Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

30.01.2012.

BOSNA I HERCEGOVINA BI MOGLA DOBITI BUDZET ZA 2011. DO PETKA

BiH bi mogla dobiti budžet za 2011. do petka

Ilustracija

.......................................

30.01.2012
Zajednički Kolegij oba doma Parlamenta Bosne i Hercegovine zatražio je od Predsjedništva BiH da najkasnije do kraja ove sedmice, dostavi Prijedlog budžeta za 2011.

„Ukoliko se to ne dogodi, Kolegij će prihvatiti Prijedlog Ministarstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine i objaviti ga u Službenom glasniku BiH. Ali, će biti korigovan po usvajanju izvršenja o budžetu za 2011.“, kazao je Milorad Živković, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta BiH.

Živković je kazao i da je Kolegij oba doma bh. Parlamenta zaključio da će se
početkom februara održati sjednice Predstavničkog i Doma naroda Parlamenta
Bosne i Hercegovine. Predviđeno je da, osim dnevnog reda koji je prethodno
utvrđen, oba doma potvrde kandidate za ministre u Vijeću ministara BiH.

U ponedjeljak ističe rok koji je Evropska komisija dala bh. vlastima da nađu model po kojem će vraćati međunarodne dugove.

Institucije Bosne i Hercegovine već 11 mjeseci nemaju budžeta za 2011., a od 1. januara ni odluke o privremenom finansiranju koja je funkcionisala cijelu prošlu godinu. Iako su u posljednji tren, krajem decembra, oba doma državnog Parlamenta usvojila budžet na osnovu dogovora šest političkih lidera, sve se zakomplikovalo početkom 2012.

„Izvršenje ovaj put je bilo više nego što su očekivali predstavnici iz RS-a, i tu je nastao problem. Oni su očekivali manji proračun i sad kad su dobili veći proračun, sad bi trebalo nešto raditi da se to vrati na taj dio. To samo govori da se ne želi povećati okvir države iz kojeg se može financirati država“, obrazložio je Dragan Vrankić, ministar finansija i trezora BiH.

Uprkos tome što je ustavom procedura usvajanja budžeta jednostavna, bosanskohercegovački političari i to su uspjeli dovesti do apsurda. Iako budžet Parlamentu predlaže Predsjedništvo BiH, to je krajem prošle godine učinio samo predsjedavajući kolektivnog šefa države.

Nakon što je Parlament budžet usvojio, tražio je od bh. Predsjedništva da ga i službeno dostavi. A, onda je Predsjedništvo BiH od Ministarstva finansija tražilo da isti taj budžet dostavi Parlamentu. Dragan Vrankić nastalu situaciju ocjenjuje apsurdnom.

„Ja vas sad pitam ovdje - Parlament je nešto potvrdio, a kaže Predsjedništvu dostavite mi. Predsjedništvo potvrdilo, a onda kaže ministarstvu sačinite to. Šta su ovi usvojili, a šta su ovi potvrdili?“ kaže Vrankić.

Loša slika BiH

Nakon što su cijelu prošlu godinu međunarodne institucije od domaćih političara tražile da se ponašaju ozbiljno i budžet usvoje, sve je bilo na čekanju dok politička šestorka nije postigla dogovor o formiranju Vijeća ministara, a dio pregovora odnosio se i na prijedlog budžeta.
Zgrada OHR, foto: Midhat Poturović
...................................................................​​
Kada je konačno i to bilo završeno, Evropska komisija i OHR su pozdravili postignuta rješenja. Mjesec dana kasnije, ove dvije institucije i dalje od bh zvaničnika traže da budžet bude i operativan.

„Vlasti BiH su upoznate sa procedurama za otplatu duga EK, od njih se očekuje da i djeluju u skladu sa tim procedurama. I zaista je od hitne važnosti da se državni budžeti za 2011. i za 2012. odobre u skladu sa postojećim zakonodavstvom za usvajanje budžeta kako bi se omogućilo kontinurano finansiranje institucija na državnom nivou, što bi omogućilo da se isplati i vanjski dug“, kazala je portparolka Evropske komisije u BiH Zora Stanić.

Iako se u 2011. od visokog predstavnika očekivalo da nametne odluku o budžetu bh. institucija, to se nije desilo s obzirom da u posljednje vrijeme međunarodna zajednica insistira na dogovoru političkih lidera u BiH. Ipak, sudeći prema izjavi Ljiljane Radetić, portparolke OHR-a, čini se da će, ukoliko budžeta uskoro ne bude, visoki predstavnik reagovati.

„OHR očekuje da budžeti za 2011. i 2012. budu usvojeni bez daljeg odlaganja i u skladu sa ustavom i zakonom, tako da bude osigurano potpuno funkcionisanje institucija BiH, te da se na vrijeme isplati inostrani dug. Visoki predstavnik je u bliskim konsultacijama sa Upravnim odborom u vezi sa ovom sitaucijom“, poručila je Radetić.

Analitičar Zekerijah Smajić kaže kako ima neslužbene informacije da je sredinom prošle sedmice u Briselu održan sastanak na kojem je dogovoreno da se bosanskohercegovačkim zvaničnicima pošalje neka vrsta saopštenja u kojem će Evropska komisija podsjetiti koliki je značaj donošenja budžeta za državu. Na naše pitanje koliki je BiH izgubila kredibilitet na putu prema Evropskoj uniji s obzirom da nema ni budžet, Smajić odgovara:

„Ako neka država, zemlja ne može da usvoji budžet i da taj budžet bude blagovremeno u primjeni u svim svojim linijama budžetskim, kako ta država može izvršavati druge međunarodne obaveze, ne samo prema kreditorima nego i prema onima koji su uključeni u proces i evropskih i atlantskih integracija? Znači još jedna vrlo loša slika, koju bi trebalo - ako je ikako moguće - što prije obojiti malo ljepšim bojama.“
30.01.2012.

SUDJENJE RADOVANU KARADZICU: ZATOCAVANJE U SKOLAMA PRIJE SMAKNUCA

Zatočavanje u školama prije smaknuća

Snimak pronađenih čahura na mjestu egzekucije prikazan u Hagu, 30. siječanj 2012.

30.01.2012
Suđenje bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću nastavljeno je višednevnim svjedočenjem Jean Rene Rueza, vođe istražiteljskog tima haškog tužiteljstva u vezi masovnih grobnica i mjesta pogubljenja muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti nakon što je Vojska Republike Srpske ušla u zaštićenu zonu Srebrenica 11.srpnja 1995. godine.

Na stotinama fotografija koje prikazuju mjesta pogubljenja te naknadnu istragu istražitelja, prikazane su i brojne škole gdje su zatočenici prethodno držani i zlostavljani, a negdje i ubijani. Škole u Ročevićima, Orahovcu, Petkovcu, Kuli.....samo su neke od spomenutih lokacija napravljenih za edukaciju mladih naraštaja, a koje su iskorištene u procesu najvećeg masovnog ubijanja na području Europe nakon Drugog svjetskog rata.
Snimak škole u Petkovcu
​​....................................................................
Istražitelj Ruez povezivao je prikazana mjesta zatočenja te zatim mjesta masovnih pogubljenja, poput farme Branjevo – sa svjedočenjem preživjelih ili svjedoka insajdera iz Vojske Republike Srpske koji su priznali zločin.

„Počeli smo od izjave Dražena Erdemovića, nakon što je prebačen u Den Haag iz Srbije. On nam je opisao tu farmu, na kojoj su on i još neki drugi vršili egzekuciju zarobljenika od 10 ujutro do 3 popodne 16.srpnja 1995.godine“, prisjetio se svjedok.

(Istraga ubijanja na farmi Branjevo)


Opisujući načine otkrivanja mjesta egzekucija, potkrijepljujući to, osim fotografijama i video snimcima, svjedok Ruez je, pronađene brojne čahure te dijelove ljudskih tijela – povezivao s opisima ubijanja od strane preživjelih koji su također dali iskaz haškim istražiteljima, a kasnije i sudu.

„Ovo su sve dijelovi ljudskih lubanja. A to je bilo vrlo interesantno budući da je jedan od svjedoka čuo kako jedan od ubojica kaže drugom da prestane pucati ljudima u glavu – zato što se mozak raspe i onda to poslije izvjesnog vremena počinje smrdjeti. A ovo su kosti pronađene na površini platoa“, povezao je jedan od nalaza sa svjedočenjem Ruez.
Jean Rene Ruez, svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću, 30. siječanj 2012.
................................................................​​
Nakon što tužiteljstvu opiše rekonstrukciju događaja nakon ulaska Vojske Republike Srpske u Srebrenicu, Rueza će u utorak naknadno ispitati optuženi Karadžić koji se tereti za genocid i ostale zločine po zapovjednoj odgovornosti.

Ovaj tjedan se očekuje i svjedočenje insajdera Dragana Todorovića, bivšeg logističara 10. diverzantskog odreda VRS-a čiji su pripadnici sudjelovali u egzekuciji zarobljenika na spomenutoj farmi Branjevo.

Potkraj radnog dana u ponedjeljak suđenje se nastavilo iskazom Vilijama Haglanda (William Haglund), američkog antropologa koji je od 1996. do 1998. godine vodio tim forenzičara uključenih u srebreničku istragu.
30.01.2012.

SLUCAJ ANGELINE JOLIE: PRETNJE GLUMCIMA IZ SRBIJE

Slučaj Jolie: Pretnje glumcima iz Srbije

Angelina Jolie

30.01.2012
Slučaj Anđeline Džoli poprima u Srbiji sve šire razmere. Nakon što su se hajci, kojom je film i pre nego što ga je iko pogledao proglašen antisrpskim, priključile i pojedine javne ličnosti, glumci i reditelji, Džoli je medijima uputila pismo, demantujući sve optužbe i klevete koje joj se proteklih nedelja pripisuju.

U takvoj atmosferi protiču poslednje pripreme za beogradsku premijeru, koja je planirana za kraj februara.
 
Kada se slučaj Nikolaidis istrošio, moralo se u Srbiji sa nečim nastaviti da bi građani imali kakvu razonodu koja će im, uoči sve bližih izbora, skrenuti pažnju sa istinskih problema za koje je odgovorna njihova vlast. Tako su mediji pod palicom režima u ‘odbrani srpstva’ udarili na Holivud, čisto preventivno.

Rediteljski prvenac Anđeline Džoli “U zemlji krvi i meda” proglašen je antisrpskim projektom, a holivudska glumica srbomrscem koji svakako nije dobrodošao. U takvoj atmosferi, priprema se premijera u Beogradu. Ne čudi stoga što nam Ivona Lušić, PR distibutera za Srbiju, Hrvatsku i BiH, nije mogla otkriti puno detalja.
 
“Promotivne aktivnosti u Srbiji su još uvijek u planiranju, i znamo samo da bi redovna kino distribucija trebala početi 23. veljače,” kaže Ivona Lušić.

I tada će, ako sve bude teklo po planu, publika u Srbiji po prvi put dobiti priliku da pogleda film na koji je toliko teških reči već palo. Budući da se mediji, u ‘ekskluzivnim saznanjima’, ne zaustavljaju već nedeljama, bila je prinuđena da reaguje i sama rediteljka. Anđelina Džoli je u pismu medijima demantovala brojne optužbe vezane za njen projekat.
 
Neki srpski i drugi mediji su ovih dana napali naš film U zemlji krvi i meda, i ja želim da ispravim pogrešne informacije koje sadrže ti izveštaji. S obzirom na osetljivost teme, opasno je i neodgovorno objavljivati i ponavljati te netačnosti. Netačno je da se u filmu tvrdi da je 300.000 ljudi poginulo u sukobu. Ni ta, ni bilo koja druga cifra u vezi sa brojem žrtava u konfliktu se ne pojavljuje u bilo kom trenutku filma. Nikad nisam pozivala na ukidanje Republike Srpske i ništa slično nije bilo predmet razgovora na skorašnjem sastanku sa predsednikom Obamom", navodi se u pismu.

(VIDEO: Trejler za film "U zemlji krvi i meda")


I ma koliko neverovatno zvučalo, nisu se mediji samo na ovome zaustavili. Razlog zbog kojeg holivudska glumica u filmu, kako su preneli, “Srbe predstavlja kao koljače i silovatelje“, zapravo leži u tome što je pre mnogo godina bila u vezi sa momkom iz Beograda koji ju je ostavio u suzama. I taman kada pomislite da gluposti nema kraja, dolaze do neverovatnog podatka kako je njen otac holivudski glumac Džon Vojt, navodno pohađao srednju školu u Njujorku koja nosi ime po Stepincu. Ne treba ni spominjati da je „film svakako katastrofalno prošao u Americi“.

I uzalud sada protagonisti filma, poput glumca Radeta Šerbedžije, pokušavaju javnost u Srbiji da prizovu pameti.

„Taj film je dobio nominaciju za Golden Globe između pet najboljih stranih filmova na svijetu, a to ne ide preko veze vjerujte mi, ja tamo živim dugo godina. Što se političkih stvari tiče, nema ni govora da bi ona zauzimala bilo kakav stav za bilo koju stranu na ovim našim prostorima“, podvukao je Šerbedžija.

