Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

28.01.2012.

MUAMER ZUKORLIC: BRATSKI PRUZIMO RUKU POMIRENJA

Zukorlić: Bratski pružimo ruku pomirenja

image Muamer Zukorlić / 24sata.info

 

(24SI) - Glavni muftija Islamske zajednice (IZ) u Srbiji Muamer Zukorlić pozvao je danas sve imame koji su se prije četiri i po godine izdvojili iz te zajednice, kao i njihove sljedbenike, da joj se vrate. Zukorlić je na konferenciji za novinare proglasio ovaj mjesec, kada je, kako je naveo, rođen posljednji Allahov poslanik Muhammed, mjesecom jedinstva IZ i amnestije za one koji su se odvojili od nje.

 

 [24 sata info] 

"Želio bih da oni ovaj poziv razumiju onako kako je i upućen, iskreno, dobronamjerno, kao pružanje ruke i davanje prilike da se koliko je to moguće otkloni šteta nanijeta Islamskoj zajednici u Srbiji, muslimanima i svim građanima ovog prostora", istakao je on.

Zukorlić je kazao da oni koji taj poziv prihvate tokom ovog mjeseca neće imati nikakve administrativne, niti bilo koje druge posljedice, i da je amnestija potpuna i bezuslovna.
Taj poziv, kako je dodao, ne znači i promjenu odnosa prema činu formiranja paralelne Islamske zajednice Srbije.

Zukorlić je dodao da su pregovori oko jedinstvene IZ na inicijativu Turske dali izvjesne rezultate.

"Očekujem da se ovi pregovori privedu kraju i optimista sam po tom pitanju, ali ne možete očekivati da se nešto što je bila organizovana destrukcija na širokom frontu lako sanira nakon par sastanaka. Iako nemamo konačne rezultate pregovora, postoje izvjesni rezultati kroz koje je su mnoge stvari na relaciji Beograd-Ankara-Novi Pazar postale jasnije", naveo je on.
Zukorlić je rekao da je dobro što su i Beograd i Ankara shvatili da Novi Pazar ne može biti ignorisan i satanizovan kao ranije, što je, kako je kazao "veliki iskorak".

On je ocijenio i da je učešće državnog vrha Srbije u pregovorima o jedinstvu IZ pokazalo da je vlast bila umiješana u njeno razjedinjavanje.

"Beograd je uporno govorio da nema veze sa tim šta se dešava u Sandžaku i kako im je žao što su se muslimani podijelili, međutim, ovim učešćem u pregovorima pokazuju koliko su bili umiješani u ove događaje", naveo je on.

"Vjerujem da se problem koji je politički izazvan, ne može do kraja rješiti nikako drugačije nego - politički. Očekujem da se to izvede kombinovanom političko-diplomatskom akcijom, a da će ishod predstojećih izbora olakšati Ankari i Beogradu da konačno otvori oči", rekao je Zukorlić.

 

(24sata.info)

28.01.2012.

FOCA: MJESTANI SELA VRBNICE 15 DANA CEKAJU OPSTINSKU POMOC

Foča: Mještani sela Vrbnice 15 dana čekaju opštinsku pomoć

image Snijeg / Ilustracija

 

(24SI) - Uprkos obećanju Odjeljenja za urbanizam i komunalne poslove opštine Foča da će poslati mehanizaciju, do danas nije pročišćen snijegom zatrpan put do sela Vrbnice u kojem živi osam stanovnika koji punih 15 dana traže pomoć, potvrdio je Srni Radan Mališ, čija majka Zora živi u ovom selu.

 

 [24 sata info] 

On je poslije višesatnog pješačenja uspio danas da se kroz snježne nanose visoke oko jedan metar, probije do roditeljske kuće u selu.

Mališ je rekao da su mještani, u toku jučerašnjeg dana, krajnjim naporima uspjeli da iz snijegom blokiranog sela na planini Zelengori, na konjima evakuišu teško bolesnog Gojka Vujičića (76).

Prema riječima Mališa, starac je u mjestu Trojangla presjeo u automobil kojim je transprotovan do fočanske Bolnice, gdje je i operisan.

Mališ tvrdi da se zbog snijega u selo već više od mjesec dana ne može doći automobilom, a već duže je vrijeme bez struje, telefona, lijekova, dok su rezerve brašna su pri kraju.

Stanovnici Vrbnice, u više navrata, pisano i usmeno obavještavali su nadležne opštinske vlasti o situaciji u selu, tražeći da zbog bolesnih ljudi bude pročišćen put.

Mještani Vrbnice i Radetovine, sela do kojih vodi šumski lokalni put, ogorčeni su na opštinu Foča koja je obavezna da održava lokalne puteve, ali koja se oglušila o brojne apele za pomoć ljudima u nevolji, javlja Srna.

Mališ je istakao da se u selu nalaze i još dvije starije žene kojima su potrebni lijekovi i ljekarska pomoć.

 

(24sata.info)


28.01.2012.

FARUK HADZIBEGIC: "VOLIO BI DA SAFET SUSIC NAPRAVI NAJVECI REZULTAT KOJI MU BiH NIKADA NE BI ZABORAVILA"

Hadžibegić: "Volio bih da Sušić iskoristi povjerenje koje mu je ukazao Komitet i da napravi najveći rezultat koji mu BiH nikada ne bi zaboravila"

image Faruk Hadžibegić / 24sata.info

 

(24SI) - Uz Komitet za normalizaciju Nogometnog / Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, na čelu sa predsjednikom Ivicom Osimom, velike stvari za naš fudbal, prije svega svojim autoritetom uradili su i Ambasadori našeg fudbala, Faruk Hadžibegić, Duško Bajević i Sergej Barbarez.

 

 [24 sata info] 

U posljednje vrijeme najaktivniji je Hadžibegić, koji je mjesecima u Sarajevu i na sve načine doprinosi stabilizaciji stanja u našem fudbalu. Hadžija je bio i dio delegacije koja je u Beogradu prisustvovala posljednjem ispraćaju Miljana Miljanića, legende eks jugoslovenskog, ali i evropskog i svjetskog fudbala, piše SportCentar.

"Delegacija N/FS BiH slovom i brojem brojala je 14 članova i ponosan sam na sve koji su tog dana bili u Beogradu. Pokazali smo snagu i istovremeno naš respekt prema čovjeku koji je zaslužio da se tako ponašamo prema njemu. Ponosam sam kako smo bili primljeni kao predstavnici fudbalske BiH. U isto vrijeme sam dirnut i ponosan što su u Beogradu bile delegacije sa svih prostora bivše Jugoslavije. Još jednom smo pokazali da smo jedna fudbalska porodica koja je dala tać svima i svemu. Na jednom mjestu su bili Šurjak, Boban, Milošević, Piski Stojković, Savičević, Toplak, Mrkela, Čobanković... Lakše je reći ko nije bio, nego ko je sve bio u Beogradu.

Jeste li se sa nekadašnjim kolegama s kojim ste dijeli svlačionicu prisjetili vremena iz igračkih dana?

Od 11 do 19 sati imali smo protokol i svi su to ispoštovali. Od komemoracije, vjerskog obreda prilikom sahrane... Naravno, bilo je vremena i da se priča o fudbalu, uspomenama i lijepim vremenima.

Nakon duže vremena ponovo ste u Sarajevu, a dosta ozbiljno ste se prihvatili posla?

Povjerenje koje je ukazano nama i Komitetu za normalizaciju izuzetno me obradovalo, ali i iznenadilo. Svi smo godinama sa strane gledali šta se dešava u našem Savezu. Na kraju smo dobili povjerenje iz BiH, od ljudi koje su kontatirani od strane FIFA i UEFA. Niko od nas nije tražio da bude tu, a dobili smo povjerenje, što nam je istovremeno i velika odgovornost. Zaista je lijepo raditi u Komitetu, sve kockice su posložene. Šef (Ivica Osim, op.a) je na prvom mjestu, a mi radimo kako on kaže.

Sigurno ima i nekih poteškoća u radu, obzirom na stanje koje ste zatekli u našoj kući fudbala?

Naravno da je bilo poteškoća i ima ih još uvijek. Dva su razloga zbog kojih nam nije nimalo lako. Prvi se odnosi na vremensko ograničenje. Imamo vrlo malo vremena da sve stavimo na zdrave noge. Do sada smo napravili mnogo dobrog posla i pokazali smo da se može. Drugi problem je naše opredjeljenje da u sve probleme ulazimo direktno u cilju rješavanja istih, kroz razgovor i dogovor. Nema primjene sile, prijetnji i laganja. Koliko god da je teško, mislim da je dobro, jer nema ništa bolje nego uzdignutog čela kretati se gradom. Da li ćemo u tome uspjeti? Ako sve komponente budu slijedile Ivicu Osima i Komitet neće biti problema. Ako bude opiranja ili postavljanja uslova, bit će vrlo teško.

Koji je, po Vama, realan rok da se sve stvari poslože na svoje mjesto?

Od FIFA i UEFA dobili smo zadatak da Savez ustrojimo kao i svaki drugi Savez bez ijednog zadatka manje ili više. Međutim, problem je što jedan dio ljudi svoj ego stavlja u prvi plan Osnovni zadatak je da svi mi u fudbalu napravimo šta se od nas traži. Da to uradimo za našu djecu i unučad. Za sve to potrebno nam je najmanje četiri, pet godina. Postoji velika mogućnost da niko iz sadašnjih struktura tada ne bude aktivan. U svakom slučaju ne treba odustati. To treba prihvatiti kao stvarnost. Jednostavno, moramo misliti na budućnost. Na našu mladost koja će se baviti fudbalom.

Generalna Skupština N/FS BiH na kojoj će biti izabran predsjednik Saveza. Ko bi, prema Vašem mišljenju trebao biti prvi čovjek našeg fudbala? Imate li Vi ambiciju da jednog dana postanete predsjednik?

Mogu reći da sam ponosan što sam član FIFA i UEFA i što posjedujem vizit kartu ovih organizacija na kojoj piše Ambasador i član Komisije za fudbal UEFA. Ponosan sam što sam član ekipe na čijem čelu je Osim i samo pod tim uslovima ću biti u ovoj ekipi. Moje lične ambicije vezane su uz šefa (Osim, op.a). On je jedino i najinteligentnije rješenje na toj funkciji. Kada bi sve komponente bh. fudbala pokazale visoki nivo inteligencije, u što ne sumnjam, i kada bi od Osima zatražili od ostane predsjednik, svima bi nam bilo puno lakše. Sve zavisi od toga hoće li Osim to htjeti ili ne. Želja svih nas je da on bude tu, ali niko ga ne može natjerati na to.

N/FS BiH je opterećen i sa nekoliko tužbi. Kako prevazići tu situaciju?

Tačno je da imamo nekoliko sudskih sporova koji su veliko breme za naš Savez. Pokušavamo kroz razgovor sa drugim stranama da iznađemo riješenje. Nismo u situaciji da možemo diktirati pravila igre. Situacija nije sjajna, ali je pod našom kontrolom.

Plasman reprezentacije na SP sigurno bi riješio većinu, bar finansijskih problema?

Problem odlaska na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo je taj što do sada nismo imali iskrene želje i zahtjeve da odemo na veliko takmičenje. Zadovoljavali bi se drugom pozicijom. Nikada nismo bili bliži nego prošle godine, ali nismo uspjeli. Što se tiče kvalifikacija za SP, ne znam da li smo u poziciji da kažemo proći ćemo sigurno. Fudbal je sada profesionalan i ozbiljan biznis. Gleda se svaki detalj. Dobro je što smo jednoglasni da možemo otići na SP, ali istovremeno treba izbjeći euforiju, jer kazna u takvim situacijama brzo stigne. Danas moraš biti konkretan. Nema prostora za plakanje i opravdavanje. Imamo dobru ekipu, dobro atmosferu što su potvrdile i utakmice protiv Francuske i Portugala. Također, imamo ambijent, navijače koji nas prate svugdje u svijetu. Narod jednostavno voli BiH. U Parizu smo vidjeli zastave iz čitave BiH, iz Mostara, Sarajeva, Širokog Brijega, Banjaluke, Srebrenice, Brčkog, Trebinja...

Selektor Sušić dobio je povjerenje Komiteta i novi dvogodišnji ugovor.

Volio bih da iskoristi povjerenje koje mu je ukazao Komitet i da napravi najveći rezultat koji mu BiH nikada ne bi zaboravila. Bio je veliki igrač dobio je priliku i radi ono što je vrh trenerskog posla. Uz njega smo, ali je i njegova odgovornost velika.

Riječ dvije o Miljanju Miljaniću?

To je bio veliki čovjek, koji mi je mnogo pomogao kako privatno, tako i profesionalno. O privatnim stvarima ne želim mnogo govoriti, ali ono što je uradio za moju porodicu u ratu ne može se nikako zaboraviti. Što se tiče profesionalnih stvari, ostala mi je upečatljiva jedna situacija. Uoči Svjetskog prvenstva 1982. godine imali smo okupljanja u više gradova bivše nam države. Vraćali smo se iz Poreča za Beograd, odakle smo išli na svoje destinacije. Nas nekoliko je trebalo hvatati avion za Sarajevo. Tokom leta, Miljan se preko kaptena raspitivao koji avioni su još na pisti. Kada je saznao da je naš za Sarajevo odletio, preko centra za let u Beogradu vratio je avion na pistu kako bi mi što ranije stigli svojim porodicama. Tu me je kupio za sva vremena.

Pratite li zbivanja u FK Sarajevo?

Nemam kontakte sa ljudima koji su trenutno u klubu! „Mrtvi“ sam navijač Sarajeva, pobjede mog kluba izuzetno su mi drage, ali nije mi drago što je Sarajevo izgubilo sve vrijednosti koje su ga ranije krasile. Sarajevo ne može živjeti da bude isključeno od prošlosti. Sarajevo je institucija i u njemu ne mogu biti zatvorena vrata porodicama koje su ostvarala sva vrata svijeta. Dovođenje Jovića za trenera je inteligentan potez. Nadam se da će ostati dosljedan svojim idejama. Imat će moju podršku i moja vrata će mu biti otvorena. Podržavat ću ga dok radi u interesu kluba. Sa druge strane boli me što u klubu nema Mirze Varešanovića, Čale Janjoša, Senada Repuha, Husrefa Musemića..., jer im je Sarajevo ostalo dužno. Što je najgore sada su u klubu ljudi koje ne poznajem. To su zastrašujući detalji.

(24sata.info)

28.01.2012.

