova mogla iščitati i doza strepnje i upitanosti u pogledu njegovog preobražaja od radikalnog do umerenog nacionaliste i evropejca, Brisel i Vašington pozdravili su Nikolićev izbor za predsednika Srbije.

Jelko Kacin, potpredsednik delegacije Evropskog parlamenta za jugoistočnu Evropu, otišao je i korak dalje, opominjući srpsku političku javnost da ne satanizuje Nikolića jer je takav stav, kako je naveo, neevropski i kontraproduktivan.

„Kao što smo mi u EU prihvatili demokratski rezultat izbora, bio bi red da to učine i druge političke elite i da u svom odnosu prema drugima pokažu koliko je njihovo ponašanje proevropsko“, poručio je Kacin.

Upitan kakvo predsednikovanje se od Nikolića može očekivati, Radojević kaže da se od njega u najmanju ruku ne može očekivati da bude pasivan predsednik, ali da je u ovom trenutku veoma teško predvideti kako će se ponašati.

„Njegova politčka biografija je veoma kontroverzna. On uverava da je izvršio političku transformaciju od jednog ekstremno radikalnog nacionaliste u umerenog nacionalistu evropejca; da je od političara koji je zastupao interese antisistemske stranke postao zagovornik poštovanja demokratske procedure. I nastavak njegove političke karijere enigmatičan jer je od večitog gubitnika-autsajdera postao dobitnik. Prema nekim očekivanjima, nije isključeno da od jednog četničkog vojvode postane ugledni demokratski predsednik. Za sada samo možemo reći da je prvi signal koji je poslao – da će sarađivati sa budućim predsednikom vlade Tadićem – daje izvesnu nadu da će se političke strasti i sukobi smiriti i da će Srbija moći da se nosi sa izazovima koji je očekuju“,rekao je Radojević.

Radojević, ipak, dodaje da bi moglo doći do sukoba izvršne i predsedničke vlasti, koji bi vodili paralizi ili blokadi ustavnog sistema. Jedna od prvih takvih mogućnosti pružila bi se, recimo, ako bi novi predsednik Srbije pokušao da opstruiše ili uspori proces izbora vlade. Iako je Nikolić rekao da to toga neće doći, naš sagovornik ne isključuje mogućnost da u budućnosti do sličnih situacija dođe.

„Taj sukob bi imao posebno teške posledice ako se zna da Srbiju očekuju veoma teške odluke, kako na planu unutrašnje politike, pre svega rešavanja pitanja Kosova, bolnih rezova vezanih za kresanje državne administracije i rešavanje problema zaposlenosti, ali i na planu odnosa sa Evropskom unijom. Dakle, i tu bi mogao biti jedan „plodan“ teren za pojavu sukoba ili nesuglasica između vlade i predsednika države. Važno je, međutim, podsetiti da predsednik zapravo nema snažnih operativnih ovlašćenja kojima bi mogao uticati na rad vlade, pa je taj prostor za ustavne blokade veoma uzak“, zaključuje Radojević.

Da li bi Nikolić mogao naslediti i kontrolu nad moćnim i okultnim službama bezbednosti, koje su još od Miloševićevog doba ostale nereformisane i nepodložne civilnoj kontroli?

Nije zgoreg podsetiti da su bivši predsednik Boris Tadić i njegov šef kabineta Miodrag Rakić imali veoma velika ovlašćenja u Savetu za nacionalnu bezbednost, telu koje nije predviđeno ni Ustavom ni Zakonom o Predsedniku Republike. Ono je ustanovljeno Zakonom o osnovama uređenja službi bezbedosti, ali u Srbiji se zaboravilo da se zakonom ne mogu proširivati nadležnosti predsednika Republike utvrđenje Ustavom zemlje. Šef kabineta Predsednika po položaju je sekretar Saveta, a u tom telu, inače, nema ni jednog predstavnika parlamenta.

Miloš Vasić, urednik u nedeljniku „Vreme“, ocenjuje, međutim, da će zbog kohabitacije novom predsedniku ipak biti teže da preko Saveta za nacionalnu bezbednost preuzme kontrolu nad službama bezbednosti.

„Pre svega moram reći da taj Savet za nacionalnu bezbednost smatram potpuno nepotrebnim telom. On je osnovan u onom trenutku Tadićeve i euforije Demokratske stranke, po sistemu – sad imamo sve, pa ćemo da napravimo još i ovo. Razumni ljudi su u međuvremenu upozoravali da bi to moglo da im se olupa o glavu jer neće doveka biti na vlasti. Mislim da sad treba naći nekakav način, pre svega politički, da se taj Savet ne petlja u stvari koje ga se ne tiču i da podleže kontroli parlamenta“, ocenjuje Vasić.
29.05.2012.

ZEMLJOTRES U ITALIJI: POTRAGA ZA PREZIVJELIMA U RUSEVINAMA

Zemljotres u Italiji: Potraga za preživelima ispod ruševina





Zemljotres u Italji
Zemljotres u Italiji 29. maja Zemljotres u Italiji 29. maja

.....................................

RSE

U novom zemljotresu, koji je u utorak ujutru pogodio region Emilija na severu Italije, do sada je poginulo petnaest ljudi, a vlasti strahuju da će broj žrtava da se poveća jer se neki nalaze zatrpani pod ruševinama.

Zemljotres je bio jačine 5,8 stepeni Rihtera i izazvao je paniku među stanovništvom, od kojih su neki još uvek pod šatorima zbog snažnog potresa koji se dogodio u istoj regiji samo deset dana ranije, kada je živote izgubilo sedam ljudi, a hiljade ostale bez doma.

​​BBC javlja, pozivajući se na italijanske medije, da su zgrade koje su bile oštećene u zemljotresu 20. maja, sada potpuno srušene u Mirandoli, Finale Emilia, San Felice i Kavezu. U tim mestima jačina zemljotresa je bila čak 6.0.

Među oštećenim i srušenim zgradama nalaze se kulturno - istorijski spomenici.

Škole, prodavnice i poslovne zgrade u više gradova evakuisane su iz predostrožnosti.

Poziva za pomoć ima toliko da su linije blokirane, a u severnom delu zemlje obustavljen je i železnički saobraćaj.

Broj ljudi koji su ostali bez krova nad glavom je između 6.000 i 14.000, prenosi BBC.

Italijanski premijer Mario Monti obećao je da će država učiniti sve što je u njenoj moći kako bi se situacija u pogođenom regionu što pre normalizovala.

Italijanski zvaničnici naveli su da je ponedeljak, 4. jun proglašen za dan žalosti u celoj zemlji i dodali da spasioci užurbano tragaju za žrtvama zarobljenim pod ruševinama.

​​
Novi zemljotres osetio se na celom području centralne i severne Italije, od Bolcana, kod granice sa Austrijom, preko Milana i Bolonje, do Toskane, Firence i Pize, prenose svetske agencije.

Američki Geološki institut je saopštio da je potres bio jačine šest stepeni po Rihteru i osetio se u severoistočnim oblastima od grada Parme, javila je agencija Rojters.

Prethodni razoran zemljotres, jačine 6,3 stepeni Rihtera, zabeležen u Italiji dogodio se u martu 2009. u gradu Akvila, kada je poginulo 308 ljudi.

Oko sedam hiljada ljudi koji su ostali bez krova nad glavom u zemljotresu u Akvili, i danas žive u improvizovanim kampovima na javnim površinama, javlja AFP. Od tada do danas broj podrhtavanja tla u Italiji je veliki.

29.05.2012.

BOSNA I HERCEGOVINA KONACNO DOBIJA BUDZET

BiH konačno dobija budžet

 

Ilustracija

Ilustracija

..............................

Bosna i Hercegovina će u četvrtak nakon dvije godine dobiti budžet državnih institucija. Principe zakona o budžetu oko kojeg se politička koplja lome mjesecima u utorak je podržao Dom naroda, koji će zasjedati za dva dana kako bi usvojio i uložene amandmane. Fiskalnim okvirom od 475 miliona eura niko nije zadovoljan, no zakon je ipak dobio porebnu većinu. I političari i analitičari slažu se u ocjeni da nije riječ o budžetu, već o mjerama sanacije štete koja je učinjena prethodnih godina.

Do kraja ove godine sve obaveze prema državnim institucijama moraće biti isfinansirane sa 475 miliona eura. Toliki je, naime, budžetski okvir predviđen ne samo za ovu, već za naredne tri godine u Bosni i Hercegovini. Pitanje budžeta, nakon Ustava najznačajnijeg akta u jednoj državi, izazvalo je poslednjih nekoliko mjeseci brojne polemike, politička prepucavanja, najave raspada koalicije na vlasti. No malo se govorilo o tome da od predviđenih 475, država ima zagarantovano tek  375 miliona eura, i to od indirektnih poreza. Kako će nabaviti preostalih 100, još uvijek nikom nije jasno.

„Državni budžet ne zna iz kojih će izvora namiriti nedostajući iznos. Istina, oba entitetska budžeta su isplanirana sa značajnim budžetskim deficitom, koji iznosi zbirno 600 milona maraka. Entiteti će to pokriti iz trezorskih zapisa i državnih obveznica, dakle kreiranjem duga. Država nema na raspolaganju takve instrumente“, kaže Asim Metiljević, novinar magazina Slobodna Bosna.

Državni budžet, sada je već izvjesno, dobiće potrebnu podršku u državnom parlamentu. Dom naroda već je usvojio principe Prijedloga zakona o budžetu institucija i međunarodnih obaveza BiH za 2012. godinu. Do četvrtka, kada će ponovo zasjedati, biće okončana amandmanska faza. Kako su i najavili, protiv ovakvog zakona bili su delegati Stranke demokratske akcije. Predsjednik stranke Sulejman Tihić više puta je ponovio da ovakav budžetski okvir nije dovoljan za normalno funkcionisanje državnih institucija.

„Ima para da se kupuju u nekom entitetu avioni, ima para da se finansiraju predstavništva u inozemstvu, ili ima para da se u budžetu za rad u komisijama u okviru radnog vremena izdvaja tri miliona, ili za razne usluge 47 miliona, a nema novaca za povratak izbjeglih ili ukupno 10.000 uniformisanih osoba“, kaže Tihić.

U prilog Tihićevoj tezi ide i činjenica da su entitetski budžeti povećani, dok su se uštede pravile isključivo na državnom budžetu.

„Oba entiteta su kreirala rekordne budžete. Budžet RS je porastao za 11 posto. Prema tome, logično bi bilo da i budžet države poraste u sličnom procentualnom iznosu. Zašto bi samo budžet BiH bio skresan, a ne bi bili skresani budžeti entiteta? To je pitanje na koje Dodik i Lagumdžija moraju dati dogovor“, kazao je Asim Metiljević.

Predsjedavajući Vijeća minsitara Vjekoslav Bevanda tvrdi drugačije. Ne smatra daje problem u fiskalnom okviru, kako to tvrde u Stranci demokratske akcije. Takođe, brani tezu da je budžet rastao u odnosu na prethodnu godinu, iako ga država prošle godine nije ni imala već bila na privremenom finansiranju.

„Ono što se govorilo o porastu proračuna entiteta, to je druga stvar. Entiteti imaju potpuno drugačije slaganje. Ovaj proračun uravnotežen je i svaka rashodovna stavka je pokrivena realnim prihodom“, ističe Bevanda.

Ivanić: Novca nema na svim nivoima

U skladu s ustaljenom prakosom u BiH, u kojoj šest političkih lidera odlučuje o svemu pa i o budžetu, ruku za zakon digli su predstavnici svih ostalih političkih partija. No čak i oni koji su ga podržali svjesni su da je predloženi okvir od 475 miliona eura nedovoljan. Ognjen Tadić iz SDS-a tako je objasnio da nije riječ o budžetu nego mjerama sanacije.
Ognjen Tadić
​​
„Da je ovo jedna mjera sanacije stanja u BiH u javnoj sferi nastala nakon ekonomske krize, za koju nismo odgovorni, ali više od godinu i nešto duge političke krize, za koju jesmo odgovorni“, ocjenjuje on.

Predsjednik Partije demokrotskog progresa Mladen Ivanić kaže:

„Realno znam da novca nema na svim nivoima. Mislim da je demagogija pričati o smanjenju plata i uštedama s jedne strane, a istovremeno povećavati naknade za kupovinu automobila, laptopa, a pogotovo čovjek koji je zagovarao smanjenje plata, ministar finansija gospodin Špirić, pored redovne plate, još uzme platu člana upravnog odbora. Podržavati onda takvo smanjenje je pomalo nemoralno.“

Bosna i Hercegovina je 2011. godinu provela na privremenom finansiranju zbog političke krize. Konačno je Fiskalno vijeće BiH za 2012. godinu napravilo okvir budžeta od 475 miliona eura, koji ne bi trebao da se mijenja u naredne tri godine. Tim iznosom niko nije zadovoljan, kaže Muhamed Bradarić iz SDP-a.

„Je li alternativa da zbog malo izgubimo puno? Nema opštinskih izbora, a oni su jako važni. Nema popisa stanovništva, i nijedan upitnik nećete moći ispuniti prilikom pregovora sa EU o pristupanju BiH Uniji“, kaže Bradarić.

Baš kao što nikom nije jasno kako će država pronaći nedostajućih 100 miliona eura, tako niko ne zna ni kako će planiranim budžetom biti isfinansirane brojne obaveze koje je preuzela država, prije svega one koje se tiču evroatlantskih integracija. Tako, između ostalog, ostaje nepoznanica kako će se naći novac za gradnju graničnih prijelaza, ili za organizaciju popisa stanovništva, koja bi trebala da košta oko 15 miliona eura.
29.05.2012.

SINISA MIHAJLOVIC TRENIRA PATRIOTSKU STROGOCU

Siniša Mihajlović trenira patriotsku strogoću       

 

Siniša Mihajlović

Siniša Mihajlović

..........................

Fudbaler Adem Ljajić isključen je iz Fudbalske reprezentacije Srbije zbog toga što nije pevao državnu himnu u prijateljskom meču protiv Španije. Fudbalski savez Srbije je podržao tu odluku, saopštivši da je pevanje nacionalne himne Srbije uoči utakmica jedna od tačaka Sporazuma selektora Siniše Mihajlovića sa igračima, a Ljajić je svojim potpisom tu obavezu prihvatio.

Cela priča se preselila na politički teren, reaguju bošnjačke stranke, bošnjačke etničke zajednice, otac mladog igrača se izvinjava i traži da se preko leđa njegovog sina ne igraju političke igre.

RSE podseća na nacionalističku prošlost selektora državne reprezentacije koji trenira patriotsku strogoću i istražuje zašto deo građana Srbije ne može da se identifikuje sa novim državnim simbolima Srbije.

Odmah je reagovala Bošnjačka kulturna zajednica. Predsednik Jahja Fehratović kaže da mnogi bošnjački fudbaleri traže zbog toga fomiranje ni manje ni više nego sandžačke reprezentacije. Ideja, inače, koju su pominjali neki bošnjački krugovi mnogo pre Ljajićevog slučaja i koja sa sportom teško da ima ikakve veze.

“Ako se nastavi ovakav odnos naše države, države u kojoj živimo i koju prihvaćamo kao svoju, prema našim sportistima, taj ishod ne može biti isključen. Pogotovo što su Bošnjaci dokazali i dokazuju iz dana u dan da vole ovu državu, a ona im ne vraća onako kako bi trebalo. Ona sve više postaje država jednog naroda. To sve postaje problematično i zbog Ustava, ali i zbog himne u kojoj se čak i po religijskim osnovama može dovesti u pitanje pjevanje jednog Bošnjaka kao pripadnika islamske religije”, kazao je Ferhatović.

Da je cela priča odmah prešla na politički teren govori ne samo prethodna izjava, već i neka stranačka saopštenja.

Oglasio se i otac mladog fudbalera rekavši da njegov sin nije pevao himnu jer nije znao reči jer mu do sada ni jedan od selektora nije tražio da peva himnu, izvinio se svima koga je taj čin povredio rekavši da ne želi da se preko njegovih leđa prepucavaju političke teme. Moj sin ima samo 20 godina i samo mu je želja da igra fudbal, izjavio je Sahmir Ljajić.

U pokušaju da se odmaknemo od političkog terena na kojem se zaigrala igra oko mladog fudbalera, pitali smo sociologa sporta, novosadskog profesora Dragana Kokovića da li je uobičajeno pravilo u svetu sporta propisivanje obaveze da se peva državna himna, kao što je to učinio selektor Siniša MIhajlović.

“Verovatno u mnogim reprezentacijama ne. Postoje kodeksi ponašanja, ali nema posebno istaknute obaveze da se peva himna. Zemljama koje tragaju za identitetom to nije ni potrebno, oni svi redom pevaju. A neko ko sve vreme razara svoj identitet neće pevati himnu“, kaže Koković.

Profesor Koković podržava selektora Sinišu Mihajlovića i podseća da je Ljajić prekršio sporazum koji je dobrovoljno potpisao.

“Niko ne dovodi u pitanje njegov personalni identitet. Ali je ovde problem da on igra za državu, kao što neko iz Afrike igra za Holandiju i peva holandsku himnu, ne mora da peva a peva je, ili neki iz zemalja koji su nekada bili francuska kolonija, sada igraju u državnom timu i pevaju francusku himnu. A u Srbiji kad hoćete da istaknete neki jači nacionalni interes, odmah se pojavi neka afera, sportski novinari pišu da nije zadatak Siniše Mihajlovića da uči igrače da pevaju, nego igraju itd. Prosto rečeno, mi i dalje orgijamo u razlikama. Mi treba da vidimo šta nas do zbližava, a ne šta nas razdvaja. Opet neko razdvajanje”, kaže Koković.

Vraćanje simbolima

20-ogodišnji fudabler Ljajić je rekao da mu je žao i da "poštuje sve", ali da mora "prvo da poštuje sebe". Zašto se fudbaler Adem Ljajić nije prepoznao u himni države u kojoj živi? Etnolog Miroslava Malešević iz Etnografskog instituta pri Akademiji nauka, tražeći odgovor na to pitanje, kaže da su državni simboli Srbije preuzeti iz 19. veka, kada je Srbija bila sasvim drugačija država.
Adem Ljajić
​​
“Nacionalna država koja se stvarala u 19. veku birala je svoje simbole saglasno duhu toga vremena i sledeći postojeće obrasce građenja nacionalnih identiteta. I himna Bože pravde je u saglasju sa epohom u kojoj je nastala. Tu su i bog i kralj i etnos i religija... Koji je smisao za posezanjem za istim obrascima gotovo vek i po kasnije, kao da se u međuvremenu nije događalo ništa i kao da se društvo od tada nije menjalo. Vraćanje tim simbolima danas nije samo stvar nastojanja da se Srbija definiše kao etnička država. Himna sa tako jakom nacionalističkom i teološkom simbolikom, ne može da korespondira i ne korespondira sa multietničkom i sekularnom državom, kakva je ona danas. U njoj ne mogu da se prepoznaju oni njeni građani koji nisu etnički Srbi ali i svi oni drugi koji ideal moderne države u jedinstvu sablje, krune i oltara. Gest fudbalera Ljajića se mora razumeti”, kaže Miroslava Malešević.

Uz sve uvažavanje apela oca fudbalera Ljajića da se ne zaoštravaju političke igre preko leđa njegovog mladog sina, mi sada, kada se već zakotrljala opasna igra nakon prvog preciznog šuta selektora reprezentacije, moramo da podsetimo da je Siniša MIhajlović koji je uveo nova pravila ponašanja trenirajući patriotsku strogoću, bivši fudbaler   poznat po nacionalističkim ispadima u predvečerje ratova 90-ih koji su započinjali na stadionima. Njegovo shvatanje patriotizma će se bolje razumeti iz sledećeg citata:

„Milošević je ostavio super utisak na mene, bar u ona tri kontakta koliko smo imali. On je bio predsednik moje države i zbog toga sam ga branio, kao što bih i svakog drugog predsednika. Mislim da je Milošević imao jedino moj dres, od svih fudbalera. Vidim da se u Hagu dobro drži, da ih zajebava.“

Njegov lik će se još bolje razumeti iz objašnjenja odnosa sa nekadašnjim vođom navijača Crvene zvezde, Arkanom, poznatim kriminalcem i komandantom dobrovoljaca koji su činili zločine po Hrvatskoj i Bosni.

„Arkana sam dobro poznavao, družili smo se, bio je moj sportski prijatelj. Ne ulazim u to šta je bilo u ratu, pre i posle. On mi je pomogao, pošto je moja majka Viktorija Hrvatica. Spasao je i jednog mog strica. Kad je ubijen, dao sam mu veliki pomen. O njemu mogu da kažem sve najbolje“, kazao je Mihajlović.

Za sve njih je Siniša Mihajlović imao razumevanje, pa kako bi za jednog Adema Ljajića?

 

 

29.05.2012.

MOSTAR: KAKO NACI BALANS IZMEDJU TURIZMA I OCUVANJA BASTINE

Mostar: Kako naći balans između turizma i očuvanja baštine        

 

Stari most u Mostaru, foto: Midhat Poturović

..........................................

 

Ako građane Mostara upitate jesu li zadovoljni koliko se vodi računa o Starom mostu, spomeniku uvrštenom na listu svjetske baštine, nećete naići na sasvim pozitivne reakcije.

„ A kad prođete Starim gradom, naizgled je sve lijepo uređeno i relativno čisto. Ali mi koji ovdje živimo znamo da je atmosfera disfunkcionalna“, „Sam pogled na rijeku Radobolju nam dokazuje koliko Grad Mostar brine o historijskom dijelu grada“, „Nisam zadovoljna ni najmanje. Mislim da samo treba proći Starim gradom - na prvi pogled se mogu uočiti koliko je još nedostataka u promociji našeg Mostara i inače tursitičke ponude“, kažu Mostarci.

No, u Organizaciji gradova svjetske baštine, čiji je Mostar punopravni član, mišljenje je nešto drugačije - grad na Neretvi vide kao primjer za kojim se i gradovi u drugim dijelovima svijeta mogu povesti.

„Najsavršenija formula jeste kada se s jedne strane udruže gradonačelnik, koji ima političku vlast, i stručnjaci u ovoj oblasti, a upravo takvu situaciju imamo ovdje“, kazao je Denis Ricard, generalni sekretar Organizacije gradova svjetske baštine.
Ljubo Bešlić
​​
O mnogo se stvari u očuvanju Starog mosta i Starog grada u Mostaru treba povesti računa. Higijena, pristupačnost, turistička promocija, ekonomska isplativost - sve se može podići na viši nivo. Svjestan je toga i gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić.

„Imamo jako puno stvari na kojima trebamo raditi, a između ostaloga kako zaštititi povijesnu baštinu kada imate standardne zanate koji se pretvaraju u trgovine sa nekom stranom robom da pokriju cijele zidine ispred trgovina. Treba osmišljavati na različite načine. Jedno od važnih pitanja je pitanje upravljanja kulturno-povijesnom baštinom i u tom smislu treba jako puno raditi“, ističe on.

Naslijeđe iz prošlosti za budućnost

Nema samo Mostar probleme s očuvanjem baštine. S poteškoćama se susreću brojni gradovi, kako u regiji Mediterana i južne Evrope, tako i u cijelom svijetu. Ricard kaže da je najveći problem svima zajednički - novac.

„Mi svi možemo razumjeti da jedan grad mora se pobrinuti prvo za, recimo, svoju kanalizaciju, a pa tek onda za svoje nasljeđe. Ali s druge strane, ako se ne pobrinemo i ne zaštitimo tu baštinu, možemo je izgubiti u potpunosti na kraju. Ali u svakom slučaju sve se svodi opet na novac“, ocjenjuje Ricard.

Kako od spomenika napraviti turističku atrakciju, a istovremeno ga zaštititi i od posjetilaca i od zuba vremena? Ovom su se temom članovi Organizacije bavili i na Regionalnoj konferenciji u Mostaru. Tema je vječita, kaže Ricard, jer je pronaći ravnotežu između ekonomske isplativosti i očuvanja naslijeđa teško.

„Po definiciji baština je neki stari objekt i samim tim je on osjetljiv. Međutim, kad imate veliki priliv turista, što je naravno dobro što se tiče financijske strane, ali velikim prilivom turista dolazi do ugrožavanja te baštine. Taj drugi problem je znači uspostavljanje ravnoteže između zaštite baštine i turizma“, navodi on.

Iako su spomenici naslijeđe iz prošlosti, najviše se računa treba povesti o njihovoj budućnosti, kažu u Organizaciji gradova svjetske baštine. Zbog toga Organizacija od svog osnutka veliku pažnju posvećuje mladima, jer se baština ostavlja u njihovim rukama, objašnjava Ricard.

„Da bi ta baština mogla opstati i nastaviti postojati u budućnosti, nužno je da mladima damo alate i načine kako će je očuvati.“

Inače, Mostar je s prostora Balkana jedini punopravni član Organizacije. No, kako je tendencija Organizacije širenje članstva, mogući budući članovi su gradovi iz Hrvatske, Crne Gore i Makedonije.

 

 

29.05.2012.

SAFET SUSIC: U CHIKAGU NE SMIJEMO IZNEVJERITI PREKO 30.000 NAVIJACA!

Sušić: U Čikagu ne smijemo iznevjeriti preko 30.000 navijača!

imageSafet Sušić

.......................

(24SI) - "Ne smijemo iznevjeriti veliki broj naših navijača ovdje u Americi. Igrači se moraju trgnuti i odigrati bespoštedno i borbeno, kako se ni bi obrukali kao u Dablinu", istakao je Safet Sušić, selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine.

 

[24 sata info]

Naši će, osim danas, do prijateljske utakmice sa Meksikom (petak u 2:55 sati po našem srednjoevropskom vremenu) trenirati još dva puta. Stručni štab do meča pokušat će da osvježi ekipa od vremenske razlike, ali i napornog puta.

„Uz to što ćemo igrati oslabljeni naš najveći problem jeste što su igrači došli totalno nespremni na okupljanje uoči Irske i Meksika. Ponašali su se neodgovorno i nisu radili individualno. Bili su na odmorima nakon što su završili šampionati u zemljama u kojima igraju. To je naš mentalitet i ništa drugo...“, govorio je Sušić, naglasivši:

„Bez obzira na sve ovaj put moraju stisnuti zube, zbiti redove i ni u kojem slučaju ne smiju razočarati navijače. Kažu bit će ih preko 30.000 na stadionu Soldier Field, te se pokušati revanširati Meksiku za poraz prošle godine u Atlanti od 0:2. Oni su super jaka i reprezentacija i u narednom susretu vidjet ću šta nam je činiti do starta kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Mnogi koji misle da imaju zagarantovano mjesto u timu, i kroz test utakmice ali i ukupnim ponašanjem ka dresu sa državnim grbom, morat će ga zaslužiti“.

(scsport)




29.05.2012.

DRAMATICNI NASTAVAK SAGE O KOLJACKOJ CHASTI: O ZLIKOVCU BRINE SUD

Dramatični nastavak sage o koljačkoj časti

O zlikovcu brine Sud

 
Photo: Stock

Punoletstvo je, valjda, krivo, pa se niko sa poslovnom sposobnošću nije prihvatio starateljstva nad kama - gerilcem, ali ostaje pitanje zašto to nije učinio Mihailovićev unuk Vojislav, solo pokretač postupka za rehabilitaciju, ili neko od pripadnika udruga rehabilitatora (Srpski liberalni savet, Udruženje Jugoslovenske vojske u otadžbini), te brojni pretekli četnici i njihove porodice

Uprkos naporima DS istoričara četničke provenijencije i promovisanjem  potrage za kostima ratnog zločinca Dragoljuba Draže Mihailovića, četničkog komandanta, u državni posao broj jedan, Centar za socijalni rad beogradske opštine Zvezdara od marta ove godine nije postavio staratelja, utemeljeno se pretpostavlja, streljanom zlikovcu. Tako se ova državna institucija uključila u vidljivu subverziju usmerenu ka onemogućavanju nadljudskih napora Koste Čavoškog, Smilje Avramov i brojnih anonimnih četnikobranitelja da isposluju rehabilitaciju Mihailovića, na zgražavanje pristojnog sveta, pogotovu u susedstvu. U senci ove neofašističke rabote ostalo je gotovo neprimećeno to što država Srbija i njen bivši predsednik Boris Tadić, premijer u najavi, nisu konstatovali da imaju nešto protiv rehabilitacije ratnog zločinca – o tome su građani Srbije mogli da se obaveste samo preko hrvatskog predsednika Ive Josipovića koji je tvrdio da mu je Tadić u poverenju priznao da je protiv. Ne treba, međutim, skladatelju olako  verovati, opasno je naivan, Tadić ga je već više puta izradio. Za domaću upotrebu nije se oglašavao, iako bi, po poreklu, mogao da inklinira partizanima (otac ratni partizanski oficir).

Uglavnom, nema nikakvog obrazloženja  za to što Centar za socijalni rad nije postupio po zakonu, budući da svaki punoletni građanin Srbije može da bude staratelj likvidiranog zločinca, za čiju egzekuciju nema pisanih tragova. To punoletstvo je, valjda, krivo, pa se niko sa poslovnom sposobnošću nije prihvatio takve obaveze, ali ostaje pitanje zašto to nije učinio Mihailovićev unuk Vojislav, solo pokretač postupka za rehabilitaciju, ili neko od pripadnika udruga rehabilitatora (Srpski liberalni savet, Udruženje Jugoslovenske vojske u otadžbini), te brojni pretekli četnici i njihove porodice. Ovako, čitava stvar je došla do žalosne, epske gotovo,  sudbine Čiče i njegove epopeje sa nezaobilaznom maksimom “Ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće!”.

Sada će o izboru staraoca da se stara Prvi opštinski sud u Beogradu, jer, bez staraoca se niko čija smrt nije utvrđena u redovnim okolnostima,ne može biti proglašen mrtvim, a to je neophodno da ta osoba bude rehabilitovana.

Tu dolazimo do drugog, paralelnog postupka, koji, ipak, ide svojim tokom. U dramatičnom nastavku očekuje se nastup bezbradog gibaničarskog doktoranta Bojana Dimitrijevića, svojedobno člana Kabineta neizabranog predsednika Republike (rođeni staratelj, gde li ih traže), te Koste Nikolića, iz Državne komisije za ekshumaciju  mamuta i čokanja. Njihovi će iskazi na okolnost da o su predmetu spora blagovremeno informisani iz kragujevačkih Pogleda, nesumnjivo poslužiti kao valjana ekspozicija za nastup Veselina Đuretića. Kako objavljuju dosledne Večernje novosti Đuretić je “najavio” da će izneti “nove detalje”, u šta niko razuman ne bi posumnjao.

29.05.2012.

"NEW YORK TIMES" POTVRDIO: BANKROTIRALA DODIKOVA LOBISTICKA FIRMA IZ SAD-A

"New York Times" potvrdio: Bankrotirala Dodikova lobistička
firma iz SAD-a


To je
najveći kolaps jedne pravne firme u historiji ove zemlje


Autor
29.05.2012. 
Milorad Dodik
Milorad Dodik
............................

Dewey & LeBoeuf, konsultantska firma iz Sjedinjenih Američkih Država
osakaćena finansijskim greškama, bankrotirala je u ponedjeljak uvečer.


To je najveći kolaps jedne pravne firme u historiji ove zemlje. Kako
piše "New York Times", vlasnik firme je najavio u ponedjeljak da je plan
likvidacija. Također, oko 90 uposlenika bit će zamoljeni da pomognu pri laganom
gašenju poslova. Kompanija ima 315 miliona dolara neizmirenih obaveza, od kojih
225 miliona prema bankama, dok ostatak se odnosi na potraživanja vlasnika firme
i bivših partnera.

Ovaj kolaps najviše je pogodio same uposlenike.
Stotine mladih pravnika i drugog osoblja naći će se na tržištu rada, navodi
ugledni američki list.

U Bosni i Hercegovini Dewey & LeBoeuf je
poznat kao firma koja je radila konsultantske usluge Vladi Republike Srpske u
Sjedinjenim Američkim Državama, na međunarodnom planu, ali i u samoj Bosni i
Hercegovini. Još 2008. Vlada RS-a angažirala je ovu američku advokatsku firmu da
bi je savjetovala u pregovorima s međunarodnom zajednicom i zastupala interes
RS-a u svim drugim pravnim pitanjima.

Do 2010. Vlada RS-a je angažirala
firme Dewey & LeBoeuf, LLP; Picard Kentz & Rowe, LLP i Quinn Gillespie
& Associates, LLC. Ugovor s Dewey & LeBeoufom okončan je koncem aprila
2009., a pravne savjete i advertising Vlada RS-a je počela dobijati od Picarda,
Kenta i Rowea, ugledne advokatske firme koju su osnovali bivši uposlenici Deweya
& LeBeoufa.

Premijer Aleksandar Džombić u februaru 2011.  potvrdio
je da je Vlada RS-a u proteklim godinama angažirala advokatsku kancelariju za
njeno predstavljanje u inozemstvu te da je u 2010. za te namjene iz budžeta
izdvojeno oko devet miliona maraka, a u 2011. godini 7,5 miliona KM.


Ministrica u Vladi RS-a za ekonomske odnose i regionalnu saradnju Željka
Cvijanović u martu 2012. je kazala da će se nastaviti  angažiranje lobističkih
kuća i advokatskih ureda u inozemstvu koji zastupaju njene interese, a za te
namjene iz entitetskog budžeta bit će izdvojeno 5,6 miliona KM, a "lani je dato
šest miliona".

S obzirom  na to da su u pitanju ugovori koji nose oznaku
"interno", odnosno imaju određeni stepen tajnosti, Cvijanović nije mogla
odgovoriti s kojim to konsultantskim kućama RS ima ugovore, ali je dodala da je
u pitanju i jedan advokatski ured, angažiran od Vlade RS-a još prije nekoliko
godina. U pitanju su i lobističke kuće, a Cvijanović navodi da RS te aktivnosti
provodi i u SAD-u i Evropskoj uniji, a sve poslove koordinira Ministarstvo za
ekonomske odnose i regionalnu saradnju.

 

 

29.05.2012.

MEDIJSKO PREGALASTVO I ZLOCINACKA OSTAVSTINA: REPUBLIKA SRPSKA U MLADICEVIM JAGODAMA

Medijsko pregalaštvo i zločinačka ostavština

Republika Srpska u Mladićevim jagodama

 
Republika Srpska u Mladićevim jagodama
          Ratko Mladić
............................................
Photo: Stock

Naša šira javnost se uskraćuje za mogućnost da se upozna sa masovnošću i organizovanošću počinjenih zločina činjenih u njeno ime putem domaćih medija, a aktuelna politika je nasjela na njen kukavički stav koji je ziceraški prepoznala, oslanjajući se na malograđanski nacionalizam što se tako dobro ugojio u bijedi svakodnevnog tranzicijskog života, sprečavajući tako da se mejnstrim medijskim kanalima sazna nedvosmilena činjenična istina sa odgovorajućim pravnim kvalifikacijima

Početak suđenja Ratku Mladiću obilježili su medijski izvještaji u kojima dominiraju opisi ponašanja optuženog. Opisuju se njegovi kontakti sa publikom, aplaudiranje dok tužilac navodi zločine i uopšte cijela pažnja se u medijskoj areni od momenta kada je Mladić uhapšen usmjerava ka efemernim degutantnim činjenicama kao što su ponašanje, želje i prohtjevi nekadašnjeg komandatna Vojske Republike Srpske optuženog za najteže ratne zločine, uključujući i genocid u Srebrenici i još sedam opština.

Pitanje je koliko je zvanična relativizacija zločina samo demagoška  instalacija, a koliko svjesno i namjerno održanje kontinuiteta sa  recidivima ekstremne ideologije kao zalogom za neku paklenu budućnost?Tako smo po Mladićevom hapšenju saznali da se uželio jagoda, a sada nas mediji prevashodno izvještavaju o njegovim aplauzima, cerekanju i prijetnjama publici. Estradizacija zlikovaca postala je sastavni  dio medijskog pregalaštva. Svjedoci smo pažnje koja se pridaje Brejvikovim gafovima u svrhe atraktivnih i bombastičnih naslova. Na ovaj način zločini se pretvaraju u zaboravljenu podlogu koja gubi na značaju i ozbiljnosti jer su tek medijski instrument upravljen na vijest o čudnovatom zločincu što u publici izaziva plitka i jaka osjećanja kratkog daha.

Sva haška suđenja u javnosti Republike Srpske uglavnom su veoma slabo propraćena ili su neko vrijeme dio medijske halabuke u kojoj se ništa ne čuje osim intriga i sočnih gluposti kao što su Mladićevi aplauzi i tražene jagode. Ilustrativan je primjer suđenja Radovanu Karadžiću sa kojeg gotovo i da nema izvještaja, posebice iscrpnih. O analizma je suvišno i govoriti. Na sličan način će se vjerovatno pratiti i Mladićevo suđenje poslije početne medijske pompe. Dakle, uslijediće kratke crte u vijestima sa sposobnošću da izblijede do neprisutnosti, odnosno ispunjen medijski zadatak na temu kako se nositi sa neprijatnim istinama, kako uspostaviti indiferentnu atmosferu, kulturu zaborava i relativizacije?

 
Photo: EPA

Naša šira javnost se uskraćuje za mogućnost da se upozna sa masovnošću  i organizovanošću počinjenih zločina činjenih u njeno ime putem domaćih medija, a aktuelna politika je nasjela na njen kukavički stav koji je ziceraški prepoznala, oslanjajući se na malograđanski nacionalizam što se tako dobro ugojio u bijedi svakodnevnog tranzicijskog života, sprečavajući tako da se mejnstrim medijskim kanalima sazna nedvosmilena činjenična istina sa odgovorajućim pravnim kvalifikacijima.

Ratni zločini za Republiku Srpsku su povod da se igra neukusna balada kiča i laži, a u osnovi je zaborav, ignorisanje i nesuočavanje dvojake prirode. Sa jedne strane vlast trenira umjereni, dozirani zaborav fabrikovanjem laži i istina po potrebi, određivanjem koja su javna sjećanja podobna u zvaničnim ceremonijalima i sa kojim vrijednosnim oznakama (Dobrovoljačka), a koja nisu (logori u okolini Prijerdora) i tako se ubrizgava otrovni sadržaj raskošnom populizmu. Sa druge strane je opasna narav naše šire javnosti koja pristaje na prizemni populizam održavajući i njegujući kulturu ignorisanja i nesuočavanja, bez politikantskog interesa, sa čvrstinom ideološkog ubjeđenja. Kulturi laži odgovoraju senzacije, opisi Mladićevog izgleda i jagoda umjesto serioznog navođenja krivičnih djela za koje je optužen prvi čovjek vojske Republike Srpske odgovoran za sprovođenje politike etničkog čišćenja, progona i genocida na prostoru koji je ta politika odredila kao isključivo srpski.

Trenutačni odnos prema haškim suđenjima i otpuženicima otkriva nam da ne samo da ne postoji proces suočavanja i željene katarze u društvu, već da se sa njim nikad nije ni pokušalo. On ne samo da nije institucionalizovan već se sve se čini da ovo društvo nosi masku zlih lica što u svojoj gluposti i/ili neznanju ispisuju grafite podrške Ratku Mladiću. Ako jedna politika to čini da prikrije socijalno i ekonomsko stanje, vlastitu bezidejenost i korumpiranost, mora računati na to da će se suočiti se sa još jednim efektom pored pokrova po nezaposlenima, a to je ideologija Frankenštajn x generacija što dolaze. Što negiraju Srebrenicu, ne znaju/ne žele da znaju za logore koji su postojali, ne shvataju da su progoni i etnička čišćenja politička odluka nekadašnjeg rukovodstva precizno sprovedena širom zacrtane teritorije. No, pitanje je koliko je zvanična relativizacija zločina samo demagoška instalacija, a koliko svjesno i namjerno održanje kontinuiteta sa recidivima ekstremne ideologije kao zalogom za neku paklenu budućnost?

Republika Srpska je cijelim svojim grlom zaglibljena u Mladićevim jagodama. Tu se iscrpljuje njena pažnja i zanimanje za optuženog generala. Jagode i još malo storije o generalskom držanju i kontaktu sa publikom, a onda će se haška stvarnost strpati u ladice nepostojanja. Činjenice su ipak u današnjem vremenu sve nedvosmislenije. Ne možemo se više pravdati začepljenim zvaničnim medijskim kanalima jer i kad vlada drži monopol nad njima nikad nije bilo jednostavnije razbiti taj monopol.

Danas svako može sa nekoliko klikova iz svoje sobe iščitati optužnicu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, pročitati njihove izjave, pogledati snimke, fotografije, dokaze i uvjeriti se u nakaznost ideologije kojoj se i danas (ne)posredno služi. Odgovornost svakog pojedinca je time uvećana jer ne može se pozivati na zabrane svoje vlade ili manipulacije ovještalog populizma. Dovoljno je pogledati snimku Mladićevog šepurenja po Srebrenici uoči masakra i suprotstaviti je relativizaciji koju sprovodi aktuelna vlast.

Suđenje Ratku Mladiću prilika je da se suočimo sa predstavljanjem svih činjenica što svjedoče o počinjenim zločinima i udruženom zločinačkom poduhvatu, tj. da se podsjetimo da je Bosna i Hercegovina poskonfliktno društvo koje nije ni poslije skoro dvije decenije zacijelilo svoje rane. Presude koje će se donijeti protiv preostalih ratnih zločinaca, uključujući Mladića  i Karadžića, predstavljaće činjenicu koju bi naša zbilja trebala uzeti u obzir, a ne samo naša istoriografija. Zapravo, jedna od najvećih tragedija postkonfliktnog i postgenocidnog društva kao što je naše jeste što se nisu formirale pravne i političke institucije koje uzimaju u obzir te činjenice, što npr. nije donijet zakon koji bi zabranio pripadnicima inkriminisanih režima da se bave političkom djelatnošću, da obavljaju javne funkcije.

To je i razlog zbog kojeg je danas bh realnost podijeljena kada gleda suđenje Mladiću, što jedni suđenje gledaju na gradskom trgu, a drugi okreću glavu uskim grlom u jagode. A poslije jagoda zaborav, tišina, nespominjanje i onda, tobože, iznenada i neočekivano grafit u centru Banjaluke. I tako u krug. I tako u vječnost.

29.05.2012.

IZVJESTAJ ASOCIJACIJE TRIAL O POLOZAJU BIVSIH LOGORASA U BiH: OSLOBODJENI, ALI NE I SLOBODNI

Izvještaj asocijacije TRIAL o položaju bivših logoraša u BiH

Oslobođeni, ali ne i slobodni

 
Detalj iz logora Trnopolje
Detalj iz logora Trnopolje
PHOTO: Ron Haviv

Nedostatak tačnog broja podataka, neadekvatnost kodificiranja mučenja, prisilnog rada i proizvoljnog zatvaranja, neusvajanje zakona o pravima žrtava mučenja, neuspjeh države da učinkovito istraži, osudi i sankcioniše osobe odgovorne za zločine, uključujući mučenja nanešena bivšim logorašima, neki su od problema sa kojima se suočavaju bivši logoraši u BiH

Švicarska asocijacija protiv nekažnjivosti TRIAL, predstavila jeu ponedjeljak u Sarajevu izvještaj o situaciji u kojoj se nalaze bivši logoraši u Bosni i Hercegovini sačinjen za specijalnog izvjestitelja o mučenju i drugim okrutnim, nečovječnim ili ponižavajućim postupcima ili kažnjavanjima i članove Radne grupe o proizvoljnom lišavanju slobode. Izvještaj je nastao u saradnji sa devet udruženja bivših logoraša koji predstavljaju različite etničke grupe sa ciljem da naglasi preostale prepreke za punu provedbu međunarodnih obaveza BiH u vezi sa ovim problemom.

Nedostatak tačnog broja podataka, neadekvatnost kodificiranja mučenja, prisilnog rada i proizvoljnog zatvaranja, neusvajanje zakona o pravima žrtava mučenja, neuspjeh države da učinkovito istraži, osudi i sankcioniše osobe odgovorne za zločine, uključujući mučenja nanešena bivšim logorašima, neuspjeh da pruži odgovarajuću zaštitu i podršku svjedocima u suđenjima za ratne zločine, uključujući i predmete koje se tiču bivših logoraša, propust da pruži odgovarajuću naknadu i integralnu reparaciju bivšim logorašima, ključni su problemi koje akcentira Izvještaj.

"Dok BiH i dalje krši prava hiljada muškaraca i žena, i ignoriše njihovu stalnu potragu za pravdom i zadovoljštinom, držeći ih na marginama društva, bivši logoraši možda zaista jesu oslobođeni, ali svakako još nisu slobodni", istakla je u ime TRIAL BiH koordinatorica Lejla Mamut-Abaspahić.

Ona je napomenula da država Bosna i Hercegovina krši međunarodno preuzete obaveze, među ostalima, i one iz Konvencije protiv mučenja te Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Organizacije potpisnice Izvještaja traže od Specijalnog izvjestitelja i Radne grupe da analiziraju situaciju bivših logoraša u BiH kao i postojeće zakonodavstvo te da izdaju preporuke vlastima.  Nadalje, one pozivaju Specijalnog izvjestitelja i Radnu grupe u posjetu zemlji, imajući na umu da je 7. maja 2010. BiH izdala stalni poziv svim specijalnim procedurama Ujedinjenih naroda, čime je najavila da će uvijek prihvatiti zahtjeve za posjete.

"Dolaskom u BiH i prikupljanjem informacija iz prve ruke o svim problemima i nepravdama sa kojima se susreću bivši logoraši u BiH ova bi se tema ne samo  zadržala visoko na listi prioriteta domaćih vlasti, nego i samih međunarodnih tijela, što bi u konačnici pomoglo rješavanju problema ove iznimno ranjive kategorije", zaključila je Mamut-Abaspahić.

U Izvještaju se, između ostalog, navodi i teška materijalna situacija u kojoj se nalaze bivši logoraši, te činjenica da žive bez zdravstvene zaštite, kao i da se često osjećaju odbačenim i diskriminiranim jer im u postupcima pred sudovima nije omogućena besplatna pravna pomoć, kao što jeste optuženima za zločine, te je još uvijek zaštita identiteta svjedoka na niskoj razini.

Također, u ovakvim postupcima odsustvo psihološke pomoći otežava ionako kompleksnu situaciju ljudi na čijim svjedočenjima počivaju optužnice protiv odgovornih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

29.05.2012.

TOMISLAV NIKOLIC: ABHAZIJA I JUZNA OSETIJA MOGU BITI NEZAVISNE, KOSOVO - NE

Nikolić: Abhazija i Južna Osetija mogu biti nezavisne, Kosovo - ne       

 

Tomislav Nikolić na skupu u Beogradu

.....................

Zamenik ministra spoljnih poslova Gruzije Nino Kalandadze izrazio je u ponedeljak nadu, da će pitanje eventualnog priznanja separatističkih gruzijskih oblasti Abhazije i Južne Osetije od strane Srbije - biti razjašnjeno kroz bilateralne razgovore Tbilisija i Beograda. Novi predsednik Srbije Tomislav Nikolić je u subotu u intervjuu “Glasu Rusije”, odbacio bilo kakvu sličnost između zahteva Kosova za nezavisnošću i iste težnje Abhazije i Južne Osetije. “Abhazija i Južna Osetija mogu da budu nezavisne, a Kosovo i Metohija – ne”, kazao je Nikolić.

Kalandadze je poručio da su Gruzija kao i Srbi izabrali su evropski put, “oni žele članstvo u EU. Svakome je jasno da EU jasno priznaje teritorijalni integritet Gruzije i gruzijske granice u okviru međunarodnog zakona. Shodno tome, u nacionalnom interesu Srbije je da sledi međunarodne standarde".

Prenosimo ceo intervju sa Nikolićem sa sajta “Peščanika”.
Aleksej Nariškin: Gospodine predsedniče, hvala vam što ste našli vremena i odazvali se našem pozivu za intervju. Koristim ovu priliku da vam u ime naše radio stanice čestitam stupanje na novu dužnost. Prvo što hoću da vas pitam je kako ste se odlučili na to da vaša prva poseta inostranstvu bude učinjena baš Rusiji i zašto baš u vreme kongresa partije Jedinstvena Rusija?

Tomislav Nikolić: U okvirima već dogovorene saradnje između Srpske napredne stranke i partije Jedinstvena Rusija, ova moja poseta Moskvi je bila dogovorena ranije. U međuvremenu su bili objavljeni i završeni izbori za predsednika Srbije na kojima sam ja pobedio. No želeo sam da svoju poslednju partijsku dužnost ispunim tako što ću se odazvati pozivu partije Jedinstvena Rusija da prisustvujem njihovom kongresu. I tako sam stigao ovamo. To je bilo moguće jer ja još uvek nisam položio zakletvu i za sada sam još uvek samo izabrani predsednik.

Aleksej Nariškin: Recite nam molim vas šta očekujete od današnjih susreta? Da li već možete da naslutite nekakve dogovore o budućoj saradnji?

Tomislav Nikolić: Danas ću se sresti sa samim vrhom rukovodstva Ruske Federacije. Biće to početak mojih budućih formalnih susreta i razgovora. Biće to prvi korak ka početku formalnih pregovora nakon moje inauguracije. Nadam se da će to biti uvod u sasvim nove odnose između Rusije i Srbije.

Aleksej Nariškin: Naše slušaoce između ostalog interesuje i to kakvi su planovi novoizabranog predsednika Srbije u vezi odnosa sa Evropskom unijom?

Tomislav Nikolić: Ja sam u svojoj predizbornoj kampanji bio sasvim jasan. Srbija će činiti sve što može da čini jedna suverena država da bi bila punopravni član Evropske unije. Mi smo se ustavom obavezali da poštujemo evropske vrednosti, da evropsko zakonodavstvo bude iznad našeg i mi imamo odluku Skupštine da Srbija učini sve što je u njenim mogućnostima da uđe u Evropsku uniju. Ali ja sam tokom predizborne kampanje građanima Srbije sasvim jasno rekao i sledeće: ako bi postojao uslov Evropske unije da se odreknemo Kosova i Metohije, ja taj uslov ne bih prihvatio. I to bi bio prestanak pregovora s Evropskom unijom.

Aleksej Nariškin: Pomenuli ste Kosovo. Kakvi su planovi u vezi toga? Kakav razvoj događaja očekujete?

Tomislav Nikolić: Pa biće pregovora na dosta visokom nivou. Ja sam tražio da pregovarač bude ili predsednik vlade, ili da za to ovlaste mene kao predsednika republike. Tamo je situacija veoma teška. Svi visoki predstavnici međunarodnih organizacija koje su tamo prisutne – sve vojne i građanske organizacije i predstavnici UN – svi su oni za to da Kosovo bude nezavisno. Sve glavne države Evropske unije su takođe priznale Kosovo kao nezavisnu republiku i mi ćemo tu imati tešku borbu. Institucije iz Prištine su, isključujući četiri opštine na severu, preuzele na sebe upravljanje Kosovom i Metohijom. Veliki deo teritorije Kosova i Metohije na kojoj u brojnim enklavama žive Srbi, nalazi se pod punom upravom albanskih institucija. Na svu sreću, danas su tamo prisutni i predstavnici Ujedinjenih nacija i oni u određenom smislu brinu o bezbednosti Srba koji tamo žive. Albanci traže da se prošire i na severno Kosovo, ali Srbija to ne može da im dozvoli.

Aleksej Nariškin: Mi sada govorimo o priznavanju tih od sveta delimično nepriznatih i delimično pak priznatih republika. Vi znate za problem Abhazije i Južne Osetije. Recite nam molim vas, kako ćete se vi kao novoizabrani predsednik sada odnositi prema problemu njihovog eventualnog priznavanja? I uopšte, možete li da formulišete vašu poziciju?

Tomislav Nikolić: To uopšte nisu isti uslovi. To su dve različite situacije i ceo svet zna da je tamo situacija sasvim drugačija. I zato se ne mogu primenjivati jednaki principi za Kosovo i, kako ono rekoste, Abhaziju. Srbija će o tome, naravno, imati raspravu u parlamentu…

Aleksej Nariškin: Izvinite, mislite li na raspravu baš o Abhaziji i Južnoj Osetiji?

Tomislav Nikolić: Da, svakako. Ukoliko se pojavi zahtev za vođenje rasprave o priznavanju nezavisnosti on će u parlamentu sigurno biti razmatran. Srbija time ne ugrožava svoje interese na Kosovu i Metohiji jer tu postoji principijalno velika statusna razlika. I ako poštujete međunarodno pravo, jasno je da Abhazija i Južna Osetija mogu da budu nezavisne, a Kosovo i Metohija – ne.

Aleksej Nariškin: Koliko je meni poznato, u Srbiji se danas vode razgovori o ovekovečivanju Slobodana Miloševića. To jest postoje oni koji bi od tog čoveka da naprave ako ne idola, a ono lik značajnog borca. Kako se vi prema tome odnosite? Treba li se boriti s prošlošću ili ne?

Tomislav Nikolić: Znate, ja sam bio suprotstavljen Slobodanu Miloševiću kada je on bio na vlasti. Ali od onog momenta kada se on našao u Hagu, on je dobio moju potpunu podršku. Ja sam direktno učestvovao u organizaciji dočeka njegovog tela iz Haga. Ja sam povodom tog dočeka organizovao veliki miting, iako sam tada bio rukovodilac jedne druge stranke, Srpske radikalne partije. Ja sam izdejstvovao da vladika Filaret održi opelo na njegovom grobu. Za sve to ja imam i pismo zahvalnosti upućeno od njegove porodice. A onda se u to umešala Socijalistička partija Srbije, i ja sam se sklonio.

Jednom je u Parlamentarnoj skupštini saveta Evrope bio izveštaj iz Haškog tribunala i izvestilac je napisao u predlogu rezolucije da je Slobodan Milošević nažalost preminuo u Haškom tribunalu, a inače bi bio osuđen za ratne zločine. Ja sam uložio amandman u kome sam rekao da niko ne može da pretpostavi da bi on bio osuđen i onda su oni odustali od te rezolucije. I tako je on ostao neosuđen. A ako Rusija ima nekih dokaza o nečijoj umešanosti u njegovu smrt, ja bih se rado pridružio akciji podrške liku Slobodana Miloševića. Ja sam bio i šef tima za odbranu Vojislava Šešelja i znam koliko je nepravde u tom Haškom tribunalu. Ali Haški tribunal je konstituisan i uz saglasnost Ruske Federacije.

Srbija ima zakon o saradnji sa Haškim tribunalom, tako da ja podržavam stav da države treba da štite ljude koji se još uvek tamo nalaze. Ostalo je još nekoliko optuženih i još je u toku nekoliko procesa koji uskoro treba da budu završeni. Tada će i Haški tribunal završiti svoj rad.

Aleksej Nariškin: Gospodine predsedniče. Kako ja razumem, Srbija traži mnoge ljude koji su osumnjičeni za ratne zločine i koji se skrivaju u raznim zemljama širom sveta. Kako mislite da izdejstvujete povratak tih ljudi u Srbiju?

Susret Vladimira Putina i Tomislava Nikolića u Moskvi, 26. maj 2012.
​​Tomislav Nikolić: Koliko ja znam, danas više nema nijednog Srbina koji se nalazi na optužnici Haškog tribunala i primedbe ovog suda više nisu upućene na to zašto Srbija nije uhapsila ljude koji se kriju, već na to zašto nije uhapsila one ljude kod kojih su se ovi krili.

Aleksej Nariškin: Da se vratimo odnosima s Rusijom. Kako ćete graditi svoje odnose s Rusijom na planu, na primer, energenata? Hoćete li koristiti mogućnosti koje vam stoje na raspolaganju od strane Rusije ili ćete imati neku svoju alternativu?

Tomislav Nikolić: Srbija je spremna da u potpunosti ispunjava sve svoje obaveze predviđene energetskim sporazumom između naše dve zemlje i da istovremeno koristi sve pogodnosti koje nam taj sporazum pruža. Ne samo Srbija, već i cela Zapadna Evropa zavisi od ruskih energenata. Srbija ima tu pogodnost da od Rusije dobija dovoljno energenata. Ja ću samo da iniciram izgradnju novih hidroelektrana i novih elektrana na gas, uz primenu savremene evropske tehnologije.

Aleksej Nariškin: Recite nam nešto o događajima u Ukrajini. Julija Timošenko je u zatvoru i nju tamo po nekima biju, a po nekima ne, no u svakom slučaju ona je proglašena za političkog zatvorenika. Šta vi o tome mislite?

Tomislav Nikolić: Ja zaista ne znam šta se tamo događa oko Julije Timošenko, a iskreno rečeno i nemam nameru da se mešam u unutrašnje stvari drugih država, posebno oko stvari koje se tiču pravosuđa.

Aleksej Nariškin: A što se tiče bojkota u vezi s Julijom Timošeko? Političari u Evropi pominju bojkot Evropskog prvenstva u fudbalu u slučaju da ukrajinske vlasti ne spreče neosnovano grub odnos prema Juliji Timošenko. Šta vi o tome mislite?

Tomislav Nikolić: Ja mislim da se države neće igrati s time. Bilo bi to isuviše veliko politizovanje sporta. I ja sam ubeđen da su to samo priče.

Aleksej Nariškin: I na kraju, kada ćemo se sledeći put sresti, i hoće li to biti kod Vladimira Putina ili kod vas? Ima li nekih planova?

Tomislav Nikolić: Ja mislim veoma skoro. Ja sada čekam da položim zakletvu, posle Moskve idem u Brisel, a onda ponovo dolazim u Moskvu, pa onda u Vašington i tako redom… To će biti veoma brzo. Imam sreću da moj mandat otpočinje kada i mandat Vladimira Vladimiroviča.

Radio Eho Moskve, 26.05.2012.
Prevod s ruskog Haim Moreno (Peščanik)
29.05.2012.

IVAN SIMONOVIC: SACUVATI EUROPSKU PERSPEKTIVU REGIJE

Šimonović: Sačuvati europsku perspektivu regije       

 

Ivan Šimonović

................................

Pomoćnik glavnog tajnika UN-a za ljudska prava Ivan Šimonović upozorio je kako ne bi valjalo da Europska unija zatvori vrata zemljama jugoistoka Europe, jer pristupni proces olakšava reforme koje doprinose i boljoj zaštiti ljudskih prava. Bivši hrvatski ministar pravosuđa je u Hrvatskoj kao osobni izaslanik glavnog tajnika UN-a na obilježavanju 20 godina hrvatskog članstva u UN-u.

Sirija i Afganistan kao glavna krizna žarišta iz perspektive ljudskih prava, a regija jugoistoka Europe kao prostor koji dobro napreduje u zaštiti ljudskih prava, ali čiji bi napredak mogao biti usporen ako im se zatvori europska perspektiva – to su glavni naglasci Šimonovića na predavanju o globalnim trendovima u zaštiti ljudskih prava i ulozi UN-a.

„Ljudska prava su sve češće tema i na sjednicama Vijeća sigurnosti,“  kazao je Šimonović i dodao:

„U kalendarskoj 2011. godini ljudska prava su se pojavljivala pred Vijećem sigurnosti češće nego u razdoblju od 1993. do 2011. godine. Dakle, u 18 godina se manje puta tamo govorilo o ljudskim pravima nego u jednoj jedinoj 2011. godini.“

Na globalnoj razini – sve je manje mirenja sa kršenjem ljudskih prava, odnosno ono sve češće završava pobunom,  raste prepoznavanje važnosti ljudskih prava za mir i sigurnost u svijetu, postojeći međunarodni mehanizmi zaštite dosegli su svoju granicu i bit će potrebna radikalna reforma sustava zaštite ljudskih prava. Govoreći o konkretnim slučajevima, Šimonović je upozorio da je konflikt u Siriji strašna prijetnja.

„Ono što je velika opasnost je da podjele koje sada postoje u Siriji prerastu u etničke i vjerske podjele i da se to pretvori u jedan rat do istrebljenja. Već sada imamo 10.000 mrtvih, ali tada prijeti opasnost od stotina tisuća... Druga opasnost koju proizvodi stanje u Siriji je i mogućnost regionalnog prelijevanja“, napominje on.

Snažna svijest o ljudskim pravima u Hrvatskoj

Mir nije postignut ni u Afganistanu, podsjetio je Šimonović.
Ivan Šimonović na predavanju u Zagrebu, 28. svibanj 2012.
​​
„I u svjetlu povlačenja trupa iz Afganistana ono što je također posebno opasno je da se kojekakvi kompromisi, uključujući kompromise s talibanima ne plaćaju ljudskim pravima, osobito ne pravima žena“, istaknuo je pomoćnik generalnog tajnika UN.

Govoreći o stanju ljudskih prava u državama nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije Šimonović je konstatirao da je situacija dosta dobra što se tiče mehanizama zaštite.

U Hrvatskoj je stanje na terenu sve bolje, a sve je jača i svijest o njima.

„Mislim da sada svijest o ljudskim pravima u Hrvatskoj zapravo predstavlja jednu snagu i predstavlja pritisak na politiku tako da danas i nije moguće opstati na vlasti, a da ne uvažavaš ljudska prava i da nisi spreman na dijalog sa civilnim društvom“, ocjenjuje on.

Što se drugih država tiče, bitno je da im Europa ne zatvori vrata.

„Mislim da je ta privlačna snaga Europske unije bila pokretač mnogih reformi u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji, i da je vrlo bitno da Europska unija ne zatvori vrata, jer kroz mogućnost daljnjeg napretka u pristupnom procesu  lakše se mogu postići neke reforme koje doprinose i boljem štićenju ljudskih prava“, kazao je Šimonović.
29.05.2012.

KOFI ANNAN U DAMASKU POZVAO NA PREKID KRVOPROLICA U SIRIJI

Annan u Damasku pozvao na prekid krvoprolića       

 

Masovna sahrana žrtava iz Hule

...........................................

M eđunarodni izaslanik za Siriju Kofi Annan izjavio je u ponedjeljak, po dolasku u Damask, da je užasnut masakrom u kojem je u petak u sirijskom gradu Hula ubijeno više od 100 ljudi i pozvao je "svakog pojedinca sa puškom" da odloži oružje i okonča krvoproliće.

Anan u Damasku razgovara sa sirijskim ministrom spoljnih poslova Validom Mualemom, a u utorak će se sastati sa predsjednikom te zemlje Bašarom el-Asadom, prenose svjetske agencije.

"Morao sam da dođem u Siriju u kritičnom trenutku ove krize. Lično sam šokiran i užasnut tragičnim incidentom u Huli", kazao je Annan po dolasku u Damask.

Masakr u petak u Huli, u provinciji Homs, naišao je na osudu međunarodne javnosti, iako svjetske sile različito gledaju na krivce za ubistva.

Saveznik Sirije Rusija poručila je da krivicu snose i režim i pobunjenici.

