Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

22.01.2012.

PADDY ASHDOWN: "BOSNA I HERCEGOVINA IDE KA RASPADU"

Paddy Ashdown: "BiH ide ka raspadu"

image Paddy Ashdown / 24sata.info

 

(24SI) - Bosna i Hercegovina ide ka disoluciji, a Milorad Dodik ima plan da državu učini potpuno nefunkcionalnom kako bi svi odustali od nje, izjavio je za „Dnevni avaz" Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH.

 

 [24 sata info] 

On je pojasnio zašto je u Spoljnopolitičkom odboru irskog parlamenta rukovodstvo RS nazvao separatističkim i pozvao Evropsku uniju da ih izoluje, prenosi Blic.

 - Cijelih 11 godina BiH je išla putem jedinstva, funkcionalnosti i prema Evropskoj uniji, međutim, posljednjih pet-šest godina dinamika se promijenila i ide u suprotnom pravcu - upozorava Ashdown.
 
Na šta, konkretno, mislite, u kojem pravcu ide zemlja imajući u vidu sve ono što se ovdje događalo tokom agresije?
 
- Ne mislim da će doći do nasilja, ali ni to ne treba, nažalost, potpuno isključiti. Ali vjerujem da postoji realna opasnost da BiH postane nefunkcionalna crna rupa. Političari moraju preuzeti odgovornost i djelovati konstruktivnije u interesu građana.
 
Odakle Vi, zapravo, vidite da dolazi ta opasnost? Je li to samo ono što dolazi iz manjeg bh. entiteta?

 
- Opasnost je, zapravo, dinamika koja ide prema disoluciji i raspadu, a ne jedinstvu. To je započelo u RS, to je započeo Milorad Dodik kada mu je međunarodna zajednica dozvolila da prijeti reformama, nezavisnom pravosuđu, državnom fiskalnom sistemu i drugim državnim strukturama koje su građene 11 godina. Evropska unija se nije pokazala dovoljno snažnom da to zaustavi. Kao posljedica takve pozicije RS odmah se javljaju i glasovi o trećem entitetu. Čak i bošnjačke stranke poput SDA sada mnogo više pažnje posvećuju Federaciji nego državi. To znači da Bosna ide unazad, prema situaciji u kojoj postoje samo dva entiteta, a države je sve manje.
 
Kada ste spominjali Dodika i vlasti RS, opisali ste ih kao separatiste.
 
- Da, jer oni jesu to - separatisti. Ne kažem da će se on nasilno odvojiti, već da igra istu ulogu kao Milo Đukanović i da državu učini nefunkcionalnom kako bi svi odustali od nje.
 
Šta se, zapravo, onda može uraditi?
 
- Kako ja vidim stvari, EU bi morala biti mnogo odlučnija, ne dozvoliti da se sruši ono što je postignuto. A vrlo jasno sam rekao šta treba uraditi. Prvo, EU treba razgovarati samo s onima koji su za jačanje države, a ne za raspad. Drugo, nastavak napretka Beograda prema Uniji mora biti uslovljen time da Srbija eksplicitno kaže da je protiv bilo kojeg koraka koji slabi državu. I treće, EU mora biti energičnija u korištenju svojih mehanizama pritiska, odnosno da resurse koje ulaže koristi tako da oni ne idu onima koji blokiraju evropski put.

(24sata.info)

22.01.2012.

MILOSEVICEVSKI ODNOS SRBIJE PREMA SUSJEDIMA

Miloševićevski odnos Srbije prema susjedima

 

Boris Tadić

 

22.01.2012.
Odavno neki tekst, k tomu jednog književnika, nije toliko uzburkao javnost i još tvrđe iscrtao granice između stvarnih i lažnih zaštitnika slobode govora, antifašizma i civilizacijskih tekovina, kao što je to učinio Andrej Nikolaidis analizom pod naslovom: Što je ostalo od Velike Srbije.

Svemu je prethodila proslava godišnjice jednog od bosansko-hercegovačkog entiteta – Republike Srpske. I ništa u tome ne bi bilo sporno da se u Banjaluci okupio i entitetski i srbijanski politički, vjerski i kulturni vrh, da obilježi 17. godinu ustanovljenja entiteta, onako kako ga je priznao važeći bosansko-hercegovački Ustav, onaj Dejtonski. Ali ne, i domaćini i gosti okupili su se da, obilježavanjem 20. godišnjice, zapravo Karadžićevog projekta, stave potpis i pod sudski utvrđeni genocid u Srebrenici, etničko čišćenje, logore, ubijanje civila.

Preko toga nije mogao preći intelektualac i književnik Andrej Nikolaidis koji se, kroz fiktivni lik jednog Boleta, bavi problemom otpora i buđenja svijesti kod potlačenih, prevarenih i opljačkanih naroda o čemu govori u intervjuu za RSE pod nazivom "Samo klasna svijest može pobijediti nacionalno" koji je dao urednici Sabini Čabaravdić.

Sve što se dešavalo nakon objavljivanja teksta, matrica je poznata od starog Egipta, usavršena u Goebelssovo nacističko doba. Izvučeš rečenicu iz konteksta, obrneš tezu i eto te „na pravom putu“.

No vrijeme samourušavanja još je nažalost jako daleko. Najbolje to osjete misleći ljudi u BiH i Crnoj Gori. Naši su novinari pokušali na jednom mjestu napraviti presjek odnosa Beograda prema susjedima koji je, u najmanju ruku, s onu stranu dobrog ukusa i običaja.

Jasno je da se Tadićeva Srbija ne može pomiriti sa činjenicom da je izgubila Crnu Goru i Kosovo i da je, zahvaljujući Miloševićevoj politici iz 90-tih, svedena skoro na užu Srbiju, prenosi ocjene  iz Sarajeva Marija Arnautović u tekstu "Srbija nastavlja Miloševićevu politiku prema BiH"

Dok službeni Beograd, akademici, crkva i mediji svoj spahijski odnos prema Bosni i Hercegovini u najvećem broju slučajeva ostvaruju preko Milorada Dodika, dotle se na prilike u Crnoj Gori uglavnom utječe preko Mitropolije SPC, mitropolita Amfilohija i političkih saveznika na terenu, piše u tekstu pod nazivom "Pritisak Beograda na Crnu Goru suptilan ali opasan" novinar Predrag Tomović.

Nakon što su joj ambicije vraćanja Kosova ili pak njegove podjele propale, Srbija je s tog fronta reterirala i ponovno sve snage uprla prema Republici Srpskoj. Deklarativno će se zvaničnici u Beogradu i dalje zalagati za suverenitet susjedne države, kao i za poštivanje Dejtonskog sporazuma, u praksi međutim činiće potpuno suprotno, navodi Iva Martinović u tekstu "Podrivanje BiH deo spoljne politike Srbije"

Pa i pored svih izbornih, dnevnopolitičkih i sličnih objašnjenja i tumačenju, pametnom se čovjeku uvijek iznova vraća ono isto pitanje: Zašto?

Kako su si ljudi iz generacije koja je slušala Azru, gledala Bergmanove i Felinijeve filmove, putovala po svijetu bez viza i ograničenja, mogli dozvoliti podjele po etničkoj i vjerskoj osnovi? Kako su si mogli dozvoliti spuštanje na nivo krvi, ognja i mača?

Očigledno je to pitanje na koje odgovor mogu dati samo oni.
22.01.2012.

DEFINICIJA GENOCIDA

Definicija genocida

Autor 22.01.

 

Slučaj dr. Sadikovića je ljudska, emotivna, užasna i stravična slika genocida koji je bio namijenjen svim Bošnjacima i cijeloj BiH

Od egzekucije prijedorskog intelektualca i simbola ovog grada doktora Ese Sadikovića nad jamom Hrastova glavica protekle su dvije decenije. Priču o tragičnoj porodičnoj sudbini, čuvanu od prijedorskih vlastodržaca, zamaglilo je vrijeme i prijeti da zauvijek ostane omotana velom tajne.

Ljekar, nekad član međunarodne organizacije "Ljekari bez granica" Eso Sadiković, s UN-ovim plavim pasošem iz logora Omarska odveden je 5. avgusta 1992. godine, kada je i ubijen. Te noći u logor je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti Mićo Kovačević.

Doktora Esu zločinci koji su ga ubili ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, muslimana, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku.