Opasne retrogradne tendencije

Mediji će ipak pozvati Miloševićevog veterana, glumca Batu Živojinovića da u svom maniru poruči kako Džoli „ne bi pustio da dođe u Srbiju“, a reditelj Emir Kusturica je, na pitanje da li bi holivudsku zvezdu pozvao u svoj Drvengrad odgovorio:

"Ona spada u ove glumce koje se bave propagandom, a ne glumom. Nama u Drvengradu su bliži oni koji se bave svojim poslom", rekao je Kusturica.

Cela priča prestaje da bude samo tragikomična, kada se krug napada proširi i na one koji nisu u dalekom Holivudu.

Scena iz filma Iz zemlje krvi i meda
........................................................................
​​Srpskim glumcima koji su učestvovali u filmu prišivena je etiketa izdajnika. Iako, razumljivo, ne žele da se svojim izjavama upliću u vrzino kolo opšteg ludila, , i neki od njih su nam potvrdili da su primili pretnje.

Sve to govori o opasnim retrogradnim tendencijama u našem društvu, i to kada krene, jako ga je teško zaustaviti. I to je signal, ili da su se izbori, pošto je kod nas nažalost sve vezano za izbore, opasno približili, ili da se zaista vraća jedno neverovatno vreme za koje smo mislili da je nepovratno nestalo za nama. Znamo kako je danas mali korak između lakog izricanja osude, do linča, prebijanja ili napada na porodice. I mi bismo zaista morali da budemo zabrinuti “, ocenjuje za RSE režiser Janko Baljak.

Podseća to umnogome na ono čemu su pojedini ljudi u Srbiji bili izloženi tokom devedesetih, ali i u bližoj prošlosti. Na glumicu Mirjanu Karanović sručila se lavina napada i pretnji zbog uloga u "Grbavici" ili filmu “Miruš”, gde igra majku mladog Albanca. I beogradski reditelj Stevan Filipović je zbog filma “Šišanje”, u kojem govori o sprezi desničarskih organizacija i vlasti u Srbiji, bio na žestokom udaru.

Glumac Dragan Mićanović nedavno je u intervjuu za britanski "Telegraf", govoreći o iskustvu tokom snimanja Fajnsovog filma "Koriolan", samo spomenuo podatak da se u Beogradu i danas mogu videti ljudi koji šetaju u majcama sa likom Mladića i Karadžića. Odmah su ga razapeli na ultradesničarskim i profašističkim sajtovima.

“Znate, nije prijatno. Mislite da je nešto za vama, prošlo je evo već toliko godina, i jednostavno mislite da je život krenuo dalje. Ali ne, na svakom koraku vas upozoravaju da neće to ići baš tako lako i bezbolno”, kaže Mićanović. 

Može li se već iz reakcija Srbije na trailer filma „U zemlji krvi i meda“, naslutiti da, baš kao i ‘Grbavica’, priča jednu bolnu stvarnost i istinu sa kojom Srbija odbija da se suoči. Ali, da se ne priključujemo ocenama pre nego što smo ga i videli. Sva ova buka koja se oko njega podigla, kako to u tekstu na našim stanicama primećuje Kemal Kurspahić, govori da ga svakako treba pogledati.
30.01.2012.

GALERIJA FOTOGRAFIJA IZ 1993.: BIO JE RAT, VLADAO JE STRAH, ALI LJUDI SU TADA BILI SLOZNIJI

Galerija fotografija iz 1993.: Bio je rat, vladao je strah, ali ljudi su tada bili složniji

30.01.2012.
.....................
Ratna 1993. godina je bila možda i jedna od najtežih u gradu na Miljacki. Te godine uknjižen je neslavni rekord od 3.777 ispaljenih granata, mnoge ulice nazvane su "snajperskim stazama", srušeno je 35.000 zgrada, a zima je donijela još veće nedaće.


x x x x x x x x x x x x x x x x

Bio je rat, vladao je strah, ali ljudi su tada bili složniji

Oni koji su tokom rata boravili u opkoljenom Sarajevu često kažu kako su tada ljudi bili složniji, a to se može primijetiti i na fotografijama stranih fotoreportera koji su 1993. godine boravili u glavnom gradu BiH.

Građani Sarajeva dijelili su međusobno i posljednju koru hljeba, zajedno su se radovali i zajedno tugovali.

Bio je rat, ali rat nije mogao uništiti ljubav. Djevojke su ispraćale i dočekivale mladiće koji su odlazili na ratišta, majke su sa strepnjom čekale da se na kućnom pragu pojave sinovi...

Na granate i snajpere Sarajlije su se već bile "navikle". Znalo se koje su ulice "snajperske staze", ali su oni najhrabriji ipak pretrčavali preko tih ulica prkoseći zlu s vjerom da će mir uskoro doći.

Tih ratnih dana strpljivo se čekalo u redu za vodu ili humanitarnu pomoć. Bilo je straha, ali bilo je i smijeha tokom višesatnog čekanja na kanister vode. Prepričavane su se anegdote, lijepe vijesti, vještine izbjegavanja zločinačkog metka...

Vezani članci

30.01.2012.

PODRIVANJE BOSNE I HERCEGOVINE DIO SPOLJNE POLITIKE SRBIJE

Podrivanje BiH deo spoljne politike Srbije

Osnovna škola "Srbija" na Palama

30.01.2012.
Pošto su joj ambicije vraćanja Kosova ili pak njegove podele propale, Srbija je na tom polju reterirala i sve snage uprla ka Republici Srpskoj. Iako se zvaničnici deklarativno zalažu za suverenitet susedne države i poštovanje Dejtonskog sporazuma, u praksi se ponašaju potpuno suprotno.

U Banjaluci su nedavno proslavili 20. rođendan, kako su je tamo mnogi nazivali, “najmlađe srpske države”, a kada je jedan crnogorski pisac
podsetio na poreklo ovog entiteta i aspiracije Beograda, Srbija je udarila i na drugog komšiju. 

Od momenta kada je postalo jasno da je nezavnisnost Kosova nepovratna, Beograd je intenzivirao saradnju sa partnerom u Banjaluci i krenuo u novu bitku, ne prihvatajući poraz svoje nacionalne politike ni 20 godina nakon rata. Da je podrivanje BiH među prioritetima vlade u Srbiji i vrapcima je postalo jasno nakon nedavane proslave godišnjice osnivanja Republike Srpske na kojoj se okupilo najviše rukovodstvo iz Beograda.

Slobodan Homen
​​Obustavljanje istrage Tužilaštva BiH u slučaju Dobrovoljačka došlo je kao šlag na tortu. Tako portparol Vlade Slobodan Homen na pitanje našeg radija – pokušava li Srbija preko Republike Srpske da destabilizuje BiH, odgovara kontraoptužbama.

“Podsetiću, nikako ne može doći do pravog i istinskog pomirenja ako svi oni koji su kršili zakone i počinili ratne zločine ne budu odgovarali. Mislim da to treba da prihvate svi iz regiona pa tako naravno i Bosna i Hercegovina”, rekao je Homen.

Odluku da se slučaj Dobrovoljačka stavi ad acta, Beograd je tako  iskoristio kao povod za novi napad na Bosnu i Hecegovinu i pravosudne organe te zemlje. Neprikosnoveni lider srpskog entiteta i najmiliji političar Srbije Milorad Dodik uspeo je iz Banjaluke da dezavuiše pokušaje međunarodne zajednice da stabilizuje vlast u Sarajevu i otvorio put Srbiji za, ovoga puta, udare na Tužilaštvo te zemlje, starim i oprobanim optužbama o antisrpstvu.

“Mislim da je to jedna veoma cinična i amoralna tvrdnja zato što je očigledno da su Srbi u tom ratu počinili najviše zločina i da nikako ne može biti isti broj optuženika na svim stranama. Rat u Bosni se ovde kvalifikuje kao oslobodilački rat Srba i na delu imamo jedan veoma širok pokret poricanja zločina”, kaže za RSE predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava Sonja Biserko.

Dokazao je to državni vrh Srbije proslavljajući u Banjaluci dan kada je 1992. godine Skupština srpskog naroda u BiH, odnosno čelni ljudi SDS-a sa Radovanom Karadžićem na čelu, usvojila Deklaraciju o proglašenju srpske republike BiH. Nisu se obazirali na lidere Federacije, koji su podsetili da je Ustavni sud BiH poništio 9. januar kao Dan osnivanja Republike Srpske. Sa Miloradom Dodikom beogradski su zvaničnici razmenili poruke zahvalnosti za jačanje veza tako da ni odlikovanja nisu izostala. Predsednik Srbije Boris Tadić primio je u Banjaluci orden na lenti.

„I ovo odlikovanje jeste obaveza za mene da posebne odnose Republike Srbije i Republike Srpske učinimo takvim da iza nas ostaju novi mostovi, univerziteti, naučna saradnja novi putevi, novi energetski objekti“, poručio je Tadić.

A izgrađeno ih je poslednjih godina i više nego dovoljno. Od škole pod imenom "Srbija" na Palama odakle su upravo srpski topovi gađali Sarajevo, preko zajedničkog otvaranja autoputeva, mostova, a sve pod parolom što čvršćih i bližih veza.

Dok Sarajevo udruženim snagama zaobilaze, lideri Srbije česti su gosti Banjaluke. Još većom merom uzvraća im Dodik koji ne bira prigodu za odlazak u Beograd, bilo da je reč o fudbalskim utakmicama, kulturnim dešavanjima ili pak medijskim gostovanjima. Kada se druže u Republici Srpskoj osećaju se baš kao da su u Srbiji. Već po pravilu nekome se, slučajno ili ne, omakne da o bh. entitetu prozbori kao o državi. Taj su zadatak na poslednjem susretu u Banjaluci na sebe preuzeli predstavnici SPC, poglavar Irinej i episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda.

„Neka je blagoslovena srpska država Republika Srpska“.

„Danas, hvala Bogu, živimo u slobodnoj srpskoj državi, pravoj srpskoj državi“.

Milorad Dodik i Boris Tadić
​​Retki su u Srbiji oni koji će se drznuti da ukažu na opasnost ovakvih poruka, koje su uz to upućene na proslavi dana kada su Republiku Srpsku osnovali današnji haški zatvorenici, optuženi ili osuđeni zbog ratnih zločina i genocida.

Učinio je to crnogorski pisac Andrej Nikolaidis nakon čega se, istina zbog sporne rečenice da bi civilizacijski iskorak bio da je u danu proslave aktiviran eksploziv, protiv njega podigla čitava medijska scena u Srbiji i izdejstvovala i zvanični demarš Beograda Podgorici. Oni malobrojni koji su stali u Nikolaidisovu odbranu zbog ironičnog komentara na navodnu pripremu atenata u Banjaluci, mogli bi i u zatvoru da završe. Najavio je to ni manje ni više nego Miloševićeva perjanica, današnji ministar policije Ivica Dačić, optužujući upravnika Narodne biblioteke Sretena Ugričića da je, podrškom Nikolaidisu, podržao terorizam.

“I ja ću tražiti da on bude razrešen! Može to da podržava, ali iz zatvora, a ne sa mesta upravnika biblioteke,” odsečan je Dačić.

U međuvremenu, oni koji su Nikolaidisov tekst pročitali u celosti i potpisali proglas u kojem traže zaštitu pisca od medijske hajke složiće se sa onim što je izrekao u podsećanju na stvaranje Republike Srpske.

​​“Ja smatram Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom i mislim da će srpska politička elita, pošto je izgubila na Kosovu, svoj nišan okrenuti tamo, kao što je već i uradila jer se ceo srpski vrh pre neki dan okupio u Banjaluci”, kaže dramaturg i funkcioner opozicione Liberalno demokratske partije Nenad Prokić.

Sonja Biserko
​​​​Okupili su se u Banjaluci ne bi li u delo sproveli plan koji Nikolaidis podvodi pod rečenicu “da bi Srbi ovoga puta u miru mogli dobiti ono što su u ratu izgubili”. Od toga svakako neće odustati, ocenjuje Sonja Biserko.

“Osnovna poruka jeste da Beograd nije prihvatio poraz svoje nacionalne politike i da na svaki način pokušava da završi taj projekat. Elita i institucije u Srbiji se do sada ni u jednom momentu nisu pokazale dovoljno zrelim da iskorači iz te matrice. Posebno nije zrela da se u svom delovanju osloni na neke moralne vrednosti i to pokazuje da ni u narednom periodu neće odustati od tih svojih zacrtanih ciljeva, a to je izuzimanje Republike Srpske iz BiH”, navodi Biserko. 

Vredi li onda uopšte i govoriti o moralnoj dimenziji poruka i poteza Beograda? Tadić je iz Banjaluke doneo orden Republike Srpske, svi su ćutali, a jedino je podmladak opozicione Socijaldemokratske unije podsetio na činjenicu da ga je pre predsednika Srbije primilo i nekoliko haških optuženika, te da predstavlja uvredu za sve žrtve rata u BiH.