BOSNA I HERCEGOVINA: POTREBNO NEKOLIKO DANA DA SE PROCISTE PUTEVI DO UDALJENIH SELA

BiH: Potrebno nekoliko dana da se pročiste putevi do udaljenih sela

image Snježne padavina uzrokovale probleme / Ilustracija

 

(24SI) - Direktor Republičke uprave Civilne zaštite Milimir Doder izjavio je Srni da će biti potrebno nekoliko dana da se pročiste putevi prema udaljenim selima, koja su sada odsječena zbog snijega.

 

 [24 sata info] 

Doder je rekao da je na svim područjima koja su bila zavijana situacija mnogo bolja nego prethodnih dana jer nema padavina i vjetra pa mašine intenzivno čiste snijeg.

"Bio sam na terenu na Han Pijesku, Sokocu i drugim mjestima i vjetar je bio takav da pola sata nakon što mašina prođe bude kao da ništa nije rađeno, tako da smo dosta poslova radili uzalud dok padavine i vjetar nisu prestali", istakao je Doder i dodao da snježni nanosi na pojedinim mjestima dostižu visinu do tri, pa čak i četiri metra.

On je istakao da je na područjima Han Pijeska, Sokoca, Srebrenice, Višegrada, Čajniča regulisano snabdijevanje električnom energijom tako da je dosta naselja sada dobilo i vodu, ali će biti potrebno nekoliko dana da se dođe do ljudi u najkritičnijim selima.

Prema njegovim riječima, put preko Morina niko nije pročistio niti ima namjeru zato što bi se radio uzaludan posao, ali su zato ljudstvo i mehanizacija angažovani da se pomogne mještanima sela u blizini Kalinovika i Uloga. Pojedina sela u Hercegovini, dodao je Doder, potpuno su zavijana i biće potrebno čak i sedam dana da se pročiste putne komunikacije.

On je rekao da nije znao da su mještani sela Vrbnice u opštini Foča danima zavijani, ali da će provjeriti da bi u toku narednog dana ekipe Civilne zaštite mogle da djeluju.

"Mi u svakoj situaciji možemo da angažujemo veći broj pripadnika Civilne zaštite i dođemo do svakog čovjeka ukoliko se procijeni da je neophodna ljekarska pomoć. Do danas nismo imali čovjeka koji je imao problem zdravstvene prirode da ekipe nisu mogle doći do njega, ali ovo je vanredna situacija", istakao je Doder.

Put do sela Vrbnice ni poslije 15 dana koliko osam mještana traži pomoć nije pročišćen uprkos obećanju Odjeljenja za urbanizam i komunalne poslove opštine Foča da će poslati mehanizaciju.

Radan Mališ, čija majka Zora živi u ovom selu, rekao je Srni da su mještani juče uspjeli da iz snijegom blokiranog sela na planini Zelengori na konjima evakuišu teško bolesnog Gojka Vujičića (76), koji je danas operisan u fočanskoj bolnici. On je dodao da se u selu nalaze i još dvije starije žene kojima su potrebni lijekovi i ljekarska pomoć.

 

(24sata.info)


28.01.2012.

RADOVAN STANKOVIC, MONSTRUM IZ KARAMANOVE KUCE: U MILJEVINI SILOVAO I 12-GODISNJE DJEVOJCICE

Radovan Stanković, monstrum iz Karamanove kuće: U Miljevini silovao i 12-godišnje djevojčice

Kada je vidjela da će joj Stanković kamom odsjeći ruku, Samira je popustila majčinu ruku...

  |  28.01.2012.

Radovan Stanković, monstrum iz Karamanove kuće: U Miljevini silovao i 12-godišnje djevojčice

Monstrum se vratio na mjesto zločina. Ovako bi se najkraće moglo opisati misteriozno hapšenje bjegunca, ratnog zločinca Radovana Stankovića, osuđenog na 20 godina zatvora za počinjeni ratni zločin u Foči i okolici, koji se nalazio u bijegu od 25. maja 2007. godine nakon što je pušten da pobjegne iz KPZ-a Foča.

Apsurdna odluka

Sredinom jula 2007. godine Stanković je iz tajnog gnijezda poslao prijeteće pismo sudiji Suda BiH Davorinu Jukiću. Iz SIPA-e su tada potvrdili da je Stanković autor prijetećeg pisma i da je na osnovu vještačenja otisaka prstiju utvrđeno da papilarne linije pripadaju njemu. Pismo je upućeno iz Han-Pijeska, a Stanković je u njemu naveo da se javlja s Romanije.

Po mnogo čemu je apsurdna i neshvatljiva odluka da Stanković izdržava kaznu u rodnom gradu u kojem ima toliko saučesnika i ljudi koji ga podržavaju.

Početkom krvavih bosanskih vremena Radovana Stankovića u društvo sumraka učlanio je samoproglašeni četnički vojvoda Pero Elez iz sela Borjanice, prvi zločinac svih fočanskih zločinačkih formacija.

Banda Pere Eleza tokom 1992. godine počinila je najveće zločine u ovom dijelu istočne Bosne. Sredinom maja 1992. Elezova zločinačka jedinica preimenovana je u Miljevinski bataljon Fočanske brigade za taktičke operacije Vojske RS, a štab im je bio u motelu "Miljevina".

Grob prekaljenog zločinca Pere Eleza u Foči: Poginuo krajem 1992.

Komandant Pero Elez je sa svojim najodanijim zločincima Neđom Samardžićem (osuđen na 24 godine zatvora za počinjene zločine protiv čovječnosti), Nikolom Brčićem, Radovanom Stankovićem, nastavnikom Ristom Trifkovićem... ruke okrvavio još padom Foče u drugoj polovini aprila 1992.

Pero Elez i Dragoljub Kunarac (osuđen na 28 godina zatvora za počinjene zločine protiv čovječnosti) 3. avgusta 1992. formirali su logor za Bošnjakinje u kući Nusreta Karamana u Miljevini, od kojih su većina bile maloljetne, te su ih sistematski silovali i tukli.

Stanković je bio zadužen za Karamanovu kuću, u kojoj su se srpski vojnici iživljavali nad djevojčicama, od kojih su neke imale po 12 godina.

Sve miljevinske i fočanske strahote, nezapamćene u historiji čovječanstva, možda se najbolje mogu naslutiti iz svjedočenja Mejre iz Miljevine koja, okružena svojom nesrećom, svjedoči:

- Neke djevojčice su u Karamanovu kuću nosile i lutke sa sobom. Samira je bila moja najstarija kćerka, imala je 12 godina. Jednog dana došli su po nju. Kad su je vratili, ispričala je da je bila u Karamanovoj kući, da je tamo bilo još djevojaka. Ostala je kod njih sedam dana i silovali su je!

Strava i užas


Ostaci odjeće silovanih Bošnjakinja u Karamanovoj kući: Samirina drama okončana bez svjedoka

Silovanja u Karamanovoj kući svakodnevno su se dešavala. Među zločincima su bili Pero Elez, Radovan Stanković, Zoran i Neđo Samardžić, Duško Pržulj, Nikola Brčić... U septembru 1992. svim Bošnjakinjama koje su još živjele u Miljevini naređeno je da napuste ovo mjesto. Autobusima su prevezene u Foču i smještene u zgradu "Partizan", da bi ponovo bile vraćene u autobuse. S Mejrom su bile njene tri kćerke.

Samira ju je grčevito držala za ruku, govoreći joj da hoće da je ostave. Ispred autobusa je bio Radovan Stanković. Mejra ga je pitala zašto hoće da ostavi njenu 12-godišnju kćerku.

- Nemoj, Radovane, pa ona je još dijete - govorila je Mejra.

Ušla je s djecom u autobus. Za njom su ušli srpski vojnici. Istrgli su joj Samiru koja ju je čvrsto držala za ruku, plačući i moleći da je ostave, a onda, kada je vidjela da će joj Stanković kamom odsjeći ruku, Samira je popustila majčinu ruku.

Bespomoćna Mejra je zapomagala da joj ostave dijete. Nisu se obazirali, odveli su je.
Mejra je nakon toga nikada više nije vidjela...

Stanković je učestvovao u dodjeljivanju djevojaka vojnicima, a one koje nisu bile nikom date, kao što je Samira, mogao je silovati svaki vojnik kome je bilo dopušteno da uđe u Karamanovu kuću. Odobrenje za ulazak davali su Elez i Stanković. Krajem oktobra 1992., u Karamanovu kuću kod Stankovića došao je Dragan Zelenović (osuđen na 15 godina za počinjene zločine protiv čovječnosti) s grupom vojnika.

Samiru je zajedno s još tri djevojke uzeo od Stankovića i odveo je u Foču, gdje ih je predao Radomiru Kovaču (osuđen na 20 godina za počinjene zločine protiv čovječnosti), koji ih je držao u svom stanu u kome je živio i Jagoš Kostić.

U stanu "strave i užasa" Samira je ostala do 20. oktobra 1992., a onda je Kovač zajedno s Vojkanom Jadžićem nju i još jednu djevojku odveo u kuću blizu hotela "Zelengora" i predao ih nepoznatim vojnicima. Tu su ostale oko dvije sedmice. Nakon 15-tak dana Samira i ta djevojka odvedene su u stan u naselju Podmusala. Opet su bile svakodnevno silovane.

Nekoliko dana kasnije Samira je predata zločincu Janku Janjiću Tuti, a dvije sedmice kasnije ponovo je vraćena u Kovačev stan. I onda je 25. decembra 1992. Kovač prodao Samiru izvjesnom crnogorskom četniku Dragecu za 200 njemačkih maraka?!

To je posljednja informacija o njoj. Samirina drama okončana je bez svjedoka.

Vođa miljevinske zločinačke bande, prekaljeni zločinac Pero Elez, pod sumnjivim okolnostima, poginuo je krajem 1992. pred motelom "Miljevina". 

Zvanična verzija je da se ubio vlastitim pištoljem koji mu je ispao, dok Fočaci, uglavnom, vjeruju da je ubijen u obračunu sa svojim zločincima, nakon žestoke svađe zbog podjele otete bošnjačke imovine.


Tužilaštvu prijetio riječima Matije Bećkovića: "Ćeraćemo se još"!

Nakon rata Radovan Stanković je pet godina bio pripadnik Policijske stanice Foča MUP-a RS, na mjestu komandira Jedinice za antiterorističku zaštitu.

SFOR ga je uhapsio 9. jula 2002., a dan kasnije prebačen je u pritvorsku jedinicu Tribunala u Hagu. Tokom boravka u Hagu ponašanjem i retorikom trudio se da glumi Vojislava Šešelja, što mu nije uspijevalo. Tužilaštvu je prijetio riječima Matije Bećkovića: "Ćeraćemo se još"!
 
Govorio je javno na suđenju da je "kriv što je branio svoju državu veliku Srbiju", a 9. marta 2005. bio je prvi haški zatvorenik koji je istjeran iz sudnice. Istjerao ga je sudija Alfons Ori (Alphons Orie) kada mu je Stanković zaprijetio riječima: "Zažalit ćete što ste me doveli ovdje".

Vožnja Biljane Plavšić

U vrijeme najvećih pokolja nad Bošnjacima, 22. aprila 1992., u Foču je helikopterom sletjela Biljana Plavšić. Provozala se Fočom u automobilu tek ubijenog Adnana Isanovića, a vozač i vodič bio joj je zločinac Pero Elez, koji je godinu prije rata rekao rahmetli Isanoviću da će mu "oteti 'mercedes' i jednog dana ga ubiti".

Tada je nesretni 30-godišnji Isanović, inače imućniji fočanski Bošnjak, vlasnik picerije "Amadeus", mislio da se Elez šali. U vozilu s Elezom i zločinkom Plavšić bio je i Radovan Stanković. Nakon Foče Elezova banda počinila je najmonstruoznije zločine u Jeleču, Miljevini, nad logorašima "Barutnog magacina" iz Kalinovika...

28.01.2012.

HRVATSKI RUKOMETNI SAVEZ: "TOLIKU KOLICINU MRZNJE, NEPRIJATELJSTVA I PRIMITIVIZMA NISMO OCEKIVALI U SRBIJI! - VIDEO: POGLEDAJTE KAKO BANJA LUKA SLAVI USPJEHE SRBIJE

Hrvatski rukometni savez: "Toliku količinu mržnje, neprijateljstva i primitivizma nismo očekivali u Srbiji!

image Rukometna lopta / 24sata.info

 

(24SI) - Jutro nakon poraza protiv Srbije u polufinalu evropskog rukometnog prvenstva u Beogradu nije ni malo poboljšalo sumornu atmosferu u taboru hrvatske reprezentacije.

 

 [24 sata info] 

"Očekivali smo i pripremali se za ambijent koji nam neće biti sklon, ali toliku količinu mržnje, neprijateljstva i primitivizma ipak nismo očekivali", kazao je glavni sekretar Hrvatskog rukometnog saveza Damir Poljak i podsjetio da je Svjetsko rukometno prvenstvo 2009. godine bilo organizovano u Hrvatskoj i da su srpski navijači u Poreču mogli neometano donositi svoje zastave i normalno navijati za svoju reprezentaciju i da zbog toga "nikome nije pala dlaka s glave", prenosi Hina.

Poljak navodi da su im organizatori rekli da zbog sigurnosti neće u dvoranu pustiti više od 15.000 gledalaca.

"Ispada da ih je bilo i više od 20.000, ali mene više zabrinjava činjenica što su pojedini navijači i pored velikog osiguranja u dvoranu mogli unijeti bengalke, flaše i lasere kojima su cijelo vrijeme smetali naše igrače, posebno golmane. Jedna flaša, koja je bila namjenjena Ivanu Baliću, se razbila i lakše povrijedila i doktora naše reprezentacije, ali je komad stakla pogodilo u oko i srpskog reprezentativca Šešuma, koji je zbog toga završio u bolnici i sigurno neće nastupiti u finalu, a tek treba vidjeti šta će biti sa njegovim okom", rekao je Poljak i naglasio kako su, uprkos "neprijateljskom ambijentu" hrvatski rukometaši bolji i da su to trebali pokazati već u prvom poluvremenu kojeg su, po njemu, trebali dobiti sa 3-4 gola razlike.

(24sata.info)

........................................................................................................................................................................

VIDEO: Pogledajte kako Banja Luka slavi uspjehe Srbije

image Banja Luka slavi uspjehe Srbije / youtube

 

(24SI) - Petak je bio veliki dan za srpski sport. Novak Đoković se plasirao u finale Australian Opena, vaterpolisti su prošli u finale EP, a rukometaši su takođe izborili finale Evropskog prvenstva, nakon pobjede nad Hrvatskom.