"Obje strane su očigledno imale udjela u smrti nevinih ljudi, uključujući nekoliko desetina žena i dece", kazao je danas šef ruske diplomatije Sergej Lavrov. "Ovu oblast kontrolišu pobunjenici, ali je okružena vladinim trupama."

Lavrov je to rekao nakon razgovora sa britanskim ministrom spoljnih poslova Sergejom Lavrovim.

Sirija je demantovala da su njene trupe odgovorne za ubistva, a Savet bezbednosti UN juče je osudio režim Bašara el-Asada zbog masakra u Huli.

Kofi Anan boravi u drugoj poseti Siriji od početka njegove misije pre tri meseca.

Anan je u Siriji prethodni put boravio 10. marta i tada su sirijske vlasti i pobunjenici prihvatili njegov mirovni plan od šest tačaka, koji predviđa i primirje od 12. aprila.

Primirje se, međutim, svakodnevno krši.

U međuvremenu su u Moskvi završeni razgovori ministara vanjskih poslova Rusije i Velike Britanije koji su podržali Ananov mirovni plan.

Rusija se smatra državom koja može utjecati na Bašara al Asada, zbog čega je William Hague u ponedjeljak i razgovarao sa Sergejom Lavrovim.

Razmjena optužbi

Imali smo vrlo sadržajnu i iskrenu diskusiju, kazao je Hague na press konferenciji.

Britanski je ministar potvrdio da mu je Lavrov obećao da će zajedničkim snagama raditi na osiguranju mira u Siriji.
Kofi Annan po dolasku u Siriju, 28. maj 2012.
​​
Ruski ministar vanjskih poslova, međutim, kritikovao je politiku država koje zastupaju stav da nema rješenja u Siriji bez odlaska Asada s vlasti. Lavrov je naglasio kako su za masakr u Huli odgovorne obje strane.

"Mi ovdje imamo situaciju u kojoj su obje strane, ruku pod ruku, odgovorne za smrt nevinih ljudi“, kazao je Lavrov u Moskvi.

Ovakvu diplomatsku akciju UN-a i EU pokrenula je tragedija u selu Hula, gdje je poginulo 116 ljudi, među kojima je 49 djece i 34 žene. Najviše ih je, kažu promatrači, ubijeno iz minobača i tenkovskim minama, što sugerira umješanost pro-vladinih snaga.

Savjet sigurnosti UN-a reagovao je neobavezujućom Rezolucijom u kojoj je osuđeno ubistvo civila.

"Članovi Savjeta sigurnosti na najoštriji mogući način osuđuju ubistva - potvrđena i od strane promatrača Ujedinjenih naroda“, kazao je zamjenik ambasadora Azerbejdžana u UN:u Tofik Musajev.

Savjet sigurnosti osudio je "ubijanje civila pucanjem iz blizine, te teška fizička zlostavljanja" u Huli. Nije, međutim, precizirano ko je odgovoran za te napade.

Opozicija je za masakr u Huli, u blizini Homsa, optužila Šabiha miliciju koja je lojalna Asadu. Međutim, sirijski izaslanik u UN-u Bašar Džafari nazvao je ove optužbe „cunamijem laži“ protiv Damaska.

"Želio bih ovdje, u ime moje Vlade, osuditi laži koje su izgovorili neki članovi Savjeta sigurnosti u namjeri da vas dovedu u zabludu tvrdnjama da su njihove ocjene vlasti u Siriji temeljene na dokazima", rekao je.

Paralelno, u Damasku, portparol ministra vanjskih poslova Džihad al-Makdesi izjavio je da i opozicioni borci imaju minobacače i protutenkovske rakete u Huli i da su oni odgovorni za ubistva.

"Došlo je kvantitativnog poboljšanja snabdjevenosti oružjem u Siriji. Pobunjenici sada ne koriste samo lako oružje. Imamo izvještaje i o upotrebi protutenkovskih raketa“, rekao je al-Makdesi.

No, njemački ambasador u UN-u Peter Wittig ne sumnja u odgovornost sirijskog režima

"Postoje jasni dokazi korištenja teškog naoružanja, granata, čak i tragova tenkova u tom području. Dakle, dokaz je jasan. Nije zamagljen, Vlada je ostavila jasan otisak na ovom masakru“, zaključuje Wittig.
29.05.2012.

BOSNU I HERCEGOVINU OCEKUJE NOVI ZAJAM: KO CE VRACATI DUGOVE

BiH očekuje novi zajam: Ko će vraćati dugove       

 

Ilustracija

lustracija

...........................

 

Iako se očekivalo da će u ponedjeljak biti poznato koliko i pod kojim uslovima će BiH od MMF-a dobiti novca, sve je odgođeno za dvije sedmice. Delegacija MMF-a, ne bez razloga, zatražila je potpunije informacije i više provjera kako se u zemlji provode ključne reforme, hoće li biti smanjena javna potrošnja, te gdje će pozajmljeni novac otići. Jedno je jasno: bez nove pozajmice entitetski budžeti već su u manjku, a o tome kako kredite vraćati misliće se naknadno.

BiH nastavlja pregovore sa delegacijom MMF-a i za dvije nedelje znaće se koliko novca će biti zatraženo, a koliko odobreno. Tek, novih zaduženja će biti jer bez njih entiteski budžeti ne mogu preživjeti, najavio je predsjedavajući Savjeta ministara BiH Vjekoslav Bevanda. Ukoliko državni budžet bude usvojen, predloženi okvir od 950 miliona KM za finansiranje domaćih institucija, MMF ocjenjuje zadovoljavajućim, dok će se entitetski budžeti i zahtjevi za zajmom razmatrati u naredne dvije sedmice, kaže Bevanda.

„Definitivno je - ukoliko nema aranžmana sa MMF-om, nema sredstava Evropske komisije. U slučaju da se to ne ostvari, oba entiteta će ostati u manjkovima za predviđena sredstva u proračunima – što se tiče Federacije to je 60 miliona, a RS 30, i ostali rizici koji se javljaju i u jednom i u drugom proračunu. Nakon ove sjednice tehničke ekipe nastavljaju razgovore i intenzivno će se raditi naredna dva tjedna da bi se sve ovo jednostavno popeglalo i da bi se sa valjanim podlogama došlo na nastavak razgovora – ili nastavka razgovora neće biti“, kazao je Bevanda. 
Vjekoslav Bevanda
​​
Aktuelni stend by aranžman BiH zaključila je sa Međunarodnim monetarnim fondom 2009. godine u iznosu od 1,2 milijarde KM.  Do sada je iz tih sredstava povučena tek trećina, a naredne godine na naplatu dolazi prva velika rata u iznosu od 350 miliona KM.  Reprograma, međutim, neće biti, rekao je u ponedjeljak predsjedavajući Bevanda.

Protiv sklapanja ovog aranžmana bio je i ostao zamjenik ministra finansija BiH Fuad Kasumović.

„Državi BiH ne treba nijedan fening od kredita MMF-a, niti je dobila od prošlog kredita MMF-a nijedan fening. Prema tome, radi se o entitetima koji neće da rade one reformske poteze koje moraju uraditi. Jednostavno idu na novo zaduženje. Veliki sam pobornik nedobivanja toga kredita. MMF ako hoće pomoći ovoj državi, jedino šta može uraditi je to da nađe modus da nam reporogramira taj kredit, a nikakvo novo zaduženje za javnu potrošnju nije prihvatljivo“, kazao je Kasumović.

Grabovac: Mora se podvući crta

O visini novog zajma koji bi BIH od MMF-a mogla tražiti u ponedjeljak se nije govorilo. Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić ranije je rekao da će  Federacija BiH putem novog stand by aranžmana zatražiti novi kredit u iznosu od 800 miliona do milijardu KM. Ovaj novac Federaciji BiH je potreban jer je federalni budžet u konstantnom deficitu od nekoliko stotina miliona KM, a novim kreditom plaćali bi se stari.

Upravo ovakva politika zaduživanja je za BiH pogubna, ističe Nikola Grabovac, bivši ministar finansija Federacije, ekonomski analitičar.
Nikola Grabovac
​​
„Jednog dana će se morati podvući crta, da li ćete to vi, naša djeca ili naši unuci poći vraćati? Međutim, oni svjesno to rade, ustvari nećemo vraćati. Znate šta će se uraditi? Ja već znam. Umjesto vraćanja duga, oni će preuzeti nam telekome, koji su zlatne koke, preuzeće nam elektroprivredu, koja je također zlatna koka. Treba građanima vrlo jasno reći - kad smo se opredijelili za kapitalizam, kapitalizam je jednako gdje kapital vlada. Ali očito je da je ovaj vučiji kapitalizam koji je kod nas na sceni potpomognut iz međunarodne zajednice, a strahovito ugrožen od domaćih struktura, koje ne vode računa o običnom građaninu, čovjeku“, kazao je Grabovac.

Podjednako loše je i u RS, gdje je Vlada najavila da je potrebe ovog entiteta u naredne dvije godine moguće izmiriti zaduženjem od dvije milijarde eura. Predsjednik Vlade RS Aleksandar Džombić izjavio je da je MMF otvoren za novi stend by aranžman sa BiH i da bi on mogao biti zaključen do jeseni.

I u ovom entitetu novac iz novog aranžmana bio u najvećem dijelu iskorišćen za restrukturiranje postojećeg duga, te je očigledno da vlasti ni u jednom bh. entitetu nemaju rješenje za nedostatak novca, ističe Siniša Vukelić, urednik portala Kapital.ba.

„Umjesto da traže rješenja na rashodovnoj strani i da smanjuju rashode, koji su zaista preveliki za ovako glomaznu, preskupu a sporu administraciju, vlast u ova entiteta i na nivou BiH rješenje nalaze samo na prihodovnoj strani – po svaku cijenu zadržati postojeći nivo javne potrošnje, ne ulagati u investicije, ne stvarati dobar poslovni ambijent, a zaduživati se samo kako bi se podmirili sve veći i veći troškovi“, rekao je Vukelić.   

O tome kako vraćati milijarde eura kredita u BiH, međutim, niko ne govori. Analitičari vjeruju da grčki scenarij nije izvjestan tako brzo jer, nažalost, još uvijek postoji prostor za nova zaduženja. Vraćanje zajmova, podizanje društvenog proizvoda i povećanje izvoza je veliki problem i za daleko razvijenije zemlje od BiH, upozorava prof. Dragoljub Stojanov.

„Alternative su vrlo ograničene, osim stezanja naglog kaiša, odnosno remena, i velike štednje u okviru raznih davanja, među koja spadaju i socijalna davanja, boračka davanja - koja su izgleda politički preosjetljiva da bi se sad u njih diralo“, ocjenjuje Stojanov.
29.05.2012.

TOMISLAVU NIKOLICU ZAPALO DA KAZE DA JE SAN O VELIKOJ SRBIJI NEOSTVARIV

Nikoliću zapalo da kaže da je san o velikoj Srbiji neostvariv
Tomislav Nikolić
Tomislav Nikolić
................................
Zbog radikalske i četničke biografije novoizabranog predsednika Srbije Tomislava Nikolića, ovih dana se citiraju mnoge njegove izjave iz dalje i bliže prošlosti. Procenjuje se koliko je njegovo evropejstvo upitno. I ako se uvaži sugestija nekih domaćih i stranih posmatrača da treba sačekati i videti šta nosi novi predsednik u svojoj torbi, ostaju neke postizborne izjave koje su već napravile pometnju u nekim delovima regiona.

Najsporniji je provokativni intervju nemačkim novinama Frankfurter Algemajne Cajtung čiji je intervjuer tražio od Nikolića da se odredi prema nekim konrektnim tvrdnjama iz 90-ih, ali i iz dvehiljaditih. Najviše bure je izazvala Nikolićeva izjava da je Vukovar srpski grad. On je to pokušao da demantuje, ali se pojavio audio snimak intervjua.

Nikolić je i danas stao iza svog poziva armijskom vrhu 91 godine da bombarduje “ustaški grad Dubrovnik” jer su  tamo “gorele srpske kuće”. Šefica hrvatske diplomatije Vesna Pusić je te izjave nazvala šokantnim i rekla da će promena vlasti u Srbiji imati većeg odraza na njene susede negoli na nju samu.

Nikolić je nakon izbora za predsednika Srbije rekao i da se ne odriče titule četničkog vojvode i da je ponosan što je bio dobrovoljac '91. godine. Zatim je nemački novinar citirao Nikolićevu izjavu iz 2003. godine:

“Uvek sam se zalagao da srpski narod živi u srpskoj državi i nikada neću odustati od tog projekta. Ako postanem predsednik, težiću pripajanju Republike Srpske matici Srbiji, nikada neću prežaliti srpske zemlje koje su okupirali Hrvati uz pomoć UN”.

Na to je Nikolić rekao da je tada bio član Srpske radikalne stranke i dodao “dozvolite mi da ja nikada neću da prežalim te srpske teritorije, ali to je moj lični osećaj”. Nikolić je međutim nazvao svoj san o velikoj Srbiji neostvarivim.

“Moji snovi, davni snovi kada se raspadala Jugoslavija, kada se određivalo kako će ko da živi nisu, na žalost, ostvareni i to je sad već nemoguće”, rekao je Nikolić nemačkom novinaru.

Taj cirkus bi bilo lepo gledati

Ovako sarajevski pisac Ivan Lovrenović komentariše ovu Nikolićevu izjavu:

“I sad smo mi u ovakvoj situaciji. Jednom autentičnom narodnjaku kakav je Nikolić, pa još sa tom hipotekom iz rata, iz svoje šešeljevske, četničke prošlosti, njemu je sada historijski dopala ta zadaća da kaže da je taj san o velikoj Srbiji samo san i da je on neostvariv. Sad se čovek pita, čemu da prida više važnosti, tom njegovom celokupnom identitetu ili činjenici da on sam kaže da je ta velika Srbija san i da je to neostvarivo.”
Ivan Lovrenović, foto: Dženana Karabegović
​​
Hrvatskog komentatora Viktora Ivančića smo podsetili da je svojevremeni dolazak Iva Josipovića na čelo Hrvatske propraćen neformalnim susretima sa Borisom Tadićem, dok Nikolićev izbor prati skandal sa Vukovarom “srpskim” i Dubrovnikom “ustaškim“  gradom, što je ipak velika razlika.

“Razlika jeste, ali mene malo zanima kako međusobno divane Josipović i Tadić ili kako će sutra divaniti Josipović i Nikolić. Ali u vrijeme kada su se Josipović i Tadić lijepo slagali, povratak Srba u Hrvatskoj nije išao onim ritmom kakvim je trebalo. Dakle, nekakav stvarni život je ipak nešto drugo u odnosu na nekakve kulise koje vidimo u visokom političkom životu. Ja svakako mislim da nije neka naročito dobra vijest da je Nikolić predsjednik Srbije, ali ne mislim da će se time radikalno pokvarit odnosi koji suštinski nisu bili dobri“, ocjenjuje on.

Na pitanje da li misli da će uskoro uslediti poziv Nikoliću da poseti Zagreb, Ivančić sasvim u feralovskom maniru kaže: “Ne znam...ali taj cirkus bi svakako bilo lijepo gledati.”

Iako je izbor novog predsednika Srbije pratilo podsećanje na njegovu ratničku prošlost i velikosrpsku radikalsku politiku, ni naš treći sagovornik, Iljir Deda iz prištinskog Instituta za savremenu politiku, ne smatra da se unapred može tvrditi da će dolazak Tomislava Nikolića na čelo Srbije pogoršati odnose u regionu, odnosno da će unazaditi pregovore Prištine i Beograda.

“Ja očekujem da će Nikolić biti jasniji u vezi sa uslovima EU o Kosovu. Očekujem da javno kaže šta se očekuje od Srbije kao što će Priština morati javno da kaže šta se od nje očekuje u vezi sa severom”, kazao je Deda.

Deda misli da bi to moglo da bude lakše sa Nikolićem nego što je bilo sa Tadućem.

“Njegova poseta Briselu će pokazati da li će se pridržavati svog stava ili će da igra istu igru kao i njegov prethodnik”, navodi on.

Ako bi Nikolić bio transparentiji, to bi bio dobar početak, kaže Deda.

“A politika Srpske napredne i Demokratske stranke o Kosovu, o regionu je ista. Samo što je prošlost naprednjaka i gospodina Nikolića veliki hendikep. I zbog toga postoji podozrivost”, zaključuje Deda.

Najnovija kontroverzna izjava novog predsednika je da bi Abhazija i Južna Osetija mogle da budu nezavisne države i da bi srpski parlament o tome mogao da povede raspravu. Nikolić je to rekao u intervjuu moskovskom radiju Eho.
28.05.2012.

VLAST U CRNOJ GORI NE ZELI DA SE SJECA DEPORTACIJA IZBJEGLICA

Vlast u Crnoj Gori ne želi da se sjeća deportacija izbjeglica       

Herceg Novi

............................

Ovih dana navršava se 20 godina od ratnog zločina deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, koji su 1992. godine nezakonito uhapšeni i zatim deportovani iz Crne Gore. Pored obećanja iz vrha vlasti da će spomenik žrtvama deportacije biti podignut u krugu policijske stanice u Herceg Novom, kao i da će 27. maj biti proglašen Danom sjećanja na deportovane,  to se do danas nije dogodilo. U međuvremenu, u Višem sudu u Podgorici 29. maja bi trebalo da  počne novo suđenje devetorici bivših policijskih službenika koji su optuženi za taj ratni zločin.

Tačno prije godinu iz Vlade obećali su da će podržati gradnju spomenika žrtvama deportacija, a predstavnici NVO sektora pozdravili takvu inicijativu iz kabineta premijera Igora Lukšića.

Tih dana je iz Ministarstva kulture stigla potvrda da su u vrhu vlasti voljni da podrže gradnju biste u znak sjećanja na 66 izbjeglica bošnjačke nacionalnosti koji su 1992. predati vojsci bosanskih Srba. Tadašnja portparolka Ministarstva kulture Danica Nikolić rekla je za RSE:

,,To je još jedan korak ka onome na čemu insistira i NVO sektor, na čemu država i državni organi predano rade, a to je suočavanje sa prošlošću i sa nekim ružnim stvarima koje se jesu desile i zaista sam sigurna, i kada je Ministarstvo kulture u pitanju kao i kolege iz drugih resora, da će učinite sve da se to spomen obilježje što prije završi“.

Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić je, takođe, javno podržao inicijativu da 27. maj bude Dan sjećanja na deportovane.

Ni nakon godinu, međutim, nije podignut spomenik, a nije uspostavljen ni Dan sjećanja. 

Istraživač slučajeva kršenja ljudskih prava, Aleksandar Zeković, za RSE kaže da Crna Gora za 20 godina, izuzev deklarativnih izvinjenja,  nije mnogo učinila kada je riječ o pravdi za žrtve ratnih zločina. To pokazuje, kaže Zeković, i odnosom prema inicijativi NVO za gradnju spomen obilježja za deportovane.

„Crna Gora, odnosno Vlada Crne Gore je prošle godine otvorila jedno posebno spomen obilježje u glavnom gradu koje je posvetila svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugsolavije. No, sa aspekta onih koji su inicijatori, ja sam među njima, podizanja spomenika u Herceg Novom, smatram da to nije adekvatan čin i, nažalost, radi se o jednoj novoj vrsti izigravanja, ne samo žrtava i njihovih porodica deportovanih, nego ukupno civilnog društva i demokratske javnosti. Zaista zabrinjava podatak da Crna Gora za 20 godina nije uspjela da napravi jedan ozbiljniji otklon od onog činjenja iz devedesetih godina i da napravi neku konkretniju akciju od izvinjenja koje su uputili nekoliko visokih državnika“, smatra Zeković.

Prema prijedlogu NVO, spomenik bi trebalo da bude sagrađen na prostoru područne jedinice policije u Herceg Novom.

Novljanin  Miodrag Mališa Marović kaže nam da još dugo neće biti podignut spomenik onima koji su prije 20 godina u Herceg Novom i u Crnoj Gori potražili spas od rata da bi potom bili izručeni dželatu na ruke. Navodi prvi razlog:

„Zato što u državnom i političkim vrhovima Crne Gore ne postoji politička volja da se nešto tako učini iz prostog razloga što se taj zločin ne priznaje kao zločin tadašnje vlasti nego kao državna greška ili kao nešto što je počinila policija, odnosno njeni službenici nižeg ranga, dok su oni u policijskom vrhu ispunjavali zadatke dodijeljene im u, još uvijek tada zajedničkoj državi“.

Marović navodi i drugi razlog zbog kojeg , kako kaže, još neće biti podignut spomenik deportovanim bosanskim izbjeglicama.

„Drugi razlog je sam Herceg Novi. U vrijeme zločina to je bio grad u kojem je provođeno etničko čišćenje i kada se taj grad nazivao najjužnijom srpskom karaulom. Ko je danas spreman u ovom gradu da prizna da je u toj politici počinjen zločin kada su na vlasti oni koji su bili ideolozi i izvršioci etničkog čišćenja , provođenog u to vrijeme“.

Početkom devedesetih oko 150 bosanskih izbjeglica, koji su u ratnom vihoru potražili utočište u Crnoj Gori, policija je deportovala u RS i izručila vojsci haškog optuženika Radovana Karadžića. Od tog broja 83 ljudi nikada se nije vratilo porodicama, već su ubijeni u improvizovanim logorima. Niko od tadašnjih visokih zvaničnika u Crnoj Gori  nije izveden pred sud niti je pozvan da svjedoči o tom zločinu.

Vlada Crne Gore je 25. decembra 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije 1992. godine. Na taj način, Crna Gora je prihvatila činjenicu da se zločin dogodio.

U utorak, 29. maja bi u Višem sudu trebalo da počne glavni pretres na novom suđenju devetorici bivših policijskih i bezbjednosnih službenika koji su optuženi za zločin deportacije. Novo suđenje je zakazano nakon što je Apelacioni sud Crne Gore  ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda kojom su devetorica pripadnika MUP-a Crne Gore oslobođeni optužbe da su preseljenjem izbjeglica BiH iz Crne Gore vlastima Republike Srpske, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Pred sudiju bi ponovo trebalo da izađu Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Milorad Šljivančanin, Božidar Stojović, Sreten Glendža, Duško Bakrač i Branko Bujić.

 

 

28.05.2012.

I POSLIJE TADICA - TADIC

I posle Tadića - Tadić

 

Tomislav Nikolić i Boris Tadić na sastanku u Beogradu, 28. maj 2012.

.....................................

I posle Borisa Tadića - Boris Tadić! Skoro pa nezapamćeno u političkoj praksi, kako kažu poznavaoci, ali Tadić bi za poraz na predsedničkim izborima mogao biti nagrađen premijerskim mestom. Nakon što je objavio da je kandidat Demokratske stranke za premijera malo je onih koji veruju da će Tadić ispuniti ovih dana proklamovane ciljeve ako to već nije učinio tokom dosadašnjih godina vladavine zbog čega je uostalom i kažnjen na izborima.

Vratio se osmeh na lice Borisa Tadića kada su se nakon izbornog debakla u trci za predsednika države povećale njegove šanse da zasedne u premijersku fotelju. To dobro raspoloženje nije mu pomutio ni susret sa novoizabranim predsednikom države Tomislavom Nikolićem u zgradi Predsedništva kada su se uz osmehe rukovali i pozirali fotoreporetima.

Ovim susretom dojučerašnjih ljutih rivala, koji su se međusobno optuživali za uništavanje Srbije, počele su konsultacije o formiranju nove vlade. Boris Tadić, kandidat za premijera Demokratske stranke, koja se sa socijalistima još između dva kruga predsedničkih izbora dogovorila da će raditi na formiranju vlade, stojeći rame uz rame sa Nikolićem pred novinarima poručuje da će od odlučujuće važnosti biti sinergija na svim nivoima vlasti.

„Zavisno od toga ko će formirati vladu, koja parlamentarna većina će biti uspostavljena i ko će biti premijer biće neophodno da na svim nivoima vlasti bude potpuno jasna sinergija, koordinacija oko svih važnih pitanja, očuvanja teritorijalnog integriteta zemlje, spoljne politike, ekonomske politike“, rekao je Tadić.

I upravo bi Nikolić, koji je prema mnogim ocenama dobio izbore ne zato što su građani glasali za njega već zato što su bili protiv Tadića, mogao nakon inauguracije mandat za sastavljanje nove vlade da poveri upravo samom Tadiću.

„Moja dužnost, a i ja tako mislim, je da svakome ko obezbedi većinu u parlamentu odmah bez oklevanja omogućim da zakaže sednicu skupštine na kojoj će dobiti taj mandat“, obećava Nikolić.

Javnost u Srbiji ne postoji

Ispade da bi čovek koga su birači kaznili u drugom izbornom krugu, uprkos porazu, u svojim rukama ponovo mogao da drži ključne konce. Komentator Boško Jakšić kaže da je tako nešto nametnuto ukoliko se posmatra odgovor na pitanje “a gde bi i šta bi Boris Tadić radio ukoliko ovo ne prihvati”.

“Mislim da on nije najbolje rešenje za tu funkciju u ovako kriznom trenutku u kome je ta vrsta poznavanja ekonomije i finansija važnija od poznavanja psihologije, ali očigledno je Tadić shvatio da je to jedini način njegovog opstanka u svetu politike”, ocenjuje Jakšić.
​​
Nikola Samardžić
​​Za razliku od jednog drugog gubitnika na predsedničkim izborima Nikole Sarkozija kome su birači u Francuskoj rekli ne u istom danu kada je u Srbiji održan prvi krug predsedničkih izbora, Tadić umesto da ode sa Andrićevog venca, kako se čini u ovom trenutku, mogao bi da samo odšeta do Nemanjine u kabinet premijera. Nije mu prepreka bila ni izričito obećanje u noći izbornog poraza da neće biti premijer.

“To što sam rekao izborne noći bio je odraz mog mišljenja te izborne noći. Nakon razgovora sa koalicionim partnerima, članovima predsedništva DS i građanima, doneo sam ovu odluku. Znam da će biti raznih komentara u javnosti, ali nema nikakvih problema, spreman sam da se suočim sa tim komentarima, najvažnije je da ne prestanemo da se borimo i da nikada ne odustanemo”, rekao je Tadić.

Ali, komentara u javnosti je već itekako. I o sve njih se Tadić oglušio odlukom da bude kandidat za premijera. Kao da je zanemario analize o tome zašto je izgubio, a još više zašto raznim kombinatorikama ne bi trebalo taj poraz da pretvori u lični dobitak.

“Tadić pominje javnost, on je uništio u ovih osam godina. Javnost u Srbiji ne postoji, tako da je ona potpuno nevažna za njega lično, on i pripadnici administracije, te političke kaste, suštinski preziru svakog ko zarađuje manje od evra u sekundi“, kaže istoričar Nikola Samardžić.

Samardžić pojašnjava na osnovu čega vidi da je Tadić uništio javnost.

„Na osnovu toga što ponovo slušamo Slobodnu Evropu kao pre 15 godina i u danima bombardovanja. To više nije javnost to je jedna kontrolisana sfera“, ocenjuje Samardžić.

Odabran kao dobitnik ili kao gubitnik

Tadić danas traži od koalicionih partnera da prihvate principe koje predlaže da bi on bio premijer, da nova vlada bude fokusirana na razvoj zemlje, zaštitu nacionalnih interesa, borbu za pravedno društvo i borbu protiv korupcije, a najvažniji cilj da joj bude dobijanje datuma početka pregovora za članstvo u EU. Ali, Tadić nije objasnio zašto ovi ciljevi nisu ispunjeni svih ovih godina u kojima su on i njegova Demokratska stranka bili na vlasti.

Tadić je kao predsednik države svu vlast skoncentrisao u svojim rukama. Otuda i pitanje kakvo bi se onda ponašanje moglo od njega očekivati u funkciji premijera koja po Ustavu daje mnogo veća ovlašćenja. Novinar Boško Jakšić konstatuje da je jako važno koje bi Tadić ključne ministre odabrao.
Boris Tadić daje izjavu novinarima nakon glasanja 20. maj 2012.
​​
“Ukoliko bude pokušao sa dosadašnjom praksom da drži daljinski, koji je bio uperen prema dosdadašnjem premijeru Mirku Cvetkoviću, onda će to biti jako loše. On mora da shvati da su mu potrebni jaki eksperti koji umeju da misle svojom glavom, koji će imati autoritet. I to je milje u kome ne znam kako će se Boris Tadić snalaziti”, navodi Jakšić.

Istoričar Nikola Samardžić kaže da ga interesuje da li je Tadić postao kandidat za premijera kao dobitnik ili gubitnik izbora.

“Da li je kao dobitnik izbora barem na tom nivou spreman da preduzme reforme i suoči se sa problemima koje je sam istakao kad su njegovi najbliži saradnici najodgovorniji i za siromaštvo, i za nezposlenost, i za korupciju. Ili je on odabran kao gubitnik, kao neko ko će veoma teško da se suoči sa nizom problema, ekonomskih, socijanih, šizofreničnom spoljnom politikom, neizgrađenom infrastrukturom, ogromnom korupcijom, ogromnom javnom i veoma malom privatnom potrošnjom. Ja ne znam na koji način će on da reši probleme u čijem je stvaranju on učestvovao sa svojim saradnicima”, konstatuje Samardžić.

Boris Tadić i ovog puta lakonski kaže da će biti vremena da se u stranci analizira i pitanje odgovornosti, kao i promene u sistemu DS-a. No, time očigledno nije mislio na sebe kao ključnog čoveka odlučivanja.
28.05.2012.

PROSLAVLJENI RATNI KOMANDANT DRAGAN VIKIC PRISTUPIO SAVEZU ZA BOLJU BUDUCNOST BiH

Proslavljeni ratni komandant Dragan Vikić pristupio Savezu
za bolju budućnost BiH


Između
ostaloga, Vikić je dobitnik „zlatnog ljiljana“ i „zlatne policijske značke“


Autor  
28.05.2012.
Fahrudin Radončić i Dragan Vikić
Fahrudin Radončić i Dragan Vikić
.....................................................

Proslavljeni ratni komandant Specijalne jedinice policije i heroj odbrane
Sarajeva Dragan Vikić danas je, u prisustvu predsjednika SBB BiH Fahrudina
Radončića, zvanično pristupio Savezu za bolju budućnost BiH. Vikić je istakao da
je u Savezu prepoznao političku snagu koja ovu zemlju može zaista povesti
naprijed, te da može i želi dati svoj puni doprinos u izgradnji bolje države BiH
i budućnosti za sve njene građane.

Vikić je rođen u Sarajevu 1955.
godine, a njegova biografija je iznimno bogata. Čitav svoj radni vijek proveo je
u policijskim strukturama gdje je obavljao visoke funkcije. Na čelu Specijalne
jedinice MUP R BiH bio je od 1982. do 1994. godine. Potom je prešao na poziciju
načelnika Odjela za borbu protiv terorizma pri FMUP-u, te obavljao funkciju
savjetnika ministra F MUP-a. Na čelo Specijalne jedinice FMUP-a vratio se 2002.
godine i sve do 2011. godine bio je njen komandant.

Dragan Vikić je bio
državni reprezentativac u karateu bivše Jugoslavije, evropski prvak u karateu,
te trostruki prvak bivše Jugoslavije.

Dobitnik je brojnih vrijednih
priznanja i nagrada za svoj rad u policiji, kako u vrijeme bivše Jugoslavije,
tako i u ratnom i poratnom periodu. Između ostaloga dobitnik je „zlatnog
ljiljana“ i „zlatne policijske značke“. Također on lično, kao i Specijalna
jedinica policije kojom je komandovao, dobitnici su Šestoaprilske nagrade Grada
Sarajeva.

28.05.2012.

BULEVAR POVRATKA: TOMA GROBAR PROTIV TOME GROBARA

Bulevar povratka

Toma Grobar protiv Tome Grobara

 
Photo: Deutsche Welle

Udario tako s jedne strane jedan Tomislav stvarati zemlju blagostanja i sigurnosti, drugi Tomislav s druge strane udario stvarati suvremenu i normalnu zemlju, jedan grobar udario Bulevarom Ratka Mladića prema Europi, drugi mu raskopavanjem grobova udario iz Europe ususret, sastao se Toma Grobar s Tomom Grobarom da preko noći s nedjelje na ponedjeljak skladnim udaranjem stvore na Balkanu dvije svjetske velesile sigurnog blagostanja i normalne modernosti; toliko će biti te, kako se zove, sigurnosti i normalnosti, da ćemo u neka doba poželjeti da smo barem malo nesigurni i nenormalni

Photo: Dragan Kujundžić
Kasno navečer u nedjelju 20. svibnja rastvorio se na Balkanu vremenski portal, i Hrvatska i Srbija doslovno su preko noći teleportirane u tamne, vlažne devedesete.

 

Svakoga normalnog tko je bio u prilici naizmjenično gledati hrvatske i srpske televizije – s izvještajima iz koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, gdje se održavao 15. Opći sabor Hrvatske demokratske zajednice, i iz izbornih štabova kandidata u drugom krugu predsjedničkih izbora u Srbiji – morala je stoga štrecnuti tiha, hladna zebnja.

Dakako, samo dok nije prespavao: ujutro, hladne glave, trezveno i racionalno sagledavši stvari, svatko normalan raspitao se o mogućnostima preseljenja i zaposlenja u Novom Zelandu, Kanadi, Brazilu ili nekoj od onih skandinavskih i baltičkih zemalja.

Novi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, najjače opozicijske i tradicionalno, uz povremena proklizavanja, najjače hrvatske stranke uopće, mračni je Tuđmanov pandur i Sanaderov partijski udbaš Tomislav Karamarko, veliki meštar sviju uhoda koji se – znajući da u ovom paralelnom svemiru Drugi svjetski rat još nije završio i nikad neće – u ustaše upisao 1945., dakle kao krivi čovjek na krivom mjestu u pravo vrijeme.

U pravo, naime, doba za „novu hrvatsku neovisnost i novo domoljublje“, kako je jezikom šapirografirane emigrantske štampe iz osamdesetih u predizbornoj kampanji sublimirao svoj program povratka HDZ-a i Hrvatske predhaškim izvorištima, u ona dobra, stara vremena pečenih volova, domoljubnih koračnica, raskopanih jama, pomiješanih kostiju, lomača za jugoslavenske vještice i udbaških konvertita maštovitih kodiranih imena.

Novi predsjednik Republike Srbije, pak, predsjednik je najjače opozicijske i najjače srpske stranke uopće, četnički vojvoda Tomislav Nikolić, kojega je u čast ravnogorskog vojvode unaprijedio osobno bivši šef Vojislav Šešelj. Nekadašnji šef kragujevačkog groblja i predsjednik s lažnom fakultetskom diplomom, koji je do prije samo koju godinu beogradski Bulevar Zorana Đinđića proglašavao „Bulevarom Ratka Mladića“, a srpski parlament „Mladićevom sigurnom kućom“, od Velike Srbije do Karlovca i Karlobaga odustao je tek kad je i Kosovo proglasilo nezavisnost, da bi – znajući da u ovom paralelnom svemiru Kosovski boj još nije završio i nikad neće – na Kosovo Polje dojahao 2012., dakle kao krivi čovjek na krivom mjestu u pravo vrijeme.

Photomontage: E Che
U pravo, naime, doba za „novu srpsku politiku“, kako je jezikom svetosavsko-salonske memorandumske periodike iz osamdesetih u predizbornoj kampanji sublimirao svoj program povratka Srbije predhaškim izvorištima, u ona dobra, stara vremena pečenih prasića, turbofolk liturgija, državne bezbednosti, lomača za mondijalističke vještice i tvrdih momaka maštovitih nadimaka.

 

Želim s vama graditi novu hrvatsku neovisnost, želim zajedno s vama stvoriti Hrvatsku kao zemlju blagostanja i sigurnosti“ – baš tim riječima u noći velike pobjede svoje je „novo domoljublje“ najavio Tomislav Karamarko, novi predsjednik HDZ-a.

Želim da vas uverim da Srbija može da bude savremena i normalna zemlja, i zajedno s vama stvoriću takvu Srbiju“ – baš tim riječima u noći velike pobjede svoju je „novu srpsku politiku“ najavio Tomislav Nikolić, novi predsjednik Republike Srbije.

Udario tako s jedne strane jedan Tomislav stvarati zemlju blagostanja i sigurnosti, drugi Tomislav s druge strane udario stvarati suvremenu i normalnu zemlju, jedan grobar udario Bulevarom Ratka Mladića prema Europi, drugi mu raskopavanjem grobova udario iz Europe ususret, sastao se Toma Grobar s Tomom Grobarom da preko noći s nedjelje na ponedjeljak skladnim udaranjem stvore na Balkanu dvije svjetske velesile sigurnog blagostanja i normalne modernosti; toliko će biti te, kako se zove, sigurnosti i normalnosti, da ćemo u neka doba poželjeti da smo barem malo nesigurni i nenormalni.

Photomontage: E Che
Ni u čemu se, naime – od strateškog povratka nacionalnog dostojanstva do taktičkih pitanja međusobnih tužbi za genocid – široki bulevari povratka novog predsjednika HDZ-a i novog predsjednika Srbije u vesele devedesete bitno ne razlikuju, i čini se da veliki meštar sviju uhoda i četnički vojvoda pokazuju stanovita manja neslaganja još jedino oko – prezimena.
28.05.2012.

KONTINUITET DESNILA: I POSLIJE BORISA - TOMA; GDJE JA STADOH, TI PRODUZI

Kontinuitet desnila: I posle Borisa – Toma

Gde ja stadoh, ti produži

 
Odraz u ogledalu: Tomislav Nikolić i Boris Tadić (desno)
Odraz u ogledalu: Tomislav Nikolić i Boris Tadić (desno)
Photo: kurir-info.rs

Izbor Tomislava Nikolića za predsednika Srbije izazvao je pravu paniku u redovima proevropskih DS snaga. Srbija je već godinama na evropskom putu, nezaustavljivo grabi ka članstvu u Evropskoj uniji, raskrstila je sa nacionalističkom prošlošću, svakim danom postaje sve odanija evropskim vrednostima, a sve pod mudrom palicom velikog evropejca Borisa Tadića (uz asistenciju prvog pendreka Srbije – Ivice Dačića, takođe osvedočenog evropejčine)

Photo: Milica Jovanović

Odjednom, u predsedničku fotelju seda četnički vojvoda, Šešeljev dojučerašnji zamenik, nacionalista do koske, antievropejac do srži, ruski čovek koji bi Srbiju da pretvori u guberniju majčice Rusije, čovek čija je stranka organizovala paravojne formacije, bivši visoki funkcioner SRS čiji su brojni članovi optuženi ili osuđeni za ratne zločine. Ukratko – sušta suprotnost Tadiću. Jasno je kao dan da je Srbija stala, da Nikolić već prebacuje u rikverc i vraća nas u devedesete, i da ponovo postajemo troprsta država. Uz pomoć paranormalnih feng šui sposobnosti i primenjene telekineze, otkrivamo šta će biti prvi potezi novog predsednika Srbije.

Prodaće Naftnu industriju Srbije baćuškama za male pare, u zamenu za podršku Rusije oko večnog kosovskog pitanja.

Pokrenuće inicijativu za rehabilitaciju svog brata po kami Draže Mihailovića.

Osnovaće komisiju koja će tragati za grobom čiča Draže po šumama, gorama, asfaltu i betonu naše prestonice ponosne.

Proglasiće četnike antifašistima i izjednačiće četnički i partizanski pokret. Zatim će preteklim četnicima omogućiti pravo na penziju.

Otvoriće školu pod logičnim imenom "Srbija" na Palama, u saradnji sa Miloradom Dodikom.

Održavaće specijalne veze sa Republikom Šumskom i usput podrivati Dejtonski sporazum i državnost Bosne i Hercegovine.

Kad Nomokanon bude organizovao tribinu na Pravnom fakultetu, u čast "oslobođenja Srebrenice", na kojoj će Mladićeva hagiografkinja Ljiljana Bulatović čudovišno bulazniti kako Bošnjaci treba da premeste kosti iz Potočara, jer je to plodna srpska zemlja koja treba da se obrađuje - Nikolić će izjaviti da u demokratiji svako ima pravo na svoje mišljenje.

Odmaraj Tomo: Boris Tadić, brižno
Photo: trojka.rs

Pokrenuće tužbu protiv Hrvatske za genocid, u cilju uspostavljanja dobrosusedskih odnosa.

Zaustaviće otkrivanje političke pozadine atentata na Zorana Đinđića.

Zabraniće održavanje Parade ponosa zbog bezbednosti, jer za neke građane očigledno ne važi ustavno pravo na okupljanje.

Skrivaće optužene za ratne zločine.

Neće tragati za jatacima Ratka Mladića, jer bi to moglo da bude opasno i gotovo suicidno.

Potpisaće Deklaraciju o pomirenju sa SPS-om i abolirati socijaliste za sva nepočinstva iz devedesetih.

Izbaciće reč "genocid" iz Deklaracije o Srebrenici, jer nije lepo pominjati ružne reči u državnom aktu jedne fine, umivene i sveže našminkane demokratske zemlje.

Proterivaće iz Srbije ambasadore zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova.

Dozvoliće da proces protiv Pahomija zastari.

Neće zabraniti klerofašističke i neonacističke organizacije koje svako malo zapale Beograd.

Postaviće Vuka Jeremića za ministra spoljnih poslova i poslaće ga na svetsku turneju za odbranu Kosova koja će se završiti fijaskom.

Postaviće Međunarodnom sudu pravde retoričko pitanje „Da li je jednostrana deklaracija o nezavisnosti od strane privremenih institucija samouprave na Kosovu u skladu sa međunarodnim pravom?“

Rekordi pre roka: Borisa Tadić, vredan predsednik
Photo: Stock

 

Koristiće svaki povod da lupeta mitografske floskule o identitetu, pa čak i genocid u Srebrenici: "Upravo zločin u Srebrenici koji su neki naglašavali da čine u ime srpskog naroda bio je izuzetno negativan i tragičan događaj u našoj istoriji, u istoriji naroda koji je uvek bio žrtva. Bacio je senku i ljagu na naš narod i identitet".

Daće garancije Haškom tribunalu za privremeno puštanje na slobodu Vojislava Šešelja, i to samoinicijativno.

Doneće antievropski zakon o informisanju koji će biti efikasno sredstvo za zatiranje slobodnih medija. Srećom, većina je podmićena, pa nema mnogo da se uništava.

Braniće načelnika generalštaba Ljubišu Dikovića od optužbi za zločine na Kosovu, bez ikakvih provera, onako, po difoltu, na neviđeno.

Pretvoriće Tužilaštvo za ratne zločine u borca za "srpsku stvar".

Podržavaće masovnu histeriju oko Novaka Đokovića kao novog nacionalnog mita, služeći se pritom svim sredstvima, uključujući i izjave tipa: "Gledajući finalni meč, kao građanin Srbije, zamalo da umrem".

Izjednačiće dva bola – bol demokrata za Zoranom Đinđićem i bol socijalista za Slobodanom Miloševićem. I to bez blama. A i čega bi se stideo, pa nije Nikolić član  Demokratske stranke.

Proklamovaće sumanutu teoriju o četiri stuba srpske spoljne politike, a to su: Evropska unija, Rusija, SAD i Kina. Naročito Rusija i Kina.

Neće sprovoditi zakon o lustraciji, pa ćemo u javnom životu, u svim bitnim institucijama, imati iste ljude koji su kreirali ratnu politiku devedesetih.

Stvoriće društvenu atmosferu u kojoj je zabranjeno reći da je Republika Šumska genocidna tvorevina.

Kad njegov ministar policije, bivši portparol smrti, bude smenjivao direktore biblioteka, vršio progon intelektualaca i propisivao piscima o čemu smeju da govore i pišu, Nikolić to neće smatrati ispadima, već regularnom političkom praksom.

Doneće ustav u čijoj nenaučno-fantastičnoj preambuli stoji da je Kosovo deo Srbije.

I tako dalje, i tome slično, lista je duga kao spisak žrtava Miloševićevog režima. Jedini problem je što je sve navedeno već urađeno za vreme Tadićeve vladavine - što delimične, što apsolutne. Tadić je toliko prilježno radio na očuvanju nasleđa Miloševićevog doba da je svog naslednika ostavio gotovo besposlenog.

Pa šta će onda Nikolić da radi? Pa ništa, da nastavi tamo gde je Tadić stao, u istom duhu. Još kad Tadić postane novi premijer kohabitacija će ići kao podmazana, bar što se ideoloških pitanja tiče. Idealan duet: jednog je Ćosić cupkao na kolenu bukvalno, a drugog metaforično. Ali su posledice skoro iste, virus desnila se trajno uvukao u njihove lobanje. Jedina razlika je u tome što Tadić i njegova klika nisu bili među izvođačima radova u velikoj artističkoj ratnoj akciji devedesetih. Mada, kad se pogleda šta su sve učinili da se ta akcija nastavi mirnim sredstvima i da se njen duh sačuva za nova pokolenja, uopšte nije jasno zašto. Valjda su bili gadljivi na krv, šta li.

28.05.2012.

SLUCAJ ZEKA ILI CETVRTI SUSRET IRINEJA S NECASTIVIM: JAHAC BEZ GLAVE

Slučaj Zeka ili Četvrti susret Irineja s nečastivim

Jahač bez glave

 
Photo: Stock

Iako je veza između ekstremističkih desničarskih organizacija - poput Otačastvenog pokreta Obraz, organizacije Naši 1389, Dveri koje su nedavno evoluirale u političku partiju i ove godine po prvi put učestvovale na parlamentarnim izborima - i određenih ličnosti iz visokih krugova unutar Srpske pravoslavne crkve tek jedna u nizu javnih tajni u ovom krajnje diskretnom društvu, o njoj se toliko toga zna da ni sami zvaničnici crkve ne bi bili u stanju da je opovrgnu kada bi pokušali

Photo: vbz.hr

1. Irinej Vs. Zeka

U ponedeljak, sedmog maja, antifašistički aktivista iz Novog Sada Zoran Petakov, poznat i po nadimku Zeka, pripadnik neformalne organizacije Antifašistička akcija, dobio je rešenje o izdržavanju zatvorske kazne od sto dana. Ova sankcija određena mu je zato što nije na vreme platio globu u iznosu od 100.000 dinara (otprilike 1.000 eura po tada važećem kursu) kojom je kažnjen za uvredu upućenu građaninu Mirku Buloviću iliti Njegovom Preosveštenstvu Episkopu novosadskom i bačkom, somborskom i segedinskom, gospodinu dr Irineju.

Petakov je, zapravo, jednom jedinom izjavom, plasiranom još 2005. godine, obuhvatio četvoricu episkopa SPC: Irineja, Amfilohija, Artemija i Atanasija, grupno ih okarakterišući kao „četvoricu jahača apokalipse“. Međutim, tužba za uvredu stigla je jedino od Irineja.

Izričući prvostepenu presudu nakon višegodišnjeg razvlačenja, a samo nekoliko nedelja pre zastarevanja slučaja, sudija IV Opštinskog suda u Beogradu Miroslav Bošnjak je 2008. Petakovu odredio pomenutu novčanu kaznu, obrazlažući svoju odluku jednim upravo fantastičnim narativom. „U odnosu na Episkopski čin koji ima privatni tužilac i koji se ne može odvojiti od njegove ličnosti“, rekao je tom prilikom, „navedena inkriminacija okrivljenog Zorana Petakova po oceni suda predstavlja izuzetno tešku uvredu, jer ona insinuira da privatni tužilac jeste i čini ono što je upravo suprotno njegovom naznačenju u odnosu na Episkopski čin, odnosno da on lično i kao episkop Srpske Pravoslavne crkve ne teži dobru i pobedi dobra, već zlu i pobedi zla, u smislu hrišćanske eshatologije.”

Takođe je dodao da se i on sâm, „kao sudija i kao kršteno lice“, oseća uvređenim Petakovljevom izjavom, te da ona vređa sve pravoslavne hrišćane a ne samo „besprekornu ličnost“ vladike Irineja.

Toliko o našem „nepristrasnom i nezavisnom“ sudstvu, jedinom na svetu, valjda, koje pravnički dubokoumno promišlja eshatološka pitanja.

Milion za bol: Episkop Irinej
Photo: manastir-lepavina.org

Toliko, ujedno, i o nadaleko čuvenoj efikasnosti naših institucija budući da Petakov, ni prvi ni poslednji koji je u ovoj zemlji optužen i osuđen zbog najobičnije metafore, po sopstvenoj tvrdnji do današnjih dana nije od suda dobio jasne instrukcije pa čak ni broj žiro-računa na koji bi trebalo da uplati propisanu novčanu kaznu. Tako se čitava besmislena stvar protegla na – za ne verovati - punih sedam godina, sve do pomenutog sedmog maja tekuće godine kad je Petakov napokon primio barem nešto - obaveštenje da se za tačno deset dana javi u Okružni zatvor grada Novog Sada na odsluženje stodnevne zatvorske kazne.

2. Firer

A sve to - čitava dugogodišnja bizarna sudska zavrzlama između episkopa i aktiviste, Irineja i Zeke – otpočelo je devetog novembra 2005. godine kad je na tribinu koju je Antifašistička akcija organizovala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu upala grupa od dvadeset pet skinhedsa i neonacista iz redova do tad malo poznate novosadske ekstremističke falange Nacionalni stroj, predvođena ozloglašenim Goranom Davidovićem Firerom. Maltretirajući i vređajući okupljene antifašiste i govornike, fizički su nasrnuli na Petakova i još jednog aktivistu Antifašističke akcije koji je događaj snimao kamerom za internu upotrebu.

Tokom iste te 2005. godine Nacionalni stroj – tada tek osnovana a danas zakonom zabranjena samoproklamovana neonacistička organizacija koja je sebe samu definisala kao „političku organizaciju propagandno-edukativnog karaktera čiji se pogled na svet zasniva na ideji nacionalne slobode, socijalne pravde i rasnog identiteta“ - različitim je izgredničkim akcijama, antisemitskim i antimuslimanskim grafitima te drugim manje ili više maštovitim „propagandno-edukativnim“ ispadima nastojala da privuče pažnju javnosti na sebe.

Upad na antifašističku tribinu bio je, u tom smislu, zapravo samo jedan u nizu incidenata u režiji Firera i njegove ekipe marljivih edukatora obrijanih lobanja. Međutim, haos koji je tom prilikom nastao izazvao je popriličnu medijsku reakciju u Srbiji.

16. novembra, tako, Petakov je gostovao na političkoj emisiji „Klopka“ koji je na tadašnjoj BK televiziji vodila poznata voditeljka Olivera Kovačević. Na njeno insistiranje da objasni otkud u Srbiji neonacisti, šta hoće i, najvažnije od svega, ko ih podržava i zašto, Petakov je odgovorio da su oni povezani s delovima Srpske pravoslavne crkve i da se to jasno vidi po njihovoj ideologiji. Četvoricu episkopa, Artemija, Amfilohija, Atanasija i Irineja, označio je kao najodgovornije za širenje desnoekstremističkih ideja unutar crkve. Nazvao ih je „četvoricom jahača apokalipse“ uz obrazloženje da svojim delovanjem čine podjednaku štetu kako srpskom društvu u celini tako i samoj instituciji kojoj pripadaju, dakle Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

3. Goli u sedlu

Ubrzo nakon toga usledila je Irinejeva tužba koja je uspela da trgne na sve i svašta naviknutu srpsku javnost. Stvar je u tome da su takve tužbe od strane visoko pozicioniranih sveštenih lica zapravo prava retkost. Izloženi čestoj kritici odvažnijeg i slobodoumnijeg dela našeg javnog mnenja, pa povremeno i pokojom neporecivom uvredom ako baš hoćete, oni razloga za sudske tužbe imaju na pregršt. A ipak se klone svetovnih sudova kao, hm, đavo od krsta. Možda s prezirom gledaju na svetovnu pravdu upravo zato što s eshatološkom preciznošću razumeju da su svaka osveta i svaka kazna najbolje onda kad se služe jako – posmrtno – hladne? 

Photo: Stock

Kako god, ova tužba protiv Petakova dočekana je s iznenađenjem. Hoću da kažem: „četiri jahača apokalipse“ - pa šta! Naslušala su se ta četvorica prozvanih konjanika do sad toliko gorih uvreda iznesenih na njihov račun da se ova, da izvini Zeka, verovatno ne bi mogla uvrstiti ni u Top 20.

Stoga se postavlja opravdano pitanje: šta je Irineja (kad već ne i Artemija, Amfilohija ili Atanasija) nateralo da ovog puta pravdu ipak potraži na sudu?

„Reč je o tome“, ponudio mi je odgovor sâm Zoran Petakov u telefonskom razgovoru od pre nekoliko dana, „da je stvar u ovom slučaju znatno više ideološke prirode nego što se to čini na prvi pogled. Irineja su do sad prozivali da je bahat, da je lopov, da je bezobrazan, ali ga niko još nije tako direktno optužio po ideološkoj osnovi kao inspiratora odnosno organizatora desnoekstremističkih grupacija u Srbiji.“

4. Duševne boli

Iako je ta veza između ekstremističkih desničarskih organizacija - poput Otačastvenog pokreta Obraz, organizacije Naši 1389, Dveri koje su nedavno evoluirale u političku partiju i ove godine po prvi put učestvovale na parlamentarnim izborima - i određenih ličnosti iz visokih krugova unutar Srpske pravoslavne crkve tek jedna u nizu javnih tajni u ovom krajnje diskretnom društvu, o njoj se toliko toga zna da ni sami zvaničnici crkve ne bi bili u stanju da je opovrgnu kada bi pokušali.

No, gle čuda, kada neko to, kao recimo Zoran Petakov, otvoreno primeti, oni se odmah propnu na stražnje noge i strahovito se uzjogune.

„Pazi, nisam ja sad nešto u fazonu da idem i spaljujem crkve“, rekao mi je Zeka prilikom našeg telefonskog razgovora, „ali nisam ni u fazonu da puštam da se ovakve stvari događaju.“

To je za svako poštovanje. A ipak - one se događaju. Međutim, šta ćemo, takva je crkva u Srba. Ta sveprožimajuća institucija samu sebe ne meri svetovnim merilima niti se pravda svetovnim pravdama. Radi šta joj se svidi i nikome za to ne polaže računa. Ispostavilo se, međutim, da i nad crkvom ima sila - naša neuništiva, nepobediva traljavost.

Stvari se događaju: Zoran Petakov
Photo: FB

Gotovo polumrtav od silnih duševnih boli koje je preživeo zbog Petakovljevog nastupa na BK televiziji, dr Irinej presavio je tabak i sastavio dopis kojim traži da mu ovaj kao nadoknadu za nanesenu uvredu plati ravno milion dinara, ni manje ni više.

(Ko je ikad rekao da su jeftine te duševne boli?)

A onda je počela klasična sudska agonija. Proces se razvlačio, očekivani milion sud je godinama kasnije preinačio u bednih sto soma međutim, kako Petakov ni to nije platio jer mu, kako insistira, nikad nije jasno rečeno gde, kad i kako to da učini, još par godina kasnije na vratima njegovog stana pojavili su se sudski izvršitelji s nalogom za zaplenu imovine i bili nemalo iznenađeni kad su videli da, izuzev računara i bicikla, Petakov ne poseduje baš ništa, pa su otišli potišteni, praznih džepova. I onda opet godinama ništa. Sve do današnjih dana kad mu iz neba pa u rebra stiže poziv da se javi u zatvor na odsluženje kazne. A tužioca – ko šiša. On i dalje čeka na izvršenje pravde onako kako je on vidi.

Dođe čoveku zbog svega toga na izvestan način žao ne samo Petakova već bogami i Irineja. Ispada da u ovoj zemlji ni jedan inače izuzetno moćni crkveni velikodostojnik ne može da sprovede svoju tužbu (i volju) preko suda, čak i onda kad mu u tome, prividno, ništa ne stoji na putu.

Time je, nama svima ostalima, zato barem dat jasan i neporeciv odgovor na jedno za Srbiju i njenu budućnost izuzetno važno pitanje.

Sad znamo bez imalo sumnje: institucije su nam daleko više traljave nego poslušne!

5. Hagiografija ili Tri susreta episkopa Irineja s nečastivim

Našeg junaka, episkopa Bačke eparhije Irineja, to u stvari nimalo ne iznenađuje. On zna da se nečastivi krije i u najneznatnijim stvarima. Već duže od dve decenije, uostalom, otkad stoluje u Novom Sadu i vlada svojom eparhijom iz prelepog zdanja Vladičanskog dvora ovaj blagougodni i hristoljubivi gospodin i vladika povremeno se upušta i u mučeničke, teške borbe. I to protiv - Sotone lično.

Da da. Sotone.

Nečastivi, poznato je to, mrzi dr Irineja barem onoliko koliko onaj džinovski petao mrzi Petera Griffina, a varljiv je i nestalan kakav nečastivi jedino i može da bude. Tako da nikad ne znaš kad će se, u kom obličju i s kog razloga pojaviti da te muči i proganja.

Tako se jednom, recimo, nečastivi otelotvorio u kolektivnom obličju bogohulnih žitelja sela Turija koji se drznuše da u vreme Velikog posta održe svoju tradicionalnu - Kobasicijadu. Ali dr Irinej ga je prozreo i raskrinkao a anali čak navode da je, kako bi seljane bolje podučio blagoverju, lokalnom svešteniku strogo zabranio da čitavih godinu dana posećuje glavne organizatore bogohulne Kobasicijade.

Drugi put Nečastivi se drsko pojavio pravo ispod prozora episkopove kancelarije u Vladičanskim dvorima oglašavajući se preglasnim bubnjevima i divljom muzikom. Kad su užasnutom dr Irineju diskretno skrenuli pažnju da to nikako nije Sotona već italijanska pozorišna trupa Teatro dei Venti koja tu izvodi svoj malo bučniji dvosatni umetnički program za koji poseduje uredne dozvole, on se nije dao zavesti tim slatkorečivim đavoljim ćućorenjem – pozorišna trupa my ass! - i uz pomoć uvek verne policije brutalno prekinuo tu „arogantnu i primitivnu satanističku seansu“ na ogorčenje onih koji su „kricima i urlicima veličali nečastivoga koji ih je jedini i mogao nadahnuti na ovaj izopačeni obred.“

Treći, predma ne i poslednji put, Nečastivi se dr Irineju javio u vidu antifašističkog aktiviste i borbenog ateiste Zorana Petakova samo prividno naivnog nadimka – Zeka. Ali o toj ste priči doznali već ponešto u ovom izveštaju a red je i da veći deo buduće hagiografije svetog Irineja prepodobnog ostane neizgovoren.

Photo: Milica Jovanović

Inače ode sav saspens. A jebeš teaser u kom ti se sve kaže.

6. Zeka Vs. Irinej

U svakom slučaju, od episkopa bačkog do aktiviste antifašističkog, od Irineja do Zeke, opušteno staje čitava zemlja Srbija sa svim svojim podvojenostima i raslojenostima, svim neravnotežama i nazubljenostima. Nije na izvestan način ni čudno što se krug zatvorio upravo na njima dvojici.

Zoran Petakov se sedamnaestog maja nije javio na odsluženje zatvorske kazne. Umesto toga, podneo je tužbu i – voíla – stvar se nastavlja. U nedogled. Eksperti procenjuju da bi se moglo dogoditi da potvrda o prijemu žalbe stigne negde oko godine 2019. a možda i nešto ranije. Ali, svi znaju da za takve stvari eksperti ne postoje, i da je to nemoguće proceniti.

Što se vođe Nacionalnog stroja, Gorana Davidovića Firera tiče, on se, nakon odsluženja jednogodišnje zatvorske kazne, preselio u Italiju gde je klima, kako zadovoljno kaže, mnogo zdravija za ekstremnu desnicu. Živi u Trstu gde se lako uspeo u same vrhove lokalnih neonacističkih organizacija. Voli sve što vole mladi.

Sudija za delikte mišljenja Miroslav Bošnjak je nakon reorganizacije sudstva u Srbiji 2009. godine postavljen za sudiju Prvog osnovnog suda u Beogradu. Ne razumem se u te stvari uopšte, ali pretpostavljam da to znači napredovanje u službi.

Olivera Kovačević, voditeljka nekadašnje emisije „Klopka“ na danas nepostojećoj „BK-televiziji“ nedavno je izjavila da kao svaka disciplinovana pravoslavna hrišćanka svake nedelje odlazi u crkvu a posle toga na groblje. Bravo, Olivera!

I - last but certainly not the least - Njegovo preosveštenstvo Episkop novosadski i bački, somborski i segedinski, gospodin dr Irinej i dalje svakog jutra lista dnevne novine u svojoj kancelariji u Vladičanskim dvorima u Novom Sadu. I uvek je na oprezu jer nečastivi može da udari svakog časa a obično to i učini onda kada mu se ponajmanje nadaš. Lepo je znati, zaista, da ovom zemljom kojom hodimo svi mi smrtnici koračaju i naši blaženi živi sveci i zaštitnici.

Time se, eto, i ova naša, nadamo se – poučna, priča bliži kraju. Čitaoca bi na ovom mestu, svakako, još jednom valjalo posavetovati da prema korenu treba tražiti i mladicu, a da ćemo slatki grozd naći i otrgnuti ne na trnju nego na lozi.

Ma šta god to da značilo.

28.05.2012.

DVADESET GODINA OD MASAKRA U FERHADIJI: UBIJENI JER SU ZELJELI ZIVJETI DOSTOJANSTVENO

Dvadeset godina od masakra u Ferhadiji

Ubijeni jer su željeli živjeti dostojanstveno

 
Photo: klix.ba

Delegacije Kantona Sarajeva, Grada Sarajevo i Općine Centar u nedjelju, 27.5, položili su cvijeće na spomen obilježje na mjestu masakra u ulici Ferhadija između brojeva 5 i 12 u znak sjećanja na 26 poginulih Sarajlija. Počast žrtvama masakra odao je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović

Premijer Kantona Sarajevo, Fikret Musić naglasio je da je ovo tužna godišnjica, a kojih u Sarajevu nažalost ima mnogo.

"Ovih 26 Saralija poginulo je samo što su čekali u redu za hljeb, odnosno jer su željeli živjeti dostojanstveno i slobodno. Zato šaljemo poruku svijetu da ovo što se desilo u Sarajevu - sistematsko agresorsko ubijanje, ne smije niko nikad da zaboravi, ni međunarodna zajednica ni ujedninjena Evropa i da se nigdje nikada ne ponovi", kazao je Musić, a prenosi radiosarajevo.ba.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović se prisjetio kada se prije 20 godina našao u neposrednoj blizini mjesta masakra u kojem je pored poginulih bilo i 108 lakše i teže povrijeđenih Sarajlija.

"To je jedna od najužasnijih stvari koje sam u životu vidio. Masakr nije bio trenutak, to je trajalo minutu i ostao je kao jedan najstravičniji događaja u mom životu", rekao je Izetbegović.