Ovim i mnogim drugim koracima obesmišeljno je i Tadićevo prisustvo na komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici, ali i sve druge aktivnosti u cilju uspostavljanja novog poverenja u regionu, kaže Aida Ćorović iz novopazarske nevladine organizacije Urban In.

“Svedoci smo da je poslednja dekada potrošena u zamajavanju građana kako je Kosovo i dalje srpsko, a to će se isto dešavati sada i sa Republikom Srpskom, bez obzira na to što ne verujem da će tu doći do priče o granicama. Prosto u javnom vokabularu nešto mora da se obećava građanima kako bi se oni i dalje držali u nekoj vrsti nacionalnog zanosa. Problem je nažalost što ni građani Srbije nisu spremni da se suoče sa realnošću, a stranke vrlo populistički idu na podilaženje nacionalističkom zanosu i nikako da se probudimo iz tog pakla”, navodi Aida Ćorović.

U održavanju javnosti budnom i pripravnom pomažu im mediji u kojima nema dana da se bar neko ne pozabavi mogućnošću raspada BiH i veličanjem Republike Srpske. U misiji patriotske odbrane, stigli su i do Holivuda. Tako pod naslovom „Anđo, marš!“, tabloidi objavljuju senzacionalno otkriće da glumica Anđelina Žoli planira da zatraži ukidanje „genocidne tvorevine Republike Srpske“.

„Izborili smo se sa mnogima, pa ćemo i s takvom trebom“, odmah je šeretski uzvradio lider iz Banjaluke, a iz Beograda joj poručuju „Anđo, sestro, preigrala si se!“.

Ako je i planirala da poseti Srbiju, glumica bi trebalo dva puta da razmisli - možda i u zatvoru završi.
30.01.2012.

SVJEDOK: "KAZAO JE DA SE ZOVE BATKO I DA UBIJA MUSLIMANE I VOLI DA SILUJE BALIJKE"

Svjedok: "Kazao je da se zove Batko i da ubija muslimane i voli da siluje balijke"

image Veselin Vlahović Batko / 24sata.info

(24SI) - U nastavku suđenja za zločine počinjene na Grbavici, Vracama i Kovačićima, svjedok Tužilaštva tvrdi da mu je optuženi došao na vrata i rekao da “ubija muslimane i voli da siluje balijke”. Dževad Hamzić, svjedok Tužilaštva BiH, koji je živio sam u stanu na Grbavici, krajem juna 1992. godine susreo se s optuženim Vlahovićem, ...

 [24 sata info] 

... koji je došao na njegova vrata u “mantilu bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA)” sa automatskom puškom.

“Kazao je da se zove Batko i da ubija muslimane i voli da siluje balijke”, tvrdi svjedok i dodaje da je optuženi bio iznenađen otkud 30-godišnji mladić u stanu, te ga je pitao šta je razlog tome.

Dok ga je Vlahović ispitivao, kako je kazao Hamzić, sve vrijeme se igrao okidačem na pušci koja je bila uperena u njega, te je nekoliko puta “škljocnula”.

Najvjerovatnije, kako je rekao svjedok, puška nije opalila jer je bila zablokirana.

Hamzić navodi da ga je Vlahović maltretirao, tako što ga je udario pesnicom i stavio mu pušku između nogu, te rekao: “Neću te ubiti, ali ćeš me zapamtiti za cijeli život”.

Vlahović mu je, kako je opisao svjedok, uzeo zlatni lančić s vrata, te kazao da pođe s njim kod nekih prijatelja da se i oni “zabave”.

Međutim, poslije izlaska u haustor, optuženi je, kako je kazao svjedok, prošao pored njega i rekao da će doći drugi put, ali se više nije pojavio.

Tužilaštvo BiH tereti Vlahovića da je 1992. godine na području Grbavice, Vraca i Kovačića ubio i sudjelovao u ubistvu više osoba, kao i da je učestvovao u zlostavljanju civila Bošnjaka i Hrvata, kojima je oduzimao novac i druge vrijednosti.

Protiv Vlahovića je podignuta i druga optužnica, kojom se tereti za ubistva i nestanke 14 osoba, kao i silovanje i zlostavljanje civila. S43, drugi svjedok Tužilaštva, tokom 1992. živio je na Grbavici sa ocem.

U junu te godine na njegova vrata je došao optuženi Vlahović sa još jednim čovjekom i, kako je rekao svjedok, obojica su bila naoružana.

“Po ulasku u stan, Batko me počeo tući. Dobio sam udarce u glavu i kada sam pao, počeli su udarci nogama”, kazao je svjedok, dodavši da je u međuvremenu došao i otac u stan, te su i njega tukli, a nakon toga uzeli novac i zlato, pa otišli.

Svjedok tvrdi da su se vratili dan ili dva poslije, te ga automobilom odvezli u zgradu “Digitron Buje”, gdje su ga drugi ljudi udarali.

Tokom svjedočenja, S43 je rekao da je iz njegove zgrade isti dan odveden i jedan komšija, kojeg je sreo u “Digitronu”, odakle mu se gubi svaki trag.

Behaija Krnjić je ukazao na promjene u odnosu na iskaz dat Tužilaštvu BiH u kojem je svjedok naveo da je zajedno sa njim automobilom odvezen i komšija, što na ovom suđenju nije spomenuo.

Svjedok je pojasnio da je komšiju zatekao u “Digitronu”, te da je moguće da su i njega doveli taj isti dan, prenosi BIRN -
Justice Report.

Naredno suđenje je 1. februara 2012. godine.

30.01.2012.

UBICA IZ SREBRENICE MENDELJEV DJURIC MANE: JA I MOJI "INDIJANCI" CUVAT CEMO CIVILE

Ubica iz Srebrenice Mendeljev Đurić Mane: Ja i moji "Indijanci" čuvat ćemo civile

Đuriću se stavlja na teret da je učestvovao u ubistvu oko 1.000 Bošnjaka

  |  30.01.2012.

Ubica iz Srebrenice Mendeljev Đurić Mane: Ja i moji "Indijanci" čuvat ćemo civile

Na suđenju četvorici optuženih za genocid u Srebrenici, svjedokinja odbrane je izjavila da je drugooptuženi Mendeljev Đurić Mane dolazio u Bijeljinu nakon 12. jula 1995. godine, javio je danas BIRN-Justice Report.

“Znam da je bilo poslije Petrovdana, jer moj muž tada nije mogao da ode kod tetke na slavu. Mane je došao u radionicu da opere auto... Razgovarali smo i o Srebrenici. On je rekao: Super, ja i moji ‘Indijanci’ dobili smo zadatak da čuvamo UNPROFOR i civile”, navela je Smilja Popović-Vidović.

Ona je dodala da je Đurić kazao da je došao u Bijeljinu da se obrije i istušira i da planira sutradan ponovo da se vrati u Srebrenicu.

“Rekao je da moraju obezbijediti vozila i da ljude prebace u Federaciju BiH”, ispričala je Popović-Vidović i dodala da se taj susret dogodio drugog, trećeg ili četvrtog dana nakon Petrovdana, koji je 12. jula.

Đuriću se optužnicom stavlja na teret da je, zajedno s Duškom Jevićem, Goranom Markovićem i Neđom Ikonićem, 13. i 14. jula 1995. godine učestvovao u ubistvu oko 1.000 muškaraca bošnjačke nacionalnosti u Kravici, kao i u prisilnom preseljenju stanovništva s područja Srebrenice.

Prema optužnici, Jević je bio komandant Centra za obuku na Jahorini Specijalne brigade policije Republike Srpske (RS), Đurić i Ikonić komandiri četa, a Marković komandir voda.

Svjedokinja Popović-Vidović je objasnila da su se ona i njen suprug družili sa Đurićima, te da su se slučajno upoznali 1992. godine kada je jednom majstoru iz njihove radionice, koji je bošnjačke nacionalnosti, policija oduzela vozilo.

“Moj suprug je otišao u policiju u Janju i vratio se sa stojadinom našeg majstora. Rekao je da je imao sreće da je naletio na nekog dobrog čovu koji mu je pomogao da vrati auto. To je bio Mane”, kazala je Popović-Vidović.

Ona je navela da se s Đurićem ne bi družili da je bio šovinista ili nacionalista.

Suđenje će biti nastavljeno 2. februara.

30.01.2012.

REAGOVANJE SBiH: IZJAVA MILORADA DODIKA U SUPROTNOSTI SA USTAVOM BiH

Reagovanje SBiH: Izjava Dodika u suprotnosti sa Ustavom BiH

image SBiH / 24sata.info

 

(24SI) - Stranka za Bosnu i Hercegovinu smatra da je izjava Milorada Dodika data makedonskom listu „Dnevnik“ "da Republika Srpska nije priznata od UN-a, ali da ima međunarodni subjektivitet koji proizilazi iz Dejtonskog mirovnog sporazuma“ u suprotnosti sa Ustavom BiH i zvaničnim tumačenjem OHR-a.

 [24 sata info] 

Stranka z BiH smatra da ono što zabrinjava i što je opasno po državu Bosnu i Hercegovinu jeste prihvatanje zakonskih rješenja koja direktno krše Ustav BiH i Sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji.

Radi se o Zakonu o sistemu državne pomoći i Zakonu o popisu stanovništva koji su sada pred Parlamentom BiH, posredno ili neposredno jačaju poziciju entiteta, a slabe državu.

Tako se npr. u Zakonu o sistemu državne pomoći inagurira paradržavno tijelo koje državu svodi na nivo poštara između dva entiteta, što je u potpunom neskladu sa ustavnim nadležnostima države i Sporazumom o pridruživanju Evropskoj uniji, stoji u saopćenju SBiH.

Stranka za BiH očekuje prije svega od Predstavničkog doma Parlamenta BiH da zaustavi donošenje zakona štetnih po državu Bosnu i Hercegovinu, kao i aktivan odnos OHR-a i međunarodne zajednice.

(Fena)


30.01.2012.

JUDE ROMANO: MUP REPUBLIKE SRPSKE NEMA PRAVO PRIGOVORA NA ODLUKU U SLUCAJU DOBROVOLJACKA

Romano: MUP RS nema pravo prigovora na odluku u slučaju Dobrovoljačka

image Tužilaštvo BiH / 24sata.info

(24SI) - Međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH Jude Romano obavijestio je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (RS) da nema pravo prigovora na odluku Tužilaštva o obustavljanju istrage u "predmetu Dobrovoljačka ulica".

 [24 sata info] 

Kako se navodi u dopisu, Romano se poziva na član 224. Zakona o krivičnom postupku BiH (ZKP) po kojem samo oštećena strana ima pravo podnijeti pritužbu protiv naredbe o obustavljanju istrage.

Na internet stranici banjalučka Alterativna televizija je danas objavila dopis Romana CJB Istočno Sarajevo, uz dodatak da i na tu odluku MUPRS-a „sprema adekvatan odgovor“.

Podsjećanja radi, 17. januara Tužiteljstvo BiH donijelo je naredbu o obustavi istrage protiv Ejupa Ganića, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jovana Divjaka, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Berovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžića, jer je utvrđeno da u radnjama osumnjičenih nisu sadržana obilježja krivičnog djela.

Nakon opsežne istrage, naredba o obustavi istrage protiv spomenutih osumnjičenih osoba donesena je na temelju 352 izjave svjedoka, te 412 materijalnih dokaza koji uključuju dokumente, videozapise, presretnute razgovore i druge dokazne materijale.

Nakon toga iz MUPRS-a su najavljivali prigovor na ovu odluku.

 

(Fena)

30.01.2012.

ZANIMLJIVE VIJESTI

 


Fahrudin Radončić : . Mi se ne bojimo pobune naroda. Naprotiv, mi ju s radošću očekujemo
 
Građani svake države koji čuvaju i štite tu državu imaju pravo i da ju mijenjaju. Nitko nema pravo plašiti ih kaosom. BiH je, zahvaljujući dvadesetogodišnjoj vladavini SDA, prva u Europi po nezaposlenosti, korupciji, državnoj mafiji, kriminalu. Građanima to prekipi i iziđu na ulicu. Zašto bi se mi plašili što..
. Wall Street Journal : SAD se naoružavaju za borbu protiv Irana
 
Pentagon je investirao 330 miliona dolara u gradnju sprecijalnih bombi za uništavanje betonskih bunkera kako bi bio u stanju da napadne iranska podzemna nuklearna postrojenja..
. Dodikov kabinet kritikuje Jovanovića : Nije istina da je Republika Srpska nastala na genocidu
 
Kabinet predsednika Republike Srpske kritikovao je predsednika Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića zbog njegove izjave o tom entitetu...

30.01.2012.

"ANGELINA, HVALA TI": HTJELA JE ISTINU VIDJETI SVOJIM OCIMA, CUTI SVOJIM USIMA I PRIKAZATI JE SVOJIM RUKAMA...

"Angelina, hvala ti ": Htjela je istinu vidjeti svojim očima, čuti svojim ušima i prikazati je svojim rukama...

image Angelina Jolie / 24sata.info

 

(24SI) - Skoro će mjesec dana kako sam gledao film Angeline Jolie - „U zemlji krvi i meda". Čitavo sam to vrijeme, skoro svaki dan, mislio o filmu; „padao" mi je kao žerava sjećanja, kao nešto s čime se moram/o suočiti, kao vrelo olovo u hladnu vodu.