 

 [24 sata info] 

Ove pobjede su proslavljene širom Srbije, ali bilo je onih koji su slavili i u BiH, tačnije u Republici Srpskoj. Navijači u Banjoj Luci se izašli na ulice i proslavljali spomenute trijumfe.

(24sata.info)


28.01.2012.

AMERIKANAC CHRIS MATHIEU, ZALJUBLJENIK U NASU ZEMLJU: U 365 PRICA GOVORI O RATNOJ BOSNI

Amerikanac Chris Mathieu, zaljubljenik u našu zemlju: U 365 priča govori o ratnoj Bosni

Na svom blogu bosniavolimte.blogspot.com objavljuje po jednu priču jednog Bosanca i Hercegovca

Autor |  28.01.2012.

Metju sa suprugom Kristi: U BiH došao kao humanitarac

Metju sa suprugom Kristi: U BiH došao kao humanitarac

.....................................................................................................................................................

Amerikanac Kris Metju (Chris Mathieu) realizira jedinstven projekt - 365 ratnih priča, kojim želi ponovno skrenuti pažnju svijeta na BiH. On sa suprugom Kristi živi u Sarajevu, a u BiH je došao tokom rata kao humanitarac.

Kaže da je za Bosnu prvi put čuo u vrijeme Olimpijade u Sarajevu, a uslijedile su priče koje je slušao o Međugorju, ali i bivšoj zajednici na Balkanu.

Logori i Markale

- Čak i nekom ko poznaje Bosnu bolje od mene teško je bilo shvatiti zašto je došlo do rata. Sve je postalo puno jasnije u ljeto 1992. godine. Od tog trena moj život je drugačiji - kaže Kris.

On 20 godina kasnije, u 2012., na svom blogu bosniavolimte.blogspot.com objavljuje po jednu priču jednog Bosanca i Hercegovca. Namjerava da ih ispriča 365. Na istih 15 pitanja ljudi širom BiH dali su mu svoje viđenje rata, preživljavanja, ali i postratnog doba. Kaže da je zahvalan svima koji su mu već odgovorili na njegov upit.

- Sve je počelo kad su se pojavile slike Omarske i Trnopolja. Tada sam rekao: "Evropa nije vidjela ovakve slike, vrlo slične onome što su nacisti radili tokom Drugog svjetskog rata". Tad sam odlučio da ću život posvetiti pokušajima da svijet ne zaboravi ono što se događalo u Bosni - kaže Kris.

On je organizirao nekoliko humanitarnih projekata u SAD, kao i kampanja kojima je ukazivao na dešavanja u BIH.

- Nisam bio siguran da ću se ikada oporaviti od fotografija i snimaka poput Markala. Sve što sam dalje radio bila je neka moja bitka, moj rat protiv zla, rat protiv nekih unutrašnjih demona. U međuvremenu sam upoznao toliko dobrih Bosanaca da sam mogao reći da je ta zemlja moja, jer sam imao gdje doći, gdje biti, gdje živjeti - dodaje.

Nakon dvadesetak godina boravka u BiH našu zemlju opisuje samo jednom rečenicom: "Ako uspijem jedan posto vratiti Bosancima ljubavi, poštovanja i ponosa koje su mi darovali, umrijet ću kao sretan i zadovoljan čovjek"!

Ratni predmeti

Kris je nedavno priredio pravi mali muzej bosanskih ratnih obilježja, oznaka, predmeta koji su korišteni u ratu. Pažljivo, polako i strpljivo skupljao ih je širom države. Namjerava da uz pomoć centara za kulturu u Čikagu i Sent Luisu organizira izložbu ovih eksponata i u SAD. Trenutno ih ima više od dvije hiljade.

- Htio sam priču ispričati tim predmetima. Onda mi je sinulo da je najbolje da priču ispričaju sami Bosanci, koji su bili ovdje kad je rat došao u njihov grad. Želim slikati mozaik priča Bosanaca diljem svijeta. Ovako, iako su napisane mnoge knjige o ratu u BiH, dobit ćemo realnu sliku od Ahmića do Zavidovića, od Srebrenice do Kladuše. Zamislite priču o izgubljenom djetinjstvu, o godinama pojedenim zauvijek. One su najbolje pričane u prvom licu jednine. Nadam se da će ovaj projekt pomoći mlađim generacijama, povezati ih s ljudima i događajima u Bosni. Ja sam samo osoba koja nakon spoznaje nije mogla promijeniti kanal - zaključuje Kris.

Šta se desilo 12-godišnjoj djevojčici iz Trnopolja

Kris svoje priče objavljuje na blogu bosniavolimte.blogspot.com. Žao mu je što pripremljeni dokumentarac za BBC neće tako brzo ugledati svjetlo dana zbog nedostatka finansija. Kaže da "Zapadu nije Bosna zanimljiva iz više razloga", a projekt bi iziskivao puno novca, pa se okrenuo "priči sa 365 priča". Uz izložbu koju planira naljeto prirediti u SAD, Kris kaže da mu supruga Kristi, inače profesorica engleskog jezika, pomaže da što više mladih Amerikanaca i ljudi širom planete sazna što više o Bosni.

- Prikupio sam oko 900 predmeta Armije RBiH iz rata, mnoge zastave, plakate, dokumente, uniforme te veliku zbirku knjiga koje se odnose na BiH u ratu. Ako neko pita kako, pa pogledajte priču broj 4 o 12-godišnjoj djevojčici iz Trnopolja koja moli majku da je ubije, da je ne siluju četnici. Kad pročitate takvu priču, kad upoznate takvu osobu, jednostavno ne možete ostati normalni, a nemati potrebu život posvetiti da istinu o tome vidi cijeli svijet - navodi Kris.

28.01.2012.

SLUCAJ SRETEN UGRICIC: POVRATAK U PARTIJSKI SISTEM

Slučaj Ugričić: Povratak u partijski sistem

 

Narodna bibiloteka Srbije, foto. Kurir

 

28.01.2012
Imenovanje javnosti potpuno nepoznatog Dejana Ristića, istoričara i prevodioca za vršioca dužnosti upravnika Narodne biblioteke Srbije, nakon ekspresne smene Sretena Ugričića, za kojeg je procenjeno da nije politički podoban, otvorilo je pitanje kriterijuma po kojima se postavljaju ljudi na čela ustanova kulture. Tako su vladajuće partije nakon što su preuzele upravljanje preduzećima i medijima odlučile da, neposredno uoči izbora, disciplinuju i ono što se po svojoj prirodi opire stranačkom interesima.

Uprkos tome što zahtev Foruma pisaca Vladi Srbije da ukine odluku o smeni direktora Narodne biblioteke Sretena Ugričića potpisuje desetine uglednih stručnjaka i javnih ličnosti iz zemlje i inostranstva Vlada ne odustaje od svoje namere da na čelu nacionalne biblioteke ne može biti neko ko se usudio da progovori različito od retorike državnika.

U pokušaju disciplinovanja kulturrnih poslanika Vlada na mesto vršioca dužnosti upravnika nacionalne biblioteke šalje istoričara i prevodioca Dejana Ristića iz Ministarstva rada i socijalne politike, gde je bio zadužen za zaštitu vojnih memorijala i mesta stradanja i kulturu stradanja.

Iako je iz Vlade saopšteno da je Dejan Ristić autor više stručnih i naučnih radova kao jedno od njegovih najvećih dostignuća navodi se da je u okviru biblioteke "Baština ratnika" čiji je inicijator i pokrovitelj Ministarstvo, napisao pogovor za knjigu "Spisi o Srbima" najznačajnijeg francuskog pesnika epohe romantizma Alfonsa de Lamartina.

Pisac Vladimir Arsenijević koji je sa Sretenom Ugričićem potpisnik apela Foruma pisaca protiv "hajke" na crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, zbog čega je Ugričić i smenjen, iznenađen je izborom za prvog čoveka nacionalne biblioteke.

"Ja do danas uopšte nisam čuo za gospodina i ne znam ko je on. Delimično sam se informisao o njegovoj biografiji i vidim da je puna reči kao što su rat i stradanje pa onda pretpostavljam da ga to na neki način verovatno u glavama ljudi koji donose odluke u ovoj zemlji kvalifikuje za izvrsno vođenje Narodne biblioteke“, kaže Arsenijević.

Sreten Ugričić
​​Sretena Ugričića je kao nestranačku ličnost i stručnjaka za izdavaštvo i bibliotečku delatnost, postavila Đinđićeva vlada, kao i brojne druge stručne ljude na čelo kulturnih ustanova. Današnja politika imenovanja čini se da je nešto sasvim suprotno onoj nakon petooktobarskih promena.

Istoričar umetnosti Branislav Dimitrijević, koji je pre dve godine otišao sa mesta pomoćnika ministra kulture nakon medijske hajke u kojoj je optuživan za antinacionalne i antidržavne stavove jer se, između ostalog, zalagao za reformu Srpske pravoslavne crkve, a zamereno mu je i što nije osudio tvorce nove postavke u Spomen-muzeju Jasenovac, kaže da je slučaj sa Ugričićem pokazao da insitucije kulture u Srbiji više nisu autonomne.

„Od vremena vlade Zorana Đinđića kada su na takva mesta imenovani ljudi kao što su Sreten Ugričić, Ivan Tasovac, Branka Anđelković i drugi koji nisu bili politički niti partijski nameštenici nego slobodni ljudi koji autonomno rukovode svojim institucijama i koji su zapravo sprovodili tu autonomiju institucija danas se, i u mom slučaju pre dve godine i u Ugričićevom, postavljalo pitanje da li neko može nešto da kaže što misli kao čovek, kao građanin a da je na nekoj državnoj funkciji. Političarima je to moguće, Ivica Dačić može da kaže šta hoće, može apsolutno da koristi najgore vulgarnosti, može nekoga da šalje u zatvor. Znači, političaru je to omogućeno a upravniku jedne kulturne ustanove, koji ima mnogo više da kaže od Ivice Dačića, e, taj čovek ne sme ništa da kaže“, objašnjava Dimitrijević.

Pisac Vladimir Arsenijević primećuje da se Srbija danas ponovo vratila u jedan strogo partijski sistem.
"Apsolutno čini mi se nema načina, a videlo se i na primeru Ugričića, da vi funkcionišete i kao slobodno misleća nezavisna osoba i intelektualac i kao nekakav partijski i državni službenik", naglašava Vladimir Arsenijević.

“Gde apsolutno čini mi se nema načina, a videlo se i na primeru Ugričića, da vi funkcionišete i kao slobodno misleća nezavisna osoba i intelektualac i kao nekakav partijski i državni službenik. Znači, postoji samo jedna uloga za vas i ona je strogo omeđena nekakvim partijskim pravilima i zakonima o ćutanju sa preciznim pravilima šta se treba reći a šta ne”, kaže Arsenijević.

Utisak je da su vladajuće partije nakon što su preuzele upravljanje preduzećima i medijima odlučile da, neposredno uoči izbora, disciplinuju i ono što se po svojoj prirodi opire stranačkom interesima. Danas imate situaciju da politčka oligarhija vlada svim sektorima društva, pa tako i kulturom, kaže pozorišni kritičar Ivan Medenica.

“Vrlo dobro nam je poznato na nivou recimo grada Beograda su se funkcije u institucijama kulture delile po nekim partijskim kvotama što ne znači da nužno svaki direktor mora biti član dotične partije ali je svako na listi neke partije i na nečijoj kvoti. I zapravo šalje se poruka da vi možete da se javite ali samo ako ste simpatizer ili na listi one partije kojoj je dotična kulturna ustanova pripala u podeli plena nakon stvaranja koalicije”, kaže Medenica.

No, sama postavljenja nas vraćaju na smenu nekih drugih ljudi, ovoga puta Sretena Ugričića.

“Konsekvence smene Ugričića mogu biti dalekosežne jer podrazumevaju neko uterivanje straha i disciplinovanje ljudi koji su označeni kao državni službenici”, zaključuje Medenica.
28.01.2012.

USPJEH HRVATSKE NECE OLAKSATI PUT U EU SUSJEDIMA

Uspeh Hrvatske neće olakšati put u EU susedima

 

Roza Balfor i Hrant Kostanjan

 

28.01.2012
Da li će pozitivan ishod referenduma u Hrvatskoj pojačati entuzijazam u ostalim zemljama Zapadnog Balkana za evropske integracije, a koji je u naglom padu nakon izbijanja krize u evrozoni, za RSE komentarišu Hrant Kostanjan (Hrant Kostanyan) iz Centra za studije evropske politike (CEPS) u Briselu i Roza Balfor (Rosa Balfour), ekspert u Centru za evropsku politiku (EPC).

„Ne mislim da će ulazak Hrvatske u EU neposredno uticati na pregovore ostalih balkanskih zemalja ili uslove koji će im biti postavljeni“, ocenjuje Kostanjan.

Pesimisti smatraju da će nakon ulaska Hrvatske, na neki način biti spuštena „gvozdena zavesa“, odnosno da neće biti prijema novih zemalja za duže vreme.

O tome Roza Balfor kaže:

„Ulazak Hrvatske u principu ima pozitivan efekat po ostale balkanske zemlje. Međutim, postoje sumnje da EU želi da zaustavi proširenje nakon ulaska Hrvatske. Te sumnje nisu novijeg datuma, u poslednjih nekoliko meseci, već kolaju već nekoliko godina. To je posledica zamora od proširenja u Evropskoj uniji. Ovde, naravno, govorimo o percepcijama. Tačno je da u stvarnosti postoji izvestan zamor od proširenja, da Evropska unija možda nije tako interesantna i privlačna za balkanske zemlje kao ranije, čime se mogu objasniti kolebanja javnog mnjenja, uključujući i pad podrške građana ulasku u EU. No, ako se analizira važniji, opipljiviji strateški izbor – kako balkanskih zemalja tako i EU – onda je generalni smer nastavak proširenja. Problem je, naravno, kako i kada. Što se tiče vremenske dinamike, može se očekivati usporavanje evropskih integracija u bliskoj budućnosti. Nisu u pitanju samo problemi sa kojima se suočavaju balkanske zemlje, a koje Hrvatska nije imala – na primer, teškoće u rešavanju statusa pojedinih teritorija, zatim borba protiv organizovanog kriminala, ili funkcionisanja državne administracije. Tome treba dodati da će Evropska unija mnogo pažljivije nadgledati stanje u pojedinim oblastima, smatrajući da nije bila dovoljno obazriva u prošlosti kada je reč o zemljama koje su već primljene. Mislim pre svega na korupciju, vladavinu zakona, javnu administraciju, pravosudne reforme, opšte stanje ljudskih prava, odnosi sa susedima i, naravno, rešenje kosovskog pitanja. To ne znači da će Evropska Unija podići lestvicu, odnosno uvesti nove kriterijume, već će pooštriti kontrolu, tako da će ispunjavanje tih uslova biti teže.“

„Ako govorite o zamoru od proširenja u EU, to se ne odnosi na ulazak preostalih balkanskih zemalja. One su veoma male i Unija može lako da ih primi. Dakle, nije reč o zamoru od proširenja već, pre svega, o ispunjavanju neophodnih kriterijuma za ulazak u EU“, naglašava Hrant Kostanjan.