Jedno je sigurno. Međunarodni sudovi su utvrdili genocid i, iako nisu kaznili Srbiju, to će ostati pravna i historijska činjenica. Ali slučaj dr. Sadikovića je ljudska, emotivna, užasna i stravična definicija genodica u BiH.

To je „školski primjer" onoga što su agresori, kada god su mogli, činili s onim što je Bosna bila i što jeste, a rahmetli Sadiković bio je jedan od njenih najponosnijih izdanaka, zbog čega su mu ovakvu sudbinu i namijenili.

22.01.2012.

PORODICNA TAJNA O KCERKI I SINU SVIREPO UBIJENOG HUMANISTE: ESU UBILI, DJECU POKRSTILI

Porodična tajna o kćerki i sinu svirepo ubijenog humaniste: Esu ubili, djecu pokrstili

Dvije decenije od egzekucije dr. Ese Sadikovića njegova djeca žive u Americi

Autor |  22.01.2012.

Dr. Eso Sadiković: Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije

Dr. Eso Sadiković: Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije

......................................................................................................................................................................

Dr. Esad Eso Sadiković, ugledni ljekar, specijalista za uho, grlo, nos s UN-ovim Plavim pasošem, nenadmašni kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova, ali i običnog puka, koji je godinama hranio hedonizam čaršije genijalnom iskrom za humor, izveden je 5. avgusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine.

Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od Doktora Ese, njegov lik i djelo i 20 godina nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe "Ljekari bez granica".

Prejak za njih

Legendu o nadmoćnom preziru Doktora Ese nad svojim dželatima i gospodski odlazak u smrt kakav još nije opisala literatura, da se barem nakratko pojavi "na kapiji" Prijedora, ovaj bi veliki čovjek ponovio "u dlaku isto" kao i 5. avgusta 1992. Ni u posljednjim trenucima nije želio pokazati kako iščekuje smrt kao svršetak poniženja. Kada su Esu poveli, a logoraši Omarske zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose, on im je, kako Vehid Gunić prenosi u svojoj knjizi "Doktor Eso", hladno dobacio:

- Šta cmizdrite!? Je.. .. se!



Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije, uz to lijep i naočit muškarac, neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Takvoga Doktora Esu, kao i stotine drugih prijedorskih intelektualaca, beščasno su likvidirali.

- Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je "prejak" za njih da bi živio - slažu se listom prijedorski Bošnjaci.

S druge strane, priča o njegovoj porodici drama je sama po sebi. U zavjeru šutnje o djeci rahmetli Ese, Almi i Enisu, koji su u dane kada je njihov otac odveden u Omarsku imali 14 i 12 godina, dvije decenije kasnije niko ne želi da dira. O tome u današnjem Prijedoru niko neće da priča. Neki kojima su, kako kažu, Esina djeca rasla u krilu, u pola rečenice odustanu, kao da čuvaju slike tog lijepog vremena, prijeratnog.

Skopska ulica u kojoj se nalazi roditeljska kuća dr. Ese Sadikovića i za koju se potpisuje peticija kako bi ponijela njegovo ime 

No, ono što se zna jeste da se bivša supruga dr. Ese Sadikovića Zorica Sadiković, zvana Cica, nakon svega udala za njegovog radnog kolegu, pravnika u prijedorskoj bolnici Bogdana Tadića, koji je, kako saznajemo, umro prošle godine. Esinoj djeci Almi i Enisu tokom rata promijenjena su imena u Veronika i Filip!

Većina Prijedorčana vjeruje da se Zorica udala onda kada je dobila sigurnu vijest da se "Eso nikada neće vratiti". Zašto je to, uopće, važno, pitat će neki, uz stav da djecu treba ostaviti na miru, jer je dosta užasa kroz koji su prošli. No, užas nad užasima dogodio se njihovom divnom ocu Doktoru Esi i bilo bi važno čuti krv njegove krvi, bića za koje je živio do posljednjeg daha.

Njegova djeca postala su ljudi, ostala je šutnja i neizvjesnost o istini koja se iskvarila čekajući da je popravi neko novo vrijeme. Dakle, Enis Sadiković danas ima 31 godinu i nosi ime Filip, njegova sestra Alma ima 33 i zove se Veronika. Žive u Americi, u blizini Čikaga. Do njih je nemoguće doći.

Nema ih na Facebooku (FB), ne pomaže ni "googlanje". Doduše, na FB-u jedino je moguće naći Filipa Sadikovića (ćirilicom), čiji je profil u potpunosti sakriven. Za Veroniku Gagović (Almu), koja se u međuvremenu udala, saznajemo da je završila studij medicine.

U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković nismo pronašli. Ni na drugim adresama nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Zoricom Cicom Gagović-Tadić. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.

Esi Sadikoviću dio svoje knjige "Operacija jesen '94" u izdanju DES-a Sarajevo posvetio je i ratni reporter Šefko Hodžić, koji je zabilježio da su prijedorski vlastodršci krili ubistvo doktora Ese Sadikovića.

Posmrtne nevolje

- Tek kada je pravnik Bogdan Tadić rekao Esinom daidži Enveru Kovačeviću da je Eso "otišao u Nikaragvu", shvatili su da je ubijen. Tadić je s vojskom 1992. godine zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića. On se 1995. oženio Esinom suprugom Zoricom. U ratu su nastavljene i posmrtne nevolje dr. Ese Sadikovića. U crkvi su pokrštena njegova maloljetna djeca. Promijenili su im imena i prezime - napisao je Hodžić.

On je zabilježio i da je godinama kasnije Alma Veronika, kada se poslije rata pokušavala upisati na Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je odustala, jer je u međuvremenu dobila stipendiju za studij u Americi, nani Seniji tada dala dokument SDS-a Prijedor iz 1993. kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu je pocijepala.

Hodžić je objavio i da je Alma imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Kasnije je Alma Veronika u Ameriku dovela i brata Enisa Filipa.

Dvije decenije od smrti dr. Ese Sadikovića svi njegovi biografi, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome šta je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi "Dr. Eso Sadiković" i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru...

- O svemu možemo pričati, ali svetinja u koju ne želimo dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala 14 i 12 godina. Ja s njima nisam bila u kontaktu, ne znam šta su ta djeca proživjela u toku rata, ne znam ništa o njihovom odnosu prema smrti oca. Ne mogu vam tu pomoći. Ne znam šta su ta djeca proživjela. Ne znam zašto je njihov odnos prema ocu takav. Ne znam zašto nisu došli na očevu dženazu. Ja se samo mogu nadati da će ta djeca jednog dana doći na čelo Fondacije - kaže Alida Pejić, čiji je rahmetli otac rođeni brat Esine rahmetli majke Senije Kovačević. 

Alida Pejić upoznaje nas i sa "detaljem" - Zorica Gagović-Tadić tužila je "Oslobođenje" zbog objavljivanja fotografije djece. Taj sudski proces, navodno, još nije okončan. Pejić priznaje i da je samo jednom za sve ove godine na ulici porazgovarala sa Zoricom Gagović-Tadić.

- Taj razgovor nije za novine - dodala je.

(Ne)razumljiva šutnja djece i muk bivše supruge tako ostavljaju bezbroj upitnika i dojam kako bi njihova iskrena ispovijest napravila još veću nesreću - možda i veću od svirepog ubistva njihovog oca!?

Ko je dao uzorke krvi

Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame Hrastova glavica, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika.

Ako nisu, onda je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet "Hrastova glavica" prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje "Dr. Eso Sadiković" nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.

Cedulja iz Omarske: "Alma, Bato, voli vas Tajo"

Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.

- Na papiriću je pisalo: "Alma, Bato, voli vas Tajo." Cedulju sam posredno uručio njegovoj supruzi - sjeća se dr. Beglerbegović.

Bolne rane nane Senije

- U proljeće 1998. godine Alma Veronika je svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika Alma poslala je nani i prijevod teksta i na margini rukom napisala objašnjenje: "Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola."

Enver Kovačević, brat Esine majke, kaže da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo dušu nene Senije. Jer, ako je i imala razumijevanja što su joj unuk i unuka u Prijedoru u ratu morali nositi imena Veronika i Filip, nije mogla prihvatiti da u slobodnoj Americi nisu vratili svoja imena i svoje prezime koje im je dao otac Eso.

Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine. U mezar je, kažu, odnijela dvije rane. Prva je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga - to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.

Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića.

Kako kaže Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru.

- Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću - zaključuje svoju priču Šefko Hodžić u knjizi "Operacija jesen '94", izdatoj 2007. godine.

Zna i za knjigu o ocu

Iz Čikaga je prije mjesec stigao publicista Vehid Gunić, autor knjige "Doktor Eso".

- Esina kćerka je među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Eso živi u njoj, ona nosi njegove gene. Ostavio sam joj poruku, htio sam je vidjeti. Ona zna za moju knjigu o njenom ocu, znam da je dobila knjigu - ispričao nam je Gunić.

Dodao je da je tema o Esinoj djeci delikatna i da ne zna zašto djeca šute, a volio bi znati.

Majka u partizane otišla da spašava Srbe

Ratni reporter Šefko Hodžić o Esi Sadikoviću i njegovim roditeljima napisao je i jedan, kako sam autor navodi, "važan moment za ovu priču":

- Bio je sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog, odnosno kozaračkog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, također poznate kozaračke partizanke Senije, koja se djevojački prezivala Kovačević. Važan moment za ovu priču je činjenica da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane - radi Srba. Jer, nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi.

Hasko i Senija Sadiković proveli su radni vijek u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, službujući u raznim dijelovima Jugoslavije. Hasko je bio pukovnik, a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio Eso. Ali, porodica Sadiković najveći dio života provela je u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, pa i specijalizirao. Kao vojnik, Eso je upoznao lijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović iz Zaječara i ubrzo su se vjenčali. Kum im je bio poznati general Milosav Bojić, Haskov ratni komandant iz Prve proleterske.

Ostaje tajna zašto je mladi ljekar Eso Sadiković zavolio Prijedor više od Sarajeva...

Jedan od najboljih prijatelja postao je gospodar života i smrti

Šefko Hodžić zabilježio je i da je dr. Sadiković, omiljen kao ljekar, stekao veliki broj prijatelja u prijeratnom Prijedoru. Jednom je među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrojao i doktora Miću Kovačevića.

U noći sa 5. na 6. avgust 1992., napisao je Hodžić, "u logor Omarska stigao je i jedan od prijedorskih gospodara života i smrti, dr. Mićo Kovačević". Te noći Doktor Eso odveden je iz Omerske - u smrt.

Hodžić je objavio i detalje o tome kako su po Esinom odvođenju u Omarsku mnogi pokušavali da ga spase. Čak je i njegova tadašnja supruga Zorica išla u Banju Luku i molila neke moćne prijatelje da pomognu u njegovom oslobađanju. Esina majka Senija, koja je živjela u Sarajevu, te njena braća u Prijedoru pisali su u Beograd i generalu Milosavu Bojiću i tražili pomoć. Dobili su odgovor da su moćni beogradski prijatelji poduzeli "sve što je moguće da zahtijevamo njegovu slobodu". Bojić je napisao da je u ovome čak "pomagala" i Biljana Plavšić. No, u vrijeme pisanja ovog pisma Eso je već bio mrtav...

22.01.2012.

KRUG 99: BAKIR IZETBEGOVIC: SUD TREBA DA KAZE KO JE KRIV ZA "DOBROVOLJACKU"

Krug 99: Izetbegović: Sud treba da kaže ko je kriv za "Dobrovoljačku"

22.01.2012.
Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović rekao je danas povodom odluke Tužilaštva o obustavljanju istrage u slučaju "Dobrovoljačka" da bi "sudovi, osim što znaju ko nije kriv, onda trebalo da kažu i ko jeste kriv".


x x x x

Izetbegović: Sud treba da kaže ko je kriv za "Dobrovoljačku"

Izetbegović je naglasio da se formiranje Vijeća ministara BiH ne može vezati za slučaj "Dobrovoljačka" i istakao da bi BiH mogla do uđe u novi period nerazumijevanja zbog sporosti sudova.

"Zamolio bih sudove da budu brži, hrabriji i neka kažu šta se desilo širom BiH", rekao je Izetbegović na sesiji "Krug 99".

Na pitanje šta očekuje od današnjeg razgovora lidera SNSD-a i SDS-a, Izetbegović je naglasio da u ovom čas očekuje ljutnju i izjave koje neće biti od pomoći, ali na kraju očekuje da "svi shvate da se mora više činiti za narod".

Izetbegović je rekao da se napredak u BiH može postići razumijevanjem i dogovorom, a ne da Bošnjaci stalno očekuju da dođe neki međunarodni sudija i ''udari čekićem od sto'', a Hrvati smatraju da su obespravljeni u BiH, što su sigurno djelimično u pravu, ali ne i kada na teritorijama gdje oni dominiraju rade to isto.

On je istakao da bi poruke onih koji vole BiH trebalo da budu - da nema cijepanja BiH, novih entiteta niti relativiziranja onoga što se desilo u BiH, a druga je da BiH ne može naprijed bez kompromisa i dijaloga.

"Niko ne posjeduje stoodstotnu istinu, pa ni Bošnjačka strana'', rekao je Izetbegović.

Prema njegovim riječima, u BiH postoje tri istine i mora se tražiti put da svi naprave jedan korak prema srednjem rješenju, za šta je dobar primjer dogovor o Vijeću ministara BiH i ostalim pitanjima, a što je iz raznih sredina posmatrano kao kapitulacija.

On je podsjetio da su neki mediji u Sarajevu tvrdili da je platforma kapitulirala prilikom pravljenja kompromisa o formiranju Vijeća ministara BiH, neki mediji iz Mostara su isticali da su dva HDZ-a kapitulirala jer su priznali SDP kao multietničku stranku koja predstavlja, između ostalog, i Hrvate, a mediji u Banjoj Luci su naveli da je ovo potpuna kapitulacija srpske strane i da nikada nisu lošije prošli.

"Te tri kapitulacije, kada se saberu i oduzmu, predstavljaju malu pobjedu BiH. Samo na takav način moći će se dalje ići u rješavanje ostalih bitnih pitanja", poručio je Izetbegović.

Govoreći o sukobu sa predsjednikom Saveza za bolju bodućnost Fahrudinom Radončićem, Izetbegović je rekao da je njegovo djelovanje štetno za BiH.
22.01.2012.

OD REFORMISTE DO SLJEDBENIKA: MILORAD DODIK "ZABORAVIO" DA JE RADOVANA KARADZICA OPTUZIVAO ZA KRADJU 36 MILIONA KM?!

Od reformiste do sljedbenika: Dodik "zaboravio" da je Karadžića optuživao za krađu 36 miliona KM?!

Nekada je govorio i da je bolje biti entitet u BiH nego kolonija Srbije

Autor |  22.01.2012.

Dodik: Kameleonsko pranje "mladošću i neiskustvom"

Milorad Dodik: Kameleonsko pranje "mladošću i neiskustvom"

......................................................................................................................................................................

Obilježavanje 20. godišnjice Republike Srpske pokazalo je prave namjere Beograda i Banje Luke. Beograd i Srpska pravoslavna crkva (SPC) na istom putu podržavali su Radovana Karadžića i Ratka Mladića kao što danas podržavaju Milorada Dodika.

Nisu tu bitni Bošnjaci i Hrvati, ni Srbi u Federaciji BiH. Bitna je realizacija sna o formiranju makar i krnje velike srpske države, zasnovane na srednjovjekovnim principima uništenja drugih i drugačijih.

Duga izolacija

Milorad Dodik, nekadašnji reformista Ante Markovića i kasniji opozicioner zločinačkoj ratnoj vlasti RS, danas je sljedbenik Radovana Karadžića.

Isti onaj Dodik koji je u dva poslijeratna mandata bio predsjednik Vlade RS. Prvi put je to postao 18. januara 1998. godine zahvaljujući podršci 42 od ukupno 83 poslanika Narodne skupštine RS (NSRS). Uz njega su stali Srpski narodni savez Biljane Plavšić, Socijalistička partija RS, Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH (SDA i SBiH), SDP BiH te dva poslanika Dodikovih nezavisnih socijaldemokrata.

Nakon višegodišnje izolacije Republika Srpska s novom vladom, podržanom od međunarodne zajednice, prvi put dobila je značajnije donacije i kredite, sklopila aranžmane i krenula u obnovu puteva, elektroenergetskih sistema, mostova.

