Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

16.09.2014.

IBN BATTUTA, NAJVEĆI PUTNIK SVIH VREMENA

Ibn Battuta, najveći putnik svih vremena


tacno.net
Autor 16.9.2014. 



Ibn Battuta, najveći putnik svih vremena


Ibn Batuta 1304-1369 (?)

Francuski ugledni časopis “Geo Histoire” posvećen znanju i putovanju, nazvao je izvanredni peripl Ibna Batute “Hodočašće bez kraja”.

(Ibn Battuta) je sigurno bio i ostao najveći putnik svih vremena. Takođe poznat po počasnom nazivu Šams a-Din, to jest tituli poštovanja koja se svojedobno davala imenima učenjaka posebice na islamskom Istoku, što znači “Sunce religije”.

Ibn Batuta je rođen u Tangeru (Maroko) 17. ragab-a 703. (24 februara 1304.) u šeikskoj porodici. Sa dvadeset i jednu godinu, 14 juna 1325. pošao je na put u Meku da obavi Hadž. Tako je počeo jedan izvrsni peripl,jer poslije obavljenog hadža, Batuta je nastavio da putuje, tako da je još u dva navrata navraćao u Meku, gdje je ponovo obavio Hadž i skoro 30 godina kasnije vratio se u Tanger.Ostao je jedini poznati putnik u srednjem vijeku, koji je obišao cjelokupni “Dar al-Islam” što podrazumijeva sve zemlje i vlade muslimanskog svijeta iz toga vakta i zemana. Prešao je udaljenost oko 120 000 kilometara, obišao je uzduž i poprijeko jedan vrlo veliki prostor koji se prostire na tri kontinenta od Andaluzije (muslimanska Španija) preko Maldiva i Sumatre do dalekog Pekinga. To je prostor na kome se sada u ovo naše doba nalaze 44 države.

put

Ovdje u Francuskoj i Evropi uopšte, često pogrešno upoređuju lik Ibna Batute sa mletačkim trgovcem Markom Polom, za koga tvrde da se rodio na otoku Korčuli, u to vrijeme u sastavu Mletačke Republike. Ibn Batuta je bio putnik, hodočasnik, istraživač, globetrotter, ambasador, pravniki jedno vrijeme dvorjanin kod sultana od Delhija. Dakle kod Ibn Batute se radi o spiritualnom, intelektualnom, naučnom i nadasve radoznalom putovanju. Po pređenoj udaljenosti, Ibn Batuta je tri puta nadmašio svoga prethodnika, bliskog suvremenika i putnika Marka Pola, koji je putovao iskljičivo iz trgovačkih razloga.

ibnbatutaput

Ibn Batuta (zelena boja)

Ibn Batuta je većinu vremena putovao kopnenim putem, iako se jako plašio plovidbe morskim pučinama, pobjedio je strah, jer njegov put je zahtjevao i plovidbe nemirnim morima i okeanima. Pomorske etape će pokazati da su muslimani u to doba dominirali pomorskim aktivnostima od Crvenog mora i Arabo-Perzijskog zaljeva skoro do Indijskog okeana i Kineskog mora.

Opis etapnog putovanja Ibn Batute, najvećeg putnika svih vremena:

Sjeverna Afrika (1325) Egipat, Palestinja i Sirija (1326) Medina i Meka (1326) Irak i Perzija (1326-1327) Južna Arabija, Jemen i Istočna Afrika (1328-1330) Srednja Azija, Konstantinopolj (1330-1331) Južna Rusija i Centralna Azija (1332-1333) muslimanska Indija (1334-1341) Šri Lanka i Maldive (1342-1344) Sumatra i Kina (1345-1346). Poslije sledi povratak u Tanger (Maroko) (1346-1349) odlazak u Andaluziju (Granada), putovanje Kraljevinom Maroko i Saharom (1349-1350) Centralna Afrika 1351-1353).

Pri povratku u Fez 1353, sultan Abou Inan naređuje Batuti da diktira uspomene sa njegovog putovanja Ibnu Juzaju (Ibn Juzayy) prinčevom sekretaru, tako je nastao recit Ibn Batutinog putovanja, namijenjen onima koji vole da razmišljaju o čudesima gradova, ljepoti prirode i putovanja. Knjiga je dobila naziv “Rihla” štoznači “Putovanje”.

putovanje

Ibn Batuta je prešao toliko veliku udaljenost, koju niko nije dostigao prije Magellana (Ferdinand Magelan 1480-1521) dva vijeka kasnije. Treba napomenuti da je Magelan bio moreplovac i nije putovao sam, već sa raznim ekspedicijama. Dok je Ibn Batuta često putovao bez pratnje. Jedne prilike na pučini ispred Malabara (Indija ) bio je napadnut i opljačkan, ali kao dobar filozof, znao je ubijediti njegove agresore, da je isto i za njih važno da ga puste zdrava i čitava, jer je on obični putnik odan Bogu, bez brige za sutra i svim onim što se može dogoditi.

Smrt i nestanak Ibn Batute negdje oko 1369 ili 1370godine je ostala enigma (zagonetka). U Tangeru njegovom rodnom gradu, nalaze se spomenici posvećeni velikom avanturisti koji je sigurno bio i ostao najveći putnikArap i ne Arap. Aerodrum u Tangeru nosi ime velikog putnika koga Marokanci zovu “Ibn Batotua”.

Ibn Batuta je bio dobronamjerni putnik i avanturista, vjernik i nadasve dobar musliman, čovjek koga se niko nije plašio, zbog toga su ga svi rado primali i ugostili.

Konstantinopolj (današnji Istanbul) je jedina etapa Ibn Batutinog putovanja van muslimaskog svijeta. Batuta je došao u grad na Bosforu(koji je osnovan pokrštavanjem Imperium Romanuma), u vrijeme unutrašnjeg raspada Bizantskog Carstva iscpljenog u vojnom i financiskom pogledu zbog učestalih ratova sa susjedima i dvostrukog pritiska sa istoka i Balkana, kao i niza građanskih ratova, zbog dinastičkih svađa koje su otvorile vrata turskoj i srpskoj ekspaziji.Bugarsko-srpsko neprijateljstvo ispreprelo se sa suparništvom koje je rascjepilo bizantsku carsku kuću i omogućilo napredovanje Turaka u Maloj Aziji i Srba u Makedoniji. Bitka kod Velbužda (28 jula 1330.) je bila presudna u borbi za Makedoniju i stvorila je temelje srpskoj prevlasti, koja je jako oslabila Bizantiju i tako pomogla Turcima na putu za Carigrad sve lakša i brža osvajanja u Maloj Aziji, sve do konačnog pada Carigrada 1453. godine.

Ibn Tatuta je bio veoma iznenađen ljubaznošću i pažnjomkoju su mu ukazali Bizantinci i car Andronik III. koji je primio velikog putnika u carskoj Velikoj palači. I pored dobrog gostoprimstva, koje su mu ukazali kršćani, putnik Batuta je ipak bio razočaran zbog teške sudbine, mladih, lijepih i nevinih djevojaka, koje su po običaju u istočnom kršćanstvu bile osuđene na odanost u manastirima kao monahinje.

Na njegovom dugom putovanju, neumorni putnik Ibn Batuta, znao je uvijek naći malo slobodnog vremena koje je posvećivaolijepim i mladim ženama. Tadašnji zakonje dozvoljavao, da se putnik pri dolasku može oženiti, a pri odlasku ženu otjerati. Neki izvori tvrde da je putnik Batuta imao desetak žena i tri puta toliko konkubina.