 

 [24 sata info] 

Cvrčalo je i kuhalo u meni prethodnog mjeseca, kao u loncu, i film, i krv, i med, i rediteljka, i glumci, i svekolika događanja oko filma, i tema filma, i istina, i rat, i Genocid, i silovanja, i negiranja, i  ne/mogući su/život...

No, film me je itekako dojmio! Gotovo da nemam riječi - prestrašno, predobro, preautentično... Sve riječi pohvale za tu izvanrednu ženu, koja se rukovodila principom istine, što je isto tako bitno - senzibilitetom žene i vlastitom frustracijom zbog tog svekolikog nasilja nad ženama, kako kaže, pa je autentično prikazala stradanja Bošnjakinja/Bosanki, muslimanki, u protekloj agresiji. Odvajanja i razdvajanja ljudi, brutalna ubijanja i strijeljanja muškaraca, selekcija viđenijih i uglednijih žena za konstantna silovanja i prisilan rad, korištenje žena u živom štitu, ubijanje civila, starica, beba od nekoliko mjeseci (bezočno ubijanje beba bacanjem s balkona), konstantna priča o srpskoj ugroženosti i njihova povampirenost - samo su neke scene i dijelovi filma koje je Angelina vjerno prikazala. („Ja sam doktor" - javlja se i odgovara lijepa muslimanska gospođa, neposredno pred silovanje, četničkom vojniku, primitivcu i divljaku, na njegovo pitanje da li neka od njih zna kuhati. Ove riječi, same po sebi, izazivaju grč u stomaku, slika će grč dodatno pojačati, slika koju je Angelina majstorski iznijela; između ostalog i zbog toga što se radi o istinitoj sceni koja se u prethodnoj agresiji nebrojeno puta dogodila.) Sve to i pregršt drugih „detalja", s jedne strane, ali, s druge strane, upravo zbog tog grča ljubavna priča između muslimanke Ajle, lijepe slikarke, i srpskog kapetana Danijela, zaljubljenog vojnika, ljubavna priča koja je na kraju, ipak, neslavno završila, jer krv nije voda - doima se kao nerealna. Jer, u ovom povijesnom trenutku teško je vjerovati da se tako nešto „nadrealno" moglo dogoditi. Ali, Srbe, zapravo, četnike, srpske zločince, njihovu zaluđenost „liturgijskom mitomanijom" i njihovu povampirenost, doista, ne znam da je iko sa strane bolje od nje prikazao i pokazao! Scene u kojima srpski vojnici pucaju po civilima, po ljudima, to „vjekovno bjesnilo", to „ikonografsko crvenilo" u očima - sve je to izrazito jasno prikazano i tako lucidno podsjeća na mržnju, kolektivnu ludost, zaluđenost, iracionalnost... Mada, ruku na srce, takvi se (četnici u najširem smislu) sami od sebe najbolje pokažu. Mi to znamo najbolje. Ipak, hvala Angelini za njen doprinos na polju sveopćeg shvatanja i prikazivanja naše tragedije i nesreće. Istina i podrška istoj - biće joj dovoljna satisfakcija.

Ona to zna.

Ali, isto tako, i mi smo nepopravljivi. Film se još nije počeo ni prikazivati kako treba, a odjednom smo osuli paljbu, sami po sebi, kako smo bili nepravedni prema Angelini Jolie i kako smo nepotrebno reagirali?! Nije mi krivo niti žao što smo reagirali, jer to je dobro da smo napokon postali preosjetljivi kada su u pitanju te naše odsudne, krvave, bolne i svete teme.

I dobro je da reagiramo po automatizmu i instinktivno, jer nema više nikome bjanko niti može biti po tom pitanju ikakvih kalkulacija. Angelina to, kao izvanredna žena, shvata i ne zamjera, a to što su naši pametnjakovići odmah potrčali s osudama samih sebe i kako smo ovakvi i onakvi - to je priča sama za sebe. O tom "prokletstvu" drugi put.

S obzirom na informaciju koju smo imali, da je film ljubavna priča između četnika i silovane Bošnjakinje, nismo ni mogli drukčije reagirati - kaže jedan prijatelj u svom komentaru na mom profilu na Facebooku. Meni je drago da nije tako bilo! A i sama je Angelina priznala da je mijenjala scenarij tokom snimanja filma. Ko zna šta bi bilo da nije bilo reakcije?! Ne bi bilo prvi put da nas stranci izigraju! Jer, kog su zmije ujedale i guštera se čuva, kaže etnopedagogija. No, ovaj put nije tako bilo, nismo izigrani i nismo prevareni.

Na koncu, sve se završilo kako je i trebalo da se završi?! Isto tako, treba kazati da je film urađen u rangu vrhunske holivudske produkcije, da su glumci (uglavnom se radilo o našim glumcima) bili više nego fenomenalni, osobito Zana Marjanović, žena s neodoljivim osmijehom, koja je maestralno iznijela glavnu rolu, lik Ajle, lijepe slikarke. Naravno, sve je to bilo pod supervizijom mega zvijezde i filmske dive Angeline Jolie.

Angelina može čekati i očekivati nagrade za svoje umjetničko djelo (mada je to za nju bilo više od posla i umjetničkog djela, to je za nju, kao normalnu i savjesnu osobu, bila jedna vrsta duga), isto tako može očekivati i mora biti spremna na osude i pljuvanje (bukvalno pljuvanje) od strane onih koji su filmom prozvani i proskribirani; a mi... mi ćemo biti zadovoljni s istinom, koja je prikazana i pravdom koja još nije dočekana. A koju čekamo!

Ovaj projekt, također, ukazuje i njedri jednu notornu istinu, jer govori o konstantnoj borbi koja se vodi između istine i laži. Svjedoci smo da ovaj put, s ovim filmom, istina dolazi izvana, iz daleka, mada nas (ovdje, ali i tamo) stalno zasipaju neistinama i lažima. To prije svih rade glavni protagonisti naše ovdašnje zbilje, i političari, poput Milorada Dodika, i umjetnici, poput Nemanje Kusturice, i patrijarsi, poput patrijarha Irineja, i kardinali, poput kardinala Vinka Puljića... Ovi gdje god da odu, uglavnom vani kad idu, blizu il' daleko, šire laži i neistine o nama i našoj tragediji koju smo preživjeli. Može kardinal Puljić otići ne samo u Ameriku i u Australiju već i na Mars se popeti i pričati šta već priča, to više ne pije vode. Mogu oni svi zajedno pričati i raditi šta hoće, istina, opet, nađe svoj put. Ona je kao voda, ne može je se zaustaviti.

Tako se ni Angelina nije dala prevariti! Htjela je istinu vidjeti svojim očima, čuti svojim ušima i prikazati je svojim rukama (i novcima)!

Zato, Angelina, hvala ti još jednom.

P.S. U filmu postoji veliki broj eksplicitnih scena seksa i silovanja, pa
se, u najmanju ruku, preporučuje "roditeljska pažnja"!

Muhamed Velić


30.01.2012.

NATASA KANDIC: KOD NAS GENERALI NE ODGOVARAJU

Kandić: Kod nas generali ne odgovaraju

 

Nataša Kandić

30.01.2012
Dosije Fonda za humanitarno pravo koji ukazuje na to da novopostavljeni načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković nije sprečavao ratne zločine na Kosovu uzdrmao je ove nedelje srpski establišment. U međuvremenu su navode fonda demantovali iz vrha Ministarstva odbrane i Tužilaštva za ratne zločine.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa Nataša Kandić, izvršna direktorka Fonda, najpre reaguje na navode ministra odbrane Dragana Šutanovca koji je njen dokument nazvao lažnim i mestimično mostruoznim.

Kandić: Mislim da je to bilo brzopleto i veoma nepromišljeno od strane ministra Šutanovca. Ni za jedno naše saopštenje, nijedan izveštaj, nikada niko nije rekao, ni u Miloševićevo vreme, da je lažni dokument, tako da prvi put za ovih dvadeset godina čujem da neko za izveštaj Fonda za humanitarno pravo kaže da je lažan. Šutanovčeva reakcija je dezorijentisana zato što iza svakog navoda mi dajemo izvor podatka; i zato što navodimo samo ono što je utvrđeno i rečeno pred sudskim organima ili što svedoci kažu - oni kojima smo mi dali poverenje ili oni koji su svedočili pred Haškim tribunalom.

Nema, dakle, nijedne naše konstatacije, osim što uz taj dosije, ide naše saopštenje koje jednim vrlo pristojnim jezikom kaže da novopostavljeni načelnik Generalštaba nema čistu prošlost. Pa, da li se bilo kome može činiti da je to ličnost besprekorne prošlosti ako se njegove jedinice nalaze na području, u selima, na lokacijama
Da li je taj koji vodi te jedinice, koji je bio komandant, trebalo da spreči te zločine?
u delu Kosova gde su počinjeni strašni zločini? Da li je onda sve u redu? Da li je taj koji vodi te jedinice, koji je bio komandant, trebalo da spreči te zločine? Posebno, ako su se oni ponavljali, da li je trebalo protiv nekoga da pokrene ne samo disciplinski već krivični postupak? Da li je, konačno, posle oktobra 2000. godine morao izaći u javnost i reći šta se u njegovo vreme u njegovoj zoni odgovornosti na Kosovu događalo, kakvi su zločini počinjeni i koliko je civila ubijeno?

I na kraju, kada ministar Šutanovac onako podsmešljivo kaže: „Pa nećemo valjda mi generala Dikovića optuživati za krađu stoke?” Pa molim vas, naša vojska i policija se proslavila na Kosovu najpre najbrutalnijim zločinima, a onda i bezobzirnom pljačkom, i to pljačkom u kojoj su svi učestvovali. Odvlačilo se kamionskim konvojima. Prema tome, nema u tome ničeg podsmešljivog zato što je to bila jedna od osnovnih karakteristika rata u svim područjima bivše Jugoslavije, koja je na Kosovu je poprimila bezobzirne razmere.

RSE: Kako reagujete na Šutanovčevu tvrdnju da se laičkim uvidom u Dikovićev dosje može utvrditi da on nije bio na pozicijama i lokacijama za koje ga Fond za humanitarno pravo optužuje?

Kandić: To je brzopleta reakcija. Nasuprot svemu tome što on kaže i kako demantuje, postoje reči samog Dikovića, svedoka odbrane, koji u saslušanju pred Haškim tribunalom govori kada njegova brigada 1999. dolazi u Drenicu, kada biva u potpunosti popunjena, ko čini brigadu, koja je njena zona odgovornosti – nabraja čak i sela. Prema tome, tu nije ništa sporno. Ne znam da li ministar Šutanovac misli da u Srbiji treba da se osnuju organi koji će posebno da proveravaju i sudski utvrđene činjenice.

Kada je reč o 37. motorizovanoj brigadi, mi smo veoma pažljivo pratili njeno kretanje na osnovu brojnih svedoka koji su o tome govorili, pre svega u
Ljubiša Diković
​​Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. A i svedočenje samog Dikovića, kao svedoka odbrane u Haškom tribunalu, prilično je jasno. Iako u početku tvrdi da je njegova brigada bila u reonu Izbice, nakon predočavanja pojedinačnih dokaza, on priznaje da su njegove jedinice ušle u selo Izbicu. Takođe govori o tome da su imale kontakta sa civilima i da su tada prekidali dejstva i izvodili civile. Kako ispitivanje teče, u jednom trenutku na pitanja Tužilaštva svedok Diković vrlo nervozno postavlja pitanje tužiocu: „Da li vi mene optužujete za ratne zločine?”

Na osnovu činjenica koje je utvrdio Haški tribunal u presudi Milutinoviću, Šainoviću i drugima, kao i na osnovu izjava svedoka i dokumenata dostupnih u haškoj bazi podataka, mi smo pokušali samo da pozovemo na preko potrebno ozbiljno razmatranje postupaka koji se ovde preuzimaju, a koji mogu zbilja da nanesu velike štete Srbiji. Nama je stalo do toga da svima, svakom građaninu, a ne samo političaru, bude važno da počne taj proces vraćanja poverenja u institucije. Vojska je vrlo važna institucija i od izuzetnog je značaja da je vode oni koji nemaju veze sa povredama međunarodnog humanitarnog prava; koji se nisu nalazili na mestu gde su činjeni zločini; za koje nema nikakvih indicija ni dokaza da se mogu povezati sa počinjenim zločinima, čak ni u tom smislu da su bili na komandnim pozicijama a da nisu ništa preduzeli ni da spreče, ni da povedu postupke protiv onih koji su učestvovali u ratnim zločinima.

RSE: Možete li nam opisati te najveće zločine koji su počinjeni u zoni Dikovićeve odgovornosti u području Drenice?