Zbog sukoba sa Slobodanom Miloševićem Dodik je tada govorio da je "bolje biti entitet u BiH nego kolonija Srbije". I godinama kasnije svjestan je da ga je sukob s Miloševićem skupo koštao, vjerovatno gubitkom mjesta premijera RS.



Za svoj drugi mandat, koji je počeo 28. februara 2006. godine, Dodik je već imao snažan SNSD, ali i dobio podršku vladike Vasilija Kačavende.

Gostujući na RTRS-u 8. januara ove godine, uoči obilježavanja 20. godišnjice entiteta kojim neprikosnoveno vlada, Dodik je o svom putu od reformiste do zagovarača samostalne RS rekao:

- Bez obzira na moje godine mlade tada, relativno, imao sam dovoljno nacionalne odgovornosti i svijesti da shvatim o čemu se ovdje radi. Naravno, pokušavajući da se očuva bivša zemlja u koju sam vjerovao mladalačkim iluzijama koje sam hranio u to vrijeme. Sada potpuno shvatam da je ona bila nemoguća zemlja i da je bila, u suštini, na štetu Srba svo ovo vrijeme i da su Srbi i u jednoj i u drugoj Jugoslaviji bili gubitnici.

A od čega se Dodik danas kameleonski pere tvrdnjama kako je u to vrijeme bio mlad i neiskusan pokazuje i činjenica da on danas svom narodu nema hrabrosti priznati kako je svojevremeno bio žestok Karadžićev opozicioner.



Ostalo je zabilježeno u transkriptima sa sjednica samozvane "Skupštine srpskog naroda u BiH" formirane 9. januara 1992. da je Dodik na 54. sjednici, održanoj 15. i 16. oktobra 1995. u Banjoj Luci, izjavio:

Gdje su dokumenti

- Naša kataklizma počinje s Bihaćem negdje oko Nove godine. ... ali nam je (njegovo osvajanje) bilo prezentovano euforično da smo mi već u gradu. Uspostavljanje tadašnjeg mirovnog procesa i prekida vatre je katastrofa za RS. To je moja konstatacija, ne predlažem da je usvoji Skupština kao konstataciju da je tačna. A najveća greška rata je Srebrenica i Žepa i za to neko treba da snosi odgovornost...

Ko je odgovoran za to? Mi smo legalizovali pred MZ da se mogu uzeti zaštićene zone, a onda smo nakon pet dana galamili kako se ne može na zaštićenu zonu RSK udariti, a mi smo prije pet dana uradili to što smo uradili. Izgubili smo poziciju koju smo mogli da branimo.
 
Podsjetimo i na to da je Milorad Dodik, koji danas brani Radovana Karadžića, 2005. godine, kao lider opozicije u RS, govorio ovako:

- Neprihvatljiva je i neshvatljiva inertnost tužilačkih i policijskih organa RS koji već osam godina zatvaraju oči pred jednim od najvećih slučajeva pljačke novca iz Narodne banke RS. Postoje dokumenti o tome da je Karadžić u proljeće 1997. u torbi iz Banje Luke odnio 36 miliona maraka. Prvo je iz trezora Narodne banke RS uzeo apoene u vrijednosti od 28 miliona maraka, a drugom prilikom još osam. Tada je već bio smijenjen i krio se od ruke međunarodne pravde - izjavio je Dodik u intervjuu "Dnevnom avazu" objavljenom 31. marta 2005. godine.

Pojasnio je Dodik i da je u to vrijeme na čelu Vlade RS bio Gojko Kličković, koji je "bio pod direktnom kontrolom Karadžića". Dosta je izvjesno da će se ratni jastreb SDS-a Gojko Kličković uskoro vratiti na političku scenu BiH, a posljednjih dana se špekulira o mogućnosti da njemu pripadne jedno mjesto zamjenika iz reda Srba u novom sazivu Vijeća ministara BiH!?

Neke od manje poznatih izjava iz transkripta ratnih sjednica samozvane "Skupštine Srpske Republike BiH"



Dragan Kalinić, 16. sjednica, 12. maj 1992., Banja Luka

Kalinić: Uništiti bolnicu

"...Ako će Vojna bolnica (u Sarajevu) pasti u ruke neprijatelju, onda sam ja za to da se koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema gdje da se liječi."

Milan Nedić, 17. sjednica, 24-26. juli 1992., Jahorina

"Dozvolimo da vojnički radimo s vojnicima, a ne da ubijamo žene i djecu, zato što nose dimijeili ne znam šta, ja sam ti rekao u razgovoru s jednim pukovnikom da li su oni to shvatili i kako su shvatili, ali ja sam za viteško ratovanje, a ne za genocid."

Srđo Srdić, 22. sjednica, 22.-23. novembar 1992., Zvornik

"Nismo pitali ni vas, ni gospodina Karadžića, ni gospodina Krajišnika šta smo trebali da uradimo u Prijedoru, jedina zelena opština u Bosanskoj Krajini bio je Prijedor, da smo slušali vas, mi bi danas bili zeleni, mi bi i danas bili Krupa, a Prijedor ne bi bio Prijedor. Mi smo njih sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto."

Ratko Mladić, 24. sjednica, 8. januar 1993., Jahorina

Mladić: Ubistvo Turajlića 

"Iz Sarajeva u vozilu UNPROFOR-a u kojima je bio pukovnik Sartr, Francuz, bio je i potpredsjednik Turajlić Hakija te krnje Vlade Bosne i Hercegovine, naši su to vozilo zaustavili i pretresli, jedan od naših vojnika je sa šest metaka ubio tog Turajlića." (Uslijedio je aplauz u skupštini).

Slobodan Milošević  30. sjednica, 9. maj 1993., Zvornik

Milošević:  

"... Pošto ste skupština, znate da smo napravili jedinstven platni promet, da idemo na jedinstven novac, da idemo na sve moguće veze i transakcije između ekonomije, da idemo u jedno stabilizovanje jednog cjelovitog jedinstvenog privrednog područja gdje će te tu srpske zemlje biti u ekonomskom i kulturnom i u obrazovnom i u svakom drugom pogledu..."

Miroslav Vještica (Bosanska Krupa), 34. sjednica, 27. avgust - 1. oktobar 1993., Jahorina

Vještica: Srušili i popalili 

Suprotstavljajući se savezu tri republike, tvrdi da bi to omogućilo muslimanskim izbjeglicama da se vrate u Veliki Babić: "A mi ćemo im morati sve tamo nadoknaditi što smo im srušili i popalili i 17 džamija s temeljom sravnili."

Vojislav Maksimović, 37. sjednica, 10. januar 1994., Pale

Maksimović: Buduća država

    "Ovo što bih ja zaista htio da bude naš stav ovdje, da se utvrdi da muslimani i Hrvati ne mogu da se vraćaju na prostore gdje ćemo mi imati vlast, a da ta analogija važi i za nas da se nećemo vratiti na prostore koji će pripasti Hrvatima, ...treba da otpadne bilo kakva pomisao da ćemo mi dobiti 500 muslimana i više koji će biti u okviru neke naše buduće države."

Momčilo Krajišnik, 42. sjednica, 18.-19. juli 1994., Pale

Krajišnik: Stvaranje države 

"Ja vas molim da to podržite, a to je da stvaramo državu, a ne nekakvu zajednicu u kojoj bi opet imali vezu s muslimanima i Hrvatima, a da ne budemo spojeni sa Srbijom i Crnom Gorom."

Poslanik Vidić, 52. sjednica, 6. avgust 1995., Jahorina - Pale

"Plašim se, iskreno da vam kažem, i ovo što se desilo u Banjoj Luci. Ne volim ja te Hrvate i muslimane, Hrvate ne volim pogotovo, ali plašim se ono što se desilo. Dešava se nešto što cijeli svijet smatra da je najveći kriminal, kriminal progonstva. Zašto? Mislim, nije loše ako toliko Hrvatska TV velike adute daje na taj progon Hrvata i muslimana iz Banje Luke iako ono što njihova TV prikazuje reakciju svijetu i stranih agencija novinskih i TV izvještača, ja vam kažem da to uopšte nije bezazleno."