Peripl velikog putnika Ibna Batute potvrđuje ono, što je davno rekao pjesnik: “LIJEPO JE PUTOVATI PRIJATELJU ! “.

Sakib Hadžić, Francuska

//////////////////////////////////////////// ///////////////////////////////////////
///////////////////////////////////

Kultura

Ibn Battuta, najveći putnik svih vremena

Ibn Battuta, najveći putnik svih vremena

  16.Sep 2014

Ibn Batuta 1304-1369 (?) Francuski ugledni časopis “Geo Histoire” posvećen znanju i putovanju, nazvao je izvanredni peripl Ibna Batute “Hodočašće bez kraja”. (Ibn Battuta) je sigurno bio i ostao najveći

16.09.2014.

MILAN RAKOVAC: MLADI DENUNCIRAJU OČEVE I DJEDOVE, ZLOČINCE

Pozajmljeni intervju: Milan Rakovac, pisac

Mladi denunciraju očeve i djedove, zločince



Photo: oslobodjenje.ba

Ta nova mladost je već pukla. Prozrela je nas, očeve. Glupe očeve i tragikomične djedove. Oni sada stvaraju neki novi, svoj svijet. Mislim da ova djeca koja su rođena pred rat nemaju pojma kako je to rezati uši i noseve, krmaču baciti na selo i poklati u jednom danu dvadeset-trideset ljudi. Pa onda haj'mo odmor, treba koljaču oprati čizme. Jer slijeva se krv niz te čizme, pa mu operu noge... pa haj'mo na posao opet. Oni su tek rođeni kada smo mi očevi, i naši sinovi nažalost, to radili tako, balkanski. Ali oni su shvatili u dvadesetoj, i oni nas počinju denuncirati, očeve i djedove, zločince, čovječe. Ordinarne! Bestijarne! Oni to rade na jedan način kako se to u svijetu radi. Mislim da, u konačnici, ima danas kontakta sa svjetskom avangardom balkanski artizam, možda više nego ikada

• Zašto pjesnici danas nisu tražena roba?
- Promijenili su se odnosi u medijima, u kulturi svijeta. Mislim da smo mi, pisci, samo krivi jer se nismo znali unovčiti, neki jesu. Pa onda danas imaš fantastične reklamne filmove koji su vrijedni, filmski vrijedni kao Bertolucci na primjer. Za Svjetsko prvenstvo, ne ovo u Brazilu, nego prethodno, neki je frajer radio za Karlovačko pivo reklamu pa je snimio Japanca, Kamerunca i Brazilca, jer su te zemlje bile u grupi sa Hrvatskom. Može jedno karlovačko, Brazilac trtlja kroz zube; Kamerunac pjeva Ružo, mužo, nućice... Prošlo je vrijeme poezije. Došlo je vrijeme ovih elektronskih čuda. Kakva je ova kutijica preda mnom. A mi se kao ceh, kao obrt, kao profesija, nismo znali prilagoditi. To je ovako malo nihilistički pogled na vlastitu profesiju. No, nije to točan taj pogled. Nije to tako, ipak to tako nije. Jer i ta ista reklama, i na portalima skandalozni tračevi koji se objavljuju, to su tehnička pomagala koja tek poeziju mogu uzvisiti u nebesa. Postoji jedan Riči, trockist, koji je prorekao novu aristokraciju koja će zavladati svijetom onako kako nikad niko nije zavladao, a to su kompjuterski programeri i slični ljudi. Ali to je on pisao 1930. Općenito gledano, takvo je vrijeme za poeziju, za knjigu, za papir. Nepovoljno vrijeme. Neće ni novina, ni papir, ni knjiga nikad nestati... jer treba ti škripnuti knjiga, onaj konac, treba ti zamirisati ljepilo i trebaš u kavani Evropa, recimo, koja je meni bila draga, na bambusovom okviru čitati Oslobođenje koje je bilo kao ovaj stol, Borbu, Vjesnik... Politiku ne spominjem jer je bila lukava uvijek pa je imala mali format. Nije to novina, čovječe, ti to moraš raskriliti. No, nema pesimizma. Samo nam treba više kolektivne inteligencije, medijske, profesionalne, estetske više nego etičke, da bi se profesionalna kultura prilagodila, pričam o pisanoj riječi, muzika i slikarstvo naravno su tek sad sa tim čudima došli na svoje. Nama je malo teže.

Pita se manekenku
• No, da li je poezija, kada tako posmatramo, ikad bila na vrhu?
- Bila je, čovječe. Rimbaud i Apollinaire su tresli Parizom, da ne govorim o Zoli. Kao što su Ujević, Vinaver i Dušan Matić tresli Jugoslavijom dvadesetih i tridesetih godina. Pa iza rata isto su tako Krleža i družina tresli, a i Ujević je još bio živ i potentan. Bilo je vrijeme... ali tada još nisu bila realizirana kina, kamoli televizije i kompjuteri. Osim toga, to sam negdje napisao, svijet danas ne traži više Naomi Klein i Becketta, traži Naomi Campbell i Davida Beckhama. Ali ne samo kao zvijezde. Oni su danas arbitri u svemu. Ne pita se pjesnika šta ćemo sa Ukrajinom, pita se manekenku. Tako da su te okolnosti protiv papira, ali to je stvar jednog prelaza. Vratiće se knjiga i novina.

Photo: serendipitouslectures.co.uk

• Da, doima se zaista kao nestvarno da se može bez fizičke knjige.
- Naprosto, riječ je o živom biću, čije je elementarno svojstvo, da bi se osjećao živim, taktilnost. Dodirnuti te moram. Omirisati. Na jeziku okusiti. Prirodni zakoni nam, recimo, idu naruku.

• To je posljednje što je ostalo kao utemeljenje čovjeka u stvarnosti. Kao i razgovor. Čini mi se da se sve manje razgovara ovako face to face.
- Ljudi sjede za istim stolom i dopisuju se. To je fantastično nešto. Koliko groteskno, toliko razlog za nekog novog Apollinaira. To je toliki stupanj otuđenja. A toliko je silna želja za tom fizičkom prisnošću da se ne usudiš dodirnuti partnera za stolom, nego mu lajkaš.

• Da se ipak vratimo na književnost. Koliko je ona danas i ovdje uopšte ukorak sa vremenom, kao što je, recimo, bila ona iz generacije beogradskih nadrealista ili avangardista?
- Evo ovdje je stigao čovjek iz Norveške (govori Rakovac u trenutku kada u salu, gdje razgovaramo, ulazi pisac Bekim Seranović, op. a) a domaće je živinče, koji je, međutim, avangardan kao Ljubomir Micić 1920. godine, čudo prirode, kao Dušan Matić. Ima u Bosni i Mlakić, imaju u Beogradu Betonci, Saša Ćirić, Miloš Živanović, Bojan Krivokapić u Novom Sadu... ima u Zagrebu... Mislim da je situacija sve bliža onoj iz 1918-1920.

• Mislite li da to zaista mora doći?
- Ta nova mladost je već pukla. Prozrela je nas, očeve. Glupe očeve i tragikomične djedove. Oni sada stvaraju neki novi, svoj svijet. Mislim da ova djeca koja su rođena pred rat nemaju pojma kako je to rezati uši i noseve, krmaču baciti na selo i poklati u jednom danu dvadeset-trideset ljudi. Pa onda haj'mo odmor, treba koljaču oprati čizme. Jer slijeva se krv niz te čizme, pa mu operu noge... pa haj'mo na posao opet. Oni su tek rođeni kada smo mi očevi, i naši sinovi nažalost, to radili tako, balkanski. Ali oni su shvatili u dvadesetoj, i oni nas počinju denuncirati, očeve i djedove, zločince, čovječe. Ordinarne! Bestijarne! Oni to rade na jedan način kako se to u svijetu radi. Mislim da, u konačnici, ima danas kontakta sa svjetskom avangardom balkanski artizam, možda više nego ikada.