Roza Balfor smatra da će EU ostati privržena proširenju na Zapadni Balkan:

„Teško je predvideti kada će balkanske zemlje ući u Evropsku uniju. Kako sada stvari stoje, mislim da je raspoloženje među članicama da se Srbiji odobri status kandidata. Takođe, može se očekivati otvaranje pregovora sa
Referendum u Hrvatskoj, januar 2012.
​​Crnom Gorom. Međutim, nakon tih početnih koraka, veoma je nezahvalno predviđati kada će ove i ostale balkanske zemlje ući u EU. Proces će biti težak i neizvestan. Dugoročno gledano, balkanske zemlje nemaju mnogo opcija. Pominju se kao alternative jačanje veza sa Rusijom, Turskom i nekim drugim zemljama. Međutim, nijedna opcija ne omogućava nivo bezbednosti i stabilnosti kao Evropska unija. Takođe, ulazak u EU ne znači prekid njihovih odnosa sa Rusijom i Turskom. To nije ili-ili situacija. Balkan je okružen Evropskom unijom. Dakle, geografija nameće tu stratešku orijentaciju. Kada je reč o poziciji EU, bez obzira na sve teškoće sa kojima se sada suočava, pogotovo pojedine njene članice – ostaje privržena nastavku proširenja. Ona je to obećala, ako ne ispuni to će imati negativne posledice po njen kredibilitet. Dok god EU bude funkcionalna, biće privržena ispunjavanju tog cilja.“

Uticaj podrške hrišćansko-demokratskih partija

Hrvatska je postala kandidat za članstvo u Evropskoj uniji pre izbijanja globalne ekonomske krize, kada je bio mnogo veći entuzijazam među 27-orkom za proširenje. Da li je članstvo Hrvatske bilo olakšano i podrškom hrišćansko-demokratskih partija?

„Potrebna je jednoglasna podrška svih članica EU za prijem novih zemalja. Stoga, ne mislim da podrška jedne partija koja ima uticaj u nekim članicama Unije, može da bude presudna jer nije na vlasti u svim zemljama“, ocenjuje Hrant Kostanjan.

Spekuliše se takođe da bi Hrvatska umesto podrške ostalim zemljama mogla da zaoštri svoju poziciju oko nerešenih bilateralnih pitanja, kao što je to Slovenija činila pre nekoliko godina u sporu oko granice sa Hrvatskom:

„Predsednik Hrvatske je nedvosmisleno predočio da ostaje privržen pomirenju i regionalnoj saradnji, što Evropska unija pozdravlja. Naravno, zavisi i ko će pobediti na sledećim parlamentarnim izborima i formirati vladu. Vidimo negativne promene i u zemljama koje su članice EU od 2004. godine kojima se udaljavaju od evropskih vrednosti. To se čak dešava i u starim članicama evropskog bloka, pa je moguće i u Hrvatskoj. Međutim, EU vrši pritisak na Hrvatsku da nastavi pozitivan angažman u regionalnoj saradnji. Naravno, ako na sledećim izborima dođu na vlast nacionalisti, ona Zagreb može promeniti politiku prema Srbiji i Bosni. Treba pomenuti negativno iskustvo sa slovenačkom blokadom hrvatskih pregovora sa EU. Međutim, kada je to pitanja stavljeno na referendum, slovenački građani su zapravo pokazali da je moguć i drugačiji pristup. To je bio interesantan ishod jer su ljudi a ne vlada promenili situaciju.“

„Teško je predvideti da li će nova članica čim uđe u Uniju početi da lobira za druge, ili da će iskoristi svoju poziciju za ucenjivanje drugih. Prerano je o tome govoriti i to bi bile rđave spekulacije“, smatra Hrant Kostanjan.

Nakon izbijanja dramatične ekonomske krize u evro-zoni, a pre svega susednoj Grčkoj, mnogi na Balkanu su počeli da gube veru da EU može da reši probleme njihovih zemalja. To osećanje razočarenja mogu iskoristiti nacionalističke i populističke snage koje se protive članstvu u Uniji.

„Ako ljudi na Balkanu ne gledaju na EU kao rešenje svih njihovih problema, to je, u stvari, pozitivan i zdrav pristup. Ako je rasprostranjena korupcija, to znači da domaće političke elite nisu u potpunosti preuzele odgovornost za svoje delovanje, da usvojene zakone ne primenjuju dosledno. Dakle, politički lideri na Balkanu snose odgovornost za stanje u svojim zemljama. Naravno, da je kriza sa kojom se sada suočava Evropska unija ozbiljan udar njenom imidžu. Istovremeno, to znači da vladajuće klase na Balkanu treba da preuzmu odgovornost za stanje svojih finansija, transparentnost i druga pitanja. To je, takođe deo jačanja njihovih demokratija. Dakle, balkanske zemlje se nalaze na putu koji je težak i dug, na kome treba da ispune uslove za ulazak u EU, čime, istovremeno, konsoliduju svoju demokratiju“, zaključuje Roza Balfor.
28.01.2012.

ZANIMLJIVE VIJESTI

 


Milorad Dodik za makedonski "Dnevnik" : Mi u Banjoj Luci više volimo Beograd nego Sarajevo
 
Predsjednik RS Milorad Dodik izjavio je da RS nema svoje međunarodno priznanje u UN, ali "ima međunarodni subjektivitet koji proizlazi iz Dejtonskog sporazuma, a da je njen put prema evropskim integracijama"."Važno je da je spriječen pokušaj da RS bude ukinuta operacijama visokih predstavnika UN koji krše prava iz Dejtonskog sporazuma i pokušali su da na našu štetu naprave prekrojavanje", kaže Dodik..
. Sonja Biserko : Boris Tadić je marioneta srpskih nacionalista
 
Nažalost, u Srbiji još uvek niko nema snage da se obračuna sa ratnom prošlošću, ratnim nasleđem, projektom koji je stvoren i koji je doveo do krvavog raspada SFRJ..
. Britanski historičar Marko Attila Hoare : Siromaštvo i frustracija mogu izazvati "bosansko proljeće"
 
- Ustanak ove vrste možda je zamisliv i u BiH, ako siromaštvo, frustracije i nedostatak odgovarajuće demokratske države otuđe stanovništvo iz postojećeg poretka. ..

ZANIMLJIVE VIJESTI

 28.01. 2012.

Peglanje kineske zastave u jednoj od fabrika u blizini Pekinga

Video Hrvatsko 'za' podsticaj ostatku Zapadnog Balkana

U Temi sedmice o tome da li će pozitivan ishod referenduma u Hrvatskoj pojačati entuzijazam kod susjeda za evropske integracije Dalje

Kina i paradoks prosperiteta

Časopis „Economist“ pokrenuo je sedmični odjeljak o Kini. Ključni razlog je što je ta zemlja postala ekonomska velesila, a postaje i vojna sila koja je u stanju da uznemiri Ameriku Dalje

Video Taoci smo besmisla društvene stvarnosti

Srbija nije raščistila sa razlozima koji su napravili devedesete i zato se one vraćaju, ocenjuje za RSE novosadski umetnik Boris Kovač Dalje

 

 

 

 

 

 

 

 

28.01.2012.

GAF NEDELJE OD 20. DO 27. JANUARA

Gaf nedelje od 20. do 27. januara

 

Novi Sad, razbijeni automobili hrvatskih navijača

 

27.01.2012
Slučaj Ugričić je zatvoren. Zadovoljni svi, sem samog Ugričića. Otvoren slučaj malog Legije, a on isti Ivica.

Navijači dočekani  u Novom Sadu, baš kao što su i u Rumi. Samo je falilo da se ponove scene iz Debeljače, sa kojima Nikolić naravno nema ništa.

Još jednom analiziramo tajne tria Mrka-Sloba-Šešelj, baš kao i relacije koje povezuju Irineja bačkog i uspomenu na Arkana.

I naravno hop recite tek kad skočite, savetuje predsednik.

1.predlog - Zgrožen, kao nikad

Sreten Ugričić
​​








2.predlog - Malo Legija, malo Ivica

Crvene beretke
​​






3.predlog - Dobrodošli u Novi Sad


Video: RTS




4. predlog - Sinovi i braća
​​

Video: RTS



5. predlog - Tačka na Šešelja

Vojislav Šešelj u sudnici
​​








6. predlog - Monopol na raciju

Eparhija Bačka
​​








7. predlog - Skakanje

Boris Tadić
​​





28.01.2012.

SVJEDOK HOLOKAUSTA U BUNDESTAGU: DA LI STE IKADA VIDJELI SS VOJNIKA DA JE JAVNO PRIZNAO ZLOCINE?

Svjedok holokausta u Bundestagu: Da li ste ikada vidjeli SS vojnika da je javno priznao zločine?

Reich-Ranicki je podsjetio na 22. juli 1942. kada je počela deportacije Jevreja iz geta u Varšavi

|  28.01.2012.

Marcel Reich-Ranicki u Bundestagu

Marcel Reich-Ranicki u Bundestagu

..................................................................................................

Marcel Reich-Ranicki je jedan od najpoštovanijih književnih kritičara u Njemačkoj. Na Dan prisjećanja na žrtve holokausta on je govorio u Bundestagu. Za njemačke medije je to bio dirljiv, značajan, ali nedovoljan čin, piše "Deutsche Welle".
 
Čak da Marcel Reich-Ranicki nije progovorio ni riječi, njegovo prisustvo u sali Bundestaga bilo bi vrijedno spomena. Možda je sa ovim čovjekom, koji se kao rijetko ko stavio u službu njemačke kulture i jezika i koji je i sam prošao najmračnije poglavlje njemačke istorije, posljednji put u Bundestagu prisustvovao svjedok istorije, pše Frankfurter Allgemeine Zeitung i dodaje:

"Neshvatljivo su u takvoj atmosferi zvučale riječi predsjednika Bundestaga Norberta Lammerta koji je citirao nalaze jedne studije. Studija je pokazala kako je dvadeset odsto Nijemaca i danas latentno antisemitski raspoloženo.

Marcel Reich-Ranicki je podsjetio na 22. juli 1942. kada je počela deportacije Jevreja iz geta u Varšavi. Sudbina ovog čovjeka, koji je za dlaku izbjegao smrt u tom getu, predstavlja sudbinu miliona ljudi koji su u ime Njemačke protjerani, progonjeni, mučeni i ubijeni. To što sam Reich-Ranicki nije izrekao nijednu riječ kojom bi osudio današnju Njemačku ne treba, s obzirom na prisustvo desnog ektremizma i desničarskog nasilja, da nas uljuljka u uvjerenju kako smo danas sigurni", zaključuje Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Die Welt je takođe pohvalio poziv Reich-Ranickom da u svojoj 91. godini života svjedoči o golgoti kroz koju je prošao. Na tu temu ovaj ist piše:

"27. januar nije dan pomirenja, nego dan prisjećanja na njemačku sramotu. Ono što se tih ratnih godina odvijalo uz 'fabričku disciplinu' predstavlja totalni poraz civilizacije. Bilo je dobro da je Marcel Reich-Ranicki imao priliku da nas podsjeti na te dane. Ipak, ova sjednica je imala i jednu manu. Bilo je časno, ali i najlakše pustiti da govori pripadnik jednog naroda koji je bio žrtva.

Mnogo teže, ali značajnije, bilo bi kada bi barem jednom za govornicu izašao neko ko je podržavao ili čak i sam činio zločine. Ko bi govorio o tome šta je mislio u tim trenucima, zašto je gledao u stranu i čime je umirivao svoju savjest. Neko ko bi bio svjedok toga da postoji krivica koja se ne može ničim izbrisati. To ne bi bio veličanstven govor, taj govor ne bio pozdravljen gromoglasnim aplauzom. Ipak, to bi bio neophodan čin u istorijskom trenutku kada se na onaj svijet seli posljednja generacija onih koji su podržavali ili činili zločine.

"Da li ste ikada vidjeli nekog pripadnika SS divizija da je javno priznao zločine koje je počinio i zbog toga zatražio oproštaj?", pita se na kraju svog komentara list Die Welt. 

28.01.2012.

STA MOZEMO OCEKIVATI OD BUDUCEG VIJECA MINISTARA BiH: VECINA CE GASITI VATRU KEROZINOM?!

Šta možemo očekivati od budućeg Vijeća ministara BiH: Većina će gasiti vatru kerozinom?!

Morala bi se promijeniti kompletna politička filozofija kvazielita da bismo o ekonomskim pitanjima uopće mogli i razmišljati kao o prioritetnima

Autor |  28.01.2012.

Vijeće ministara: Samo naivni mogu povjerovati da državni interesi neće biti podređeni stranačkima

Vijeće ministara: Samo naivni mogu povjerovati da državni interesi neće biti podređeni stranačkima

...........................................................................................................................................................

Početkom februara, 16 mjeseci nakon parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini, naša zemlja konačno bi trebala dobiti novu izvršnu vlast. No, pitanje je šta će značiti nova vlada i koliko će moći učiniti u konstelaciji zategnutih i složenih političkih odnosa u zemlji u kojoj je na sceni najdublja moguća bipolarizacija društva.

Obnova mandata

Novi predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda završio je konsultacije s liderima šestorke, najavljujući svojevrsni zaokret u onome što će biti prioriteti u radu nove državne vlade. Ako mu je vjerovati, njegov kabinet bavit će se ekonomijom i raditi kao tim, dok će politiku ostaviti "političarima" kroz djelovanje u strankama i nekim drugim institucijama vlasti.

Samo naivni, međutim, mogu povjerovati da ministri u novoj vladi neće podrediti državne interese stranačkima.