Povodom obilježavanja 20. godišnjice od prvog masakra nad civilima u Sarajevu, predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata KS Senida Karović poručila je da oni koji su preživjeli ovaj masakr trebaju da svjedoče da se zlo nikada više ne ponovi.

"Svi zločinci trebaju biti kažnjeni kako bi pravda bila zadovoljena", zaključila je Karović.

Masakr u Ferhadiji ili Masakr u Ulici Vase Miskina jedan je od najstrašnijih zločina u historiji Sarajeva, kojeg su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske 27. maja 1992. godine nad civilima koji su čekali u redu za hljeb. Srpske snage su oko 9:55 ispalile tri granate iz pravca Borija i usmrtile 26, a ranile 108 građana Sarajeva. Prizori ubijenih, ranjenih i obogaljenih Sarajlija su zahvaljujući televizijskim kamerama obišli svijet.

Tog tragičnog dana, čekajući u redu za hljeb, od rasprskavajućeg dejstva minobacačke granate kalibra 82 mm ispaljene oko 09.55 sati život su izgubili:

Nedžad Abdija

Ismet Ašćerić

Ruždija Bektešević

Snježana Biloš

Predrag Bogdanović

Vladimir Bogunović

Vasva Čengić

Gordana Čeklić

Mirsad Fazlagić

Emina Karamustafić

Mediha Omerović

Bahrija Pilav

Mila Ruždić

Mile Ružić

Hatidža Salić

Galib Sinotić

Abdulah Sarajlić

Sulejman Sarajlić

Sreten Stamenović

Srećko Šiklić

Božica Trajeri-Pataki

Vlatko Tanacković

Srećko Tanasković

Tamara Vejzagić-Kostić

Jusuf Vladović

Izudin Zukić

28.05.2012.

KOSOVSKA SVESKA: SESELJ I MILOSEVIC PO DRUGI PUT MEDJU SRBIMA

Kosovska sveska

Šešelj i Milošević po drugi put među Srbima

 
PHOTO: Stock

Imamo li Plan B? Ima li je Vlada Kosova, koja je onomad kao bez glave uletela u tehnički (politički) dijalog podsredstvom Brisela, plan kako da se ponaša u slučaju da na izborima pobede mali Milošević ili mali Šešelj? Imaju li centri odlučivanja svoj Plan B, sada kada im nedostaje slepa podrška Tadića i kad je vreme da se suoče sa realnom Srbijom?

Photo: Blerim Berisha

I dogodilo se. Živeli. Ni zbog čega drugog osim što su nas smorili.

Tomislav Nikolić je zaslužno pobedio u trci za predsednika Srbije. A kada kažem zaslužno mislim s obzirom na to da su i po treći put protiv njega i njegove stranke svi bili protiv, počevši od SAD, Evropske Unije i - što je ironično - većine političkih stranaka na Kosovu, neki otvoreno a neki indirektno, sa koncesijama i skoro bezuslovno podržavajući njegovog protivnika Borisa "manje zlo" Tadića. Sada barem vidimo kakva je to Srbija i u 2012 godini. Sve legitimno.

Srpski je narod demokratski izabrao ono što je hteo, uprkos implikacijama i uticajima iz inostranstva. Narod je izabrao Šešelja i Miloševića. Bivša desna ruka Šešelja, Nikolić je izabran za predsednika, dok je bivša desna ruka Miloševića - Dačić, udvostručio broj glasova. Oni su jedini pobednici izbora u Srbiji. Uprkos opštoj zabrinutosti Zapada zbog ovih uspeha, mislim da se ipak desilo najbolje što se moglo desiti u ovim okolnostima. Jednostavno, konačno je original odneo pobedu nad falsifikatom. Svo ovo vreme Tadić je vukao za nos čitavu međunarodnu zajednicu, ne preduzimajući nijedan konkretan korak koji bi uticao na normalizaciju odnosa u regiji, pogotovo u kontekstu Kosova. Tako su svi ostali, uključujući i kosovsku politiku, već dugi niz godina plesali uz zvuke Tadićevog orkestra. Pod pretnjom da je bolje da svira on nego "oni zli".

Situacija se sad promenila. Srbija je zapečatila ono što smo mnogi od nas godinama ponavljali, nažalost, ne baš uspešno - da Srbija još uvek nije denacifikovana. Štaviše, dokazalo se da krojač nije baš dobro odmerio odeću krojenu za Srbiju. Sada barem znamo kakva je Srbija i kakva joj odeća pristaje.

A sada, Kosovo: Tomislav Nikolić
Photo: Stock

Imamo li Plan B? Ima li je Vlada Kosova, koja je onomad kao bez glave uletela u tehnički (politički) dijalog podsredstvom Brisela, plan kako da se ponaša u slučaju da na izborima pobede mali Milošević ili mali Šešelj? Imaju li centri odlučivanja svoj Plan B, sada kada im nedostaje slepa podrška Tadića i kad je vreme da se suoče sa realnom Srbijom?

Došao je kraj iluzijama. I zaista je neoprostiva ova kratkovidost međunarodne zajednice u odnosu na Srbiju, uprkos svim upozorenjima.

Sada ćemo biti svedoci promene međunarodne strategije prema Nikoliću i Dačiću i verovatno niza ustupaka kojima će se ova dvojica mamiti u bliži odnos sa Zapadom. Ova politika zavođenja mogla bi dati još više rezultata ukoliko bi SAD i Evropska Unija, osim šargarepe, upotrebile i štap.

Veoma brzo, centri odlučivanja trebalo bi novom predsedniku i premijeru - Nikoliću, a možda i Dačiću - jasno da stave do znanja da ne mogu sedeti na dve stolice. Prva od koje bi trebalo dići ruke jeste politika koju su u poslednje vreme usvojile neke zapadne zemlje, a po kojoj je razumljivo da Srbija ne može priznati nezavisnost Kosova ali da može i treba da normalizuje odnose (sic!). Sada bi sa mnogo više odlučnosti trebalo tražiti direktno priznavanje Kosova.

Ranija politika za "normalizaciju" bila je najštetnija moguća za novu državu i relaksaciju odnosa u regionu, ali i zato što su neke od pet zemalja članica EU koje nisu priznale Kosovo izjavile da to neće ni uraditi ako Beograd prvi ne prizna nezavisnost Kosova. Takvim pristupom blokirana je svaka mogućnost članstva Kosova u Uniji, kao države koju nisu priznale sve članice i u kojima bi parlamentarno glasanje o daljem proširenju bilo nezamislivo.

Sem toga, značajno je postaviti ultimativni rok do kada bi Srbija morala da ukloni paralelne strukture i uključi se u borbu protiv organizovanog kriminala na severu Kosova. Iako su ovi uslovi važili i za Tadića, a koje je posebno oštro naglasila nemačka kancelarka Merkel, on nije bio primoran da ih ispuni, opet zbog međunarodne naklonosti koje je uživao pod pretnjom "većeg zla". Konačno, Tadić očito i nije imao dovoljno uticaja, budući da je od četiri nelegalna opštinska čelnika na severu samo jedan iz Demokratske stranke, dok su trojica iz stranaka Nikolića i Koštunice. Tadić se pravdao da ga ilegalci ne slušaju, što Nikolić neće moći da kaže. U slučaju utvrđenog međunarodnog pritiska, novi predsednik Srbije ima i moć i uticaj da okonča postojanje nelegalnih i kriminalnih struktura na severu Kosova. To bi trebalo da bude uslov o kom se ne pregovara.

I na trećem mestu, da bi se potvrdila opredeljenost Srbije prema obavezama EU, uslov je vezan za sprovođenje zaključaka iz dosadašnjeg tehničkog (političkog) dijaloga u Briselu, kao i pružanje potpunih informacija o sudbini nestalih tokom rata na Kosovu.

Sve ovo navedeno trebalo bi da bude i deo strateškog plana zvanične Prištine u novim okolnostima. Što se Kosova tiče, Nikolić kao predsednik i Dačić kao eventualni premijer čine situaciju koja je očigledan povratak u vreme kada je vladao dvojac Šešelj – Milošević tokom 90-ih. Sada Kosovo ima priliku da pokaže svetu kakva je Srbija, podvlačeći jasne granice koje ne želi više da pređe.

Ukoliko Nikolić i Dačić žele da kažu da su se najzad distancirali od svoje politike devedesetih, moraće to i konkretno da dokažu. Ne može postojati neka druga opcija, ukoliko želimo da izbegnemo da Miloševićeva i Šešeljeva politika, ne samo da ne dobiju odgovarajuću kaznu, već dobiju i novi stimulans.

Što će se i desiti ukoliko ovu politiku Zapad bude tolerisao a Kosovo ne podvrgne jasnim uslovima.


28.05.2012.

MIHAJLOVIC PROTIV LJAJICA: SOLFEDJO ETNICKOG CHISCENJA

Mihajlović protiv Ljajića

Solfeđo etničkog čišćenja

Pevaće oni meni ćirilicom: Siniša Mihajlović, Srbenda i dirigent
Pevaće oni meni ćirilicom: Siniša Mihajlović, Srbenda i dirigent
Photo: Stock

A nema FSS ništa protiv toga što si ti Bošnjak, musliman, dobio si prilku, doduše po nedićevskom Sporazumu. I ne samo to, ima još jedna 'tica kojoj hoćemo da čujemo glas. Baš da vidimo sa koliko će sekiracije ovo da izvede Miralem Sulejmani, jedan od najboljih evropskih fudbalera

Bože spasi, bože brani da gol ne primimo: Adem Ljajić, srpske slave novi sjaj 
Photo: mondo.rs

Selektor fudbalske reprezentacije Srbije Siniša Mihajlović vratio je sa priprema u Švajcarskoj Adema Ljajića, igrača Fiorentine, zbog toga što uoči utakmice sa Španijom nije pevao državnu himnu. Ljajić je rekao da nije pevao “iz ličnih razloga”, a Fudbalski savez Srbije podržao je odluku selektora, budući da je reč o kršenju Sporazuma o ponašanju koji su potpisali svi kandidati za reprezentaciju, pa i Adem Ljajić.

Ovaj događaj ima nekoliko aspekta imbecilnosti decenijama svojstvene srbijanskom fudbalu, a uvod u novu fazu uzgoja ovog svojstva bila je prva poruka novog izbornika potencijalnim reprezentativcima - da nauče tekst srpske himne. Ta je obaveza, očito, postala deo nekakvog akta koji se naziva Sporazumom o ponašanju koji fudbaleri potpisuju kao svojevrsnu izjavu lojalnosti. I onda se pojavi Ljajić koji bi da ima “svoje razloge” pored živog Siniše; verovao je da je sumanuta obaveza iz Sporazuma da peva himnu tek ornamentalni detalj tih Mihajlovićevih paragrafa, a, zapravo, se, pred celim svetom ogrešio o  najvažniji, onaj zbog kojeg je Mihajlović i sačinio ovaj skup obaveza.

Te sreće Mihajlovićeve, kada je Bošnjak sam etnički očistio reprezentaciju. Iz “ličnih razloga”, normalno, ali knjižimo to kao manjak patriotizma. A oni mogu da budu i pominjanje boga; možda Ljajić misli da je pristojno saslušati himnu u kojoj se pominje bog, idemo još dalje, bog pravoslavaca, i onda igrati fudbal. Za Srbiju, što je, valjda, emotivni i politički čin van spora.

Nije dovoljno, moraš da pevaš, da položiš prvo solfeđo kod momka iz Borova Sela, a ugovor sa vrhunskim evropskim klubom da obesiš mačku o rep, ako nećeš da se moliš na stadionu. Za srpstvo, za kralja, monarhiju, da se moliš kao “sav srpski rod”. Drugom ti “lične razloge”, šta, ne voliš da pevaš, porodični problemi. Pusti to, ohladi glavu, kad promeniš mišljenje javi se, reče selektor. Može da igra kad promeni mišljenje i o tome obavesti selektora, presudi FSS.

Nova Mihajlovićeva žrtva na vidiku: Miralem Sulejmani
Photo: EPA/Olaf Kraak

Ruku na srce, a i bez te glupave geste, ko bi ovo pevao bez goleme muke: “Iz mračnoga sinu groba/srpske slave novi sjaj/nastalo je novo doba/Novu sreću, Bože daj!/Otadžbinu srpsku brani/pet vekovne borbe plod/Bože spasi, Bože brani/moli ti se srpski rod”. Možda neko i bi, ljudsko pravo, u svakom slučaju, obavezujuće uputstvo selektora duboko vređa dostojanstvo svakog čoveka, jer je, suštinski, nametnuto, nasilno, ponižavajuće za sve koji o tome imaju informaciju.

A nema FSS ništa protiv toga što si ti Bošnjak, musliman, dobio si prilku, doduše po nedićevskom Sporazumu. I ne samo to, ima još jedna 'tica kojoj hoćemo da čujemo glas. Baš da vidimo sa koliko će sekiracije ovo da izvede Miralem Sulejmani, jedan od najboljih evropskih fudbalera. Ovo više nije ni za kakvu sprdnju, ovo je etničko čišćenje.

Jedno podsećanje na patriotski bekgraund izbornika, na kup utakmici protiv Hajduka u Beogradu 1991, kad je kao fudbaler Zvezde pokušavao ludačkim startovima da polomi fudbalere iz Splita dok nije isključen. Nakon toga dugo, dugo, slao je pozdrave smrti  kolegama iz Hrvatske, da bi ih konačno začinio mirovnom ponudom Igoru Štimcu. Prošle godine je, ispostaviće se bezuspešno, pokušavao da ih pomiri Aleksandar Stanković, urednik emisije Nedjeljom u dva.HRT. Štimac ga je isuviše učtivo odbio.

"Već sam star i imam šestero djece. Možda je vrijeme da se preko nekih stvari prijeđe. Ja ću Štimcu oprostiti jedino ako sa mnom popije dvije ili tri boce finog vina. Ali ne onog našeg, nego vašeg dalmatinskog koje ostavlja okus poput sirupa. Samo ako mi pokloni to vino ću pristati na pomirbu. Štimca znam od malih nogu i oduvijek je bio lav", raspilavio se srbijanski izbornik.

"Što reći o čovjeku koji je u jednim srpskim novinama izjavio da bi samo mene mogao hladnokrvno ubiti. Nikada nije pitao gdje su mu prijatelji za vrijeme rata, a potpisivao je podrške Arkanu i dokazivao svoje velikosrpstvo iako mu je majka Hrvatica. Ja sam njemu davno oprostio, ali nikada se s njim ne bih mogao grliti ili popiti piće", zaključio je ovu priču Igor Štimac.

Ljajić je odstranjen, neka se pripremi Sulejmani!

28.05.2012.

SENADIN MUSABEGOVIC: TISINA U PJESNISTVU GORA JE OD CENZURE

Musabegović: Tišina u pjesništvu gora je od cenzure        

 

Senadin Musabegović

......................................

U subotu uveče su završeni 51. Sarajevski dani poezije, najstarija bh. pjesnička manifestacija koja je ovaj put okupila i nekoliko desetina stvaralaca iz čitavog svijeta, a najsvečaniji trenutak je bio dodjela ugledne nagrade Bosanski stećak crnogorskom pjesniku, prevodiocu i uredniku Ibrahimu Hadžiću.

O Sarajevskim danima poezije, aktuelnom kulturnom trenutku i ulozi poezije danas za RSE govori Senadin Musabegović, prvi čovjek organizacionog odbora Sarajevskih dana poezije.

RSE: Prošlogodišnji dani su bili pedeseti po redu sa programima i gostima kako to i dolikuje jubileju, ali čini se da ni ovogodišnja manifestacija nije omanula.

Musabegović: Sigurno da nije omanuo. Mi održavamo institucionalni kontinuitet. Ova manifestacija već postoji kao dio bosanskohercegovačke tradicije, te isto tako da svjedoči kosmopolitskom duhu Sarajeva, kada okuplja pjesnike iz raznih zemalja, kao i najrazličitije pjesnike, da se okupe oko nove poetike koja je vezana za Sarajevo.

RSE: Da li ste uspjeli ostvariti sve što je planirano - doveli sve goste, okupili domaće?

Musabegović: Uprkos finansijskim poteškoćama smo uspjeli dovesti sve goste i okupiti sve domaće. Dobili smo dva nova prostora u kojima se dešava manifestacija. Jedan je kino Kriterion, a drugi je atelje Figure. Ta dva prostora su omogućila jedno novo obraćanje, novi susret, koji do sada nije bio.

RSE: Polako postaje tradicija da Sarajevski dani startaju sa prostora Zemaljskog muzeja, između stećaka, prostora gdje stanuje duša ove zemlje. Ima li u tome neke simbolike?

Musabegović: Stećci su više simbolika. Mak Dizdar se ustvari obraćao stećcima, ne kao kultu groba i smrti, nego kao kultu života. On je otkrivao i razotkrivao, kroz pjesnički subjektivitet, onu tradiciju BiH, što nije uspio niti jedan historičar na takav način kao on. Pjesništvo je nekada potrebno da bi se otkrio poetski hepening skrivenih lica unutar same historije. To je takođe zadaća pjesništva, a o tome je dosta lijepo govorio i pisao pjesnik i intelektualac, Slobodan Blagojević, kojeg smo i predstavljali unutar sarajevskih dana poezije.

RSE: To je i praznik ljepote jer ovo je vrijeme u kojem možda i više nego i jedno drugo privodi smislu ono čuveno Holderlinovo pitanje - čemu pjesnici u oskudnom vremenu?

Musabegović: Holderlin ima i odgovor koji kaže -  tamo gdje nastaje kriza, tu je i spas. Ne znači da prvo nastane kriza, pa onda i spas, već je u samoj krizi i spas, u kom se može desiti neka kreativna iskra i kreativni impuls koji će preoblikovati određene stvari i da se otvori potencijal, neka  naga za nešto novo i drugačije. U oskudici se upravo otkriva pjesnički ponor, kroz koji pjesnik treba da prođe i artikuliše sebe.

RSE: Znam da je glupo razdvajati naš prostor od ostatka svijeta kada je poezija u pitanju, smisao je istovjetan, ali teško da ima pedlja zemaljske kugle gdje je vlast toliko distancirana od svoje reprezentativne kulture.

Vlast je postala apsolutno indolentna na umjetnost.

Musabegović: To je i dobro. Desio se već 25. 5. – Dan mladosti. Na taj dan su se pjevale pjesme, što vođi, što partiji, što revoluciji, što nekom novom svijetu. Mi u to vrijeme nismo ni pomislili da je ta poezija možda trivijalna, ideološki obojena, te da treba ući u prostor pjesničke slobode. Desilo se nešto još gore, a to je da je vlast postala apsolutno indolentna na umjetnost. Ne treba joj više umjetnost da izmjeni svijet i da bude alatka u borbi protiv neprijatelja ili mobilizator mase. Naime, ne treba im uopšte. E onda, ako im ne treba uopšte, nastaje praznina i vakuum. Sada možemo reći da ima velike pjesničke slobode i da skoro pa da i nema nikakve cenzure u pjesništvu, ali ima postoji najgora cenzura koja se danas pojavila, a to je tišina. Apsolutna i indolentna. Ta cenzura je najgora zbog toga što ne znamo kako da se borimo protiv nje i ne znamo kada ćemo izaći iz nje.

Konflikt u svakodnevnom životu

RSE: Ovog puta je bio vidljiv napor da Sarajevski dani poezije postanu bosansko-hercegovački dani poezije. Opet je karavana pjesnika bila izvan mjesta po kom dani nose ime?

Musabegović: Mi smo imali jednu manifestaciju u Sokocu, pa onda u Goraždu, Istočnom Sarajevu, Počitelju. Dakle, pjesništvo je ponovo nastojalo da u neku ruku poveže BiH, ali isto tako i da se zadržimo na identitetu grada čija i jeste funkcija da povezuje. On jeste stalno otvorena granica koja se iščitava. Sarajevo ne bi trebalo biti granica gdje se dijele dva grada, već mjesto susreta i otvorena knjiga koja se čita.

RSE: Osim čitanja poezije bilo je dosta i drugih manifestacija. Jamačno, najviše pažnje je privukao okrugli sto o poeziji u konfliktnim zonama. To je jedno tipično regionalno, ali i univerzalno pitanje?

Živimo u post dejtonskom miru gdje je konflikt obilježio naš svakodnevni život i to takva vrsta konflikta koji mi skoro i ne primjećujemo.

Musabegović: Mi živimo u post dejtonskom miru gdje je konflikt obilježio naš svakodnevni život i to takva vrsta konflikta koji mi skoro i ne primjećujemo. Ti su konflikti najgori zbog toga što ne poznajemo njihovu logiku. Nekada imamo i nostalgiju spram rata, gdje su konflikti postojali unutar rovovske podjele, a ovdje se konflikt izlio, postao nevidljiv, ušao u ljudska tijela i duše i tako boravi među njima i određuje njihovo vlastito sopstvo. Konflikt govori kroz njih, a ne oni da artikulišu konflikt. Upravo je možda neka mogućnost pjesništva da artikuliše taj konflikt.

RSE: Jamačno, najsvečaniji trenutak Sarajevskih dana poezije je dodjela nagrade Bosanski stećak. Ovogodišnji laureate je Ibrahim Hadžić iz Crne Gore?

Musabegović: Naslov njegove zbirke je 'Ko sam ja?'. Njegova zbirka je odštampana ovde, a zbirku su štampali Sarajevski dani i tu je skupljen sav njegov opus. To je zanimljivo pitanje. Odgovor na samo pitanje, ko sam ja se krije u samom pitanju ko sam ja. On jeste mnoštvo izvora. On nije pjesnik koji će reći da postoji neko skriveno ja, koje će otkriti u dubini svoje duše kao neka začaurena školjka u kojoj će se otvoriti neko tajno blago njegovog ja, kako su često zamišljali nacionalni esencijalisti, već je to upravo mnoštvo izvora i mnoštvo uticaja i kultura. Taj je pjesnik rastao kroz mnoštvo izvora i kultura. Dakle jedna kultura je muslimansko-bošnjačka, druga crnogorska, treća srpska. Sve to je on u sebi preplitao i živi dramu tog preplitanja i kroz tu dramu se u stvari artikuliše njegova poezija.

RSE: Osobno me zanima kako se u književnom svijetu doživljava Bosanski stećak jer to najbolje govori o međunarodnom ugledu ove manifestacije?

Musabegović: Ove nagrade su dobili bosanskohercegovački pjesnici koji su jako značajni, kao što su Abdulah Sidran, Ivan Kordić i Stevan Tonkić. Zadnjih godina su nagrade dobijali Oto Tolnai, Petar Gudelj,Čarls Simić koji je napisao jedan prelijepi esej. A jedna od najznačajnih stvari je da je nagradu dobio i internacionalni pjesnik, Palestinac, Mahmud Derviš, koji je netom poslije te dodjele Stećka umro. To mu je bila možda i posljednja nagrada koju je dobio i posljednje dane koje je živio, on ih je proveo u Sarajevu, o kom je jako lijepo govorio i o razlici između Palestine i BiH i na koji način on prepoznaje svoj kulturološki milje ovdje. Ove godine je nagradu dobio Ibrahim Hadžić. Čarls je napisao jedan putopis o Sarajevu, dakle jedan veliki američki pjesnik koji je kritikovao Miloševićevu vlast, je napisao prelijep putopis o Sarajevu koji smo upravo objavili u katalogu  u prevodu Feride Duraković.

RSE: Neizostavno pitanje je kako ste uspjeli organizovati Sarajevske dane poezije, uz sva ona ograničenja, vezanja kesa, posebno kada je kultura u pitanju?

Musabegović: Jako teško, ali ipak smo ih organizovali. Oni imaju svoju dinamiku i mislim da sve više postaju institucija i legitimiraju sami sebe i povezuju ovaj grad sa drugim dijelovima zemlje i svijeta.
28.05.2012.

SASTANAK NIKOLICA I TADICA: MANDAT ONOME KO OBEZBJEDI VECINU

Sastanak Nikolića i Tadića: Mandat onome ko obezbedi većinu       

 

Tomislav Nikolić i Boris Tadić

...................................................

 

RSE
Novoizabrani i bivši predsednik Srbije Tomislav Nikolić i Boris Tadić najavili su u ponedeljak, nakon zajedničkog sastanka, da će zajedno raditi na rešavanju svih važnih pitanja od Kosova, evropskih integracija do ekonomije.

Nikolić i Tadić su u izjavi novinarima u Predsedništvu Srbije istakli da je uslov za rešavanje tih pitanja što skorije formiranje Vlade Srbije, a Nikolić je istakao "da neće oklevati da mandat poveri onome ko obezbedi većinu od 126 poslanika u Skupštini".

Tadić je po završetku izjave pred kamerama pružio ruku Nikoliću i predložio poziranje za zajedničku fotografiju ispred zastave Srbije, a zatim su obojica otišli i odbili da odgovaraju na pitanja novinara.

Demokratska stranka predložila je u nedelju uveče predsednika Borisa Tadića za mandatara za sastavljanje nove vlade Srbije.

Tadić je posle tročasovne sednice proširenog predsedništva stranke u Beogradu rekao da ne dolazi u obzir "nikakva velika koalicija" sa Srpskom naprednom strankom i dodao da "to nikada nije ni bila opcija".

Rekao je da buduća vlada treba da bude „naoružana ciljevima i vrednostima kao i planom koji je realističan i ostvariv“ te istakao da će doći vreme i za analizu rezultata izbora, kao i analizu odgovornosti.

"Nešto ne vidim da se svi guraju oko mesta predsednika vlade u ovom trenutku, a pre samo nekoliko nedelja to je bilo atraktivno mesto. Šta da vam kažem, menja se politička situacija u Srbiji, verovatno je to sada jedno užareno mesto, ali bože moj, bilo je takvo i mesto predsednika Republike prethodnih osam godina pa smo uspeli da odbranimo interese države", rekao je Tadić.

Najavio je da će o novoj vladi prvo razgovarati sa koalicijom oko Socijalističke partije Srbije sa čijim liderima Ivicom Dačićem, Jovanom Krkobabićem i Draganom Markovićem, će se sastati u ponedeljak popodne.

Pre nedelju dana, nakon poraza u drugom krugu predsedničkih izbora u Srbiji, Boris Tadić je izjavio da neće biti premijer.

Istoričar Nikola Samardžić smatra da Tadić nema pravo da se poziva na javnost jer ju je u mandatu od osam godina potpuno uništio.

"Tadić pominje javnost koju je on uništio u ovih osam godina. Javnost u Srbiji ne postoji, tako da je ona potpuno nevažna za njega lično, on i pripadnici administracije, te političke kaste, suštinski preziru svakog ko zarađuje manje od evra u sekundi. To kažem na osnovu toga što ponovo slušamo Slobodnu Evropu kao pre 15 godina i u danima bombardovanja, kao jedan od retkih, ako ne i jedini referentan medij koji nam saopštava šta se oko nas dešava. To, izvinićete, nije javnost - jedna radio stanica. To je jedna kontrolisana sfera koja je učinila da građanstvo odustane od izbora, naročito u drugom krugu je to bilo veoma jasno kao jedan politički stav", smatra Samardžić.

Nikola Samardžić
​​Na pitanje od sastanka predsednika Srbije Tomislava Nikolića i Borisa Tadića, Samardžić kaže:

"Mislim da je Nikolić zauzeo defanzivnu poziciju nakon izbora za predsednika. Možda on nije bio dovoljno spreman da preuzme odgovornost. Videli ste ljude oko njega pre nedelju dana, nisam siguran da želim da ti ljudi preuzmu administraciju. S druge strane, SNS je pobednik na ovim izborima. Ne znam šta će da rade sa Nacionalnim savetom bezbednosti i Mikijem Rakićem, tim vansistemskim telom koje je učestvovalo i u uništenju javnosti, u korupciji i u pritiscima na sudije, tužioce i advokate u toku reforme pravosuđa. Kažem van sistema jer je to telo vezano za nadležnosti predednika koje nisu propisane Ustavom. To telo je proširilo ustavne nadležnosti predsednika, zato je vansistemsko telo, samo ga takvim nije proglasio Ustavni sud kao što nije imao snage da proglasi odluku RIK o prihvatanju treće Tadićeve kandidature, mada Ustav koji je donosio sa Vojislavom Koštunicom tvrdi upravo suprotno".

Samardžić smatra da činjenica da Tomislav Nikolić nije ispoštovao proceduru i ponudio mandat stranci koja ima najviše poslanika u parlamentu, SNS, jeste politička, a ne parlamentarna odluka i u tome ne vidi ništa sporno.

Tomislav Nikolić se u ponedeljak sastao i sa predsednicom Skupštine Srbije Slavicom Đukić Dejanović radi dogovora o zakazivanju sednice parlamenta na kojoj bi položio zakletvu, čime će početi njegov petogodišnji mandat na mestu predsednika Srbije.
28.05.2012.

BILJANA SRBLJANOVIC U RAZGOVORU SA BRANKOM MIHAJLOVIC

Srbljanović: Glasala sam za Tadića

 

Biljana Srbljanović u razgovoru sa Brankom Mihajlović

Biljana Srbljanović u razgovoru sa Brankom Mihajlović

.......................................

Biljana Srbljanović , dramski pisac, govori o tome zašto se odlučila da u drugom krugu glasanja za predsednika Srbije, umesto belog listića, zaokruži predsedničkog kandidata Borisa Tadića, u čemu se slaže, a u čemu ne, sa Vesnom Pešić, koja je pozvala da se glasa za Nikolića u ime smenjivosti vlasti.

Kako vidi budućnost Srbije posle najnovijih izbora? Zašto se deo birača odlučio za bele Listiće? Kuda Srbiju vodi Tomislav Nikolić, a kuda ju je svih proteklih godina vodio Boris Tadić? Zašto smatra da je Ivica Dačić najveća opasnost za Srbiju?

RSE: Kako se dogodilo da u Srbiji građanska opcija praktično nema za koga da glasa i da se vraćaju političke partije iz devedesetih godina?

Srbljanović: Mislim da se to nije dogodilo preko noći, pogotovo ne samo u poslednjih nekoliko meseci ili godinu dana, od kada mi očekujemo da će biti izbori i od kada je ta vrsta aktivizma oko belih listića, koji je jedini formulisan izraz te neke građanske nemoći, najradikalnije struje građanskog radikalizma. Oni ne idu da bacaju Molotovljeve koktele, nego iskazuju svoje nezadovoljstvo na takav organizovan način.

Dakle, još od pre toga kada se pojavila ta ideja, smo mi tu bitku već izgubili. Mi smo tu bitku izgubili 2008. godine, kada je formulisana prethodna Vlada, tom zvaničnom rehabilitacijom SPS-a. Čini mi se da u stvari svi zanemarujemo ovu činjenicu, zaboravljamo činjenicu da čitave četiri godine mi gledamo veliki cameback. A tu ne govorim samo o partiji SPS ili o Ivici Dačiću, a imala bih o tome svašta da kažem. Mislim da je to veliki povratak tim vrednostima i tome da je ponovo legitimno i dozvoljeno i društveno prihvaćeno biti glasač te opcije. To nije nikakvo reformisano glasačko telo.

Ta stranka se kozmetički doterala, odnosno, nije se ni kozmetički doterala. Oni izgledaju potpuno isto, samo su dvadeset godina stariji. To su ti isti ljudi, ali čak ni to nije problem. Politika je potpuno ista. Pogled na svet je potpuno isti. To je jedna vrsta manipulacije populizmom. Jedna vrsta prodaje magle, koja ovde stalno prolazi.

RSE: Zašto govorite stalno o Dačiću i njegovoj partiji?

Srbljanović: Zbog toga što mislim da je ona najveći pobednik i zbog toga što smatram da Dačićeva partija zapravo pokazuje pravu dijagnozu stanja među glasačima. Mislim da je Boris Tadić izgubio zbog toga što glasači SPS-a nisu poslušali svog lidera, koji je znao da ga oni neće poslušati, i glasali su za Tomislava Nikolića.

RSE: Zar nije Boris Tadić izgubio zbog svojih glasača koji su, ili apstinirali, ili su ubacivali bele listiće?

Koliki je procenat, od ukupnog građanstva, izabralo ovog predsednika? Jednostavno shvatam da je, pogotovo ovaj drugi krug, konačna osveta i pokazatelj za 5. oktobar.

Srbljanović: Boris Tadić je izgubio zbog mnogo stvari. Više manjih stvari, nekoliko većih stvari, a među tim stvarima su i beli listići. Najveća stvar su apstinenti. Mislim da je gubitak legitimnosti politike u ovoj zemlji u količini apstinenata koji su sa svih strana, a svi znamo da je najveći broj apstinenata zapravo neka vrsta potencionalno demokratskih glasača, ne samo DS-a, nego demokratskih opcija. To je važna stvar jer je politika u ovoj zemlji izgubila legitimitet. Jer ako za nju glasa 30% ljudi, onda jedna polovina od toga izviče jednog. Koliki je procenat, od ukupnog građanstva, izabralo ovog predsednika? Jednostavno shvatam da je, pogotovo ovaj drugi krug, konačna osveta i pokazatelj za 5. oktobar.

RSE: Otvorila su se mnoga pitanja posle ovih izbornih rezultata. Jedna od polemika je upravo apstinencija i pojava belih listića. Tadić, a i deo javnosti, okrivljuje apstinente za pobedu Nikolića. Drugi kažu da je to hrabar potez ljudi koji više neće da biraju manje zlo.

Srbljanović: Vi mislite na bele listiće ili na apstinente? To su dve različite stvari? Apstinentima smatram ljude koji imaju, čak i nedovoljnu, političku kulturu i apstinentima smatram ljude koji nisu dovoljno zainteresovani za sopstveni život i sudbinu. Bele listiće smatram politički veoma aktivnim učesnicima. Beli listići jesu promenili rezultate, u Beogradu na primer. Ali, sa druge strane, ih je bilo mnogo manje u drugom krugu predsedničkih izbora.

Mislim da su, bez ikakve kampanje i organizovane misli, beli listići pokazali jednu vrstu građanske neposlušnosti i to koliko nas ima. Ima nas tačno toliko koliko nas ima, tih belih ili delimično belih listića. Mi ne možemo da očekujemo da, ne samo da nećemo biti većina, nego ne možemo jedva ni da pređemo cenzus, čak ni u Beogradu, gde su bili u najvećem broju. Nas nema toliko da pređemo cenzus.

To je nešto sa čim sada mi moramo da računamo. Treba da razmislimo kako mi da se organizujemo i koji je to korpus ljudi koji deli tu vrstu političke potrebe, kako da se taj korpus uveća i da naraste. Očigledno da ta potreba postoji. U jednom trenutku je LDP zauzeo to polje, a onda se LDP počeo ponašati kao i svaka druga politička stranka. Tu i dalje postoji jedna grupacija glasača kojima to nije dovoljno. Znači to je, pre svega za nas, pokazatelj koliko nas je, da se prebrojimo i da vidimo šta tu možemo da organizujemo bez kampanje, viralno. Putem tri i po naloga na Internetu se ipak skupilo skoro pet posto ljudi u Beogradu da nešto našara i da neku poruku, što je veoma važan pokazatelj. Kako bi tek bilo da se zaista stvorila neka misao?!

RSE: Kakav je to gubitnik na izborima, ako on samo promeni adresu? Govorim o varijanti Vlade koja će nastaviti politiku koju je vodila i pre ovih izbora, ako na njenom čelu i dalje bude Tadić? Kakav je onda to poraz, odnosno, kakva je to pobeda?

Srbljanović: To su stvari takođe dosta komplikovane zbog toga što se mi svi fokusiramo oko toga ko je dobio, a ko izgubio na izborima, a zapravo naša politička stvarnost nam govori da su izbori potpuno nebitni, osim na mestu predsednika, gde konkretno biraš, ili ne biraš, jednog čoveka.

Zbog toga je moja lična, i privatna odluka bila, iako sam ubacila beli listić u prvom krugu i na parlamentarnim izborima, ipak sam u drugom krugu glasala za Tadića. Već 22 godine svog života se bavim nekom vrstom aktivizma. Uvek me rukovodilo neko moje iskreno osećanje. Moje iskreno osećanje u nedelju ujutro je bilo da ne mogu da pristanem da Tomislav Nikolić bude predsednik ove države, niti da tome doprinesem. Tog trenutka, kada se bira između njih dvojice, ja sam za sebe lično, bez ikakve želje da ubeđujem ikoga drugog, osim što sam moju majku u gipsu naterala da to isto uradi, to uradila. Mirna sam prema sopstvenoj savesti. Razumem političke ideje koje govore da je trebalo to nekako pokazati, ali to shvatam cinično. Ne mislim da ova država ne može ništa dobro da dobije od toga što će imati pet godina Tomislava Nikolića kao predsednika.

RSE: Kažu, smenjivost vlasti, pa makar došao i neko gori?

Srbljanović: Ne. Svaki put dolazi neko gori i posle njega će doći neko gori. On će još toliko urušiti ovu državu, da će sledeći put predsednik biti Ivica Dačić. Dolaziće svaki put sve gori i gori. Ja ne znam šta mi dobijamo time? Da pokažemo da može da se smeni vlast? Naravno da može da se smeni vlast. Pa apsolutno to svi znamo i vidimo u ovoj državi, ali na žalost, vlast se često smenjuje i nasilnim putem.

Šta tačno nudi Tomislav Nikolić?

RSE: Ali ako ste u prvom krugu ubacili beli listić, znači da vas je Vesna Pešić ubedila?

Nisam se složila sa idejom Vesne Pešić da je bolji i Tomislav Nikolić, odnosno, koji god predsednik, nego Tadić.

Srbljanović: Nije mene ubedila Vesna Pešić. Ja sam dosta dugo imala tu istu ideju. To su sada nijanse. Mislim da u tome greše kritičari belih listića jer to nisu ljudi koji slušaju nekoga. O tome je nekada Čedomir Jovanović pametno govorio kada je rekao da on ne rukovodi glasačima LDP-a. To su ljudi koji su stvarno išli i mlatili se i radili nešto svih devedesetih i svih godina dvehiljaditih. E, ta grupacija ljudi, koja je spremna i glavu da izgubi za neku ideju koju ima, njima ne možeš da kažeš kako da glasaju. Ja se nisam složila sa idejom Vesne Pešić, koju volim i poštujem i sa kojom delim milione istih misli, barem se nadam i sebi sama laskam, ali nisam se složila sa tom idejom da je bolji i Tomislav Nikolić, odnosno, koji god predsednik, nego Tadić. Ja iskreno reagujem. Ne delujem politički. Nemam verovatno mudrost, nego moja ruka to ne može da podnese.

RSE: Nisu li iznenađujući neki komentari iz regiona da će nam sa Nikolićem biti lakše jer znamo šta je šta. Tadić se šetao sa Josipovićem, ali nije rešavao probleme. Tadić je donosio deklaraciju o Srebrenici, ali nije rekao da je to genocid. Tadić je rekao da je za jedinstvenu BiH, ali je ostajao u čvrstom zagrljaju sa Dodikom. Tadić je krenuo u dijalog o Kosovu, ali je ispod žita organizovao barikade.

Srbljanović: Slažem se sa tim mišljenjima iz regiona, ali ne vidim šta oni dobijaju Nikolićem? Nikolić je otvoreno na ovoj strani. Imam jako puno kritika na Tadićevu politiku i neću uopšte da govorim o tome jer ja uopšte nisam njegov glasač. Ja sam samo u krajnjoj nuždi glasala za njega, kada sam videla da Tomislav Nikolić pobeđuje, glasala sam za Tadića, zbog toga što ne želim čovek, koji je pio u Antinu, vodi ovu državu. Ja sa tim ne mogu da legnem da spavam, sa tim da je moj glas otišao tome. To nije vraćanje u prošlost.

Ne radi se o tome što je on neobrazovan. Radi se o tome da je on praktično falsifikovao svoje studije. Ja ne želim, kao profesor na Univerzitetu, da imam predsednika države koji je za tri dana dao sve ispite i očistio godinu. Šta tačno nudi Tomislav Nikolić? Koji tačno program nudi Tomislav Nikolić? Kada kritikujemo Tadića da nešto nema, to ne znači da to isto Nikolić ima.

RSE: Vi, kada ste glasali za Tadića, Vi ste glasali i za Dačića?

Srbljanović: Ne. Ja sam glasala samo za predsednika. Ne znam kako sam to sebi uspela predstaviti. To je kao kod ljudi koji jedu meso, a vole životinje.

RSE: Tadić, kao predsednik, je napravio Vladu u kojoj je Dačić. Dačić je odgovorniji za devedesete, nego što je Toma Nikolić. Zašto je Nikolić neprihvatljiviji od Dačića u zagrljaju sa Tadićem?

Srbljanović: Zbog toga što je tako formulisan glasački mehanizam za predsednika. Da direktno glasaš, ili ne glasaš, za nekog čoveka.

RSE: To nije odgovor. Ja vas pitam, zašto je Dačić prihvatljiviji nego Nikolić?

Srbljanović: Uopšte nije prihvatljiviji. Potpuno se slažem sa vama i ne govorim da je Nikolić prihvatljiviji od Dačića, samo mislim da je Tomislav Nikolić jedna mala uvertira u veliku pobedu na predsedničkim i parlamentarnim izborima na prvim sledećim izborima Ivice Dačića. Jer ovo je taj put. Ovo je sada legitimisanje prihvatljivih.

RSE: Dačić je duplirao svoje glasače, zahvaljujući učešću u Vladi sa DS-om?

Glasači SPS-a su Miloševićevi glasači, koji su se 5. oktobra povukli iz straha zbog onog što su uradili i u šta su verovali.

Srbljanović: On ima svoje glasače koji sede i ćute još od 5. oktobra, a onda od kada im je Tadić dao legitimitet, oni su počeli da se bahate i da se ponovo pojavljuju. Ti se glasači nisu ništa promenili. Oni su ćutali i sada to naplaćuju. To otvoreno govore. Treba da se slušaju njihovi radijski i televizijski programi. Glasači SPS-a su Miloševićevi glasači, koji su se 5. oktobra povukli iz straha zbog onog što su uradili i u šta su verovali. To su ljudi koji drže ideologiju devedesetih i koji se, glasajući za Dačića, svete za Miloševića. Oni čvrsto, u svojoj političkoj ograničenosti, veruju da se time svete onima koji su njima odneli vladavinu Miloševića.

RSE: Da li to znači da je ovih dvanaest godina propušteno da se ovo društvo suoči sa onim vrednosnim sistemom iz devedesetih godina i da zapravo ova partija i ova vlast, od 5. oktobra do danas, nije ništa na tome radila?

Srbljanović: Tačno. Ne baš od tada, ali od 12. marta pa na dalje. Smatram da je ova država gurnula u stranu pitanje devedesetih, kao pitanje prošlosti. Sad se naglo vratila tome za potrebe kampanje, da se vraćamo šta je bio Tomislav Nikolić. Ja nikada nisam zaboravila ni šta je bio Tomislav Nikolić, ne samo šta je bio, nego šta on jeste. Jer on nije ništa drugo.

Mnoge moje kolege, koji su sedeli u Parlamentu, govorili su da je Ivica Dačić postao jedan moderni evropski socijalista. Ne. Ivica Dačić je isto ono što je bio kada je bio portparol Slobodana Miloševića, u vreme najgorih masakara na teritoriji Balkana. To je i danas isti čovek, sa istim političkim i mentalnim sklopom. Sada obavlja jednu jako važnu funkciju. Samo je dao mogućnost svojim glasačima da se ponovo pojave.

RSE: Vi znači mislite da je posle ovih izbora mračnija budućnost Srbije, nego što je to bila pre?

Srbljanović: Mislim da je mnogo mračnija i da nas tek čeka na sledećim izborima. Pogotovo u ovoj varijanti sa Tomislavom Nikolićem. Mislim da on nema čak ni neku ličnu snagu da formuliše svoju potrebu da napravi Vladu. Mislim da nas čeka gore vreme. Pokazali smo da postoji smenjivost, ali ne znam šta smo time tačno dobili? Sada bi trebali da se pripremamo da je sledeća smenjivost još gora.

Mislim da smo propustili veliku šansu da kao društvo zahtevamo od svoje vlasti, i svog predsednika lustraciju i potpuno jasno ograđivanje, a ne nikakvo pomirenje. Ovoj državi ne treba pomirenje jer mi nikada jedni sa drugima nismo bili u ratu. Mi smo druge ugrožavali, a mi smo ovde sedeli dosta mirno. Mi ne možemo izjednačavati jednu i drugu stranu i to relativizirati.

Lustracija je propuštena. Suočavanje sa našim zločinima, ne samo da je propušteno, nego je sistematski stavljano u stranu. Svako ko se pojavljivao na bilo kom nivou vlasti, on je nekako potpuno usisavan u vlast i ta se pitanja više ne postavljaju. Mi se samo odmotavamo u tom smeru da sad vladaju ljudi, koji su držali Miloševića, koji je na kraju krao izbore i koji je izglasavan od ljudi koji su verovali u tu ideologiju.

Srbi glasaju prema ideologiji, ne glasaju prema ekonomskom sistemu ili prema programu. Ovde se glasa za onog ko se jače dere, a ti da digneš tri prsta. Po tome se glasa. Onog momenta kad se od tri prsta mrdneš malo levo, ti tog trenutka gubiš glasače. Problem je kada u jednom trenutku uzmeš vlast na bilo kom nivou, ti ne radiš na tome da se to glasačko telo promeni. Ti si dobio nove glasače, nove punoletne građane, koji su gori nego prošli. Momci su barem devedesetih bežali od vojske. Ovi na juriš idu u vojsku i išli bi u novi rat.

RSE: Posle onog skandala u tabloidima, vas jedno vreme nije bilo u javnosti. Da li je to bio vaš izbor?

Srbljanović: Ja sam dosta smanjila pojavljivanje u javnosti već pre dve tri godine, odnosno od vremena kada sam bila u Azerbejdžanu.

RSE: Ovo bi se moglo nazvati vašim medijskim camebackom?

Srbljanović: Smatram da ljudi zanemaruju Internet, pa izgube izbore. Tu se svašta može uraditi. Veoma sam prisutna na svom Internet nalogu i sve što mogu da kažem na Twiteru mora da stane u 140 slova. Ali, ni mediji me nešto nisu ni zvali.

 

 

28.05.2012.

U SRBIJI OKO 200.000 LJUDI POD UTICAJEM SEKTI: SLJEDBENICI "CRNE RUZE" PIJU CAK I SVOJU KRV

u srbiji oko 200.000 ljudi pod uticajem sekti:U Srbiji oko 200.000 ljudi pod uticajem sekti: Sljedbenici
"Crne ruže" piju čak i svoju krv


Za prijem
u satanističku sektu "Crna ruža", organizuje se “crna misa”.



 28.05.2012. 

U Srbiji oko 200.000 ljudi pod uticajem sekti: Sljedbenici "Crne ruže" piju čak i svoju krv

U Srbiji ima više od 150 sekti, pod čijim je uticajem oko 200.000 ljudi, a
najagresivnija je Crna ruža, tvrdi poznavalac sekti Dimitrije
Pastuović.

- Za prijem u satanističku sektu Crna ruža, organizuje se
“crna misa”. Tokom tog rituala svi jedu crni hljeb, a molitvu Oče naš,
izgovaraju unazad! Osnovni sastojak crnog hljeba su brašno i krv neke životinje,
ali nije isključeno da koriste i svoju krv! Misa se završava konzumiranjen
narkotika i orgijama! Potom na svom tijelu tetoviraju znakove koji liče na
đavola, kojeg oni još zovu Lucifer ili Tigota, pentagram, heksagram, šestice ili
slovo F. Ima i onih koji tetoviraju krst na tabanima kako bi ga gazili –
objašnjava Pastuović.

Pavle Kovačević, doktor socijalne medicine,
upozorava da je potreba da se bude dio sekte bolest zavisnosti i da je treba
liječiti.

- Ritualno okupljanje i priče duhovnih vođa u mozgu podstiču
lučenje hormona sreće endorfina i dopamina. Ti hormoni izazivaju raspoloženje
slično onom koje podstiču droge! Žrtva postaje zavisna i ima potrebu da se vraća
vođi – objašnjava Kovačević.

Sekta po definiciji označava grupicu koja se
odvojila od matične religije i ona vrbuju uglavnom mlade ljude, kojima najprije
pruža seksualne usluge i navlači ih na narkotike. Jedna od sekti je i
satanistička, a idejni tvorac modernog satanizma je Alister Krouli (1875-1947).


Istoričar Mark Bejnon optužio ga je za smrt sedmero ljudi koji su
učestvovali u otvaranju Tutankamonove grobnice.

28.05.2012.

SVJETSKE SILE: PODSHKA ANNANU U TRAZENJU RJESHENJA ZA SITUACIJU U SIRIJI

Svjetske sile: Podrška Annanu u traženju rješenja za situaciju u Siriji

 

Masovna sahrana žrtava iz Hule

Masovna sahrana žrtava iz Hule

....................................

Specijalni izaslanik Ujedinjenih naroda i Arapske lige Kofi Annan u ponedjeljak stiže u Damask kako bi razgovarao s visokim sirijskim dužnosnicima, samo dan nakon što je Savjet sigurnosti vlast okrivio za pokolj preko 100 ljudi u gradu Hula. U međuvremenu su u Moskvi završeni razgovori ministara vanjskih poslova Rusije i Velike Britanije koji su podržali Ananov mirovni plan.

Rusija se smatra državom koja može utjecati na Bašara al Asada, zbog čega je William Hague u ponedjeljak i razgovarao sa Sergejom Lavrovim. Imali smo vrlo sadržajnu i iskrenu diskusiju, kazao je Hague na press konferenciji. Britanski je ministar potvrdio da mu je Lavrov obećao da će zajedničkim snagama raditi na osiguranju mira u Siriji.

Ruski ministar vanjskih poslova, međutim, kritikovao je politiku država koje zastupaju stav da nema rješenja u Siriji bez odlaska Asada s vlasti. Lavrov je naglasio kako su za masakr u Huli odgovorne obje strane.

"Mi ovdje imamo situaciju u kojoj su obje strane, ruku pod ruku, odgovorne za smrt nevinih ljudi“, kazao je Lavrov u Moskvi.

Ovakvu diplomatsku akciju UN-a i EU pokrenula je tragedija u selu Hula, gdje je poginulo 116 ljudi, među kojima je 49 djece i 34 žene. Najviše ih je, kažu promatrači, ubijeno iz minobača i tenkovskim minama, što sugerira umješanost pro-vladinih snaga.

Savjet sigurnosti UN-a reagovao je neobavezujućom Rezolucijom u kojoj je osuđeno ubistvo civila.

"Članovi Savjeta sigurnosti na najoštriji mogući način osuđuju ubistva - potvrđena i od strane promatrača Ujedinjenih naroda“, kazao je zamjenik ambasadora Azerbejdžana u UN:u Tofik Musajev.

Savjet sigurnosti osudio je "ubijanje civila pucanjem iz blizine, te teška fizička zlostavljanja" u Huli. Nije, međutim, precizirano ko je odgovoran za te napade.

Opozicija je za masakr u Huli, u blizini Homsa, optužila Šabiha miliciju koja je lojalna Asadu. Međutim, sirijski izaslanik u UN-u Bašar Džafari nazvao je ove optužbe „cunamijem laži“ protiv Damaska.

"Želio bih ovdje, u ime moje Vlade, osuditi laži koje su izgovorili neki članovi Savjeta sigurnosti u namjeri da vas dovedu u zabludu tvrdnjama da su njihove ocjene vlasti u Siriji temeljene na dokazima", rekao je.

Paralelno, u Damasku, portparol ministra vanjskih poslova Džihad al-Makdesi izjavio je da i opozicioni borci imaju minobacače i protutenkovske rakete u Huli i da su oni odgovorni za ubistva.

"Došlo je kvantitativnog poboljšanja snabdjevenosti oružjem u Siriji. Pobunjenici sada ne koriste samo lako oružje. Imamo izvještaje i o upotrebi protutenkovskih raketa“, rekao je al-Makdesi.

No, njemački ambasador u UN-u Peter Wittig ne sumnja u odgovornost sirijskog režima

"Postoje jasni dokazi korištenja teškog naoružanja, granata, čak i tragova tenkova u tom području. Dakle, dokaz je jasan. Nije zamagljen, Vlada je ostavila jasan otisak na ovom masakru“, zaključuje Wittig.
28.05.2012.

KARLOS ZURUTUZA OBJAVIO SHOKANTNE SLIKE DJECE ZRTAVA "IRACHKE HIROSHIME" (FOTO)

Karlos Zurutuza objavio šokantne slike djece žrtava "iračke
Hirošime" (FOTO/VIDEO)


U Falluji
od 2005. raste broj djece rođene sa ozbiljnim defektima



 28.05.2012. 




Karlos Zurutuza, nezavisni novinar koji je i prije posjećivao Irak, Iran,
Pakistan i Libiju, objavio je šokantnu reportažu. Istražio je zanemarenu priču u
Iraku, djecu žrtve posljedica razorne bitke u Falluji i dobio dopuštenje doktora
i porodice da fotografiše bolesnu djecu.


Zbog šokantnih paralela sa deformiranom djecom rađanom nakon nuklearnih
napada na Hiroshimu i Nagasaki nazvao je priču "iračkom Hirošimom" prenosi
portal "Vice".

Britanci zgroženi "pretjeranim
granatiranjem"


Falluja je uništena u poznatoj bici 2004. godine.
Zapravo su postojale dvije bitke, a druga je bila velikih razmjera. Falluja je
smatrana uporištem al-Quaede pa su je koalicijske snage odlučile zauzeti nakon
ubistva i spaljivanja četvero pripadnika američke sigurnosne kompanije
Blackwater.



Pri zauzimanju su korištene supstance poput bijelog fosfora za osvjetljavanje
meta (što je u početku poricano). Bijeli fosfor gori na temperaturi koja topi
metal. SAD poriče da je korištena municija sa osiromašenim uranom prilikom
bitke, iako se sumnja i na to. Šta više, iz samog NATO saveza potekao je poziv
za istragom o njegovoj mogućoj upotrebi.

Iz izvještaja se vidi da su
američki zapovjednici smatrali Falluju depopuliranom zonom pa su naređivali
obilne artiljerske udare.


Britanski zapovjednici bili su zgroženi prekomjernim granatiranjem. Britanski
brigadir Nigel Aylwin-Foster, izjavio je da je prilikom pripremnih stadija
ispaljeno preko 40 granata 155 mm u mali sektor grada, a američki zapovjednik
nije taj čin niti spomenuo u svom izvještaju, jer se radilo o "nevažnom
detalju".


Foster smatra da su "koristili novi tip oružja protiv zgrada koji probija
zidove i ubija sve unutra". Drugim riječima, najvjerojatnije se radi o municiji
koja sadrži osiromašeni uran.

Bolesna djeca o kojoj niko ne želi
govoriti


Od tada je rođena prva generacija djece nakon invazije
i stope deformiteta, raka i leukemije su abnormalno visoke i u daljnjem porastu.
Falluja je sunitski grad kojemu je trenutno nadležna šiitska politička garnitura
što problem čini još većim.


Nevladine organizacije radije finansiraju putovanja djece u bolnice u Iranu,
Jordanu i Siriji, jer su jedine potpuno funkcionalne bolnice u zemlji u Bagdadu.
Inače, inicijator tog projekta je otac dvoje djece rođene sa rakom.




Još
od 2005. irački doktori govore o ogromnom povećanju broja djece rođene sa
ozbiljnim defektima, uključujući dvoglavu djevojčicu, suvišne udove i djelomično
paralizu. Prema izvještaju iz 2010. godine, stopa oboljenja od raka povećala se
četiri puta među odraslima, a čak 12 puta među djecom ispod 14 godina.


Infantilni mortalitet je osam puta viši od onog u Kuvajtu i četiri puta od
onog u Jordanu.

Studija: Falluja "gore od
Hirošime"


Studija doktora Busbya, Malaka Hamdana i Entesara
Ariabija "Rak, dječija smrtnost i omjer spolova u Falluji, Irak 2005.-2009."
potvrđuje anegdotalne priče o porastu raka i defekata u djece.


Tim od 11 istraživača je u januaru i februaru 2010. posjetio 711 domova u
Falluji. Pri tom su se susreli sa otporom stanovnika, jer je državna televizija
izvijestila da je u toku teroristička akcija popisivanja civila te da će biti
uhapšen svako ko odgovori na pitanja.

Infantilni mortalitet u Falluji je
80 na 1000 rođene djece u poređenju sa 19 u Egiptu ili 17 u Jordanu. Međutim,
studija navodi i da su tipovi rakova "slični onima u preživjelih stanovnika
Hirošime koji su izloženi ionizirajućoj radijaciji iz bombi i urana u
otpadu".




Nalazi
govore o povećanju učestalost leukemije od 38 puta, 10 puta većoj pojavi raka
dojki i značajnim povećanjima pojave limfoma i moždanih tumora u odraslih. Busby
je naglasio da ga je zgrozila ova učestalost (u Hirošimi je povećanje
učestalosti leukemije iznosilo 17 puta) koja raste mnogo brže nakon one
zabilježene u Hirošimi, iako je to možda i rezultat bolje medicinske
pripremljenosti.

Promijenio se i omjer rađanja dječaka i djevojčica pa je
broj rođene muške djece opao za 18 posto od 2005. Genetska šteta više utječe na
mušku djecu što je zapaženo i Hirošimi i Nagasakiju.

Irak bez
bolnica


SAD je prilikom obnove gradio nove bolnice, ali i to je
bio katastrofalno planiran posao. Nova bolnica u Basri, čiju izgradnju je
potaknula Laura Bush izgleda predivno, ali nije opremljena radioterapijskom
opremom.


Kada je kupljena, preko godinu dana je potrošena na odluku ko će platiti
troškove njenog vođenja. Oprema je dobivena tek nakon 16 mjeseci, a i tada je
manjkao pribor za njeno postavljanje. Navodno i danas stoji u skladištu.




Problem
pojačava i siromaštvo, jer mnoge porodice ne mogu sebi priuštiti niti putovanje
do bolnice, a tu je i pitanje sramote. Djeca se često ostavljaju u bolnicama, a
ako uz njih ostanu i majke, dolazi do raspada porodica. Zurutuza se nada ovom
reportažom ukazati na ovaj sramotni problem, kako bi se pomoglo postojećoj, ali
i budućoj teško bolesnoj djeci.

28.05.2012.

DIJALOG BEOGRAD - PRISTINA: KO KRIJE MASOVNE GROBNICE

Dijalog Beograd - Priština: Ko krije masovne grobnice

       

Obeležavanje Međunarodnog dana nestalih, Beograd, avgust 2010.

....................................

 

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je zašto ni trinaest godina nakon završetka rata na Kosovu nije rasvetljena sudbina preko 1800 ljudi koji se vode kao nestali.

Sagovornici su bili članovi srpske i kosovske radne grupe za nestale - Veljko Odalović i Prenk Đetaj.

Razgovaralo se o tome šta najviše koči potragu za nestalim, kakva je saradnja Beograda i Prištine u toj potrazi, ima li neotkrivenih masovnih grobnica u Srbiji i na Kosovu, zašto još uvek nije utvrđena istina o masovnoj grobnici u Rudnici kod Raške za koju se pretpostavlja da krije tela 250 Albanaca, da li se u arhivama tajnih službi Srbije kriju podaci o masovnim grobnicama, da li je Priština spremna da do kraja istraži navode iz izveštaja Dika Martija o trgovini ljudskim organima, zašto se svedoci boje da daju podatke o mestima gde su sahranjene žrtve, kao i tome zašto, i pored stalnih zahteva porodica žrtava, pitanje nestalih još uvek nije stavljeno na dnevni red pregovora Beograda i Prištine koji su počeli pre više od godinu dana.

Omer Karabeg: Zašto je proces potrage za nestalima tako spor? Ko najviše koči?

Prenk Đetaj: Nema dovoljno informacija koje upućuju na mesta gde su sahranjenja nestala lica. Problem je i to što su posmrtni ostaci - koji se nalaze u mrtvačnici u Prištini - toliko oštećeni, da se teško može uzeti profil za analizu DNK. To su neki od razloga zašto je još uvek 1.881. lice na spisku nestalih.

Veljko Odalović: Očekivali smo da ćemo dobiti mnogo više informacija od onih koji su 1999. godine preuzeli kontrolu na prostoru Kosova i Metohije. To su pre svega KFOR i Međunarodna civilna misija – UNMIK. Od njih smo dobili vrlo malo informacija. Postoje još dva veoma značajna momenta: jedan je pomenuo gospodin Đetaj - to su tela u mrtvačnici u Prištini. Ima ih preko 400 i već trinaest godina čekaju na identifikaciju. Drugo, očekujemo da istraga o takozvanoj trgovini ljudskim organima rasvetli sudbinu većeg broja lica.

Omer Karabeg: Koliko Beograd i Priština rezmenjuju informacije? Gospodine Đetaj, da li ste zadovoljni onim što dobijate od Beograda?

Pretpostavljamo da u Srbiji ima masovnih grobnica i očekujemo da nam srpska strana da precizne informacije o tome.

Prenk Đetaj: Pretpostavljamo da u Srbiji ima masovnih grobnica i očekujemo da nam srpska strana da precizne informacije o tome. Nadamo se da će nam Beograd omogućiti istraživanje u regionu Raške, jer je još pre dve godine zamenik tužioca za ratne zločine, Bruno Vekarić, izneo informaciju da se u Rudnici, u opštini Raška, nalazi jedna masovna grobnica sa oko 250 tela. Čak je i rekao da su to najverovatnije Albanci iz Drenice. Očekujemo od beogradske strane da nam pomogne da otkopamo tu grobnicu. Jer, mi smo se na početku naše saradnje dogovorili da nestale ne delimo po naciji. Oni za nas treba da imaju samo jednu pripadnost - da pripadaju ljudima nestalim u ratu.

Omer Karabeg:Gospodine Odaloviću, zašto do danas nije utvrđena puna istina o grobnici u Rudnici?

Veljko Odalović: Mi smo u više navrata, zajedno sa prištinskom delegacijom, pretraživali tu lokaciju na osnovu informacija koje smo dobili. Bitno je da ta lokacija nije zatvorena. Ona će biti otvorena sve dok se definitivno ne utvrdi da li tu postoji masovna grobnica i dok se ne provere sve informacije. Mi ćemo pretražiti i druge lokacije na području Raške i proveriti svaku informaciju koju dobijemo od kolega iz Prištine, kao što smo to i do sada činili. Svesni smo da i kod albanskih i kod srpskih porodica, koje traže svoje najmilije, vlada uverenje da masovne grobnice postoje i da se istina o njima skriva. Na žalost, pouzdanih informacija nema i to je ono što nam predstavlja najveći problem.

Omer Karabeg: Gospodine Đetaj, verujete li da se u arhivama tajnih službi Srbije kriju podaci o mestima gde su masovno sahranjivani ubijeni Albanci?