Sjeme zatora

• Mislite da je to pitanje neke naše egzotike ili...
- Ma ne. Nisam rekao da smo mi vanka priznati. Ne. Tamo su Ugrešićka i Kusturica sa tim balkanskim i ciganskim mitom. Fuck. Ovi koji su važni vanka, od moje drage Dubravke Ugrešić do ne znam koga, oni odražavaju taj budalasti mit sakupljača perja i plemenitog divljaka s Balkana. Isto kao Pierre Loti kad je bio po Bosni. Ne, ne, ne... na Zapadu mi smo nobody u umjetnosti. Osim možda što imaš Marinu Abramović. Ali mi kao kulturalni faktor smo dublji mrak u poimanju Zapada nego što smo bili mrak u vrijeme Mehmed-paše Sokolovića.

Photo: Stock

• Zašto je tako?
- Zato što dođe blesava Rebecca West i onda se divi tom plemenitom divljaku. A to je bilo u vrijeme naših djedova. Onda dođe engleski pisac, ne mogu mu se sada sjetiti imena, predstavljao sam njegove putopise, a bio je Churchilov podoficir i bio je sa Fitzroyem MacLeanom među partizanima. I zna nas u dušu, i obožava nas. I onda šezdesetih godina putuje ovuda i konstatira sa divljenjem i željom: ali ako do čega dođe, svi ti Srbi, ali i Dalmatinci, Hrvati, strasno će se povući u svoja brda... on je to konstatirao kao nešto fantastično, nešto prelijepo. Ali je nama dao projekciju šta ćemo mi sami sebi napraviti. Mi smo uspjeli to napraviti. Kao kod Njegoša, do istrage vaše ili naše. Ili kao što bi rekao Krleža da se ugasi fenjer u krčmi, pa da vidimo ko će čiju majku i čibukaškog li mu ocaboga. To nisu uspjeli obaviti '41-45, ali mislim da su uspjeli '91-99. to obaviti. Ono paklensko, pretkršćansko sjeme zatora. To je niklo, čovječe, to sve buja od neobuzdane mržnje koja je kodificirana. Nije riječ o tome da je mene strah. Nego je nas strah. Jer nam kažu naši, pazi, doći će Turci, doći će četnici, doći će ustaše... evo ih iza kantuna. Kreću sa kalašnjikovima.

• Poslije svih tih klanica, otkuda opet manipulacija strahom? Kako se ništa iz te ogrezlosti u krvi nije naučilo? Da li je možda, brutalno govoreći, stvar u nedovršenosti tih klanja ili nekoj, kako tvrde, urođenosti krvološtva?
- Ne bih rekao da je urođeno nama više nego, recimo, katolicima i protestantima u Sjevernoj Irskoj. Preporučujem Radovana Zogovića koji je napisao cijele traktate o ovome što me pitaš. Kodificirano je pravo na pljačku međuplemensku, kao način života, kao moralno obavezno svojstvo. To jeste bitna privredna grana. Opljačkati susjedno pleme. Mi to imamo. Dovraga, neću govoriti o Balkanu. Kod mene u Istri je bilo još u vrijeme Jugoslavije da ideš na marendu s milicionerom dok ti buraz pili hrast u državnoj šumi. Milicioner to zna. Ne treba ga niko ni podmićivati, samo da ne bude fizički baš svjedok. I on pristaje na to. Riječ je o jednom kulturalnoj matrici, okašnjeloj. Ali tu nema pomoći. Nije riječ o predrasudama, o nekakvom udaljenom Balkanu u vremenu. Nego je riječ o okašnjelome Balkanu. Dok su se Sasi, Bavarci i Prusi knutom, na silu, svi ponjemčivali, postajali Nijemci, mi smo ovdje bili podijeljeni na tri sistema, među kojima gotovo da nije bilo povijesnog kontakta. Niko ovdje, naprosto, nije imao šansu. Pa ni Strossmayer koji je to mirnim putem predlagao. Kulturalnim interakcijama koje će asimilirati otpore. Pisaću ja lijepo na svom čakavskom dijalektu, ali ću naučiti taj jedan standardni jezik. Nije bilo prilike za to, a vrijeme prolazi. Mi ostajemo u tom nedovršenom poslu. Ali, treba se usuditi. Treba krenuti. Vi, mladež, jedva čekate nekoga ko će krenuti, koji neće odustati od cure na stupu poslije pola sata kad sazna da je katolkinja.

• Pominjemo Istru. Je li ona još najveće uporište antifašizma kod nas?

- Da. Samo, znate, Istra je bastion, rekao bih prije svjetonazorskog antifašizma nego konkretnog. Makar je taj svjetonazor današnji, multikulturalni antifašizam, nikao iz konkretnog antifašizma i fašizma koji je u Istri bio strašan. Talijanski fašizam bi, da nije bilo pakta sa Hitlerom, možda danas bio ukorijenjen u cijelu Evropu. Cijela Evropa bi možda prepisivala talijanski ustav ili zakone. Jer je to bio fakat socijalizam sa nacionalnim bojama, i militaristički. Sa kriptorimskim mitovima... ali gledajmo slučaj, jedini rasizam koji su oni ispoljavali bio je prema Slovenima. 

Tako da kad sam jednom kolegi, Talijanu, pričao o tome, rekoh mu, nije problem što su vaši ubili mog oca i djeda, i spalili selo. Rat je u tome da se ubije i bude ubijen. Problem je ovdje što je moje ime Milan Rakovac, što piše u mojim dokumentima, falsifikat. Ja dan-danas kad odem u župni dvor uzeti vlastiti krsni list, ne zovem se Milan Rakovac. Tamo piše da je moje ime Emilio Luciano Rakoci. To je problem Italije. Mi smo bili židovi koji nisu smjeli biti židovi, nego smo po slovu zakona, a kamoli i političke prakse, morali biti arijevci. Istra je 1943, 1945, 1946. imala četiri stotine mini Srebrenica. Četiri stotine i pedeset spaljenih sela sa specifikumom kolektivne, elegantne egzekucije kakvu su talijanski fašisti i nacisti prakticirali. Okruži se selo, malo slame, malo benzina... i sa strane samo čekaš. Pobijeno je negdje oko sedamnaest tisuća civila. Pa onda poslije svake ofanzive dođu poraženi ratnici i zapale sve. Tko ostane, strijeljaju. 

Photo: www.ipress.hr

Slijedi, dakako, naša plemenita junačka, kršćanska, komunistička osveta sa jedno sedam hiljada ljudi bačenih u jame. Gora još od krivde fašističke. Jer je riječ bila o nenaoružanim ljudima koji su smicani po pet, po deset, po petnaest, po dvadeset... hicem u potiljak. A možda je neko šparao municiju pa bi ga samo gurnuo u leđa, pa je urlao dolje na tristo metara dubine u jami. Zato jer su te bezbrojne istarske Srebrenice u toj mjeri zgrozile istarskog čovjeka, Hrvata, Slovenca, Talijana, da je on ljudsko kajanje pretočio u promjenu samog sebe i svoga ambijenta. 

Mislim da je to razlog otkud sada u doba hrvatskog integralizma, domovinskog rata kako volimo kazati, jedna statistički smiješna pokrajina od oko dvjesta i dvije tisuće stanovnika sa tako drastičnim otklonom od mainstreama.