Kandić: Strašan je zločin u Izbici. Preme evidenciji Haškog tribunala više od 100, a prema našoj, najmanje 119 ljudi je ubijeno.. Tu su među posmrtnim ostacima nađena samo dva tela za koja se može reći da su u uniformama Oslobodilačke vojske Kosova, iako to nije dokaz da su stvarno i bili pripadnici OVK jer tada na tom mestu, na livadama sela Izbice, nije bilo nikakvih borbi; bilo je samo odvajanja muškaraca iz ogromne kolone okupljenih ljudi, podele u grupe i ubijanja.

RSE: Šta se događalo u blizini Glogovca?

Kandić: Postoji podatak da je u blizini Glogovca, u tim takozvanim iskopinama, jamama, izvršeno najbrutalnije streljanje seljaka, koji su dovođeni u grupama i streljani. Onda taj Ćirez, ta džamija koja se pominje kao mesto gde su neki očevi poslednji put videli svoje maloletne sinove - nestalo je 25 maloletnika čija tela još uvek nisu nađena. Zatim izvođenje i silovanje albanskih žena. Mi u tom izveštaju ne navodimo imena preživelih žena o kojima imamo podatke da su bile silovane, navodimo imena i identitet samo onih koje su posle silovanja i teškog seksualnog zlostavljanja ubijene.

RSE: Tu je, dakle, delovala 37. motorizovana brigada kojom je komandovao Ljubiša Diković? On nije sprečio te zločine, a kažete uz to, da je i sam učestvovao u bezobzirnoj pljački albanske imovine.

Kandić: To se smatralo dopuštenim ratnim plenom. Mi smo godinama primali podatke o tome da se automobili i kamioni nalaze u posedu oficira, bilo vojske, bilo policije. Nikada niko posle 2000. godine nije ozbiljno pokrenuo to pitanje. Što se Dikovića tiče, i njegovo ime se vezuje za tu otimačinu imovine, ima svedočenja da je ona prelazila i u njegove, kao i u ruke Pavkovića i drugih koji su posle rata
Što se Dikovića tiče, i njegovo ime se vezuje za tu otimačinu imovine, ima svedočenja da je ona prelazila i u njegove, kao i u ruke Pavkovića i drugih koji su posle rata unapredjeni u generale.
unapredjeni u generale. Bila je normalna praksa da komandanti dele taj ratni plen, a vojnicima je je bilo dopušteno da otmu i nose šta god hoće. Otvoreni su, doduše, posle rata neki minorni postupci za pljačku albanske imovine, pa su neki pripadnici policije i rezervisti bili optuženi za oružje koje su preneli sa Kosova. Međutim, ti procesi su preduzimani protiv onih rezervista i pripadnika policije koji su, pod teretom onoga što su videli, nameravali, a neki i počeli, da progovore o počinjenim ratnim zločinima. Oni su, dakle, platili cenu, ali sijasetu onih koji su učestvovali u pljačkanju i odnošenju albanske imovine - njima se nikada ništa nije dogodilo i to je činjenica koja je opštepoznata. A toliko ih je u tome učestvovalo da niko od onih koji su bili na višem rangu zapovedne  dgovornosti nema hrabrosti da to pokrene.

Da se vratim na Dikovića. Mi smo, oslanjajući se na podatke zaštićenih svedoka, objavili podatak da su u njegove ruke tada na Kosovu prešli i neki mercedes i landrover.. Međutim, taj podatak već sutra ne može da bude nedokaziv prosto zato što je lako ukloniti tragove, naročito kada oni mogu postati povod za preispitivanje.

RSE: Postavlja se pitanje zašto se Haški tribunal nije bavio i nije procesirao Dikovića? Na tome i Tužilaštvo zasniva tvrdnju da je Diković nevin. Pretpostavljam da ćete reći da je odgovor da su oni procesirali najviši državni i policijsko-vojni komandni lanac, ali zašto se u Srbiji tužilaštvo nije bavilo Dikovićem? Ono je imalo istu bazu podataka Haškog tribunala, javne dokumente dostupne svima, a mogli su i od vas tražiti iskaze koje su vama svedoci davali. Je li tako?

Kandić: Tako je. Haški tribunal je u predmetu „Tužilac protiv Miloševića“, u predmetu „Tužilac protiv Šainovića, Milutinovića i ostalih“, čak i u predmetu protiv Vlastimira Đorđevića, pozivao bezbroj generala da svedoče. Sve su to bili svedoci odbrane optuženih. Toliko je činjenica utvrđeno za svaku instituciju koja je time htela da se bavi - naravno, pre svega mislim na Tužilaštvo. Međutim, reč je o generalima, a pokrenuti danas postupak protiv generala, protiv onih koji godinama zauzimaju visoke pozicije, bilo u državnim institucijama, bilo u političkim partijama - to se ovde ne događa.

Mi smo, primera radi, podneli krivičnu prijavu protiv generala Božidara Delića. Povodom te krivične prijave, iako je veoma dokumentovana, iako sadrži čak i utvrđene činjenice u suđenjima pred Haškim tribunalom, među kojima imamo, recimo i vojnika, pripadnika 549. motorizovane brigade, koji je svedočio o tome šta su pripadnici jedinice te brigade počinili u selu Trnje, pri čemu je to opštepoznato svedočenje -  nikada se ništa nije preduzelo. Ne, kod nas generali ne odgovaraju. To se može potvrditi i u predmetu „37. odred“, kada smo podneli krivičnu prijavu protiv Radoslava Mitrovića. Istraga je započeta, ali on i još nekoliko pripadnika 37. odreda Posebnih jedinica policije pušteni iz pritvora i od tada se nikada ništa nije dogodilo, prosto je odumrlo.

Stanje koje izaziva strah

RSE: Vi drugim rečima kažete da mi nemamo samostalno tužilaštvo?

Kandić: Mi nemamo reformisne državne institucije. U jednom trenutku je, doduše, reforma započeta. Otvoreni su neki slučajevi koji su tada, 2004. godine, stvarno prekinuli praksu nekažnjavanja. Međutim danas, sa svim onim što se događalo 2010. i 2011. godine, kao što su slučajevi Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, blamaža pred Britanskim sudom u vezi sa zahtevom za ekstradiciju Ganića, kao da je otvorila jedan prostor koji sada nikako da se ispuni sadržajem kojim bi se pokazalo da Srbija ide u pravcu uspostavljanja vladavine prava. Kao da je na delu korak nazad, kao da se odluka da se Ratko Mladić, konačno, preda Hagu, u institucijama označava za kraj njihovog rada na procesiranju ratnih zločinaca. Opipljivo je zapravo da je nastao prekid  i da nema energije da se pokrenu aktivnosti na procesiranju ratnih zločina.

RSE; Hajde da to kažemo vrlo precizno, ukazujući na odgovornost konkretnih ljudi. Tadić postavlja Dikovića za načelnika Generalštaba Vojske Republike Srbije? S obzirom na uticaj izvršne vlasti na pravosuđe, ko sme da se usudi da preispituje načelnika?

Kandić: Pa ja iskreno ne znam da li se to postavljanje vrši tako da postoje svi podaci koji su relevantni za sliku o njemu.

RSE: Ali ako Tadić lično nema sve podatke o njemu, on ima načina da dođe do tih podataka.

Kandić: Tako je. Ima vojne bezbednosne službe koje raspolažu tim podacima.

RSE: Dakle, kako dogovarate na to pitanje. Tadić je postavio ovog čoveka za načelnika Generalštaba Vojske Srbije i naravno time je dao na neki način smernicu tužilaštvu da taj čovek ne sme da se dira. Kako to drugačije prevesti, nego tako?

Kandić: Tačno je to što kažete. Da je tužilaštvo samostalno, ono bi i pre ovog dosijea preduzelo nešto da skrene pažnju o kome je reč. Ali tužilaštvo nema, da tako kažem, u opisu posla da ima jednu istražiteljsku službu koja dobro poznaje činjenice koje su utvrđene u predmetima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom. Sve to stiže naknadno i onda je pitanje kako se na sve to gleda i kako se tumači. Tužilaštvo, dakle, uprkos tome što bi trebalo, to ne radi, iako svi imaju specijalne pasvorde za korišćenje i one haške baze podataka koja nije javno dostupna.
Jednom reči, ne postoji, osim vojno bezbednosnih agencija, koje raspolažu svim tim podacima, ni jedna druga državna institucija koja raspolaže neophodnim činjenicama i dokumentima i koja može odgovornima u izvršnoj vlasti da skrene pažnju na stvari na koje treba da im skrene pažnju.

Dakle, došli smo takvo stanje koje sasvim opravdano izaziva strah. Mi, recimo, sada imamo krivični zakon koji ozbiljno ograničava slobodu izražavanja, koji zabranjuje da se iznose ocene o prvostepenim postupcima i presudama, imamo neke odredbe i Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom i parničnom postupku koji predstavljaju ozbiljno ugrožavanje slobode izražavanja.

Kako je moguće da se to dogodilo u Srbiji posle promena, posle toliko snažne, bar deklarativne, spremnosti za uspostavljanje vladavine prava? I, pre svega, šta je to što se ovde događa? Da li su te grupe koje potiču još iz Miloševićevog vremena, koje su bile verni servisi tog režima, a koje su još uvek u institucijama,
da li je moguće da su još uvek toliko jake? Da li je Socijalistička partija  Srbije, odakle je ministar Dačić - je li potpuno zaboravljeno kakva je to partija bila, kakva je njena prošlost? Da li se sada sve što kaže ministar Dačić neupitno prihvata i da li je to reforma i te partije i uopšte cele države nakon 2000. godine? Sastoji li se ta „reforma“ u tome da zaboravimo ono što je bilo i da zaboravimo šta znače standardi demokratske države? Da zatvorimo krug i da mera demokratije bude kako tekst, Nikolaidisov, moj, vaš, bilo čiji, čita ministar policije? Pa će takvo čitanje postati naredba: ovoga smeniti, onoga uhapsiti, ovo nećemo dozvoliti. A kad nema ovakvih policijskih simultanih prevodjenja, pravosuđe će uspostaviti meru slobode reči, ono će propisati šta može, a šta da se kaže o onome što ono čini. Toliki pravni haos  i takva politička dezorijentacija vladaju ovde, da mislim da su zatečene i zbunjene i Evropska unija i Evropska komisija.

RSE: Za taj opis stanja je, pretpostavljam da ćete se složiti, ipak najodgovorniji stub ove koalicije, a to je Demokratska stranka, odnosno, većina njenih minsitara. U slučaju koji ste pomenuli, oni su pustili Dačića da vodi tu hajku, ali su njihovi članovi vlade promptno i bez dvoumljenja izglasali smenu Sretena Ugrčića.

Kandić: Svi su ministri glasali za smenu. Međutim, moramo priznati da se jedan nije priklonio glasu svih ostalih i da je ostao usamljen. Ali, izdržao je do kraja da ostane pri onome što je rekao, da ne treba žuriti i da ne vidi u tome ono što su drugi videli. (Kandić misli na Predraga Markovića, ministra kulture, nauke i informacionog društva, koji je, međutim, nekoliko dana kasnije, promenio mišljenje izjavivši da je Vlada Srbije dobro postupila u slučaju smene Sretena Ugričića sa funkcije direktora Narodne biblioteke Srbije – prim. B.T.).
30.01.2012.

PRIJEDLOG HRVATSKOG PREDSJEDNIKA SRBIJI I BOSNI I HERCEGOVINI

Prijedlog hrvatskog predsjednika Srbiji i BiH

 

Ines Šaškor

 

30.01.2012
Na Jahorini će se početkom veljače održati sastanak Igmanske inicijative, uz učešće, kako je najavljeno, šefova država Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović tom će prigodom svojim kolegama predložiti sklapanje trilateralnog međudržavnog sporazuma o progonu ratnih zločina.

Ovu informaciju objavio je riječki Novi list. Te su novine pokušale dobiti i prve komentare iz Beograda i Sarajeva. Iz ureda predsjednika Srbije Borisa Tadića načelno pozitivno gledaju na inicijativu, iz kabineta trojice članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine i iz Tužiteljstva BiH nema odgovora.

Službeno, hrvatska inicijativa nije javno najavljena.

Bilo bi bolje da jest i da je široko obrazložena, jer riječ je o izuzetno važnoj i delikatnoj temi.

Vrijeme je da se zaključi poglavlje kažnjavanja ratnih zločina iz proteklog rata. Na svim stranama i po ujednačenim kriterijima.
U jednom ranijem intervjuu Ivo Josipović iznio je osnovna polazišta svoje ideje: treba procesuirati sve počinitelje ratnih zločina i izbjeći dosadašnju selektivnost nacionalnih pravosuđa.

Je li trilateralni međudržavni sporazum najbolji način? Pravnici bi složno rekli da jest. A je li i politički realan?