Prenk Đetaj: U kosovskoj javnosti postoji uverenje da takvi podaci postoje u institicijama Srbije, jer su sahranjivanje, a potom i prenošenje tela u sekundarne grobnice organizovali vojska i policija. Verujemo da se u beogradskim arhivama mogu naći podaci koji bi omogućili pronalaženje nestalih. Mi smo tražili te spiskove, ali smo dobili odgovor da takva evidencija i takvi spiskovi ne postoje. Tražićemo ih i dalje, jer smo uvereni da nekavih tragova mora biti.

Omer Karabeg: Gospodine Odaloviću, mislite li da na Kosovu ima podataka o grobovima ubijenih Srba koji se ne saopštavaju?

Mi nemamo nikakave podatake o tome šta se nalazi u arhivama takozvane OVK. Tamo bi se sigurno mogle naći informacije o pojedinačnim i grupnim nestancima i o grupnim sahranjivanjima.

Veljko Odalović: Sigurno je da takvi podaci postoje samo je pitanje u čijem su posedu. Mi nemamo nikakave podatake o tome šta se nalazi u arhivama takozvane Oslobodilačke vojske Kosova. Insitiramo da nam se omogući uvid u te arhive, jer bi se tamo sigurno mogle naći informacije o pojedinačnim i grupnim nestancima i o grupnim sahranjivanjima. To je nešto do čega prištinska radna grupa za nestale pokušava da dođe, međutim oni koji su počinili zločine su poslednji koji bi želeli da daju informacije, a takvih ima na obe strane.

Omer Karabeg: Da li bi se moglo reći da je jedan od razloga  sporosti u identifikaciji nestalih i to što svi zločini još nisu otkriveni? Kriju se zločini, pa se onda kriju i podaci o žrtvama tih zločina.

Prenk Đetaj: Sigurno. Sakrivanje zločina na obe strane usporava identifikacije žrtava.

Omer Karabeg: Gospodine Odaloviću, u Srbiji je neposredno posle hapšenja Miloševića dosta urađeno na pronalaženju sekundarnih grobnica u koje su bila prenesena tela ubijenih Albanaca. Posle toga je, čini mi se, stala potraga za tim grobnicama.

Veljko Odalović
​​Veljko Odalović: Sve informacije do kojih smo došli su proverene i nismo našli nijednu novu masovnu grobnicu nakon otkrića onih u Batajnici, Petrovom selu i Perućcu.

Omer Karabeg: Gospodine Đetaj, mislite li da u Srbiji ima još masovnih grobnica?

Prenk Đetaj: Naravno da sumnjamo. Čak mislimo da do kraja nije istražen ni sav prostor u Batajnici.

Sve informacije se proveravaju

Omer Karabeg: Gospodine Odaloviću, mislite li da na Kosovu još ima lokacija na kojima bi mogle biti masovne grobnice Srba?

Veljko Odalović: Mi smo dali spisak svih lokacija za koje imamo informacije da se na njima nalaze individualni grobovi ili grobnice. Uz podršku prištinske radne grupe započeto je istraživanje na površinskom kopu rudnika Belaćevac, kod sela Žilivode. Očekujemo da će u naredna dva meseca ta pretraga biti okončana. Prištinska radna grupa je radila proveru Livočkog jezera, lokacije u okolini Suve Reke, radi se i pretraga terena na lokaciji Košare. Svaku informaciju proveravamo zajedno sa prištinskom radnom grupom po već utvrđenim pravilima saradnje.

Prenk Đetaj: Svaku informaciju koju dobijemo od beogradske radne grupe stavljamo u naš plan i proveravamo. Ovih dana, čim prestane kiša, završiće se iskopavanje u Žilivodama, tu je ostalo još malo da se uradi. Mi najozbiljnije shvatamo svaki predlog za ekshumaciju koji dolazi iz Beograda i njihova ekipa prisustvuje iskopavanju.

Omer Karabeg: Gospodine Đetaj, da li na Kosovu postoji spremnost da se do kraja ispitaju navodi iz izveštaja Dika Martija o trgovini ljudskim organima?

Treba učiniti sve da se utvrdi istina u vezi sa izveštajem Dika Martija. Međutim, ovdašnja javnost postavlja pitanje kako je bilo moguće vaditi organe u tako primitivnim uslovima, bez ikakvih stručnjaka i potrebnih instrumenata.

Prenk Đetaj: Spremni smo da se to raščisti, međutim nedostaju informacije. Koliko znam, u Albaniji je nedavno usvojen zakon koji dozvoljava stranim stručnjacima, odnosno EULEX-u, da istražuje sve ono što bi pomoglo da se reši ovo pitanje. Treba učiniti sve da se utvrdi istina. Međutim, ovdašnja javnost postavlja pitanje kako je bilo moguće vaditi organe u tako primitivnim uslovima, bez ikakvih stručnjaka i potrebnih instrumenata. Čak se postavlja pitanje da li su to mogle da urade srpske paravojne snage koje su učestvovale u ratu, jer su one imale sve mogućnosti za nešto takvo. Međutim, ja neću o tome da spekulišem, jer nemam pouzdanih informacija, hoću da govorim samo na osnovu činjenica. Mi smo za to da se utvrdi istina bez obzira ko je to učinio. Taj treba da odgovara.

Ovde nije samo u pitanju trgovina ljudskim organima. Ovde je sve to rađeno i u funkciji etničkog čišćenja. Tako da oni koji su taj zločin počinili - moraju da odgovaraju.

Veljko Odalović: To je nešto što ne sme da ostane nerasvetljeno. To je toliko monstruozno i toliko je zaintrigiralo ne samo našu nego i svetsku javnost da se mora dati odgovor da li je i u kom obimu bilo takvog zločina. Ovde nije samo u pitanju trgovina ljudskim organima. To se dešava i na nekim drugim prostorima i u drugim situacijama. Ovde je sve to rađeno i u funkciji etničkog čišćenja. Tako da oni koji su taj zločin počinili - moraju da odgovaraju. Neverovatno je da, uz sva saznanja o tom zločinu, do sada nije završena istraga. Ja verujem da će međunarodna zajednica i oni koji vode istragu imati snage da ovaj proces dovedu do kraja i daju odgovor šta se uistinu desilo. I, ukoliko se takav zločin dogodio, da utvrde gde se nalaze tela, kako bi se izvršila identifikacija i okončala agonija porodica.

Prenk Đetaj: Ponavljam, mi smo zainteresovani da se utvrdi istina, jer želimo da se skine ljaga sa Kosova.

Omer Karabeg: Kako dolazite do podataka o grobnicama? Boje li se svedoci da vam daju podatke? Recimo, ako Srbin ukaže na mesto gde su sahranjeni ubijeni Albanci, proglasiće ga izdajnikom. Isto to će se desiti i Albancu.

Veljko Odalović: To je činjenica i taj problem postoji. Mi pozivamo sve koji imaju informacije da nam ih bez ikakvog straha saopšte, jer ćemo obezbediti tajnost i punu zaštitu njihovog identiteta. To je naša obaveza, jer smo svesni da na prostoru Kosova i Metohije zaštita tih ljudi nije onakva kakva bi trebalo da bude. Jer, očigledno je da su oni koji su odgovorni za zločine još uvek u javnom životu, a neki koji su optuženi za najteže zločine čak su i u organima vlasti. Dakle, nesigurnost svedoka je realan problem i ja verujem da će kosovsko društvo, a i naše, imati snage da taj problem reši.

Prenk Đetaj
​​Prenk Đetaj: Sve dok ni Kosovo, ni Srbija nemaju zakon o zaštiti svedoka, sigurno je da će postojati taj strah. Što se nas tiče, mi sve informacije koje dobijemo čuvamo kao strogo poverljive i nikada se nije desilo da bude otkriven identitet svedoka. Što se tiče optužbi, o kojima govori gospodin Odalović, optuženi nije kriv dok mu sud ne utvrdi krivicu. Postoje sumnje i za Srbe i za Albance, međutim sudske procese za zločine na Kosovu vode međunarodni sudije i tužioci. Ne verujem da se oni ikoga plaše i da ih iko može da ucenjuje.

Omer Karabeg: Dijalog između Beograda i Prištine traje već više od godinu dana. Gospodine Đetaj, pročitao sam jednu vašu izjavu da ste ogorčeni zbog toga što se do sada nije razgovaralo o nestalima?

Prenk Đetaj: Bilo nam je obećano da će problem nestalih biti posebna tema dijaloga. Međutim to se nije desilo, pa je skupština Kosova nedavno usvojila odluku u kojoj se zahteva od vlade da ne nastavlja dijalog sa Beogradom ukoliko se na dnevnom redu ne nađe pitanje nestalih. To je humanitarno i ljudsko pitanje i zaista bi trebalo da ima prioritet u pregovorima Beograd-Priština. Međutim, to se izgleda neće desiti bez pritiska međunarodne zajednice.

Omer Karabeg: Gospodine Odaloviću, da li je i srpska strana zainteresovana da se problem nestalih što pre stavi na dnevni red dijaloga Beograd-Priština?

Veljko Odalović: Mi imamo puno poverenje u naš pregovarački tim i verujemo da će on znati da odredi prioritete. Ako se tema nestalih ne nađe odmah na dnevnom redu, to ne znači da mi nismo zainteresovani da se problem nestalih što pre reši. Uostalom, kada će pitanje nestalih biti stavljeno na dnevni red dijaloga – o tome će odlučiti evropski medijator zajedno sa srpskom i albanskom stranom. Inače, dijalog o nestalim traje već sedam godina u okviru naše dve radne grupe. Taj dijalog je, bez obzira ne sve izazove kojima je bio izložen, svih ovih sedam godina trajao bez ikakvog prekida, što govori o odgovornosti i jedne i druge strane. Kada smo počeli da radimo ovaj posao imali smo preko 3300 nestalih, danas imamo oko 1800 nerešenih slučajeva.

Omer Karabeg: Gospodine Đetaj, mislite li da će vlada Kosova poslušati nalog skupštine i da neće početi dijalog dok se pitanje nestalih ne uvrsti u dnevni red?

Obeležavanje Međunarodnog dana nestalih osoba, Priština, april 2011.
​​Prenk Đetaj: Na žalost, ovih dana sam čuo predsednika skupštine Kosova koji je rekao da ta poruka vladi nije ultimativna, tako da ne znam šta će biti. Međutim, zaista bi bilo dobro da se ovo pitanje nađe na dnevnom redu dijaloga Priština- Beograd pre svega zbog porodica nestalih. Nedavno sam prisustvovao zajedničkom sastanku srpskih i albanskih porodica i oni su jedinstveni u stavu da pitanje nestalih ne treba politizirati. Svesni su da nema rešenja, dokle god se ono bude politiziralo.

Omer Karabeg: Mislite li da je posao oko rasvetljavanja sudbine nestalih uopšte moguće završiti, s obzirom da se veoma teško dolazi do informacija, jer postoji zavera ćutanja kad je reč o masovnim grobnicama i svedoci se boje da govore?

Veljko Odalović: Ne očekujem da će ceo proces biti okončan, jer se nikada do sada nije desilo da se nakon rata pronađu svi nestali, ali učinićemo sve da rasvetlimo što veći broj slučajeva. Zato nam je potrebno više informacija, civilizacijski i human pristup celom ovom problemu, podrška međunarodne zajednice i svih onih u Prištini i Beogradu,  koji nam mogu pomoći da dođemo do informacija.

Prenk Đetaj: Još ima porodica na obe strane koje veruju da ima živih, mada smo mi zajednički konstatovali da nema preživelih, nema ih ni u jednom - ni srpskom, ni kosovskom zatvoru. Činjenica je, takođe, da ne mogu svi biti pronađeni zbog toga što su leševi ubijenih bacani u jezera i reke, a imamo informacije da su spaljivani u pećima u Trepči i Feroniklu, čak se spominju i visoke peći za topljenje aluminijuma u Mačkatnici u Srbiji. U takvim slučajevima nemamo šta da tražimo. To saznanje je teško za porodice, ali istina se mora reći. Međutim, učinićemo sve da što više posmrtnih ostataka predamo porodicama. Ovih dana smo u Vučitrnu predali posmrtne ostatke 12 ljudi iskopanih iz sekundarnih grobova u Srbiji. Pored tuge video sam i neku vrstu olakšanja na licima članova njihovih porodica. Oni će od sada znati gde su grobovi njihovih bliskih, moći će da ih obilaze, zapale sveće i isplaču se.
28.05.2012.

SRAMNA ULOGA KOMANDANTA KAREMANSA: PUKOVNIK BESCASCA U KANDZAMA ZLOCHINCA

Sramna uloga komandanta Karemansa: Pukovnik beščašća u
kandžama zločinca

Tom
Karemans mogao bi biti procesuiran zbog toga što nije spriječio genocid u
Srebrenici.


Autor
27.05.2012. 


Karemans i Mladić su 11. jula 1995. nazdravili u
Srebrenici

....................

Dugoočekivano suđenje ratnom zločincu Ratku Mladiću moglo bi konačno iznijeti
još jednu istinu navidjelo - ulogu holandskog bataljona UNPROFOR-a u Srebrenici
i njegovog komandanta, pukovnika Toma Karemansa (Thom Karremans).

Ova
sramna ličnost u najtragičnijem periodu bh. historije, kako su prenijeli
holandski mediji, mogla bi se vrlo lako ponovo naći rame uz rame s Ratkom
Mladićem, ovog puta u Haškom tribunalu. On bi, naime, mogao zasjesti na
optuženičku klupu zbog suodgovornosti za genocid počinjen u julu 1995. godine
nad nedužnim bošnjačkim civilima u Srebrenici, jer nije spriječio ubijanje više
od 8.000 Bošnjaka u UN-ovoj zaštićenoj zoni.

Bijedni
pijanista


Dakle, Karemans, kojeg preživjeli Srebreničani zovu i
"pukovinkom beščašća", ponovo je u žiži javnosti. Holandski oficir, koji se u
posljednje vrijeme sakrio u mišiju rupu, skrenuo je nedavno pažnju na sebe nakon
što je tražio da se na nacionalnom TV kanalu u Holandiji zabrani prikazivanje
dokumentarnog filma koji svjedoči o njegovoj sramnoj ulozi u događajima u
Srebrenici i odgovornosti holandskog bataljona. Srećom, ta njegova želja nije
ispunjena.

Oficir koji je postao sinonim za vojničko beščašće i
kukavičluk, i sam je ne tako davno rekao kako vjeruje da će se uskoro suočiti s
optužbom, što je prenio list "Irish Times". Karemans je izrazio očekivanje da će
uskoro biti pozvan da odgovara pred sudom u Arnhemu, gdje se u specijalnom
odjeljenju vode procesi protiv pripadnika vojske.

Karemans i još dvojica
oficira, njegov bivši zamjenik, major Rob Franken i bivši šef kadrovske službe
Berend Osterven, već se suočavaju s civilnim tužbama, koje je protiv njih
podnijela rodbina poginulih u Srebrenici.



Karemans: Nakon odlaska u penziju, odselio se u Španiju


Na suđenju generalu Radislavu Krstiću u Hagu, na pitanje sudije Fuada Riada
je li znao šta će biti s Bošnjacima koje su zarobile srpske snage, holandski
major Robert Franken odgovorio je kako je znao da će ti muškarci biti ubijeni
kada izađu iz baze.

Kobna šutnja

Karemans se,
inače, poslije odlaska u penziju, morao preseliti u Španiju zbog
prijetnji.

Ovaj komandant holandskog bataljona pobjegao je u julu 1995.
pred Vojskom RS iz Srebrenice. Karemans tada nije otišao praznih ruku. Od Ratka
Mladića dobio je poklone za sebe i suprugu. U televizijskoj debati 16 godina
nakon pokolja u Srebrenici pukovnik Karemans opisao je Mladića kao
"tvrdolinijaša, s kojim se nije moglo pregovarati".

Upitan je li ga
držao odgovornim za smrt hiljade muškaraca, rekao je: "Apsolutno da!" Dok je on
to govorio, voditelj je pustio snimke pukovnikove zdravice sa Mladićem 11. jula
1995. U tom isječku čuje se i kako Karemans govori: "Ja sviram klavir, nemojte
ubiti pijanistu", i Mladića kako odgovara: "Vi ste bijedni pijanista."


Koautor knjige "Srebrenica - najcrnji scenarij" Frank Vesterman smatra
da Holanđani više od bilo koje nacije trebaju biti uzrujani Mladićevim
hapšenjem. Prije svega zbog njihove sramne uloge kada nisu zaštitili muslimanske
izbjeglice u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda.

"Dnevni avaz" objavio je
prije nekoliko mjeseci fotografiju pripadnika holandskog bataljona UNPROFOR-a
Denisa Kejzersa (Dennis Keizers) na kojoj njegove kolege, pripadnici holandskog
bataljona, u julu 1995. u Potočarima poziraju sa podignuta tri prsta, što je još
jedan dokaz sramne uloge ove jedinice u genocidu nad nesrpskim stanovništvom u
Srebrenici.

To je samo jedna od fotografija iz perioda pada Srebrenice
koju je Kejzers postavio na svom profilu na Facebooku "u znak sjećanja na vojnu
službu u Bosni". Fotografija je snimljena nekoliko dana prije genocida.


Koliko holandski vojnici nisu štitili civile u zaštićenoj enklavi Srebrenica,
svjedoči, između ostalog, i stravična sudbina 14-godišnje djevojčice, koju su,
zajedno sa dvije godine mlađom rođakom, silovali srpski vojnici. Djevojčica je
pronađena obješena 14. jula 1995. u Srebrenici.Karemans je tada trebao reći
svijetu šta se dešava u Srebrenici. No, nije. Posljedice te sramotne i kobne
šutnje dobro su poznate. Danas je Karemans jedna od omraženih ličnosti među
preživjelim Srebreničanima, pogotovo među majkama
Srebrenice.

Ušao u holandski rječnik

U holandskom
rječniku nastala je čak i riječ Karremansgevoel (Karemansov osjećaj), koja znači
"nelagodna, neočekivana situacija". Opisuju to kao "kada vidiš da neko prebrzo
vozi kroz ulicu punu djece"...

Mulder: Pustili smo Mladića da
preživi


An Mulder, član holandskog parlamenta koji je 1995. bio
"plavac" u srebreničkoj enklavi, opisao je svoj osjećaj nemoći.

- Moramo
se boriti za zacjeljivanje emotivnih ožiljaka, kao i porodice hiljada pobijenih
ljudi. Taj osjećaj nemoći koji smo tada imali, bio je najgori. Strašno je bilo
gledati jadne ljude koji su uzalud molili za pomoć, zaštitu. Imao sam tada 24
godine. Ne napuštaju me te srebreničke slike - kaže Mulder.

On se
prisjeća i susreta sa Mladićem.

- Deset dana nakon pada enklave shvatio
sam da sam ga mogao ubiti. Imao sam "uzi" na svom krilu. Otišli smo, a svi smo
bili naoružani. Mladić nam je bio prekoputa, pustili smo ga da preživi - kaže
Mulder.

 

 

28.05.2012.

BiH I NATO: LEKCIJE IZ CHIKAGA

BiH i NATO: Lekcije iz Čikaga

NATO samit u Čikagu, maj 2012.

..................................

Na pitanje da li se treba vraćati na sadržaj NATO samita u Čikagu, bar kada je u pitanju BiH, najjednostavnije bi bilo odgovoriti - 'ne', jer tamo se nije dogodilo ništa što bi značilo vijest za one koji u euroatlantskim integracijama vide njenu budućnost.

Međutim, kada je riječ o lekcijama, tada je Čikago važno poglavlje. Onima koji brzo zaboravljaju ili nisu nikada naučili, samit je poručio: euroatlantski proces je tango za koji je potrebno najmanje dvoje.

Da je neke pravde, uvaženi zvaničnici iz BiH, prisutni na tek okončanom NATO samitu u Čikagu, vratili bi pare od avionskih karata i skupih američkih hotela. Kao 'značajan uspjeh' okarakterisana je činjenica da su, zajedno sa ostalim NATO aspirantima, sjedili za stolom i razgovarali o tome šta i kako.

Međutim, barem u bh. slučaju, odavno je poznato šta treba činiti kako bi se dostigao novi stepen atlantskih integracija. Već legendarno pitanje vojne imovine moralo je imati svoju praktičnu završnicu. Tek sa dokazom o tome u džepu, bh. delegacija je mogla put Čikaga. Ovako - umjesto prijema u Akcioni program za NATO članstvo - BiH je
dobila poruku: znamo i cijenimo to što ste nešto radili, ali - javite se kada to i završite.

S druge strane, u politici bh. lidera uveden je novi termin: 'umjetnički dojam'. Oni su sate prije samita živjeli u ubjeđenju da će im se progledati kroz prste i tako još jednom dokazati da nije važno raditi, već ostaviti samo utisak o tome.

„Moram priznati da do prije dan-dva nije baš tako izgledalo, s obzirom da, objektivno, mi nismo završili ono što se očekivalo od nas, a to je donesemo u Parlamentu odluku o vojnoj imovini i da počnemo knjiženje, za šta je pretpostavka bila realizacija sporazuma iz Banjaluke, odnosno potpisivanje sporazuma između Vijeća ministara i dvije entitetske vlade. Duboko vjerujem da smo u stanju da to privedemo kraju, čak u narednih nekoliko sedmica“, rekao je ministar vanjskih poslova BiH, Zlatko Lagumdžija.

Hillary Clinton na samitu u Čikagu
​​Dakle, podsjećanje - sa NATO strane je poručeno da je politički sporazum o popisu vojne imovine dobar, ali ne i dovoljan za zeleno svjetlo za MAP, Akcioni program, koji je, praktično, trening za punopravno NATO članstvo.

"Kada je riječ o BiH, pozdravljamo politički sporazum o vojnoj imovini i sada insistiramo da se to i primijeni. Ohrabrujemo ne samo Bosnu i Hercegovinu već i ostale zemlje - kandidate za NATO članstvo da nastave s organizovanjem regionalnih inicijativa poput zajedničkog balkanskog pristupa zračnoj odbrani, odbrani od prirodnih katastrofa i zajedničkom angažovanju u afganistanskoj misiji. Od zemalja koje žele da nam se pridruže očekujemo da pokažu da dijele naše vrijednosti i da su voljne i sposobne da postignu standarde kakve zahtjeva NATO članstvo. S naše strane - obećavamo pomoć, jer je to i u našem interesu. Svjesni smo da taj proces može biti dug i izazovan, ali od toga ne teba odustati. Upamitite naš zajednički cilj - još snažniji, čvršći i efikasniji vojni savez", poručila je američka državna sekretarka, Hillary Clinton.

Još nije sve izgubljeno

I onda, kada ne preostaje ništa drugo, bacili smo se na kalkulacije – još nije sve izgubljeno, još ima vremena - kao da do sada euroatlantskoj strani nismo pokazivali ništa drugo nego da gutamo vrijeme zaobilazeći prilike.

Kratka ilustracija - kada je ova priča prvi put bila aktuelna, prije više od dvije godine, stajali smo u istom redu sa Crnogorcima. Oni su tada započeli MAP, mi - kalkulacije. Rezultat: njima je u Čikagu nagovješteno da bi na narednom samitu mogli dobiti pozivnicu za punopravno članstvo, a nama? O tome već sve znate.

Ali, eto, pođimo od toga da još uvijek ima vremena, kako tvrdi minstar odbrane BiH, Muhamed Ibrahimović:

Muhamed Ibrahimović
​​"Inače, MAP, godišnji nacionalni program, aktivira se u septembru, ne samo za Bosnu i Hercegovinu već za bilo koju državu. Ali, ako mi uspijemo u međuvremenu, do tada ovo pitanje prevazići, mislim da ne bi trebalo da bude problema, jer se on može i tada aktivirati. To znači da mi moramo raditi. Ja sam gajio neku, rekao bih, potajnu, nadu da ćemo to izvršiti, ali, bilo je to poteško za ovako kratko vrijeme.“

Nasreću, BiH u vojnom savezu ima prijatelje - među njima je i Hrvatska čiji su predstavnici na samitu uporno nagovarali kolege da donekle ublaže kriterije u bh.  slučaju - da se ne čeka sa dovršetkom praktične provedbe upisa nepokretne vojne imovine kao državnog vlasništva, već da sam početak tog procesa bude dovoljan za ulazak u MAP. Sem toga, Hrvatska se ponudila da bude kontakt između BiH i ostatka  NATO društva, ne želeći, s druge strane, da njena pomoć bude shvaćena drugačije.

„Nisam sklon dociranju i patroniziranju u vanjskoj politici i usiljenom prodavanju pameti i iskustva drugima. To je nešto s čime se Hrvatska u svojoj koži suočavala puno puta. Ali – jesam za prijateljsku pomoć. Dakle, nisam da se namećemo kao ultimativni pametnjakovići i mentori, jer to zna ljudima smetati, ali, ako nas trebaju, istog trena smo tu i za Bosnu i Hercegovinu, koja je u teškoj situaciji naprosto zbog nefunkcioniranja institucija. A u NATO se u takvom stanju ne može ući“, kaže premijer Hrvatske Zoran Milanović.

Jasno da ne može, i to bi trebala biti lekcija koja bi morala još dugo da zvoni u ušima bh. lidera. Ali, konačno, glumeći drugačije, čak i oni su svjesni toga.

28.05.2012.

POLITICHKE ELITE UMJESTO DIJALOGA NJEGUJU KULTURU PORICANJA

Političke elite umjesto dijaloga njeguju kulturu poricanja

 

Spomenik žrtvama u Kozarcu, ilustracija

.....................................

Na dan kada je pred Haškim tribunalom počelo suđenje generalu Ratku Mladiću u Banjoj Luci je održana druga u ciklusu tribina posvećenih pitanju tranzicione pravde, koje organiziraju Centar za demokratizaciju i tranzicionu pravdu i Fondacija Friedrich Eebert. Zaključeno je da su za spore procese suočavanja s prošlošću u regionu krive političke elite koje, umjesto dijaloga, njeguju kulturu poricanja.

Najveći problem u suočavanju s prošlošću i utrđivanju istine o ratnim dešavanjima na prostoru socijalističke Jugoslavije je što umjesto kulture dijaloga i sjećanja njeguje se kultura poricanja, smatra predstavnice Centra za humanitarno pravo iz Beograda Marijana Toma.

Razlog za takvo stanje, smatra Toma, leži u političkim elitama koje, i pored brojnih presuda za ratne zločine Haškog tribunala i sudova u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, imaju svoje viđenje ratnih dešavanja:

„Veliki broj ljudi je na sudovima u ovim zemljama procesuiran, utvrđena je njihova krivica i oni su kažnjeni za ono što su učinili ili za ono što su prepustili da kazne u periodu oružanog sukoba. Međutim, ono što ostaje kao veliki problem to je potreba političkih elita u ovom regionu da se ne bave ovim pitanjma, odnosno da ono što se desilo, odnosno verziju prošlosti koja njima odgovara postave kao validno. I ono što je takođe veliki problem, to je da ta zvanična verzija prošlosti koja postoji u našim društvima uglavnom ne odgovara utvrđenim činjenicama koje su utvrđene ili na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju ili na domaćim sudovima za ratne zločine“, ocjenjuje Marijana Toma. 

Od 64 posto građana Srbije koji su čuli o tome, 37 posto veruje da je Sarajevo bilo toliko pod opsadom.

Podvlačeći odgovornost političkih elita za sporost procesa pomirenja i suočavanje s odgovornošću za događaje iz proteklog rata, Toma je ukazala da se to neminovno prenosi i na same građane.

Potvrdila je to i podacima iz istraživanja koje je provela misija OSCE-a u Srbiji 2011. godine, prema kojem je samo 64 posto građana Srbije čulo da je tokom rata Sarajevo bilo pod opsadom vojske RS i da su civili svakodnevno ubijani snajperima:

„37 posto od 64 posto koji su čuli veruje da je Sarajevo bilo toliko pod opsadom i da su neki civili tamo stradali od snajperskih hitaca, a samo 15 posto od tih koji veruje da je to istina veruje da je to ratni zločin. Dakle, za samo 15 posto građana Srbije držanje jednog grada pod opsadom i snajperska vatra i bombardovanje predstavlja ratni zločin.“

Nespremnost za istinu

Slične rezultate u svojim istraživajima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj o ratnim dešavanjima je dobio i beogradski  Centar za ljudska prava, što samo potvrđuje da poricanje novije istorije postoji u cijelom regionu.

Ono što je problem poricanja i što će imati veliki posljedice na proces pomiranja u regionu je to što nismo spremni da pogledamo istini u oči, podvukla je Marijana Toma:

„Ne samo da nismo spremni da utvrdimo istinu i da joj pogledamo u oči, već ćemo nastaviti tim putem da poričemo žrtve, da poričemo njihov status,da poričemo njihovu patnju, da opravdavamo zločine koji su počinjeni nad njima i da na bilo koji način veličamo počinioce ratnih zločina - jer su oni naši.“

Branko Todorović
​​Izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske Branko Todorović smatra da je problem suočavanja sa prošlošću u regionu mnogo kompleksniji od samog poricanja, ali se slaže da najveću odgovornost za trenutno stanje snose političke elite.

Osnovni problem je u vladajućim politikama, i u Bosni i Hercegovini i u cijelom regionu, jer ako se bolje pogleda, nije napravljen značajniji ideološki iskorak od 1991. godine, kaže Todorović:

„Ratne ideologije zasnovane na etničkom čišćenju, uništavanju svega što je etnički i religijski drugačije, na neki način su veoma prisutne i snažne danas i one zapravo kreiraju i dalje političku scenu. U velikoj mjeri to je prisutno i u regionu, a mislim da će biti prisutno i u narednom vremenu, tako da nas ne treba čuditi ne samo postojanje nekih visokih tenzija u dnevnoj politici nego i kad je u pitanju suočavanje s istinom i utvrđivanje činjenica nismo daleko odmakli i ignorišu se čak presude Haškog tribunala i nekih drugih sudova u regionu koje su dale jedan prilično tačan i precizan prikaz nečega što se dešavalo.“ 

Profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci Miodrag Živanović vjeruje da će proces suočavanja sa prošlošću posebno u BiH ići jako sporo, prije svega zbog toga što je nacionalizam postao prosječno stanje svijesti, a koji je podržan Ustavom BiH i izvedenom legislativom.

„Mislim da postoji najmanje pet istina kad je riječ o tome šta nam se dogodilo. Tri istine su istine ovih nacionalnih političkih elita. Onda imamo i posebnu jednu istinu – izbjeglica i raseljenih lica. Imamo i istinu međunarodne zajednice. Dok se taj koloplet ne razriješi, mi nećemo moći imati istinski, autentični susret sa prošlošću. Dolazimo do nečega što traži mnogo vremena - u našim uslovima ja mislim da će to biti daleko duže negoli što je imala Njemačka svoju denacifikaciju“, zaključuje Miodrag Živanović.


 

 

27.05.2012.

ISPOVIJEST AHMETA CHOVICHA, SINA STRIJELJANOG VODJE CAZINSKE BUNE: STRASHNA KAZNA ZA PROGNANIKE

Ispovijest Ahmeta Čovića, sina strijeljanog vođe Cazinske
bune: Strašna kazna za prognanike


Oduzimanjem imovine i protjerivanjem u Srbac kažnjeno je
170 porodica sa 1.066 članova


Autor  
27.05.2012. 
Porodica Aleta Čovića u Srpcu: Zdesna nalijevo stoje Ahmet, Husein, Mustafa, Alina majka Bejhana, supruga Bejza, sestra Mina, komšinica Hasnija Topčagić

Porodica Aleta Čovića u Srpcu: Zdesna nalijevo stoje
Ahmet, Husein, Mustafa, Alina majka Bejhana, supruga Bejza, sestra Mina,
komšinica Hasnija Topčagić

................................................

Nakon Cazinske bune 1950. godine 170 porodica sa 1.066 članova, prema
istraživanju Ahmeta Čovića, sina vođe Cazinske bune Aleta Čovića, kažnjeno je
oduzimanjem imovine i protjerivanjem u Srbac. Strašna i bolna kazna ostavila je
fizičke i psihičke tragove do današnjih dana.


Smještani u svinjce

Čović se sjeća dolaska u srbačko
selo Martinac. Neke porodice su smještane u svinjce, a gaženje ljudskog
dostojanstva bilo je sastavni dio kazne države za "kulačku
kontrarevoluciju".

- Prvu godinu progonstva živjeli smo od prošenja.
Majka i nena su povremeno radile kod imućnijih mještana i prehranjivale nas. Sa
požnjevenih žitnih polja, krompirišta i s obranih kukuruzišta sakupljali smo
preostalo žito. Sakupljali smo plodove u prirodi - sjeća se Ahmet Čović u
nastavku svoje ispovijesti za naš list.



Čović: Preživio trogodišnju tešku bijedu i glad  


U bijedi srbačkih logora i trogodišnjoj gladi, rijetki osmijeh izmamio bi
kukuruz pronađen na stabljici. Ahmet i njegova braća zvali su majku da ga ubere
jer su bili mali i nisu ga mogli dohvatiti.

Djeca logoraša, prema
riječima Čovića, čuvala su stoku mještanima za goli obrok. U toku druge godine
progonstva jedan broj prognanika se zaposlio u poljoprivrednom dobru "Motajica",
među kojima i Ahmetova majka Bejza.

- Radili su od jutra do mraka na
veoma teškim poslovima, za minimalnu naknadu. Najstariji brat Ramo sa 11 godina
često je mijenjao majku na radu u vrijeme kada ona zbog bolesti nije mogla ići
na posao. Dolazila je umorna, prljava i nervozna nakon robovskog nadničenja.
Radni staž im nije nikad evidentiran. Teško bolesna bila je hitno upućena na
liječenje u Banju Luku, a potom u Zagreb - kazuje Ahmet Čović.

Majka je
odbila dugotrajno liječenje i vratila se djeci u srbačku pustolovinu. Bolest ju
je pratila do smrti. Čoviću je u posebnom pamćenju ostala posjeta daidže Ferida
prognanoj rodbini u Srpcu. Bio je užasnut stanjem u kome ih je
našao.

Torba somuna

- Daidža nam je donio punu
torbu somuna! Tada smo bili presretni vidjevši kruh. Danas se s jezom sjećam tih
trenutaka. Majka i daidža su preplakali cijelu noć - sjeća se Čović. 


Povratak na pradjedovsko ognjište nakon tri godine iz srbačkog
sužanjstva bio je nova epopeja boli i nesreće. U Srbac su došli bez igdje ičega
i u Cazinsku krajinu se vratili u prazne kuće.

- Došli smo gladni, žedni,
istrošeni, izgubljeni. Naše majke i nene bile su utučene, potištene, uplašene i
psihički slomljene. Među nama je bilo djece koja su prerano osijedila, a traume
vučemo, svako na svoj način, do danas - kaže Ahmet Čović. 

Za pljačku
njihovih imanja pobrinuli su se pojedini odbornici, udbaši i drugi "čuvari"
države, ali i pojedine komšije. Od zemljišta, stoke, ratarskog pribora i druge
imovine prognanih u Srbac formirana su državna dobra "Rujnica" i
"Tržac".

Tako se porodica Arifa Nadarevića nije mogla vratiti u kuću, jer
je u njoj bila smještena uprava državnog dobra "Tržac", čiji je upravnik bio
Sulejman Beganović Lenjin, a druga kuća je bila pretvorena u kuhinju.

-
Ova "dobra" nastala su po "ho-ruk sistemu", bez planskog i stručnog pristupa, od
naše muke, krvi, suza, znoja, bez halala, i ubrzo su propala - ističe Ahmet
Čović.

"Novi život" počeo je na zapuštenoj i neplodnoj zemlji, u
opustošenoj kući, bez stoke, ratarskog i drugog pribora, uz stalni prezir i
pritisak vlasti, otpor sredine i druge nedaće.

Bio je to život bez
osmijeha i radosti.

Ko su bili
progonitelji


- U akciji protjerivanja porodica dominirala su
lica srpske nacionalnosti Mićo Carević, Rade Medić, Momir Kapor, Uglješa
Danilović, Drago Dodik, Jovica Mudrinić, Gojko Mutić. Od muslimana značajnu
ulogu imali su Hakija Pozderac, Hajro Kapetanović i Šukrija Bijedić - navodi
Čović.

Od gladi umrlo 14 djece i 13 odraslih

Broj
umrlih prognanika u srbačkim logorima nikada se neće tačno saznati. Samo u selu
Martinac od gladi je umrlo 27 logoraša i to 14 djece i 13 odraslih.

-
Izostankom bilo kakve brige o nama, namjera progonitelja je i bila da prognanici
umru od gladi, bolesti ili smrzavanja. Smrzavanje sam doživio i ja. Ovu, u
osnovi genocidnu mjeru, provela je legalna i regularna država na odabranoj grupi
svog stanovništva, porodicama ustanika - potcrtava Ahmet Čović.



Majka je plakala i govorila: 'Bože, šta smo to skrivili,
dokle ćemo ovako...'


Ahmet Čović zauvijek pamti majčine suze i
riječi: "Bože, šta smo skrivili, dokle ćemo ovako..." Nena Bejhana tješila ju
je: "Nemoj, snaho, plakati..., nemoj galamiti na djecu..., nemoj proklinjati
Alu..., sve je to sudbina i Božija volja, proći će, bit će bolje..., nije muka
dovijeka..."

27.05.2012.

DOSJE KAKO JE ZAVRSHIO NAJVECHI PROMOTOR ZLA: ARKAN JE U DRINU POSLAO MEDIJSKOG KRVNIKA RISTU DJOGU

DOSJE Kako je završio najveći promotor zla: Arkan je u
Drinu poslao medijskog krvnika Đogu


U noći
Cecinog koncerta u Zvorniku počinjeno ubistvo, a ne samoubistvo


Autor |  27.05.2012. 

Risto Djogo

Risto Djogo

...........................

Tokom opsade Sarajeva pojavio se vic kako je bosanski ratnik Mujo, negdje na
Trebeviću, zarobio Radovana Karadžića i kada su mu iz Generalštaba Armije RBiH
rekli: "Mujo, traži UN da vratimo Radovana, šta da tražimo za njega", Mujo je
odgovorio: "Pustit ću ga samo ako nam za njega ovi s Pala daju Ristu Đogu."



Ekstra honorar

Risto Đogo je, definitivno, bio po
zlu vodeća medijska figura rata u BiH. Njegovi televizijski dnevnici ostat će
upamćeni kao najveći promotori zla tokom agresije na BiH. On je bio taj koji je
nastojao uvjeriti Srbe kako prolijevanje nevine bošnjačke krvi može biti predmet
šale, nešto čemu se treba radovati. U jednom od TV dnevnika "Kanala S" s Pala, u
zimu 1992/93., kada su se Sarajlije bukvalno smrzavale i gladovale, rekao je
kako su "oni među najsretnijim ljudima na svijetu: dok svako igra loto i ništa
ne dobija, svi oni imaju po sedam pogodaka, artiljerijskih, u njihove kuće".


Ovaj medijski zločinac rođen je 12. februara 1956. u Kalinoviku. Na
Fakultetu političkih nauka (Odsjek žurnalistika) u Sarajevu diplomirao je 1979.
Već kao mladi novinar volontirao je u "Oslobođenju" i na Radio Sarajevu, gdje se
ubrzo poslije diplomiranja zaposlio. Široj javnosti u BiH postao je poznat po
svom angažmanu u toku rata.

Već u aprilu 1992., zajedno s Ilijom
Guzinom, Draganom Alorićem i Draganom Božanićem, učestvuje u osnivanju Srpske
novinske agencije (Srna), zatim i Srpskog radija i Srpske radio-televizije (SRT,
jedno vrijeme nosila naziv "Kanal S").

Risto Đogo smrtno je stradao u
septembru 1994. godine. Njujorški "Times", istražujući njegovu pogibiju, započeo
je tekst sljedećom rečenicom: "Risto Đogo, glavni i odgovorni urednik Televizije
Republike Srpske, nije u noći između 9. i 10. septembra 1994. pao s visoke
terase zvorničkog hotela "Vidikovac" u Drinu i - udavio se. On je
ubijen."

Šta se, ustvari, desilo te septembarske noći 1994. u Zvorniku?


Đogo je pozvan da bude voditelj programa na koncertu Cece Ražnatović u
Sportskoj dvorani u Zvorniku. Poziv Željka Ražnatovića Arkana nije se odbijao.
Za vođenje programa na Cecinom koncertu Đogi je obećan ekstra honorar od 1.000
njemačkih maraka, koji mu je trebao biti isplaćen nakon večere. 


Ohlađena večera

U Zvornik je došao 9. septembra
1994. oko podne, na vrijeme se pojavio na generalnoj probi i s prijateljima
ćaskao u jednom od zvorničkih kafića sve do početka koncerta. Nakon  koncerta
Đogo je s Cecom i Arkanom došao na večeru u motel "Vidikovac" u bošnjačkom
naselju Divič, koje je u to doba bilo u potpunosti etnički očišćeno.

O
toj posljednjoj noći medijskog krvnika Riste Đoge, dvanaest godina kasnije,
2006. godine, pričali su mi moj drug iz srednje škole koji je te noće svirao u
Vidikovcu, i zvornički konobar koji je služio Đogu.

- U toku noći neko
od Arkanovih ljudi zovnuo je Đogu da pomjeri svoj auto na parkingu motela. Prije
toga ja sam ga poslužio pićem, a za večeru je naručio šniclu. Đogo je izašao, a
pored stolice gdje je sjedio ostala mu je aktovka, dok je sako objesio o
stolicu. Vidio sam da ga dugo nema, ali pošto je bilo puno gostiju, imao sam
pune ruke posla, nisam tome pridavao veći značaj. U takvim situacijama uvijek
kontaš da je pokupio kakvu "mačku", pa s njom završio u jednoj od naših soba.
Dugo je stajala i ohladila se šnicla na Đoginom mjestu.

Najednom, nakon
nekoliko sati, Arkan je prekinuo odličnu atmosferu i počeo se derati na svoje
ljude riječima: "Ko je, bre, dao čovjeku da pije, zašto mi niste rekli da je
pijan, zašto ste ga takvog pustili da izađe napolje" Tek tada smo saznali da se
Risto, najvjerovatnije, utopio u jezeru u Drini - ispričao mi je konobar iz
Zvornika.

Prva informacija je glasila da je pijani Đogo pao s terase
Vidikovca i utopio se u Zvorničkom jezeru. Ipak, već narednog dana počela je
šapatom priča o ubistvu.

Đogo je sa stijene, koja se nalazi na oko 70
metara od motela, svezan bačen u jezero na Drini. Neko od Arkanovih ljudi
prijavio je da je, navodno, pao, a tijelo su ronioci pronašli na dnu jezera,
među velikim somovima, nekoliko dana kasnije.

Nema sumnje da je iza ovog
ubistva stajao Željko Ražnatović Arkan, a i da je sam koncert organiziran samo s
jednim jedinim ciljem, da te noći bude ubijen Đogo.



Željko Ražnatović Arkan


Šta je motiv

Odgovor na pitanje šta je
najvjerovatniji motiv ubistva Riste Đoge nalazi se u izjavi njegovog najboljeg
prijatelja Čedomira Mihajlovića, koji je odmah nakon Đoginog ubistva s Pala
pobjegao za Makedoniju, a potom u Holandiju.

Mihajlović je od 1990. bio
visoki funkcioner srbijanske Državne bezbednosti (DB), zadužen za finansiranje
vojnih operacija preko Kipra i za poslove s oružjem. Nakon Đogine smrti,
Mihajlović je 6. oktobra 1994. prebjegao s holandskim pasošem u Holandiju.
Tribunalu za ratne zločine u Hagu stavio je na raspolaganje dokumente o
zločinima s početka rata u Hrvatskoj i Bosni, čiji tragovi vode od Željka
Ražnatovića Arkana, preko Jovice Stanišića, načelnika srbijanskog DB-a, do samog
predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.

- Politički vrh bosanskih Srba
otkazao je poslušnost Slobodanu Miloševiću u ljeto 1994. Srbija je uvela
sankcije prekodrinskim Srbima. Bio je to potres koji je uzdrmao dvije rođačke
službe državne bezbjednosti, Srbije i Republike Srpske. Na čelu službe u RS
nalazio se tada Mićo Stanišić, a na čelu službe u Srbiji njegov rođak Jovica
Stanišić. Ubrzo Miću Stanišića na Palama optužuju da radi za Miloševića i da
"iznutra razbija rukovodstvo RS", i on mora napustiti Pale.

U takvoj
atmosferi, Risto i ja počinjemo skupljati materijal o ratnim zločinima i
umiješanosti srbijanskih tajnih službi i predsjednika Miloševića u njih. Riječ
je o dokumentima i videokasetama koje sam postepeno deponovao u sef "Invest
banke" u Skoplju. Kada su Ristu ubili, predajem dokumente službeniku Ujedinjenih
naroda, a zatim me u Hagu nekoliko nedjelja u oktobru 1994. saslušava tužilac
Ričard Goldston (Richard Golstone).

Direktnu odgovornost za smrt Riste
Đoge snose "Tigrovi" Željka Ražnatovića Arkana, koji se u većini dokumenata
dostavljenih Haškom sudu spominje kao direktni izvršilac naloga Službe DB-a
Srbije. Osim Arkana, postojalo je mnogo dokumenata i o zločinima Kapetana
Dragana - izjavio je Čedomir Mihajlović 1996.

Dokumentacija Čedomira
Mihajlovića, koju je prikupio s Ristom Đogom, navodno je jedan od temelja haške
optužnice protiv Jovice Stanišića.

Pokazivao nož u dnevniku i
govorio: "Ovo je ono što imamo za balije"


Đogo u dnevniku:
Ismijavao se i civilnim žrtvama na Markalama #RISTO DJOGO2-#

Mnogi se
sjećaju Riste Đoge i kada je u dnevniku pokazivao nož i govorio: "A ovo je ono
što imamo za naše bivše komšije balije".

Nakon masakra nad civilima na
pijaci Markale, 5. februara 1994., ismijavao se tako što je u TV studio donio
nekoliko lutaka kojima je poskidao ruke i noge te dnevnik završio podižući tri
prsta u znak "srpske pobjede".

Nije se uzdržavao ni od rasističkih
komentara. Ismijavajući užasavajuće vijesti o masovnim silovanjima Bošnjakinja u
srpskim logorima, rekao je: "Te preobraćene Turkinje tvrde da ih mi silujemo, a
jedna od njih je baš rodila crnče u izbjegličkom centru."

27.05.2012.

SHOKANTNA SAZNANJA NAKON TRAGEDIJE U ZALUZANIMA: KRSHENJE PROCEDURA NAZVALI SU NAPADOM NA RS!?

Šokantna saznanja nakon tragedije u Zalužanima: Kršenje
procedura nazvali su napadom na RS!?


Slobodan
Santrač, predsjednik Zrakoplovnog saveza RS, potvrdio je bojazni i sumnje


Autor  
27.05.2012.
"Cessna" u kojoj su stradala peterica mladića




"Cessna" u kojoj su stradala peterica mladića

Lako je biti general poslije bitke. Pet života zauvijek je izgubljeno i šta
god da se kaže, gdje god da se upre prstom, sada nema značaj. Ovako počinje
priču za naš list Emir Akvić, instruktor padobranstva i iskusni letač iz Zenice,
komentirajući nezapamćenu tragediju koja se desila u Zalužanima kod Banje Luke
kada su petorica mladića poginula.


Potcrtava da ne želi prejudicirati stvarne razloge ili uzroke tragedije, o
čemu će reći istraga koju vodi nadležna komisija Direkcije za civilno
zrakoplovstvo BiH (BHDCA).

Slave i
krštenja


Akvić, međutim, kaže da je još prije četiri godine bilo
jasno da postoji niz kršenja sigurnosnih procedura, i to na više lokacija u BiH,
ali prije svih u Banjoj Luci. On navodi da je "komentiranje iz Federacije"
nekome u Republici Srpskoj "uvijek na granici da vas optuže za nacionalnu
netrpeljivost", čak i kada su propusti očigledni.



Akvić: Da se nikada i nikome više ne dogode Zalužani


- Dolazio sam u Padobranski klub Banja Luka i odmah nakon rata. Tada se više
pažnje posvećivalo slavama, krštenju aviona i posade prije polijetanja nego
sigurnosti. Programi su više ličili na crkvene procesije, ali je to, godinu za
godinom, tanjilo. Ostala je prevelika želja da se što prije dosegne cifra u
skokovima, letovima, ali i želja da se zaradi. Uopće nije bilo sporno da će se
nesreća dogoditi nego kada će se dogoditi - ističe Akvić.

Dodaje da,
ipak, niko nije očekivao ovakvu tragediju. Akvić tvrdi da je u svim ovim pričama
u centru bio upravo prvi čovjek Padobranskog kluba Banja Luka Duško Grmuša.


- Vjerovatno će i ovo moje obraćanje smatrati nekim pritiskom, ali mi koji
skačemo i letimo, želimo da se Zalužani više nikada i nikome ne dogode. I nov
avion, pregledan prije leta, može pasti, ali ako se sigurnosne procedure
ispoštuju do kraja, veće su šanse da akteri prežive. I laicima je jasno da to
ovdje nije učinjeno, uz činjenicu da se radi o avionu starom 40 godina, koji je
za deset dana trebao na novu "generalku" - kaže Akvić te dodaje da je Grmuša
"otjerao iz kluba skoro sve one koji nešto znaju".

Prema dostupnim
podacima, tokom 2008. i 2009. godine tadašnji inspektor za letačke operacije u
Direkciji za civilno zrakoplovstvo BiH Omer Kulić kontrolirao je školu
Padobranskog kluba Banja Luka zbog navodnog kršenja sigurnosnih
procedura.

Iako školski centar nije zatvoren niti kažnjen, direktor
Grmuša alarmirao je cjelokupnu Republiku Srpsku zbog, kako se to tada
predstavljalo, "napada iz Sarajeva". Grmuša je tvrdio kako "Kulić na ovaj način
želi da ih ukloni sa puta kako bi stvorio prostor za Aeroklub Sarajevo".


Utemeljene sumnje

- Naloženo nam je da ispunimo
devet naredbi, od kojih je većina bila bez osnova - ustvrdio je tada u medijima
Grmuša, konstatiravši da je inspekcija "lična osveta i želja da se uništi sve
ono što je dobro i uspješno u RS".

Odgovarajući na navode Padobranskog
kluba Banja Luka, Kulić je tada kazao novinarima da mu nije jasno zbog čega su
banjalučki padobranci digli paniku kada im nije izrečena nijedna mjera niti im
je zabranjen rad nego je samo ukazano na nepravilnosti koje se moraju ispraviti
radi sigurnosti.

Godinu poslije, Slobodan Santrač, predsjednik
Zrakoplovnog saveza (ZS) RS, potvrdio je bojazni i sumnje. Upravo je ZSRS
zatražio novu inspekciju i predložio zatvaranje kluba zbog kršenja sigurnosnih
procedura.

- Uz inspektora Kulića stigao je i inspektor Sreten Ilić.
Inače, tvrdnje da se Kulić sveti zbog svog kluba u Butmiru, presmiješne su, jer
prosječno informiran građanin zna šta je sada u Butmiru i zna da tamo nema
nikakvog privatnog sarajevskog kluba. Sumnje su opravdane, utemeljene i nemaju
veze ni s vjerom, ni s entitetom, ni s nacijom i politikom nego samo sa
sigurnošću, koja je vrlo upitna - kazao je Santrač za medije.


Upozorenja, zabrane, inspekcije, dopisi iz tog perioda nisu, očigledno,
bili dovoljan alarm na uzbunu. I činjenica da je spasiocima na aerodromu u
Zalužanima bilo na raspolaganju šest protivpožarnih aparata, a da nijedan nije
bio ispravan, dovoljno govori o svemu.

Poginuli su članovi Padobranskog
kluba Banja Luka, pilot Alen Crnalić (24), zatim dugogodišnji instruktor
padobranstva Nemanja Goronja (32), instruktor Stefan Karanović (24) te
padobranci koji su u nedjelju, 20. maja, krenuli na svoj prvi pravi padobranski
skok - Nikola Stević i Srđan Kosić.


27.05.2012.

SPEKTAKULARNO TAKMICHENJE U BAKUU: SHVEDSKA PREDSTAVNICA LOREEN POBJEDNICA EUROSONGA, MAYA SAR NA 18. MJESTU

Spektakularno takmičenje u Bakuu

Švedska predstavnica Loreen pobjednica Eurosonga, Maya Sar na 18. mjestu

Šveđanka Loreen s pjesmom "Euphoria" pobijedila je na 57. takmičenju za najbolju pjesmu Evrope, održanom u Azerbejdžanu. Naša Maya Sar s pjesmom "Korake ti znam" je osvojila osamnaesto mjesto. Na drugom mjestu je Rusija, a Srbija je zauzela visoko treće mjesto.
Loreen (Foto: AFP)
Loreen (Foto: AFP)
       Pažnja miliona ljubitelja Eurosonga je bila usmjerena na dešavanja u Kristalnoj areni u Bakuu u Azerbejdžanu. Izvođači iz 26 zemalja su se borili za pobjedu i organizaciju sljedećeg Eurosonga. Ubjedljivu pobjedu, s čak 372 boda, odnijela je mlada Loreen iz Stockholma.

Nakon spektakularnog otvaranja finalne večeri i vatrometa, uz našu predstavnicu, u finalu Eurosonga na sceni Kristalne arene predstavili su se izvođači iz 26 zemalja: Rumunije, Moldavije, Islanda, Mađarske, Danske, Albanije, Kipra, Grčke, Rusije, Irske, Litvanije, Srbije, Ukrajine, Švedske, Makedonije, Norveške, Estonije, Malte, Turske, Španije, Francuske, Italije, Velike Britanije, Njemačke i Azerbejdžana.

Prema ocjenama stručnog žirija i milionskog auditorija iz 42 zemlje, najbolja pjesma Evrope je "Euphoria", koju je izvela švedska predstavnica Loreen. Upravo Švedska pjesma predstavnica je bila glavni favorit na kladionicama. Loreen je imala savršen scenski nastup, oduševila je višemilionsku publiku svojim glasom i stoga zasluženo za svoju zemlju izborila organizaciju 58. takmičenja za najbolju pjesmu Evrope.



Na drugom mjestu je Rusija, odnosno Babuške (Buranovskiye Babushki), koje su izvele pjesmu "Party For Everybody".



Visoko treće mjesto je zauzeo srbijanski predstavnik Željko Joksimović s pjesmom "Nije ljubav stvar".



Naša predstavnica je u finalu takmičenja za najbolju pjesmu Evrope nastupila peta. Maya Sar je djelovala samouvjereno te je besprijekorno otpjevala svoju pjesmu na ponos cijele države. Plasirala se na 18.  mjesto.



Predstavnica Makedonije Kaliopi je zauzela 13. mjesto.



Naša predstavnica na ovogodišnjem Eurosongu Maya Sar je dobila bodove od sljedećih zemalja:

Crna Gora 6
Austrija 7
Turska 10
Švicarska 1
Slovenija 7
Hrvatska 10
Slovačka 2
Makedonija 7
Srbija 5

BiH je glasove dala sljedećim zemljama:

Grčka 1
Francuska 2
Rusija 3
Turska 4
Španija 5
Albanija 6
Azerbejdžan 7
Švedska 8
Srbija 10
Makedonija 12 
27.05.2012.

ZAPADNI BALKAN OSTAJE JOSH DUGO PRED VRATIMA EVROPSKE UNIJE EU

Zapadni Balkan ostaje još dugo pred vratima EU

       

EU zastava u sjedištu evropskih institucija u Briselu, foto iz arhive

......................................

Nerealno je očekivati da će ubrzo nakon Hrvatske i ostatak Zapadnog Balkana postati dijelom EU. Osim političkih elita, veliku odgovornost za sporost u reformama snosi i međunarodna zajednica, ali i građansko društvo nesklono promjenama stanja permanentne krize koje društvo živi proteklih dvadesetak godina. Napretka ipak ima, ali nije dovoljan.

Ovo su, uz ostalo, poruke međunarodne konferencije „Društvene, političke i ekonomske promjene na Zapadnom Balkanu“, koja je u Sarajevu okupila veliki broj istraživača, analitičara i sociologa iz cijele regije.

Proces pridruživanja EU je izuzetno zahtjevan i kompliciran kada su u pitanju zemlje Zapadnog Balkana gdje mnogi unutrašnji problemi i nacionalna pitanja nisu riješeni.

Florian Bieber, voditelj Centra za jugoistočnoevropske studije pri Univerzitetu u Gracu, upozorava i na ekonomsku krizu koja potresa EU, zbog čega jača eurosekpticizam i svojevrsni otklon prema novim članicama.

"Hrvatska je trebala pet i po godina da završi pregovore o članstvu. Ako dodate još dvije godine za proces ratifikacije, onda će sljedeća zemlja biti član za najranije sedam, osam godina. I ako dodate još druge zemlje, kao BiH, Srbija, Makedonija, koje imaju nekih složenih problema koji će to usporiti, mora se računati da će za to trebati najmanje 10 godina ili više. A onda postoji i taj politički problem u EU – volja za dalje proširenje je prilično niska“, napominje Bieber.

"Čak i koncept tzv. Zapadnog Balkana vjestački je napravljen kako bi međunarodana zajednica opravdala svoju inertnost, kaže Bieber.

EU je, navodi Bieber, napravila najmanje tri propusta u odnosu na Zapadni Balkan.
Prvi se odnosio na kraj osamdestih i početak krize na prostoru bivše Jugoslavije, koju EU nije ozbiljno shvatila i nije ponudila pomoć u tranziciji zemlje. Drugi propust bila je mlaka reakcija na ratna dešavanja, dok se treći odnosi na sporost u evropskoj integraciji regiona.

Čak i koncept tzv. Zapadnog Balkana vjestački je napravljen kako bi međunarodana zajednica opravdala svoju inertnost, dodaje Bieber:

„Da se pravi ta razlika, da se kaže da ima razloga da taj region ne bude u EU, toliko je drugačiji. Ako gledamo suštinski, to nije tačno. Znači da moramno da stavimo region iz naučne perspektive na pravo mjesto - on je u jugoistočnoj Evropi i sa mnogim sličnostima drugim zemljama, uključujući Grčku, Rumuniju, Bugarsku.“

Nedovršena demokratija

Za Dobrilu Govedaricu, iz Fonda otvoreno društvo Sarajevo, najveća odgovornost je ipak na lokalnim političkima elitama, koje se i dalje samo deklarativno zalažu za integracije i evropski put. Dodaje kako bi apsurdno bilo govoriti da napretka nema, iako su očekivanja bila mnogo veća.

„Moramo biti pošteni i sjetiti se onih kasnih 90-ih i ranih 2000-ih godina kad nije bilo slobode kretanja, kad je to bio čak i unutar BiH problem. Danas je ipak drugačije. Neke reforme su napravljene. Primjedbe na poštivanje ljudskih prava, provedbu vladavine prava nisu tako drastične kakve su bile prije 10 godina“, navodi Dobrila Govedarica.

Eric Gordy
​​Međunarodni ekspert za Balkan Eric Gordy kaže kako je u zemljama regiona danas na sceni tzv. nedovršena demokratija. Unatoč postojanju etničkih tenzija, ekonomski odnosi se razvijaju, zemlje surađuju i ta vrsta iskrenosti je neophodna za normalizaciju stanja.

„Zbog samih društava u regionu, mislim da je to više nego neophodno. A za EU - EU ako nešto ne cijeni, onda je to iskrenost. EU cijeni proceduru, što znači da će nastaviti da postavlja uslove i ako budu uslovi ispunjeni na sasvim formalan način, to će im biti dovoljno“, smatra Eric Gordy.

Koliko su s druge strene građani nezadovljni najbolje pokazuju izbori u Srbiji, koje je Gordy poredio sa nekom vrstom arapskog proljeća:

„Drukčiji je ambijent. To nije pobjeda jedne stranke, kakva god da je, nego je to pobjeda popularne frustracije sa vladajućim sistemom, izraz otuđenosti velikog dijela populacije od političkih stranaka uopšte.“

Za istinske društvene, političke i ekonomske promjene, zaključuje Gordy,  nepohodan je veći društveni angažman, koji se danas paralelno odvija mimo interesa lokalne ali i politike EU.
27.05.2012.

POLITICHARI GLEDANIJI OD HUMORISTICHKIH SERIJA

Političari gledaniji od humorističkih serija

 

Iz kultne predstave "Audicija", Sarajevo, 1985.

...........................................................................

Teška socijalno-ekonomska situacija, te sve neizvjesnija budućnost u poslijeratnoj BiH, iz života običnih građana gotovo je izbrisala smisao za humor i osmijeh s lica. Humorističke serije sve su rjeđe jer nisu komercijalne. Sve je manje za kulturu, pa tako i za satirične novine, a iz bosanskohercegovačkih medija gotovo je protjerana i karikatura.

Gotovo da ne postoji dio teritorije bivše Jugoslavije u kojem se nisu čuli vicevi o Muji i Sulji, što je ostalo trajna karakteristika prostora BiH. Dva drugara, kojima smo se rado smijali, preživjela su rat i živa su i danas, ali im se sve manje smijemo. I ne samo njima.

U BiH više ne izlazi ni jedan satirični list, sa stranica dnevnih i sedmičnih listova nestala je karikatura kao oblik političkog komentara, a humorističke serije domaće proizvodnje zamijenile su turske sapunice.

Dugogodišnji bosanskohercegovački karikaturista, Đoko Ninković, kaže da domaći mediji nemaju interesovanja za karikature, pa ih objavljuje u inostranstvu. Kaže da je nakon 10 godina izlaženja ugasio list Vicoteku, ali da ne odustaje od crtanja:

„Radi sebe samoga i održavanja svoga duha radim karikaturu svaki dan i to ne samo svaki dan, nego dnevno po 10 karikatura. Ljudi, ne samo obični, nego i oni koji uređuju novine i portale, teško prihvataju karikaturu kao oblik novinarstva. Moja saradnja je okrenuta prema Sjevernoj i Južnoj Americi. Tamo objavljujem karikature na njihovim portalima. Ovdje su ljudi izgubili svaki smisao za humor. Teško ljudi više mogu i da se nasmiju jer su ih ovi svi upropastili do te mjere, da ljudi teško mogu i da žive“, navodi Ninković.

Nisu samo Mujo i Suljo proslavili prostor BiH. Živa je u sjećanju i predstava klase studenata Bore Stjepanovića na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, poznata kao Audicija, koja je izazivala salve smijeha širom Jugoslavije.

Serijal Top lista nadraelista, groteskno je najavio slijed političkih događaja u BiH, koji su se ubrzo ostvarili gotovo proročanski:

(VIDEO: Top lista nadrealista - Sarajevski zid)



Godinama ranije, kako se to nekada govorilo, široke narodne mase, uveseljavao je Čkalja i društvo, koje nije štedjelo ni tadašnje političare i režim, kaže nekadašnji visoki funkcioner u Saveznoj, ali i bosanskohercegovačkoj Vladi, bivši zamjenik ministra za informisanje, danas penzioner, Mustafa Čengić.