Podsjetimo, čak četiri ministra u novom Vijeću ministara obnovit će svoje mandate, od kojih će trojica voditi iste resore, dok će se četvrti (Nikola Špirić) iz premijerske fotelje preseliti u kabinet koji upravlja državnim finansijama.

Među 10 ministara (uključujući predsjedavajućeg) najkontroverznija ličnost je svakako Mirko Šarović, nekada bliski saradnik zločinca Radovana Karadžića, kojeg su nekada u SNSD-u nazivali "Karadžićevim jastrebom".

Šarović je politički vaskrsnuo i izbio u prvi SDS-ovski plan zahvaljujući, kako saznajemo, i Dodikovom angažmanu! I SDS-u i SNSD-u on danas treba kao personifikacija "izvornog" srpskog nacionalizma u pokušajima održavotvorenja entiteta RS.

Osim njega, Sadik Ahmetović (SDA), Bariša Čolak (HDZ BiH) i Nikola Špirić (SNSD) dokazani su stranački ljudi, od kojih su prva dvojica poltroni i slijepi provodioci interesa svojih šefova, dok se treći nikada nije libio namiriti najprije sebe i vlastite političke apetite, a ostatak "kapaciteta" staviti na raspolaganje šefu Dodiku.

Kako, onda, očekivati od ovakvog sastava partijski instruiranih kadrova da se bave državnim i ekonomskim pitanjima kada barem od polovine njih možemo očekivati gašenje vatre kerozinom?! Perspektiva nije nimalo ružičasta, tim prije ako znamo s kakvim se ekonomskim teškoćama susreće država.

Politička analitičarka Tanja Topić sugerira da će ministri prvenstveno biti na liniji sa svojim partijskim liderima.

- Stvar treba vratiti malo unazad i prisjetiti se kako je dogovoren novi saziv Vijeća ministara - dogovorom šest lidera. I u ovom sazivu prevagu će imati politička riječ, odnosno riječ lidera - smatra Topić.

Ona je uvjerena kako bi se morala promijeniti kompletna politička filozofija kvazielita da bismo o ekonomskim pitanjima uopće mogli i razmišljati kao o prioritetnima.

Neslavni viceprvak

- Pa mi imamo novinu samo u tome što je samo jedna nova partija ušla u novo Vijeće ministara! Jedino što bi donekle moglo uozbiljiti stranke u vlasti jeste približavanje sve većoj socijalnoj i ekonomskoj katastrofi - ističe Topić.

I tako, nakon rekordera Belgije, koja je početkom decembra prošle godine vladu dobila 541. dana krize vlasti, napokon će novu izvršnu vlast dobiti i neslavni viceprvak - BiH. Razlika je "jedino" u tome što se razvoj društva i parlamentarne demokratije Belgije i BiH može mjeriti u zaostatku od stotinjak godina. I da - što je u srcu Belgije sjedište Evropske unije!

Vjekoslav Bevanda (predsjedavajući), HDZ BiH

Vjekoslav Bevanda, novi državni premijer, dosadašnjim angažmanima u biznisu stekao je ugled u struci (ekonomija). Bevanda je u karijeri obavljao niz direktorskih funkcija u firmama i bankama sve do 2007., kada je postavljen za ministra finansija u Vladi Federacije BiH.

Zlatko Lagumdžija (ministar vanjskih poslova), SDP

Zlatko Lagumdžija je, nesumnjivo, čovjek s najjačom biografijom u Bevandinoj vladi. Lider SDP-a doktor je informatike i elektrotehnike te je, između ostalog, član Svjetske akademije znanosti i umjetnosti (WAAS). Kao političar, Lagumdžija je aktivan još od 1992., kada je postao potpredsjednik ratne Vlade RBiH. Već je obavljao dužnosti šefa diplomatije te predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH u vrijeme kratkotrajne vlasti Alijanse za promjene.

Nikola Špirić (ministar finansija), SNSD

Nikola Špirić je doktor ekonomskih nauka i svojevrsni rekorder sa stažom u institucijama vlasti BiH. Špirić, naime, još od 1999. u kontinuitetu obavlja razne funkcije u Parlamentu BiH i Vijeću ministara. Također, poznat je i kao rekorder po transferima u političkim partijama, iako je već dugo vjeran SNSD-u.

Sadik Ahmetović (ministar sigurnosti), SDA

Zanimljivo, ali na zvaničnoj internetskoj stranici Vijeća ministara uopće nema biografije Sadika Ahmetovića!? Zna se da njegova politička karijera počinje u Narodnoj skupštini RS, gdje je bio poslanik od 2002. do 2006., kada je dodjelom kompenzacijskog mjesta postao poslanik u Parlamentu BiH. Ovaj odani kadar Sulejmana Tihića završio je Defektološki fakultet, a od 2009. je ministar sigurnosti.

 Muhamed Ibrahimović (ministar odbrane), SDA

Muhamed Ibrahimović je u petoj deceniji života magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Tri puta je bio poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, a od 2002. do 2006. bio je i predsjedavajući tog doma. Za federalog poslanika ponovo je izabran 2010., odakle je otišao na mjesto ministra odbrane.

Bariša Čolak (ministar pravde), HDZ BiH

Bariša Čolak je po struci pravnik i ovo će biti njegov drugi uzastopni mandat na čelu Ministarstva pravde. Prije toga, četiri godine bio je ministar sigurnosti (2003. -2007.), a od 1999. do 2003. obavljao je dužnosti poslanika u Parlamentu FBiH i federalnog ministra pravde. U svojoj biografiji navodi da, od stranih jezika, pasivno govori njemački.

Mirko Šarović (ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa), SDS

Mirko Šarović bivši je lider SDS-a i nekadašnji predsjednik RS. On je 2003. pod velikim pritiskom OHR-a morao otići s funkcije člana Predsjedništva BiH, a svojim nasljednicima u amanet je ostavio specijalne veze RS i Srbije, koje je potpisao s Vojislavom Koštunicom.

Damir Hadžić (ministar saobraćaja i komunikacija), SDP

Damir Hadžić je sa 24 godine postao najmlađi načelnik u BiH (2000. izabran na čelo sarajevske općine Novi Grad). Na ovu poziciju biran je još dva puta i s nje i odlazi u Vijeće ministara. Potpredsjednik je SDP-a i jedan od najbližih Lagumdžijinih saradnika, koji nosi velike zasluge za pobjedničku kampanju ove stranke na općim izborima.

Sredoje Nović (ministar civilnih poslova), SNSD

Sredoje Nović je magistar pravnih nauka, kojem je ovo drugi uzastopni mandat na čelu Ministarstva civilnih poslova. Inače, Nović je prošao čuvenu školu SDB-a bivše Jugoslavije i obavljao je različite visoke funkcije u službama sigunosti i policiji. Iako je kandidat SNSD-a, zvanično nije član ove niti bilo koje stranke.

Damir Ljubić (ministar za ljudska prava i izbjeglice), HDZ 1990

Damir Ljubić, potpredsjednik HDZ-a 1990, magistar je agronomije, što i nema neke veze s ljudskim pravima. Još od kraja rata aktivan je u organima vlasti FBiH, a između ostalog, obavljao je funkcije zamjenika ministra rada i ministra poljoprivrede FBiH. Na izborima 2010. nije uspio osvojiti mandat u Parlamentu BiH.

28.01.2012.

TURCIZMI NA BALKANSKOM PODNEBLJU: VISE OD 20.000 ISTIH RIJECI U JEZICIMA BIVSE JUGOSLAVIJE

Turcizmi na balkanskom podneblju: Više od 20.000 istih riječi u jezicima bivše Jugoslavije

Smatra se da se u prošlosti u jezicima balkanskih država upotrebljavao daleko veći broj turcizama

  | 27.01.2012.

Turcizmi su odavno ušli u bosanski svakodnevni život

Turcizmi su odavno ušli u bosanski svakodnevni život

...............................................................................................................................................

(Od dopisnika "Dnevnog avaza" iz Istanbula)

Oduvijek je poznato da se jezik bilo kog naroda ne može staviti pod stakleno zvono, da je podložan utjecaju i, kao takav, promjenljiv. Na Balkanu se s Osmanlijama živjelo više od 500 godina i taj "bliski kontakt" ostavio je više od 20.000 precizno utvrđenih i zabilježenih istih riječi na turskom i jezicima zemalja bivše Jugoslavije.

Druga značenja

Riječi kao što su barut, boja, bubreg, čarape, čekić, česma, čelik, čizma, duhan, džep, rakija, sapun, jastuk, jorgan, kajmak, boza, baklava, jufka, kajgana, kalja, halva, lokum, pekmez, pilav, pita, somun, balvan, biser, karanfil, krevet, mušterija, muštuluk, rahatluk, rusvaj, sevdah, kabadahija, bujrum, komšija, zijan, kasaba, kaldrma, đevrek, burek, hanuma, dosta, dušman... poznate su od Triglava do Đevđelije.

Kada bismo ove riječi isključili iz bosanskog ili jezika naših susjeda, ko zna kako bismo se mogli sporazumijevati.
 
Smatra se da je u prošlosti u jezicima balkanskih država upotrebljavan i daleko veći broj turcizama, a činjenica je da je turski jezik utjecao na bosanski više nego ijedan drugi. Riječi kafa, kafana, kašika, boja, pekmez, sarma, čardak, kapija, baksuz samo su neke za koje u bosanskom jeziku nema ekvivalenta - osjećamo ih i kao svoje.

Ali, mnoge riječi vremenom su poprimile drugačija značenja od izvornog, pa riječ sijaset, koja izvorno znači "politika", u bosanskom jeziku označava "mnogo" ili "veliki broj". Malo je poznato i da jatak (onaj koji skriva hajduke) u izvornom značenju zapravo je "krevet", odnosno "postelja".

Turcizmi su odavno ušli u bosanski svakodnevni život, tako da jedemo sarmu, burek, pilav, ćevapčiće; pijemo čaj, rakiju, kafu; sladimo se baklavom, tulumbama. Na stolu nam je ćasa, testija, džezva, fildžan, bakrač, đevđir, a u kući sanduk, merdevine, ćilim, furuna.
Pred kućom je kapija, a na krovu odžak. Na kraju sokaka je ćorsokak, a dušmanin ne može biti ortak, ili u komšiluku imamo i javašluk i baksuzluk.

Zna se da elementi orijentalnog, u ovom slučaju osmanskog kulturnog naslijeđa, odavno predstavljaju integralni dio u širem smislu balkanskog kulturnog identiteta. Turcizmi su jedan od najznačajnijih segmenata tog kulturnog naslijeđa.

Med i krv

Riječi koje su balkanski narodi primili od Osmanlija jedan su od najboljih pokazatelja dominacije turske kulture u odnosu na sve slovenske srednjovjekovne. Jezik, muzika, ali i drugi elementi kulture ukazuju na stoljetni utjecaj Orijenta preko Osmanskog carstva na Balkanu. Balkan na turskom znači med (bal) i krv (kan)!

U daljnjem kontekstu to ima značenje medena zemlja natopljena krvlju. U kom obimu su Turci kroz historiju ovdašnji Balkan doživljavali kao dženet ili raj (med), a u kom kao džehenem ili pakao (krv) teško je reći.

Sama činjenica da se i danas u balkanskim jezicima u velikoj mjeri koriste turcizmi rezultat je duge, zajedničke prošlosti. Osim toga, najljepša djela iz Osmanskog carstva nalaze se upravo na prostorima balkanskih zemalja, a na područjima Balkana danas živi više miliona Turaka.

Također, prema zvaničnim podacima, danas na Balkanu živi više od 10 miliona muslimana, a više od 20.000 istih riječi na turskom i jezicima zemalja bivše Jugoslavije predstavlja neprekidnu vezu koja će trajati i narednih ko zna koliko stoljeća.

Utjecaj sapunica

Od 2005. do kraja 2011. godine turske serije prodate su u čak 76 zemalja, u trajanju od 35.675 sati, a najgledanije su na Bliskom istoku, a potom u turkofonskim zemljama i na Balkanu. Pod utjecajem turskih sapunica i u BiH je drastično povećan broj polaznika na kursevima turskog jezika.

Primjeri turcizma u bosanskom jeziku

* bakar < tur. bakir
* boja < tur. boya
* bubreg < tur. böbrek
* budala < tur. budala
* čarapa < tur. çorap
* čelik < tur. çelik
* dućan < tur. dükkân
* džep < tur. cep
* jastuk < tur. yastik
* jogurt < tur. yogurt
* kat < tur. kat
* kula < tur. kule
* kutija < tur. kutu
* majmun < tur. maymun
* pamuk < tur. pamuk
* pekmez < tur. pekmez
* pilić < tur. piliç
* rakija < tur. raki
* sapun < tur. sabun
* sat < tur. saat
* šećer < tur. şeker
* temelj < tur. temel
* torba < tur. torba

28.01.2012.

VEHID GUNIC, NOVINARSKA LEGENDA, PUBLICISTA I PUTNIK: ABDULAH SIDRAN VEC ZAMISLIO FILM O DOKTORU ESI

Vehid Gunić, novinarska legenda, publicista i putnik: Sidran već zamislio film o Doktoru Esi

Esina djeca znaju zašto šute. Možda zbog ucjene ili cijene koju moraju platiti ili oni ili njihova majka

 |  27.01.2012.

Gunić: Ja sam sada, po "definiciji" Enke Mehmedbašića, u dubokoj mladosti (Foto: I. Šebalj)

Vehid Gunić: Ja sam sada, po "definiciji" Enke Mehmedbašića, u dubokoj mladosti (Foto: I. Šebalj)

....................................................................................................................................................................

Vehid Gunić (71), uzoriti bh. novinar, kako on sebe, pola u šali, pola u zbilji, predstavlja, zasigurno je endemska žurnalistička pojava. Ovaj "najplodniji bh. autor loših knjiga koje se odlično prodaju" važi za hodajuću enciklopediju, bh. putujući leksikon, nevjerovatne publicističke energije, "slonovskog" pamćenja i erudicije.

Čovjek koji je nakon rata kao bosnoljubac i ovovremeni "zastupnik" Bašeskije, Evlije Čelebije i Zuke Džumhura u jednom tijelu obišao postojeće kontinente i sreo skoro sve i jednog bh. dijasporca, napisavši uz to 43 knjige, uz stotine drugih multimedijalnih uradaka posvećenih, uglavnom, Bosni i Hercegovini, zaslužuje mnogo veću pažnju javnosti.