 (Iz transkripta čiji je sažetak za Haški tribunal napravio dr. Robert J. Donia iz Centra za ruske i istočnoevropske studije Univerziteta u Mičigenu, SAD, inače, najboljeg zapadnog poznavaoca historije BiH i autora nekoliko knjiga o našoj zemlji, koji je u više navrata kao vještak historičar svjedočio u Hagu)

22.01.2012.

SAMO KLASNA SVIJEST MOZE POBIJEDITI NACIONALNO

Samo klasna svijest može pobijediti nacionalno

 

Andrej Nikolaidis

 

21.01.2012
U razgovoru s Andrejom Nikolaidisom, Radio Slobodna Evropa kreće od posljednje rečenice u njegovom tekstu koja glasi: „Sva je prilika da će se pokazati da Dobrica Ćosić, opet, nije bio u pravu. Srbi bi ovoga puta mogli u miru dobiti ono što su izgubili u ratu“, O odnosu Beograda prema susjedima je riječ.

No, prije nego je odgovorio i na jedno pitanje, Nikolaidis je imao potrebu nešto naglasiti, prije svega zbog toga što su njegov lik i djelo izazvali čak i demarš države Srbije, državi Crnoj Gori.

NIKOLAIDIS: Sve ovo što danas govorim, govorim kao književnik Andrej Nikolaidis. I ovo na bilo koji način ne izražava stav predsjednika Crne Gore, Ranka Krivokapića, niti države Crne Gore.

Vrlo je zanimljivo da je ovakva histerija protiv mene upravo podignuta od strane, ne Srba, nego veliko Srba, nacionalističke elite i njihovih medijsko-obavještajnih službi, koji su bili uključeni u projekt stvaranja Velike Srbije. Vrlo je zanimljivo da je ovakvu reakciju protiv mene isprovocirao tekst u kojem zapravo predviđam njihov trijumf.

Čini mi se da to govori da sam pogodio. Ta nacionalistička elita od svog projekta nije odustala. Taj projekt je nekada imao ime Velika Srbija, a danas se on politički korektno formuliše u nekim strategijama Vlade Srbije za odnos prema Srbima u regionu i dijaspori. Ako imate elitu koja ima projekt, koji je smisao njenog postojanja, i ako tu elitu ne rasformirate i ako ona i dalje povlači konce u jednoj državi, posve je logično da je to živi projekt jer je elita ista, a ta elita ima isti projekt.

Čak sam spreman da povjerujem, u dobroj vjeri, da bi Boris Tadić i njegova vlast i radili drugačije. Ali je evidentno da oni imaju mnogo problema, evidentno je da on ima tu elitu kakvu ima u Srbiji i da on mora da igra neprekidno između evropskih ambicija i zahtjeva nacionalističke elite. Onog momenta kada su se izjalovile evropske ambicije, pojačana je nacionalna retorika. To je evidentno. To je ono što je međunarodna zajednica propustila da uradi jer to niko drugi nije mogao uraditi. Ne možete vi jedan projekt označiti kao zločinački, a ukloniti samo egzekutore – Karadžića, Mladića, Miloševića. Gdje su vam ideolozi? Ako ne maknete njih, ništa niste riješili. Time što je tu elitu učinila netaknutom, sama međunarodna zajednica je stvorila mogućnost za ovo što se danas dešava.

U Srbiji je bilo toliko divnih ljudi. Više od svih intelektualaca cijenim intelektualce antiratne Srbije jer je njima bilo najteže. Tamo je danas mnogo takvih ljudi. Tamo je oduvijek bilo takvih ljudi, ali je nevolja što su oni u strahovitoj manjini. Ovako kako je meni danas, njima je svaki dan. Ljudi ima, ali institucije nisu u njihovim rukama. Dok se elita o kojoj govorimo ne razmontira, institucije nikada neće ni dospjeti u ruke takvih ljudi.

Sa druge strane, proces je vrlo bizaran i perverzan jer ovdje imate pod idejom pomirenja i poravnanja prošlosti zaborav i prihvatanje onoga što je neprihvatljivo. Imate jedan strahovit kontra-udar čitave te mašinerije koja je bila involvirana, kao i mnogi njeni akteri.

Naravno da će me oni mene napasti. Naravno da će se oni po meni istresti, po meni i svakom drugom ko bude govorio slično onome što ja govorim.

RSE: Politička je korektnost postala posljednje utočište za hulje. Zašto?

NIKOLAIDIS: Napad je najbolja odbrana. Obrtanje teze je čitava priča oko navodnog terorizma u dvorani Borik. Dođete na jedno mjesto, na kojem se obilježava državnost nečega što je zasnovano na genocidu. Kako ćete vi prikriti činjenicu da to što slavite počiva na zločinu? Tako što ćete sebe predstaviti žrtvom. To je stara nacionalistička matrica. To rade svi ovdašnji nacionalizmi. Prvo se proglasite žrtvom, kao u slučaju srpskog svata, a onda krenete da proizvodite žrtvu.

RSE: Postoji teza da u Bosni rat u suštini nije završen.

NIKOLAIDIS: Želim da vjerujem da će se sve rješavati mirno. Ne želim ni da razmišljam o suprotnom. Mislim da je dizanje tenzija još uvijek sigurna zona. Bolje je da raspravljamo ovako, makar to išlo po mojoj koži, nego da radimo neke druge stvari.

​​Čak i sama ideja da će dobiti u miru, ono što su pokušali dobiti ratom, je barem u jednoj toj blesavoj dimenziji utješna jer barem neće ratom. Dajte da rat prestanemo da razmatramo kao opciju. Problem je to što se sa njima nikada ne zna.

Možda se neko ne slaže sa mojom definicijom civilizacijskog iskoraka, ali sam siguran da svi primjećujemo da nam je civilizacijski iskorak potreban. Civilizacijski iskorak je prozreti igru nacionalističkih elita, odbaciti vjerske identitete kao primarne, što je neka vrsta klasne solidarnosti. Ne možete nikada nacionalizam pobijediti idejom koja nije veća od njega. Imali smo ovdje takve pokrete. Ovo je bila internacionalistički nastrojena zemlja i onda smo upali u jarugu. Te elite koje su nas i uvele u jarugu, iz te jaruge su izašle kao bogate, a ostali slijede praznih džepova.

RSE: Hajde da se usaglasimo oko toga da su političke elite svuda, pa i na Balkanu, krive ili zaslužne za nešto. Trebamo ovu političku elitu, koja je na Balkanu vladajuća, maknuti. Ima li snaga koje je mogu zamijeniti?

NIKOLAIDIS: Mislim da se većina sistema na žalost urušava sama od sebe. Do velikih promjena ne dolazi tako što neka druga opcija uspije da ostvari čistu pobjedu. Ne. Ono što je postavljeno ovako čvrsto kao sistem će pasti onda kada njegove unutrašnje proturiječnosti postanu onako velike da se više ne mogu održati. Mi možemo, što iznutra, što sa strane, da doprinesemo rušenju tog sistema. Oni jesu jači od nas. Ali to ne znači da mi ne treba da nastavimo da radimo ovo što radimo jer  u jednom momentu taj njihov bizarni sistem urušiće se sam od sebe.

RSE: Nema na svijetu mjesta gdje po ulicama poraženi tuku pobjednike! Ali ima na Balkanu, najviše u Srbiji. Primjera je stotine i nisu svi pobrojani u ovoj temi, ali izvorište im je jedno – ni ne pomišlja se na započinjanje procesa denacifikacije. Upravo obrnuto, stanje krvi određuje stanje svijesti, da se pozovem na jedan od osnovnih principa gnoze. Zašto je to tako?

NIKOLAIDIS: Zato što ovdašnja društva nisu imala snage za to. To se neće ni desiti dok građani ne budu, kao moj fiktivni Bole, rekli: „Dosta mi je etničkih i vjerskih podjela. Sada razumijem da je sve to maska pod kojom su mene opljačkali“. To je po meni civilizacijski iskorak. O tome govorim, a ne šaljem nikakve teroriste na Tadića, Dodika i ostale.

RSE: Kako se može desiti da narod kaže - dosta mi je - ako ih niko ne uči i ne ukazuje na to?