Photo: Radmila Đurica

Ordinarni banditizam

• Kako Zagreb percipira Istru?
- U kulturi to je prevaziđeno. Tako je jedan hercegovački lingvist otišao korak dalje od Čakavskog sabora i mene rekavši: postoje tri hrvatska književna jezika. Dakle, znanstveni Zagreb je to kodificirao na, za nas, neočekivan način, koji legitimira pluralizam i multikulturalnost. Što je nečuveno za poimanje bilo koje metropole. A Zagreba osobito. Međutim, paralelno s time, šale u prijetećem tonu iskazane u Čakavskom saboru da treba istrijanizirati Hrvatsku više nisu šale. U mnogo čemu se Istri posrećilo. Međutim, tješi mnogo više Međimurje nego Istra, koje slične rezultate u ekonomskom i drugom smislu postiže kao i Istra. Onda dovraga, kad se može, zašto se to ne poduzima svuda. O tome trebamo razmišljati.

Ovaj liberal-kapitalizam je grozan, pa od Atile, biča božijeg, ničega nije bilo takvoga. Bila bi uvreda fašistima reći, poput moje drage Daše Drndić, finansijski fašizam, kapitalistički fašizam. To je uvreda za fašiste. Ovo je ordinarni banditizam. Kriminal koji je pri tome legaliziran. Molim vas lijepo. Hrvatski vrhovni sud odlučio je da zaradu koju su banke ostvarile kada su ljudima vezivale kredit za švicarski franak izvole vratiti korisnicima. Banke šute. Niko još nije kinte dobio. Onda se ne možemo zadovoljiti frazama. Ne, to je nešto posve novo što se događa pred našim vratima. To je problem nove civilizacije. Što bi rekao slovenski ekonomist Jože Menciger, od pada Berlinskog zida zapadni menadžer je imao dvadeset do trideset puta veća primanja od prosječnog primanja u svojoj firmi. Sada on ima četiristo puta veća primanja od svog zaposlenog. Takvo nešto ne bi palo na pamet ni Karlu Velikom. Pa Huni su imali pravičniju raspodjelu. Rimski patriciji su oslobodili svoje robove i dali im hektar zemlje da budu građani. Kapitalisti ne daju ništa, oni uzimaju nemilosrdno. Pare treba uzeti tamo gdje ih ima, dakle, kod sirotinje. Ogolite nas do kraja, prekarijat smo. Mi, bivša srednja klasa. Dobro, Bosna, Hrvatska, Srbija... Ali pogledajte Italiju. Ljudi ostaju na ulici, zatvaraju se redakcije, ne isplaćuju se honorari po godinu ili dvije. Onda ćemo mi otići ispovijediti se lijepo, otići u Međugorje, vratiti se prosvijetljeni i osvijetljeni, i onda ćemo moći trpjeti vlastito stanje čekajući kraljevstvo nebesko.

///////////////////////////////////////////////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////////////

image

Pozajmljeni intervju: Igor Marojević, pisac

Pišem o najgorem od svih stoleća

image

Pozajmljeni intervju: Bojan Babić, pisac

Umetnost se doživljava kao prihvatljiv porok

image

Pozajmljeni intervju: Damir Šabotić, pisac

Sagledati rat okom progonitelja

image

Pozajmljeni intervju: Andrija Matić, pisac

Istorija propadanja jednog grada

image

Pozajmljeni intervju: Alexey Titarenko, umjetnički fotograf

Rusi se uvijek osjećaju kao žrtve

image

Pozajmljeni intervju: Elis Bektaš, pisac

Previše je laži u našoj književnosti

15.09.2014.

HULIGANI OBOJENI MRŽNjOM PREMA DRUGIM VJERAMA I DALjE RAZBIJAJU STAKLA NA DžAMIJAMA

Napad na džamiju u Prijedoru: Otac se izvinio imamu i prijavio sina policiji


Uhapšen 20-godišnjak koji je razbio staklo na Čaršijskoj džamiji u Prijedoru

Razbijeno staklo na Čaršijskoj džamiji u Prijedoru

////////////////////////////////////////////////////////////////
//////////////////////////////////////////////////////////////////////////////



Razbijeno staklo na dzamiji Ferhadiji u Banjoj Luci

///////////////////////////////

U Prijedoru je, nakon finalne utakmice na Svjetskom prvenstvu u košarci između Srbije i SAD, oštećena Čaršijska džamija, a džamija Ferhadija je oštećena u noći izmedju 12. i 13 septembra.

Zbog napada na prijedorsku Čaršijsku džamiju, policija je privela dvadesetogodišnjeg Vladimira Mikanovića iz Prijedora. Napad i razbijanje prozora dogodio se nakon divljanja grupe navijača košarkaške reprezentacije Srbije nakon poraza te selekcije u finalu Svjetskog prvenstva od Sjedinjenih Američkih Država. Čaršijski imam Omer ef. Redžić opisao je kako je sve izgledalo:

„Prodefiliralo je negdje oko dvjesto učesnika, defiliralo kroz cijelu glavnu ulicu, da bi se zaustavili pored Čaršijske džamije i veoma pogrdnim riječima i psovkama vrijeđali sve ono što pripada muslimanskom i bošnjačkom. Spominjali su pogrdnim riječima i Federaciju i Kosovo, i tako to, da bi jedan od njih preskočio ogradu i razbio rukom staklo džamijskog prozora.“

Prvi incident se, kaže ef. Redžić dogodio još nakon polufinalne utakmice, kada je nekoliko automobila stalo ispred džamije i njegove kuće, iz kojih je stizala pogrdna galama. Pozitivno u cijeloj situaciji je što je otac Mikanovića u ponedjeljak došao pred džamiju da se izvini za djelo njegovog sina, te rekao da je on lično prijavio sina policiji. No, dešavanja ostavljaju gorak trag, kaže Redžić.

„Nije sva šteta u šteti što je razbijen prozor, nego je šteta u tom nekom osjećaju straha koji prožima nas Bošnjake, muslimane koji žive ovdje, jer to se ponavlja svaki put kad ima neka pravoslavna fešta ili Srbija igra – to se vraća tako što se skrnave vjerski objekti muslimana i Bošnjaka ovdje u Prijedoru.“

Napad se desio i u Banjaluci, u noći sa 12. na 13. septembar, u kome su još nepoznati vandali oštetili ogradu džamije Ferhadija. U svemu je najbitnije da policija i država pravovremeno reaguju, smatra psiholog Srđan Puhalo.

„Činjenica je da mi još uvijek beremo plodove onoga što se dešavalo devedesetih godina, da su to mladi ljudi koji su prihvatili takvu ideologiju, iako oni ne pamte rat i sve ono što se dešavalo u ratu. Njihovo pravo je da misle šta god hoće, samo je važno da se takvo ponašanje ne smije tolerisati ni u jednom društvu, ni u jednoj etničkoj grupi.“



Bošnjaci u Banjoj Luci ogorčeni su na učestale napade kako na njih same tako i imovinu Islamske zajednice u ovom gradu - kazali su u Medžlisu Islamske zajednice Banja Luka, obajavljeno je na interent stranici Rijaseta BiH

 

U noći  s 12. na 13. septembar dogodio se vandalski napad na Ferhadija džamiju u Banjoj Luci.

 

Tom prilikom od za sada nepoznatih osoba oštećena je limena zaštitna ograda oko Ferhadije te je ista kamenovana komadima asfalta.

 //////////////////////////////////////

Ferhadija kamenovana komadima asfalta

Hronika 15.09.14.