„Čak i u ozbiljnim novinama smo imali neke rubrike. U Politici je čuveni Vladimir Bulatović VIP svake sedmice imao svoj satirički kutak, u kome nije baš štedio, ni partijske funkcionere, ni državne institucije. Imali smo vesele večere na Radio Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, gdje se takođe mogla čuti oštra žaoka. Stalni karikaturisti Oslobođenja, Politike, Vjesnika su doživjeli svjetske slave jer nisu mazili i toliko pazili državne i partijske funkcionere. Svega toga danas nema. Iako postoji nešto nalik na satiru ili nalik na humor, sve se to pretvara u jednu uvredljivu masu“, mišljenja je Čengić.

Poslijeratna bosanskohercegovačka humoristička scena pokušala je ponoviti ranije obrasce poput Audicije i Top liste nadrealista, koji su bili namijenjeni jednom drugom vremenu i okolnostima i upravo zbog toga nije uspjela ponoviti ranije uspjehe, smatra bosanskohercegovački novinar i publicista mlađe generacije, Muharem Bazdulj.

„Humor, kao i neke druge duhovne discipline, ne nastaju nužno imitacijom, nego nastaju u kontekstu nekog stvaranja. Najširu kulturološku sliku možda baš predstavljaju vicevi. Bosanski vicevi i dan danas su najpopularniji. Junaci viceva Mujo i Suljo ili Mujo i Haso, kao vrsta nekog ironičnog pogleda na život ili svijet, u bosansko-hercegovačkom mentalitetu ostaje, iako ona možda nije vidljiva na nekoj mainstream medijskoj sceni. Meni je zanimljiv Boris Dežulović. Sve njegove kolumne, koje on objavljuje svakog četvrtka na bosanskohercegovačke teme, uvijek počinju nekim vicevima a onda se pretvore u neku vrstu satiričkog komentara“, kaže Bazdulj.

Da humor i smisao za humor nisu sasvim nestali iz BiH, pokazuje dosta uspješna serija Lud zbunjen normalan, podsjeća Bazdulj.

(VIDEO: Iz serije Lud zbunjen normalan)



Razvila se i nova vrsta komunikacije putem Interneta. To je ono čime se mlada generacija u BiH danas zabavlja, smatra kolumnista Radio Sarajeva i dugogodišnji muzičar nekadašnje sarajevske alternativne scene, Elvis J. Kurtović. Svakodnevno mu prijatelji šalju desetine viceva elektronskom postom, među kojima su najuporniji Dado i Lejla, i od srca im se smijem, kaže Elvis:

„Kao medij, razvio se internet. Ja stalno dobijam neke forwardovane poruke, kojekakve šale i fotomontaže. Uglavnom se to pojavilo zadnjih godina. Tu se najviše nasmijem. Humor se pojavljuje u formi kojekavih foruma na Internetu, gdje raja stavljaju svoje provale o bilo kojoj temi.“

Mladima bi ipak trebao pokazati i nešto novo, poput stand up komičara ili ih podsjetiti na dobre stare komedije, ali za to je potreban novac, kojeg u BiH, ističe Elvis, nema. Sve je komercijalizovano i niko više u BiH ne želi platiti za dobru humorističku seriju jer su strane sapunice daleko jeftinije, a domaći političari puno gledaniji, zaključuje naš sagovornik.

Ostaje tek nada da će Suljo, Mujo i Haso preživjeti kao i do sada, tek onako sami od sebe, jer mnogo se toga u Bosni dešava mimo razumljivih razloga i svrhe.

 

 

27.05.2012.

PENZIONISANI VOJNICI ORUZANIH SNAGA BiH PREBACHENI ENTITETIMA

Penzionisani vojnici Oružanih snaga BiH prebačeni entitetima       



Protest penzionisanih vojnika OS BiH

...........................................................

Nakon što sa nivoa BiH budu isplaćena sredstva od oko 10 miliona eura, koje duguju otpuštenim bivšim pripadnicima OS BiH, svoja prava tražiće na entitetima. Tako je odlučio državni parlament, u skladu s dogovorom šestorice lidera.

To znači da će brigu o njima i njihovim primanjima voditi entitetske vlade i fondovi penzijskog osiguranja. Izuzeti su iz zakona na državnom nivou, a entiteti još nemaju rješenje.

Ono što imaju, bar u FBiH,  jesu obećanja, a njihovu suštinu prenosi jedan od predstavnika bivših vojnika iz FBiH Abid Šehović:

„Da će se iz rezerve Vlade Federacije pokušati naći sredstva, zaostatak ove godine, a od sljedeće godine ćemo biti planirani onako kako je dogovoreno.“

Federalni ministar za pitanja boraca Zukan Helez iznio je i svoj stav o ovom rješenju:

„Sigurno mogu obećati da će ovi ljudi dijeliti sudbinu svojih kolega koji već koriste pravo – jer je njih neko već uveo u pravo. Da li zbog izbora ili nečega drugog, ranije su uvedeni u pravo, u zakon, i niko ih ne može izbaciti iz zakona. Ja sam protiv bilo kakve povoljne penzije. Da se mene pita i da ja mogu da odlučujem, nijedan čovjek u ovoj državi ne bi dobio povoljnu penziju. Zaslužni u ratu bi dobili neko povećanje osnovne penzije, dodatak, ali ne bi niko imao povoljnu penziju. Mi nismo u stanju da to dijelimo. Ali oni trebaju da dijele sudbinu svih ostalih ljudi. Oni imaju svoju djecu, svoje porodice i ja ću stati iza tih ljudi.“

U RS obećanja ne daje niko, a penziju neće ostvariti, kategorične su vlasti.

„Ako ima 15 godina u vojsci, moraće da ostvari staž ili da doplati staž, pa da ima pravo na penziju - kao i svi“, rekao je predsjednik RS Milorad Dodik.

Ako bi ih uvrstili u prava, urušio bi se penzioni fond entiteta, kaže zastupnica SNSD-a u državnom parlamentu Dušanka Majkić:

„Slom penzionog sistema bi napravio ovaj zakon. Niko nema pravo da na račun jedne kategorije koju uvede u pravo uruši sva ostala prava tolikog broja ljudi koji su zaslužili penziju.“

Ipak prevareni?

Rade Đeletović, predstavnik otpuštenih vojnika iz RS, smatra kako ipak imaju pravo na naknadu, te pojašnjava:

„Bile su srodne kategorije. To su ljudi iz RS koji su otišli po zakonu – bili su u Oružanim snagama, znači penzija po zakonu. Taj zakon je trajao godinu dana. Ti ljudi su penzionisani. Taj zakon je ugašen, ali ljudima je ostalo pravo i ljudi uživaju svoju penziju. Vidite ovdje da su ovdje ljudi penzionisani sa 37, 38, 39 godina.“
​​Do sada je oko 1.600 ljudi iz ove populacije bilo prepušteno samo sebi. Ministarstvo odbrane BiH nije im omogućilo prekvalifikaciju ili pomoć pri zaposlenju. Nemaju zdravstvenog osiguranja, porodice trpe jer nemaju sredstava za život, niti mogućnosti za novi posao:

„Imam 24 godine staža. Mi smo samo profesionalne ubice, to nas je država trenirala, plaćala nam za to. Ne mogu ja sad biti poljoprivrednik, stočar ni zanatlija. Nemam kapitala, a nisam ni obrazovan za to. Poručujem direktoru PIO RS-a neka me on zaposli, mene ili nekog kolegu iz RS-a. Imam skoro 40 godina, imam sina bravar, 20 godina, on nema zaposlenja“, kaže jedan od penzionisanih vojnika.

Najviša tijela u državi ovu odluku pravdaju fiskalnom održivošću zemlje, a ne izvođenjem ove populacije iz prava.

„I ukoliko ne budu uvedeni na entitetskom nivou, oni ne mogu drugdje nigdje biti uvedeni - jer su mirovinski fondovi na nivou entiteta i ti ljudi moraju dobiti rješenja entitetskih mirovinskih fondova. Ne može im država izdati rješenje i iz proračuna dobijati nešto kad to nije onda mirovina“, naglašava predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda.

Jedina garancija za ostvarenje njihovih prava bila je BiH i sredstva koja bi država uplaćivala na račun fondova. Ovako se radi o prevari, tvrdi zamjenik ministra finansija BiH Fuad Kasumović:

„Ako uzmemo da su entitetski fondovi već pretrpani, oni već imaju problema sa likvidnošću, uvođenje novih 1.600 ljudi bi još više opteretilo penzione fondove. Ako misle penzione fondove popunjavati iz budžeta entiteta, isto tako znamo da su ti budžeti predimenzionirani, da imaju deficite preko 350 miliona. Ja smatram da su ti ljudi prevareni i da će se desiti sljedeće: onih nepunih 20 miliona, koliko je država predvidjela u budžetu, biće uplaćeno entitetskim fondovima, a oni će to malo razvući, isplatiti te ljude, i onda ih neće uvesti u novo pravo.“

Dojučerašnji neprijatelji, koji su se tokom rata borili na suprotnim stranama,
zajednički su se, u miru, mjesecima borili za ono što im po zakonu pripada.

Protestvovali su, štrajkovali glađu, prikupljali pomoć jedni za druge.
Usvajanjem izmjena zakona, država je ponovo uspjela ih da razjedini - ovaj put u pravima.
26.05.2012.

NASLIJEDILA MIODRAGA SIMOVICHA: VALERIJA GALICH NOVA PREDSJEDNICA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE

Naslijedila Miodraga Simovića: Valerija Galić nova predsjednica Ustavnog suda BiH

...................
26.05.2012.
.....................
Valerija Galić izabrana je za novu predsjednicu Ustavnog suda BiH u naredne tri godine. Time je prestao mandat predsjednika Miodragu Simoviću, saopćeno je danas iz Ustavnog suda BiH po okončanju sjednice.
Valerija Galić
Valerija Galić
Za nove potpredsjednike izabrani su: Seada Palavrić iz reda bošnjačkog naroda, Miodrag Simović iz reda srpskog naroda i Tudor Pantiru, međunarodni sudija.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine će na jednoj od narednih plenarnih sjednica donijeti odluku o zahtjevu Sulejmana Tihića, podnijetom dok je on bio zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH radi ocjene ustavnosti Zakona o statusu državne imovine koja je na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja.

Raspravu u ovom predmetu, Ustavni sud je održao na 73. plenarnoj sjednici 25. i 26. maja u Sarajevu.

U predmetu koji je također pokrenut povodom Tihićevog zahtjeva, a odnosi se na ocjenu ustavnosti čl. 3, 4, 5, 6. i 11. Zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Republike Srpske, Ustavni sud je donio odluku na ovoj sjednici i zaključio da odredbe člana 4. stav 1. tačka 1. i člana 6. st. 1. i 3. tog zakona nisu u skladu sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava BiH.

U pogledu odredbi člana 3. st. 2. i 4. i člana 11. navedenog zakona, utvrđeno je da su one u skladu sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava BiH.

Odbijen je zahtjev Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za donošenje privremene mjere u predmetu broj U 5/12, kojom bi se obustavio od primjene Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske.

Sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti odnosno o meritumu predmetnog zahtjeva.

Naredna plenarna sjednica Ustavnog suda BiH bit će održana 13. i 14. jula. 
26.05.2012.

PRIJATELJSKA UTAKMICA U DABLINU: REPUBLIKA IRSKA POBIJEDILA BiH REZULTATOM 1:0

Prijateljska utakmica u Dablinu: Republika Irska pobijedila BiH rezultatom 1:0

......................
26.05.2012.
....................
Na stadionu Aviva u Dablinu u subotu je odigran prijateljski susret između reprezentacija Republike Irske i BiH. Ircima je ova utakmica poslužila kao priprema za nastupajuće Evropsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Našu su reprezentaciju pobijedili rezultatom 1:0.
Piše: D. B.



Kapiten naše ekipe u ovoj utakmici je bio Misimović. Prvu priliku su imali Zmajevi, Ibišević je šutirao u 4. minuti, ali je bio neprecizan. Pet minuta kasnije je pokušao i Medunjanin, no, gola nije bilo. Naši reprezentativci su u tim trenucima pružali dobru partiju protiv Republike Irske. Misimović je sjajno šutirao u 15. minuti, ali je golman domaćih odbranio njegov udarac.

Irci su prvi put zaprijetili u 17. minuti preko Gibsona, no, Begovićev gol nije bio u opasnosti. Isti igrač je u 25. minuti ponovo šutirao, ali, na sreću našeg tima, i ovaj put neuspješno. Domaći su potom imali još jednu priliku za gol preko Duffa. Udarac nije bio precizan, pa je mreža Begovićevog gola ostala netaknuta.

Nakon nekoliko opasnih napada Iraca, uzvratili su i Zmajevi. Džeko je šutirao ka golu Westwooda, ali bez uspjeha. Westwood je ubrzo odbranio i odličan Pjanićev šut. Potom je uslijedila prilika na drugoj strani, koju je propustio McClean. Naša odbrana je u prvom poluvremenu imala nekoliko manjih grešaka, ali je ipak sjajno reagovala u 45. minuti, kada je otklonila opasnost nakon što je Ward šutirao glavom.

Irci su u prvom dijelu imali nešto veći posjed lopte, ali su Zmajevi pružili otpor i napravili nekoliko prilika pred golom domaćih.

Početkom drugog poluvremena su napravljene izmjene u igračkom kadru obiju ekipa. U redovima Zmajeva su igru napustili Rahimić i Medunjanin, a umjesto njih su zaigrali Stevanović i Vrančić. U reprezentaciji Republike Irske je ušao McGeady, a izašao Duff. Također, Andrews je zamijenio Whelana.

U 47. minuti su Irci bili veoma blizu pogotka kada je McGeady pogodio stativu Begovićevog gola. Tri minute nakon toga, ponovo je šutirao Misimović, no, gola nije bilo. Domaći su u prvim minutama drugog poluvremena organizovali nekoliko kvalitetnih akcija, ali su Zmajevi smirili igru. U 56. minuti je Mujdžu zamijenio Zahirović. Dvije minute kasnije je ponovo neprecizan bio Misimović.

Igrač AS Rome Miralem Pjanić se sjajno namjestio i šutirao u 59. minuti utakmice, no, ni ovoga puta nije imao sreće.

Selektor domaćih Trapattoni je u 63. minuti Keanea zamijenio Longom, a Waltersa Doyleom.

Nakon nekoliko izmjena, igra se ponovo rasplamsala, a u 70. minuti je preko gola šutirao Andrews. Nakon prekida je u našem timu igru napustio Ibišević, a umjesto njega je zaigrao Vranješ.

U 74. minuti je bolje izdanje Iraca u drugom poluvremenu golom propustio krunisati Walters, koji je šutirao glavom, a lopta je pogodila prečku. Dvije minute nakon toga je Begoviću zaprijetio McGeady.

Napadi Iraca su se isplatili u 78. minuti kada je mrežu našeg gola pogodio Long na asistenciju McGeadyja. Nakon psotignutog gola, Kelly je u domaćoj ekipi zamijenio McShanea,

Irci nisu stali nakon vodstva. Begović je spriječio drugi pogodak u 79. minuti. Naš golman se opravdano ljutio na saigrače. Odsustvo Spahića i Papca se itekako osjetilo.

Misimović je napustio igru u 82. minuti i kapitensku traku prepustio Džeki. Popularnog Misketa je zamijenio Alispahić.

Domaći su ponovo bili blizu pogotka u 84. minuti, ali se McClean nije proslavio. Kako se susret bližio kraju, Irci su sve opasnije prijetili Begoviću. Zmajevi su u 89. minuti propustili stopostotnu priliku, tačnije Alispahić, koji se nakon izborene prilike nije uspio upisati na listu strijelaca. McGeady je također u finišu imao priliku postići gol, ali ga je Begović, najbolji pojedinac u našem timu,  efektno spriječio u tome. Republika Irska je u prijateljskom susretu pobijedila BiH rezultatom 1:0.

Igračem utakmice je proglašen McGeady.

Reprezentacija BiH u nedjelju putuje u Chicago, gdje će 31. maja protiv Meksika odigrati također prijateljski susret.

Konačan rezultat:

Republika Irska  - Bosna i Hercegovina 1:0 (Long, 78. minuta)
26.05.2012.

U KUCHI KOMANDANTA ADILA BESHICHA: NAKON SHEST MJESECI MAJKA SAZNALA DA JE SIN POGINUO

"Avaz" u kući komandanta Adila Bešića: Nakon šest mjeseci
majka saznala da je sin poginuo


Sve na
svijetu bi dali da nema priznanja, a da je Adil živ...


Autor  
26.05.2012. 
Adil i Bahrija s jedinom fotografijom sina: Uniforma mu bila iznad svega (Foto: D. Stojnić)

Adil i Bahrija s jedinom fotografijom sina: Uniforma
mu bila iznad svega (Foto: D. Stojnić)

...........................................................................

Tiho i dostojanstveno, uspomenu na Adila Bešića, komandanta 2. bataljona 502.
slavne brigade Petog korpusa Armije RBiH, heroja, dobitnika ratnog priznanja
"Zlatni ljiljan", koji je poginuo 28. novembra 1992. godine na području Grabeža,
danas u Prijedoru čuvaju njegovi majka Bahrija (77) i otac Adem (75) Bešić




Priznanja rahmetli Adilu Bešiću: Odlikovano herojstvo


Rijetko dolazio

- Ostala sam ga željna, majka ga se
nije ni pošteno nagledala, a poginuo je - kaže nam Bahrija dok prebira po
uspomenama na sina koji je nakon "osmoljetke otišao na školovanje".

Prvo
na Vojnu akademiju u Zagreb, potom Beograd i, na kraju, u Sarajevo. I tada je
rijetko dolazio kući. Majka kaže da je "uvijek bio na nekim vojnim
kursevima".

- Volio je to i nismo mu branili. Uniforma mu bila iznad
svega. I kad je kući dolazio, ostajao je kratko. Tako je bilo i posljednji put
kada sam ga vidjela. Negdje za Bajram. Došao je iz Travnika i tražio prekomandu
za Bihać. Bio je samo dva-tri dana, izljubio nas, poručio da se čuvamo i
otišao... Kasnije smo se nekoliko puta čuli telefonom. Malo sam ja s njim
pričala, a malo braća. Posljednji put kada je zvao, pitao nas je da li se puca
kod nas...- sjeća se majka Bahrija.

Strahovala je za živote još trojice
sinova, Nihada, Ilijaza i Izeta, koji su bili zatočenici zloglasne Omarske, te
za supruga Adema, koji je te kobne 1992. bio u Zagrebu.

- Bila sam sama u
Prijedoru. Uh, to nikome i nikada ne bih poželjela. Stalno dolaze neke vijesti,
ovaj mrtav, onaj nasmrt pretučen, ovaj umro od gladi. A moja djeca tamo... Glasa
nije bilo ni od Adema, a ni Adil se nije javljao... Toliko tuge i neizvjesnosti
teško može stati u majčino srce. Tek kasnije, negdje u aprilu 1993., kada sam
konvojem otišla iz Prijedora i pridružila se suprugu u Zagrebu, saznala sam da
je moj Adil poginuo. Na ratištu. Bio je mrtav šest mjeseci, a ja nisam znala -
otima se uzdah majke Bahrije dok pogledom miluje rijetke Adilove fotografije i
priznanja kojima je odlikovano herojstvo njenog sina.

Imao
djevojku


Adem Bešić za smrt sina saznao je isti dan. Znao je i
kada je ukopan. No, vijest Bahriji, jer je bila sama u Prijedoru, nije mogao
saopćiti.

- Bilo me strah za nju. Zato sam i čekao da dođe. Samo ja znam
kako mi je bilo tada - priča Adem, koji je na sebe tih prvih mjeseci preuzeo svu
težinu porodične tragedije.

Zna ovo dvoje skromnih ljudi da se kasarna u
Bihaću danas zove po njihovom sinu. Sve na svijetu bi dali da nema priznanja, a
da je Adil živ...

- I djevojku je u Bihaću imao, trebao se njome oženiti.
On poginuo, cura ostala - dodaje otac Adem.

U dnevnoj sobi Bešića malo
je sačuvanih uspomena na sina. Tek jedna velika fotografija na kojoj je Adil u
uniformi, mali album s požutjelim fotografijama sina iz osnovne škole, s
prijateljima... Knjiga o 502. brigadi u kojoj se spominje i Adil. Na zidu i na
počasnom mjestu u regalu nekoliko odlikovanja, a u zraku mnogo
tuge...

Sada, kad trebamo sinu na mezar, moramo
u hotel


Adem i Bahrija Bešić na ime porodične invalidnine za
sina heroja primaju oko 400 KM mjesečno. Za ratno priznanje "Zlatni ljiljan" ni
marku.

- Do prije dvije godine primali smo na osnovu toga oko 300 maraka.
Onda su to ukinuli. Mi se žalili i sad ne znamo gdje je zapelo. Uglavnom, tih
para nema. Neko vrijeme, kada smo se vratili iz Švedske, gdje danas žive naša
trojica sinova s familijama, bili smo u Bihaću. Stanovali u stanu koji su nam
dali. Kako dali, tako i uzeli... Pa sad kad trebamo sinu na mezar, Fatihu da
proučimo, moramo u hotel... - kaže Adem koji s Bahrijom dva puta godišnje odlazi
na bihaćku Vrstu, na šehidsko mezarje gdje počiva Adil.

Oboje bi voljelo
da je to češće.

- Voljeli bismo. Čak smo i razmišljali da mu kosti
prebacimo u Prijedor, ali smo odustali. Bahrija se plaši da ih neko ne oskrnavi.
Tamo je bar miran - dodaje otac Adem.

On i supruga Bahrija su se 1996. iz
Švedske vratili u Bosnu. Prvo u Bihać, a nakon tri godine i u Prijedor, u veliku
porodičnu kuću koju su im vremenom obnovila djeca.


(U idućem broju čitajte kako žive roditelji heroja Armije RBiH Jana
Doršnera poginulog 2. decembra 1992. na prvoj liniji odbrane
Sarajeva)

26.05.2012.

OBILJEZENA 20 GODISHNJICA OD ZLOCHINA NAD BOSHNJACIMA

Obilježena 20. godišnjica od zločina nad Bošnjacima
Višegrada (FOTO)


Na
mezarju Stražište ukopano 66 žrtava zločina


Autor  
26.05.2012. 




U Višegradu je danas obilježena 20. godišnjica zločina nad Bošnjacima ovog
grada i na mezarju Stražište ukopano 66 identificiranih Bošnjaka koji su 2010.
godine ekshumirani iz jezera Perućac.

Obavljeni su vjerski namazi i
otkriveno spomen-obilježje žrtvama.

Najstarija žrtva je Hasida Ohranović,
ubijena u 86. godini, a najmlađe su dvoje djece, jedno četvorogodišnje, a drugo
ubijeno u šestoj godini.

Nakon dženaze na Stražištu, u rijeku Drinu je s
mosta Mehmed-paše Sokolovića pušteno 3.000 ruža, od toga 130 bijelih. Bjelina
ovih cjetova je simbolika ugašenih nevinih života 130-oro maloljetne višegradske
djece.

Prije nego što su cvjetovi bačeni u Drinu, na mostu je proučena
fatiha.

Oko 5.000 građana prisustvovalo je  ceremoniji.

Na mostu
su im se obratile članice beogradskog udruženja "Žene u crnom", predsjednik
organizacionog odbora Bilal Memišević i muftija goraždanski Hamed ef.
Efendić.

Obilježavanje 20-godišnjice zločina nad Bošnjacima Višegrada i
dženaza ekshumiranima iz jezera Perućac protekli su u najboljem redu, bez
ijednog incidenta, rekao je agenciji Fena Memišević.

Ljudi koji su za tu
priliku došli u Višegrad iz Sarajeva, Goražda i drugih mjesta bezbjedno su
doputovali i boravili tamo, a poslije podne su ih organizatori ispratili, dodao
je.

Tabuti s posmrtnim ostacima 66 ubijenih Bošnjaka ispraćeni su jučer
iz Visokog. U Sarajevu je povorka zastala ispred zgrade Predsjedništva BiH.

 

 

26.05.2012.

MAYA SAR NASTUPA PETA U VECHERASHNJEM VELIKOM FINALU: GDJE SE SELI KARAVAN EUROSONGA

Maya Sar nastupa peta u večerašnjem velikom finalu: Gdje se
seli karavan Eurosonga?


Među
favoritima Šveđanka, Italijanka, ruske "Babuške", Željko Joksimović...


 
Autor
26.05.2012.


Maya Sar, Kaliopi i Joksimović na pres-konferenciji proslavljaju prolazak u finale  (Foto: Ivan Šebalj)

Maya Sar, Kaliopi i Joksimović na pres-konferenciji
proslavljaju prolazak u finale (Foto: Ivan Šebalj)

............................................................................................

(Od specijalnih izvještača "Dnevnog avaza" iz
Bakua)


Parada kiča, takmičenje za najbolju pjesmu Evrope, festival lakih nota...
Kako god mi doživljavali Eurosong, činjenica je - to je najgledanije muzičko
takmičenje, koje u TV prijenosu prati 125 miliona ljudi! Protivno uvriježenom
mišljenju, Eurosong nije osnovan kako bi "pjesmom ujedinio Evropu" nego zbog
sasvim praktičnih razloga - isprobati najnoviju tehnologiju pedesetih godina
prošlog stoljeća. 

Naši zadovoljni

Danas se
zemlje koje "leže na parama", poput ovogodišnjeg domaćina Azerbejdžana, na sve
moguće načine (upućeniji kažu i legalne i ilegalne) upinju kako bi ugostile
karavan Eurosonga. Drugi, pak, poput Španije koja je u ekonomskoj krizi,
otvoreno poručuju svojim predstavnicima: "Nemojte pobijediti, mi nemamo novac za
organizaciju!"




Azerbejdžan je uložio 50 miliona eura u blještavu Kristal arenu, skrenuo
je pažnju medija i Evrope na sebe, ne računajući na to da će i loše stvari,
poput kršenja ljudskih prava, zatvaranja novinara koji se usude kritizirati
vlast... isplivati navidjelo.

Bilo kako bilo, Baku još čeka finalno
takmičenje u kojem će se naći učesnici iz 26 zemalja. Među njima je i naša Maya
Sar, koja je preksinoć odličnim i sigurnim nastupom zablistala u Kristal areni.
I Maya i bh. delegacija veoma su zadovoljni nastupom.

- Na binu izlazimo
peti. Za polufinale smo se spremali u kabini broj pet, nadamo se da će nam to
biti sretan broj i da ćemo završiti na petom mjestu. Danas (petak, op. a.) imamo
dvije probe, pripreme se nastavljaju bez imalo odmora, a na dan finala očekuje
nas još jedna - kazala nam je jučer šefica delegacije BH Eurosonga Lejla A.
Babović.

Nikad se ne zna

Makedonka Kaliopi
odličnom izvdbom, specifičnom bojom glasa, ali i šarmantnim izjavama osvojila je
simpatije publike i novinara te, nakon nekoliko godina suše, osigurala svojoj
zemlji finale. Tu je i favorizirani Željko Joksimović, koji ima dosta "utakmica
u nogama" kada je riječ o Eurosongu. Ove godine predviđaju mu plasman među prvih
pet.



Najveći favorit ipak je zanimljiva Šveđanka Lorin (Loreen), zatim tu je i
atrakcija iz Rusije "Buranovskiye Babushki" te Italijanka Nina Zili (Zilli). No,
novinari i članovi delegacija poput papagaja godinama ponavljaju: "Na Eurosongu
se nikad ne zna..."

Finale, koje bi trebalo trajati tri sata i 15 minuta,
večeras je u 21 sat na programu BHT 1. Komentator iz Bakua je Dejan
Kukrić.

Nina Badrić bijesna zbog
ispadanja


Hrvatska i ove godine nije uspjela do finala. Računica
susjeda da će im sigurnu kartu za prolazak dalje osigurati lokalna zvijezda Nina
Badrić, nije se pokazala tačnom. Iako se po završetku takmičenja trebala javiti
u treći Dnevnik HRT-a, Nina je ostala u svlačionici, a šef hrvatske delegacije
Aleksandar Kostadinov kazao je kako je pjevačica razočarana. Ipak, oglasila se
jučer ujutro saopćenjem za javnost.

- Ponosna sam svim srcem na cijelu
ekipu koja je ova tri mjeseca disala sa mnom. Večeras (čertvrtak, op. a.) bila
sam mirna, sretna i Bogu zahvalna što smo napravili nastup na koji smo bili
ponosni. Moja osobna satisfakcija je u tome što su svi muzičari večeras bili
tužni zato što nisam s njima u finalu. Švedska, Portugal, Bosna i mnogi drugi
večeras su bili nesretni zato što sam ispala, ali ja znam da Bog krivim crtama
piše pravo - napisala je Nina.



Kristal arena: Blještavilo za 125 miliona gledalaca



Učesnici finala

1. Velika Britanija (Engelbert
Humperdinck - Love Will Set You Free)
2. Mađarska (Compact Disco - Sound Of
Our Hearts)
3. Albanija (Rona Nishliu - Suus)
4. Litvanija (Donny Montell
- Love is Blind)
5. Bosna i Hercegovina (Maya Sar - Korake ti znam)
6.
Rusija (Buranovskiye Babushki - Party for Everybody)
7. Island (Greta Salóme
& Jónsi - Never Forget)
8. Kipar (Ivi Adamou - La La Love)
9.
Francuska (Anggun - Echo (You And I))
10. Italija (Nina Zilli - L'Amore E
Femmina (Out Of Love))
11. Estonija (Ott Lepland - Kuula)
12. Norveška
(Tooji - Stay)
13. Azerbejdžan (Sabina Babayeva - When The Music Dies)
14.
Rumunija (Mandinga - Zaleilah)
15. Danska (Soluna Samay - Should've Known
Better)
16. Grčka (Eleftheria Eleftheriou -Aphrodisiac)
17. Švedska
(Loreen - Euphoria)
18. Turska (Can Bonomo - Love Me Back)
19. Španija
(Pastora Soler - Quédate Conmigo (Stay With Me))
20. Njemačka (Roman Lob -
Standing Still)
21. Malta (Kurt Calleja - This is The Night)
22.
Makedonija (Kaliopi - Crno i Belo)
23. Irska (Jedward - Waterline)
24.
Srbija (Željko Joksimović - Nije ljubav stvar)
25. Ukrajina (Gaitana - Be My
Guest)
26. Moldavija (Pasha Parfeny - Lautar)

Kako se
glasa


U večerašnjem finalu glasaju sve zemlje učesnice Eurosonga
2012, dakle i one koje su ispale u polufinalima.

Glasaju stručni žiri i
TV gledaoci putem televotinga. Finalni glasovi iz jedne zemlje zbrajaju se u
omjeru 50:50 (stručni žiri i televoting). TV gledaoci glasaju putem SMS-a ili
telefonskih poziva, u zavisnosti od zemlje. Rezultate glasanja Bosne i
Hercegovine iz sarajevskog studija saopćit će Elvir Laković
Laka.

Gledaoci iz BiH mogu glasati večeras, ali ne za našu predstavnicu.
Za Mayu Sar može se glasati iz dijaspore.

- Pozivamo sve Bosance i
Hercegovce koji žive u dijaspori, da večeras glasaju za pjesmu pod rednim brojem
5 - poručuju iz BH Eurosonga.

26.05.2012.

RAVNOGORCI I SHACHICA BANJALUCHANA PROTESTOVALI NA GODISHNJICU HAPSHENJA ZLOCHINCA RATKO MLADICHA

Ravnogorci i šačica Banjalučana protestvovali na godišnjicu
hapšenja zločinca Mladića (FOTO)


Kao
organizator ovog protesta predstavio se izvjesni Predrag Adamović


Autor
26.05.2012.
Foto: Anadolija

Foto: Anadolija

..............................
Pedesetak građana okupilo se danas u podne na Trgu Krajine u Banjoj Luci kako
bi, kako su to naveli organizatori, "protestom" obilježili godišnjicu hapšenja
zločinca Ratka Mladića, optuženog pred Haškim trubalom za genocid, zločine
protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

Na panou koji
su demonstranti nosili bila je velika Mladićeva fotografija iz ratnih dana u
generalskoj uniformi, a ispred nje učesnici protesta držali su veliki
transparent sa natpisom "Bog ti pomogao, đenerale".

Kao organizator ovog
protesta predstavio se izvjesni Predrag Adamović, koji je rekao u izjavi
novinarima u Banjoj Luci da je "general Mladić branio svoj narod i da će kao
takav biti upisan u istoriju srpskog naroda".

Među učesnicima je bila i
nekolicina pripadnika Ravnogorskog pokreta u uniformama i vojničkim šapkama na
glavi.

Okupljenim građanima i prolaznicima dijeljen je letak pod naslovom
"Zbog čega svjetski moćnici sude đeneralu Mladiću?".



Sadržajem
letka osporava se legitimitet Tibunala u Haagu, navodi njegova nenadležnost nad
građanima SAD-a koje su, uz Sudijsku Arabiju, "finansijeri" ovog suda, ali i
podaci o etničkom debalansu i nesrazmjeri u izrečenim kaznama uz tvrdnju da se
Mladiću sudi "jer se, stavši na čelo odbrane srpskog naroda, odvažio
suprostaviti NATO paktu i Vatikanu koji su označeni kao glavni inspiratori i
organizatori raspada bivše Jugoslavije".

Na protestu niko nije govorio,
niti je bilo skandiranja onima koji su učestvovali u hapšenju i izručenju
Mladića.

Nakon kraćeg zadržavanja na glavnom banjalučkom trgu kolona je
mirno i bez ikakvog skandiranja prošetala pješačkom zonom Banje
Luke.

Skup je okončan bez ikakvih incidenata, ali i bez prisustva ijednog
policajca.

Tokom protekle noći i aktivisti Otačastvenog pokreta "Obraz"
su u Bijeljini lijepili plakate sa likom Ratka Mladića i natpisom "Srbin", dok
je iz ove ekstremističke desničarske nevladine organizacije saopćeno da sadržaj
plakata ne narušava prava nijednog od konstitutivnih naroda u BiH, niti poziva
na vjersku, etničku, nacionalnu ili rasnu netrpeljivost.

Ratko Mladić je
u pritvoru Haškog tribunala u Scheveningenu od 31. maja prošle godine, kada su
ga vlasti Srbije izručile Sudu, nakon njegovog hapšenja u Lazarevu kod
Zrenjanina na današnji dan 2011. godine.

 

 

26.05.2012.

AZEM VLASI: BILO BI DOBRO DA TOMISLAC NIKOLICH PREKINE SA TADICHEVOM DVOLICHNOM POLITIKOM PREMA BOSNI I HERCEGOVINI

Azem Vllasi: Bilo bi dobro da Nikolić prekine sa Tadićevom
dvoličnom politikom prema BiH


Vllasi je
rekao da je u interesu Srbije i u obostranom interesu da se nastavi dijalog s
Kosovom


Autor  
26.05.2012. 
Azem Vllasi

Azem Vllasi

........................
Azem Vllasi, savjetnik kosovskog premijera Hashima Thaqija za vanjske
poslove, smatra da bi bilo dobro ako bi Tomislav Nikolić prekinuo s dosadašnjom
Tadićevom dvoličnom politikom prema susjedima te da ne nastavi staru politiku u
novom ruhu, dok Briselu pokazuje "evropsko lice".

- Srbija će i pod
Nikolićem ostati na evropskom, jer drugog puta nema. Pitanje je samo na koji
način, koliko uspješno i ubjedljivo. Da li će Nikolić stvarno biti na evropskom
putu u odnosu na susjede, vidjet će se po tome da li će bosanskim Srbima poslati
poruku da je Bosna i Hercegovina njihova država, a da će ih Srbija podržavati i
pomagati. Istovremeno, vidjet ćemo hoće li pomagati Srbe da normalno žive u
novoj kosovskoj realnosti, u državi Kosovu ili će nastaviti staru politiku u
stilu "Kosovo je Srbija", izjavio je Vllasi u intervju, nakon što je za
predsjednika Srbije izabran Tomislav Nikolić.

Na pitanje da li očekuje da
će predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ostvariti novi napredak u dijalogu i
poboljšanju odnosa s Prištinom i s Bosnom i Hercegovinom, a to očekuje i EU,
Vllasi je rekao da je u interesu Srbije i u obostranom interesu da se nastavi
dijalog s Kosovom radi normalizacije međudržavnih odnosa.

- Do sada se
Srbija u tom dijalogu pokazala neiskrenom. Pristala je na neke sporazume, ali ih
odbija provoditi. Beograd u tom dijalogu nastupa prepotentno, kao Srbija je
država, a Kosovo nije. Sve dok se iz Beograda čuju poruke da Srbija nikada neće
priznati nezavisnost Kosova, zapravo jasno se iskazuju teritorijalne pretenzije
prema Kosovu. A to znači da Srbija drži otvorenom ratnu opciju koju smo ostavili
iza sebe. Nadam se da će Nikolić promijeniti tu retoriku i u interesu Srbije ići
ususret novoj realnosti iako se ne može očekivati brzo formalno priznanje
Kosova, naveo je.

Vllasi je naglasio da ne očekuje bitno poboljšanje
odnosa s Bosnom i Hercegovinom, jer će se "najvjerovatnije nastaviti i dalje
dvolična politika Beograda, kao Srbija priznaje BiH, a podržava i podstiče RS da
onemogućava normalno funkcioniranje BiH".

Na pitanje kakva je vanjska
politika Kosova prema Bosni i Hercegovini i postoji li lobistički tim koji radi
na uspostavljanju bolje političke i kulturne saradnje između Kosova i BiH,
Vllasi je rekao da iako ima nekih pomaka, odnosi između Kosova i BiH nisu na
potrebnom niti poželjnom nivou.

- I niko ne lobira niti nastoji da oni
budu bolji. Iz Sarajeva nema ni inicijativa niti volje da se poboljšaju. BiH se
prema Kosovu ponaša kao da je dio Srbije. Znamo da se tu Banja Luka ponaša kao
produžena ruka Beograda, ali ne razumijem lako pristajanje Sarajeva na takvu
poziciju. Što se Kosova tiče, mi stvarno želimo bolje odnose s Bosnom i
Hercegovinom i žao nam je što ti odnosi nisu normalni. Zamislite, Bošnjaci s
Kosova koji BiH smatraju matičnom zemljom ne mogu tamo putovati sa svojim
kosovskim pasošima. Zato što Srbija ne priznaje te pasoše, rekao je
Vllasi.

Vllasi je istakao da su veoma važni normalni odnosi u trouglu
BiH-Kosovo-Srbija.

- Kosovo želi normalne odnose i saradnju na toj
relaciji. Srbija je glavni kočnicar u tim odnosima, a BiH samo slijedi politiku
Beograda, rekao je on.

Vllasi je predočio i trenutnu situaciju na Kosovu
s fokusom na aktuelna dešavanja na sjeveru Kosova te je istakao da se Kosovo
svakim danom stabilizira i postaje funkcionalna država i da će se sjeverni dio
postupno integrirati u ustavni sistem Kosova. Tamo živi manji dio od ukupnog
broja kosovskih Srba, (oko 30.000 od ukupno oko 100.000).

- Grupe Srba na
sjeveru se ponašaju kao odmetnici koji koriste bezvlašće i bave se kriminalom.
Ipak većina građana želi normalan život. Ima onih koji misle da s tim dijelom
imitiraju RS i podijeljenu BiH. No, situacija je ovdje sasvim različita od one u
BiH. Zato taj scenarij ovdje ne može doživjeti bosansku reprizu, izjavio je
Vllasi.
25.05.2012.

aPISMO "MYTHBUSTRERSIMA": NEK' KRAVA CRKNE I MENI DA KOMSHIJA NEMA OD KOGA MLIJEKA KUPOVATI

Pismo "Mythbustersima": Nek' krava crkne i meni da komšija
nema od koga mlijeko kupovati


Pismo
Bosanca poznatom dvojcu iz emisije "Mythbusters" postalo hit na internetu


25.05.2012. 


Pismo "Mythbustersima": Nek' krava crkne i meni da komšija nema od koga mlijeko kupovati

Danas je internetom počelo kružiti šaljivo pismo sa potpisom Ajdina Tinjaka,
usmjereno na adresu ekipe emisije "Mythbusters". Pismo prenosimo u cjelosti bez
izmjena.

"Poštovani Adame i Jamie,

Zovem se Ajdin Tinjak i živim u
Bosni i Hercegovini (ako ne znate gdje se BiH nalazi, ili mislite da smo nebitna
zemlja, kao što mi u Bosni i Hercegovini mislimo da su nebitne sve
centralnoafričke zemlje, guglajte nas i pročitajte historijat od ilirskog doba,
preko rimskog, srednjovjekovnog, osmanskog, austro-ugarskog, jugoslovenskog, pa
do moderne Bosne i Hercegovine, i vidjet ćete da smo povijesno 'jači' i od
Sjedinjenih Američkih Država).

Ja pripadam ovoj modernoj bosanskoj
državi, međunarodno priznatoj 1992. (Inače, rođen sam kao Jugoslaven, ali su mi
Jugosloveni zapalili rodni list u ratu. Onda sam dobio rodni list s ljiljanima,
a sad imam ovaj proevropski sa zvjezdicama na plavoj podlozi. Ako ste pažljivo
pročitali našu historiju, uvidjet ćete da naša zastava sa zvjezdicama i trokutom
na plavoj podlozi, nemaju nikakve veze sa nama.)

Zašto vam
pišem?

Nakon četverogodišnjeg rata u kojem je poginulo više od 100.000, a
raseljeno više od milion ljudi, Bosna i Hercegovina je izborila svoje pravo na
ostvareno pravo na nezavisnost. Ubijali smo se, pljačkali, silovali, palili…
(mislim na Bošnjake, Srbe i Hrvate). Oprostite, ja stalno pišem neke napomene u
zagradama, ali mislim da će vam biti od pomoći, jer ni meni kao stanovniku ove
zemlje mnoge stvari nisu jasne. Rat je završio, ali niko nije 'pobijedio' (moram
opet zagradu otvoriti, vi znate da se suvremeni ratovi i vode s ciljem da nema
niti pobjednika niti poraženog).

Nakon rata, izvršili smo privatizaciju
javnih preduzeća, i postali robovi privatnog sektora. Ali, živimo u kapitalizmu,
i logično je da je radnička klasa na dnu hranidbenog lanca.

Našim
političkim sistemom upravlja međunarodna zajednica i domaće nacionalne partije,
koje već 20-ak godina na vlast dolaze braneći interese Bošnjaka, Srba i Hrvata
(ti isti zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa su nas i ugrozili, a onda nas
iz te ugroženosti čupaju dvije decenije ugrožavajući nas još više). Nadam se da
ste rečenicu iz posljednje zagrade razumjeli i da za nju ne trebam otvarati
posebnu zagradu.

Molim vas nemojte prestati čitati ovo pismo, ubrzo ću
vam reći kako mit glasi. Naše tročlano predsjedništvo (Srbin, Hrvat i Bošnjak),
rijetko kada ima zajednički stav, tako da i stanovništvo po uzoru na lidere
nikada nema zajednički stav.

Naša životna filozofija je dabogda komšiji
crkla krava, ali dabogda crkla i meni da on ne imao od koga mlijeko kupovati. U
praksi to izgleda jednostavno; 'E nek’ je naš Bakir ukr’o dva miliona, Allah mu
dao svako dobro, malo je koliko je ukr’o onaj njihov četnik, majku mu ustašku'
(nisam siguran da li će vam ovo iko moći prevesti, ali neka pokuša).

Naš
je jezik… zasebna priča. (Sad ću preći na mit, samo da vam kažem koju o jeziku.)
U našoj zemlji tri su službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Mi se
međusobno savršeno razumijemo, ali imamo taj neki kompleks da se trebamo
razlikovati. Iako je riječ o istom narodu, indoevropskom, južnoslavenskom, mi
volimo reći da nismo isti. Eto, Ante je 'vatikanac', čistokrvni Hrvat, rođen u
dolini Neretve, Jovo je pravoslavac, rođen u Banja Luci, Srbin, a Mujo je
'muhamedinac' rođen na Čaršiji u Sarajevu, Bošnjak.

Niko od njih nema
posla (zajedno sa još 500.000 nezaposlenih), sva trojica žive u najsiromašnijoj
zemlji u Evropi (prema podacima EU), i oni dobro znaju da njihovoj djeci
budućnost u ovakvoj Bosni i Hercegovini nije svijetla.

Ali… evo nas kod
mita! (Vi ćete možda reći 'konačno!', ali ja sa ovim činjenicama živim svaki
dan.) Prije nekoliko dana, mala od komšinice rodila sina (Damir se zove, mali je
k’o med). Pitam vas, hoće li djetetu čuna brže rasti ako ga odmah osunete?"
25.05.2012.

ZDRAVKO GREBO: ZASHTO SAM BIO PRITVOREN 20 SATI?

Univerzitetski profesor Zdravko Grebo pita: Zašto sam bio
pritvoren 20 sati?


Nije
poenta što su istukli mene, nego je poenta da niko ne smije dobiti batine


Autor
25.05.2012.


Grebo: Neću to pustiti tek tako

 



Grebo: Neću to pustiti tek tako

Ugledni univerzitetski profesor Zdravko Grebo još se nije oporavio od
posljedica napada huligana koji je prošle sedmice doživio u Širokom Brijegu.


U razgovoru za "Avaz" Grebo ističe da su mu od fizičkih rana koje je
zadobio nakon nogometne utakmice Široki Brijeg - Željezničar, teže one na duši. 


Najveći poraz

- Ako me pitate kako se osjećam,
kažem - bijedno. Muka mi je. Ne osjećam gnjev, možda zvuči prepatetično, ali
generalno osjećam tugu. Najveći poraz za mene je da sam tamo osjetio stvarnu
mržnju - ističe profesor Grebo.

Naglašava da još nije dobio nikakvu
prijavu, niti drugo obavještenje od policije ili pravosudnih organa vezano uz
napad, ali ako na njegovu adresu ništa ne stigne do ponedjeljka, sam će poduzeti
određene korake. Za sada ima samo policijski zapisnik u kojem se navodi da je
narušio red i mir izuzetno drskim ponašanjem.

- Drsko ponašanje za njih
u Širokom Brijegu je reći da navijaš za Velež, što je jedino što sam uradio.
Neću to pustiti da prođe tek tako. Tražit ću da mi pošalju taj papir i da mi
pojasne zašto sam bio pritvoren u podrumu bez svjetla i bilo kakvog kontakta s
vanjskim svijetom više od 20 sati - najavljuje Grebo.


Ugrožavanje života

On ističe da su posebno
zanimljive, kako kaže netačne, izjave iz policije da je u krvi imao 3,66 promila
alkohola. Tvrdi da nije bio podvrgnut ni analizi krvi ni urina te da svaki
stručnjak zna da je čovjek u toliko alkoholiziranom stanju skoro pa u komi. 


- Onda me policija trebala odvesti u bolnicu, a ne spustiti me "dole".
Da sam zaista imao 3,66 promila, imao bih osnov da ih tužim za ugrožavanje
života - kaže naš sagovornik.

Nemili događaj od kojeg se još oporavlja
ipak neće spriječiti profesora Grebu da i dalje posjećuje Široki Brijeg.


- Što se mene tiče, sad bih otišao na utakmicu Široki - Igokea, iako ne
navijam ni za jedan od tih klubova. Nije poenta što su istukli mene, kao
uglednog profesora, kako su rekle neke moje kolege, nego je poenta da niko ne
smije dobiti batine, ili degenek, kako bismo mi Hercegovci rekli - zaključuje
Grebo.


Jedina satisfakcija


Profesor Grebo ističe da je laž da se brat jednog od
službenika širokobriješke policije, kako su to izjavili u MUP-u
Zapadnohercegovačkog kantona, "u svađu umiješao kako bi razvadio učesnike tuče".


- Taj čovjek stao je ispred mene i napadačima rekao: "To je naš gost, ne
dirajte ga." Njegov gest, iako su mu zbog njega napadači nanijeli teže ozljede,
jedina je satisfakcija koju imam i koja mi jasno poručuje da u tom gradu nisu
svi isti - ističe Grebo, dodajući da je objekt u kojem je napadnut imao
videonadzor i da bi policija trebala iskoristiti snimak nastao u vrijeme
napada.

25.05.2012.

SJECHANJE NA UBIJENU MLADOST: 17 GODINA OD ZLOCHINA NA TUZLANSKOJ KAPIJI

Sećanje na ubijenu mladost

17 godina od zločina na Tuzlanskoj kapiji

 
Photo: klix.ba

Pre 17 godina, granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske ubila je 71 osobu na tuzlanskom gradskom šetalištu. Najmlađa žrtva imala je dve i po godine, a tek nekoliko njih bilo je starije od 30 godina. Masakr na Tuzlanskoj kapiji bio je jedan od najvećih zločina protiv civilnog stanovništva tokom rata u BiH

Tim povodom je u petak na tuzlanskoj Kapiji u 11 časova održana komemoracija u znak sjećanja na nevino stradalu tuzlansku mladost u masakru 25. maja 1995. godine, ali i za sve civilne žrtve rata od 1992. do 1995. godine, javlja klix.ba. Nakon što je na komemoraciji detaljno opisano s kojih je lokacija  granatirana Tuzla, kakvim projektilima i koliko je civila ubijeno,  mnogobrojne delegacije su odale počast i položile cvijeće na Kapiji.

Komemoraciji su, između ostalih, prisustvovali roditelji ubijene djece, Haris Bašić, savjetnik predsjedavajućeg  Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, Željko Knez i Damir Bećirević,  savjetnici člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, Mirsad Kebo,  potpredsjednik F BiH, Vinko Drinovac i Martin Andačić u ime predsjednika  Federacije BiH, ...

U Beogradu je u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR)obeležena godišnjica masakra na Kapiji. Na centralnom Trgu Republike građanke i građani upisivali su se u knjigu sećanja koja će biti poslata u Tuzlu. Predstavnik YIHR Luka Božović rekao je za Betu da je cilj akcije upoznavanje ljudi u Srbiji sa događajem koji se desio na šetalištu u Tuzli.

"Svake godine idemo u Tuzlu i tamo obeležavamo taj datum, ali sada smo rešili da to obelzežimo i u Beogradu. Mislim da je važno da ljudi znaju šta se desilo u Tuzli tada", kazao je Božović.

Najmlađa žrtva divljačkog napada srpske vojske bio je dvoipogodišnji Sandro Kalesić. Večeras u 20:55 u Tuzli će se oglasiti sirene u spomen na žrtve Tuzlanske kapije.

Za zločin na Kapiji  odgovarao je samo Novak Đukić, oficir Vojske RS, koji je 2009. godine osuđen na 25 godina  zatvora.

"Kazna mora biti neophodna i srazmjerna stepenu patnje žrtava. Ona  odgovara  okolnostima slučaja, te je dostatna da odražava društvenu  osudu prema  počinitelju zločina. Ova kazna treba da pokaže da se neće  tolerisati zločini  počinjeni tokom rata”, kazao je Darko Samardžić,  predsedavajući Sudskog  veća.

25. maja 1995. poginuli su: Dedović Razija, Brguljak Alma, Hasanović  Senada,  Ramić Fahrudin, Marinovic Pera, Mustačević Saban, Sarajlić  Edhem,  Beganović Adnan, Bakalović Asmir, Dušić Suzana, Ćerimovic  Almasa, Dapa  Amir, Duzel Amir, Kurtalić Vesna, Memić Edisa, Ćajić  Sanja, Rekić Nedim,  Vuković Mustafa, Hujdurović Adnan, Ahmetašević  Edina, Mehinović Amira,  Kantor Franc, Slijepčević Asim, Kalesić Sandro,  Hodžić Edin, Borić  Indira, Mehanović Sulejman, Kurbašić Damir, Tadić  Ilinka, Nuhanović  Selma, Mehmedović Edin, Šišić Nihad, Čekić Amir,  Okanović Indira,  Bošnjaković Ilvana, Alispahić Admir, Rosić Jasenko,  Bojkić Damir, Mujić  Samir, Rahmani Rajif, Jahić Almir, Bucuk Lejla,  Mujabašić Azur, Vantić  Azur, Abuismail Suzana, Hasičić Šemsa, Salamović  Senahid, Marković  Nenad, Hakić Hamdija, Stjepanović Petar, Alagić  Elvis, Atiković Lejla,  Šišić Armin, Ponjavić Rusmir, Hidanović Alem,  Dedić Zada, Kurbegović  Vanja, Stojčić Jelena, Hrustanović Hasa, Hadžić  Ago, Čaušević Selma,  Mujanović Nešet, Milić Adrijana, Cirak Samir,  Fatušić Muri, Murselović  Elvir, Saimović Adnan, Sarajlić Jasminka, te  još četiri osobe koje nisu identifikovane .

25.05.2012.

DVE DECENIJE OD VISHEGRADSKOG ZLOCHINA: GRAD KAO POPRISHTE UBIJANJA I MUCHENJA

Dve decenije od višegradskih zločina

Grad kao poprište ubijanja i mučenja

 
PHOTO: www.radiosarajevo.ba

Posle Foče, Višegrad je mesto najvećeg broja silovanja žena bošnjačkog imena i upisao se u sramnu mapu femicida – masovnog ubijanja žena

Posmrtni ostaci bošnjačkih 66 civila, izvađenih iz jezera Perućac, biće pokopani 26. maja u Vešegradu, a komemoracija će se održati istog dana na mostu Mehmed paše Sokolovića. Obeležavanju će prisustvovati Mreža Žena u crnom Srbije, NVO Anima (Kotor) i Bonafide (Pljevlja), saopštile su Žene u crnom.

U aprilu 1992. počela je srpska agresija na Višegrad koju je predvodio Užički korpus Jugoslovenske narodne armije. Tokom agresije u opštini Višegrad 3.000 ljudi je ubijeno, a celokupno bošnjačko stanovništvo je bilo izloženo državno organizovanom progonu, zatvaranju, mučenju, ponižavanju... Dokaz o direktnoj odgovornosti Srbije za zločine u Višegradu je nedavno otkriće velikog broja posmrtnih ostataka u jezeru Perućac. Ceo grad je pretvoren u poprište zločina, podseća se u saopštenju ove organizacije.

“Civili, od beba do starica od sto godina, su mučeni, ubijani i bacani u Drinu s mosta. U kući Mehe Aljića je živo spaljeno 60 ljudi, 27. juna 1992. Jedina preživela lomaču, Zehra Turjačanin, svedočila je u Haškom tribunalu u procesu protiv ratnih zločinaca Milana i Sredoja Lukića. U kući Adema Omeragića je živo spaljeno 59 ljudi, 14. juna 1992. Najmlađa žrtva bila je beba stara dva dana koja nije imala ni ime, iz porodice Kurspahića. Hotel Vilina Vlas – mesto je masovnog sistematskih seksualnih zločina nad više od 200 žena. U ovom hotelu, glavnom štabu Milana Lukića (pripadnik Višegradske brigadeVojske Republike Srpske), žene su držane kao seksualne robinje srpskih vojnika. Silovane su žene svih starosnih dobi, uključujući i devojčice. Neke od njih su izvršile samoubistvo, a svega 30 je preživelo”, podsećaju Žene u crnom.

Posle Foče, Višegrad je mesto najvećeg broja silovanja žena bošnjačkog imena i upisao se u sramnu mapu femicida – masovnog ubijanja žena, ističe se u saopštenju.

“Nikada nećemo prestati da tražimo prostore za glasove žena koje su preživele seksualno nasilje u ratu. Nikada nećemo prestati da zahtevamo pravdu za žrtve seksualnih zločina nad ženama i u ratu i u miru. Za zločine u Višegradu, pred Haškim tribunalom, osuđeni su: Milan Lukuć, na doživotni zatvor, Sredoje Lukić, na 30 godina zatvora, Mitar Vasiljević, na 20 godina zatvora. Nijedan od ovih osuđenih ratnih zločinaca, nije bio optužen za zločin silovanja kao taktiku rata. Pred sudom u BiH, za zločine u Višegradu, osuđeni su: Željko Lelek, na 14 godina, Momir Savić, na 17 godina, Novo Rajak, na 14 godina, Nenad Tanasković, na 8 godina zatvora. Nažalost, samo je jedan zločinac (Boban Šimšić) osuđen za ratni zločin silovanja na 14 godina zatvora”, konstatuje se u saopštenju.

25.05.2012.

SJEVERIN: SAHRANA JEDNOG OD 16 OTETIH BOSHNJAKA

Sjeverin

Sahrana jednog od 16 otetih Bošnjaka

 
Obeležavanje mesta otmice: Porodice žrtava
Obeležavanje mesta otmice: Porodice žrtava
Photo: FHP

Posmrtni ostaci Medredina Hodžića, jednog od 16 Bošnjaka otetih u oktobru 1992. godine iz autobusa na linji Rudo - Priboj biće pokopani u subotu na groblju u Sjeverinu kod Priboja

Posmrtni ostaci 31-godišnjeg Medredina Hodžića pronađeni su u jezeru Perućac kod Bajine Bašte i njegovi su ostaci jedini iz grupe otetih Bošnjaka nađeni do danas.

Dženazu, ispred džamije u Priboju, predvodiće, kako je najavljeno, glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukorlić.

Hodžić je otet zajedno sa još 15 Bošnjaka u mestu Mioče na teritoriji Bosne i Hercegovine iz autobusa koji je 22. oktobra 1992. godine vozio radnike na posao.

Otmica i ubistvo 16 Bošnjaka od kojih su do sada pronađeni i identifikovani posmrtni ostaci Medredina Hodžića, prvi je slučaj teškog kršenja ljudskih prava Bošnjaka, građana Srbije.

Njih su, nakon legitimisanja, iz vozila izveli pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čijem čelu je bio Milan Lukić iz Višegrada, odveli ih u višegradski hotel Vilina Vlas, gde su ih brutalno zlostavljali a zatim postreljali na obali Drine.

Okružni sud u Beogradu, kojim je predsedavala sudija Nata Mesarović, osudio je zbog tog zločina 29. septembra 2003. na 20 godina zatvora Milana Lukića (Haški sud ga tereti i za zločine u Višegradu) i Olivera Krsmanovića, Dragutina Dragićevića i đorđa ševića na 15 godina.

Presudu Okružnog suda u Beogradu je 18. maja 2006. potvrdio i tadašnji Vrhovni sud u Beogradu.

Za zločine u Višegradu, Milan Lukić je pred Haškim tribunalom osuđen na doživotni zatvor.

25.05.2012.

PRESUDA ZA SREBRENICU: ZA POMAGANJE U GENOCIDU 65 GODINA ROBIJE

Presuda za Srebrenicu

Za pomaganje u genocidu 65 godina robije

 
Photo: antikorupcija-savet.gov.rs

Sud BIH je osudio Duška Jevića na 35, a Mendeljeva Đurića na 30 godina zatvora zbog pomaganja u počinjenju genocida Srebrenici u julu 1995. godine. Istom presudom, Goran Marković i Neđo Ikonić su oslobođeni optužbe da su učestvovali u tim zločinima

Sudsko vijeće je utvrdilo da su Jević i Đurić učestvovali u prisilnom preseljenju bošnjačkog stanovništva sa područja Srebrenice i ubijanju oko 1.000 muškaraca u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici, čime su pomogli u sprovođenju plana da se istrijebi bošnjačko stanovništvo.

Marković i Ikonić, prema obrazloženju prvostepene presude su oslobođeni jer Tužilaštvo BiH nije dokazalo njihovu odgovornost za učešće u zločinima u Srebrenici u julu 1995. godine.

Prema presudi,  Jević je bio komandant Centra za obuku sa Jahorine pri Specijalnog brigadi pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) a Đurić komandir Prve čete pri ovoj jedinici.

Prvostepenom presudom, Jeviću i Đuriću produžen je pritvor, dok su Marković i Ikonić pušteni na slobodu.

Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe.

25.05.2012.

MIROVNA AKCIJA ZENA U CRNOM POVODOM 20. GODISHNJICE AGRESIJE NA BOSNU I HERCEGOVINU

Mirovna akcija Žena u crnom povodom 20. godišnjice agresije na BiH

Nastavak ponižavanja žrtava rata

 
Photo: Dušan Komarčević

Zvanični Beograd i mejnstrim mediji su fokusirani isključivo na zločine počinjene prema nama i zbog toga imate ovakve reakcije građana. U Srbiji je na snazi potpuni moralni, vrednosni i estetski poremećaj koji oduzima Beogradu status postgenocidnog grada. Kulturna i politička javnost mora da se zapita kako smo došli do ovakvog stanja, a ne da se šokira činjenicom da je na vlast došao Tomislav Nikolić. On je samo tehnička konsekvenca takvog jednog sistema mišljenja

Bačić Refika, pet godina. Dženanović Maida, 17 godina. Dženanović Azema, 60 godina. Džolić Naila, 53 godine. Ećimović Marija, 59 godina. Marjan Danica, 37 godina. Forić Đula, 77 godina. Softić Halida, 18 godina... Ovo su samo neka od imena žrtava, pročitanih u četvrtak na skupu Žena u crnom koje su na centralnom beogradskom Trgu Republike izvele mirovnu akciju u znak sećanja na 20. godišnjicu od početka srpske agresije na suverenu Bosnu i Hercegovinu te na žene koje su u tom periodu bile izložene zločinima. Tokom performansa koji je trajao puna dva sata, aktivistkinje su čitale imena žena ubijenih u Prijedoru, od kojih je najmlađa devojčica imala pet godina.

"Ovo je zajednička akcija povodom 20 godina od početka agresije na BiH. Udruženja iz Prijedora su odlučila da zajedno sa nama organizuju sećanje na genocid u tom kraju i posebno na žrtve sistematskog silovanja žena", kazala je za e-Novine Staša Zajović, ispred Žena u crnom.

Photo: Dušan Komarčević

Iako je prvobitno bilo zamišljeno da se identičan performans istovremeno održi u Prijedoru, gde je u periodu od '91. do '95. ubijeno 5.209 građanki i građana, vlasti manjeh bh. entiteta nisu dozvolile skup. Staša Zajović smatra da je ovo "dokaz kontinuiteta politike etničkog čišćenja i genocida, na kojoj je nastala Republika Srpska".

"To je strašno ponižavajuće, skupa sa činjenicom da bošnjačko stanovništvo nije u mogućnosti da ode makar jednom godišnje u logor Omarska. To je ponižavanje i samog pojma smrti. Postoji totalna disproporcija između prostora koji se pruža dželatima i prostora, čak i onog najmanjeg, koji se zabranjuje žrtvama. Reč je nastavku genocidne politike", ističe Zajovićeva.