NIKOLAIDIS: Ja ih učim, pa vidite šta mi se desilo. Očito da ovaj pouk, koji sam iznio, oni smatraju vrlo opasnim. Želim da probudim klasnu svijest jer mislim da samo ona može prevazići to nacionalno. Mislim da je socijalna solidarnost mnogo važnija i može da bude moćnija od etničke i vjerske. Oni onda pobjegnu natrag u nacionalizam. Oni se odmah vrate u rovove i krenu sa teškom nacionalističkom pričom. Tu se osjećaju dobro. To je teren gdje oni pobjeđuju.
22.01.2012.

PREDRAG LUCIC: UHAPSENE KNJIGE ANDREJA NIKOLAIDISA

Lucić: Uhapšene knjige Andreja Nikolaidisa

 

Predrag Lucić

 

21.01.2012
Predrag Lucić prenosi ovaj put književni razgovor Ivice Dačića i Vuka Jeremića, a povod je tekst Andreja Nikolaidisa zbog kojeg je Beograd uputio demarš Podgorici, a iz Podgorice odgovoreno kako Nikolaidisov tekst ne odražava zvaničan stav Crne Gore.

- Alo, Vule, je li otišo onaj demarš Crnogorcima?

- Misliš onaj oko onog Nikolaidisa?

- Taj, nego koji?! Nećemo valjda da im šaljemo demarš radi Njegoša.

- Jasno da nećemo. Ne šalju se diplomatske note povodom mrtvih pisaca, pokoj im
duši. U njihovom slučaju se šalju diplomatski telegrami, ako se proceni da su zavredili.

- Slušaj, Vule, ne zovem te da mi daješ časove iz diplomatskog solfeđa...

- Ne kaže se, Ivice, diplomatski solfeđo već diplomatska etiketa.

- Pa ne šalje se valjda demarš ko poruka u flaši već se valjda šalje po ambasadoru.

- Šta ima po našem ambasadoru da šaljem demarš po pitanju „Gorskog vijenca“?! To neka šalju Turci, ako se smatraju povređenima. 

- Jao, čoveče, kako ti mene smaraš... Rekli smo da se ne radi o Njegošu već o tom Nikolaidisu. I daj da popravimo stvar ako još ima vremena da se popravi.

- Šta da popravimo? Koju stvar?

- Demarš, čoveče, demarš! O čemu drugom govorimo?!

- Pa nismo poslali pokvareni demarš da bi sad trebalo da ga se popravlja.

- Aman, čoveče, gde se gasiš... Ućuti i slušaj šta ima da ti kažem.

- Evo ćutim i slušam.

- Vidi, Vule, mi unutra nismo stavili sve ono radi čega je trebalo da protestvujemo.

- Kako nismo?! Jesmo stavili ono što je taj Nikolaidis napiso na Internetu da treba da se pobiju naš predsednik, patrijarh i svi ostali? Jesmo. Jesmo stavili i još nešto iz one njegove knjige kojoj nikako da upamtim naslov?

- Misliš, čekaj da vidim u izveštaju... Misliš: „Mimesis“?

- Jeste, znao sam da se radi o nekakvom cveću, al nisam mogo da se setim jesu li mimoze ili bela rada...

- Ma kakvo crno cveće, Vule... Znaš li ti šta to ustvari znači?

- Pojma nemam.

- To je šifra. Al su moji ljudi na čelu sa mnom uspeli da je dešifruju.

- Koliko vas je to trebalo da dešifrujete sedam slova?

- Ajde ih ti dešifruj kad si tako pametan!

- Pusti da malo razmislim...

- Nema ti šta da razmišljaš, sve i kad bi umeo. Već je sve razmišljeno. Dakle, šta znači „Mimesis“... Evo slušaj, Vule: ono „eM-I“, to ti je skraćenica za englesku obaveštajnu službu.

- Misliš „eM-Aj“?

- Kakav „eM-Aj“?

- Pa tako se izgovara na engleskom. Služba se zove „eM-Aj Fajv“, a ima i „eM-Aj Siks“. Znaš, jednom mi izletelo kad sam pričo s engleskim ambasadorom, on nešto pomenuo „eM-Aj Fajv“, a ja ko iz topa ispalio: „Jes, Aj em.“

- Nemoj, Vule, da me smaraš sa tim buđavim fazonima. Slušaj dalje: ono „Em-E“, to ti je skraćenica za Crnu Goru na Internetu. A ono „SIS“ , to beše hrvatska špijunska služba, razumeš?

- Razumem. Al šta sada s tim?

- Kako: šta? Čoveče, samo ti se govori ko sprema atentat na predsednika Tadića i na ceo srpski narod.

- Pa taj Nikolaidis, to smo znali i bez knjiga...

- Ma lako bi bilo da je samo on. Kapiraš li, čoveče, da su u celu priču umešani Englezi, skupa sa Crnogorcima i sa starim hrvatskim špijunskim strukturama?! „Mi-me-sis“, kapiraš?

- Kapiram, kapiram, al šta sad da radim? Da šaljem demarš u London?

- Vule, jesi li to sišo s uma?

- Pa nisam.

- Onda nemoj ni da silaziš, nego slušaj šta su moji ljudi na čelu sa mnom još otkrili.

- Ali, Ivice, zašto to niste otkrili na vreme, pre nego što smo poslali demarš?!

- Ima tu posla, čoveče. Šta ti misliš da je dečija igra da se najpre pohapse sve te knjige iz biblioteke, pa da se onda svaku od njih natenane pročita, pa da se svojim rečima sastavi izveštaj o pročitanom...

- Uf, bre, to mu ga dođe ko da radiš lektiru u školi. Gorak je i tvoj lebac, Ivice, gorak... Lepo je reko Dodik: „Jebem mu književnost!“

- I ja kažem.

- Ivice, da te pitam: nisi valjda sam pročito sve te knjižurine?

- Ma jok. Angažovo sam naše proverene književnike da ih čitaju skupa sa našim najvisprenijim inspektorima.
Vuk Jeremić i Ivica Dačić
​​
- Dobro da nisu svi pošandrcali.

- Pa skoro da i jesu. Zato još nisu ni završili celokupan izveštaj, već samo ovaj privremeni. Sad sam ti ga poslo mejlom.

- I šta ja sad da radim? Da čekam da organizujete književni simpozijum, pa da onda pišem novi demarš?

- Žurimo koliko možemo.

- A što žurite? Da ne treba možda da vratite knjige u biblioteku?

- Ma ne, bre, Vule... Ne razumeš o čemu se radi.

- Radi se o tome da se vi ponašate ko da ste članovi biblioteke. Vi ste policija, čoveče! A svi mi smo vlada. Svi mi smo Srbija, Ivice! A Srbija nije književni salon nego ozbiljna država.

- Pa zato ovo i radimo ozbiljno, najozbiljnije moguće.

- Radite vi to tako da ja posle treba da ispadam neozbiljan. Ne samo ja, i ne samo Ministarstvo spoljnih, već i cela Srbija. Ozbiljna država, čoveče, ne šalje demarše u nastavcima. Nisu to ni feljtoni ni romani ni Mir-Jam ni šta ti ga ja znam. Radi se o bezbednosti Srbije i zato treba da se radi brzo i efikasno.

- Baš zato ne smemo da se obrukamo. Treba sve da se proveri do u detalje.

- Samo se vi zamajavajte i gubite vreme... Ko da se radi o knjigama tetka Dese Maksimović, a ne o priručnicima za teroriste.

- Pa baš zato što se radi o priručnicima za teroriste, treba da se obrati pažnja na svaku sitnicu.

- Slušaj me, Ivice: ono što svaki pametan čovek zna o terorizmu ili o bilo čemu, to sasvim sigurno ne piše u knjigama.

- Ajde, kad si tako pametan, da čujem tvoj predlog šta da radimo...

- Ako nam je stalo da Crnogorci misle da smo načitani, trebali smo samo da lepo prepišemo naslove svih tih knjiga, pa nek ih oni čitaju. I neka oni dokazuju da u njima nema nikakvog terorizma.

- A šta ako stvarno dokažu?

- Baš da vidim kako će da dokažu. Ako naša policija nije u stanju da bilo koju reč proglasi šifrovanom terorističkom porukom, onda ste džaba slova učili. Dovoljno je samo da kažemo da je sve to jedan opšti terorizam, ko što smo već i rekli, a ako Crnogorci kažu da nije, e onda ćemo da ih tužimo Savetu bezbednosti radi prikrivanja terorizma.