U jednom ranijem intervjuu Ivo Josipović iznio je osnovna polazišta svoje ideje: treba procesuirati sve počinitelje ratnih zločina i izbjeći dosadašnju selektivnost nacionalnih pravosuđa. Nadležnost za progon osumnjičenih određivala bi se prema prebivalištu, što znači da bi svaka država sudila svojim državljanima. Države bi se obvezale na suradnju u razmjeni dokumentacije i istražnih spisa, a presude bi se priznavale u svakoj od država. Potpunim i stvarnim prebacivanjem u nadležnost pravosudnih tijela, ovi bi sudski procesi postepeno prestajali bili predmet politizacije i dizanja međudržavnih ili međinacionalnih tenzija. Zaštitili bi se nepravedno osumnjičeni i ukinuo apsurdni institut tajnih optužnica koji služi samo za međusobne ucjene među državama, a kod građana unosi nesigurnost i strah. Josipović dopušta i mogućnost monitoringa u procesima kada se državljaninu jedne zemlje sudi za zločine u drugoj. To i onako već rade nevladine udruge.

Ova se hrvatska inicijativa uobličavala u vrijeme afere Purda, kada je temeljem optužnice iz Beograda od prije 20 godina u Bosni i Hercegovini pritvoren taj,
Tihomir Purda
​​pokazalo se, nepravedno osumnjičeni vukovarski branitelj. Temeljem optužnica iz toga doba pokrenut je postupak i protiv još 40-tak pripadnika hrvatskih oružanih i policijskih snaga, ali i nekih političara – Šeksa i Vekića. Tada vladajući HDZ reagirao je donošenjem apsurdnog Zakona o ništetnosti, kojim su poništeni pravni akti bivše JNA i Srbije o progonu državljana Hrvatske zbog ratnih zločina. Taj HDZ-eov predizborni manevar obrazložen je potrebom zaštite hrvatskih branitelja od spornog srpskog zakona kojim je proglasila vlastitu jurisdikciju za ratne zločine na područje cijele bivše Jugoslavije. Međutim, donošenjem toga zakona praktički je anuliran sporazum tužiteljstava Hrvatske i Srbije iz 2006. po kojemu je ipak ostvarena suradnja u procesuiranju ratnih zločina.

Josipović je odmah, u listopadu prošle godine, proglasio štetnim donošenje hrvatskog zakona koji je bio obični „tuk na utuk“ akt. Isto je učinio i glavni državni odvjetnik Bajić. Usprotivila mu se i tadašnja opozicija, sada vlast.

Svi su oni rekli da je međudržavni sporazum bolje, trajnije i sveobuhvatnije rješenje.

Najnovija Josipovićeva inicijativa koju namjerava za koji dan iznijeti na sastanku na Jahorini realizacija je toga stava.

Principijeno, to je veoma dobra inicijativa.

Ali, međudržavni sporazumi ozbiljan su posao. Ima li hrvatski predsjednik suglasnost vlastite Vlade za predlaganje takvog sporazuma? Jer, on je sukreator vanjske politike, ne i njezin jedini kreator i reprezentant.

Hrvatska se vlada nije oglasila.

Iz dosadašnjih opreznih izjava nazire se da bi Srbija mogla biti sklona takvom sporazumu. Što je s Bosnom i Hercegovinom? Ne zna se.

Prije nepuna dva mjeseca predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić blokirao je potpisivanje protokola o suradnji tužilaštava BiH i Srbije o suradnji u progonu počinitelja ratnih zločina koji je na inicijativu glavnog haškog tužitelja Bramertza i pod pokroviteljstvom Evropske unije trebao biti potpisan u Bruxellesu. Taj sporazum sličan je onome što su ga tužiteljstva Hrvatske i Srbije potpisale 2006. godine. Formalni razlog odbijenice iz Sarajeva bilo je pitanje nadležnosti, a stvarni nepristajanje na dosadašnji način suradnje, po kojemu je, kako se u moglo čuti
Sadašnja politika Beograda jest dvosmislena, politika Zagreba je često nejasna, baš poput one iz Bruxellesa, ali ne teži pripajanju niti jednog dijela BiH kao nekom rezervnom rješenju za izgubljene teritorije.
„tužiteljstvo BiH tehnički servis glavnog srpskog tužitelja Vukčevića“. Slučajevi poput onog Jovana Divjaka, Ejupa Ganića, „Dobrovoljačka“, „Tuzlanska kolona“ i drugi ogorčili su značajan dio javnosti u Bosni i Hercegovini.

Odbijanje pak predsjedavajućeg Predsjedništva BiH da odobri takav protokol razljutilo je međunarodne faktore. Oni su smatrali da su se sve sporne situacije mogle riješiti.

U takvoj situaciji dolazi do spomenute inicijative hrvatskog predsjednika.
Kada jedan šef države izađe s prijedlogom o trilateralnom međunarodnom sporazumu u drugoj državi, za pretpostaviti je da su predradnje učinjene. Da su razgovarali najprije političari, potom i međunarodnopravni eksperti. Jesu li? Ne zna se.

Ne slažem se s onima koji tvrde da je današnja Hrvatska potencijalna opasnost za nezavisnost i integritet Bosne i Hercegovine. Još manje da Beograd i Zagreb zajedno destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu. Sadašnja politika Beograda jest dvosmislena, politika Zagreba je često nejasna, baš poput one iz Bruxellesa, ali ne teži pripajanju niti jednog dijela BiH kao nekom rezervnom rješenju za izgubljene teritorije. Poltika Franje Tuđmana je napuštena. Imputirati je Ivi Josipoviću i Vesni Pusić naprosto nije fer. Čak je i najdesniji od potencijalnih kandidata za novog lidera HDZ-a – Tomislav Karamarko – koji inače zastupa povratak tuđmanizmu izjavio ovih dana da se zalaže za povratak svim glavnim elementima te politike, osim one prema Bosni i Hercegovini i privatizaciji.

Upravo zato svaku inicijativu, pa i kada je najdobronamjernija, treba dobro pripremiti, jasno i pošteno obrazložiti.

To je u ovoj najnovijoj inicijativi Ive Josipovića izostalo.
30.01.2012.

STRAJO KRSMANOVIC: OPSTA NEZAINTERESOVANOST ZA KULTURU U BOSNI I HERCEGOVINI

Krsmanović: Opšta nezainteresovanost za kulturu u BiH

Strajo Krsmanović, direktor galerije Kolegijum Artistikum

30.01.2012
U vrijeme kad većina kulturnih institucija smještenih u Sarajevu, a sa predznakom državne, najavljuju gašenje ili su obustavile većinu redovnih aktivnosti, pokušali smo provjeriti kako rade institucije koje imaju riješen pravni status i finansirane su iz budžeta. Ovim povodom razgovaramo sa Strajom Krsmanovićem, direktorom galerije Kolegijum Artistikum, jamačno najatraktivnijeg izložbenog prostora u BiH.

RSE: Poslije katastrofičnih najava u vezi sa opstankom nekih važnih kulturnih institucija, palo mi je na pamet hoće li išta ostati da živi? Kako je sa Kolegijumom ove godine?

Krsmanović: Kolegijum je u povoljnijem statusu od onih famoznih sedam institucija sa državnim prefiksom. Naime, Kolegijum je javna ustanova Kantona i ima relativno stabilan budžet kod Kantona Sarajevo, tako da se može izdržavati. To je nešto što je za sad u ovim teškim uslovima dobro.
 

 Zbog nebrige svih nivoa vlasti prema kulturi, u septembru prošle godine, zatvorena je Umjetnička galerija BiH, krajem decembra, nakon 125 godina rada, Zemaljski muzej BiH, početkom januara Historijski muzej, a rad Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH sveden je na minimum. Autor: Dženana Karabegović

​​
Međutim, taj budžet je u posljednjih nekoliko godina vrlo devastiran i on praktično pokriva samo plate zaposlenih i nešto režija. Sve ostalo moramo sami. Srećom, veliko interesovanje za ovaj prostor nam omogućava da iz sezone u sezonu izlazimo sa jako dobrim projektima. Prošlogodišnju sezonu smo ocijenili najtežom i najboljom.

RSE: Posljednjih godina je ustaljeno da imate tridesetak ili nešto više manifestacija godišnje. Hoće li se taj broj smanjivati ove godine?

Krsmanović: U planu uvijek smanjimo, ali na kraju realizacija bude tu negdje. Dakle, uvijek se nađe nešto mimo plana, neka neplanirana, ali dobra izložba, nerijetko u saradnji sa ambasadama evropskih država u BiH, i u suradnji sa nekim drugim udruženjima. Onda nekako „razmaknemo” prostor i primimo i takve izložbe. Tako vrtimo oko tridesetak izložbi, plus druge manifestacije, kao što je Zimski sajam knjige, promocije, koncerti, razgovori i slično. Mislim da ćemo i ove godine biti na tom nivou.

RSE: Zgodno je ovako na početku godine ukazati na neke od vaših temeljnih manifestacija.

Krsmanović: Temeljne su definitivno stalne i kolektivne izložbe. To je izložba koja nosi naziv naše galerije, Kolegijum Artistikum, pa onda Dan grada 6. aprila, gdje izlažu tri udruženja: Likovno, Primjenjeno i Udruženje arhitekata. Ta izložba je u posljednje vrijeme prilično inovirana, prilično se ozbiljnije njoj prilazi. Vjerujem da će i ove godine biti kvalitetna, tim prije što ove godine ta izložba obilježava 20 godina opsade Sarajeva.

Kada je izložba Kolegijum Artistikuma u pitanju, ostaje jedna zanimljivost. Dana 5. 4. 1992. godine je otvorena tradicionalna izložba Kolegijum Artistikum, a 6. 4. je u Sarajevu defakto počeo rat. Međutim, ta izložba je preživjela na zidovima galerije Kolegijuma cijeli rat. Kako su borci Armije BiH čuvali ovaj grad i tu izložbu, tako je na neki način i ta izložba čuvala nas. Ove godine će u Kolegijum Artistikum biti sjećanje i na tu izložbu.

Sa druge strane imamo revijalnu izložbu Udruženja likovnih umjetnika BiH, povodom Dana državnosti, a od prošle godine smo pokrenuli i Sarajevski salon. To radi novo formirano Udruženje likovnih umjetnika Kantona Sarajevo.

Tu je i standardni Zimski salon knjige i to su stožeri, oslonci, programa galerije Kolegijum Artistikum u idućoj godini. I festival Sarajevska zima ima svoj prostor. U februaru ove godine ću posebno istaći izložbu posvećenu Bogdanu Bogdanoviću, velikom vajaru, Sarajliji, koga ćemo dočekati sa velikim zanimanjem jer se radi o velikom događaju i izložbi. Dalje će izlagati profesori Likovne akademije iz Sarajeva jer i oni imaju svoj jubilej. Onda imamo green design, takođe ustaljenu manifestaciju koja prerasta u Festival savremene kulture. Tako da ono, na čemu se bazira Kolegijum, je tu, a između toga će biti i jedan broj individualnih izložbi.

Odsustvo hrabrosti

RSE: Rekao si da budžetom pokrivate neke osnovne potrebe, ovim drugim preko sponzora i preko ugovora i dogovora i ostale manifestacije. Međutim, ostaje mnogo prostora za sjećanje. Ne znam kako drugima, ali meni se čini nenadoknadivim gubitkom činjenica da više ne izdajete vaš časopis.

Više se bojim da postoji jedan odnos opšte nezainteresovanosti za sve što se u kulturi dešava, svi ovi vapaji važnih kulturnih institucija koje defakto propadaju, gotovo da su nanijeli štete koliko i koristi.
Krsmanović: Da, to je zaista problem. Nevjerovatno je koliko je pohvala taj časopis dobio od svih, a koliko niko nema interesovanje da ga podrži. Mi u ovoj situaciji, sa ovako devastiranim budžetom, ne možemo krenuti u tu avanturu. U dva navrata smo aplicirali kod Federalnog fonda za izdavaštvo, ali ni jednom nismo podržani. U ovom momentu se ne usuđujem obećati bilo šta. Ako se nađu neka sredstva koja uopšte nisu velika, i više se bojim da postoji jedan odnos opšte nezainteresovanosti za sve što se u kulturi dešava, svi ovi vapaji važnih kulturnih institucija koje defakto propadaju, gotovo da su nanijeli štete koliko i koristi. Napravila se jedna atmosfera odsustva hrabrosti za svaki novi pokušaj, atmosfera čekanja. Mada u potpunosti razumijem i Zemaljski muzej i Umjetničku galeriju jer zaista ovako jednostavno ne može. Ali moramo krenuti svi zajedno, atraktivnije, ambicioznije, žešće i sa više rizika, pa šta nam Bog da. Izbora nemamo. Tim prije što umjetnici zaista rade svoj posao odlično, ali institucije umjetnosti nisu podržane od onog od kog moraju biti podržane i tu nastaje nesporazum.

RSE: Šta se dešava sa onom davno započetom saradnjom sa Krugom iz Čačka, a u vezi sa pokretanjem Balkanskog bijenala. Inače sa pokretanjem međunarodne saradnje, da li ima nekih pomaka i hoće li ih biti?

Krsmanović: Mi imamo dosta dobru međunarodnu saradnju. Tom projektu nažalost se nismo do sada uspjeli priključiti iz istog finansijskog razloga, ali imamo neke druge projekte. Imamo saradnju sa arhitektima iz Zagreba, jednu njihovu ozbiljnu izložbu. Ove godine ćemo naročito dobru izložbu imati u saradnji sa Bečkom galerijom. Naša Sarajka Majda Turkić nam tu posreduje jednu razmjenu izložbi Beč u Sarajevu i Sarajevo u Beču. Mislim da će, što se tiče međunarodne saradnje, to biti centralni događaj u idućoj godini, a planiran je za juni i juli.