Zaštitna ograda oko džamije Ferhadija kamenovana komadima asfalta

- Bošnjaci u Banjoj Luci ogorčeni su na učestale napade kako na njih same tako i imovinu Islamske zajednice u ovom gradu - kazali su u Medžlisu Islamske zajednice Banja Luka, obajavljeno je na interent stranici Rijaseta BiH.

 

Podsjećamo, i Čaršijska džamija u Prijedoru sinoć je, nakon finalne utakmice Svjetskog prvenstva u košarci između Srbije i SAD-a, ponovo bila na meti vandala, koji je polupao dva prozorska stakla na tom vjerskom objektu.

 

(Fena/md)













///////////////////////////////////

Multimedija Studentski domovi: U potrazi za boljim uslovima

Studentski domovi u Sarajevu zamalo su zatvorili vrata za studente iz drugih kantona. Zbog dugovanja kantona za subvencije boravka, te nerealne cijene, uposlenici Studentskog centra traže da se riješi finasiranje ove ustanove Dalje/More

Prijedor, ilustrativna fotografija

Audio Otac se izvinio imamu i prijavio sina policiji

Napad i razbijanje prozora dogodili su se nakon divljanja grupe navijača košarkaške reprezentacije Srbije nakon poraza te selekcije u finalu Svjetskog prvenstva od Sjedinjenih Američkih Država Dalje/More

Josip Vajdner

Osvrt na tekst o svećeniku Križancu

Objavljujemo reakciju urednika Katoličkog tjednika Josipa Vajdnera na tekst "Optužbe za pedofiliju: Protjeran od crkve u Australiji, utočište našao u BiH“, u kojem je Vajdner bio jedan od sugovornika Dalje/More

Jasna Diklić

Diklić: Rušenje predrasuda među mladima kroz JuventaFest

Osnivačica JuventaFesta, smotre stvaralaštva srednjoškolaca regiona, glumica Jasna Diklić, kaže kako kroz dramsko stvaralaštvo mladi razvijaju vještinu dijaloga, zastupanje sopstvenog i uvažavanja tuđeg mišljenja Dalje/More

Ilustrativna fotografija

Uvozom mlijeka država će uništiti domaću privredu

Mljekari iz oba bh. entiteta nezadovoljni su najavom da bi država mogla da dozvoli uvoz visokosubvencionisanog mlijeka. Subvencija evropskim farmerima mogla bi, kako kažu, dovesti velike količine mlijeka iz EU po vrlo niskim cijenama i tako uništiti domaće tržšte Dalje/More

I dalje marginalizovane i nevidljve

Iako su demografska većina, žene u Bosni i Hercegovini u politici, društvu i ekonomiji i dalje su manjina. Stanje se popravlja ali sporim koracima. Premda BiH na ovom polju ima legislativu dobro usklađenu s evropskom, problem je u neprovođenju zakonâ
Dalje/More

Moneyval: Kome odgovara blokada BiH

Iako je u junu BiH bila dužna usvojiti Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti i izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH da ne bi bila automatski prebačena na "crnu listu", to se još uvijek nije desilo, a posljedice će osjećati građani
Dalje/More

Udruženja potrošača iz regije: Zajedno za veća prava

Građani bratimljenih gradova Europske unije, Srbije i Bosne i Hercegovine imali su priliku da se susretnu prošle sedmice u okviru projekta „Evropa za građane“. Najviše se govorilo o pravima potrošača zemalja EU i zemalja koje još nisu postale članicom europske obitelji
Dalje/More

Audio BiH: Daleko i od elementarne pismenosti

Iako se čini da u Bosni i Hercegovini, državi koja ima skoro desetak univerziteta, svi studiraju, realnost je drugačija. Prema procjenama međunarodnih organizacija, u BiH ima oko 15 odsto nepismenih. Najveći broj njih živi u ruralnim sredinama, a većina nije završila niti jedan razred osnovne škole
Dalje/More

Video Žene su pokretači pozitivnih promjena

Čarobna noć 28.8.2014. godine ostat će urezana u sjećanje, jer smo te noći moj tim i ja nagrađeni za interkulturalnu inovativnost u oblasti ljudskih prava. Ova nagrada pripada Bosni i Hercegovini - piše u dnevniku Velma Šarić, izvršna direktorica sarajevskog Centra za post-konfliktna istraživanja
Dalje/More

Mostar: Svjesno uništavanje (poljo)privrede

Poljoprivrednici u Hercegovini se ovih dana hvataju za glavu. Trenutak je berbe grožđa, ali nepovoljni vremenski uslovi - odnosno već mjesecima velike, nezapamćene padavine za ovo doba godine - desetkovale su urod
Dalje/More

Protest roditelja u Vrbanjcu: Bosanski jezik uslov povratka djece u školske klupe

Ovih dana su zaprijetili da će ispisati djecu iz škole te upisati ih u najbližu školu u Federaciji BiH ukoliko im se ne ispuni zahtjev barem za uvođenje bosanskog jezika, kao što su to uradili roditelji djece iz Konjević Polja
Dalje/More

Nove poplave u BiH: Najviše stradala zapadna Bosna

Opština Cazin donijela je odluku o proglašenju stanja prirodne nesreće. Zbog obilnih padavina i izlijevanja podzemnih i oborinskih voda, u nekoliko naselja u ovoj opštini došlo je do nezapamćenih poplava.
Dalje/More

Zaboravljeno Željezno Polje: Život na silu

Mještani ovog sela danas žive u devastiranim kućama, bez električne energije, kanalizacije, zatrpani su gomilama nanosa pijeska koje je donijela rijeka Željeznica. Najteže im pada što niko od predstavnika vlasti nije došao, niti su dobili novac za obnovu
Dalje/More

Nestali su poseban oblik ljudske tragedije

Pisac, esejista i publicist Ivan Lovrenović u razgovoru za RSE govori o svom djelu "Nestali u stoljeću", za koji je dobio prestižnu nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj
Dalje/More

Gledaj Ukrajinu, vidiš Bosnu

Za dobre poznavaoce prilika, Rusija pokušava da u svom susedstvu instalira entitet nalik Republici Srpskoj u BiH, kojim bi kontrolisala i blokirala sve ključne odluke Kijeva koje nisu po volji Kremlja. Takav ishod posebno je privlačan Moskvi u trenutku dok se prelama sudbina Ukrajine
Dalje/More

Multimedija Đemailov protest pokrenuo ekshumaciju

Ekspertni tim Instituta za nestale BiH ekshumirao je jedno nekompletno tijelo na lokaciji sela Jasenova. Ovu grobnicu locirao je Đemail Hasanović koji je u desetogodišnjoj potrazi za posmrtnim ostacima svoga sina
Dalje/More

BiH: Šminkanje surove stvarnosti

Predizborna kampanja za opšte izbore u BiH zvanično počinje u petak, ali to nije omelo političare da svoje predizborne programe promovišu mjesecima ranije. Najmoćnije „oružje“ su, naravno, javne funkcije, ali i društvene mreže
Dalje/More

Protjeran od crkve u Australiji, utočište našao u BiH

Dok se u Australiji i širom svijeta Crkva obračunava sa pedofilijom u svojim redovima, u BiH nema smetnji za Križančev rad jer ga sud nije osudio kao pedofila
Dalje/More

Dodik hteo da krene u secesiju RS, Vučić ga sprečio

Da li je Dodik zaista imao podršku Rusije za taj korak, nije jasno. Ako se gleda u kontekstu ukrajinske krize u trenutku aneksije Krima, meni nije bliska ta tvrdnja, kaže Bodo Weber iz Saveta za politiku demokratizacije
Dalje/More