Ona dodaje da će ŽuC, zajedno sa prijedorskim organizacijama i aktivistima iz sveta, 31. maja organizovati akciju “Zaustavimo poricanje genocida - podržimo pravo žrtava na sećanje”.

Kao i na prethodnim okupljanjima, na skupu su bile prisutne jake policijske snage i obrnuto proporcionalan broj medijskih izveštača. Reporter e-Novina je uočio najmanje četiri marice parkirane u neposrednoj blizini događaja. Srećom, nije bilo potrebe za intervencijom organa reda, no pojedini građani u prolazu su negodovali, po svemu sudeći nespremni da se suoče s faktima sadržanim u svega dve reči: imenu i prezimenu žrtve. Tako je jedan stariji sugrađanin, uz psovku koju nije potrebno interpetirati dobacio: "Što ne pročitate i nekog Srbina!"

Zajovićeva to komentariše činjenicom da za zvanični Beograd, kao i za mejnstrim medije, ne postoje zločini počinjeni u ime Srbije.

"Oni su fokusirani isključivo na zločine počinjene prema nama i zbog toga imate ovakve reakcije građana. U Srbiji je na snazi potpuni moralni, vrednosni i estetski poremećaj koji oduzima Beogradu status postgenocidnog grada. Kulturna i politička javnost mora da se zapita kako smo došli do ovakvog stanja, a ne da se šokira činjenicom da je na vlast došao Tomislav Nikolić. On je samo tehnička konsekvenca takvog jednog sistema mišljenja", konstatuje ova mirovna aktivistkinja.

Prema rečima Staše Zajović, Beograd je na saradnju sa Haškim tribunalom gledao isključivo kao na "birokratski posao".

"Setite se samo da su o Hagu govorili kao o nečemu s čim su završili, nakon što su isporučili Hadžića. Oni misle da su to paketi, ali ti paketi se vraćaju i to se vidi u činjenici da je danas većina ljudi glasala za osobu koja je simbol zločina iz devedesetih. Kako je rekao Breht: Ne možeš graditi novu kuću, ako prethodno ne očistiš ruševine u  podrumu stare", kaže Staša Zajović.

25.05.2012.

TRAZIMO ISTINU O LOGORIMA U SRBIJI

Tražimo istinu o logorima u Srbiji

 
Photo: Index.hr

Udruga pravnika Vukovar 1991. zatražila je u četvrtak od predsjednika Vlade Zorana Milanovića da putem Ministarstva pravosuđa što prije pokrene sklapanje međudržavnog sporazuma sa srpskim Ministarstvom pravde o procesuiranju ratnih zločina, kako bi se saznala istina o srpskim logorima na koju imaju pravo, istaknuli su, hrvatska, srpska i međunarodna javnost

"Tražimo da svi odgovorni za ratne zločine, bez obzira gdje su ih počinili, svi oni koji ubijali, zlostavljali i silovali ratne zarobljenike, civile, ranjenike i branitelje Vukovara u neovisnom i poštenom suđenju budu procesuirani", rekao je Zoran Šangut iz Udruge na konferenciji za novinare na Trgu sv. Marka, nakon što je u Vladi ostavio pismo za premijera Milanovića.

Kako prenosi Novi list, udruga je 2007. predala kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu za procesuiranje počinjenih ratnih zločina u logorima na području Srbije i Hrvatske, a prije četiri godine i Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije. Prije nešto više od godinu dana Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu protiv general-majora Aleksandra Vasiljevića, načelnika Uprave za sigurnost bivše JNA i Miroslava Živanovića, zapovjednika logorima u Begejcima.

Opsežna istraga neosporno je utvrdila da su oni počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i zarobljenika jer su svi zarobljenici, od civila do branitelja, prošli torturu, a 19 ih je u tim logorima smrtno stradalo, rekao je Pero Kovačević iz Udruge. Kako su oni nedostupni, Državno odvjetništvo je taj predmet u listopadu prošle godine ustupilo srpskom tužiteljstvu za ratne zločine. Predstavnici Udruge bili su tamo u studenom prošle godine i obećano im je da će se riješiti do kraja godine, no do sada se još ništa nije dogodilo.

Šangut je rekao kako očekuje i da hrvatski ministar pravosuđa što prije potpiše zahtjev za međunarodnu tjeralicu za progonjenje Vasiljevića i Živanovića. Ta inicijativa je ključni dokaz da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, a kao udruga smo protiv povlačenja hrvatske tružbe za genocid jer želimo da ona trajno svjedoči o onome što se dogodilo u Domovinskom ratu, istaknuo je Šangut, rekavši kako sada očekuju Milanovićev odgovor te da pravosuđe odigra svoju ulogu.

Najavio je da će ove godine u listopadu ponovno tražiti nesmetan prolaz do logora Stajićevo kako bi s braniteljima i obiteljima stradalih branitelja tamo zapalili svijeće i postavili spomen-ploču, podsjetivši da im prije dvije godine tadašnji srpski predsjednik to nije dopustio.

Janja Žic iz Udruge pozvala je, s obzirom da je Amnesty International nedavno prozvao Hrvatsku za loše procesuiranje ratnih zločina, međunarodne organizacije da isto naprave i za Srbiju te da, napomenula je, obrate pozornost na procesuiranje ratnih zločina u toj zemlji.

24.05.2012.

POLITICHKA TRGOVINA SHESTORKE UGROZAVA FUNKCIONISANJE DRZAVE

Politička trgovina šestorke ugrožava funkcionisanje države       

 

Sastanak lidera šest vodećih političkih stranaka u BiH, maj 2012.

.............................................
Priča o tome da li će državni budžet biti usvojen ili ne, ko će glasati za, a ko protiv, najočitije je pokazala apsurdnost političkog djelovanja u BiH. Umjesto da o jednoj od najvažnijih stavki za funkcionisanje države brinu institucije i ljudi plaćeni za to, budžet su dogovarali i mjesecima krojili i prekrajali ljudi koje u BiH zovu političkim liderima.

Njih šestorica - od kojih su neki i u navodnim kolicijama, pa je bilo logično i da se dogovore. Ali kako politika u BiH i logika nemaju mnogo zajedničkog, dogovori koje su pravili najčešće se nisu poštovali.

Kako to u praksi izgleda najbolje svjedoči sjednica Parlamenta u četvrtak. Iako se sa nestrpljenjem iščekivala rasprava o budžetu, prvo je zapelo oko izmjena zakona koji treba da riješi prava prijevremeno penzionisanih vojnika oko kog je postignut dogovor. Po ko zna koji put od poštovanja potpisanog među liderima - čini se ništa.

„Tekst od riječi do riječi kakav mi danas imamo na stolu je potpisan. Čak  dvije korekcije koje su urađene u odnosu na prethodni tekst koji je u parlamentarnu proceduru uputio uvaženi predsjedavajući Živković, su inicirane od gospodina Tihića – i uvažene“, kaže zastupnik SDP-a BiH Saša Magazinović.

„Bez obzira koliko i nama trebaju uvijek glasovi, nećemo da kupimo glasove na tome. Rušite zemlju, drage kolege iz SDA“, poručila je zastupnica SNSD-a Dušanka Majkić.

„Ono što nam predsjednik potpiše, naravno imamo pravo i da kritikujemo. To očigledno u drugim političkim partijama to pravo niko nema“, ustvrdio je zastupnik SDA Šemsudin Mehmedović.

VIDEO: Protest penzionisanih pripadnika OSBiH za vrijeme zasjedanja Parlamenta i Vijeća ministara





Download

VIDEO: Protest penzionisanih pripadnika OSBiH za vrijeme zasjedanja Parlamenta i Vijeća ministara

​​​​„Ovo urušava kompletan princip dogovaranja i budućeg rada i parlamentarne većine i Vijeća ministara“, konstatovao je zastupnik SDP-a BiH Denis Bećirović.

Državni parlament tako je postao tek puki izvršilac odluka šefova stranaka, što priznaju i sami zastupnici:

„Dozvolite da od parlamenta napravimo parlament, a ne tijelo koje će samo provoditi političku volju šest političkih lidera, ili bilo koje većine koja u pitanju“, rekao je Šemsudin Mehmedović iz SDA.

Politika se dogovorila

Četrnaest mjeseci je država funkcionisala bez vlade jer se šestorka nije mogla dogovoriti oko sastava Vijeća ministara. I tek što je uspostavljena funkcionalna vlast, koja je radila svega pet mjeseci, najavljuje se njen raspad. Blokada je na svakom polju. Ovo je samo pokazatelj kako nema političke odgovornosti, kaže analitičar Slavo Kukić.

„Ako imate elementarnu stvar da se oni ne mogu dogovoriti oko budžeta, temeljne pretpostavke na kojoj funkcionira država, kako će se dogovoriti oko svega ostalog i kako prosječan građanin s njima može uopće projicirati sutra, preksutra, vrijeme u kojem će oni pokrenuti zamajac društvenog razvoja? To je naprosto nemoguće“, naglašava Kukić.

Taoci uslovljavanja su svi građani BiH. U pitanje se dovode izbori, bivši vojnici protestiraju. Zbog loših dogovora prijeti blokada penzionih fondova, što znači da nema novca za isplate penzija, a država je i dalje na privremenom finansiranju.

„Ovo je samo dokaz da BiH već duži niz godina živi u stanju partitokratije, ne demokratije, ne vladavine prava, ne ustava, u kojoj je gotovo kompletna moć odlučivanja o životima ljudi u rukama nekolicine političkih lidera i ovisno o njihovoj trenutnoj volji, trenutnom raspoloženju, donose se ili obaraju neke odluke od izuzetnog državnog, nacionalnog ili društvenog interesa“, ocjenjuje politički analitičar CCI Adis Arapović.

Loše političke odluke donesene ranije dolaze na naplatu, i to upravo na primjeru zakona o penzionisanju vojnika. Bivši ministar finansija BiH, danas zastupnik u državnom parlamentu Dragan Vrankić jasno je potvrdio ovu tezu:

„Politika se dogovorila, pa i tada kada je Ministarstvo financija imalo negativno mišljenje, da ide ovaj zakon.“

„Problem jeste što šest ljudi koji se dogovaraju nemaju minimum zajedničkih točki doticaja, nemaju elementarnih pretpostavki da postignu koncenzus o najelementarnijim pitanjima“, naglašava Slavo Kukić.

I sam budžet BiH plod je navodnog dogovora lidera. U biti, radi se o uslovljavanjima po principu ja tebi ti meni. Ako nema dodatnih 47 miliona KM, SDA ga ne prihvata. SNSD ga je uslovio donošenjem zakona o penzionisanim vojnicima, odnosno brisanju njihovih prava, što opet stvara pravni presedan i nesigurnost sa dalekosežnim posljedicama.

Politička trgovina šestorke urušava sve, pa i demokratski način odlučivanja, zaključuje Arapović:

„Dokle god 60 ljudi u državnom parlamentu, 120 ljudi u federalnom parlamentu ili 120 ljudi u parlamentu RS nema nikakvu moć odlučivanja, osim da se pravi privid demokratije, dotle će biti trgovine između šest političkih lidera. Dakle, ili ćemo vratiti moć odlučivanja u institucije, ili ćemo se pomiriti s time da smo pretpolitičko društvo, banana republika u kojoj odlučuje šest poglavica.“
24.05.2012.

AL O BiH: POLITICHKA KRIZA I KRSHENJE LJUDSKIH PRAVA

AI o BiH: Politička kriza i kršenje ljudskih prava

       

Kantonalni sud u Sarajevu, ilustracija

.............................

Posljednji izvještaj Amnesty Internationala za BiH ukazuje na zabrinjavajući porast političkih tenzija zbog kojih je blokirano donošenje reformskih zakona, te ispunjavanje postavljenih uslova EU.

Tokom 2011. godine u BiH uočen je porast nacionalističke i separatističke retorike, a tokom cijele godine slabile su institucije na državnom nivou. Pravosudni sistem u BiH radi sa velikim zastojem u otvorenim slučajevima ratnih zločina, a napredak je ometan i političkim preprekama da se poboljša regionalna saradnja, navodi se u posljednjem izvještaju Amnesty Internationala za BiH.

Ugrožena su prava žrtava ratnih zločina i tortura, izbjeglih i raseljenih, te manjina u BiH, jer još uvijek nije provedena presuda Sejdić-Finci.

Iste ovakve ocjene stanja u BiH dao je u svom posljednjem izvještaju i Helsinški komitet za ljudska prava BiH, kaže njegova predsjednica Vera Jovanović.

„Politička situacija je zabrinjavajuća. Jako kasno smo dobili vlast. Zbog toga reforme jako slabo idu. Vidimo da i nakon formiranja vlasti na državnom nivou nemamo rezultate koje smo očekivali, još uvijek kaskamo i u političkom i ekonomskom i u svakom drugom smislu za zemljama u regionu. Problem funkcionisanja pravosuđa je također obrađen u našem godišnjem izvještaju. On je zabrinjavajući. Vlasti se i dalje bave same sobom. Zbog svega toga imamo jako tešku ekonomsku i socijalnu situaciju najvećeg broja građana, koji se, kako oni sami kažu, u preko 80% slučajeva osjećaju, uz sve ovo, još i diskriminisani“, navodi Vera Jovanović.

Amnesty International dalje ocjenjuje da je provođenje Strategije za procesuiranje ratnih zločina kasnilo "prvenstveno zbog nedostatka političke i finansijske podrške". Takođe, vlasti nisu uspjele da obezbijede sveobuhvatan program reparacija za žrtve  ratnih zločina.

Vehid Šehić
​​S ovakvom ocjenom slaže se i predsjednik NVO Forum grđana Tuzla Vehid Šehić, koji naglašava da je sasavim očigledno da se vrsi pritisak na pravosudne institucije u zemlji što ih onemogućava da efikasno rade:

„Sudovi u BiH ne mogu raditi u jednom normalnom ambijentu jer se još uvijek ne gleda na ratne zločince kao ratne zločince iza kojih ne smije niko stati. Mi još uvijek smo retorički da za kažnjavanje ratnih zločina, ali kada bude neko ’njihov’ osumnjičen za ratni zločin, onda vidimo da se i političari i zakonodavna vlast miješaju i vrše pritisak na pravosudne organe. Mi jesmo zemlja sa velikim brojem žrtava o kojima niko ne vodi računa, iz nekih političkih razloga ne može da se donese zakon na državnom nivou kojim bi sve žrtve dobile satisfakciju - i reparaciju i moralnu satisfakciju“, navodi Šehić.

Saodgovornost međunarodne zajednice

Ovako haotično stanje u zemlji moglo se i očekivati jer je sve manje tema oko kojih se domaći političari mogu dogovoriti, a pokazuje to i višemjesečna polemika oko državnog budžeta.

Bh. institucije su tako i postavljene da je njihov rad i donošenje odluka na etničkom principu moguće blokirati, podsjeća Branko Todorović iz Helsinškog odbora RS-a.

„Npr. ukidanje smrtne kazne u RS, koja formalno još postoji u Ustavu RS, je blokirano u Vijeću naroda iz čistog inata zbog toga što predstavnici RS nisu prihvatili neke druge zakone u državnom parlamentu“, podsjeća Todorović.

Održivost povratka ostao je problem za one koji su željeli da se vrate, a službeni podaci UN-a o više od milion povratnika ne odražavaju realan broj onih koji su se vratili u svoje predratne domove, navodi se dalje u izvještaju.

Oni koji su se vratili suočili su se sa diskriminacijom u pristupu pravima na zdravstenu zaštitu, penziju, socijalnu zaštitu i zaposlenje.U BiH još uvijek u više od 100 kolektivnih centara živi nekoliko hiljada ljudi, kaže predsjednica Unije za održivi povaratak BiH Mirhunisa Zukić:

„U kolektivnim centrima je 4.729 lica. Kad je u pitanju zapošljavanje povratnika slika je vrlo loša -  mi smo našli od 0,8 do 1% zaposlenih povratnika, a najčešće su u ruralnim područjima oni koji su sami sebi kreirali radna mjesta. Vrlo su usamljeni primjeri gdje ljudi rade u određenim institucijama u oba entiteta.“   

Dio odgovornosti za ovako loše i gotovo konfuzno stanje u kojem se bh. društvo našlo snosi i međunarodna zajednica, smatra profesorica sarajevskog Univerziteta Lamija Tanović. Ukoliko već sjede u BiH, sa mandatom koji imaju, onda treba da ga i iskoriste, kaže profesorica Tanović:

„Najhitnije bi trebalo probuditi međunarodnu zajednicu. Ja znam da je to nepopularno, ali OHR, visoki predstavnik EU mora da rade svoj posao. Sistem - je totalno razrušen - nikada nije ustvari uspostavljen, samo pojedinci političari odlučuju za organe i za ljude ove države. Sve dok oni to dozvole, mi ćemo imati hiljade problema u svim oblastima. U ovakvoj situaciji je nemoguće procijeniti odakle krenuti - je li pravosuđe broj jedan, ili je sigurnosna sitaucija broj jedan, ili je zdravstvo broj jedan, ili je ekonomija broj jedan? Sve je kod nas broj jedan.“     
24.05.2012.

ODLUKA SUPERVIZORA ZA DISTRIKT BRCHKO KOMPROMISNA

Odluka supervizora za Distrikt Brčko kompromisna

 

Roderick W. Moore

.......................................

Zamjenik visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH i ujedno supervizor za Brčko Roderick Moore potvrdio je u srijedu u Sarajevu da je Upravni odbor Vijeća za provedbu mira podržao suspenziju, ali ne i okončanje režima međunarodne supervizije nad Distriktom Brčko. Supervizor za Brčko će zadržati svoje ovlasti, a djelovanje će nastaviti i Međunarodni arbitražni tribunal koji ima mandat donošenja odluka o konačnom statusu Distrikta.

Ured za provođenje konačne arbitražne odluke u Brčkom biće ukinut najkasnije do  31. avgusta ove godine, ali međunarodna supervizija u prvom i jedinom bh. distriktu ostaje. Šesti po redu, supervizor Rodercik Moor daje i dodatno objašnjenje:

„U suštini ja sam zamrznuo mandat supervizora za Brčko, nisam ga okončao.“

Ovim je, po mišljenju analitičara u BiH, donesena kompromisna ili uravnotežena odluka, koja djelimično odgovara suprotstavljenim stavovima političara u dva entiteta. Poznato je da u Federaciji preovlađuje stav o nastavku supervizije, a u RS o njenom ukidanju.

„Suština ove doluke jeste da se fokus baca na odgovornost lokalnih lidera u Brčko Distriktu. S druge strane, ostavljaju se mehanizmi zaštite u slučaju neke buduće ozbiljne političke ili sigurnosne krize u Brčko Distriktu. Prema tome, s jedne strane to bi bio kompromis unutar međunarodne zajednice, ali opet u očekivanom pravcu daljeg stavljanja fokusa na odgovornost lokalnih lidera“, ocjenjuje analitičar Međunarodne krizne grupe Srećko Latal.

Predsjednik Federacije BiH Živko Budimir, inicijator Deklaracije o neprihvatanju ukidanju supervizije za Brčko u Parlamentu Federacije, naglašava kako je najvažnije da ostaje međunarodno prisustvo u Brčko Distriktu.

„Supervizor ima ovlasti u svakom trenutku reaktivirati ovaj ured u Brčkom, i također reaktivirati sve ovlasti ureda suprevizora po svojoj odluci, po svojoj prosudbi, bez odluke Vijeća za implementaciju mira. Znači ukoliko dođe do retrogradnih procesa u Distriktu Brčko, ukoliko dođe do zaustavljanja procesa napretka koji je prisutan u Distriktu Brčko, a pogotovu ako dođe do bilo kakve ugroze samog Distrikta kao ustrojbene cjeline BiH, ili ako dođe do bilo kakve ugroze povratnika ili stanovnika Brčkog, supervizor će reaktivirati svoj ured u Brčkom i sve ovlasti koje ima i reagirati na isti način kao što je i do sada reagirao“, kaže Budimir.

Pobjeda RS

Predsjednik Vlade RS Aleksandar Đombić ocjenjuje da je odluka o zatvaranju Ureda za provođenje konačne odluke o Brčkom politička pobjeda ovog entiteta.

Entitetski predsjednik i lider SNSD-a Milorad Dodik ističe da su ispunjeni svi uslovi za ukidanje supervizije za Brčko.

„Supervizija je trebalo da bude davno ukinuta. Mi smo ispunjavali sve uslove onako kako se to postavljalo i tražilo - i tada je rečeno da su to zadnji u nizu uvijek iznova postavljenih stvari. Za nas ta supervizija i te odluke više ne postoje jer smo ispunili sve tražene uslove“, kaže Dodik.

Brčko
​​Predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić, za razliku od Dodika, navodi da nisu ispunjeni ni zakonski ni politički uslovi za ukidanje supervizije:

„Zakonski, jer mnoga pitanja još uvijek nisu riješena, ili nisu do kraja riješena - pitanje finansiranja Distrikta Brčko, pitanje predstavljanja Distrikta Brčko u institucijama BiH. Uostalom, još uvijek postoji odluka Narodne skupštine RS o nepriznavanju odluke arbitra o proglašenju Distrikta. Odluka Vlade RS o ukidanju entitetske linije donesena je od nenadležnog organa.“

Međunarodni supervizor za Brčko, koji je po pravilu bio američki diplomata, u svim je proteklim godinama imao praktično neograničene upravne ovlasti, uključujući i mogućnost mijenjanja bilo koje odluke koju bi donijela lokalna administracija.

„Supervizor, gospodin Roderick Moore nije niti jednom iskoristio svoje ovlasti supervizora otkako je došao, znači već više od dvije godine. Prema tome, suštinski za Brčko Distrikt ovo ne bi trebalo da znači nikakvu efektivnu promjenu zato što Brčko Distrikt već više godina funkcioniše sam, bez vanjske pomoći“, kaže analitičar Međunarodne krizne grupe Srećko Latal.

Političari Brčko Distrikta različito doživljavaju odluku Vijeća za provedbu mira i mogla bi se podvući jednakost u njihovom i mišljenju partija iz kojih dolaze. Građani, sudeći prema našoj anketi, pitaju se kako će Distrikt funkcionisati bez međunarodnog kontrolora:

„Možda je trebao da ostane još malo - da bismo se malo više počeli družiti, slagati, poštovati.“

„Mislim da je bilo vrijeme i prije da se to ukine, da narod odluči o svojoj sudbini.“

„Ja nisam za to da se ukine supervizor jer će nam biti puno teže. I onako nam život nije dobar.“

„Nismo sazreli ni politički ni moralno jer još ima nacionalnog naboja.“

 

 

24.05.2012.

SREBRENICA ZABORAVLJEN GRAD

Srebrenica zaboravljeni grad

 

File:Srebrenica landscape.JPG

Srebrenica

........................

Sadik  Salimović

Srebrenica je do početka rata svrstavana u pet najrazvijenih opština u Bosni i Hercegovina, međutim, situacija je danas sasvim drugačija. Procjenjuje se da je novcem koji je došao za obnovu taj grad mogao biti obnovljen iz temelja, no, čini se, kako je utrošen za neke druge namjene.

Od nekadašnjeg gradića koji je imao razvijen i zdravstveni turizam na nivou daleko poznatih svjetskih banjskih centara, Srebrenica je danas mjesto koje, uprkos brojnim donacijama za obnovu, odaje utisak zapuštenog grada.

Nezaposlenost, neimaština, pa i beznađe - vidljivi su na svakom koraku 17 godina od završetka rata. Stanovnici Srebrenice, bez obzira na nacionalnu pripadnost, žive u nadi da će se jednog dana, ipak, situacija u ovom gradu promijeniti. U suštini, sada svi žive isto -  loše.

„Srebrenica nije zapamtila nikad ovaku neurednost i ovakvu neimaštinu. Kako se ko snalazi, tako i živi. Ono koji dobro žive nisu u Srebrenici.“

„Živi se loše. Ono penzije što imaš...“


Ovdje je jedno vrijeme bio centar sportskih i kulturnih dešavanja. Održavane su i moto trke, a u vremenu od maja do septembra u Srebrenici je dnevno boravilo i do dvije hiljade pacijenata koji su koristili usluge ljekovitih i u svijetu priznatih voda Crnog Gubera.

Bivši i sadašnji gradonačelnici Srebrenice
​​Najintenzivniji period u razvoju Srebrenice bilježi se sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je prvi čovjek opštine bio Veselin Stevanović.

„Ja sam ponosan što sam bio od 1974. do 1982. opštinski funkcioner kada je na području opštine urađeno dosta u oblasti privrede, obrazovanja, kulture, zdravstva itd. To je sve postignuto zahvaljujući tome što smo imali dobre kadrove u preduzećima“, kaže Stevanović.

Poslije Stevanovića, predsjednik opštine bio je Sead Đanić.

„Mislim da ova uprava nema one nadležnosti koje smo mi ranije imali. Mi smo bili daleko samostalniji. Mada smo bili i u sistemima, ali smo radili onako kako smo se dogovarali i kako smo znali i umjeli. Međutim, to je sad sve oduzeto, tako da su im faktički ruke pod kamenom. Njihove nadležnosti su iste kao nekada naše mjesne zajednice“, ocjenjuje Đanić.

Pesimizam građana

Ćamil Duraković, sadašnji prvi čovjek opštine, pokušava dobiti savjet i razumjeti  sistem koji su Veselin i Sead uspješno primjenjivali i razvijali opštinu na zadovoljstvo svih građana.

„Radi se o dva različita vremena. Radi se o drugim vremenima, drugim ljudima, drugom potencijalu. Ja bih volio da sam imao priliku o onom vremenu da vodim opštinu, jer su sigurno prilike bile drugačije i lakše. Ali ljudi treba da znaju ono što je bilo u Srebrenici - mi smo izgubili, prije svega, biološki potencijal, a zatim i infrastrukturu“, podsjeća Duraković.

Srebreničani sve više izražavaju pesimizam:

„Mora da se živi, nazor se ne može umrijeti, ali teško nama povratnicima. Rekla sam nekidan dole onim našim liderima: ’Nije da ste nas bacili kao loptu, nego kao onaj kamen s ramena - i niko se o nama ne brine.’“

„Nama treba ovdje jedinstven stav. Žalost ove sredine jeste što imamo tri historije, tri različite priče i tri suprotstavljene politike“, kaže Ćamil Duraković.

Iako nema posla i donacija, ljudi u Srebrenici žive po receptu koji je samo njima znan. Otvaranje novih radnih mjesta omogućilo bi da posao dobiju mlade osobe svih nacionalnosti, koje više ne bi razmišljale o odlasku iz ovog grada.

Pospješio bi se i povratak i Srebrenica bi mogla biti grad prigodan za življenje. Za tako nešto postoji jednostavan recept, kaže Veselin Stevanović:

„Treba jedno veće jedinstvo. Bez jedinstva oba naroda, da ne govorim i o ostalima, nema u Srebrenici života. Samo jedinstvo, jedinstvo - i jedinstvo.“
24.05.2012.

IRANSKA MORNARICA SPASILA AMERICHKI TERETNI BROD KOJI SU NAPALI PIRATI (FOTO)

Iranska mornarica spasila američki teretni brod koji su
napali pirati (FOTO)


Iranska
mornarica je izvršila stotinjak intervencija u tri posljednje godine



 24.05.2012.
Iranska ratna mornarica
Iranska ratna mornarica

Iranska mornarica je saopćila u četvrtak da je prethodnog dana pritekla u
pomoć američkom teretnom brodu kojeg su napali pirati u Omanskom
zaljevu.

Iranski ratni brod koji je patrolirao u ovoj zoni "odgovorio je
na poziv u pomoć" Maerska Texasa, teretnog broda dužine 150 metara i 14 tona
registriranog u Sjedinjenim Američkim Državama, kojeg su napali piratski
brodovi", navela je mornarica u sopćenju.

- Pirati su pobjegli čim su
ugledali iranski brod, dodaje se u saopćenju koje precizira da se "posada
američkog broda zahvalila iranskoj mornarici na intervenciji te da je brod
nastavio put".

Američki teretni brod je isplovio iz emiratske luke
Fujeirah i krenuo prema SAD-u.



Teretnjak Maersk Texas kojem su Iranci pritekli u pomoć

Osim
dvadesetak drugih zemalja, Iran neprekidno patrolira s nekoliko ratnih brodova u
Omanskom moru i Adenskom zaljevu, kako bi zaštitio teretne brodove i brodove s
naftom koji prolaze kroz ovu zonu u kojoj su česti napadi pirata.

Iranska
mornarica je izvršila stotinjak intervencija u tri posljednje godine, kako bi
pomogla napadnutim brodovima, a ovo nije prvi put da Teheran javlja da je
pritekao u pomoć američkom brodu.

Ratni američki brodovi patroliraju u
Zaljevu i Omanskom moru i nekoliko puta su pomogli posljednjih godina prilikom
brodoloma ili poziva u pomoć iranskim brodovima koji su se nalazili u ovoj
zoni.  

Iran i Sjedinjene Američke Države nemaju nikakvih odnosa, nakon
uzimanja talaca u američkoj ambasadi u Teheranu, nekoliko mjeseci nakon islamske
revolucije 1979. godine.

24.05.2012.

SAD ISPORUCHULE BOSNI I HERCEGOVINI DEJANA RADOJKOVICHA OSUMNJICHENOG ZA GENOCID U SREBRENICI

SAD isporučile BiH Dejana Radojkovića osumnjičenog za
genocid u Srebrenici


Osumnjičeni je lišen slobode na Međunarodnom aerodromu
Sarajevo



 24.05.2012.

Foto: Ilustracija
Foto: Ilustracija
..........................

Na zahtjev Tužilaštva BiH, pravosuđu Bosne i Hercegovine, iz Sjedinjenih
Američkih Država, deportovan je Dejan Radojković, osumnjičen za ratne zločine u
Srebrenici.

Na temelju zahtjeva tužioca iz Posebnog odjela za ratne
zločine Tužilaštva BiH i raspisane potjernice Suda BiH, danas je iz SAD
deportovan osumnjičeni Dejan Radojković, rođen 1951. godine u
Palama.

Ovaj osumnjičeni pod istragom je Tužilaštva BiH i osumnjičen je
da je kao jedan od komandira Specijalne brigade policije MUP-a RS Centra za
obuku Jahorina, počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172.
KZ BiH, nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti u Srebrenici u mjesecu julu 1995.
godine.

Osumnjičeni je lišen slobode na Međunarodnom aerodromu Sarajevo,
a lišenje slobode izvršili su policijski pripadnici Granične policije BiH. 


Postupajući tužioc će u zakonskom roku ispitati ovog osumnjičenog, te
uputiti prijedlog za određivanje mjere pritvora.

Tužilaštvo BiH nastavlja
rad u ovom predmetu u pravcu podizanja optužnice.

U procesu izručenja
ostvarena je značajna saradnja Tužilaštva BiH i pravosudnih i policijskih
agencija iz SAD, te se Tužilaštvo BiH zahvaljuje institucijama Sjedinjenih
Američkih Država, na pomoći i saradnji u lociranju i izručenju ovog
osumnjičenog.

24.05.2012.

TOMISLAV NIKOLICH ZA FAZ: SVOJE CHETNICHKE ULOGE U BOSANSKOM RATU SE NE STIDIM, OPET BIH ISHAO AKO TREBA

Nikolić za FAZ: Svoje četničke uloge u bosanskom ratu se ne
stidim, opet bih išao ako treba


Nikolić
je za list govorio i o snovima o "velikoj Srbiji", za koje sada tvrdi da ih je
nemoguće ostvariti



 24.05.2012. 


Nikolić za FAZ: Svoje četničke uloge u bosanskom ratu se ne stidim, opet bih išao ako trebaNikolić za FAZ: Svoje četničke uloge u bosanskom ratu se ne stidim, opet bih išao ako treba
Nikolić za FAZ: Svoje četničke uloge u bosanskom ratu se ne stidim, opet bih išao ako treba

Tomislav Nikolić, novizabrani predsjednik Srbije je u intervjuu za njemački
Frankfurter Allgemeine Zeitung rekao da se ne stidi svoje četničke uloge u
agresiji na BiH.

On je za ugledni list rekao da je u ratu bio kao
dobrovoljac, te da se svog četničkog učešća u njemu ne stidi.

- U ratu mi
je dodijeljena titula četničkog vojvode. Četnički pokret je ubrzo nakon toga
rasfprmiran kada nas je Slobodan Milošević optužio da spremamo udar na vlast, te
da imamo naoružane trupe, rekao je Nikolić za FAZ, dodavši da je tada odlučio
kako će ostati četnik i da će biti spreman ponovo "braniti"
Srbiju.

Nikolić je za list govorio i o snovima o "velikoj Srbiji", za
koje sada tvrdi da ih je nemoguće ostvariti.

- Postoje snovi koje čovjek
ne može ostvariti. Hrvatska je međunarodno priznata zemlja i njene granice na
Dunavu niko neće dirati. Sličan je slučaj i sa Bosnom i Hercegovinom. Sada želim
svim državama, kao i Srbiji, da postoje u granicama koje su priznate od
međunarodne zajednice. Snovi koje sam sanjao u vrijeme raspada Jugoslavije,
nažalost nisu se ostvarili.

Nikolić upitan o teritorijalnom integritetu
država bivše Jugoslavije je rekao da o tome više nema razgovora.

- Ničiji
integritet ne smije se dovesti u pitanje. Države postoje i one su međunarodno
priznate. Kada smo se borili jedni protiv drugih, borili smo se radi novih
granica. Evropa se tada stavila na stranu Hrvatske i Bosne i tkao smo dobili
granice koje imamo danas, rekao je Nikolić.

Novinar njemačkog lista ga ja
upitao zašto je tokom godina promjenio stavove Nikolić mu je odgovorio:


- Samo budala ne mijenja mišljenje.
24.05.2012.

UOCHI PRESUDE UBICAMA SREBRENICHANA: GENOCID KAO LEGITIMNI POLICIJSKI POSAO

Uoči presude ubicama Srebreničana

Genocid kao legitimni policijski posao

 
Photo: Stock

Prema optužnici, pripadnici Centra za obuku na Jahorini su, u večernjim satima 13. jula 1995. godine, zamijenili jedinicu koja je učestvovala u masovnom pogubljenju zarobljenika u Kravici, te u toku noći i narednog dana likvidirali između 100 i 150 preživjelih * “Sjećam se da je bila noć i da je neko pitao: ‘Hoće li neko ubijati?’ Vidio sam da je otišlo četiri do pet ljudi, ali ne znam kuda”, rekao je svjedok Milorad Sarić

Za dvije godine suđenja, Tužilaštvo BiH je pokušalo dokazati da su Duško Jević, Mendeljev Đurić, Goran Marković i Neđo Ikonić počinili genocid učestvujući u prisilnom preseljenju bošnjačkog stanovništva i ubistvu više od 1.000 muškaraca u Kravici, dok Odbrana smatra da su obavljali legitimne policijske poslove. Sudsko vijeće presudu će izreći 25. maja. Tokom dokaznog postupka na suđenju četvorici bivših pripadnika Centra za obuku na Jahorini, koji je djelovao pri Specijalnoj brigadi policije Republike Srpske (RS), saslušano je više od 90 svjedoka, među kojima su neki preživjeli strijeljanje.

Komandovao streljačkim vodom: Duško Jević, zvani Staljin
Photo: www.zurnal.info

“Rafal je srezao. Počelo je pucati i čulo se zapomaganje, vika: ‘Ne pucaj!’ Od metaka i prašine bila je tama. (…) Kada je svanulo, pitali su ko ima ranjen, da se vuče u bolnicu. Izišlo ih je ne znam koliko. Onda su pitali: ‘Ima li zdravih da se uključe u našu vojsku?’ Ti zdravi su kamionom odvučeni, a ranjeni su strijeljani”, ispričao je zaštićeni svjedok S-111, koji je preživio strijeljanje u Kravici.

Prema optužnici, pripadnici Centra za obuku na Jahorini su, u večernjim satima 13. jula 1995. godine, zamijenili jedinicu koja je učestvovala u masovnom pogubljenju zarobljenika u Kravici, te u toku noći i narednog dana likvidirali između 100 i 150 preživjelih. Svjedok S-119, kojem je Tužilaštvo dalo imunitet od krivičnog gonjenja, izjavio je da su Jević i Đurić bili kod skladišta u Kravici, ali da se ne sjeća da li je neko od komandnog kadra bio prisutan kada su strijeljani zarobljeni muškarci.

Jević je, prema kazivanju zaštićenog svjedoka S-102, postrojio vod koji je kasnije izvršio pogubljenje Srebreničana ispred Zadruge. On je precizirao da je drugooptuženog Đurića vidio u Potočarima kod autobusa, te u Kravici kada ih je rasporedio duž ceste. U optužnici se navodi da je Jević bio komandant Centra za obuku, Đurić i Ikonić komandiri četa u ovoj jedinici, a Marković komandir jednog od vodova. Prema Odbrani, Jević je bio rukovodilac nastavnog centra, a ne policijske jedinice, a Đurić nije imao komandnu funkciju. Tokom suđenja, svjedoci su govorili i da su među pripadnicima Centra traženi dobrovoljci za takozvani “vod smrti”.

“Sjećam se da je bila noć i da je neko pitao: ‘Hoće li neko ubijati?’ Vidio sam da je otišlo četiri do pet ljudi, ali ne znam kuda”, rekao je svjedok Milorad Sarić.

U iskazu iz 2009. godine, svjedok Sarić je kazao da se njemu lično optuženi Marković obratio s pozivom za ubijanje. Međutim, tokom suđenja svjedok je rekao da je bila noć i da ne zna ko je tražio dobrovoljce. Odbrana Markovića je pokušala dokazati da se optuženi za vrijeme boravka na terenu brinuo za hranu i smještaj, te probala osporiti izjavu svjedoka koji je naveo da je prilikom pretresa terena optuženi izdao naredbu za ubistvo jednog ranjenog muškarca. Tokom suđenja bio je sporan i broj ubijenih u Kravici. Vještak Vedo Tuco, koji je sačinio nalaz i mišljenje u korist Tužilaštva BiH, kazao je da je do sada identifikovano 1.076 osoba u vezi s predmetom “Kravica”, dok je, prema mišljenju vještaka Odbrane Ljubiše Simića, taj broj dvostruko manji.

Bošnjaci iza trake

Nakon što su u julu 1995. godine srpske snage zauzele Srebrenicu, nekoliko hiljada žena, djece i muškaraca je pobjeglo u Potočare, u bazu UN-a. Istovremeno, približno 15.000 muškaraca je krenulo u pravcu Tuzle, koja je bila pod kontrolom Armije BiH (ABiH). Prije napuštanja Potočara, održan je sastanak predstavnika bošnjačkog stanovništva, te tadašnjeg rukovodstva Vojske Republike Srpske (VRS) i Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR). Svjedok Srbislav Davidović je kazao da su se na tom sastanku predstavnici bošnjačkog stanovništva izričito izjasnili da žele napustiti to područje.

“Mladić ih je pitao šta su odlučili, i mislim da je Ćamila rekla da žele da odu iz Srebrenice. On im je rekao nekoliko puta da mogu ostati i da će biti bezbjedni uz uslov da predaju oružje”, kazao je Davidović govoreći o Ratku Mladiću, tadašnjem komandantu VRS-a, kome se sudi u Haškom tribunalu za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH.

Budući da su izrazili želju da idu, osigurani su autobusi kojima su civili trebali biti prevezeni na područje Kladnja, koji je također bio pod kontrolom ABiH. Prije ukrcavanja u autobuse, uslijedilo je razdvajanje muškaraca od žena i djece. Svjedoci su govorili da su pripadnici Centra za obuku na Jahorini učestvovali u tom razdvajanju, kojim je, prema optužnici, rukovodio optuženi Đurić.

Svjedok Mile Janjić izjavio je da je “kod trake iza koje su stajali Bošnjaci vidio Đurića”. Janjić je naveo da su pripadnici odreda s Jahorine bili postavljeni u špalir kroz koji su razdvajani muškarci od žena i djece, a jedan dio je išao kao pratnja autobusima. Na zahtjev Odbrane Mendeljeva Đurića zvanog Mane, emitovan je video-snimak dešavanja u Potočarima 13. jula, na kojem Đurić govori holandskom oficiru iz sastava UNPROFOR-a da pošalje ljude “dole, da vide hoće li ići još neko”.

“Kada sam razgovarao sa Mikijem i Manetom, oni su mi naznačili da su nadležni za situaciju i da moramo osloboditi put radi transporta izbjeglica”, kazao je holandski pukovnik Eelco Koster.

Nekoliko svjedoka, uključujući pripadnike UNPROFOR-a, potvrdilo je da su odvojeni muškarci odbacivali dokumente i druge lične stvari, te da se dogodilo više ubistava u Potočarima, uključujući grupu od 15 do 20 muškaraca. Svjedok Velomir Gajić kazao je da je Jević u Potočarima usmjeravao autobuse koji su vozili civile prema Kladnju, a da je, dok su išli prema Konjević Polju, vidio zarobljenike i nekoliko leševa.

“Na dijelu puta sreli smo komandira Neđu Milidragovića. Na poljani su bili zarobljenici i Duško je rekao da se ti ljudi pošalju autobusima kad naiđe”, ispričao je Gajić, koji je tada bio Jevićev vozač.

Photo: Stock

Sporadična ubistva

Svjedoci su rekli da su pripadnici Centra za obuku bili raspoređeni na putu Konjević Polje – Bratunac, gdje su im se predavali muškarci iz šume. Svjedoci Tužilaštva BiH su naveli da su se duž puta događala sporadična ubistva muškaraca, a svjedoci Odbrane su tvrdili da je na njih iz šume otvarana vatra. Na putu su se, prema svjedočenjima, događala sporadična ubistva. Zaštićeni svjedok S-123 je ispričao da je ranjen jedan pripadnik iz jahorinske jedinice kada su muškarci iz šume bacili bombu, a potom se predali, ostavljajući na zemlji lovačku i automatsku pušku.

“Naišao je jedan i pitao: ‘Zašto ih ne ubijete? Čija je puška?’ Jedan od njih se javio i on je uzeo tu pušku i pucao mu u predjelu grudnog koša. Čovjek je odletio nazad, a noge su mu ostale. Na drugog zarobljenika je ispucao cijeli rafal”, prisjetio se svjedok i dodao da prilikom ubistva nije vidio nikoga od starješina, ali da smatra da su vjerovatno bili upoznati s tim.

Vještak Radovan Radinović sačinio je nalaz i mišljenje na zahtjev Odbrane, pojasnivši da su izdvajanje vojno sposobnih muškaraca u Potočarima i zarobljavanje lica koja su bila u proboju ka Tuzli bile legitimne aktivnosti po vojnim pravilima.

“Ne prihvatam da je bilo prisilnog premještanja civila od VRS-a. Postoji izjava oficira UN-a da je njihova odluka da se izmjeste civili iz Srebrenice”, rekao je Radinović.

Vojni posmatrač Joseph Kingori je kazao da su prvobitno snage UN-a ponudile da se izvede bošnjačko stanovništvo iz Srebrenice, dodavši da je general Ratko Mladić rekao da će on to obaviti. Kingori je istaknuo da pripadnici Holandskog bataljona u sastavu UNPROFOR-a nisu aktivno učestvovali u evakuaciji stanovništva, već da su se brinuli za sigurnost. Odbrana je tokom dokaznog postupka pokušala dokazati da su optuženi obavljali legitimne policijske poslove i da nisu mogli znati za plan pogubljenja muškaraca, prilikom čega su, prema Tužilaštvu, bili svjesni da će vojno sposobni muškarci biti pogubljeni.

Odbrana je uložila dokaze o snabdijevanju oružjem Srebrenice kao zaštićene zone Ujedinjenih nacija (UN), te nastojala dokazati da je kolona muškaraca koji su se kretali kroz šumu bila legitimni vojni cilj s obzirom da su u njenom sastavu bili pripadnici 28. divizije ABiH. Vještak Richard Butler, kojeg je predložilo Tužilaštvo BiH, kazao je da zaštićena zona Srebrenica nije bila demilitarizovana, te da je 28. divizija ABiH bila legitimni cilj, i da procjene govore da “ima između 2.000 i 4.000 osoba koje su poginule a koje se dovode u vezu sa kolonom”.

Pripadnici Holandskog bataljona u sastavu UNPROFOR-a nisu aktivno učestvovali u evakuaciji stanovništva: Joseph Kingori, vojni posmatrač                       PHOTO: Ron Haviv

Dokazni postupak Tužilaštva obilježilo je odustajanje većeg broja svjedoka od izjava koje su potpisali u istrazi. Tužilac im je predočavanjem iskaza nastojao “osvježiti pamćenje”, a u završnoj riječi prokomentarisao je da su se ti svjedoci bojali krivičnog gonjenja, kao i da se suđenje odvijalo u “vrijeme kulminacije napada na Tužilaštvo BiH”. Obrazlažući zbog čega negiraju izjave date u istrazi, više svjedoka je navelo da su ih pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) navodili i prisiljavali da nešto kažu.

“Derao se: ‘Kako nisi vidio, morao si da vidiš.’ (…) Izmišljao sam jer više nisam znao šta da kažem. Samo sam molio Boga da se sve to završi”, rekao je Nebojša Aleksić.

Četvorici bivših pripadnika Centra za obuku na Jahorini suđenje je počelo u aprilu 2010. godine. Prema izvedenim dokazima, pripadnici Centra bili su lica iz BiH koja su u ljeto 1995. godine uhapšena u Srbiji i, nakon obuke na Jahorini, upućena na teren na područje Srebrenice.

24.05.2012.

NASHI PREDSJEDNICI: OBRIJANI, A BRADATI

Posle izbora: Četničićem ću te, četničićem ćeš me

Naši predsednici: Obrijani, a bradati

 

A nije crno kao što neki misle samo zato što je Tomislav Nikolić izabran za predsednika. Imali smo i gore. Sećam se izvesnog Lilića, Milutinovića, Ćosića, Koštunice. Što je Toma gori od njih? Svi su iz iste kace, samo Tomu još nismo isprobali. Po onome što se dešava i što izjavljuje, biće da želi da se uklopi u savremene trendove. Uostalom, zar nije rekao da ga zanima pridruživanje Srbije EU. Što bih njemu verovala manje nego Tadiću koji nije ispunio ništa od onoga što je obećao i što je tvrdio da upravo radi, ne bismo li postali deo EU. Toma je kao nacionalista? Zar Tadić nije? Pa sve ukazuje da je isti i militantniji od Nikolića. Doduše nije nikad bio četnički vojvoda, ali je lično pričao da mu je deda bio četnik i poštovao je četnike toliko da ih je za njegova mandata izjednačio sa partizanima. Obožavao je čika Dobricu i nije imao ni reč primedbi ni na jednu njegovu nacionalističko-šovinističku baljezgariju

U ponedeljak nakon izbora po prvi put u poslednje četiri godine, probudila sam se sa izvesnim osećanjem olakšanja i mira. Neobjašnjivo, s obzirom da nisam glasala ni za Nikolića, ali ni za Tadića. Jednostavno sam precrtala oba kandidata, nadajući se da će se dogoditi nešto što će spustiti napuhanu i bahatu vlast na zemlju, vlast koja je urnisala i izigrala kad god je mogla najvažnije demokratske principe. Da se razumemo, uopšte nisam oduševljena budućim neminovnim promenama, ali se nadam da će makar simbolično biti kakve-takve kontrole onih koji će vladati. Dosta je bilo očigledne uzurpacije i zloupotrebe vlasti na svim nivoima. Vlast koja ne preza da krši zakone i Ustav mora da propadne. Oni koji su u svojim rukama držali sve poluge vlasti i tu vlast zloupotrebljavali, trebalo bi ne samo da budu smenjeni, već i da odgovaraju za svoje u suštini kriminalne postupke.

Na šta liči naše sudstvo? Kakva je to reforma sudstva u kojoj se sudijama diktira kako da sude, a procesi traju godinama? Država u kojoj nema pravde i nije država već privatni brlog političara. Nije čak ni totalitarna, pa da znamo sa čim treba računati, već volšebna, izmišljena tvorevina vlastodržaca u kojoj su pomirene nepomirljive činjenice, žrtve i krvnici, desničari i levičari, tvorevina u kojoj vladaju i određuju našu sudbinu lopuže i manipulanti. Poslednjih deset godina Srbija nije ni ličila na ozbiljnu državu nego na cirkus. U toj državi-cirkusu glavnu reč su vodili žongleri i klovnovi. Uostalom, cirkus smo gledali svakodnevno. Na svakom koraku susretali se sa kriminalnom privatizacijom i krađom državne imovine, a vlast se sve vreme ponašala kao da je sve u redu. Nezaposlenost i beda su na svakom koraku.

Na šta liči naše zdravstvo koje je najgore u Evropi, a prosečan vek građana 41 godinu! Sada se u Srbiji umire zbog nemogućnosti lečenja i banalnih bolesti. Lekarima opšte prakse je zabranjeno da prepisuju lekove koji se navodno dobijaju samo od specijalista. Dok dočekaš da stigneš kod specijaliste već si laku noć, a lekar koji ti prepiše lek za srce, stomak, smirenje, ili bilo šta što je neka budala u Ministrastvu zdravlja propisala da ne sme, ima da plati kaznu do sto hiljada dinara! A trenutni ministar zdravlja - patolog nam se onomad šetkao po Srbiji nudeći se da nam bude predsednik države. Nije sposoban da reši elementarne probleme koje je neki bivši kreten smislio, da počisti gomilu gluposti za njim, a kamoli da bude predsedavajući bilo čega.

Na šta liči školstvo i zašto su naša deca i đaci najneobrazovaniji u Evropi? Poslednji su u svemu, u odnosu na svoje vršnjake od znanja do pismenosti. Dinkić u Vojvodini nije prešao cenzus! Naravno, posle toliko laži obmana, ponižavanja i čerupanja. Imao je divnu, skupu kampanju, ali nije vredelo, bar ne tamo gde se nadao da će proći. U laži su kratke noge. Da se samo lečio po pravilima koje je smislio njegov ministar Tomica, bio bi sigurno bolestan, ili nedajbože izubijan onom lopatom kojom su lečeni narkomani u manastiru Suva Reka.

Photo: Fadil Šarki

I pored toga svi akteri i sve stranke su se trudile iz petinih žila da se predstave u dobrom svetlu. Kao da su građani budale i ne znaju ko ih zajebava i ko im krade živote, ko ih je doveo do ivice provalije i propasti. Sve je u ovoj izbornoj kampanji bilo toliko jadno i providno da me čudi što su građani uopšte i izašli na izbore. Ipak DS je u Vojvodini odnela najveći broj glasova i osvojila dovoljan broj mandata da može formirati vladu. Nije čudo, jer su radili svoj posao u datim uslovima najbolje što se može. DS je u Novom Sadu dobio još jedan mandat od građana, a građani Vojvodine prešli preko večitih, Tadićevih uvreda, znajući da će mu oni na koje računa i kojima se uvek udvarao na najgori mogući način smrsiti konce.Tako je i bilo. I šta sada? DS ima šta ima, a za BorisaTadića bi bilo najbolje da ode u opoziciju, a formiranje vlade prepusti nekom drugom. Niko više nema snage da gleda, sluša i podržava nesposobnjakoviće i poltrone. Građanima je svega preko glave. Bivši su uništili su sve čega su se latili. Institucije su potpuno sjebane, a o medijima da ne govorim. Toliko su pod kontrolom vlasti da nisu ni objavili da je DS izgubila izbore. I ne samo to, skoro svi su u vlasništvu DS i njihovih tajkuna. Sve su novine iste i sve se uređuju iz jednog centra, pretpostavljam kruga školskih drugova, ili društva sa basketa bivšeg predsednika.  Politički analitičari koje je, pretpostavljam, plaćao DS uzvrpoljili se, pa čekaju dalje instrukcije i nabadaju tj. spinuju za opciju da nam Tadić bude novi premijer. Pa ni ovo što je do sada radio nije bio u stanju da radi kako treba, a kamoli da bude premijer. Ne kažem da ćemo sutra dobiti boljeg, ali nada umire poslednja. Možda nam se posreći, u šta sumnjam, ali neka se pokaže još neko ko veruje da bi mogao da promeni bilo šta na bolje.

Photomontage: KANDAhar

Shodno svom umerenom i naivnom osećaju za demokratiju, Vojvođani su i ovaj put stisli zube i glasali za DS. Još da Pajtić ima slobodnije ruke i da ga ne dave zmije iz Beograda, ne bi sve bilo tako crno. Samo da Toma nije zlopamtilo i ne krene da udara packe. A nije crno kao što neki misle samo zato što je Tomislav Nikolić izabran za predsednika. Imali smo i gore. Sećam se izvesnog Lilića, Milutinovića, Ćosića, Koštunice. Što je Toma gori od njih? Svi su iz iste kace, samo Tomu još nismo isprobali. Po onome što se dešava i što izjavljuje, biće da želi da se uklopi u savremene trendove. Uostalom, zar nije rekao da ga zanima pridruživanje Srbije EU. Što bih njemu verovala manje nego Tadiću koji nije ispunio ništa od onoga što je obećao i što je tvrdio da upravo radi, ne bismo li postali deo EU. Toma je kao nacionalista? Zar Tadić nije? Pa sve ukazuje da je isti i militantniji od Nikolića. Doduše nije nikad bio četnički vojvoda, ali je lično pričao da mu je deda bio četnik i poštovao je četnike toliko da ih je za njegova mandata izjednačio sa partizanima. Obožavao je čika Dobricu i nije imao ni reč primedbi ni na jednu njegovu nacionalističko-šovinističku baljezgariju. Mene najviše brinu Nikolićevi koalicioni partneri i društvo koje se okuplja oko ideje „domaćinske Srbije“. Brinu me nacionalisti i kvazipatriote koji su se već isprobali na političkom polju. Brine me da u SNS ne nadvladaju primitivci iz zadnjih redova. Brine me militantno i ortodoksno sveštenstvo koje će se začas naći na strani pobednika.

Nažalost, posle ovih izbora u Srbiji su pobedili inat i osveta. Nije strašno kad znaš da su osvetu popili oni koji je zaslužuju.

24.05.2012.

SRBIJA POSLIJE TADICHEVOG PORAZA: TRENUTAK ISTINE

Srbija posle Tadićevog poraza

Trenutak istine

 
Neverica, šok, zaprepašćenje: Dragan Šutanovac i Dragan Đilas u trenutku Tadićevog poraza
Neverica, šok, zaprepašćenje: Dragan Šutanovac i Dragan Đilas u trenutku Tadićevog poraza
Photo: Stock

Izgleda da je dovoljno birača shvatilo da manje zlo stvarno ima tendenciju da briše razlike između sebe i većeg zla, i da se večnim glasanjem za manje, a zapravo sve veće, zlo, cementira i perpetuira situacija u kojoj se birač, ucenjen strahom, prinuđuje da večno glasa jedno isto

Postizborna analiza: Srđa Popović
Photo: LA

Zamalo da Boris Tadić osvoji i treći, protivustavni mandat. Trebalo je da to bude rutinska operacija.

Prvo, odnekud namaknete 34 miliona evra, zakupite sate i sate televizijskog vremena (štampane medije ionako već potpuno kontrolišete), unajmite najbolju xafsinšku ekipu i preplavite javni prostor svojim telegeničnim osmehom i preozbiljnim (strogim ali pravednim), samouverenim državničkim poziranjem.

Drugo, pazite da se u kampanji ne dotaknete neprijatnih problema niti načina za njihovo rešavanje. To bi građane nepotrebno uznemirilo. Umesto toga, što češće ponavljate sugestivnu frazu “ja kao predsednik”.

Treće, zastrašite građane Većim Zlom. Bez mene ova zemlja će se suočiti sa Katastrofom. Biće zaustavljen meteorski put Srbije ka Evropskoj uniji, napuštene zahuktale reforme a i Danijeli će otkazati investicije. Ne isključuje se ni rat! Dok s druge strane, s Tadićem imate – sigurnost.

SIGURNOST VS. SLOBODA

Kada je tražio drugi mandat (2008) Tadićev slogan bio je stabilnost. Milošević je onomad pozivao birače da glasaju za SPS, jer “s njima nema neizvesnosti”. Šešelj je, u sličnim prilikama, priznavao da su “svi loši”, ali da su radikali “najmanje loši”. Oni koji su zagrabili komad vlasti, moći, materijalnih dobara, prirodni su protivnici svake promene i veliki neprijatelji neizvesnosti.

To jest – slobode.

Neizvesnost je samo druga reč za slobodu. Sigurnost i sloboda su nespojive. Slobodno tržište je esencija neizvesnosti. Konkurentska borba je puna neizvesnosti. Slobodni demokratski izbori su neizvesni. Nasuprot tome, totalitarni režimi su sigurni, naročito kada se konkurencija potrpa u zatvore ili još bolje fizički uništi.

Mario Kopić (Peščanik, “Gospodarenje i gospodari“, 06. maj 2012) to dobro opisuje: “…zemlja i ljudi stoje pod izravnom komandom političke elite koja se silom štiti od demokratskih procesa i gospodari svim izvorima života. Ona osigurava reprodukciju na svom teritoriju, a odnose sa svijetom strogo kontrolira isključivo na osnovu vlastitog rezona. Paternalistička nad-država (partokratija – prim S.P.) se bavi proizvodnjom i raspodjelom, obrazovanjem, naukom, kulturom i svim drugim odnošenjima sa svijetom. Svi pokušaji autonomnih civilnih inicijativa u tim domenima okarakterizirani su kao šverc, kriminal, ideološka aberacija i tome slično.”

Prilikom poslednjih izbora, Demokratska stranka, sam Tadić, njihovi birači i njihovi mediji, širili su ideju da njihovi konkurenti ne smeju pobediti. Ne da ne mogu pobediti ili da ne bi bilo dobro da pobede, već bukvalno da ne smeju da pobede. I normalno, kada se to ipak dogodilo, drže se kao da se desilo nešto moralno nedopustivo. Profesorka Zagorka Golubović je zaključila da je za rezultat izbora kriv narod i zapretila mu da će emigrirati.

Vidimo se u nekom drugom filmu: Boris Tadić, odlazak
Photo: Beta

Neshvatljivo je da se poražena strana sada pita: gde su naša 2 procenta koji su nam nedostajali da pobedimo? Njihova dva procenta?! Odakle im uopšte ideja da su imali ta dva procenta? Verovatno u to veruju jer su ih imali na prošlim izborima, ali su oni, eto, negde nestali. Izgleda da im ne pada na pamet da se izbori periodično održavaju upravo zato da bi se proverilo da li je došlo do promene u podršci pojedinim strankama i kandidatima. Niko današnjim gubitnicima nikada nije obećao da će ih podržavati “dok nas smrt ne rastavi”.

Biračima koji su propustili da glasaju za “sigurnost”, sada se paternalistički soli pamet da “nisu mislili na posledice”. Ne, pre bi se moglo reći da Demokratska stranka i Boris Tadić nisu mislili na posledice.

POSLEDICE

Današnji gubitnici kao da nikada nisu stvarno shvatili ključnu demokratsku ideju smenjivosti vlasti. Pošto su smatrali da su im birači iz izbora 2008. zagarantovani, u protekle četiri godine, vođeni željom da prošire bazu, počeli su da vrbuju birače svojih protivnika. Činili su to uglavnom klizeći udesno, prema nacionalističkim opcijama. Pritom nisu mislili da to može imati ikakve posledice na njihovu zagarantovanu bazu.

Nisu mislili na to ni kada je donošena Deklaracija o Srebrenici, iz koje je izbačena reč genocid, sve samo da se ne bi zamerili strankama i protivnicima koji genocid negiraju. Nisu mislili na to ni kada su, što i danas čine, Kosovo nazivali južnom srpskom pokrajinom, i obećavali “očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije”, ni onda kada su, sa puno uvažavanja, podržavali Dodika, čoveka koji radi na dezintegraciji BiH, ni onda kada su potpisivali Deklaraciju o nacionalnom pomirenju sa SPS-om, strankom koja se nikad nije jasno i potpuno odrekla svoje prošlosti i svoga predsednika Miloševića, ni onda kada su izjednačavali “dva bola”, bol za Miloševićem i bol za Zoranom Đinđićem. Nisu mislili na to ni kada su pomogli Tomislavu Nikoliću i bivšim radikalima u neiskrenom presvlačenju u Evropejce, ni onda kada su ćutali o političkoj pozadini atentata na Đinđića, ni kada su izjednačili četnički i partizanski pokret, fašizam i antifašizam, ni onda kada su, preko državnih organa, započeli proces rehabilitacije kvislinga Draže Mihailovića.

Šta sad da radim: Boris Tadić, nezaposlen
Photo: Tanjug

Nisu razmišljali o posledicama svojih postupaka ni onda kada su tolerisali besprimernu korupciju u sopstvenim redovima. Računali su da “naši birači” to neće primetiti jer je uspostavljena puna kontrola nad medijima. Nije bilo svesti da je kontrola nad medijima često kontraproduktivna: kada iz javnosti ne dobije potreban fidbek koji bi doveo do korekcije ponašanja, kontrolor se polako uspavljuje, umrtvljuje. Više su se oslanjali na naručena i frizirana ispitivanja javnog mnjenja. A ona su ovde notorno nepouzdana, i to bar iz dva razloga: prvo, kako neko reče, ovde ljudi lažu i u anonimnim anketama, i drugo, agencije imaju komercijalni interes da naručiocu donesu dobre vesti.

Nisu vodili računa o svojim stvarnim, dugoročnim rezultatima i odgovornosti koju imaju kao stožerna stranka, stranka koja je praktično na vlasti od 5. oktobra do danas. Opšte je mišljenje da su na ovim izborima pobedile stranke i ljudi koji su poznati kao nekadašnji nosioci Miloševićevog režima. Njihovom uspehu, kao što smo rekli, najviše je doprinela Demokratska stranka i sam Boris Tadić, uveravajući nas da su se svi oni temeljno promenili.

Nestao kad je narodu najviše potreban: Oliver Dulić, bivši ministar
Photo: www.pressonline.rs

Posle izbora 2008. godine, ministar u novoj vladi i visoki funkcioner DS-a, Oliver Dulić, obavestio je javnost da ne isključuje mogućnost neke buduće koalicije Demokratske stranke i sa radikalima. Svi znamo, iz ličnog iskustva, da se ljudi ne menjaju baš tako lako, a, iako se promene, moraju dugo snositi posledice svojih ranijih grešaka. Ukoliko su te greške bile velike, kao što je slučaj sa strankom SPS-a i radikala – i zauvek. To Demokratska stranka nije shvatila. Ili je shvatila ali nije imala snage da se odupre. U ovom drugom slučaju, mesto joj je bilo u opoziciji, dakle ovde gde se praktično danas i nalazi.

Belim listićima, i svima onima koji su propustili da na poslednjim izborima glasaju za demokrate i Tadića, danas se prigovara da nisu dovoljno vodili računa o posledicama svog postupka, odnosno o dolasku Tomislava Nikolića na vlast. Ne, ne, ne, upravo je obrnuto, demokrate i Tadić su bili ti koji su morali, a nisu, voditi računa o posledicama svoje politike. U suprotnom, morali bi se složiti sa Zagorkom Golubović, kriv je narod.