RSE: Sam si načeo ovo pitanje položaja i sudbine ovih velikih kulturnih institucija koje imaju bosansko-hercegovački prefiks, pa me zanima postoji li uopšte mogućnost da im se pomogne u ovoj situaciji?

Krsmanović: To su stvari u krajnjoj liniji jednostavnije nego što se predstavljaju. Da bi jedna institucija kao Umjetnička galerija BiH ili Muzej književnosti ili Zemaljski muzej funkcionisali, radili svoju funkciju, oni moraju imati najmanje 80 – 90% prihoda od poreskog, budžetskog novca, a vlastitim prihodom je moguće realizirati 10 – najviše 20%. Dakle nije u pitanju da li se naplaćuju ulaznice ili ne, da li menadžment dobro vodi ili ne vodi institucije. Mi moramo riješiti ovih 80%. Tu je problem.

Ima i druga stvar. Ovdje se nametnula jedna politika da institucije kulture trebaju da objedine državu i one plaćaju tu cijenu. Nema nikakvog razloga da u ovom momentu Vlada FBiH ne preuzme tih sedam institucija kulture, a da se političke stvari u državi rješavaju u državnom Parlamentu. Tu ima jedan paradoks na koji niko neće da podsjeti. Federalna vlada i njeno Ministarstvo finansija je sa zadovoljstvom prihvatilo Lutriju BiH, a Ministarstvo kulture neće da prihvati Umjetničku galeriju BiH. Mislim da nije teško pretpostaviti zašto je to tako. Ali to je jednostavno neodgovorna politika.

RSE: Ti si bio i poslanik u Federalnom parlamentu? Šta misliš, da li postoji uopšte politička volja da se ovi problemi riješe ili se ona samo formalno iskazuje kod nekih stranaka u FBiH, kao jedna vrsta alibija, pranja ruku ili zadržavanja postojećeg stanja.

Krsmanović: Mislim da se ti problemi rješavaju na krivom mjestu. Bila bi idealna adresa Vijeće ministara, to je tačno, ali mi moramo znati da Vijeće ministara nema Ministarstvo za kulturu. To tamo nažalost nije adresa. Vjerujem da će ova država imati jednom i Ministarstvo kulture i zdravstva i poljoprivrede i sve ono što svaka država treba da ima, ali dok toga nema, institucije kulture ne treba da plaćaju kao jedine tu cijenu. To se mora rješavati na drugi način. Prije svega mislim na FBiH, a dijelom i na kantone, pošto ipak djeluju na sarajevskom kantonu i imaju rezultate i korist i za Kanton. To se mora rješavati tu u ovom momentu, a ja također želim da jednog dana imamo Vladu i Ministarstvo kulture da to tamo rješavamo kako se rješava svugdje u svijetu.
30.01.2012.

NA KOMEMORACIJI NIJAZU DURAKOVICU PROCITANA PJESMA "SMRT" OD MAKA DIZDARA (FOTO)

Na komemoraciji Nijazu Durakoviću kćerka Vedrana pročitala pjesmu "Smrt" od Maka Dizdara (FOTO)

Amfiteatar FPN-a bio je premalen da primi sve one koji su htjeli odati počast profesoru Durakoviću

  | 30.01.2012.

Članovi porodice, kolege, predstavnici akademske zajednice i političkog života BiH, oprostili su se danas, na komemoraciji koju je organizirao Fakultet političkih nauka u Sarajevu (FPN), od uvaženog profesora Nijaza Durakovića.

Biranim riječima, uz zasluženo poštovanje prema patrioti kakav je bio Duraković, prisutnim u amfiteatru FPN-a obratio se dekan ovog fakulteta prof.dr. Šaćir Filandra.

"Teško je u ovom trenutku izdvojiti bilo šta iz ogromnog naučnog rada koji je Duraković ostavio iza sebe", rekao je Filandra.

Podsjetio je na sve Durakovićeve značajnije političke funkcije te potcrtao da je napisao 16 knjiga.

"Nijaz je uvijek isticao da je iz Stoca. On je naprosto volio što je iz Stoca o čijim je stanovnicima mnogo znao i rado pričao u svakom trenutku", rekao je Filandra.

Sa suzama u očima i drhtavim glasom prisutnim se obratila i mlađa kćerka Nijaza Durakovića Vedrana. Pročitala je njegovu omiljenu pjesmu, "Smrt", pjesnika Maka Dizdara.

"On nije otišao, uvijek će biti tu. Volim te, tata", rekla je Vedrana.

Treba istaći da je amfiteatar FPN-a bio premalen da primi sve one koji su htjeli da odaju počast profesoru Durakoviću.

Na stolu, uramljena slika profesora Durakovića, sa stisnutom pesnicom u zraku i ozbiljnog izraza na licu mnoge je asocirala na patriotizam, ljubav prema BiH koja je bila sastavni dio njegovog života.

Nijaz Duraković rođen je 1. januara 1949. u Stocu. Umro je 28. januara u svom stanu na Marindvoru uslijed infarkta.

30.01.2012.

SPASAVANJA STARACA POD JAHORINOM: DANIMA JELI HLJEB, JER SU OSTALE NAMIRNICE POTROSILI (FOTO)

Spašavanje staraca pod Jahorinom: Danima jeli hljeb, jer su ostale namirnice potrošili (FOTO)

Došli ste da mi pomognete, ali dabogda vi mene do ujutro sahranili, kazala je starica Mejra

Autor |  30.01.2012.

Zahvaljujući odvažnosti, upornosti i humanosti učesnika akcije, te spretnosti radnika JKP „Ušće“ iz Ustikoline i „Goraždeputevi“, starci Avdija i Mejra Đozo iz sela Jamići u podnožju Jahorine uspješno su deblokirani.

Apel da im se pomogne prvi je, putem "Dnevnog avaza", uputio njihov komšija iz susjednog sela Fikret Kljuno, a ministar privrede BPK Demir Imamović odmah je reagirao te angažirao mehanizaciju putnih službi.

Imamović i ministar za boračka pitanja Dževad Adžem vjerovatno su bili jedini ministri u državi koji su neradni dan proveli pokušavajući zametenoj porodici dostaviti hranu.

- Došli ste da mi pomognete, ali dabogda vi mene do ujutro sahranili. Eh eto kako ja volim svoj život. Dotužilo mi je što ne mogu raditi ništa, a sjećam se kako sam nekad mogla. Kako je snijeg udario baš nam je nestalo hrane, jedino još se nije hljeba prepraznilo – kazala nam je oboljela starica Mejra, nakon što smo u noćnim satima uspjeli stići do njene kuće.

Bez struje, uz svjetlost svijeća i bez vode, jer je zaledila, dvoje staraca danima su jeli samo hljeb, jer ostale namirnice su potrošili.

30.01.2012.

GDE JE NESTALO ZLATO KRALJEVINE JUGOSLAVIJE?

Gde je nestalo zlato Kraljevine Jugoslavije?

image

Prema raspoloživim podacima, uoči Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija je posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata. Uviđajući opasnost po zemlju, knez Pavle je odobrio da veći dio zlatnih rezervi bude prebačen u Englesku u maju 1939. godine.

Transport je izvršio razarač Beograd i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3.379 zlatnih poluga. U ovoj banci Narodna banka je već imala 225 zlatnih poluga, pa je ukupna rezerva u Velikoj Britaniji uvećana na 44.886,61 kilogram čistog zlata.

Nakon početka Drugog svjetskog rata (1. septembra 1939), dok se očekivao napad na Veliku Britaniju, Savjet zemaljske odbrane Jugoslavije je donio odluku da se zlato hitno prebaci u Sjedinjene Američke Države. Uz veliki rizik, u Njujork je transportovan iz Engleske 33.683,51 kilogram čistog zlata. U trezoru Engleske banke do kraja rata ostalo je 11.203,10 kilograma.

Narodna banka je organizovala još dva transporta. U maju i junu 1940. iz Švajcarske, preko Atine, u Njujork je upućeno 344 sanduka, odnosno 14.168,16 kilograma čistog zlata. Uoči bombardovanja Beograda, Narodna banka Kraljevine Jugoslavije je kod Federalnih rezervi u SAD imala 47.851,67 kilograma čistog zlata.

Treba istaći da je Narodna banka 18. marta 1941. godine, na tržištu zlata prodala za devize 20.002 kilograma čistog zlata u korist depozita kod Brazilske banke u iznosu od 11.225.000 dolara.

U trezorima u zemlji ostalo je 10.701,11 kilograma zlata. Još 1939. godine iz Beograda je evakuisano sve zlato: u užički podzemni trezor 9.611,30, dok je u sarajevskoj filijali Narodne banke ostalo je 1.089,80 kilograma.

Usred aprilskog debakla, pučisti su se odlučili za bjekstvo iz zemlje, a 14. aprila u manastiru Ostrog patrijarh Gavrilo je blagoslovio i odlazak mladoga kralja Petra II. A 15. aprila 1941. najpre su evakuisani pučisti civili, a 16. aprila oficiri pučisti, pa je poslije polijetanja posljednjeg aviona za Grčku (tromotorni bombarder "savoja xafsi SM - 79", kojim je pilotirao vazduhoplovni kapetan Ivan Dominko), u kome se nalazio glavni organizator puča i bjekstva iz zemlje, general Borivoje Mirković, na nikšićkom aerodromu ostalo 190 sanduka državnog zlata.

Prema svemu sudeći, pučisti su u emigraciji potrošili 27.925.056,95 dolara.


Biznis.ba

30.01.2012.

KEMAL KURSPAHIC: ANGELINA U "BOSANSKOM LONCU"

Kurspahić: Angelina u "bosanskom loncu"

 

Kemal Kurspahić

..........................

29.01.2012.
............................
........................
Ovih dana sam u vašingtonskom predgrađu Bethesda u Marylandu najzad pogledao film Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda". Američka kolegica - koja je željela da film gleda sa mnom kao s nekim ko je iskusio opsadu Sarajeva - potresena scenama nezamislive okrutnosti, od ubijanja bebe do masovnih silovanja i egzekucija - pita me uz piće nakon projekcije: "Nije li Angelina svoja antiratna osjećanja potcrtala umjetničkim pretjerivanjem u pokazivanju ekstremne okrutnosti: je li zaista moglo biti tako kao u filmu?"

Odgovaram kako za svaku filmsku scenu okrutnosti znam bar po nekoliko primjera okrutnosti u bosanskohercegovačkoj ratnoj stvarnosti: ako bacanje u smrt rasplakane bebe izgleda stravično - za mene ništa manje stravično nije bilo
granatiranje sarajevskog porodilišta u maju 1992. u kojem je ubijeno i petoro novorođenčadi ili spaljivanje u junu te godine 65 osoba u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu među kojima je bila i majka s djevojčicom starom samo dva dana koja još nije imala ime; ako su teške za gledanje i neprobavljive scene odvajanja žena i silovanja - šta reći o postojanju logora za silovanja u ratnoj Bosni,

u fočanskom Domu partizana, u višegradskoj Vilinoj Vlasi, u prijedorskim mučilištima u Omarskoj i Keratermu; ako su do nevjerice šokantne scene grupnih egzekucija nenaoružanih zarobljenika bez suda i presude - nije li svako ko je to htio mogao vidjeti scene "škorpionske" egzekucije srebreničkih momaka i dječaka, nije li mogao pročitati o masovnom smaknuću na vlašićkim Korićanskim stijenama u avgustu 1992. kad je iz konvoja prijedorskih logoraša izdvojeno i strijeljano više od 200 "muškaraca vojničke dobi" ili se obavijestiti o masovnim pogubljenjima hiljada Srebreničana u julu 1995; ako vam se čini da bi moglo biti umjetničkog pretjerivanja u scenama hladnokrvnog snajperskog ubijanja civila - šta reći o stvarnom događaju u opsjednutom Sarajevu u novembru 1994. u kojem je snajper bezdušno preciznim hicem u glavu ubio sedmogodišnjeg Nermina Divovića dok je prelazio ulicu u centru grada s takođe ranjenom majkom Dženanom Sokolović ...

Ukratko - kažem kolegici potresenoj okrutnošću - svaku filmsku scenu bestijalnosti mogao bih potkrijepiti sa bar pet primjera takve bestijalnosti iz bosanske ratne stvarnosti.

Iako film nije i ne treba ni da bude istorija, pa da u dvosatnoj umjetničkoj priči o ratu postavi sva pitanja i ponudi sve odgovore,  Angelina Jolie predstavila je i najčeća srpska nacionalistička objašnjenja nepovjerenja, sve do otvorene mržnje i "preventivnog genocida", protiv balkanskih susjeda: poistovjećivanje bosanskih muslimana s Turcima od prije 600 godina i Hrvata s ustašama od prije 50 godina pa makar ogromna većina njih nema nikakve istorijske, ideološke ili pogotovu lične i porodične veze ni s jednima ni s drugima.  