Multimedija Lijanovići: Brojne afere iz vladajućih fotelja

Hapšenje u akciji Brend nije prvo privođenje braće Lijanovića, vlasnika najveće mesne kompanije u BiH, koji su svaki put negirali umješanost u bilo kakav kriminal. A bili su u fokusu afera, od fiktivnih firmi, do krađe poticaja
Dalje/More

Srbija priznala odgovornost za mučenje Bošnjaka

Na meni su cigare gašene. Ja imam ožiljke, sudski lekar ih je gledao, tučen sam cipelama, pendrecima, nema čime nisam tučen, vidno potresen seća se svog šestomesečnog zatočeništva Enes Bogilović
Dalje/More

Fotogalerija Đemailov protest: Ne idem odavde bez kostiju sina

Na putu od Srebrenice prema Podravanju Đemail je postavio krevet i tu spava i štrajkuje glađu. Razlog je rad Instituta nestalih BiH koji nije našao posmrtne ostatke Đemailovog sina nastaradalog na tom mjestu
Dalje/More

Multimedija Akcija "Brend": Uhapšeni ministri poljoprivrede i trgovine FBiH

U akciji Tužilaštva BiH i SIPA-e uhapšeno 11 osoba, među kojima i federalni ministar poljoprivrede Jerko Ivanković Lijanović i ministar trgovine Milorad Bahilj. Provode se saslušanja privedenih osoba
Dalje/More

Srebrenička sela: Polja heljde zbližavaju komšije

Stotinjak mještana sela Osmače i Brežani kod Srebrenice bavi se poljoprivredom. Osnovna djelatnost je stočarstvo, ali u posljednje vrijeme mnogi povratnici bave se uzgojem heljde. Koriste se sve površine za sijanje, pa čak i lokalni sportski teren
Dalje/More

Multimedija Dok rudari rizikuju život, politika diktira i kopanje uglja

Nakon rudarske nesreće u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica u kojoj je poginulo pet rudara, na pomolu je zatvaranje ove, najopasnije jame u BiH, a prema najavama iz sindikata, rudari više neće silaziti u nju
Dalje/More

Sporazum sa Hagom: Do kraja goniti ratne zločince

Nakon što Haški tribunal okonča rad nekažnjeni ratni zločinci neće biti ostavljeni na slobodi u zemljama Zapadnog Balkana, već će se omogućiti i Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori da im sude. To je namjera Sporazuma potpisanog u Sarajevu.
Dalje/More

Fotogalerija Multietnički, inkluzivni vrtić najbolji na svijetu

Dječiji vrtić iz Mostara dobio je prvu nagradu za za interkulturalno dostignuće, koju dodjeljuje Ministarstvo vanjskih poslova Austrije
Dalje/More

Audio Sindikalci tvrde: Izloženi smo prijetnjama

Uposlenici 13 fakulteta i akademija u Sarajevu su u štrajku, pa do daljnjeg nema polaganja ispita, ni upisa novih studenata. Sindikalci su nezadovoljni, između ostalog, visinom plata. No, nisu u štrajku svi
Dalje/More

Multimedija Uz Svjetski dan pismenosti: Budžovani u školu, bijedi motiku u ruke

Iako se čini da u BiH, državi koja ima skoro desetak univerziteta svi studiraju, realnost je malo drugačija. Prema procjenama međunarodnih organizacija, u BiH živi oko 15 posto nepismenih
Dalje/More
Više tekstova
15.09.2014.

STUDENTSKI DOMOVI U BiH: U POTRAZI ZA BOLjIM USLOVIMA

Studentski domovi u BiH: U potrazi za boljim uslovima




Život u studentskom domu
///////////////////////////////////

Aida Đugum

Studentski standard na univerzitetima u BiH je iz godine u godinu sve lošiji. U nekim studentskim domovima uslovi smještaja su ispod svakog nivoa. Ali, zbog neimaštine i niskih primanja roditelja, većina bh. studenta svoje najljepše dane provodi u uslovima neprimjerenim 21. vijeku. I pored toga, pred početak ove školske godine novi problemi. Studentski domovi u Sarajevu, najvećem univerzitetskom centru u BiH, zamalo su zatvorili vrata za studente iz drugih kantona. Zbog dugovanja kantona za subvencije boravka studenata u sarajevskim domovima, te zbog nerealne cijene, uposlenici Studentskog centra traže od vlasti da se konačno riješi finasiranje ove ustanove.

Nekoliko studenata čekalo je pred kapijom Studentskog doma Bjelave u Sarajevu, kako bi preuzeli ključeve za sobe u kojima će boraviti ovu školsku godinu. U domu, u kojem se već 50 godina nije uložio ni euro, uslovi su loši, ali studenti pomirljivo sliježu ramenima.

Od početka studija u Sarajevu, Sadam iz Jajca smješten je Studentskom domu. Upisao je petu godinu Fakulteta za sport. Kaže da vjerovatno ne bi mogao studirati u glavnom gradu BiH da sve vrijeme nije bio smješten u domu.

Ovo je najpovoljnije. Da ima boljih uslova, normalno da bi se išlo na drugo mjesto. Prošle godine sam plaćao sobu 118 maraka (60 eura). Sad ne znam koliko će biti.“

I uposlenici Studentskog centra u Sarajevu svjesni su da studenti žive u lošim uslovima. No, kako kaže predsjednik sindikata Studentskog centra Amir Petrović, radnici čine sve što mogu da im boravak učine ugodnijim. Ni uposlenici se ne nalaze u zavidnom položaju.

„Nama oni znaju dugovati po šest, sedam mjeseci, zbog čega nama kasne lični dohoci po tri, četiri mjeseca. O regresima da ne pričam. Ono što mi možemo pružiti, s ovakvim materijalnim primanjima, mi pružamo. Do nas što je, mi ispunjavamo, ostalo je sve do društvene zajednice. Prethodnih dvanaest godina se bukvalno maćehinski ponašalo prema Studentskom centru.“

Zbog ogromnih dugovanja kantona za subvencije boravka studenata, te poskupljenja hrane i energenata, u Studentskom centru KS kažu da ne mogu više finasijski izdržati. Kako bi ekonomski poslovali potrebno je da cijena smještaju bude veća za oko 22 eura. Studenti su do sada plaćali prosječno 65 eura, a subvencije koje su plaćali kantoni bile su 95 eura po studentu. Emir Kadrić, direktor Studentskog centra u Sarajevu objašnjava:

„To kad saberete, to vam je negdje 320 maraka, i to je nedostatno da bi Studentski centar mogao da pruža ovaj nivo usluge koji trenutno pruža. U međuvremenu, zadnjih pet godina, tri puta je plin poskupio, prošle godine je drastično voda poskupila, znači, jednostavno, novca za ovu uslugu nema dovoljno.“

Već pet godina nije korigovana cijena smještaja u sarajevskim studentskim domovima. S obzirom da se u narednih mjesec dana treba to učiniti, jer će studentski domovi biti zatvoreni, pitanje je ko će platiti dodatnih 22 eura, studenti ili kantoni? Ponovo, Emir Kadrić.

Možemo izdržati dva mjeseca sa ovakvim uslovima. Dakle, neko mora da nam obezbijedi uslove za normalno poslovanje.“

No, studenti su jasni.

„Uglavnom, sada se studente neće dirati. Mi nećemo dozvoliti da nešto ide preko studentskih leđa. Vlada je ta koja je danas donijela odluku da će se u narednom periodu rješavati. Evo, pustili su nas u domove po standardnoj, staroj cijeni, i to je ipak pozitivno za studente“, kaže Almir Begić, predsjednik Udruženja studenata Studentskog centra u Sarajevu.