MANJE ZLO I TREĆI PUT MEĐU SRBIMA

Gubitnici ovih izbora uzrok svoga poraza mogu tražiti u slepilu za dve notorne činjenice: prvo, u demokratiji je vlast smenjiva, što su oni zaboravili, i drugo, neke ljude možete lagati neko vreme ali ne možete lagati sve ljude sve vreme i na sve teme.

Čudno je da su to smetnuli s uma, kada su već na prošlim izborima bili opomenuti. Izvinjavam se što ću citirati samog sebe; već 2008. je na sajtu Peščanika bila otvorena rasprava o smislenosti glasanja za manje zlo: “Tokom poslednjih predsedničkih izbora među posetiocima ovog sajta, a i unutar jednog manjeg segmenta biračkog tela, pojavila se sumnja u filozofiju biranja „manjeg zla“. Protivnici te mudrosti iznosili su argument (a) da nije uvek lako proceniti šta će se u budućnosti pokazati kao manje zlo; (b) da treba glasati samo za ono što smatrate dobrim; (c) da glasanjem za „manje zlo“, ipak glasate za neko zlo; (d) da glasanje za „manje zlo“ znači kapitulaciju pred okolnostima koje treba menjati, to jest perpetuiranje situacije u kojoj ćete uvek biti ucenjeni strahom od „većeg zla“. S druge strane, dolazio je „pragmatični“, „realpolitički“ argument: pa ne možemo dozvoliti da Radikali dođu na vlast.”

Iz ovoga vidimo da su argumenti na obe strane i tada bili identični današnjima. Glavni argument demokrata je i tada bio da njihovi protivnici ni po koju cenu ne smeju da dođu na vlast. I onda, kao i danas, postavlja se pitanje – čemu uopšte izbori?

Tekst koji sam gore citirao završava se sledećim zaključkom: “Tako „manje zlo“ (DS) u hodu redefiniše šta je „veće zlo“ od koga nas navodno spasava. „Veće zlo“ je prvo bio Milošević, pa Koštunica, pa Šešelj, pa Toma Nikolić, pa je to sada još samo Dragan Todorović. „Manje zlo“ su u međuvremenu postali Ivica Dačić i Toma Nikolić. Tako se kuva žaba. „Manje zlo“, kada ga jednom izaberete, ima tendenciju da briše razlike između sebe i „većeg zla“.”

Izgleda da je dovoljno birača shvatilo da manje zlo stvarno ima tendenciju da briše razlike između sebe i većeg zla, i da se večnim glasanjem za manje, a zapravo sve veće, zlo, cementira i perpetuira situacija u kojoj se birač, ucenjen strahom, prinuđuje da večno glasa jedno isto.

Međutim, Demokratska stranka izgleda nije shvatila ništa.

Ti divni dani kad smo bili na vlasti: Dragan Šutanovac i Boris Tadić
Photo: BETA/MILAN OBRADOVIĆ

U svom poslednjem govoru, nakon objavljivanja rezultata, Tadić je tobož priznao da prihvata ličnu odgovornost za izborni poraz, ali nam, naravno, nije objasnio – odgovornost za šta, za koji konkretni postupak, za koju grešku? Umesto toga, objasnio nam je da je svemu kriva svetska ekonomska kriza. Kao i da širom Evrope padaju vlade. Drugim rečima, to je glavni uzrok poraza, a ispada i jedini. On je tobož odgovoran ali su ga u stvari srušile objektivne okolnosti koje su van njegove kontrole.

Tadić nam nije rekao u čemu je on lično pogrešio, ali je zato stigao da nam objasni da kod stručnjaka u Srbiji vlada nizak nivo razumevanja politike, i požalio se da nije imao podršku intelektualne javnosti. Morao je da doda kako se ne oseća odgovornim “za sve te stvari” koje mu prigovaraju “politički intelektualci”. Dakle, intelektualna javnost i intelektualci. I eto nas kod belih listića, koji nisu razumeli posledice zbog niskog nivoa razumevanja politike. Njegov sportski, ponosni duh nije mu dozvolio da to jasnije artikuliše. Uostalom, to će učiniti njegovi partijski vojnici i njegovi mediji. Međutim, oni do danas nikako da se dogovore je li efekat belih listića bio beznačajan ili presudan.

BELI LISTIĆI

Ako je efekat BL bio beznačajan, ne vredi ga ni pominjati. A još manje vredi razjareno ga zasipati pogrdama. To je sasvim neadekvatno.

Oni koji, pak, tvrde da je bio presudan, morali bi da shvate da su beli listići samo poseban slučaj apstinencije. Beli su apstinenti koji su se potrudili da objasne razloge svoje apstinencije – to jest da ne mogu da veruju nijednoj ponuđenoj opciji i da ne žele da snose odgovornost za izbor pogrešnih ljudi i stranaka. Normalno je pretpostaviti da su takvi ili slični razlozi postojali kod velikog broja apstinenata (“svi su mi se smučili, s njima se ničemu ne nadam”). Svi su apstinenti, u tom smislu, bili “presudni”. Ili još jednostavnije – gubitnici su poraženi jer za njih nije glasao dovoljan broj birača. “Presudno” je bilo što su neki glasali za naprednjake i Nikolića, i što neki uopšte nisu glasali ili su glasali nevažećim listićima.

Svako je glasao tako kako je glasao, po svojoj savesti i iz sopstvenih motiva. Samo slepa frustracija gubitnika insistira na tome da pronađe “krivca”, to jest žrtveno jagnje, kojim će opravdati svoj poraz. Izgleda da je iluzorna bila nada da će oni iz tog poraza nešto naučiti. Možda idući put.

24.05.2012.

UZROCI I POSLJEDICA PORAZA BORISA TADICHA

Analiza: Uzroci i posledice poraza Borisa Tadića  

Postizborna Srbija – nepoznata jednačina

 
Photomontage: Azazel

Taman kada su članice “žuto-crvene” koalicije, nakon izostanka kazne na parlamentarnim izborima, pomislile da će svoju dosadašnju vladavinu nesmetano nastaviti i naredne četiri godine, neočekivani izborni poraz Borisa Tadića učinio je političku situaciju u Srbiji jednačinom sa velikim brojem nepoznatih od čijeg će razrešavanja zavisiti pravac njenog budućeg razvoja. Izbor Tomislava Nikolića za predsednika države i dosta fluidan raspored snaga u parlamentu, od čijeg će koalicionog kombinovanja zavisiti sastav buduće vlade, dva su ključna faktora koja će obojiti srbijanski politički pejzaž u narednom periodu

Nakon što su prespavali nekoliko noći koje su poslužile za hlađenje usijanih glava, tradicionalno zbunjeni analitičari i posmatrači srbijanskih političkih prilika koji su većinom prerano i, kao što se ispostavilo, pogrešno unapred bili otpisali Nikolića, priliku za popravni ispit su potražili u pokušaju odgonetanja dve ključne aktuelne dileme. S jedne strane, dominanatna tema u političkoj javnosti ovih dana bila je identifikacije uzroka koji su doveli do Tadićevog poraza, uprkos svim onim pokazateljima koji su do samog glasanja govorili suprotno, dok je s druge strane uočljiva potreba javnosti za označavanjem mogućih smerova u kojima će se, u novonastaloj situaciji, kretati državna politika Srbije.

Mada je i pre prvog kruga izbora bilo više nego očigledno da je među građanima Srbije prisutno ogromno nezadovoljstvo dosadašnjom vladavinom Tadićevog režima, rezultati glasanja za sastav budućeg Parlamenta pokazali su da su se građani, više od očaja u kome se nalaze, pribojavali onoga što bi moglo uslediti ukoliko svoje poverenje poklone nekadašnjim radikalima. Takva percepcija stvarnosti  od strane građana Srbije drastično je umanjila broj glasova koje su dobile dve najveće srbijanske stranke, dok je istovremeno kao ključnog igrača u svim postizbornim kombinacijama pozicionirala sledbenike Slobodana Miloševića. Uprkos padu podrške Demokratskoj stranci, partije koje su činile vladajuću koaliciju dobile su čak i nešto veći broj poslaničkih mesta u Parlamentu, što je bio signal koji je ukazivao na to da građani ipak ne žele do kraja da kazne aktuelnu vlast. U takvim okolnostima činilo se da će drugi krug predsedničkih izbora biti puka formalnost i sportskim žargonom rečeno čist zicer, koji će prevejani basketaš Tadić poentirati političkim zakucavanjem. Na opšte iznenađenje svih, umesto overavanja najavljivane dvocifrene razlike u svoju korist i velike treće uzastopne pobede, Tadić je tresnuo o beton i suočio se sa najtežim porazom u svojoj dosadašnjoj karijeri.

Upravo zbog činjenice da je nezadovoljstvo postojalo u oba izborna kruga, ali da je masovna apstinencija i kažnjavanje aktuelnog režima usledilo tek prilikom drugog glasanja, glavne uzroke Tadićevog poraza treba tražiti u događajima koji su se odigrali u periodu između dva izborna kruga, a koji su postojeće nagomilano nezadovoljstvo konačno aktivirali i doveli do političke erupcije. Među događajima koji su ispunili dane između dva kruga glasanja svakako se izdvajaju agresivna, ali potpuno kontraproduktivna medijska kampanja u korist režimskog kandidata i arogantno širenje pobedničke atmosfere i trijumfalizma među Tadićevim pristalicama, koje je neminovno vodilo konformizmu i izvesnom opuštanju čak i njegovih vernih glasača. Proglašenje Tadićeve pobede za gotovo izvesnu stvar, mnoge njegove glasače odvratilo je od izlaska na birališta, stvorivši im pogrešan utisak da njihov glas u uslovima velike prednosti neće biti neophodan za pobedu kandidata DS.

Photomontage: Azazel

Za razliku od konformizma koji su preigrani spin majtosri između dva kruga neoprezno izazvali među tvrdim Tadićevim pristalicama i tako ih nesvesno gurnuli u apstinenciju, sveprisutno iritiranje umerenijih i neopredeljenih glasača je bilo prisutno i pre održavanja prvog kruga. Međutim, ključni događaj koji je u pravcu apstinencije i glasanja protiv usmerio ovu drugu grupu građana na koje su stratezi Tadićeve kampanje ozbiljno računali u svojim izbornim kalkulacijama, bilo je brzopleta objava sporazuma o nastavku vladavine dosadašnje “žuto-crvene” koalicije.

Umesto da dogovore o novoj vladi odloži za period nakon drugog izbornog kruga, arogantni i nadobudni Tadić je, želeći da uoči drugog kruga obezbedi podršku Ivice Dačića i njegovih socijalista (što izgleda nije značilo i podršku njihovih glasača), bržebolje pohitao da objavi nastavak saradnje iz prethodnog perioda. To je mnogim ranije uplašenim, ali nezadovoljnim biračima, napokon odagnalo strah da bi izbornom pobedom Nikolića moglo doći do nepredvidljivih situacija, što im je istovremeno pružilo priliku da glasanjem za kohabitaciju bar donekle ograniče veliku moć koju je do sada u svojim rukama držao bivši srbijanski predsednik. Nestanak straha na čijoj se proizvodnji zasnivala Tadićeva vladavina još od 2004. godine, lišila ga je u krajnjem ishodu velikog broja sekundarnih glasova na koje je računao, a koji su osećajući nezadovoljstvo, ali i nestanak straha koji su do tada imali, odlučili da kazne Tadića tako što će ostati u apstinenciji, precrtati svoje listiće ili glasati protiv nesuđenog srbijanskog Bonaparte.

Photomontage: Azazel
MOGUĆA KOHABITACIJA I UTICAJ NOVOG PREDSEDNIKA

 

Pobeda unapred otpisanog kandidata Srpske napredne stranke na predsedničkim izborima unela je novu dozu dinamike u unutarsrbijanski politički proces, koji će u novim, bitno izmenjenim, okolnostima predstavljati rezultantu odnosa snaga koji će biti rezultat predstojećih dogovora oko formiranja nove vlade i političkih poteza novoizabranog šefa države.

Dogovor koji su olako, za svega 15 minuta, između dva izborna kruga sklopili Tadić i Dačić, iako nakon izbornog poraza lidera DS nije stavljen van snage, zasigurno će ozbiljno biti preispitan. U narednim danima dve stožerne stranke upotrebiće sve raspoložive adute kako bi na svoju stranu pridobile trećeplasiranu, ali za sastavljanje buduće vlade ključnu, partiju sledbenika Slobodana Miloševića. U toj utakmici izvesna prednost ipak leži u rukama Tadićeve Demokratske stranke koja, uprkos teškom porazu svog lidera, još uvek predstavlja isplativiju koalicionu opciju za lidera socijalista Ivicu Dačića. Prvobitni koalicioni aranžman bi, međutim, ozbiljno mogao da bude doveden u pitanje pod utiskom rezultata drugog kruga izbora, ali i Dačićevih pokušaja da na talasu nove realnosti za sebe ishoduje što više ustupaka u okviru koaliconog dogovora.

U pravcu takvog zaključka navode i prve izjave lidera socijalista date neposredno po okončanju izbornog procesa da će sada, nakon iznenađujućeg rezultata predsedničkih izbora, realizacija već sklopljenog koalicionog aranžmana postati znatno komplikovanija. Mnogi su tu izjavu olako shvatili kao Dačićev nagoveštaj prebega u Nikolićevo jato, mada razlozi političke racionalnosti ozbiljno dovode u pitanje takve zaključke. Eventualni zaokret Miloševićevih stranačkih naslednika bio bi za njih relativno isplativ da je sitacija takva da samo sa naprednjacima, mogu da sastave novu vladu, što bi bio aranžman u kojem te dve stranke ne bi u pitanje dovele svoju evropsku agendu. Kako, međutim, to nije slučaj i kako su za tu kombinaciju neophodni i glasovi stranke Vojislava Koštunice koja je na izbore izašla sa jasnim antievropskim programom i projektom tzv. vojne i političke neutralnosti, svaki pokušaj eventualnog formiranja vlade sa DSS deluje kao nemoguća mislija. Dogovor Nikolića i Koštunice da će programske razlike po pitanju približavanja EU biti razrešene na referendumu, u ovom trenutku ne čini se previše izvodljivim budući da donošenje većine odluka koje se tiču daljeg napretka Srbije na putu evropskih integracija zahteva hitnost, koja ne trpi nikakvo odugovlačenje i gubljenje vremena oko organizacije eventualnog referenduma.

Photomontage: Azazel

Tome treba dodati da se čini da ni samom Nikoliću previše ne odgovara da u ovom trenutku sa Koštunicom i Dačićem pravi skupu koalicionu vladu na koju bi pao suviše veliki teret donošenja teških odluka koje stoje pred Srbijom. Zbog navedenih razloga čini se da je Dačić svojim izjavama o dodatnim komplikacijama, na umu ipak imao rearanžiranje već postignutog dogovora sa DS, kako bi za svoju stranku obezbedio što više ustupaka od, izbornim porazom, ozbiljno poljuljanih demokrata. Dačiću je u tom smislu, kao opravdanje, dobrodošla i činjenica da je Nikolić izabran glasovima jedva petine srbijanskih birača, što značajno umanjuje pritisak na lidera socijalista da sa izbornim pobednikom sastavlja novu vladu.

Photomontage: Azazel

U međuvremenu je oživela i treća opcija koja je pre izbora favorizovana od strane Vašingtona, Brisela i međunarodnih finansijskih institucija o formiranju tzv. velike koalicije DS i SNS, što bi Dačićevu koaliciju zajedno sa njenim preskupim populističkim predizbornim obećanjima u narednom periodu ostavilo u opoziciji. Iako takvo rešenje na srednji i duži rok ne bi odgovoralo ni jednoj od dve duboko antagonizirane vodeće srbijanske stranke, za njega je pre svega zainteresovani međunarodni faktori  motivisani potrebom da za teške odluke glede ekonomske situacije i Kosova, koje će neodložno morati da donese buduća vlada, odgovornost bude podeljena između stranaka sa najvećim poverenjem građana. Treba, međutim, napomenuti da je takva koalicija od strane nekih međunarodnih krugova projektovana na osnovu pretpostavke da će dve ključne partije u zbiru na izborima osvojiti preko 60 odsto glasova. U situaciji kada je vodećim strankama poverenje iskazalo manje od polovine izašlih birača, velika koalicija se čini prilično mršavom za preuzimanje tereta donošenja teških odluka koje su joj ranije bile namenjene. Takav savez malo verovatnim čini i postojeći animozitet na relaciji DS-SNS što bi sastavljanje buduće vlade zasigurno dodatno opteretilo brojnim međusobnim uslovljavanjima oko personalnih rešenja i zahtevima za sanitarnim otklonom od vodećih kadrova koji su u prethodnom periodu činili prve partijske postave. Vlada “velike” koalicije, bez odgovarajuće većine i političkog autoriteta,  pre bi mogla biti izvor nestabilnosti nego stabilizujući faktor u narednom, za Srbiju veoma teškom periodu.

Bez obzira na strukturu koalicije koja će stajati iza nje, nasuprot buduće vlade nalaziće se novi predsednik na čiju se politiku s pravom gleda kao na veliku nepoznanicu. Nikolić će u ulozi predsednika tek morati delima da dokaže da njegov otklon od radikalne nacionalističke politike nije tek puka verbalna fasada. Od toga će zavisiti kako njegov unutrašnji, tako i međunarodni, ugled i legitimitet. Umirujuće izjave date neposredno nakon izbora, kao i sastanci koje je u prethodnom, opozicionom, periodu imao sa novopazarskim muftijom Muamerom Zukorlićem i liderom vladajuće crnogorske partije Milom Đukanovićem, ukazuju na mogućnost da dođe do poboljšanja crnogorsko-srpskih odnosa, kao i odnosa zvaničnog Beograda prema Bošnjacima u Sandžaku. Pored toga lični animozitet koji postoji između Nikolića i Dodika mogao bi biti povoljna okolnost i za delimičnu pozitivnu promenu kursa politike zvaničnog Beograda prema Bosni i Hercegovini. Da li će, međutim, Nikolić uopšte biti u prilici da u praksi sprovodi svoju politiku prema regionu, zavisiće pre svega od njegove saradnje sa ključnim međunarodnim faktorima, ali i od odnosa sa budućom vladom u Beogradu koja, prema ustavu, ima znatno šira ovlašćenja od predsednika kada je u pitanju kreiranje i sporovđenje spoljne politike.

Kada se sumiraju sve moguće i izvesne varijante daljeg kretanja zvanične državne politike Srbije, može se sa sigurnošću zaključiti da, iako je Nikolićev izbor nazvan političkim zemljotresom, osim psihološkog efekta, za sada ne treba očekivati velika pomeranja u politici zvaničnog Beograda. Smer kretanja političkog procesa koji je, dejstvom međunarodnih faktora, još od ranije u priličnoj meri kanalisan, u novonastaloj situaciji podele moći unutar srbijanskog političkog polja teško da će pretrpeti bitnije promene bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu.

24.05.2012.

MANDAT SUPERVIZORA U DISTRIKT BRCHKOM "ZAMRZNUT"

Mandat supervizora "zamrznut"

imageRoderick Moore / Vijesti.ba

.................................................

SARAJEVO - Prvi zamjenik visokog predstavnika i supervizor za Brčko Distrikt Roderick Moore rekao je danas novinarima u Sarajevu da je donio odluku da će suspendovati svoje funkcije kao supervizor za Brčko. "Kancelarija za provođenje konačne odluke u Brčkom se zatvara, a zatvaranje će biti izvršeno najkasnije do 31. augusta ove ...

... godine. Suspendujem svoje funkcije kao supervizor, a nadležnost za Brčko će sada, više nego ikada, čvrsto biti u rukama organa vlasti i građana Brčkog", kazao je Moore na konferenciji za novinare održanoj u OHR-u u Sarajevu.

Prema njegovim riječima, supervizor će i dalje nastaviti da postoji kao pravni subjekt sa svim ovlaštenjima, a i Tribunal za Brčko Distrikt će postojati.

Supervizor će i dalje biti nadležan da obavijesti Tribunal kada budu ispunjeni uvjeti za njegovo zatvaranje. Međutim, do tada će Tribunal zadržati svoju jurisdikciju i nastaviti da izvršava svoj mandat i još uvijek će moći izmijeniti konačnu odluku u slučaju kršenja entiteta da stave dio ili čitav Distrikt pod isključivu nadležnost jednog od entiteta.

"Nadam se da to neće biti potrebno, ali ne trebaju postojati sumnje da li će Tribunal ostati mehanizam koji međunarodna zajednica u potpunosti podržava", kazao je Moore.

On je dodao da bi možda najbolja metafora današnje odluke bila metafora o zamrzavanju.

" U suštini, poslije konsultacija sa Vijećem za provedbu mira, ja sam zamrznuo mandat supervizora za Brčko i nisam ga okončao. Ova odluka ima historijski značaj za Brčko i BiH i predstavlja ogromno priznanje napretka koji su građani Brčkog postigli u ponovnoj izgradnji svoje lokalne zajednice. Odluka o zatvaranju Ureda supervizora u Brčkom i suspenzija supervizije zasniva se na impresivnim rezultatima koji su postignuti zahvaljujući građanima i institucijama Brčkog tokom proteklih 15 godina. To uključuje i uspostavljanje multietničkih institucija, visoku stopu povratka izbjeglica, integrisani sistem obrazovanja i uspostavljanje temelja za potpunu reintegraciju lokalne zajednice u Brčkom ubuduće", kazao je Moore.

On je dodao da je stav Turske kao članice Upravnog odbora PIC-a da se zadrži status supervizije u Brčkom do ispunjenja potrebnih uvjeta, jer smatraju da je to od vitalne važnosti za jedinstvo i stabilnost BiH, kao i da se Turska usprotivila odluci o suspenziji supervizije.

"Današnja odluka nije donesena zato što su svi problemi u Brčkom riješeni. Brčko kao i ostatak BiH ima velike probleme s kriminalom, korupcijom i neefikasnošću administracije. Potrebno je poduzeti značajne inicijative da bi došli do daljih poboljšanja u poslovnom okruženju i kako bi se privukla ulaganja i otvorila radna mjesta.Građani Brčkog mogu i dalje računati na aktivnu podršku međunarodne zajednice.Nastavit ćemo i dalje da pomažemo Distriktu da učestvuje u aktivnostima BiH ka punoj evropskoj i euroatlantskoj integraciji", kazao je Moore.

On je posebno istaknuo da će u Brčkom biti i dalje prisutne međunarodne organizacije i EUFOR, a da će delegacija EU otvoriti ured u Distriktu u narednim mjesecima. OHR će također nastaviti da prati razvoj događaja u Brčkom, kazao je Moore.






(Vijesti.ba/Fena)

24.05.2012.

PROFESOR IVO BANAC KOMENTIRA IZBORE U REGIONU: TOMISLAV NIKOLICH I TOMISLAV KARAMARKO NE ODGOVARAJU MILORADU DODIKU

Profesor
Ivo Banac komentira izbore u regionu: Nikolić i Karamarko ne odgovaraju
Dodiku



 
 

23/05/2012.

Ako
uzmemo opet Dodika kao primjer, onda su Demokratska stranka, a pogotovo osobno
Tadić, mnogo više vezani uz ovog eksponenta velikosrpske politike u BiH
...



Ugledni hrvatski historičar i profesor Ivo Banac
komentirao je u  intervjuu za "Dnevni avaz" izbor Tomislava Nikolića
za predsjednika Srbije, ali i Tomislava Karamarka za novog predsjednika Hrvatske
demokratske zajednice. Za oba događaja Banac kaže da će imati reperkusije na
Bosnu i Hercegovinu. Prema njegovim riječima, važno je za BiH da je Karamarko
postao predsjednik HDZ-a Hrvatske. Banac smatra da se više niko unutar HDZ-a
"neće moći oslanjati na dobra stara zlatna vremena, kao ni na politiku koja je u
međuvremenu propala, poput propalog komunističkog projekta".
- Došao je kraj
ovakvog HDZ-a - kaže Banac.

Zbog posljednjih korupcijskih afera
HDZ nesumnjivo nosi veliku hipoteku. Hoće Ii Karamarko uspjeti promijeniti
narušeni imidž stranke?


- On se mora riješiti svih onih koji su
bili nositelji korupcije. Zapravo, on ih se već
na određeni način i riješio,
ako pogledate ko je sve otišao s političke scene. To su bili svi oni koji su
bili umočeni u afere. Naravno, predstoji još i pomicanje onih koji su ostali na
lokalnoj razini. Ali, to će se događati do idućih izbora.

Šta
mislite, kakav će odnos Karamarko imati prema BiH? Kako će se on odnositi prema
hrvatskom pitanju u BiH?


- Mislim da će Karamarko biti vrlo
oprezan, da se neće zalijetati i kada govorimo o hrvatskom pitanju. Ali, sigurno
je došao kraj koketiranja s Miloradom Dodikom, što je itekako bilo prisutno ne
nužno u HDZ-ovoj, ali svakako u hrvatskoj politici. Dakle, u politici koju je
Zagreb vodio prema BiH i prije najnovijih parlamentarnih izbora. Tu pogotovo
mislim na predsjednika Ivu Josipovića.

A šta je s odnosima prema
dva HDZ-a?


- Vrlo je teško reći, ali indikativno je vidjeti da
su neki predstavnici ovog, ja ih nazivam, bobanovskog bloka, vrlo razočarani
činjenicom da je Karamarko izabran za predsjednika HDZ-a.

Kako
gledate na pobjedu Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u
Srbiji?


- Ne bih ulazio u unutarsrbijanske razloge za ovu
pobjedu, jer tu ima mnogo toga što izmiče nama koji stvari gledamo izvana.
Srbija je u katastrofalnom ekonomskom stanju, tako da ima mnogo nezadovoljstva.
Ako gledamo stvari s vanjskopolitičkog aspekta, onda ne vidim neke razlike
između Tadića i Nikolića. Ako uzmemo opet Dodika kao primjer, onda su
Demokratska stranka, a pogotovo osobno Tadić, mnogo više vezani uz ovog
eksponenta velikosrpske politike u BiH nego što se to može reći za Nikolića.
Drugo je pitanje politike prema Kosovu. Ne vjerujem da treba očekivati nešto
više od onoga što je postignuto s Tadićem. Nikolić je, s druge strane, već rekao
da će on nešto učiniti da popravi odnose Beograda i Podgorice.

Tadić nije mnogo
učinio


Ali, može li se od Nikolića očekivati neki
evropski put? Kakva će njegova politika biti prema BiH? Može li se od njega
očekivati da ne ponavlja greške iz prošlosti?


- Tadić je
uzdignut kao nekakav eksponent proevropske politike u Srbiji, a zapravo nije
mnogo učinio. Nikolić slovi kao euroskeptik, kao izraziti nacionalist. Od
takvih, upravo iz tih razloga, možemo očekivati svašta. Amil Dučić (Dnevni
avaz)


24.05.2012.

DENNIS KUCINICH: INTERVENCIJA U SIRIJI BI MOGLA DOVESTI DO TRIJUMFA ISLAMISTICHKOG FUNDAMENTALIZMA

Dennis
Kucinich : Intervencija u Siriji bi mogla dovesti do trijumfa islamističkog
fundamentalizma


 
 

23/05/2012.

Američki
kingresmen Dennis John Kucinich tvrdi kako su sve američke intervencije bile
potpuni promašaj - Libija, Irak, Afganistan. ..


Dennis John Kucinich
................................

(Kučinić) je američki političar hrvatsko-irskih korijena i zastupnik američkog
Kongresa. Jedan je od najglasnijih protivnika američkih vojnih akcija. 2008.
pokušao je izboriti se za kandidaturu na američkim predsjedničkim izborima.U
najnovijem razgovoru za RT
, Kucinich se
osvrnuo na aktualne tenzije po pitanju Irana i Sirije. Ističe kako SAD mora
napustiti ideje militarizma i okrenuti se diplomaciji. No, također priznaje kako
velik broj članova američkog Kongresa jednostavno još nije svjestan toga. Tvrdi
kako su sve američke intervencije bile potpuni promašaj - Libija, Irak,
Afganistan. Navodi kako bi ista stvar bila i kada bi se interveniralo u Siriju
ili Iran. Kucinich je jedna od rijetkih osoba
,
ne samo u američkom Kongresu - već i u cijelom svijetu, koji javno progovara o
stvarnom stanju u Siriji - tako ističe da bi američka vojna intervencija u
Siriji vjerojatno rezultirala "trijumfom islamističkog
fundamentalizma".


DK: "Postoji izuzetno izražen sentiment u Kongresu da
moramo biti čvršći prema Iranu. No, koje su osnove za ta promišljanja? Govore
nam kako ne bi smjeli imati nikakve kontakte s njima, da ne smijemo pregovarati
s njima i da je vrijeme da se počnemo pripremati za rat. Sve je to krivo. Mi
moramo imati direktne pregovore. Moramo razgovarati s Iranom i napustiti te
hvalisave ideje da ćemo nekako razriješiti naše nesuglasice s Iranom putem
rata."

RT: "Koliko vaših kolega dijeli ovakvo
mišljenje?"
DK: "Oko 10 do 11 od ukupno 435 kongresmena. No,
narod ove zemlje nije spreman ići u još jedan rat. Ako gospodin Netanyahu želi
voditi rat - to je njegova stvar. Ja bih mu savjetovao da se ne upušta u tako
nešto jer sigurnost Izraela bi bila narušena u slučaju rata s Iranom. No, SAD ne
može, ne smije i ne treba se upuštati u rat samo zato jer to traži neka druga
država koja se naziva našim prijateljem. Ako ste nečiji prijatelj, nećete svoje
prijatelje voditi u nevolju. Nažalost, mi imamo neke prijatelje koji nas zaista
žele odvesti u nevolje."

RT: "Neki vaši kolege kažu:
zašto bi SAD napravio prvi korak? Neka Iran napravi prvi korak. Što mislite o
tome? Mislim, nije da su Iranci baš skloni lijepim
riječima."
DK: "SAD je preuzeo glavnu ulogu u ovoj krizi i
sukladno tome mi bi trebali biti ti koji će prvi otvoriti prostor diplomaciji.
Jer ako naš Kongres pošalje svijetu poruku 'Gledajte, ne želimo s vama
razgovarati niti pregovarati, ukoliko ne napravite što vam kažemo, krećemo u rat
protiv vas' - to nije način na koji se rješavaju stvari, to nije način na koji
možete stvoriti sigurniji svijet. Moramo se koristiti
diplomacijom."

RT: "Diplomacija nužno vodi u stvaranje
koncesija, zašto se neki od vaših najratobornijih kolega nikako ne slažu s
takvom opcijom?"
DK: "Moramo početi razmišljati drugačije,
moramo početi vjerovati da je mir moguć. Jer sada imamo način razmišljanja u
Washingtonu koji se svodi na 'rat je neizbježan'. Kada kažete tako nešto,
doslovno prizivate rat. Moramo prestati razmišljati u ratnim
terminima."

RT: "Čak i ako Iran pristane na sve uvjete,
izgleda kako će sankcije i dalje ostati. Da li američki zakonodavci vole stalno
biti na rubu izbijanja rata?"
DK: "Sankcije su isto
ratovanje, samo druge forme, sankcije su samo jedan korak od početka pucnjave.
Mentalni sklop ljudi u Washingtonu se svodi na plesanje po samom rubu. Problem
je u tome da pri takvom ponašanju uvijek postoji prostor za krivu procjenu, kada
postoji mentalitet da uopće ne smijete razgovarati s drugom stranom. Zamislite
samo što bi se desilo da na vrhuncu Kubanske raketne krize Nikita Hruščov i John
F. Kennedy nisu međusobno razgovarali? Upravo na temelju njihove međusobne
komunikacije riješena je ova kriza."

RT: "Smatrate li da
je u konačnici jedini cilj SAD-a svrgnuti iransko vodstvo na bilo koji mogući
način?"
DK: "Iranski narod nikada nije dopustio stranoj sili
da dirigira ishod. Narod Irana je jako zabrinut kada se vrše atentati na njihove
nuklearne znanstvenike - kako se to dogodilo? Tko to radi? Mi bi morali prestati
od ideje osvajanja drugih zemalja - radi se o starom modelu koji je bio na snazi
prije više stotina godina. Pokušali smo u Iraku - nije funkcioniralo. Pokušali
smo u Afganistanu - nije funkcioniralo. Pokušali smo u Libiji - nije
funkcioniralo. Ti isti ljudi sada nas žele natjerati da to napravimo i sa
Sirijom - i opet neće funkcionirati. Isto tako to neće funkcionirati ni kada je
riječ o Iranu. Što prije toga postanemo svjesni, tim bolje, jer tek onda ćemo
moći pogledati koje su druge opcije."

RT: "70%
Amerikanaca kaže "DA" diplomaciji s Iranom. Mislite li da zakonodavci čuju
njihove glasove?"
DK: "Svaki član Kongresa ima jako dobar
sluh samo kada se približavaju izbori. Kada se nalazimo daleko od izbora, sluh
im odmah oslabi. No, tu su i drugi glasovi: glasovi interesnih skupina,
prodavača oružja, ratnih kompanija, generalno ljudi koji ostvaruju velike
profite na temelju ratovanja. Nije njih briga gdje se rat događa niti tko gine -
oni samo žele novac. Članovi Kongresa bi trebali biti mudri i oduprijeti se
navali ovih interesnih skupina koje žele upravljati s njihovim glasovima, jer
njihov interes nije interes američkog naroda."

RT: "Jesu
li ljudi u Kongresu zaista sretni kad izbije rat?"
DK:
"Vidio sam taj fenomen... većina kongresmena su relativno mirni, tihi,
miroljubivi ljudi. No, nešto se dogodi kada dođemo na sam rub konflikta. Vidio
sam to direktno kada je američka Vlada donijela odluku da se bombardira Srbija.
Odjednom je te ljude zahvatila ratna groznica - kao
virus."

RT: "Kakvo je trenutačno generalno stajalište u
Kongresu po pitanju Sirije?"
DK: "Poprilično podvojeno. Neki
članovi Kongresa i Senata su otvoreno pozivali na intervenciju. Ali intervenciju
u čije ime? Što više pratite događaje u Siriji postaje vam jasno da na terenu
postoje različite skupine. Američka intervencija mogla bi dovesti do trijumfa
islamističkog fundamentalizma - samo zato što ste intervenirali, ne znači da
ćete dobiti rezultate kakve priželjkujete. Štoviše, pravilo je već potvrđeno -
svaki put kada intervenirate dobiti ćete upravo ono što niste željeli
!"(Kliker.info-Advance)


24.05.2012.

NIKOLA GRABOVAC: ZAPOSHLJAVANJE JE KAPITALNI PROBLEM BOSNE I HERCEGOVINE

Grabovac: Zapošljavanje je kapitalni problem BiH  

     

Nikola Grabovac

.................................

Mislim da nema kapitalnijeg problema od zapošljavanja, a svi ovi drugi problemi o kojima pričamo, kao što su visina invalidnina, visina penzija, investicije itd., posljedica su nezaposlenosti ljudi, kaže RSE prof. dr. Nikola Grabovac.
RSE: Profesore Grabovac, već izvjesno vrijeme nema vas u medijima. Zbog čega?

Grabovac: Ne pojavljujem se iz razloga što stvari koje sam ja pričao točno prije 10 godina, tada sam i udaljen iz svih struktura, se potpuno ostvaruju. I meni je najkrivlje i najžalije što se moje procjene ostvaruju. Prvo što se tiče MMF-a, nek je Bog na pomoći državi u koju dolazi MMF, jer njegov dolazak nema u suštini cilj oporavak države, nego njeno daljnje povezivanje. Međutim, ono što sam pričao prije 10 godina sad ću ponoviti - u BiH postoje tri kapitalna problema. Prvi je zapošljavanje ljudi. Kad govorim o zapošljavanju onda mislim zaposliti ih u produktivnu firmu koja će uspješno raditi i koja će isplaćivati plaću. Drugi problem u BiH je zapošljavanje. Jer ako riješimo zapošljavanje, ako čovjek prima plaću, automatski se plaćaju doprinosi i za zdravstvo i za penzione fondove i za školstvo itd. I treći problem u BiH je zapošljavanje. Iskreno ću vam reći, ja mislim da nema kapitalnijeg problema od zapošljavanja. A svi ovi drugi problemi o kojima mi pričamo, kao visina invalidnina, visina penzija, investicije itd., su posljedica nezaposlenosti ljudi. Na funkcije su došli vrlo nesposobni ljudi koji ne znaju rukovoditi ni državom niti ostalim stvarima, i situacija je ovakva kakva jeste.

RSE: Ovo što radimo sa MMF-om ustvari je uzimanje kredita jedog za drugim i dodatno zaduživanje i sve dublje padanje u dubiozu. Bojim se da će BiH doći na grane Grčke.
Grabovac: Ne da ćemo doći, mi smo već ispod, i oni nas namjerno drže i namjerno nam daju kredit da bismo vratili prethodne kredite. Međutim, jednog dana će se morati podvući crta. Da li ćete to vi koji ste mlađi, ili naša djeca ili naši unuci poći vraćati? Međutim, oni svjesno to rade, ustvari nećemo vraćati. Znate šta će se uraditi? Ja već znam. Umjesto vraćanja duga, oni će preuzeti nam telekome, koji su zlatne koke, preuzeće nam elektroprivredu, koja je također zlatna koka. Znamo, to treba građanima vrlo jasno reći, kad smo se opredijelili za kapitalizam - kapitalizam je jednako gdje kapital vlada. Ali očito je da je ovaj vučiji kapitalizam koji je kod nas na sceni potpomognut iz međunarodne zajednice, ali strahovito ugrožen od domaćih struktura, koje ne vode računa o običnom građaninu, čovjeku, poboljšanju njegovog života, prespektivi i sigurnosti življenja itd.

Neprotočnost granica
RSE: Dakle, ovo je moderni kolonijalizam?
Ilustracija
​​Grabovac: Bitno je preuzeti dvije institucije u jednoj državi, a to su bankarski sustav i maloprodajnu funkciju - i onda vi komandujete tom državom. Kad govorimo o maloprodajnoj funkciji - znam ja, često prolazim kroz Livno, vidim ja tu i Konzume, međutim ja želim da mi Konzum kupuje robu koja je proizvedena u BiH. Koliko kupuje livanjskog sira? Tražim od Hrvatske da nam pomognu u zapošljavanju, a ne samo u deklaracijama i u pomaganju. Vidite granicu, koju ja često prelazim, u Doljanima - to je jedna od najtvrđih granica u BiH. Tu su najžešće kontrole baš zbog zaštite nekog nelagalnog uvoza u Hrvatsku. Dajte, pomozite, uspostavite svoje veterinarske stanice, utvrdite kvalitet i propustite ljude da prolaze sa robama, ili da firme iz Hrvatske uvoze te robe, da zaposle građanna iz Livna, Tomislavgrada, Kupresa, pa i iz drugih gradova - nisam nacionalista, iz Sarajeva, Žepča. Doboja itd.

RSE: A sada imamo sitauciju da je upitno uopće postojanje za pregled namirnica biljnog i životinjskoga porijekla ovdje kod nas na Kamenskom.
Grabovac: Oni će dozvoliti da sir iz Livna, ako ga želite izvesti negdje u Split, mora otići do Orašja ili do Županje, preći gore granicu, ili u Bosanskoj Gradišci gdje predviđaju neke prijelaze, da bi onda odozgo došao do Splita. Na takav način on će poskupiti i normalno da ga ovaj u Splitu više neće kupovati. Neprotočnost tih granica - jer mi imamo u Kamenskom napravljenu jednu od najmodernijih velikih graničnih postaja na bh. strani, gdje treba EU da sjedne i da omogući prolaz. Vjerujte, samo su dvije kancelarije u funkciji - carinske uprave, ona mala, i ona do nje policija, a čitave velike zgrade su potpuno prazne u koje se mogu smjestiti i veterinarske i sanitarne i druge inspekcijske kontrole. Međutim, mnogi u BiH se ne žele konfrontirati stručnjacima iz međunarodne zajednice - i prihvatamo takva rješenja.
24.05.2012.

REGIONALNOM SARADNJOM BRZE U EVROPSKU UNIJU EU

Regionalnom saradnjom brže ka EU

 

Zastave Srbije

................................

Zastave Srbije i EU

 

Regionalna saradnja jedan je od najbitnijih koraka zemalja Balkana ka članstvu u Evropskoj uniji, pa je neophodno da se i Srbija ozbiljno posveti tom poslu, smatraju stručnjaci za evropska pitanja.

Iako Evropa prolazi kroz monetarnu i političku krizu proces proširenja sigurno neće biti zaustavljen tako da bi države Balkana trebalo da nastave sa dubokim reformama kako bi u dogledno vreme spremno dočekale članstvo u Evropskoj uniji, zaključili su učesnici javne rasprave „Budućnost Evrope – pogled sa Balkana“ koja je u organizaciji Evropskog pokreta održana u Beogradu.

Željko Kuprešak, ambasador Hrvatske u Beogradu, rekao je da će ta zemlja pomoći Srbiji u nastojanjima da postane članice Evropske unije i ocenio da je regionalna saradnja put kojim bi trebalo da idu sve zemlje na Balkanu.

„Morali bi naći modele koji već postoje u Evropi. Dobar je baltički model suradnje zemalja regije koji je 2007. potvrdila i Evropska unija. Baltičke zemlje su se dogovorile da suradjuju na makroekonomskom planu u području infrastukture, turizma, zaštite okoliša... To je nešto što mi na ovim prostorima moramo osmisliti.“

Očekivanja Evrope su da će Srbija, u kojoj se čeka formiranje nove vlade, nastaviti sa evrointegracijama.

Duško Lopandić, pomoćnik ministra spoljnih poslova Srbije, izjavio je da će Beograd ostati na tom kursu i procenio da su izbori na svim nivoima potvrdili orjentaciju ka Evropskoj uniji.

„Proces razgovora sa relevantnim faktorima u Evropskoj uniji se nastavlja, dok je kandidatura Srbije nesporna. Videli smo na izborima da su praktično sve proevropske stranke ušle u parlament, za razliku od nekih antievropskih. Važno je i to da je jedna od prvih rečenica novoizabranog predsednika Srbije u izbornoj noći bila da se proces ulaska u Evropu nastavlja.“

Željko Kuprešak
​​Upravo izbor Tomislava Nikolića na predsedničku funkciju, lidera Srpske napredne stranke i bivšeg funkcionera Srpske radikalne stranke koja se izričito protivi članstvu Srbije u Evropskoj uniji, zabrinjava najveći deo ovdašnje javnosti. Najčešće pitanje je da li će zemlja sa njim, i eventualno njegovom strankom u vladi, nastaviti ka Evropi.

Ambasadora Hrvatske Željka Kuprešaka pitali smo da li Tomislav Nikolić može biti prepreka za saradnju Srbije sa susedima.
        
„Naš strateški cilj je suradnja i razvoj na ovim prostorima. Siguran sam da ćemo u tom smislu naći i ljude koji to žele. Da li će gospodin Nikolić biti nekakav kamen smutnje ili prepreka u svemu tome ja duboko ne verujem u takvu soluciju. Ali to morate pitati njega, a ne mene“, odgovara ambasador.

Reforma pravosuđa i ljudska prava

Analitičari procenjuju da će pregovori Srbije o članstvu u Evropskoj uniji ličiti na pregovore Hrvatske koja je morala da ispuni više od 120 evropskih standarda.

Vladimir Pavićević, iz Evropskog pokreta, kaže da je najveća prepreka ka Evropskoj uniji to što srpska politička elita još nije jasno odgovorila da li Srbiju želi na evropskom putu.

„Deo političke elite koji je prethodne četiri godine bio u vlasti pokazao je jednu vrstu antievropskog usmerenja time što se poigravao sa ključnim evropskim vrednostima. Tako što je vladavina prava kršena nepoštovanjem ustava, dok se pored toga dogodio i niz promašaja u reformskim zahvatima u različitim oblastima“, navodi Pavićević.

Uspostavljanje vladavine prava jedna je od ključnih oblasti za Srbiju, a kada dođe red na pregovore sa Evropom reforma pravosuđa i stanje ljudskih prava biće prva poglavlja o kojima će se razgovarati.

Željko Kuprešak podseća da su to bila neka od pitanja koja su u Hrvatskoj izgledala najteža, ali da je rezultat krajnje pozitivan:

„Kada smo pravosudje doveli u takvo stanje da ne može dijeliti ljude prema tome da li su političari, koje su nacionalnosti i kakvo im je ekonomsko stanje, kada su svi postali jednaki pred pravdom onda su se odjednom pojavili rezultati. I danas u zatvoru možemo imati i bivše premijere, bivše tajkune, i bivše velike kriminalce... Odjedanput su ljudi shvatili da je reforma pravosudja bila njihov vlastiti interes.“  

Ako želi u Evropsku uniju, Srbiju očekuju reforme izbornog sistema i zakondavstva kao i donošenje ozbiljne ekonomske strategije.

Vladimir Pavićević zaključuje da će ipak pre svega Srbija uz evropske kriterijume morati da se posveti pravosuđu.

„Najveći promašaj u Srbiji, kada govorimo o važnim sistemskim zahvatima, je pokušaj reforme pravosuđa.Ta reforma okrenula se u svoju suprotnost u odnosu na ono što je trebalo da donese“, smatra Pavićević.

Prema poslednjem istraživanju Agencije za evropske integracije, više od 80 odsto gradjana Srbije podržava sprovođenje reformi dok je podrška članstvu u Evropskoj uniji nešto veća od 50 odsto.
23.05.2012.

FLORIAN BIBER: ZA DEMOKRATSKU STRANKU BI NAJGORE BILO DA OSTANE NA VLASTI

Biber: Za Demokratsku stranku bi najgore bilo da ostane na vlasti       

 

Florian Bieber

............................

Florian Bieber

 

Iako bi Tadić imao veća ovlašćenja kao premijer nego dok je bio predsednik, njegova pozicija bi bila slaba jer nema legitimitet, kaže za Radio Slobodna Evropa Florian Biber (Bieber), profesor na Univerzitetu u Gracu. On smatra da bi najgore za Demokratsku stranku bilo da ostane na vlasti jer bi time pokazala da nije ništa naučila iz rezultata ovih izbora, zbog čega bi još gore prošla na sledećim izborima.

Biber smatra da se Nikolić verovatno nije suštiniski promenio, ali da je veoma pragmatičan političar i uviđa da je evropski put najbolji za Srbiju. Kada je reč o odnosima u regionu, on bi mogao da povuče i neke odlučnije poteze u kompromisu oko Kosova, jer ga ne mogu u Srbiji optužiti za izdaju kao Tadića. Takođe, Nikolić nema ideološki dug kao Tadić beogradskom krugu oko Dobrice Ćosića.

RSE: Pobeda Tomislava Nikolića je, na neki način, iznenađujuća. Da li je to, kako smatraju neki strani komentatori, uspeh nacionalista. Drugi, pak, smatraju da se ne radi toliko o direktnoj pobedi Nikolića, već, zapravo, o kažnjavanju Tadića od strane njegovih nekadašnjih pristalica koji nisu izašli na izbore jer su nezadovoljni njegovom osmogodišnjom vladavinomm, pre svega korupcijom, produbljivanjem socijalnih nejednakosti, sumnjivim privatizacijama, kontrolom medija – dakle, suprotno onome što su obećale demokratske snage kada su zbacile Miloševića. Nikolić je, na kraju krajeva, sada osvojio skoro 700 hiljada manje glasova nego u drugom krugu 2008. godine kada je izgubio od Tadića.

Biber: Nikolić sigurno nije pobedio zato što su ljudi glasali za neku nacionalističku opciju. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Kosovo nije na prvom mestu već pri dnu liste priroriteta – na osmoj ili devetoj poziciji. Građani su usredsređeni na probleme nezaposlenosti, siromaštva. Glavni razlog Nikolićevog uspeha je izostanak masovnog izlaska birača na izbore. Moglo bi se reći da je to više poraz Tadića, nego pobeda Nikolića. Kao što ste rekli, on je osvojio manje glasova nego u prošlosti.

Oni koji su glasali u prošlosti za Tadića 'kao manje zlo', shvatili sa da to 'zlo' više ne postoji. To znači da ti birači doživljavaju Nikolića kao 'prihvatljivo zlo'.

Takođe, oni koji su glasali u prošlosti za Tadića “kao manje zlo”, shvatili sa da to “zlo” više ne postoji. To znači da ti birači doživljavaju Nikolića kao “prihvatljivo zlo”. Prvo, dugo nije bio na vlasti pa mu se ne može pripisati korupcija i ostale zloupotrebe. Osim toga, uvideli su da Nikolić više ne zastupa ideje Srpske radikalne stranke, kao nekada nego naprednjaka, koji su možda konzervativni i nejasan je njihov stav o nekim pitanjima, ali sigurno nisu protiv evropskih integracija, nisu za povratak u 1990-te. To znači da je po prvi put posle 2000-te godine bilo moguće da se ne glasa za “manje zlo”, ili da se uopšte ne izađe na izbore. Nikoliću se očito isplatio zaokret nakon 2008. godine jer da je ostao sa radikalima, sumnjam da bi pobedio, zato što bi opet došlo do mobilizacije liberalnog-demokratskog krila birača u Srbiji koji bi glasali za Tadića samo da Nikolić ne bi pobedio.

Demokratska stranka je u predizbornoj kampanji previše insistirala na tome da samo Tadić može da zastupa evropske integracije, ali to nije bila uverljiva poruka i doživljavana je, čak, i kao laž jer su birači videli da postoji druga alternativa koja se, takođe, zalaže za evropske integracije.

RSE: Rekli ste da su birači ranije često glasali po principu “manjeg zla”. Stiče se utisak da je Demokratska partija računala na to da će im građani, ma koliko biti nezadovoljni, uvek ukazati poverenje. Tako da su se čelnici ove partije svaki sledeći put sve manje obazirali na pritužbe naroda, udaljavajući se od njega, a korupcija, socijalne nejednakosti, kontrola medija – bili su sve izraženiji. Evo, i ovih dana i nakon pobede Nikolića, on je u svojevrsnoj izolaciji domaćih medija. Nezadovoljstvo je raslo tako da je očito da više nije moglo da se mobiliše narod na principu glasanja za “manje zlo”, jer su neki smatrali da bi time, zapravo, na kraju dobili “veće zlo”. Šta je bolje za Srbiju - da je pobedio Nikolić ovakav kakav je, ili Tadić koji bi, imajući u vidu da je deo građana ponovo glasao za njega iz straha od lidera naprednjaka, možda bio još manje osetljiv na nezadovoljstvo naroda.

Biber: U svakoj demokratiji je dobra promena vlasti. Nije zdravo za jedan sistem da se jedna stranka predugo zadržava na vlasti, jer na taj način troši kadrove, ideje. Vremenom izgubi osećaj za potrebe građana, odnosno sposobnost da rešava njihove probleme. Takođe, u strankama koje su dugo na vlasti, okupi se mnogo onih koji brinu samo za svoju karijeru a ne za vođenje suštinske politike na dobrobit svih. Dakle, dobre su periodične promene vlasti. Međutim, sistem u Srbiji nakon 2000. godine je imao tu manu da nije bilo moguće da dođe do suštinske promene vlasti. Neke partije su u vladajućim strukturama od 2000-e do danas. Na primer G17 je bio takoreći u svakoj vladi. Doduše, Demokratska stranka je imala prekid od 2004. do 2007. godine. To nije dobar znak za konsolidaciju političkog sistema.

Gledano iz tog ugla, dobro je da je sada došlo do promene u Srbiji. Međutim, promenjen je samo predsednik ali ne i sveukupna vlast. Suštinsku vlast ima vlada a ne šef države. Stoga je mogući nastavak iste politike i u naredne četiri godine.

Srpska napredna stranka nastoji, s jedne strane, da sačuva taj populistički duh radikala, a, s druge, da se etablira kao normalna partija koja može da preuzme vlast. Ona sada mora, preko Nikolića, da pokaže šta je zapravo – da li će ostati populistička, ili će postati ozbiljna konzervativna partija. Vlast je najbolja prilika da se to pokaže. Ukoliko naprednjaci zadrže populistički duh, onda će izgubiti sledeće izbore. S druge strane, kao profilisana konzervativna partija mogu da vode odgovornu politiku. No, to je nužan korak u razvoju političkog sistema u Srbiji. Bilo bi nezdravo i opasno da nisu došli na vlast makar na predsedničkom nivou. Naime, njeni članovi čekaju na to sa sve većim nestrpljenjem više od 10 godina, i da su ponovo izgubili postojao bi rizik od cepanja Srpske napredne stranke, a to ne bi bilo dobro za stabilnost političkog sistema u Srbiji.

RSE: Pomenuli ste da vlada ima ključne nadležnosti. Iako još nisu počele zvanične konsultacije, pretpostavlja se da stranke intenzivno pregovaraju iza zatvorenih vrata. Procenjuje se da je najrealnija opcija da okosnicu nove vlade čine Demokratska stranka i koalicija oko Socijalističke partije (SPS), jer Srpska napredna stranka, iako pojedinačno najjača, ima ograničeni koalicioni potencijal. Da li je kohabitacija najpoželjnija opcija, jer iako je skopčana sa rizicima, to bi možda bio najbolji garant uravnotežavanja političke scene i međusobne kontrole?

Meni se čini da će najverovatnije Demokratska stranka i SPS i dalje biti u vladi, plus treći partner. No, nisam siguran da je to najbolja opcija.

Biber: Meni se čini da će najverovatnije Demokratska stranka i SPS i dalje biti u vladi, plus treći partner. No, nisam siguran da je to najbolja opcija. Kohabitacija je dobro rešenje ako bi predsednik imao ograničenu moć koja je definisana Ustavom. Međutim, problem je raskorak između te i stvarne moći predsednika u Srbiji što je nezdravo po politički sistem. Naime, Tadić je, dok je bio predsednik Srbije, koristio i neformalna ovlašćenja koja je imao kao šef stranke, tako da je njegova pozicija suštinski bila mnogo jača nego što to Ustav propisuje. To preplitanje formalne i neformalne moći šefa države i mešanje funkcija je nezdravo za konsolidaciju demokratije.

S druge strane, ako bi se predsednik striktno pridržavao ustavnih ovlašćenja i ne bi crpeo svoju moć po osnovu čelne funkcije u stranci, onda bi to bilo dobro za razvoj demokratije. Taj korak je najpre učinjen u Hrvatskoj 2000. godine kada je izabran Stjepan Mesić a kasnije Ivo Josipović, koji tokom svog mandata nisu bili i na stranačkim funkcijama. Tadić je koristio istu matricu kao i Milošević – naravno za neku drugu politiku.

Anti Putin
RSE: Nikolić je najavio da će podneti ostavku na čelnu funkciju u stranci kada postane predsednik. Dakle, da li je izgledna kohabitacija. U toj varijanti se pominje da bi Tadić mogao postati premijer. Doduše, on je izjavio iste večeri, kada je priznao poraz, da neće biti na čelu vlade, ali, kako se nezvanično saznaje, njegovi saradnici u stranci ga ubeđuju da to prihvati. Da li bi to bilo u skladu sa demokratskim standardima da neko ko je izgubio predsedničke izbore preuzme premijersku poziciju.

Biber: Pa to je kao neki “anti Putin”. No, Putin je to uradio sa pozicije moći, a u slučaju Tadića to bi bilo iz perspektive slabosti. Mislim da bi to bio najgori recept za Demokratsku stranku. Sigurno da bi bilo zdravije za nju da ode u opoziciju kako bi se konsolidovala i opet dobila podršku građana. Ako ostane na vlasti, time šalje poruku da nije ništa naučila iz rezultata izbora.

Tadić bi imao veoma slabu poziciju kao premijer. Doduše, imao bi više formalnih ovlašćenja nego dok je bio predsednik, ali bi svakako imao manje legitimiteta. U tom slučaju Demokratska stranka bi i dalje gubila pristalice i još gore prošla na izborima za četiri godine, tako da bi Socijalistička partija možda postala druga stranka po snazi u Srbiji. To ne bi bilo dobro za razvoj demokratije u zemlji. Kohabitacija nije dobra ni zbog mogućnosti političkih blokada tako da jedna strana optužuje drugu, a da se u međuvremenu ne reši nijedan suštinski problem u Srbiji. To smo videli u vreme kohabitacija Koštunice, kao predsednika SR Jugoslavije i DOS-a i, kasnije, Tadića kao predsednika Srbije i Koštunice kao premijera.

RSE: To bi sada bilo još zaoštrenije, jer je Tadić tada bio na čelu relativno male partije, a Nikolićeva stranka je pojedinačno najjača grupacija u parlamentu, koja bi svakako nastojala da ustalasa strasti.

Biber: Stranke oko Demokratske stranke će svakako razmišljati šta će se dešavati u narednih nekoliko godina, ko će biti najjači. Ako Demokratska stranka uspe da formira vlada, ta koalicija će svakako biti slabija nego u prethodnom mandatu. SPS je u ovom trenutku čvrsto uz Demokratsku stranku. Međutim, to nije izraz ideološke bliskosti već pragmatizma, koji je podložan promenama.

RSE: Međutim, kada je reč o SPS, koji na neki način drži ključeve formiranja vlade, on je ipak ideološki bliži Demokratskoj stranci, jer je ona članica Socijalističke internacionale, čemu teže i socijalisti. Takođe, Socijalistička partija nastoji da se reši te hipoteke iz 1990-ih tako što se približavati evropskoj demokratskoj levici. Ulazak pak u vladu sa Srpskom naprednom strankom bi ličilo na vraćanje na pomenute 1990-e. Postoji i praktični moment. Demokratska stranka je prošla veoma dobro na izborima u Beogradu i Vojvodini i još nekim važnim gradovima, gde je ranije bila u koaliciji sa socijalistima. Ukoliko bi se Socijalistička partija odlučila na koaliciju sa Nikolićevim naprednjacima na republičkom nivou, time bi se lišila ulaska u vlast u prestonici, Vojvodini a što je izvor velikog uticaja, novca, mogućnosti razmeštanja kadrova.

Plakat Ivice Dačića i SPS-a, maj 2012.
​​Biber: Zbog toga su najveće šanse da socijalisti ostanu sa Demokratskom stankom i to je sada za njih najlogičnija opcija, ali to ne znači i da je najbolje rešenje za dve godine, imajući u vidu i u kom pravu će se razvijati Srpska napredna stranka. U SPS je ostao taj nacionalistički deo. Uostalom, čuli smo Dačićeve poruke tokom izborne kampanje kada su hapšeni Albanci na jugu Srbije. Dakle, on je igrao i na evropsku socijaldemokratsku opciju ali i na patriotsku, na neku vrstu nacionalizma.
Ako se, u međuvremenu, Srpska napredna stranka razvije u ozbiljnu konzervativnu partiju, onda bi Dačić mogao da pravi koaliciju sa njom.

Realno gledano, sve stranke u Srbiji u levičarske kada je reč o socijalnoj politici. U tom smislu ne vidim nikakvu razliku između demokrata, socijalista i naprednjaka. Šta je onda druga politika po kojoj može da se odredi koje su levičarske a koje desničarske partije. To je samo deklarativno, ali ne vidim suštinsku razliku.

RSE: Kao opcija se pominje i formiranje takozvane velike koalicije Srpske napredne i Demokratske stranke, na čemu, navodno, insistiraju pojedini međunarodni krugovi, a ovih dana stižu i takvi signali iz pojedinih ambasada velikih zapadnih zemalja u Beogradu. Kao argument se navodi da bi to bila stabilna vlada koja bi mogla mnogo lakše da usvaja neophodne zakone na putu Srbije ka EU.  Koliko je to realno i da li bi to bila dobra opcija?

Biber: Kada je reč o velikim koalicija uvek postoji nada da će sve biti lakše. Međutim, time se skupština prebacuje u Vladu. Bio bi još veći problem nego u slučaju kohabitacije, jer jedna stranka blokira drugu i nijedna nije spremna da pravi bolne kompromise. Mislim da to nije recept za stabilnost.

RSE: Ali, ako je to tačno, zašto bi to Zapadu odgovaralo?

Biber: Možda na Zapadu razmišljaju da bi se na taj način lakše donele neke bolne odluke, pre svega o Kosovu, jer ako u vladi učestvuju dve najveće stranke, onda nema ko da kaže da su izdajnici. Međutim, ta opcija je teoretski moguća ali praktično teško zamisliva.

Nema signala o nestabilnosti

RSE: Da li Srbiji preti period velike neizvesnosti i nestabilnosti, sa mogućnošću raspisivanja i prevremenih izbora, ili to što su se “promešale karte” može na duže staze da vodi i kristalizaciji političke scene.

Biber: Nema signala koji bi nagoveštavali veliku nestabilnost. Najpre, ne postoje velike razlike u političkim programima među najvećim strankama u zemlji. Drugo, i ako bude kohabitiacije, ne mislim da će izazvati političku krizu. Možda će duže potrajati formiranje vlasti. No, posle toga ne vidim mogućnost za prevremene izbore. Takođe, ako Nikolićeva stranka formira vladu ne verujem da će doći do suštinske promene politike Srbije. U tom smislu, ovakav ishod je pokazatelj stabilnosti, tačnije da na izborima može da se promeni predsednik ali ne i suštinska politika zemlje. To je, na kraju krajeva, najbolji znak demokratije u Srbiji.

RSE: Nakon objavljivanja rezultata izbora u nedelju, Nikolić je izjavio da ostaje privržen politici evropskog puta Srbije, mada se na Zapadu i dalje izražava oprez i sumnjičavost. Hoće li on, zaista, slediti taj evropski kurs ili će nastojati da ga razvodni imajući u vidu da je EU zaokupljena sopstvenim problemima a i nakon ulaska Hrvatske može se očekivati duga pauza u prijemu novih članica sa Zapadnog Balkana. S druge strane, da li se može očekivati da će Nikolić povući odlučnije poteze nego Tadić koji je uvek mogao da bude optužen za nacionalnu izdaju. Nikolićev motiv bi mogao da bude da na taj način popravi svoj imidž imajući u vidu njegovu prošlost.

Nije reč o tome da se Nikolić suštinski promenio kao ličnost, ali je shvatio šta je popularnije i kako može da se dobije više glasova.

Biber: Nikolić je veoma pragmatičan i on je prilično promenio svoje stavove. Nije reč o tome da se on suštinski promenio kao ličnost, ali je shvatio šta je popularnije i kako može da se dobije više glasova. Slažem se da mu njegova pozicija na desnici omogućava da povlači razne poteze, koje Tadić nikada nije hteo ili nije smeo, na primer kada je reč o Kosovu. S druge strane, problem je Nikolićev cinizam i način na koji zastupa svoje stavove, koji će mu otežati povlačenje simboličkih poteza koji su važni za poboljšanje odnosa sa susednim zemljama. Teško mi je da zamislim da on, na primer, čestita Barjam i slično.