- Pa video si na primeru ovog „Mimesisa“ šta smo sve u stanju...

- Video sam, al ajde da vidim kakav ćeš terorizam da dešifruješ iz, ček da pogledam ovaj spisak literature što si mi poslo... Kakav ćeš terorizam da dešifruješ iz tako detinjastog naslova ko što je „Sin“?

- Koji sin? Čiji sin?

- Pa ne znam. Nisam ga ja ni čito ni pravio.

- Nisam ni ja. Al su zato čitali provereni književnici i inspektori. Baš zato je i trebalo da se pročita cela ta knjiga i da se kriminalističkom istragom knjige utvrdi o čijem se sinu radi.

- Čoveče, to može da bude sin mog oca, sin tvog oca, sin Tadićevog oca... To može da znači da taj Nikolaidis hoće da pobije sve nas, dok mi gubimo vreme i čitamo njegove knjige.

- Može, ali ne mora...

- Možemo i mi, a i ne moramo, da koliko sada, a ne za sto godina kad vi sve pročitate i prepričate svojim rečima, napišemo novi demarš i unutra stavimo da je to poziv na ubistvo svih nas, pa neka se Crnogorci bakću oko toga! Baš da vidim kako će da dokažu da nije... Ili, vidi sad ovo, knjiga „Zašto Mira Furlan“...

- Šta zašto?

- Pa Mira Furlan... Knjiga se zove „Zašto Mira Furlan“. Tako piše ovde na spisku. Andrej Nikolaidis, dve tačke, „Zašto Mira Furlan“.

- Vidim da piše, al tek će detaljna istraga da objasni zašto.

- Šta zašto?

- Pa to, zašto Mira Furlan...

- Hoćeš da ti ja objasnim zašto? Evo zato što se iza toga krije plan atentata na Kusturicu.

- Otkud ti sad on?

- Pa je li Mira Furlan glumila u Kustinom filmu „Otac na službenom putu“?

- Pa valjda jeste.

- Nije valjda već sigurno. I znaš šta je glumila?

- Ne sećam se.

- Glumila je avijatičarku.

- Pa šta onda ako je glumila?

- Jel ti, Ivice, išta kapiraš? Ta Mira Furlan ti je šifra da se likvidira Kusta i da se izvrši teroristički napad na Drvengrad, na Kamengrad, na sve bioskope... Niko ne može da dokaže da to znači nešto drugo.

- A to što je avijatičarka?

- To može da znači samo poziv na novo bombardovanje Srbije.

- Kako ti to znaš ako nisi čito knjigu?

- Pa baš zato i znam. Nemoj da te ja učim tvom poslu... Šta ti misliš, da je taj Nikolaidis tako naivan da će to direktno da ti napiše?

- Pa kako je direktno napiso ono da je trebalo da se digne u vazduh ceo Borik, sa sve predsednicima i patrijarhom, i ruskim ambasadorom...

- Ivice, ti znaš da on to nije direktno napiso, već da smo to mi direktno pročitali. Ja samo hoću da ti kažem: ako smo sposobni, a vidiš da jesmo, da pročitamo i ono što ne piše, to znači da ne treba da gubimo vreme na čitanje onoga što piše. I to znači da ne treba da pišemo novi demarš. Eto, to ti je naravoučenije.

- Pa kako onda, Vule, da skembamo tog Nikolaidisa?

- Bez teksta, burazeru, bez teksta. Jesi me razumeo ili treba da ti nacrtam?
22.01.2012.

VIDEO: PREDSJEDNIK RS DUBOKO POVRIJEDJEN: DODIKOV "NOVI POKUSAJ" VEC POKUSANOG REFERENDUMA

VIDEO / Predsjednik RS duboko povrijeđen: Dodikov "novi pokušaj" već pokušanog referenduma
Opširnije u video prilogu.

 

VIDEO-Predsjednik-duboko-povrijedjen-Dodikov-novi-pokusaj-vec-pokusanog-referenduma.html#ixzz1k9ljz4oj

image

Milorad Dodik

......................

(24SI) - Formiranje novog saziva Vijeća ministara BiH čini se neće ići baš lahko.

 

 [24 sata info] 

Naime, predsjednik RS Milorad Dodik želi da se prije formiranja Vijeća ministara osim finaliziranja dogovora oko evropskih zakona i budžeta, dogovori i očito njemu odgovarajuće rješenje za slučaj "Dobrovoljačka".

 

(24sata.info)

.............................................................................................................................................................

Komentar Radija Slobodna Evropa: Miloševićevski odnos Srbije prema susjedima

image Boris Tadić / 24sata.info

 

(24SI) - Odavno neki tekst, k tomu jednog književnika, nije toliko uzburkao javnost i još tvrđe iscrtao granice između stvarnih i lažnih zaštitnika slobode govora, antifašizma i civilizacijskih tekovina, kao što je to učinio Andrej Nikolaidis analizom pod naslovom: Što je ostalo od Velike Srbije, piše RSE.

 

 [24 sata info] 

Svemu je prethodila proslava godišnjice jednog od bosansko-hercegovačkog entiteta – Republike Srpske. I ništa u tome ne bi bilo sporno da se u Banjaluci okupio i entitetski i srbijanski politički, vjerski i kulturni vrh, da obilježi 17. godinu ustanovljenja entiteta, onako kako ga je priznao važeći bosansko-hercegovački Ustav, onaj Dejtonski. Ali ne, i domaćini i gosti okupili su se da, obilježavanjem 20. godišnjice, zapravo Karadžićevog projekta, stave potpis i pod sudski utvrđeni genocid u Srebrenici, etničko čišćenje, logore, ubijanje civila, piše RSE.

Preko toga nije mogao preći intelektualac i književnik Andrej Nikolaidis koji se, kroz fiktivni lik jednog Boleta, bavi problemom otpora i buđenja svijesti kod potlačenih, prevarenih i opljačkanih naroda o čemu govori u intervjuu za RSE pod nazivom "Samo klasna svijest može pobijediti nacionalno" koji je dao urednici Sabini Čabaravdić.

Sve što se dešavalo nakon objavljivanja teksta, matrica je poznata od starog Egipta, usavršena u Goebelssovo nacističko doba. Izvučeš rečenicu iz konteksta, obrneš tezu i eto te „na pravom putu“.

No vrijeme samourušavanja još je nažalost jako daleko. Najbolje to osjete misleći ljudi u BiH i Crnoj Gori. Naši su novinari pokušali na jednom mjestu napraviti presjek odnosa Beograda prema susjedima koji je, u najmanju ruku, s onu stranu dobrog ukusa i običaja.

Jasno je da se Tadićeva Srbija ne može pomiriti sa činjenicom da je izgubila Crnu Goru i Kosovo i da je, zahvaljujući Miloševićevoj politici iz 90-tih, svedena skoro na užu Srbiju, prenosi ocjene  iz Sarajeva Marija Arnautović u tekstu "Srbija nastavlja Miloševićevu politiku prema BiH"

Dok službeni Beograd, akademici, crkva i mediji svoj spahijski odnos prema Bosni i Hercegovini u najvećem broju slučajeva ostvaruju preko Milorada Dodika, dotle se na prilike u Crnoj Gori uglavnom utječe preko Mitropolije SPC, mitropolita Amfilohija i političkih saveznika na terenu, piše u tekstu pod nazivom "Pritisak Beograda na Crnu Goru suptilan ali opasan" novinar Predrag Tomović.

Nakon što su joj ambicije vraćanja Kosova ili pak njegove podjele propale, Srbija je s tog fronta reterirala i ponovno sve snage uprla prema Republici Srpskoj. Deklarativno će se zvaničnici u Beogradu i dalje zalagati za suverenitet susjedne države, kao i za poštivanje Dejtonskog sporazuma, u praksi međutim činiće potpuno suprotno, navodi Iva Martinović u tekstu "Podrivanje BiH deo spoljne politike Srbije"

Pa i pored svih izbornih, dnevnopolitičkih i sličnih objašnjenja i tumačenju, pametnom se čovjeku uvijek iznova vraća ono isto pitanje: Zašto?

Kako su si ljudi iz generacije koja je slušala Azru, gledala Bergmanove i Felinijeve filmove, putovala po svijetu bez viza i ograničenja, mogli dozvoliti podjele po etničkoj i vjerskoj osnovi? Kako su si mogli dozvoliti spuštanje na nivo krvi, ognja i mača?