Dva nova doma na Palama

Skupljim boravkom u domovima neće se riješiti problem, smatraju u Studentskom centru KS. Potrebno je donijeti zakon o studentskim standardima na nivou Federacije Bosne i Hercegovine. U Istočnom Sarajevu, u entitetu Republika Srpska, stvari su počele da se pomjeraju s mrtve tačke. Predsjednik Unije studenta RS-a Predrag Govedarica kaže da stižu dobre vijesti za paljanske studente.

„Gorući problem, u šta se godinama, godinama nije ulagalo, i što je sramota, jesu studentski domovi koji su osnovna karika studentskog standarda. Studenti na Univerzitetu Istočno Sarajevo borave u veoma lošim objektima, ruiniranim objektima, i to tako traje godinama. I moram da vam kažem da su konačno sagrađena dva nova doma na Palama, smještajnih kapaciteta dva puta po tristo, nalaze se u neposrednoj blizini Filozofskog, Pravnog i Ekonomskog fakulteta.“

Uslovi studiranja bh. studenata razlikuju se od univerziteta do univerziteta, entiteta, kantona, grada. Zbog toga je potrebno sistemski riješiti ovaj problem. Ali, čini se da nadležni za to trenutno nemaju sluha.

//////////////////////////////////////////

/////////////////////////////

Fotogalerija HRW: Slučajevi zanemarivanja djece

Human Rights Watch (HRW) u novom izvještaju navodi da skoro 30 odsto djece sa posebnim potrebama u Rusiji žive u državnim sirotištima gdje trpe nasilje, zanemarivanje i izolaciju.

Fotogalerija Posljednji grnčari u BiH

Stoljećima se tradicija proizvodnje glinenog posuđa prenosila s koljena na koljeno u porodici Emsedina Orhana iz Liješeve kod Visokog. Iako Emsedin nije jedini, sve manje je majstora koji obrađuju glinu. RSE foto / Srećko Stipović

Više multimedije
15.09.2014.

MUSTAFA CERIĆ: SERGEJ LAVROV BI TREBAO ZNATI DA JE DAYTONSKI SPORAZUM FISKALNO NEODRŽIV

Cerić: Lavrov bi trebao znati da je Daytonski sporazum fiskalno neodrživ

image Mustafa Cerić

/////////////////////////////////////

SARAJEVO - Dr. Mustafa Cerić, nezavisni kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, reagirao je na nedavnu izjavu šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova ruskim medijima da je bilo kakva promjena Daytonskog sporazuma „opasna stvar“.

„Očekivali smo od ruske diplomacije, kao jednog od garantora Daytonskog sporazuma i članice PIC-a, da u duhu tradicionalnih demokratskih vrijednosti ruskog naroda, svojim autoritetom utječe da se država Bosna i Hercegovina oslobodi stigme strukturalne diskriminacije koja je nametnuta Daytonskim sporazumom. Taj sporazum je prekinuo krvoproliće, ali je u konačnici rezultirao strukturalniom diskriminacijama, pa tako etničke grupe kao što su Jevreji, Romi, Albanci i drugi, nisu jednakopravni u državi Bosni i Hercegovini, zato što, prema slovu i duhu tog sporazuma, ne mogu biti birani na državne funkcije“, izjavio je dr. Cerić, te dodao da su oni koji smatraju da Daytonski sporazum treba doživjeti evoluciju „motivirani moralnom odgovornošću i političkom zrelošću, te visokim standardima demokracije i ljudskih prava u 21. stoljeću“.
 
Stoga su stavovi ministra Lavrova o Daytonskom sporazumu kao svršenom činu, nerazumljivi i neprihvatljivi, jer zagovaraju strukturalnu diskriminaciju na osnovu rasne, etničke i vjerske pripadnosti.
 
„Ministar Lavrov bi trebao znati da je Daytonski sporazum fiskalno neodrživ, moralno upitan i politički nefunkcionalan. Stoga, od njega očekujemo da svojim utjecajem i svojom odgovornošću za potpisivanje i implementaciju Daytonskog sporazuma, korigira svoj stav prema tom dokumentu i da utječe da se država Bosna i Hercegovina oslobodi strukturalne diskriminacije koja nikada nije bila u njenoj tradiciji i kulturi, kao ni u političkoj praksi i da utječe svojim autoritetom na one koji se ne mogu odreći svojih nacionalističkih, isključivih političkih stavova“, poručio je dr. Cerić.
 
Dodao je da ministru Lavrovu, kao i svim dobronamjernim ljudima u svijetu, treba biti jasno da je Bosna i Hercegovina europska država sa hiljadugodišnjom državnom tradicijom, ali s modernim pogledom na svijet, koji pretpostavlja pravo svakog pojedinca na život, vjeru, slobodu, imetak i čast.
 
„Prioritet države Bosne i Hercegovine je očuvanje sigurnosti njenih građana, njihovih života, slobode, imovine i časti, kao i dovršavanje europskog sigurnosnog projekta. Suverenitet, teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet države Bosne i Hercegovine je neupitan. Pitanje mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini je europsko, odnosno euro-atlantsko pitanje i oko toga nema dvojbe, jer je Bosna i Hercegovina europska država i njena politika je europska politika koja podrazumijeva blisku unutar-europsku solidarnost i izvan-europsku kooperaciju“, smatra dr. Cerić.
 
Budući da je Rusija dijelom i europska zemlja, onda je razumljivo da su stavovi ruske diplomacije za Bosnu i Hercegovinu važni, ali sa sobom povlače i veliku odgovornost, posebno u oblasti poštivanja državnosti Bosne i Hercegovine i afirmacije ljudskih prava.
 
„Ruska diplomacija treba znati da se u Bosni i Hercegovini dogodio genocid nad bošnjačkim narodom, o čemu postoje validne međunarodne presude i zato je pitanje mira i sigurnosti za bošnjački narod pitanje prvoga reda, a to podrazumijeva da Bošnjaci trebaju i mogu naći konsenzus sa druga dva konstitutivna naroda oko statusa države Bosne i Hercegovine u vojnim savezima, poput NATO-a, koji djeluje u kontekstu europskog mira i sigurnosti i koji će osigurati da se genocid više nikada ne ponovi“, naglasio je dr. Cerić.
 
„Stoga očekujemo da ruska diplomacija razumije tu senzibilnost države Bosne i Hercegovine i da svojom politikom ni na koji način ne iskazuje pristrasnost prema bilo kojoj etničkoj zajednici, posebno kada je riječ o miru i sigurnosti naše zemlje, kao i miru i sigurnosti cijele Europe“.

 

(FENA)



/////////////////////////////////////////////////////////////

Cerić: Kamen na Ferhadiju – kamen na dušu

image Mustafa Cerić

////////////////////////////////////

SARAJEVO - Džamija Ferhadija u Banjoj Luci sinoć je ponovo bila meta napada. Pod izgovorom izgubljenog košarkaškog meča, banjalučka ljepotica ponovo se našla na meti vandala. „Kamenovanje Ferhadije džamije u Banjoj Luci ne umanjuje vrijednost džamije, ...