Nedovršena priča

Intelektualna energija drži budnom Gunićev spisateljski nerv. On trenutno završava antologiju notografiranih sevdalinki i nema vremena gledati svoje putopise iz Amerike, koje ovih dana emitira nekoliko TV kanala u BiH.

Gunićev mozak i u "cvijetu starosti" radi kao švicarski "citizen". Nismo ga iznenadili ni kada mu je na vrata stana u sarajevskom naselju Dobrinja zakucao "Avazov" fotoreporter. Ispostavilo se - i njega poznaje s jednog od putovanja po Japanu.

Naša novina objavila je prije sedam dana tekst o rahmetli dr. Esi Sadikoviću, ubijenom 1992. u logoru Omarska, koji je izazvao dosta pažnje i komentara. Vaš prijatelj Abdulah Sidran, čuli smo, nazvao Vas je tim povodom.

- Da, Sidran me pozvao iz Goražda da mi kaže kako je današnji "Avaz" u prilogu "Sedmica" (21. januara), objavio vrlo temeljit, seriozan prilog o doktoru Esi. Ovih dana ne znam ni gdje mi je glava, jer završavam veliku antologiju notografiranih sevdalinki, pa nemam vremena čak gledati ni moje putopise iz Amerike koje ovih dana emitira nekoliko naših televizija. 

Naravno, odmah sam pohitio do moje omiljene prodavnice "Špar" na Dobrinji i kupio novine. Ostao sam i zbunjen, i obradovan, i ožalošćen, ali i obradovan pred saznanjem da je "Avaz" objavio tako cjelovit, temeljit prikaz dramatične i tragične sudbine doktora Ese, jedinstvenog čovjeka kakvi ljudi možda više nikada neće biti. Akademik Sidran može meritorno suditi i o prilogu u "Avazu", jer je recenzent moje knjige o Esi. 

Pogovor slavnoga pisca Sidrana nalazi se u mojoj knjizi "Doktor Eso" pod naslovom "Da sam ga poznavao, ne znam kako bih preživio njegovu smrt". Već iz takvoga naslova razaznaje se kakav odnos prem Esi i mojoj knjizi ima slavni pisac. Sidran je na promociji ove knjige kazao kako život Doktora Ese zaslužuje filmsku priču i da on već ima u glavi scenarij.

Bili ste prijatelj s Doktorom Esom, jednim od najistaknutijih Prijedorčana. Objavili ste knjigu - omaž o njemu, ali on je neispričana, nedovršena priča. Da li bi se Doktor Eso (za)stidio današnjeg Prijedora, grada svojih roditelja?

- Eso je veoma volio Prijedor, iako u njemu nije rođen niti je u njemu odrastao. Bio je dijete sarajevske čaršije i pomalo intelektualni vođa sarajevske jalije. On je oficirsko dijete: otac mu je pukovnik JNA, a majka aktivni učesnik NOR-a i rezervni kapetan. Dakle, Eso ne samo da bi se zastidio nego bi, kako bi to Sidran rekao, kao komunističko pastorče, bio duboko razočaran. Budući da je imao nevjerovatan dar da od svega napravi neku zafrkanciju, možda bi on i danas u ovoj mrkloj pomrčini iznad Bosne našao malo svjetla za svoju zajebanciju i za neku smicalicu.

O sudbini djece dr. Ese Sadikovića rekli ste da je delikatna tema. Podsjetimo, priča u najkraćem, glasi ovako: kuću dr. Ese Sadikovića u Prijedoru, po njegovom odvođenju u logor smrti, 1992. zaposjeo je njegov radni kolega, Srbin, za kojeg se potom udala Esina supruga Zorica; djecu Almu i Enisa su pokrstili 1993. u Prijedoru, data su im imena Veronika i Filip, pod kojima i danas kao odrasli ljudi žive u Americi i nisu došli na dženazu svome ocu nakon što je ekshumiran i identificiran. Mi smo u prošlom broju obradili tu delikatnu temu, nazvali stvari pravim imenom, ali nema odgovora zašto djeca šute...

- Ja sam kao novinar dobrim dijelom formiran pod utjecajem slavnoga češkoga reportera Kiša. A on, Egon Ervin Kiš, rekao je da "ništa nije senzacionalnije od gole istine". Vi ste se u "Avazu" potrudili kazati istinu do koje ste došli. Tu djecu poznavao sam od malih nogu i još nisam uspio dokučiti razloge njihove šutnje. To su danas odrasli ljudi. Oni znaju zašto šute, a ja veoma vjerujem da im nimalo nije lako. Možda je posrijedi ucjena ili cijena koju moraju platiti ili oni ili njihova majka Milica Cica koja je, u međuvremenu, kako čujem, sahranila i drugoga muža za kojeg se udala neposredno poslije saznanja o Esinoj smrti

Loše knjige

Mnogo je djece u BiH ostalo bez svojih očeva. Zašto je ova priča "van standarda", odnosno drugačija? Znamo li dovoljno? U biografskoj ispovijesti na portalu "Academic Medicine" Veronika Gagović opisala je gubitak oca ne spomenuvši ga nijednom ni imenom ni prezimenom, niti je navela svoje pravo ime i prezime (Alma Sadiković)!?

- Vidite, na tom američkom portalu nije zatrto samo njeno pravo ime Alma, nego je zatrto i njeno slavno prezime Sadiković. Isti je slučaj i sa Esinim sinom Enisom, koji je sada Filip. Dva puta do sada bio sam u Čikagu i pokušao s njima stupiti u kontakt. Nije išlo. Djeca, koja su danas, zapravo, odrasli ljudi, Alma i Enis, znaju razloge, a ja mogu samo nagađati.

Vratimo se Vama. Bili ste urednik, voditelj radijskih i televizijskih emisija, od "Nedjeljnog popodneva", "Znanja-imanja", kviza "Olimpijski vremeplov" do TV dnevnika, zatim putopisac, autor "Meraklija", publicist, pjesnik, svjetski putnik... Šta niste bili, šta namjeravate još učiniti, a u cvijetu ste "(pre)zrelog" doba?

- Ja sam sada, kako bi to slavni Enko Mehmedbašić rekao, u dubokoj mladosti. Ovo je moja najplodnija autorska faza. Idem možda u red malobrojnih ljudi među kojima je tek jedan od milijardu, koji je ostvario sve svoje snove. Bezmalo sve svoje snove dotaknuo sam vlastitom rukom. Imam uspješne sinove, krasne unuke i sada sam potpuno u znaku one poruke koju je Derviš Sušić napisao Meši Selimoviću: "U životu ti je, brajko, najvažnije ostati živ". Sada radim to najvažnije - nastojim živjeti. Jedan je pjesnik iz Prijedora podstarost uzviknuo: "Kako da umrem kad nisam ni živio!?". Ja sam itekako živio i još ću, ako Bog da.

Sebe ste opisali kao "najplodnijeg autora loših knjiga koje se dobro prodaju". Objavili ste 43 djela. Skromno ste jednom izjavili da je "poneka od njih dobra". Šta ste sve napisali, šta biste izdvojili iz Vaših intelektualnih bisaga?

- Mene je prof. dr. Enes Kujundžić, profesor bibliotekarstva, uvjeravao da nema loših knjiga. Rekao mi je da, ako čitalac u knjizi nađe makar ijedan traženi podatak ili podatak koji do tada nije znao, knjiga je ispunila svoju funkciju. Ideju da tako strogo sudim o svojim knjigama dao mi je moj sin Amir. Samo rođeno dijete može biti tako iskreno.

Rekao mi je: "Prestani pisati onako loše knjige. Samo me sramotiš pišući i o nekim marginalcima koji to ničim nisu zaslužili. Kad umreš, morat ću dati mnogo novca za otkup tvojih knjiga koje si razasuo po svijetu da me barem mrtav ne sramotiš. Kada ćeš konačno napisati pravu knjigu? Onda sam, konačno, napisao nekoliko pravih knjiga, a to je, prije svih "Doktor Eso", zatim "Bosanske izreke", "Dijak Vlado", "Prelog", "On najveći - Muhamed Ali", osam knjiga sevdalinki s komentarima i još tridesetak drugih knjiga, među kojima bi se možda mogla naći još pokoja dobra.

Napisali ste više knjiga nego što ih jedan prosječan Bosanac pročita u životu. Kažu da je samo Branko Ćopić bio plodniji od Vas. Slažete li se s tom ocjenom?

- Branko Ćopić je bio pravi, zapravo sjajni pisac, a ja to nisam, haman, ni u pokušaju. Ako je pisac onaj koji piše i objavljuje knjige, onda ja jesam i pisac. Imam i legitimaciju za to. Nekoliko mojih knjiga objavljeno je u Norveškoj, a to je prije svega moj ratni dnevnik "Evropo, stidi se", i sarajevski ratni humor, pa sam primljen u Udruženje književnika Kraljevine Norveške u kojem se već godinama nalaze moji dragi prijatelji Uzeir Bukvić, Rezak Hukanović, Dino Prohić i sjajni pjesnik i prevodilac Munib Delalić.

Pamtite vjerovatno interesantne zgode u novinarsko-voditeljskom poslu?

Pamtim mnoge zgode i nezgode. Za jednu mislim da je antologijska i više govori o onovremenom značaju televizije negoli o meni kao televizijskom novinaru. Nekoliko godina proveo sam u Prijedoru kao dopisnik tada slavne Radio-televizije Sarajevo.

Gunić: Potpuno sam u znaku poruke koju je Derviš Sušić napisao Meši Selimoviću: "U životu ti je, brajko, najvažnije ostati živ". Sada radim to najvažnije - nastojim živjeti

Tih godina je Fudbalski klub Bratstvo iz Kozarca ušao u Krajišku zonsku ligu u kojoj se takmičio i slavni OFK Prijedor. Kozarčanima je bilo važnije tada pobijediti Prijedorčane nego, recimo, Rapid iz Beča ili Vašaš iz Budimpešte. Desilo se da je te 1974. godine u Minhenu igrano finale svjetskog prvenstva u fudbalu. Oči cijeloga svijeta, odnosno onoga njegovog dijela koji voli fubal, bile su uprte u Minhen, a oči mojih Kozarčana, uz mnogo zebnje, bile su uprte u igralište u Kozarcu gdje je te nedjelje igran historijski derbi.

Tako sam to nekako i rekao slavnome Mufidu Memiji, tadašnjem uredniku TV dnevnika kandidirajući mu reportažu s kozaračkog derbija. Dometnuo sam mu da loptu treba malo spustiti na zemlju i da će u Kozarcu, desi li se da Bratstvo pobijedi, zapucati prangije, lovačke puške, lako i teško oružje i oruđe, pa, možda, i pokoji trešnjevi top.

Doktor Memija je rekao da malo pretjerujem, ali je dao izun da snimam derbi. Nije bilo šansi da snimak iz Kozarca iste večeri stigne u Sarajevo (nije bilo ITC-a - informativno-tehničkih centara, a snimano je filmski), pa sam u sve ovo uključio i druga Boška Cvijića, tadašnjeg sekretara Općinskog komiteta Saveza komunista u Prijedoru i sportskog pilota, da odmah, poslije utakmice, mene i snimak s utakmice preveze do Sarajeva. Djeluje nestvarno, ali je stvarno bilo tako. Cvijić je rado pristao.

Derbi je mogao početi. Pred početak utakmice ušao sam u svlačionicu kozaračke ekipe i rekao igračima da će se, ako pobijede, te večeri moći gledati u TV dnevniku. Glavni sudija utakmice, čini mi se da se prezivao Zrilić, kada je u mojim rukama vidio pravu filmsku kameru, iznenađeno me je upitao:

Nije, valjda, da će ovo biti na televiziji?

Bit će ako pobijedi Bratstvo, rekao sam i time i hotimično i nehotice ušao u namještanje utakmice, jer sam znao koliko je i njemu i igračima bilo stalo do toga da se vide na televiziji. Tada je televizija još predstavljala čudo i čežnju mnogih. Prvo poluvrijeme završeno je bez golova. Na poluvremenu sam opet ušao u svlačionicu među Kozarčane. Pitam ih šta je bilo, zašto nisu dali gol. Kažu: "Ne možemo. Igraju bunker". "Jurišajte na bunker!" - zapovjedih im autoritativno.

Počelo je drugo poluvrijeme. S trenerom Prijedorčana, slavnim fudbalerom Idrizom Hošićem, ne gledajući na teren, upustio sam se u neki prijateljski razgovor, kad se igralištem odjedanput prolomi aplauz, zapucaše puške i kubure. Bratstvo je dalo gol, a ja ga ne snimih. Brzo sam utrčao na teren. Pitam Zrilića ko dade gol, pa mi on pokaza golgetera. Kažem Zriliću da nisam uspio snimiti gol. Bratstvo i tako i tako vodi, možemo li ponoviti situaciju:

Možemo, ako hoće igrači. Pitajte golmana.

Na golu Prijedorčana bio je golman kojeg su, čini mi se, zvali Feluga, a inače se preziva Suljanović. Priđem golu i kažem: takva i takva stvar. I tako i tako si primio gol, a ja ga nisam snimio. Kako je bilo? Kaže on da ga je prešao protivnički igrač, ja sam poletio ovamo, a on je zapucao tamo.

Opet će zapucati. I opet ti leti tamo, a on će zapucati ovamo. Važi li?

Važi.

Ponovili smo situaciju. Golgeter domaćih Osman Turkanović opet je zapucao. Opet su Kozarčani zapljeskali i ponovo zapucali. Neki su pomislili da je pao još jedan gol. Ja sam  stajao iza gola i snimao silovitu akciju Kozarčana. Utakmica je završena tom važnom i tijesnom pobjedom od 1:0. Požurio sam na sportski aerodrom Urije gdje me je, s upaljenim motorom trošnog trofejnog aviona "kurir" čekao drug Boško, partijski sekretar. Poletjeli smo prema Sarajevu.

Te večeri televizijski gledaoci vidjeli su historijski gol kozaračkog Bratstva. Otad, kad god odem na utakmicu, čim padne gol, očekujem da će se situacija ponoviti. I to se zove profesionalna deformacija.

Sjećam se Vašeg voditeljskog javljanja na otvaranju jedne privatne televizije. U  jednom trenu kraj Vas se pojavilo mladunče tigra. Preživjeli ste, nije Vam baš bilo toplo oko srca.