VIDEO: Trejler za film "U zemlji krvi i meda"


Uvažavajući delikatnost teme i različite percepcije odgovornosti za ratna zlodjela Jolie je, kao debitantkinja u ulozi reditelja, u toku snimanja nebrojeno puta pitala glumce s kojima je radila - a svi oni su direktno ili indirektno iskusili rat - koliko su scene koje snimaju autentične iz njihove doživljajne perspektive. U jednom od intervjua povodom premijere njenog filma u instituciji najvišeg moralnog autoriteta kad je riječ o studijama genocida, američkom  Muzeju holokausta u Vašingtonu, novinar je pitao rediteljku: jesu li u tim razgovorima tokom snimanja glumci promijenili nešto u dijalozima koje snimaju.

Rekla je kako nisu promijenili mnogo ali kako je ono što jesu promijenili bilo značajno: navela je primjer scene u kojoj Bošnjaci razgovaraju o Srbima i jedan od njih kaže kako nisu svi oni zli, pa i njegova je majka Srpkinja, a drugi dodaje kako i ne misli na sve Srbe već na one koji su odgovorni za opsadu.

Sa koliko je autorske odgovornosti za autentičnost svog filma Jolie nastojala da sve u njemu bude odgovorna interpretacija stvarnosti govori i to da je, recimo, za provjeru autentičnosti radio izvještaja u nekim od scena iz njenog filma tražila savjet ratnog dopisnika američkog Nacionalnog javnog radija Toma Gjeltena, inače i autora knjige o ratnom Oslobođenju pod naslovom "Sarajevski dnevnik - Grad i njegov list pod opsadom".

O svom radu na filmu Gjelten kaže: "Moja uloga je bila provjera činjenica. Angelina i njen producent željeli su da film bude koliko god je moguće tačan i pitali su i za takve detalje kao što je procenat međuetničkih brakova u predratnom Sarajevu. Kad sam izvještavao iz Bosne, smatrao sam da je rat zasluživao više pažnje nego što je dobijao, i bilo mi je drago da vidim holivudsku zvijezdu koja želi da kaže tu priču ponovo nakon svih ovih godina".

Američka prijateljica pitala me jesam li u filmu prepoznavao scene iz Sarajeva. Rekao sam: samo nekoliko panoramskih snimaka, ostalo je snimano u Mađarskoj, jer je u početku film neprijateljski dočekan u dijelu bošnjačke javnosti kojoj je i prije nego što je snimljena ijedna scena predstavljen kao "ljubavna priča" o navodnom zaljubljivanju Bošnjakinje u njenog silovatelja. Sada ga - kao "antisrpsku propagandu" - osuđuju prije nego što ga je iko vidio u srpskoj javnosti. To očito govori da ga treba pogledati.
30.01.2012.

CEDOMIR JOVANOVIC: "REPUBLIKA SRPSKA JESTE NASTALA NA GENOCIDU"

Čedomir Jovanović: "RS jeste nastala na genocidu"

image Čedomir Jovanović / 24sata.info

...............................................

(24SI) - Lider Liberalno demokratske partije Čedomir Jovanović rekao je da je "Republika Srpska genocidna tvorevina" i da je "nastala na genocidu".

 [24 sata info] 

"Republika Srpska je nastala na genocidu. Na srebreničkom genocidu. Na etničkom čišćenju nezabilježenom u Evropi poslije Drugog svjetskog rata", rekao je Čedomir Jovanović.
 
On je na jučerašnjoj sjednici Glavnog odbora stranke izvijređao i neke od svojih političkih protivnika, a za ministra unutrašnjih poslova Srbije Ivicu Dačića rekao je da "govori gluposti", prenosi Srna.

(24sata.info)


30.01.2012.

OBAVJESTAJAC SIMEUN CUTURIC O UZASIMA U BRCKOM: BOSNJAKE I HRVATE UBIJAJU NESTRUCNO

Obavještajac Simeun Čuturić o užasima u Brčkom: Bošnjake i Hrvate ubijaju nestručno

Čuturić navodi da su tijela ubijenih ljudi posipana građevinskim materijalom srušenih džamija

Autor |  29.01.2012.

 
 
Maltretiranje zarobljenika (Foto: Arhiv Udruženja logoraša Brcko)
 
Goran Jelisic Adolf Ubija bosnjaka u Brckom

....................................................................................

Strogo povjerljivi izvještaj koji je 29. septembra 1992. godine Istočnobosanskom korpusu Vojske Republike Srpske (VRS) poslao prof. dr. Simeun Čuturić, ratni načelnik vojnoobavještajnog organa tog korpusa i današnji profesor menadžmenta u osiguranju  Fakulteta za ekonomiju i političke nauke iz Beograda, svjedoči o namjeri uništenja Bošnjaka i Hrvata tokom maja i juna 1992. godine, kao i pokušaju prikrivanja užasnih zločina. 

Javne likvidacije

Čuturić tako navodi da je, osim Ljubiše Savića Mauzera i Željka Ražnatovića Arkana, u pohodu na Brčko učestvovalo i 550 boraca iz Bijeljine koje je rukovodstvo te općine poslalo u napade. 

- Ubistva su se događala ne samo u Luci (kod Brčkog, op. a.) nego i u Srpskoj varoši gdje je muslimanski i hrvatski živalj izvođen i likvidiran pred kućama i u prisustvu svjedoka. Takve likvidacije su vršene nestručno, javno i bile su dostupne svima. Leševi su ostavljani da stoje po nekoliko dana dok ih komunalna služba ne bi pokupila i odvezla u jame, a preko njih je posut građevinski materijal od srušenih džamija - navodi se u dokumentu koji je potpisao Čuturić.

Čuturić: Profesor u Srbiji

Nažalost, ovaj izvještaj kapetan 1. klase Čuturić nije napisao zbog grižnje savjesti ili saosjećanja sa žrtvama, nego ga je svojim pretpostavljenima poslao kao naputak kako zločine ubuduće skrivati!

Naime, zbog, kako Čuturić konstatira u izvještaju, sve većeg pritiska svjetske javnosti nakon dešavanja u logoru smrti Luka, potrebno je hitno prikriti sve tragove nedjela. Kao glavnog krivca za širenje istine o Brčkom Čuturić spominje "izvjesnog Sudu". Riječ je, zapravo, o poznatom brčanskom sportisti Suadu Husrefoviću, koji je uspio pobjeći iz logora preplivavši Savu. On je o strahotama u Luci govorio novinarima BBC-ja, SKY Newsa i drugih svjetskih medija.

Curenje informacija

Iz dokumenta je vidljivo da je najveći problem obavještajcima VRS u to vrijeme bilo "curenje informacija o srpskim zločinima u svijet, kojima su se civilne vlasti Brčkog hvalile".

- Po izjavi predsjednika opštine Ristana Đorđevića ubijeno je 300 ljudi. On se lično ne uzbuđuje zbog toga nego se time i hvali. Kada su određeni organi upozoravali da se nešto preduzme u smislu neoticanja podataka, odgovarao je da ga to ne interesuje i da su daleko veće grobnice u Prijedoru - zabilježio je Čuturić.

VMA sklanjala leševe na "sigurno mjesto"

Čuturić navodi i prijedloge da se sa stručnim timom Vojnomedicinske akademije (VMA) iz Beograda leševi bošnjačkih i hrvatskih žrtava prevezu na sigurno mjesto, kako je to rađeno u Baranji i na ostalim ratištima. Na to je VMA, navodno, pozitivno odgovorila.

Osuđeni zločinci

Kroz logor Luka prošlo je oko 3.000 Bošnjaka i Hrvata. Preživjeli svjedoče o neviđenim mučenjima i ubistvima. Zlikovce je predvodio Goran Jelisić Adolf. Pred Haškim tribunalom priznao je krivicu i osuđen je na 40 godina zatvora. Za zločine u Luci uskoro će odgovarati i nedavno uhapšena Monika Ilić-Simonović, poznata kao Djevojka monstrum.

.............................................................................................................................
 
 
 
Maltretiranje zarobljenika (Foto: Arhiv Udruženja logoraša Brcko)
 
Goran Jelisić Adolf  Ubija bosnjaka u Brckom
 
..........................................................
 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Goran Jelisic Adolf uz pomoc srpskog vojnika tjera brcake u logor Luka Brcko
.................................................................................................................

Bosnian Police Arrests Serb Woman Known as “Female Monster”

BANJA LUKA, Bosnia-Herzegovina (AP) — A Bosnian Serb woman suspected of such brutal crimes against non-Serbs during the 1990s that her victims nicknamed her the “Female Monster” has been detained, police and local media reported Wednesday.

It was a rare arrest in that relatively few women have been linked to the atrocities of that era.

Halid Emkic, the spokesman for the police in the northern Bosnian town of Brcko, told The Associated Press that the woman’s initials were M.I. But Bosnian media identified the suspect as Monika Ilic (aka: Monika Simonovic), a native of Brcko, whose once-childlike appearance is alleged to have hid a cruel disposition.

Ilic was reportedly 18 when she married Goran Jelisic, a convicted murderer and concentration camp torturer. The two allegedly committed crimes against imprisoned non-Serbs in Brcko at the beginning of the 1992-95 Bosnian war.

Jelisic, who called himself the “Serb Adolf” after Adolf Hitler, was sentenced in 2001 to 40 years in jail by the U.N. war crimes tribunal. But Ilic evaded justice for years, apparently living in Serbia under a false name for a time.

Following an international warrant, police tracked her down Tuesday in Prijedor, Bosnia, where her current boyfriend, Nebojsa Stojanov, lives. Stojanov has told the Banja Luka magazine “Reporter” that his girlfriend was not married to Jelisic but was in fact one of his victims.

Ilic is expected to face investigators on Wednesday and to have a lawyer appointed for her.

She joins just a handful of women who have been accused of or stood trial for war crimes in Bosnia.

The most prominent one — and the only former resident of the famous Sheveningen detention unit attached to the U.N. war crimes tribunal in The Hague — is a former member of the wartime Bosnian Serb leadership, Biljana Plavsic.

As one of the creators of the Serb ministate in Bosnia during the 1992-95 war, she was sentenced by the tribunal in 2003 of persecution, a crime against humanity, as part of an ethnic cleansing campaign to drive Bosniaks and Croats out of Serb-controlled areas of Bosnia.

Plavsic was released after serving two-thirds of her 11-year sentence and settled in Belgrade.

Azra Basic, a soldier of the Bosnian Croat forces, emigrated to the U.S. after the war and was detained in Kentucky in March at the request of Bosnian authorities. She is accused of killing a prisoner and torturing others by forcing them to drink human blood and gasoline and having them kneel on broken glass.

A U.S. court is still considering whether there is enough evidence against her to justify an extradiction.

A few years ago, Ilic’s brother, Konstantin Simonovic, was sentenced to six years for crimes committed as commander of the notorious camp “Luka” where both Ilic and Jelisic are alleged to have operated.

Several witnesses told Bosnian media Ilic looked like a little girl but was notoriously cruel.

Former Luka camp prisoner Amir Mujic alleged in a video statement shown by the daily Dnevni Avaz web portal that he was in the room when Ilic took a broken beer bottle and ripped an inmate’s stomach open.

Witnesses who testified against Jelisic in front of U.N. judges at the Hague tribunal mentioned Ilic as Jelisic’s girlfriend or partner and said the two jointly beat them with fire hoses and batons in the camp. One witness alleged that Ilic tried to persuade Jelisic to kill him during a beating.

Bosnia’s 1992-95 war erupted when Bosnia’s Christian Orthodox Serbs rebelled against the decision of the country’s majority Muslim Bosniaks and Roman Catholic Croats to secede from Yugoslavia. Backed by neighboring Serbia, the Bosnian Serbs laid a 3 1/2-year-long siege to the capital, Sarajevo, and expelled or killed almost all non-Serbs from nearly 70 percent of the country’s territory.

Over 100,000 people were killed during the conflict and half of the population was turned into refugees. The war ended with a U.S. brokered peace agreement in 1995.

Although Jelisic was charged by U.N. prosecutors with genocide, judges dismissed that charge but convicted him of crimes against humanity after concluding he simply killed out of personal pleasure.

————————————

A sequence of photographs shows murders of Bosniak civilians by local Serb police officer Goran Jelisic. Jelisic’s former girlfriend, Monika Simonovic-Ilic, dubbed “female monster,” was apprehended yesterday. Other photographs show mass graves of more than 3,000 Bosniak civilians — women, children, and unarmed men — slaughtered by Serbs, in and around Brcko during the 1992 Bosnian genocide.

Photo evidence courtesy: The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia at the Hague (ICTY).


 
 a
 

 
 Monika Ilić-Simonović
..............................
Šta otkriva transkript iz 12. maja 1992.; Mladić: Plan stvaranja Republike Srpske je genocid
 
Radovan Karadzic, Ratko Mladic i Goran Hadzic
........................................................................
 

Saučesnici u genocidu: Biljana Plavšić i Željko Ražnatović - Arkan i Goran Hadzic
................................................................................................................................
 
 
 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
89220412

Powered by Blogger.ba