RSE: To će, pretpostavljam, uraditi. Međutim, da li se može očekivati da će prvo otici u Sarajevo a ne u Banjaluku, ne zato što nije u dobrim odnosima sa Dodikom, već da bi pokazao da uvažava suverenitet Bosne i Hercegovine, da ode u Srebrenicu, čak i u Prištinu, ili na neki način intenzivira dijalog srpskih i kosovskih predstavnika?

Biber: On može da uradi stvari koje nisu vezane sa simboličkom politikom. Teško je zamisliti da će on otići u Srebrenicu, zato on nije čovek velikih simbola, jer one koje je praktikovao u prošlosti su bili prilično jadni. No, lakše zamisliti da će biti spreman na neki kompromis oko Kosova, pre svega oko severa. Na primer, da Srbija prizna Kosovo de fakto, ne i zvanično, a da, zauzvrat, vlasti u Prištini ponude neku vrstu autonomije za tu oblast. Doduše, on je rekao da će poštovati Ustav Srbije. Znači, niko neće tražiti da Srbija zvanično prizna Kosovo, ali sve ispod toga je moguće.

RSE: Kažete da je teško očekivati da će Nikolić otići Srebrenicu, ali da li je realno da prvo ode u Sarajevo a ne u Banjaluku. Da li će biti tenzija između njega i Dodika s obzirom na otvorenu podršku predsednika Republike Srpske Tadiću.

Biber: Mislim da su i Dodik i Nikolić veoma pragmatični političari. Sećate se šta je sve Dačić u vreme Miloševića govorio o Dodiku i tada je bilo teško zamisliti da će sada biti na istoj strani.

Ostaće podrška RS-u

RSE: Suštinski gledano, Tadić je vodio politiku koja bi se mogla nazvati “puzajućom secesijom”, odnosno tihim razbijanjem Bosne i Hercegovine kao neka vrsta kompenzacije za gubitak Kosova. Da li će Nikolić voditi drugačiju politiku?

Biber: Ne znam da li će Nikolić prvo otići u Sarajevo, ali ne vidiim razlog zbog kojeg bi se on odrekao podrške Republici Srpskoj, pogotovo ako nema pritiska iz inostranstva. Uostalom, on je svojevremeno rekao da bi želeo da se dugoročno gledano Republika Srpska priključi Srbiji. Tako da ne vidim da će on voditi drugačiju politiku prema Bosni ako ne mora. On će sigurno podržati suverenitet i teritorijalni integritet Bosne u meri u kojoj je to neophodno kako bi Srbija mogla da nastavi evropske integracije. U međuvremenu, koristiće prostor za podršku Republici Srpskoj, nezavisno od Dodika.

RSE: Kada je reč o EU, Tadić je vodio politiku “i Evropa i Kosovo”. Rezultati te politike su diskutabilni. Kako se Srbija bude približavala Uniji – sledeći korak je dobijanje datuma za početak pregovora – zahtevi koje mora da ispuni biće sve veći i veći, tako da će ova dva principa biti sve protivrečniji. Hoće li Nikolić nastaviti tu politiku, ili će biti spreman na veće ustupke?

Biber: Taj slogan “i Evropa i Kosovo” će ostati. Kada je reč o prvom, njega podržavaju gotovo sve stranke. Drugi, mislim na Kosovo, deo je ustavne obaveze. Mogućnost kompromisa zavisi i od toga šta će ponuditi Evropska Unija. Naravno, ukoliko Demokratska stranka i SPS formiraju vladu, onda Nikolić nema veliki manevarski prostor, pa će se dosadašnja politika prema Kosovu nastaviti. Međutim, ako bude imao veći uticaj, kao što sam rekao, možda će biti spremniji na kompromis nego Tadić, najpre zato što nema pritisak desnice. Takođe, možda je ideološki manje dužan nego Tadić tom beogradskom krugu oko Dobrice Ćosića.

RSE: Za razliku od, reklo bi se, prilično formalnih čestitki zapadnih lidera, predsednik Rusije Putin je to učinio prilično srdačno. Stiče se utisak da Kremlju više odgovara pobeda Nikoliča nego Tadića. Da li će ruski faktor sada imati još veći uticaj u Srbiji i da bi Nikolićeva politika mogla biti razvodnjena, pa i u procepu između EU i Rusije.

Biber: To nije nikakvo iznenađenje. Ako gledamo izjave ruskog ambasadora u Srbiji koji je prilično otvoreno podržavao Srpsku naprednu stranku. Međutim, šta Rusija može da ponudi Srbiji? Vidimo da je u poslednjih nekoliko godina ruska politika prema Srbiji bila uglavnom ekonomski motivisana i da se pozivala na te emotivne veze. Takođe, Putin, iako je izabran, njegova pozicija je sada mnogo slabija nego ranije.

RSE: Međutim, imajući u vidu ozbiljnu ekonomsku krizu u EU, koja računa na pomoć Kine, pa čak i Rusije za pokrivanje dugova, očito je da će biti manje investicija iz Unije u Srbiji nego ranije. Istovremeno, ruske investicije u Srbiji nisu beznaćajne, ne samo u energetici. Dakle, moguće je da srpska politička elita proceni da treba zaigrati i na rusku kartu, jer članstvo u Evropskoj Uniji je na “dugom štapu”, jer će nakon ulaska Hrvatske biti velika pauza u prijemu drugih.

Biber: Ne znam u kojoj meri Rusija može da ponudi investicije Srbiji. Nikolić je najavljivao veliki priliv ruskog kapitala, ali to mi više liči na politički xafsing, nego na stvarnu perspektivu. Koje su to ruske kompanije koje mogu da investiraju izvan energetskog sektora? Naravno, zbog ekonomske krize biće smanjene investicije iz Evropske Unije, ali to će proći. Ta perspektiva članstva, pod pretpostavkom da se ne odlaže unedogled, ostaje mnogo veća motivacija nego što Rusija može bilo šta da ponudi. Čak bi Turska mogla više da ulaže u Srbiju od Rusije.
23.05.2012.

MIRSAD DJAPO: ODLUKA SUPERVIZORA ZNACHI KOMPROMIS, OHRABRENJE JE SHTO OVLASHTENJA OSTAJU

Đapo: Odluka supervizora znači kompromis, ohrabrenje je što ovlaštenja ostaju

 
imageMirsad Đapo

...........................

(24SI) - Potpredsjednik Socijaldemokratske partije (SDP) BiH i sudionik arbitražnih postupaka za Brčko Distrikt Mirsad Đapo kazao je večeras FENI da odluka Upravnog odbora Vijeća za provođenje mira (PIC) o zamrzavanju nadležnosti supervizora za Brčko očigledno znači kompromis, te da je ohrabrenje što njegova ovlaštenja ostaju.

 

[24 sata info]

On ističe da su tim kompromisom na neki način zadovoljeni interesi svih strana, oba entiteta. Naglašava da ta vrsta kompromisa ostavlja mogućnost da se sve nadležnosti koje ima supervizor i Arbitražni tribunal i dalje mogu aktivirati i upotrijebiti.

To je, kaže Đapo, na neki način, ohrabrenje ali „kompromis nije i ono što smo očekivali“.

"Mislim da bi međunarodna zajednica, a mi ćemo to podržavati, trebala sa akterima u oba entiteta i državnim institucijama osigurati uvjete za usvajanje zakona o Distriktu prije ukidanja supervizije i prije prestanka rada Tribunala," navodi on.

Dodaje da bi taj zakon trebalo da riješi sva otvorena pitanja poput finansijske odnosno fiskalne stabilnosti Distrikta ili ona vezana za isporuku električne energije, luku i druga pitanja.

"Ovo kompromisno rješenje i dalje ćemo analizirati. Bitan dio onoga što mi tražimo je zadovoljen, ali i dalje sam uvjeren da je supervizija trebala ostati bar do implementacije rezultata lokalnih izbora za Brčko", kazao je Đapo.

Mirsad Đapo obavljao je funkciju gradonačelnika i predsjednika Skupštine Brčkog, a sudjelovao je u svim arbitražnim postupcima za Brčko.

(Fena)




23.05.2012.

VALENTIN INZKO: "PIC PODRZAVA POMAKE DO KOJIH JE DOSHLO U BiH I S NJIMA TREBA NASTAVITI"

Inzko: "PIC podržava pomake do kojih je došlo u BiH i s njima treba nastaviti"

 
imageValentin Inzko

 

(24SI) - Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko danas je kazao da poruka političkim liderima sa dvodnevnog sastanka Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) može glasiti: "Vi ste stvorili priliku ove godine, sada je morate i iskoristiti". On je kazao kako je na sastanku ocijenjeno da je u posljednjih šest mjeseci bilo dosta pomaka ...

 

[24 sata info]

... u BiH te da se mora nastaviti tim putem odgovornosti.

"Konačno je formirano Vijeće ministara, usvojena su dva zakona na državnom nivou i nakon dugo vremena tu je i sporazum od 9. marta o državnoj i vojnoj imovini. Iako su svi ovi pomaci važni, daleko je važnije ono što je omogućilo da do njih dođe - povratak političkom dijalogu i kompromisu te je u tom kontekstu PIC primijetio da je sastanak lidera od 16. maja završen bez dogovora, s nadom da će doći do pomaka ovog mjeseca. Jasno je da bez novih kompromisa pomaci neće biti mogući i mišljenje PIC-a je da se nastavi na putu domaće odgovornosti i domaćih napredaka", kazao je visoki predstavnik Valentin Inzko na pres-konferenciji održanoj u Sarajevu nakon sastanka Upravnog odbora PIC-a.

Kako je naglasio, u protekla dva dana delegacije PIC-a su razgovarale o tome kako podržati pomake do kojih je došlo, a unutar PIC-a prevladao je jasan stav da delegacije žele da stranački lideri podržavaju institucije, tako da one daju više rezultata, posebno na državnom nivou.

On je rekao da je Upravni odbor PIC-a izrazio posebnu osjetljivost kada je riječ o izborima u Srebrenici, uzimajući u obzir posljedice genocida.

"Delegacije su jasno naglasile da očekuju od svih lidera i organa vlasti da izbjegavaju provokacije i da umjesto toga podrže pomirenje i ekonomski razvoj, a kandidati na lokalnim izborima treba da izbjegavaju davanje huškačkih izjava", rekao je visoki predstavnik.

Prema njegovim riječima, Upravni odbor PIC-a i dalje je u potpunosti opredjeljen da osigura neometano funkcioniranje Memorijalnog centra "Potočari", kao i obilježavanje sjećanja na žrtve.

Inzko je istaknuo da je Turska delegacija u PIC-u tražila od njega korištenje Bonskih ovlasti za promjene u Izbornom zakonu, uzimajući u obzir dugoročne posljedice genocida.

"Turska je nastavila pozivati Upravni odbor PIC-a da podstiče i podržava visokog predstavnika da iskoristi svoje ovlasti u slučaju da lokalni političari ne budu u stanju postići konsenzus u vezi s izmjenama Izbornog zakona vezano za Srebrenicu, a kako bi se omogućilo da birači registrirani 1991. godine mogu učestvovati u izborima, kao što je to bio slučaj 2008. godine", rekao je Inzko.

Također je dodao da je međunarodnoj zajednici jasno da će druga polovina 2012. biti iznimno važan period ukoliko BiH želi nastaviti dalje pomake kako bi postala održiva država na putu evropskih integracija.

(Fena)

23.05.2012.

PIC: KOMUNIKE UPRAVNOG ODBORA

PIC: Komunike Upravnog odbora

 
imageArhiv

..............

(24SI) - Politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) sastali su se 22.i 23. maja u Sarajevu i pozdravili politički dijalog i kompromis koji je zabilježen proteklih mjeseci. To je omogućilo postizanje značajnog napretka i budi nadu da 2012. godina može biti odlučujuća za put Bosne i Hercegovine ka stabilnosti, prosperitetu, oporavku, pomirenju.

 

[24 sata info]

Upravni odbor je pozdravio, među ostalim pozitivnim koracima, formiranje Vijeća ministara koje je opredijeljeno u namjeri da zemlja krene naprijed, uključujući usvajanje ključnih zakona koje od BiH zahtijeva Evropska unija i postizanje napretka na rješavanju pitanja vojne i državne imovine. Upravni odbor je pozdravio nastavak tijesne saradnje između predstavništva EU, OHR-a i drugih međunarodnih aktera. Napominjući da je potrebno poduzeti još dosta aktivnosti kako bi se omogućilo da Bosna i Hercegovina nastavi napredovati, uključujući i napredak na putu evropskih integracija, Upravni odbor je pozvao lidere u BiH da odmah poduzmu sljedeće:

a. Implementirati presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci;
b. Usvojiti sveobuhvatan globalni fiskalni okvir za period 2012.-2014. i državni budžet za 2012. godinu koji će osigurati potpuno funkcioniranje institucija na državnom nivou i ispunjavanje međunarodnih obaveza BiH;
c. Dogovoriti funkcionalan mehanizam koordinacije među različitim nivoima vlasti o pitanjima u vezi sa EU, kako bi se Bosni i Hercegovini omogućilo da iznosi jedinstven stav o pitanjima koja se odnose na Evropsku uniju.

Članovi Upravnog odbora PIC-a su pozdravili sporazum od 9. marta 2012. godine o pitanjima vojne i državne imovine. NATO članice PIC-a i Japan pozvali su vlasti BiH da poduzmu mjere neophodne za početak implementacije Akcionog plana za članstvo BiH u NATO-u (MAP).

Upravni odbor PIC-a je podsjetio političke lidere i nadležne institucije na potrebu da se očuvaju postignute reforme i ispuni plan „5+2“, što ostaje neophodno za zatvaranje OHR-a.

Upravni odbor PIC-a je pozdravio izjavu supervizora da je postignut značajan napredak u implementaciji Konačne odluke. Na osnovu toga, Upravni odbor je podržao odluku visokog predstavnika da zatvori ured u Brčkom, uspostavljen pod rukovodstvom supervizora, do 31. augusta 2012. godine. Upravni odbor je takođe podržao odluku supervizora da istog dana suspendira svoje funkcije i prihvatio namjeru supervizora da, kada budu ispunjeni uslovi definirani tim odredbama, izvrši svoje funkcije u skladu sa stavom 13. i 67. Konačne odluke. U ovom kontekstu, Upravni odbor PIC-a je pozdravio namjeru EU da uspostavi svoj ured u Brčkom kako bi pomogao da se u Brčkom usvoje reforme potrebne za integraciju Bosne i Hercegovine u EU. Upravni odbor PIC-a će i dalje pažljivo pratiti razvoj situacije u Distriktu i očekuje da će redovito primati izvještaj o postignutom napretku, uključujući i izvještaje OSCE-a. PIC će na svojoj sljedećoj sjednici razmotriti provedbu odluka visokog predstavnika i supervizora.

Upravni odbor PIC-a je ponovio svoju podršku državnim pravosudnim institucijama i pozdravio strukturirani dijalog između BiH i EU o pravosuđu kao bitno sredstvo za jačanje vladavine prava. Upravni odbor apelira na strane da u potpunosti sudjeluju u procesu usmjerenom na poboljšanje rada pravosudnih institucija u cijeloj BiH. Upravni odbor je takođe pozvao nadležne vlasti da osiguraju budžetsku i operacionalnu neovisnost policije uz istovremeno osiguranje odgovarajućeg nivoa nadzora od strane izabranih organa vlasti.

Upravni odbor PIC-a je pozdravio rezultate međunarodne donatorske konferencije o regionalnom programu stambenog zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, koja je održana u Sarajevu 24. aprila, i srodnu bilateralnu podršku promoviranju održivih rješenja za izbjeglice i raseljena lica. Upravni odbor je također pozvao nadležne organe u BiH da implementiraju program za održiva rješenja i spriječe poništavanje načinjenih pomaka u pogledu povratka izbjeglica i raseljenih lica u njihove predratne domove, kao što je zagarantirano Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.

Upravni odbor PIC-a je pozdravio izraženu spremnost oba entiteta da sudjeluju u radu zajedničke komisije za pripremu preciznog opisa međuentitetske linije razgraničenja, kako se traži Aneksom 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te apelirao na sve strane da formiraju tu komisiju čim je prije moguće.

Upravni odbor PIC-a je pozvao političke stranke i lidere da u predstojećim općinskim izborima vode dalekovidne, konstruktivne i odgovorne kampanje.

Upravni odbor PIC-a je potvrdio da genocid u Srebrenici, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti koji su počinjeni tokom sukoba u BiH ne smiju biti zaboravljeni ili negirani. Srebrenica i njene žrtve imaju poseban značaj zbog genocida koji je tamo počinjen. U svjetlu predstojećih lokalnih izbora, Upravni odbor PIC-a je jasno stavio do znanja da svi lideri i izabrani organi vlasti trebaju izbjegavati provokativne radnje i podržati pomirenje, raditi u interesu svih stanovnika te općine, omogućavati povratak bivših stanovnika Srebrenice, te promovirati ekonomski razvoj. Kandidati za lokalne izbore trebaju izbjegavati huškačke izjave. Upravni odbor PIC-a i dalje je u potpunosti opredijeljen da osigura neometano funkcioniranje Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, kao i da osigura obilježavanje godišnjica sjećanja na žrtve.

Upravni odbor je pozvao nadležne organe da u potpunosti i odmah implementiraju odluku Ustavnog suda u pogledu Mostara. Uzdržavanje od huškačkih izjava i aktivnosti, te opredijeljenost ka konstruktivnom dijalogu, kompromisu i pomirenju otvorilo bi put ka općinskim izborima.

Upravni odbor PIC-a je pozdravio uspješno okončanje Policijske misije EU do juna 2012. te izrazio zahvalnost za rezultate koje je Misija postigla od 2003. godine.

Podsjećajući na ranije komunikee i deklaracije, Upravni odbor PIC-a podcrtao je svoju nedvojbenu opredijeljenost za teritorijalni integritet i suverenitet BiH. On je podvukao svoju punu podršku visokom predstavniku, koji će i dalje osiguravati puno poštivanje Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i obavljati svoj mandat, koji ostaje nepromijenjen, u skladu sa Aneksom 10 i relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a. Upravni odbor PIC-a podsjetio je sve strane na njihovu obavezu da u potpunosti poštuju Opći okvirni sporazum za mir u BiH, sve njegove anekse i odluke visokog predstavnika. Upravni odbor PIC-a podcrtao je da međunarodna zajednica zadržava potrebne instrumente za pružanje podrške Dejtonskom mirovnom sporazumu.

Upravni odbor PIC-a će se ponovo sastati 29. i 30. novembra 2012. godine u Sarajevu.

U komunikeu Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, u fusnoti je navedeno da Turska smatra da je zadržavanje režima supervizije u Brčkom, do ispunjavanja neophodnih uslova, od suštinskog značaja za cjelovitost i stabilnost Bosne i Hercegovine, te se stoga protivi odluci o prestanku supervizije. Turska je zatražila da visoki predstavnik zasebno izvijesti o stavu Turske, navedeno je u fusnoti.

(Fena)











23.05.2012.

SIRIJSKI RAT SE PRESELIO U BEJRUT

Sirijski rat se preselio u Bejrut

 

Libanonska vojska na kontrolnom punktu na ulazu u Bab al-Tebbaneh, maj 2012.

...................................

Autor: Mitch Prothero, Foreign Policy (Prevela: Ena Stevanović)

Nedjeljna erupcija nasilja predviđa lošu budućnost za stabilnost Libanona. Ali stvarni problem je da niko nije preuzeo odgovornost.

Ulice sunitskih četvrti beirutske radničke klase su se u nedjelju u devet navečer počele ispunjavati znacima nevolje. Mladići na skuterima su se okupili, zabarikadirali cijelu četvrt, plaili su gume i obarali kontejnere. Ali čak ni cinični posmatrači libanonskog kaosa nisu mogli predvidjeti kako tragično će sve završiti.

Bijes omladine je posljedica ubojstva dvaju istaknutih sunitskih vjerskih ličnosti na sjeveru Libanona koje se desilo ranije tog dana. Ubijeni su kišom metaka na vojnom kontrolnom punktu. Pitanje zašto i kako su ta dvojica muškaraca, snažnih pristalica pobunjeničkog pokreta u Siriji, ubijena na samoj granici je ubrzo postalo sporno u očima bejrutske omladine. Vojska, koja je dugo bila simbol nacionalnog jedinstva u zemlji rastrganoj religijom je sada postala njihov neprijatelj.

Napetost između libanonskih političkih pokreta koji su podjeljeni prema tome da li podržavaju ili su neprijatelji sirijskog režima nije ništa novo. Prošle sedmice je u sjevernom gradu Tripoliju došlo do sukoba nakon što je libanonska služba sigurnosti uhapsila poznatog islamističkog aktivistu. Međutim, ono što se dogodilo u nedjelju navečer je prevazišlo sve granice uobičajene libanonske disfunkcionalnosti.

Sve je počelo kad je grupa naoružanih muškaraca pokušala nasilno zatvoriti ured Partije arapskog pokreta, koju vodi grupa sunita povezanih sa Hezbolahom. Članovi stranke su bili naoružani, ali su brojčano nadjačani i suočili su se sa skupinom razbješnjelih mladića na ulici, prisiljavajući vojsku da intervenira. Obično prisutnost libanonske vojske smiruje takve incidente. Ali ne i ovaj put.

Bio sam na uglu bejrutske četvrti Tareeq Jdeideh kada su stvari krenule naopako. Napadači su otvorili vatru iz automatskih puški na grupu pobunjenika i vojnika. Vojnici su tražili skrovište skupa sa civilima. Jedan mladi vojnik i ja smo skočili iza Volkswagenovog vozila dok je mnoštvo djece pretrrčavalo ulicu kako bi izbjegli metke. Nekoliko ih je pogođeno u leđa dok su trčali.

Opoziciona zastava nacrtana na liječničkoj rukavici na ruci sirijskog opozicionara u bolnici u Libanonu
​​Nije bilo moguće vidjeti odakle meci dolaze, aiko su pucnji bili izravni i vrlo blizu. Meci su udarali u auto i tlo oko nas te smo mladi vojnik i ja shvatili da smo preblizu fronte. Sačekali smo da pucnjava utihne, obojica smo brojali „jedan, dva, tri“, ustali smo i potrčali prema boljem skrovištu.

Vojnik je ustao sa spremnom puškom kako bi zaštitio naše utočište i u tom trenutku je pogođen u rame. Zastao je i buljio u mene sa zbunjenim pogledom na licu. „Bježi, čovječe, bježi“, promrmljao sam, dolučivši da je bolje za njega da trči prema svojim suborcima, a da je za mene puno bolje da u ovom trenutku ostanem ležati tu gdje jesam.

Trčao je i vidio sam da je stigao u Humvee. Njegova rana je bila ozbiljna, ali ne i smrtonosna.

Na ulici je bila ludnica i činilo se da sam ja jedini nenaoružan. Objekt do kojeg smo pokušali doći nije bio mnogo sigurniji. Naoružana djeca na skuterima su koristila stanje anarhije kako bi pucali u vojnike s leđa. Jedan dječak se vozio ulicom s maskom na licu, izvukao je pištolj i opalio nekoliko metaka u leđa vojnika koji je uzvraćao vatru u suprotnom smijeru. Čuo sam pucanj i vidio volnika kako pada na zemlju, a moj kolega je vidio dječaka kako se ležerno odvezao natrag i kako daje masku jednom kolegi, a pištolj drugom koji je nestao u noći.

Najmanje troje ljudi je ubijeno, a nekoliko desetaka ranjeno u tom pokolju. Kako raste napetost između sunita i pro-sirijskih četvrti u Tripoliju, strah da će se nasilje proširiti na Bejrut se ostvario u nedjelju navečer.

Hezbolah nadmoćniji

Kako se sve desilo tako brzo? Nasilje iz 20.maja je vrhunac poniženja za libanonske sunite koje traje već godinama. U maju 2008., militanti iz Hezbolaha i njihovi saveznici su obustavili dugotrajnu političku krizu tako što su napali sunitske četvrti u zapadnom Bejrutu. Nakon toga, kad je započelo Arapsko proljeće na Bliskom istoku, vođa sunita Saad al-Hariri je skinut s dužnosti od strane koalicije iz Hezbolaha. Sada, kada prvenstveno sunitski pobunjenici bjesne protiv predsjednika Bashar al-Assada, lebanonski suniti su ogorčeni nastojanjima svoje vlade da suzbije njihove pokušaje za pomoć svojim suvjernicima preko granice.

Stvari će se samo pogoršavati. Odgovor vlade na nasilje će sigurno biti pooštravanje kontrole pro-Assadovih snaga nad vojskom, policijom i tajnim službama.

Neobično je da se nasilje u nedjelju nije proširilo izvan tradicionalnih sunitskih uporišta. Tareeq Jdeideh se nalazi pored šitske četvrti Chiya i svi su se plašili da bi kaos mogao privući naoružane vojnike iz Hezbolaha i njihovog ključnog saveznika Amala. Ali nedjelja navečer je više izgdedala kao osveta na raniju pucnjavu vojske i nastojanja da se očiste sunitske četvrti od stranaka koje surađuju sa Sirijom i Hezbolahom.

Osim toga, iskustvo iz maja 2008. je pokazalo da suniti nisu ni približno u stanju da se izbore sa dobro istreniranom i opremljenom vojskom Hezbolaha. U jedanaest prijepodne sam bio u šitskoj četvrti udaljenoj samo nekoliko stotina metara i razgovarao sam sa izvorima koji su opisali mobilizaciju od strane Hezbolaha i njegovih saveznika ukoliko dođe do sukoba. Iako do okršaja nikad nije došlo, snage iz Hezbolaha su kasno u noći izveli operaciju spašavanja osoblja Partije arapskog pokreta te su poslali nekoliko vojnih vozila kako bi bili sigurni da su njigovi saveznici na sigurnom.

Iako su jedna od najbrojnijih zajednica u Libanonu, suniti nikad nisu bili u stanju da se suprotstave sa uličnom moći Hezbolaha, što je dodatno doprinijelo njihovom poniženju.

„Vlada nas ubija.Hezbolah može raditi sve što želi bez razmišljanja. Mogu preuzeti čitavu državu, ako žele,“ rekao je jedan od sunita i dodao „Suniti nemaju ništa.“

Najib Mikati
​​Ovo je zapravo prilično tačna procjena. Libanonski suniti nemaju stvarnu političku moć u Bejrutu. Premijer Najib Mikati je sunit i po svemu sudeći drag i iskren čovjek, ali je prisiljen da hoda po tankom ledu izmešu njegovih pro-Assad koalicijskim partnerima koji su ga postavili na to mjesto i njegovih prijatelja u sirijskom režimu koji su u više navrata prijetili da će napasti sjeverne dijelove Libanona ukoliko libanonska vojska ne bude oštra prema pobunjenicima. Bilo da je on bezbojni tehnokrata koji radi ono što može u ovoj teškoj situaciji ili marioneta Sirije ili Hezbolaha, jasno je da ga na sunitskim ulicama ne smatraju dostojnim predstavnikom.

Ključni problem je što u Libanonu nema stvarnog političkog vođstva. Od Haririjevog odlaska prošle godine, nijedan sunitski vođa nije stekao poštovanje i nacionalnu zaštitu, ključnu za postizanje bilo čega u Libanonu.

Rafiq al-Hariri, Saadov otac i dugogodišnji državni premijer  je jednom uspio ujediniti zajednicu uz pomoć snažnog karaktera i velikodušne financijske pomoći Saudijaca. Međutim, njegova smrt iz 2005., s kojom je navodno povezan Hezbolah je ostavila prazninu koju njegov sin nije mogao popuniti ničim osim novcem. A Saudijci su obustavili svoju potporu.

„Šiti imaju hezbolaškog vođu Hassana Nasrallaha i amalskog vođu Nabiha Berrija da im kažu kad da se bore, a kada da prestanu i njihovi ljudi to slušaju,“ rekao mi je jedan frustrirani bejrutski sunit. „A mi suniti, mi imamo plakat mrtvog čovjeka,“ dodao je.

Kako u Libanonu vlada bezakonje, teško je predvidjeti šta bi moglo ublažiti gnjev ove ponosne zajednice koja se osjeća otuđenom od svoje vlastite vlade i zarobljenom u regionalnom civilnom ratu.

Stvari će se samo pogoršavati. Odgovor vlade na nasilje će sigurno biti pooštravanje kontrole pro-Assadovih snaga nad vojskom, policijom i tajnim službama. Već je započeo tihi pokret u ministarstvima da se birokracija ispuni saveznicima Hezbolaha, a hapšenja pobunjenika su počela već u ponedjeljak ujutro.

No, kako se Libanon kreće sve dublje prema sirijskoj orbiti, masa razbješnjele omladine je započela pobunu u nedjelju navečer. A put prema naprijed nije ni jasan ni siguran.
23.05.2012.

MEDJUNARODNA SUPERVIZIJA ZA DISTRIKT BRCHKO SE NASTAVLJA

Međunarodna supervizija za Distrikt Brčko se nastavlja  

     

Zasjedanje

.............................

Zasjedanje Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH, Sarajevo, maj 2012.

 

Supervizor za Brčko Distrikt Roderick Moore suspendovao je svoju funkciju. Ured za provođenje konačne odluke o Brčkom zatvara se do 31. avgusta, ali supervizija ovim nije okončana. Ove odluke u srijedu je je, nakon dvodnevnog zasjedanja, podržao Upravni odbor za implementaciju mira u BiH.

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira u BiH pozdravio je izjavu supervizora da je postignut znatan napredak u Brčkom. Upravni odbor podržao je takođe odluku o zatvaranju Ureda za provođenje konačne odluke o Brčkom do 31. avgusta.

Istovremeno, podržana je odluka supervizora za Brčko Rodericka Moore-a da suspenduje svoju funkciju. Međutim, kako je pojasnio sam Moore, supervizija za Brčko se nastavlja.

„Kancelarija za provođenje konačne odluke u Brčkom, koja se nalazi u Brčkom, se zatvara. Zatvaranje će biti izvršeno najkasnije do 31. avgusta ove godine. Suspendujem svoej funkcije kao supervizor, a nadležnost za Brčko će se sada više nego ikad biti čvrsto u rukama lokalnih organa vlasti i građana Brčkog. Supervizor će, međutim, i dalje nastaviti da postoji kao pravni subjekt sa svim ovlašćenjima. I Tribunal za Brčko će nastaviti da postoji. Supervizor će i dalje biti nadležan da obavijesti Tribunal kada budu ispunjeni uslovi za njegovo zatvaranje, kao što je to definirano konačnom odlukom“, naveo je Moore.

Roderick W. Moore
​​Suprevizor za Brčko dodao je da je dužan da kaže da je protiv njegove odluke u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira u BiH bila turska delegacija.

„Odluka o zatvaranju Ureda supervizora u Brčkom i suspenziji supervizije zasniva se na impresivnim rezultatima koji su postignuti zahvaljujući građanima i institucijama Brčkog tokom proteklih 15 godina. To uključuje i uspostavljanje multietničkih institucija, visoku stopu povratka izbjeglica, integrisani sistem obrazovanja i uspostavljanje temelja za potpunu reintegraciju lokalne društvene zajednice u Brčkom ubuduće“, naveo je Moore.

Roderick Moore je nakon sjednice Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH kazao da je međunarodna zajednica uvjerena da lokalne vlasti imaju institucionalne kapacitete i političku volju da rade u službi građana Brčkog:

„Međunarodna zajednica ostaje u potpunosti opredijeljena da pomaže Distriktu Brčko. Nastavićemo i dalje da pomažemo Distriktu da učestvuje u aktivnostima u BiH na punoj evropskoj i evroatlantskoj integraciji. Upravni odbor PIK-a će biti uključen u praćenje i osiguravanje razvoja u Brčkom, takođe. I OSCE i EUFOR će i dalje biti prisutni na terenu Brčkog. Pored toga, Delegacija EU će otvoriti ured u Distriktu u narednim mjesecima“, kazao je Moore.

Na kraju na direktno pitanje šta praktično znači da će supervizor biti i dalje pravni subjekt, odnosno da li će i dalje ostati suprevizor, Roderick Moore je odgovorio:

„Odgovor je DA  na to pitanje. To nije odluka da se okonča režim supervizora. Pravno govoreći, ja sam i dalje supervizor.“
23.05.2012.

KOSOVO I FIFA: MEDJUNARODNE UTAKMICE KORAK KA CHLANSTVU

Kosovo i FIFA: Međunarodne utakmice korak ka članstvu

       

Predsednik FIFA-e Sepp Blatter i predsednik Kosovske fudbalske federacije Fadil Vokrri, Cirih, maj 2012.

..........................

Ljubitelji sporta i sportske institucije su sa velikim entuzijazmom primili vest o omogućavanju Kosovu da igra prijateljske utakmice sa 208 članica Međunarodne fudbalske federacije (FIFA).

Agim Ademi, potpredsednik Kosovske fudbalske federacije, kaže da je ovo pretposlednji korak ka učlanjenju u FIFA-u, ali i u Evropsku fudbalsku federaciju (UEFA).

Polazeći od činjenice da Kosovari već dugo vremena lobiraju za to, Ademi navodi da je Kosovska fudbalska federacija formirala tim koji je spreman za međunarodne utakmice.

„Mi smo formirali našu reprezentaciju. Fudbalska federacija se već odavno bavi ovim, imajući na umu da će se to dogoditi. Megu reći da smo među onim boljim zemljama, ali smo i među svih onih 205 i sigurno je da nećemo biti najslabiji“, kaže Ademi.

I fudbalski trener i profesor na Univerzitetu Prištine, Bilbil Sokoli, ističe da Kosovo ima veliki potencijal da formira jednu dostojnu reprezentaciju.

„Sada moramo razmišljati i o jednom perspektivnom sastavu, o mladim futbalerima. Imamo i mnogo fudbalera koji su zbog teških vremena migrirali u različite zemlje i već postigli puno toga u karijeri. Što se tiče nivoa, mislim da imamo sastav koji će nas dostojno predstaviti“, kaže Sokoli.

Vlada treba odvojiti novac

Međutim, postoji bojazan da nedostaje adekvatna infrastruktura u slučaju održavanja utakmica na Kosovu. Ademi ističe da, iako su ljudi spremni, nedostaju uslovi na terenu.

Fudbalska reprezentacija Kosova
​​„Možemo reći da nemamo tehničku infrastrukturu, ali verujem da će se to ubrzo rešiti, naročito kada su u pitanju dva stadiona koja su u upotrebi, u Prištini i Mitrovici. Verujem da će oni biti spremni da uskoro ugoste međunarodne prijateljske utamice“, kaže Ademi.

Sa druge strane, Ibër Alaj, direktor za sport u Ministarstvu kulture, omladine i sporta, potvrdio je da će se i tehnički problemi uskoro rešiti. Po njemu, stadioni u Prištini i Mitrovici imaju prikladne terene koji ispunjavaju kriterijume FIFA-e. Potrebno je samo renoviranje pojedinih objekata.

On očekuje da će Vlada Kosova uzeti u obzir novonastale okolnosti i da će odvojiti fondove za infrastrukturu stadiona:

„Potrebna je hitna intervencija u svlačionicama, što je zahtev FIFA-e, ali Evropske fudbalske federacije. Ali, obzirom da nam je sad put već otvoren, verujem da će se odrediti fondovi kojima će se investirati i ispuniti potrebni uslovi za održavanje utakmica“, kaže Alaj.

Agim Ademi, podpredsednik Kosovske fudbalske federacije, kazao je da se u bliskoj budućnosti može očekivati i prva prijateljska utakmica, možda sa Turskom.

Kosovo do sada nije bilo u mogućnosti da učestvuje u međunarodnim fudbalskim dobađajima obzirom da nije priznato u UN-u. Do promene je došlo pošto je predsednik FIFA-e, Sep Blater, predložio promenu politike po tom pitanju.

 

 

23.05.2012.

SVEUCHILISHTA BI TREBALA NADILAZITI GEOGRAFSKE I POLITICHKE GRANICE

Sveučilišta bi trebala nadilaziti geografske i političke granice

 

.............................

Sveučilišta u 21. stoljeću bi trebala nadilaziti geografske i političke granice i njihova uloga bi trebala biti u službi izgradnje globalnog mira. Sveučilišta bi se trebala zalagati za respekt različitih kultura, međusobno upoznavanje i suradnju.

O ovim temama raspravljalo se u Sarajevu na konferenciji koju je organizirao Univerzitet u Sarajevu povodom 20 godina od opsade grada i ove viskoškolske ustanove. Konferencija je okupila profesore iz 14 zemalja svijeta.

U Bosni i Hercegovini visoko obrazovanje nije opći društveni interes, nego partikularni. Nema akademskih sloboda i visokoškolske institucije djeluju u službi ideologije, istakao je Asim Mujkić, profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Sveučilišta se nalaze pred novim izazovima, a to je da se promijeni postojeća paradigma, te da teži izgradnji globalnog mira, naglašava Mujkić:

Asim Mujkić
​​„Obrazovanje može da kroz senzibiliranje ljudi za patnju drugih ljudi, kroz pojačavanje emancipatorske imaginacije u značajnoj mjeri doprinese u stvaranju mostova između različitih ljudi, u širenju pozitivne atmosfere prihvaćanja drugog kao zaista drugog i pokušaja uspostavljanja razgovora - istina je stvar dijaloga a ne monologa.“

Sveučilišta bi trebala biti mjesto gdje će se educirati kompetentni, moralni i čestiti ljudi. Danas je na sveučilištima u zemljama regije sve manje pravog i istinskog znanja, kaže Jure Zovko, profesor na Sveučilištu u Zadru.

„Sveučilišta, univerziteti su postali mjesto gdje se fabriciraju zbog Bolonje poluobrazovani ljudi. A poluobrazovanje je gore od neobrazovanja. Ako hoću potkovati konja, moram ga odvesti onome tko zna potkovati konja, ako hoću nešto operirati, moram otići kod stručnjaka, a sada se takvi educiraju na sveučilišnim klinikama, laboratorijima i slično“, navodi Zovko.

Bez obzira na negativno historijsko nasljeđe, sveučilišta trebaju težiti ka internacionalizaciji i međunarodnoj suradnji.

Taj put će unaprijediti visoko obrazovanje u regiji, naglašava Slobodan Pajović, prorektor Univerziteta Megatrend iz Beograda, jednog od najvećih privatnih sveučilišta u Europi.

„Koliko vi pragmatično, funkcionalno i moderno osmislite sistem međunarodne saradnje jednog univerziteta i u njega uključite studente i profesore, vi de fakto ste stvorili jedan ambijent da se sve prepreke, uključujući i one istorijske, prevazilaze na jedan normalan način, tokom saradnje u mnogim naučnoistraživačkim projektima, zajedničkim master studijama, doktoratima itd.“, ocjenjuje Slobodan Pajović.

Mladi mogu skidati granice

Sličnog mišljenja je i Straško Stojanovski, profesor na Univerzitetu „Goce Delčev“ u Štipu u Makedoniji. Regionalna suradnja sveučilišta će promijenti sadašnje stanje i negativna iskustva će pretvoriti u nešto pozitivno, objašnjava Stojanovski:

"Konflikt je postojan, a mi moramo da učimo kako postojano da pregovaramo i da iznađemo neka rešenja. To je ključna uloga koju mora odigrati univerzitet“, kaže Straško Stojanovski.


„Tačno je da imamo loša iskustva, no imamo i dobrih iskustava. Treba da nađemo načine da koristimo ta dobra iskustva, počevši sa istorijskim kontekstom - prijenacionalni, otomanske i habzburške imperije, pa onaj kontekst koji smo imali u bivšoj Jugoslaviji itd. Znači, mi moramo da koristimo naša iskustva, da iznosimo naše probleme i da učimo ljude kontinuirano da pregovaraju. Mi ne možemo da dođemo da stadijuma gde možemo da kažemo da tu završava konflikt, tu počinje mir. Konflikt je postojan, a mi moramo da učimo kako postojano da pregovaramo i da iznađemo neka rešenja. To je ključna uloga koju mora odigrati univerzitet.“    

Važnu ulogu imaju i sami sveučilišni profesori, koji trebaju biti ogledalo mladima. Budućnost društvene zajednice ovisi od obrazovanja mladih.

„Treba da vjerujemo i da se pouzdavamo sami u sebe i u našu omladinu, ovaj put svih univerziteta, koji stvarno mogu skidati granice koje su samo u glavama ljudi i u zatvorenim srcima“, kaže Tadeja Jere Lazanski, prorektorica Univerziteta u Primorskoj u Republici Sloveniji.

U smjeru međunarodne suradnje i povezivanja želi ići i sarajevski Univerzitet. Uporedno s tim ciljem treba težiti otklanjanju negativnih stvari poput ideološkog utjecaja, kaže rektor sarajevskog Univerziteta Faruk Čaklovica.

„I na ovaj način mi se pokušavamo suprotstaviti toj ideji i profilirati univerzitet sa pravim vrijednostima, autonomiju univerziteta - da se samostalno razvija i da bude od koristi cijeloj društvenoj zajednici“, ocjenjuje Faruk Čaklovica.

Visoko obrazovanje ima ključnu ulogu za jačanje mirnog suživota putem promoviranja dijaloga između različitih zajednica.
Studentska bibilioteka
23.05.2012.

IZOSTANAK POZIVA BOSNI I HERCEGOVINI U NATO OCHEKIVAN

Izostanak poziva Bosni i Hercegovini u NATO očekivan

 

NATO zastava

...................................

To što Bosna i Hercegovina nije dobila „zeleno svjetlo“ za pristup Akcionom planu u NATO nije iznenadilo ni njene političare, ni analitičare, ali ni građane.

Radi se o, kako mnogi ocjenjuju, logičnoj posljedici opšteg stanja u ovoj državi jer je zadnje dvije godine Bosna i Hercegovina blokirana, a njeno društvo talac šest političkih lidera koji nisu u stanju ni oko čega da se dogovore.

To potvrđuje i Vjekoslav Bevanda, predsjedavajući Vijeća ministara BiH. On kaže da je zemlja mogla da ispuni uslove NATO-a i postigne dogovor o vojnoj imovini u predviđenom roku, ali nije.

„U mandatu sam tri mjeseca i ja sam shvatio da imamo otvorena vrata svugdje. Međutim, mi ne završavamo ono na šta se obavežemo da uradimo“, naglašava Bevanda.

No, nije samo rješavanje pitanja vojne imovine problem postojećeg saziva Vijeća ministara BiH. Ta izvršna institucija ne može da donese niti jedan zakon, a da se za to ne pita „politička šestorka“.

Vjekoslav Bevanda
​​To je razlog zbog kojeg država nema budžet već drugu godinu i na privremenom je finansiranju. Evropska unija i SAD, gotovo svakodnevno, apeluju na donošenje budžeta - jer država bez toga ne može funkcionisati.

Njihovim apelima se pridružuje i prvi čovjek Vijeća ministara BiH koji kaže kako bez toga neće moći biti provedeni lokalni izbori, isplaćene zaostale plate bivšim pripadnicima Oružanih snaga BiH, niti provedena ijedna reforma na putu ka Evropskoj uniji. Na upit šta je razlog zbog kojeg budžet još nije usvojen, Bevanda odgovara:

„Ja mislim da je to, otvoreno rečeno, politička igra.“

Nefunkcionalnost institucija na državnom nivou, sve veća nezaposlenost, ogromna javna potrošnja, pad kreditnog rejtinga, nedostatak investicija, sve veće zaduživanje - samo su neke od odlika postojećeg stanja u BiH, za što su direktni krivci bh. političari.

Konstatovanje stanja, bez rješenja

Prema posljednjem istraživanju Centara civilnih inicijativa, Vijeće ministara je u prvom kvartalu ove godine ostvarilo najgori rezultat u posljednjih pet godina. Od 65 planiranih zakona, utvrdilo je jedan.

Ivica Ćavar, predstavnik te nevladine organizacije, kaže da niti jedno obećanje bh. političari nisu ispunili ni prema građanima, ni prema međunarodnim institucijama.

„Pored svih problema koje BiH ima, mi smo jedina država u regiji koja još uvijek nije predala aplikaciju za kandidatski status. Iako su u prvom tromjesečju usvojena dva važna evropska zakona, Zakon o sustavu državne potpore u BiH i Zakon o popisu stanovništva, iako je konstituirano Vijeće ministara, doduše punih 16 mjeseci nakon održanih izbora, u BiH još uvijek se nije daleko odmaklo u pogledu implementiranja presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci“, podsjeća Ćavar.

"To je sad otprilike došlo u neku ’političku nirvanu’, gdje građani nemaju nikakvog uticaja, a pomalo već gube i očekivanja i nadu“, kaže Ivan Šijaković.

I analitičari ocjenjuju kako Bosna i Hercegovina nikada nije bila u težoj političkoj i ekonomskoj situaciji. Ibrahim Prohić ističe da su u zemlji na snazi, ne progresivne, već uočljive regresivne tendencije. Prema njegovim riječima, već godinama političari samo konstatuju postojeće stanje, bez plana kako da ga riješe.

„BiH je danas, potpuno jasno i nedvosmisleno, u zadnjem vagonu u čitavom regionu na putu ka EU, ako je uopšte u vozu. Šta je osnovni razlog? On je teoretski jednostavan, a to je karakter vladajućih politika. Ja ću samo reći tri osnovne karaktersitike tih politika. Prvo, one su konfliktne; drugo, postavljaju maksimalističke ciljeve; i treće, po svom karakteru su klijentelističke, odnosno ignoriraju opšti ili javni interes. Rezultat takvih politika, odnosno odnosa snaga u BiH je apsolutna društvena neefikasnost“, ocjenjuje Prohić.

„Ja mislim da to stanje može da traje dugo. Mi već pet, šest godina govorimo dokle će ovo stanje, da li ono može - i vidi se da to može. To je sad otprilike došlo u neku ’političku nirvanu’, gdje građani nemaju nikakvog ni uticaja, a pomalo već gube i očekivanja i nadu. Svako je došao u situaciju da se snalazi  onako kako može“, mišljenja je profesor na banjalučkom Univerzitetu Ivan Šijaković.

Za mnoge u Bosni i Hercegovini aktivnija uloga međunarodne zajednice je jedini spas s obzirom na sadašnje ponašanje domaćih političara. Zbog toga, Sulejman Redžić, profesor na sarajevskom Univerzitetu, zaključuje:

„S ovakvim timom BiH sigurno ne može dobiti niti jednu utakmicu ni na lokalnom, a da ne govorimo na međunarodnom nivou. Svima je poznato iz sportskoga života: kad jedan tim ne igra, taj tim treba promijeniti, i to vrlo radikalno. A za BiH to bi trebalo biti jučer a ne danas.“

 

 

23.05.2012.

OBILJEZENA 20. GODISHNJICA PRIJEMA BOSNE I HERCEGOVINE U UN: INTEGRACIJA U EU I NATO NOVI STRATESHKI CILJ (FOTO)

Obilježena 20. godišnjica prijema BiH u UN: Integracija u
EU i NATO novi strateški cilj (FOTO)


BiH je
22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija


Autor |
23.05.2012. 
 



U povodu 20 godina članstva Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim narodima
ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija priredio je danas u Sarajevu
prijem za članove diplomatskog kora i ostale zvaničnike.

On je tom
prilikom istaknuo da se BiH u relativno kratkom razdoblju transformirala od
države primaoca u državu davaoca međunarodne pomoći, te trajno i aktivno
doprinosi različitim aktivnostima Ujedinjenih naroda kako kroz sudjelovanje u
međunarodnim mirovnim misijama, tako i u radu najprestižnijih tijela UN-a poput
Vijeća sigurnosti i Vijeća za ljudska prava.

"BiH postupno proširuje svoj
angažman i u humanitarnom i razvojnom djelovanju UN -a, kao i u oblasti zaštite
i jačanja ljudskih prava", kazao je on.

Ministar Lagumdžija je istaknuo
da je interes BiH za članstvo u EU baziran na njenoj težnji da postane dio
velike obitelji demokratskih država i tako ostvari puno funkcioniranje vlastitih
institucija i dalji razvoj društva na principima slobodnog tržišta, vladavine
prava i posebno zaštite ljudskih prava.

"Integracija u EU i NATO
strateški je, ne samo vanjskopolitički cilj BiH nego i alat koji će nam pomoći
da transformiramo svoju državu", istaknuo je on.

BiH je 22. maja 1992.
godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija, a naša državna
zastava zavijorila se pred sjedištem UN-a na East Riveru u New Yorku.

23.05.2012.

CRNA TROJKA: TOMA, BORIS I MI; ODLAZI CIRKUS IZ NASHEG MALOG GRADA

Crna trojka: Toma, Boris i mi

Odlazi cirkus iz našeg malog grada

 
Photomontage: E Che

Odlazi nam, dakle, Boris Tadić, nakon dugih osam godina. Hvala bogu i nek mu je sa srećom. Mogli bismo da ga zapamtimo po mnogočemu, ali najlakše ćemo ga pamtiti po onim živopisnim predizbornim kampanjama u kojima se, glumeći američkog predsedničkog kandidata, vozikao specijalnim autobusom uzduž i popreko opustošene zemlje Srbije. Svirao je gitaru ili na druge načine zabavljao prisutne novinare, a kad bi prolazili kroz neko naseljeno mesto kroz prozor je uz širok osmeh mahao smorenim, tvrdom stvarnošću iznurenim građanima. Obilazio je posebno odabrane i unapred brižljivo pripremljene domove, slikao se s bebama, decom, omladinom, majkama, očevima, rodbinom, komšijama, sa svima živima, slikao se mnogo i sa živinom i stokom po seoskim domaćinstvima, i to su mu svakako savetovali isti oni vajni xafsinški stručnjaci, delovao je pritom ispunjeno i prezadovoljno, kao da obilazi nekakvu malenu ali preuspešnu Holandiju ili Dansku, stabilnu i bogatu zemlju koja naprosto cveta pod njegovim mudrim rukovodstvom i koja će, ovako srećna i zadovoljna, svakako ponovo glasati za njega. Aha, samo „malo morgen“, kako to lepo onomad reče Tadićev slavni prethodnik – Slobodan Milošević

Photo: www.vbz.hr
Moralo je, eto, jednom i to da se dogodi – Tomislav Nikolić konačno je pobedio u trci za mesto predsednika Republike Srbije. Na drugom krugu glasanja u nedelju, 20. maja, lider naprednjaka potukao je svog protivkandidata, Borisa Tadića iz Demokratske stranke. Nikolić je osvojio 49,55 a Tadić 47,30 posto glasova. Pobeda je proglašena iste večeri, a oba kandidata su u svojim izbornim štabovima ubrzo potom dali pomirljive, čak vanredno civilizovane izjave. Tadić je mirno predao vlast, a Nikolić ju je jednako smireno preuzeo, čime su zajednički demonstrirali jednu sasvim novu političku kulturu u Srbiji kao vidljiv signal da se konfliktna logika i destruktivni senzibilitet devedesetih godina ipak - barem delimično - nalaze za nama. Jedno je u svakom slučaju neporecivo: Srbija je ponovo dobila upravo onakvog predsednika kakvog i zaslužuje.

 

Ova pobeda, uostalom, nije došla ni lako ni brzo. Pet se puta, kao u narodnoj pesmi, Tomislav Nikolić kandidovao za predsednika Srbije (i nekadašnje SR Jugoslavije). Pet se puta kandidovao, herojski se ljuto borio, četiri puta zaredom gubio, i tek iz pete uspeo. Dvanaest godina trajala je njegova odiseja, a sada se, evo, obrisi Itake konačno naziru pred njim.

Dvanaest punih godina – upravo onoliko koliko ima i ova disfunkcionalna post-Miloševićevska Srbija koja je stasala u nešto jako čudno i razočaravajuće, nešto čemu se tamo u oktobru 2000. svakako nismo nadali. U tom smislu mora da ima i nekakve pravde u svemu ovome, ma koliko kompleksne i po nas neprijatne.

Tomislav Nikolić, dakle.

Reč je - za one koji o dotičnom ne znaju mnogo - o konzervativnom nacionalističkom političaru ograničenog obrazovanja i intelektualnog dometa, škrtom na rečima, teškom na osmehu, katastrofalnom u javnoj komunikaciji, koji uglavnom deluje osorno i deprimirano, kao da mu je naneto neko zlo koje nije lako odužiti, ponekad neotesanom ili krutom, često ciničnom i neprijatnom.

Njegova glavna odlika ipak je, čini mi se, nekompetentnost. Međutim, to je nešto što tek treba da u potpunosti osetimo na svojoj koži.

Jedno mu se, svejedno, nikako ne može oduzeti. Za razliku od Tadića, Tomislav Nikolić je u ovih naših dvanaest tužnih godina u stvari prevalio popriličan, moglo bi se čak reći - impresivan put. Od nekadašnjeg Šešeljevog  - činilo se: doživotnog - potpredsednika one širom regiona dobro znane, čovekoljubive i pacifističke Srpske radikalne stranke, preko mučnog raskida s nekadašnjim šefom i političkim ocem, sada haškim optuženikom, do osnivanja SNS-a čiji je predsednik od samog početka bio upravo on - Nikolić. U tom procesu izveo je nekoliko naglih i ne baš sasvim uverljivih transformacija i egzibicionističkih kalambura koji mu nikako nisu služili na čast. Svašta je izjavljivao i često uskakao sebi u usta.

Photomontage: Azazel
Pa ipak, u Nikolićevom političkom putu primetna je jasna evolucija, ma šta da ju je u ovom ili onom trenutku njegove karijere motivisalo. Od zastrašujuće agresivnog i primitivnog, specifično radikalskog ekstremizma, on je uznapredovao do, za srpske okolnosti srazmerno umerenog premda neosporno nacionalistički obojenog, pragmatizma koji odlikuje politiku kakvu vode Nikolićevi naprednjaci danas.

 

Pored nekonfliktnog načina na koji je preuzeo vlast, otklanjajući svaku sumnju u sopstvenu evropsku i demokratsku orijentaciju, ona dodatna vrednost koju je Tomislav Nikolić uveo u srpsku politiku kad je postalo jasno da će on biti naredni predsednik Srbije jeste to što je istog časa podneo ostavku na položaj šefa svoje stranke.

*

Reč je, naime, o gestu za koji njegov protivkandidat nikada nije smogao dovoljno snage ili volje. Iako se to od njega, pored toliko toga što je takođe ostalo iznevereno za njegovog sumornog osmogodišnjeg vakta, i te kako očekivalo.

Uopšte, od samog početka bilo je nečeg neobećavajućeg u liku i delu Borisa Tadića. Ovaj stasom i glasom prominentni političar, iako član Demokratske stranke od njenog osnivanja, bio je za širu javnost praktično nevidljiv tokom čitavih olovnih devedesetih godina, sve do pada Miloševića, a njegov uspon u direktnoj je vezi s tragičnim atentatom na njegovog prethodnika Zorana Đinđića iz 2003. Godinu dana po Đinđićevoj smrti Boris Tadić je izabran za predsednika stranke, a ubrzo potom postao je i predsednik Srbije. Čak i nije tako loše startovao: išao je u Srebrenicu da se pokloni žrtvama genocida, ali i na koncert R.E.M koji su mu posvetili omiljenu pesmu - „Orange crush“. Sećam se da mi je sa svojim „neodoljivim“ proseda-kosa-mladalačko-lice lookom delovao poput ganc novog Zorana Đinđića fabrikovanog u tajnim DS-laboratorijama, međutim u besmisleno blagom rastvoru. Kao i da sam se u to vreme pitao može li se u zemlji poput Srbije išta dobro očekivati od jednog razvodnjenog Đinđićevog klona.

Danas, punih osam godina kasnije, dobro znamo odgovor na to pitanje.

Godinama je taj naš samo prividno lutkasti predsednik, nadasve sklon sticanju neograničene moći raznoraznim protivustavnim i nedemokratskim potezima, „uspešno“ sedeo na dve stolice kao neprikosnoveni lider svoje stranke i neprikosnoveni predsednik naše države ujedno.

Svojim unucima moći će da pripoveda kako smo za njegovog vremena, umesto one stvarne Demokratske stranke s kojom smo se devedesetih borili protiv Miloševića i čitavog jednog načina mišljenja njime oličenim, prevareni njenom krajnjom travestijom. Kako smo umesto ozbiljne partije socijaldemokratske i građanske orijentacije i jakog intelektualnog naboja, dobili nimalo diskretni „šarm“ nove srpske xafsinško-tajkunske i anti-intelektualne buržoazije tanko zamaskiranih nacionalista u fensi kravatama.

Umesto pite, dakle, dobili smo pitino dete. Međutim, šteta koja je time učinjena u stvari je megalomanskih razmera. I to je osnovni paradoks ovog poslednjeg perioda obeleženog vladavinom donedavnog predsednika Tadića. Za tih osam godina pošlo mu je za rukom ne samo da izvrne dušu partiji na čijem je čelu stajao već i da od nje otuđi značajan broj građana, među koje sebe ubraja i potpisnik ovih redova, koji su svojevremeno upravo Demokratsku stranku smatrali svojim pravim i uostalom jedinim mogućim izborom. Samo da bi, kako se i može očekivati u ovoj zemlji izgaženih nada, dočekali da ta politička partija bezobzirno pregazi njihova najozbiljnija i najdublja očekivanja. Njihov neizlazak na ove izbore doprineo je Tadićevom gubitku.

Samo što on i dalje, čini se, ništa od toga ne razume i uporno živi u svom ružičastom oblaku. Krivce za gubitak traži u svima drugima - apstinentima, stručnoj javnosti (koja, kaže, ne razume dobro sve suptilne mehanizme vođenja politike), intelektualcima - samo nikako da ih potraži u samome sebi. I onima oko sebe.

Photomontage: Azazel
Odlazi nam, dakle, Boris Tadić, nakon dugih osam godina. Hvala bogu i nek mu je sa srećom. Mogli bismo da ga zapamtimo po mnogočemu, ali najlakše ćemo ga pamtiti po onim živopisnim predizbornim kampanjama u kojima se, glumeći američkog predsedničkog kandidata, vozikao specijalnim autobusom uzduž i popreko opustošene zemlje Srbije. Svirao je gitaru ili na druge načine zabavljao prisutne novinare, a kad bi prolazili kroz neko naseljeno mesto kroz prozor je uz širok osmeh mahao smorenim, tvrdom stvarnošću iznurenim građanima. Obilazio je posebno odabrane i unapred brižljivo pripremljene domove, slikao se s bebama, decom, omladinom, majkama, očevima, rodbinom, komšijama, sa svima živima, slikao se mnogo i sa živinom i stokom po seoskim domaćinstvima, i to su mu svakako savetovali isti oni vajni xafsinški stručnjaci, delovao je pritom ispunjeno i prezadovoljno, kao da obilazi nekakvu malenu ali preuspešnu Holandiju ili Dansku, stabilnu i bogatu zemlju koja naprosto cveta pod njegovim mudrim rukovodstvom i koja će, ovako srećna i zadovoljna, svakako ponovo glasati za njega.

 

Aha, samo „malo morgen“, kako to lepo onomad reče Tadićev slavni prethodnik – Slobodan Milošević.

*

U sred svega toga - u sred čitave te dinamične predsedničke igre, dakle – nalazimo se mi, građani Srbije.

Ta se predstava, uostalom, i odvija za nas ali ne i zbog nas, svuda oko nas premda mimo nas. Na nas se oni koji u njoj učestvuju najčešće pozivaju, nas zavode i mantraju, nama serviraju sva svoja jalova, nepodnošljivo laka obećanja, namiguju nam, osmehuju nam se, flertuju s nama, angažuju stiliste i xafsinške agencije, osmišljavaju kampanje, troše silan novac na tv-reklame, javne nastupe, turneje i konvencije, samo da bi nas, čim nekako pridobiju naše poverenje, brže-bolje izigrali i izneverili. I to svako na svoj jedinstven način.

Takvo je i nikakvo drugačije naše iskustvo parlamentarne demokratije.

Pa ipak, i mi smo u toj igri srazmerno aktivni sudeonici. Jer, ako već ne možemo mnogo, onda svakako možemo malo (da parafraziram St-a, pevača sjajnog Goribora), a to naše „malo“ oličeno je u instituciji glasačkog prava kojim svako raspolaže onako kako smatra za shodno.

Neki od nas su, tako, i ove godine glasali za Borisa Tadića, ne zato što su posebno zadovoljni stvarnošću u kojoj žive, već s uobičajenom, od strane demokrata izuzetno zloupotrebljavanom i jako izlizanom argumentacijom o manjem od dva zla.

Neki su glasali za Nikolića, nadajući se da će, kad već nije niko pre njega, baš taj junak rešiti sve njihove životne probleme i tegobe. Kako da ne, evo, samo što nije.

Treća skupina, opet, odlučila je da ovog puta ne glasa ni za koga ali u okviru svojevrsnog neformalnog, viralnog pokreta „belih listića“. Odlazeći na izbore samo kako bi u glasačke kutije ubacili prazne ili maštovito išarane listiće svoju su apstinenciju pretvarali u jasan i rečit politički stav.

Četvrta skupina naprosto je ostala kod kuće, uz osećaj da im je svega dosta i da više čak ni tom svojom pasivnošću ne žele nikome da poruče ama baš ništa. Ta je skupina ujedno i najbrojnija, budući da je ukupna izlaznost na drugom krugu predsedničkih izbora u Srbiji 2012. bila manja od pedeset posto.

Uostalom, sve u svemu, bila je to jedna obična, čak prilično opuštena majska nedelja. Niko ko se zatekao na beogradskim ulicama tog dana ne bi rekao da se odvija drugi krug za Srbiju po mnogo čemu prelomnih predsedničkih izbora.

Photo: Goran Necin
Građani su mirno šetali gradom uživajući u sunčanom, blagom vremenu, ljudi su ćaskali o svemu i svačemu ponajmanje se u razgovorima dotičući Tadića i Nikolića. Reklo bi se po mnogo čemu što je obeležilo opštu atmosferu ovih izbora 2012. da smo kao društvo ipak, svim okolnostima uprkos, dosegli jednu sasvim novu fazu građanske zrelosti koja, ako već ništa drugo, može da bude makar kakav zalog za barem nešto bolju budućnost.

 

Tek uveče, kad su izborni rezultati objavljeni i kad je postalo jasno da će Tomislav Nikolić biti naš naredni predsednik, stvari su se donekle promenile.

Budući da živim u samom centru Beograda, te sam noći, s nedelje na ponedeljak, bio prinuđen da do sitnih sati slušam bučno slavlje Nikolićevih pristalica koji su se, uz buku sirena, okupljali na trgovima da s istomišljenicima obeleže ovu „veliku pobedu“.

Iako se stručnjaci uglavnom slažu da ovakav izborni rezultat ne predstavlja toliko Nikolićevu