- Bilo je to prvih godina mira kada je moj prijatelj Rezak Hukanović, na moj nagovor, otvorio jednu od prvih privatnih televizija u Bosni i Hercegovini. Pripala mi je čast da izgovorim prvu rečenicu na novoj neovisnoj televiziji 101 u Sanskom Mostu. U studiju smo bili tadašnji načelnik općine Sanski Most, slavni general Mehmed Alagić, moj bogati rođak iz Amerike Kozarčanin Ilijaz Zenkić i ja. Zenkić je, čini mi se, bio i donator. I dok smo mi u studiju, direktno u program, u zanosu govorili o boljim danima koji dolaze, neko je u studio ubacio dva prava mala tigra.

Tigrovi su pripadali nekom našem borcu u kojeg je bila zaljubljena neka žena iz UNPROFOR-a koja mu je, u želji da obraduje čovjeka koji je zagospodario njenim srcem, poklonila dvoje pravih malih, umiljatih tigrića. Te su životinje vrlo ljupke dok su male. U studiju su napravile pravi dar-mar.

Počupale su kablove, utičnice, vukli nogare od kamera, a onda smo mi došli na red. Mene je jedan stalno grickao za nogu i cipelu, a bogati rođak Ilijaz je stalno poskakivao. Nije ugodno kad te gricka jedan od najjačih mesoždera, pa čak i onda kada je u pitanju mladunče te krvoločne životinje. Gledaocima sam pokušao objasniti šta se dešava, ali nisam siguran da su povjerovali, a ni jedna od kamera nije bila tako postavljena da snima iz donjeg rakursa. Bilo je uzbudljivo, šašavo, duhovito i televizično.

Sevdalinke, Safet Isović, Jovica Petković, Ismet Alajbegović Šerbo, Jozo Penava, Zaim Imamović, Cazinjanin Bajro Redžić... U ovom segmentu i fenomenu bh. kulture i tradicije, čini se, dali ste najviše.

- Sevdalinka kao književna stečevina naroda koji žive u BiH, više čak nego muzička tvorevina, ide u najviše domete evropskog pjesništva. Naravno, kao i većina prostoga puka, i ja sam sevdalinku uglavnom slušao i doživljavao kao pjesmu milu mome uhu. Kako sam stasavao i sazrijevao, počinjao sam i dublje horvati po samoj poetskoj strukturi te naše veličanstvene pjesme i mislim da sam uspio najčešće duboko prodrijeti u duboke majdane koja ta naša pjesma skriva.

Nekada davno rekao sam da se uz sevdalinku lakše odrastalo. Normalno je da onda čovjek, koji ima takav odnos prema pjesmi, čim mu se ukazala prilika, taj svoj doživljaj sevdalinke pokuša prenijeti i na druge. Taj pokušaj do sada je izražen u oko stotinu mojih emisija "Meraklije", a to znači stotinu sati govorenja o sevdalinkama i, naravno, slušanja sevdalinki u izvođenju vrhunskih tumača. Dalje, ta ljubav iskazana je u mojih dosadašnjih osam antologija sevdalinki, ali i u knjizi o Jovici Petkoviću, najvećem svjetskom virtuozu na harmonici.

Snimio sam dokumentarni film o legendarnom Zaimu Imamoviću, pa sjajnu emisiju "Za dušu i sjećanje" o neponovljivom Safetu Isoviću. Eto, ovo hoću da kažem: ulazimo u petu godinu od smrti najvećeg pjevača i tumača sevdalinki svih vremena. Govorim, dakle, o Safetu Isoviću, koji je bio i ostao najsjajnija zvijezda na sazviježđu tumača naše pjesme. Safet je bio pojava i neponovljiv događaj. Pravo čudo. Grad koji mu se divio podigao je spomenik Davorinu Popoviću kojem je dao i ulicu.

Grad je dao imena ulica nekih stvarnih marginalaca, a Safetu još nije dao ništa. Bojim se da će, kako vrijeme bude odmicalo, blijediti i ime i da će stasavati generacije koje će tek ponešto znati o Safetu. Jedna je turska novinarka rekla na turskoj TV: "Da je ovaj čovjek umro u Turskoj, mi bismo mu već podigli turbe..."

Mi tome velikanu još nismo podigli ništa. Na godišnjicu Safetove smrti u septembru prošle godine na njegov mezar došlo je nekoliko marginalaca iz nekog sarajevskog lokalnog udruženja sevdalija. Iz Rume je došao čitav autobus. Pjevač i veliki poštovalac Safeta Isovića Aco Slepčević iz Rume napisao je knjigu o Safetu, a mi, haman, ništa. Moja je želja da se nad mezarom Safetovim podigne barem jedno krilo stiliziranog turbeta, da se pored mezara podigne kameni zid i kamena sećija i da se u zid ugradi česma iz koje bi stalno tekla voda. Imam i ideju i želju da učestvujem u realizaciji, ali, naravno, ništa ne treba činiti mimo Safetove porodice i mimo institucija kulture grada i Federacije, ako tako nešto uopće funkcionira na ovakvoj frekvenciji.

Napisali ste i knjigu protiv pušenja, a duhanili ste punih 40 godina. Jeste li i Vi kao Mark Tven tvrdili da nema ništa lakše nego ostaviti duhan, pa ste ga ostavljali i vraćali mu se?

- Tu duhovitu misao o ostavljanju duhana u mojoj knjizi ja pripisujem ciniku i dobrom britanskom državniku Vinstonu Čerčilu. Meni je preciznija i ozbiljnija opaska o pušenju koju je u pogovoru za moju knjigu napisala naša najpopularnija i najčitanija spisateljica Nura Bazdulj-Hubijar. Nura je ljekar, primarijus, koja, dobame, i o štetnosti pušenja zna mnogo, ali još nije bacila duhan. Mene je podsticala da ga bacim. U mojoj knjizi ona kaže: "Najteže je ono što se neće". Ja sam htio i, evo, već 16 godina ne pušim. Odvikavanje od pušenja je jedna od najtežih bitaka koju sam dobio protiv sebe. Naravno da sam na tu činjenicu vrlo ponosan.

Posjetili ste 135 zemalja svijeta. Lutrija je sresti Vas u glavnom gradu BiH. To je primijetio i Enko Mehmedbašić.

Duhoviti i dragi Enko Mehmedbašić, s kojim sam imao čast raditi barem desetak godina u slavnoj TV Sarajevo, čini mi se da je rekao: "Na putu oko svijeta Vehid Gunić je proputovao i kroz Sarajevo..."

Moje zanimanje za novinarstvo, kada sam o njemu kao dječak imao tek maglovitu sliku, počelo je onda kada sam shvatio da ta profesija podrazumijeva i mnogo putovanja. Sada mogu reći kako putujem da bih živio i živim da bih putovao. Možda će zazvučati surovo, ali mislim da ko ne putuje - ne živi. Otputovati, pa makar do Oštre Luke, Tarčina ili Pazarića, ali i do Tasmanije. A i tamo sam bio. Jedna od mojih narednih knjiga na kojoj uveliko radim nosit će naslov "Putovanja radi povratka".

Ja, zapravo, i putujem prije svega zato da bih se vraćao. Oni koji poput mene često putuju znaju koji je to i kakav je to veličanstven osjećaj - povratak. Nedavno sam ostvario jedan od velikih snova. Zahvaljujući sjajnom čovjeku, novinaru, pjesniku i putopiscu Izetu Izi Dizdareviću, u njegovom kamionu proputovao sam kroz najveći dio SAD. Upravo se na nekoliko televizija emitira serija tih naših putopisa. Izo je plaćao sve i vozio. Njegovim  kamionom dospjeli smo do kapija Holivuda. Divno i - ponovljivo. Uskoro ću s Izom u njegovom kamionu na drugi kraj Amerike - kroz Džordžiju pa na Floridu, sve do Džeksonvila. Ko ne putuje - ne živi.

Moja ženidba

Mogu li Vas vratiti u mladalačke godine? Puno toga Vas veže za Sanski Most, Lušci  Palanku, Ljubiju, Prijedor. Susret s Fatimom, zar ne? Davno sam sa zanimanjem slušao priču o Vašoj ženidbi.

- Priča o mojoj rahmetli supruzi Fatimi zaslužuje cijelu knjigu. Da pokušam malo zgusnuti. Priča je počela u Sanskom Mostu u kojem je u septembru 1969. godine otkrivena bista Sime Miljuša, nekadašnjeg sekretara KPJ. Bistu je izvajao poznati vajar Ahmet Bešić. Ja sam tek bio dospio u taj kraj iz Sarajeva, pa sam i o toj svečanosti izvještavao Radio Sarajevo. Tadašnja supruga Ahmeta Bešića Zlata, poslije svečanosti, pozvala me u goste kod njih u Banju Luku. Rekla mi je da ima lijepu sestru Fatimu koja studira matematiku i stanuje kod nje.

- Kada da dođem?

- Dođite u petak!

Dođem u petak - nema Fatime. Čekao sam tri-četiri sata i taman kad sam morao krenuti na voz, u hodniku, pred stanom, nakratko susretnem krasoticu Fatimu, ali sam morao hititi na voz, jer kola nisam imao.

Samo nekoliko dana poslije toga, na vrata moga dopisništva u Prijedoru pokucala je ta prijedorska ljepotica. Nisam je u prvi mah ni prepoznao. Odmah s vrata mi je rekla:
   
- Poslala me moja majka koja kaže da zna vašu majku i moli da mi pomognete. Moj otac želi da ja počnem raditi i da nastavim studirati vanredno. Dao je neke pare nekim ljudima u Lušci Palanci da me zaposle u školi i ja bih trebala početi raditi iduće sedmice u nekim Miljevcima kod Lušci Palanke. Ne znam ni gdje je to. Moja majka vas moli da ovdje negdje intervenirate da se zaposlim. Nikada nisam živjela na selu i bojim se malo...

- I vi ste radi toga došli? Koliko hoćete ima učitelja koji rade u većim zabitima nego što su ti Miljevci i sretni su što imaju divan posao u rukama.....

Nije me ni saslušala. Samo je tresnula vratima i otišla.

Desetak dana poslije toga u Sanskom Mostu održavan je neki veliki politički skup povodom nekog našeg (jugoslavenskog sukoba s Bugarima). Samo što se nije bilo zaratilo. Krajišnici hoće na front prema Bugarskoj. Bugari poručuju da u svakom Makedoncu kuca bugarsko srce. Stane Dolanc poručuje da u kući svakog Makedonca zvecka jugoslavenska puška. Napeto, naelektrisano do neba. Ja tada, na tome skupu, kažem mome ahbabu, možda u tim trenucima najboljem bibliotekaru u BiH, dragom Huseinu Šarčeviću: "Ovo će se, izgleda, zaratiti, a ja ostadoh neoženjen. Ima li kakav taksi da ja idem po onu malu u Miljevce?

- Ako misliš ozbiljno, odmah ćemo naći taksi...

- Mislim ozbiljno.

Divni rahmetlija Husein našao je "divljeg" taksistu. Bio je to neki konobar koji je imao onu staru crvenu "škodu"; za 20.000 ondašnjih dinara odveo nas je do Miljevaca, a potom do Ljubije u kojoj sam stanovao.

Bio je 20. februar 1970. godine i bio je snijeg do grla. S ceste se nismo mogli spustiti do Miljevaca, nego smo kroz duboku prtinu krenuli pješke. Smrkavalo se. U Miljevcima, na izvoru koji se sav pušio kao da iz njega izvire topla sumporna voda, jedna je seljanka napajala konje. Pitam je gdje je škola: "Eno tamo, kaže ona..."

- Ima li sada neko tamo?

- Ima učiteljica muslimanka iz Prijedora...

Odem tamo s Huseinom, koji je čekao pred vratima. Pokucam i, ne sačekavši odgovor, uđem u razred. Bio je pun učenika, različte dobi; četiri razreda u jednom. Na stolu gomila jaja. Prvačići su učili slovo j i donijeli očigledno nastavno sredstvo; j = jaje. Fatima je zbunjena zbog neočekivane posjete. Pita me pred djecom:

- Otkuda Vi?
- Evo, došao.
- Zašto?
- Da Vas vodim.
- Kuda?
- Mojoj kući.
- Da se udam?
- Da se udate.
- Ne mogu ja tako. Moram razmisliti.
- Ako Vi morate razmisliti, onda nema ništa od toga - kažem ja i zaputim se prema vratima.
- Čekajte, čekajte! - povika Fatima. I ja pričekam.

Tada Fatima reče najkrupnijem učeniku u razredu:

- Otiđi sutra u Palanku i kaži direktoru škole da se učiteljica udala!

Pokupili smo jaja kao očigledna nastavna sredstva i zaputili se gore, kroz prtinu, uskom snježnom stazom na novu stazu na kojoj ću s mojom divnom krasoticom proživjeti najradosnije i najljepše trenutke u životu.

Vaš zajednički život prekinula je granata...

- Kada su vukodlaci, sljedbenici monstruma iz Kalinovika i s Durmitora navodećom granatom 9. novembra 1993. godine gađali učionicu u kojoj je najdivnija supruga, majka i učiteljica svoje učenike, svoje male piliće, kako ih je zvala, učila samo dobroti, moja divna i plemenita saputnica imala je samo 45 godina i šest dana. Zločinci su gađali opasne protivnike - djecu i najplemenitiju učiteljicu na svijetu.

Da su kojim slučajem naši borci bilo gdje počinili sličan zločin, bio bih na čelu kolone koja ide na proteste i koja podržava ideju da se po tako plemenitoj učiteljici zove ne samo škola u kojoj je radila nego i ulica i kvart u kojem je stanovala. Sjetimo se Desankinih pjesama i krvavih bajki. Ovo je bila najkrvavija. Zato uvijek ističem da bi zaboraviti ovaj stravični zločin i o njemu šutjeti bio novi zločin. Da ima imalo ljudskoga u naredbodavcima i zločincima, oni ne bi mogli imati ni mira ni mirnoga sna do kraja života.

Kako ste Vi i djeca izašli iz te ogromne lične tragedije? Je li Vaš "bijeg" iz Sarajeva i "lutanje" po svijetu, na neki način, odgovor tijela i duše na taj veliki gubitak?

- Moglo bi se to i tako reći, da su moja stalna putovanja bijeg od stvarnosti i traganje za Fatimom s nekom nadom da će se odnekuda pojaviti s osmijehom i najljepšim i najkrupnijim očima na svijetu. Svjesni smo, sinovi i ja, da se iz te tragedije ne može izaći. Ona je naš bolni usud s kojim se moramo nositi do kraja života.

O bh. kalvariji svjedočili ste i dostojanstvenom knjigom - dnevnikom i hronikom  ubijanja "Evropo, stidi se".