Očigledno je to pitanje na koje odgovor mogu dati samo oni.

(24sata.info)

........................................................................................................................................................................

Čedomir Jovanović: U Srbiji se vraća atmosfera linča

image Jovanović / 24sata.info

 

(24SI) - Srbijanski ministar policije povodom afere "Nikolaidis" vraća u Srbiju atmosferu javnog linča, uzimajući za pravo da hapsi i javno sudi, piše u saopštenju LDP-a.

 

 [24 sata info] 

Srbijanski ministar policije Ivica Dačić izjavio je da lider LDP-a Čedomir Jovanović podržava ubice i teroriste.

"Razmjere štete od takvog ponašanja, pa i najnovije izjave Dačića, odavno su prevazišle značaj jedne kolumne u kojoj njen autor iznosi neprihvatljive teze i metafore", piše u saopštenju LDP-a.

U saopštenju se navodi da je LDP zabrinut "što Vlada i ministri vjeruju da je smjena upravnika Narodne biblioteke antiteroristička akcija, ali vidimo i da je pravi cilj haosa koji proizvode da se uznemiri i dodatno zatruje javnost".

"Za razliku od SPS-a koji danas mora jeftino da se šminka neuverljivim izvinjavanjem za sve ono što nam je uradila, mi smo se oduvijek borili protiv opravdavanja nasilja i političkih ubistava, jer znamo do kakvih posljedica je to dovelo", piše u saopštenju LDP., prenosi RSE.

(24sata.info)

.........................................................................................................................................................................

SDA: "Dobrovoljačka" nema veze sa formiranjem Vijeća ministara

21.01.2012.

image Dobrovoljačka ulica / 24sata.info

 

(24SI) - Stranka demokratske akcije će poštovati sve ono što je dogovoreno političkim sporazumom šest lidera 28. decembra prošle godine bez obzira kojim redom, izjavio je danas glasnogovornik SDA Erdal Selmanović, prenoseći stav SDA povodom današnje izjave predsjednika RS-a i SNSD-a Milorada Dodika.

 

 [24 sata info] 

Dodik je danas kazao da prije formiranja novog Vijeća ministara BiH treba riješiti druga brojna pitanja, a kao tvrdi situacija u vezi s "slučajem Dobrovoljačka", popisom stanovništva, sistemom državne pomoći i budžetom, usložnjava pitanje formiranja Vijeća ministara BiH.

SDA, međutim, smatra da bi bilo bolje da se prvo formira novo Vijeće ministara BiH, a da to novo Vijeće ministara provede postignuti dogovor.

"Slučaj "Dobrovoljačke" i druga pitanja ne treba, niti je moguće povezivati sa ovim sporazumom. Uostalom nije dobro, niti je moguće de se političari miješaju rad pravosuđa", mišljenja su u SDA

Naime, Dodik je izjavio da će se morati usvojiti zakon o popisu, riješiti problem budžeta i problem sistema državne pomoći, te dogovoriti održiv koncept u slučaju "Dobrovoljačka" i tek kao peta stvar formirati Vijeće ministara BiH.

(fena)



22.01.2012.

BOSNA I HERCEGOVINA JE DRUSTVO TRAUMATIZIRANIH GRADJANA

BiH je društvo traumatiziranih građana

 

Klinički centar Koševo u Sarajevu, foto: Midhat Poturović

 

20.01.2012
U roku od nepunih mjesec dana, u Sarajevu su tri demobilisana borca pokušala samoubistvo spaljivanjem. Jedan od njih je preminuo zbog teških opekotina koje je zadobio.

Posljednji slučaj se desio u četvrtak ispred zgrade Vlade Federacije BiH, kada su bivšeg borca iz okolice Sarajeva u ovoj namjeri spriječili policajci.

Svi su kao razlog naveli tešku materijalnu situaciju, iz koje ne vide izlaz, kao i nebrigu društva koje im nije osiguralo minimum egzistencije.

Stručnjaci za mentalno zdravlje tvrde da 10 posto građana BiH ima posljedice PTSP (posttraumatskog stresnog poremećaja) i da se trauma mora liječiti. O tome za RSE govori neuropsihijatrica, dr. Halima Hadžikapetanović iz Centra za mentalno zdravlje Zenica.

RSE: Bh. društvo, odnosno stanovnici žive sa razvijenim simptomima posttrautmatskog stresnog sindroma, što je posljedica rata ali i teških uslova života u miru. Doktorice Hadžikapetanović, koliko se taj problem ozbiljno shvata u BiH?

Hadžikapetanović: Ja bih krenula od podataka Svjetske zdravstvene organizacije, koje mi negiramo, da više od 10 posto stanovnika BiH ima razvijene simptome posttraumatskog stresnog sindroma, a, nažalost, bh. javnost ignorira PTSP kao nešto što je prisutno u našem društvu. Dakle, BiH je otprilike društvo traumatiziranih građana.     

RSE: Ko su ljudi sa simptomima PTSP-a, osim onih koji su bili direktno izloženi ratnim događajima?

Hadžikapetanović: Ne možemo zaboraviti i činjenicu da u BiH imamo 96.000 ubijenih i nestalih, da je na teritoriji BiH bilo 440 logora, zatvora, da je otkriveno 320 masovnih grobnica, 900 događaja masovnih ubistava, porušenih objekata, mostova. To je ono što građane čini traumatiziranim i što dovodi do posttraumatskog stresnog sindroma.

RSE: Mladi ljudi koji nisu osjetili strahote rata takođe boluju od PTSP-a?

Hadžikapetanović: Ono što mi definitivno moramo uraditi je da osvijestimo da se naši građani nalaze na rubu egzistencije, da se bore za goli život, da oni koji su do jučer imali nekakav život danas ustvari nemaju osjećaj da pripadaju ovom društvu, tako da se krug frustracija i nezadovoljstava ustvari i širi. 
Ono što mi definitivno moramo uraditi je da osvijestimo da se naši građani nalaze na rubu egzistencije, da se bore za goli život


RSE: Širi se i prenošenjem sa genaracije na generaciju.

Hadžikapetanović: PTSP kako utiče na osobu, utiče i na njenu porodicu i apsolutno mijenja kvalitet odnosa ljudi, koji definitivno ne funkcioniraju niti u porodici niti u društvu. Ono što se dešava je da se ljudi povlače, da postaju nepredvidivi i preosjetljivi, i kroz bolest od koje boluju ustvari dešavaju se i ekstremni slučajevi samopovređivanja ili suicida, nasilja koje se dešava u porodici, kao i nasilja kojih smo očevici svakodnevno, maloljetničke delikvencije, porast zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. I, nažalost, veliki broj građana BiH boluje od karcinoma raznih dijelova tijela.    

RSE: Građani BiH su suočeni sa velikim i raznovrsnim životnim problemima, ali  ne reaguju, ne protive se, kao što nema reakcije na tri slučaja samospaljivanja u roku od mjesec dana, od kojih se jedan završio smrtnim ishodom. Zašto je to tako?

Hadžikapetanović: Nereagovanje, apatija je jedan od glavnih indikatora stanja mentalnog zdravlja građana BiH. Apatija je nešto najgore što se može desiti i što se dešava. U ovim stanjima se ne vidi izlaz iz svega ovoga. Dakle, BiH je otprilike društvo traumatiziranih građana. Značajno je napomenuti da su naši ljudi razvili fenomenalne mehanizme potiskivanja traumatskog iskustva. Trebamo naučiti da niti jednu traumu, pogotovo ne ovakvu vrstu traume koju su doživjeli građani BiH, ne možemo zaboraviti, ali ne smijemo je potiskivati. Svaka potiskivana trauma i traumatsko iskustvo izađe svom silinom i u najgorem obliku napolje, što svakodnevno viđamo. I još jednom - PTSP je naša realnost. Što prije priznamo da je on naša realnost, prije ćemo započeti i sa pravim radom. Za BiH je nasušna potreba da se razvija strategija za oporavak pojedinca i društva, ali bez oporavka pojedinca ustvari nema ni oporavka društva. Kad kažem oporavak, onda mislim na sve moguće vrste psihosocijalne i ekonomske podrške ljudima koji su oboljeli od posttraumatskog stresnog poremećaja.
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
89220191

Powered by Blogger.ba