- Taj moj ratni devnik posvećen je rahmetli Fatimi i velikim dijelom se odnosi na naša sarajevska strahovanja, drame, otpor i herojstva pojedinaca dojučerašnjih marginalaca, ali i manekana rata. "Evropo, stidi se" je knjiga o nama, o našoj drami i užasu u kojem su pokatkad i živi mogli zavidjeti mrtvima.

U knjizi "Moji savremenici" ima i onih, čini mi se, koji su tu našli svoje mjesto čisto iz pragmatičnih razloga?

- Postoje moje četiri knjige iz serije o mojim savremenicima. U tim knjigama ima mnogo likova o kojima pišem s radošću i zanosom, ali ima mnogo i onih koji tu nisu samo iz pragmatičnih nego iz komercijalnih razloga. I to je ono što je posebno ozlojedilo moga sina Amira koji se sprema da, poslije moje smrti, sve te knjige pokupuje od vlasnika i da ih, kao u vrijeme velikih i strašnih inkvizicija spali na lomači. Uostalom, tako su nekada završavale i sjajne knjige Džona Rida, Remarka, Egona Ervina Kiša, pa će doći vakat da tako završe i neke moje loše knjige.

Kada biste se ponovo rodili, čime biste se bavili, šta biste promijenili u onom proživljenom?

- Ništa ne bih mijenjao. Jedino bih, kad bi se moglo, u svoje okrilje pokušao ponovo vratiti moju Fatimu.


Najveći živući Bošnjak napisao mi epitaf: "Ovdje počiva svog naroda očinji vid, Pisac i putopisac od Gunića Vehid"


Imate redovna druženja i nastupe s našim najvećim živućim pjesnikom Avdom Sidranom.

- Sa Sidranom me vezuje dugogodišnje neraskidivo prijateljstvo. S njim nastupam u Kamernom teatru u predstavama pod naslovom "Veče sa Sidranom". Ja sam tu statista sa zadatkom, da popunim prostor kad se velikan umori. Velika je to čast i ponosan sam što se mogu smatrati Sidranovim prijateljem, saradnikom, ali, iznad svega, poštovaocem njegovog velikog književnog djela, posebno poezije.

U toj vrsti duhovnog djelovanja Sidranu danas nema ravnoga u cijeloj Evropi, pa i dalje. Sidran je Anapurna duha, pjesništva i mudrosti i najveći živući Bošnjak. Ne vjerujem da će se na našim prostorima ikada više roditi takav pjesnički genije.

On Vam je sročio i nadgrobni epitaf!?

- Spontano. Sidran mi je jedne večeri javio da mi je napisao epitaf. On ima najbolji uvid u to šta ja radim, i da sam ja na mojim brojnim putovanjima oko svoga naroda, da vidim umjesto njega i da to kasnije kroz moje emisije prenesem i na druge. Dobri Sidran taj uvid je pretočio u epitaf koji glasi:

"Ovdje počiva svog naroda očinji vid,
Pisac i putopisac od Gunića Vehid".

Sidran vam je, dakle, pripremio odlazak na "bolji" svijet. Da li ste se  šalili na taj račun?

Sidran je mislio ozbiljno, moji sinovi misle da me Sidran zajebava, a ja ne mislim ništa.

Ko ne putuje - ne živi!

- Nedavno sam ostvario jedan od velikih snova. Zahvaljujući sjajnom čovjeku, novinaru, pjesniku i putopiscu Izetu Izi Dizdareviću, u njegovom kamionu proputovao sam kroz najveći dio SAD. Upravo se na nekoliko televizija emituje serija tih naših putopisa. Izo je plaćao sve i vozio. Njegovim smo kamionom dospjeli do kapija Holivuda. Divno i - ponovljivo. Uskoro ću s Izom u njegovom kamionu na drugi kraj Amerike - kroz Džordžiju, pa na Floridu, sve do Džeksonvila. Ko ne putuje, ne živi - poručuje Gunić.

28.01.2012.

KEMAL KURSPAHIC: ANGELINA U "BOSANSKOM LONCU"

Kurspahić: Angelina u "bosanskom loncu"

 

Kemal Kurspahić

 

27.01.2012
Ovih dana sam u vašingtonskom predgrađu Bethesda u Marylandu najzad pogledao film Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda". Američka kolegica - koja je željela da film gleda sa mnom kao s nekim ko je iskusio opsadu Sarajeva - potresena scenama nezamislive okrutnosti, od ubijanja bebe do masovnih silovanja i egzekucija - pita me uz piće nakon projekcije: "Nije li Angelina svoja antiratna osjećanja potcrtala umjetničkim pretjerivanjem u pokazivanju ekstremne okrutnosti: je li zaista moglo biti tako kao u filmu?"

Odgovaram kako za svaku filmsku scenu okrutnosti znam bar po nekoliko primjera okrutnosti u bosanskohercegovačkoj ratnoj stvarnosti: ako bacanje u smrt rasplakane bebe izgleda stravično - za mene ništa manje stravično nije bilo granatiranje sarajevskog porodilišta u maju 1992. u kojem je ubijeno i petoro novorođenčadi ili spaljivanje u junu te godine 65 osoba u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu među kojima je bila i majka s djevojčicom starom samo dva dana koja još nije imala ime; ako su teške za gledanje i neprobavljive scene odvajanja žena i silovanja - šta reći o postojanju logora za silovanja u ratnoj Bosni,
u fočanskom Domu partizana, u višegradskoj Vilinoj Vlasi, u prijedorskim mučilištima u Omarskoj i Keratermu; ako su do nevjerice šokantne scene grupnih egzekucija nenaoružanih zarobljenika bez suda i presude - nije li svako ko je to htio mogao vidjeti scene "škorpionske" egzekucije srebreničkih momaka i dječaka, nije li mogao pročitati o masovnom smaknuću na vlašićkim Korićanskim stijenama u avgustu 1992. kad je iz konvoja prijedorskih logoraša izdvojeno i strijeljano više od 200 "muškaraca vojničke dobi" ili se obavijestiti o masovnim pogubljenjima hiljada Srebreničana u julu 1995; ako vam se čini da bi moglo biti umjetničkog pretjerivanja u scenama hladnokrvnog snajperskog ubijanja civila - šta reći o stvarnom događaju u opsjednutom Sarajevu u novembru 1994. u kojem je snajper bezdušno preciznim hicem u glavu ubio sedmogodišnjeg Nermina Divovića dok je prelazio ulicu u centru grada s takođe ranjenom majkom Dženanom Sokolović ...

Ukratko - kažem kolegici potresenoj okrutnošću - svaku filmsku scenu bestijalnosti mogao bih potkrijepiti sa bar pet primjera takve bestijalnosti iz bosanske ratne stvarnosti.

Iako film nije i ne treba ni da bude istorija, pa da u dvosatnoj umjetničkoj priči o ratu postavi sva pitanja i ponudi sve odgovore,  Angelina Jolie predstavila je i najčeća srpska nacionalistička objašnjenja nepovjerenja, sve do otvorene mržnje i "preventivnog genocida", protiv balkanskih susjeda: poistovjećivanje bosanskih muslimana s Turcima od prije 600 godina i Hrvata s ustašama od prije 50 godina pa makar ogromna većina njih nema nikakve istorijske, ideološke ili pogotovu lične i porodične veze ni s jednima ni s drugima.  

VIDEO: Trejler za film "U zemlji krvi i meda"


Uvažavajući delikatnost teme i različite percepcije odgovornosti za ratna zlodjela Jolie je, kao debitantkinja u ulozi reditelja, u toku snimanja nebrojeno puta pitala glumce s kojima je radila - a svi oni su direktno ili indirektno iskusili rat - koliko su scene koje snimaju autentične iz njihove doživljajne perspektive. U jednom od intervjua povodom premijere njenog filma u instituciji najvišeg moralnog autoriteta kad je riječ o studijama genocida, američkom  Muzeju holokausta u Vašingtonu, novinar je pitao rediteljku: jesu li u tim razgovorima tokom snimanja glumci promijenili nešto u dijalozima koje snimaju.

Rekla je kako nisu promijenili mnogo ali kako je ono što jesu promijenili bilo značajno: navela je primjer scene u kojoj Bošnjaci razgovaraju o Srbima i jedan od njih kaže kako nisu svi oni zli, pa i njegova je majka Srpkinja, a drugi dodaje kako i ne misli na sve Srbe već na one koji su odgovorni za opsadu.

Sa koliko je autorske odgovornosti za autentičnost svog filma Jolie nastojala da sve u njemu bude odgovorna interpretacija stvarnosti govori i to da je, recimo, za provjeru autentičnosti radio izvještaja u nekim od scena iz njenog filma tražila savjet ratnog dopisnika američkog Nacionalnog javnog radija Toma Gjeltena, inače i autora knjige o ratnom Oslobođenju pod naslovom "Sarajevski dnevnik - Grad i njegov list pod opsadom".

O svom radu na filmu Gjelten kaže: "Moja uloga je bila provjera činjenica. Angelina i njen producent željeli su da film bude koliko god je moguće tačan i pitali su i za takve detalje kao što je procenat međuetničkih brakova u predratnom Sarajevu. Kad sam izvještavao iz Bosne, smatrao sam da je rat zasluživao više pažnje nego što je dobijao, i bilo mi je drago da vidim holivudsku zvijezdu koja želi da kaže tu priču ponovo nakon svih ovih godina".

Američka prijateljica pitala me jesam li u filmu prepoznavao scene iz Sarajeva. Rekao sam: samo nekoliko panoramskih snimaka, ostalo je snimano u Mađarskoj, jer je u početku film neprijateljski dočekan u dijelu bošnjačke javnosti kojoj je i prije nego što je snimljena ijedna scena predstavljen kao "ljubavna priča" o navodnom zaljubljivanju Bošnjakinje u njenog silovatelja. Sada ga - kao "antisrpsku propagandu" - osuđuju prije nego što ga je iko vidio u srpskoj javnosti. To očito govori da ga treba pogledati.
28.01.2012.

MUFTIJA EF. SMAJKIC: MI NISMO OVCE KOJE VODE NA KLANJE, A DA NECEMO PRUZITI OTPOR!

Muftija ef. Smajkić: Mi nismo ovce koje vode na klanje, a da nećemo pružiti otpor!

Ostvaruje se Bobanov i Tuđmanov koncept o debošnjakizaciji, zapravo kroatizaciji, tvrdi Smajkić

 

Autor | Objavljeno 27.01.2012

image Muftija Seid Smajkić 
........................................................................................
 

Odluka Ustavnog suda BiH o odbacivanju zahtjeva Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću Mostara za preispitivanje novembarske odluke kojom se nalaže djelimična izmjena
Statuta tog grada što ga je 2004. godine nametnuo bivši visoki predstavnik Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), uvod je u konačno ostvarenje sna o Mostaru kao "hrvatskom stolnom gradu".

Trajna dominacija

Smatra to i muftija mostarski Seid ef. Smajkić, koji je polovinom prošlog mjeseca uputio otvoreno pismo međunarodnoj zajednici i demokratskim snagama u BiH ukazujući na teško stanje u kojem se nalaze Bošnjaci Hercegovine zbog kršenja njihovih osnovnih ljudskih prava. 

Odluka Ustavnog suda BiH u osnovi uspostavlja princip "jedan čovjek, jedan glas", što bi u slučaju Mostara, a zbog posljedica progona, zločina i populacijskog inžinjeringa, značilo trajnu dominaciju Hrvata u gradu na Neretvi.

Muftiju Smajkića boli i činjenica da su za posljednje odluke o Mostaru glasale i bošnjačke ustavne sudije. Riječ je, podsjetimo, o Suadi Palavrić i Mirsadu Ćemanu. Sve to muftija mostarski doživljava kao pristajanje zvaničnog Sarajeva i bošnjačkih zvaničnika u vlasti na to da Mostar bude hrvatski.

- Oni se mogu braniti koliko hoće, ali ovo je dokaz toga. Prema glavnim rukovodiocima, koji bi se trebali brinuti o ovdašnjim Bošnjacima, to je svršena stvar. Ali, znajući raspoloženje masa, uistinu svih političkih opcija, jer se svakodnevno susrećem s ljudima, mislim da to ne može proći! Gospoda iz vrha nekih političkih stranaka, koji za sebe tvrde da predstavljaju bošnjačke interese, trebaju znati da mi nismo ovce koje vode na klanje, a da nećemo pružiti otpor - kaže muftija Smajkić za "Avaz".

Grad heroj

Zabrinjavaju ga muk i odsustvo bilo kakve reakcije na, praktično, sudbonosne odluke za Mostar. Kao da grad heroj šutke pada u miru. Potvrđuje to i crne slutnje da je Hercegovina odavno prodata.

- U miru se ostvaruje Bobanov i Tuđmanov koncept o debošnjakizaciji, zapravo kroatizaciji ovih prostora i to je na djelu. To je sigurno tako, ne odustaje se od plana o hrvatskom Mostaru - odlučan je muftija Smajkić.

Smrdi s vrha

- Nažalost, vidi se da ovdje smrdi s vrha. Jer, sve ovo trebalo se odraditi u tajnosti, sve se trebalo desiti bez glasa protiv i da se završi taj jedan koncept. Ja sam odavno rekao, i vjerujem da tu ne griješim, da će zaboljeti glava one koji žele profitirati na Mostaru, one političare koji žele ovdje dobiti neke poene. To, jednostavno, nije provedivo. Umjesto da dobiju poene, svi koji rade na tome bit će poraženi - tvrdi Smajkić. 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
U prvom redu prvi desno premijer Jadranko Prlic, ministar odbrane Bruno Stojic. U drugom redu prvi desno komandant HVO-a general Slobodan Praljak i Milivoj Petkovic, komandant vojne policije HVO-a Valentin Coric i sa stakom stoji sef komisije za razmjenu zarobljenih Berislav Pusic.
 
 
 
OPTUZENI SU ZA ZLOCINE PROTIV COVJECNOSTI POCINJENE PROTIV BOSNJAKA I DRUGIH NEHRVATA NA PODRUCJU BiH KOJU SU HTJELI PRIPOJITI HRVATSKOJ 
 .........................................................................................
 

U Mostaru glas Bosnjaka vrijedi tri puta vise nego Hrvata, apartheid je na bosnjackim podrucjima
Predsjednistvo Hrvatskog Narodnog Sabora BiH - Nove Herceg-Bosne
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
89220435

Powered by Blogger.ba