... već govori o kršenju ljudskih prava građana države Bosne i Hercegovine. Stoga, najoštrije osuđujem nasilje u Banjoj Luci i pozivam državne organe, kao i institucije međunarodne zajednice, koje su zadužene za provedbu mira u našoj zemlji, da hitno djeluju na otkrivanju organizatora i izvođača tog nasilnog čina“, poručio je dr. Mustafa Cerić, nezavisni kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

„Kamen na džamiju u Banjoj Luci je kamen na dušu i čast svakog poštenog čovjeka koji ne mrzi druge ljude zbog njihove drugačije vjere. Muslimanima Bošnjacima u Banjoj Luci iskreno izražavam svoja suosjećanja sa porukom da znaju da nisu sami i da je njihova duševna bol zbog kamenovanja Ferhadije zasigurno i bol svakog čovjeka čista srca i dobre volje“, naglasio je dr. Cerić te dodao da ovaj, kao i svaki drugi „napad na vjeru i ljudsku čast bilo koga treba da nas ujedini u našem nastojanju da imamo jaku državu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, državu koja će štititi ljudska prava svih ljudi i naroda bez obzira na vjeru i naciju“.

„Mislio sam se da je ubistvo Murata Badića bila dovoljno snažna opomena vlastima u Banjoj Luci da štite ljudsku čast i da ne dozvole da huligani skrnave džamije, crkve, sinagoge i groblja“, naglasio je dr. Cerić.


(Vijesti.ba/Fena)


/////////////////////////////////////////////////////////////////////////

///////////////////////////////////////////////////

SAD će podržati kandidate koji su spremni raditi u interesu građana

image Nicholas Hill

//////////////////////////////////////////////

SARAJEVO - Otpravnik poslova Ambasade SAD-a u BiH Nicholas Hill objavio je na blogu da će njegova zemlja na predstojećim općim izborima u BiH podržati kandidate koji su spremni raditi u interesu građana Bosne i Hercegovine i koji će prioritete građana staviti na prvo mjesto.

On je dodao da je na građanima BiH da odluče ko su ti kandidati, te da je to izazov s kojim će se suočiti u narednim sedmicama, dok su SAD ovdje da osiguraju da se njihov glas bude uvažen.

- Sa Centralnom izbornom komisijom i našim međunarodnim partnerima radimo da bismo smanjili mogućnost nepravilnosti na izborima tako što planiramo osigurati posmatrače, te podržati lokalne nevladine organizacije koje su posvećene jačanju civilnog društva i stvaranju zdrave demokratije u Bosni i Hercegovini - naveo je Hill.

On tvrdi da je sada na građanima Bosne i Hercegovine da saznaju kako kandidati namjeravaju poboljšati živote birača, te da potom iskoriste svoje pravo i odaberu političara koji ima najbolji plan, a da kandidati i birači moraju ostati fokusirani na stvarne probleme.

- Obični građani shavataju da su političke platforme ostale iste, a njihov životni standard se i dalje pogoršava. Sada svako od vas ima moć da iskoristi svoj glas i kaže političarima da je vrijeme da sjednu za sto i postignu teške kompromise koji su neophodni kako bi ova zemlja išla dalje - smatra Hill.

On navodi da je, nakon što su potrošene godine u kontraproduktivnim pričama o podjelama, vrijeme da građani BiH podrže lidere koji imaju iste prioritete kao i oni, a ne da ih podrže zato što su istog porijekla.

- Ova zemlja je ponosna na svoju istoriju raznolikosti. Etnička pripadnost nije bila prepreka da ljudi pruže pomoć ugroženim u poplavama i ne bi trebala biti prepreka napretku u drugim oblastima. Na kraju krajeva, građani širom BiH imaju iste probleme. Svim ljudima, posebno mladim, potrebna su nova radna mjesta i manje retorike kako bi osigurali bolju budućnost za sebe i za svoju zemlju. Svima vam je potreban pristup boljoj zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i putevima, bez obzira gdje živite i kako se zovete - napisao je Hill.

Predložio je bh. građanima da pitaju kandidate šta će uraditi da olakšaju pokretanje biznisa, modernizuju zakone o radu, unaprijede pravosudni sistem i da se bore protiv korupcije.

- Ukoliko vam se ne dopada odgovor nekog političara, nemojte se plašiti da date šansu novim ljudima i novim idejama. Uradite sve što treba da biste pronašli kandidate koji su posvećeni napretku zemlje, a ne kandidate koji su posvećeni sami sebi i sopstvenom bogaćenju - preporučio je Hill.

On je mišljenja da ozbiljni politički lideri shvataju da građani BiH zaslužuju da žive u stabilnoj, prosperitetnoj, multietničkoj državi spremnoj za integraciju u NATO i EU, te da, iako članstvo u evro-atlantskim institucijama možda jeste konačni cilj, ono što je bitno za transformaciju ove zemlje i za bolji život građana su dodatne reforme neophodne za članstvo.

- Kada budete glasali imajte na umu da su za napredak ka EU i NATO ponekad potrebne teške reforme koje uključuju veći stepen transparentnosti i političke odgovornosti i da bi političari koji su posvećeni budućnosti BiH trebali biti spremni da ih provedu - kazao je Hill.

On je izrazio nadu da će građani BiH u rekordnom broju izaći na birališta širom zemlje i dati glas protiv korupcije i ciničnog korištenja nacionalizma koji ovu zemlju sputavaju ali da njihova uloga u ovoj demokratiji ne prestaje kada se svi glasovi zbroje, već svi oni ponaosob imaju ličnu odgovornost da zahtijevaju od novoizabranih političara da ispune svoja obećanja.

- I dok se izborna kampanja zahuktava širom zemlje, mi ćemo iskoristiti vrijeme u narednih nekoliko sedmica za detaljne diskusije o jednom broju ključnih ekonomskih, političkih i socijalnih pitanja. Radujem se vašim komentarima i otvorenom dijalogu o ovim ključnim pitanjima - napisao je u blogu otpravnik poslova Ambasade SAD-a u BiH Nicholas Hill.

(Vijesti.ba/Fena)



/////////////////////////////////////////////////////////////
///////////////////////////////////////

Cijena neprovođenja reformi je ta da mladi neće imati budućnost u svojoj zemlji

image Peter Sorensen

*************************

SARAJEVO - Šef Delegacije EU u BiH i specijalni predstavnik EU u BiH, ambasador Peter Sorensen, sastao se danas u Sarajevu sa Thomasom Lubeckom, novoimenovanim direktorom Međunarodne korporacije za finansije za zemlje Zapadnog Balkana.

Oni su razmijenili mišljenja o ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini.

Ambasador Sorensen je rekao da Sporazum za rast i zapošljavanje, koji je nedavno predstavljen javnosti u BiH, daje mapu puta za realizaciju ozbiljnih ekonomskih reformi koje su potrebne u zemlji.

- Mjere šest prioritetnih reformi trebaju implementirati vlade nakon opštih izborima u oktobru 2014. godine. Međunarodne finansijske institucije i Evropska unija su podržali ove mjere i u potpunosti su posvećeni da pomognu njihovo provođenje i osiguraju finansijsku pomoć kojom bi ublažili njihove kratkoročne efekte. Reforme funkcionišu i daju rezultate. Cijena neprovođenja reformi je ta da mladi ljudi neće imati budućnost u svojoj zemlji - zaključio je ambasador Sorensen.

Također, Sorensen je pohvalio napore lokalnog tima Međunarodne finanskijske korporacije u pomaganju razvijanja mjera Sporazuma za poboljšanje poslovne klime i jačanje preduzeća u BiH, saopćeno je iz Delegacije Evropske unije u BiH.


(Vijesti.ba/Fena)

15.09.2014.

TRI KARTE ZA DANSKU

Tri karte za Dansku



Treehotel Mirrorcube, Sweden bit.ly/YHTtOu

 
Francis Fukuyama, Political order and political decay: from the industrial revolution to the globalization of democracy; Farrar, Straus & Giroux (izlazi iz štampe krajem septembra 2014).

Kada je 1989. objavio esej u časopisu The National Interest pod naslovom „Kraj istorije?“, Fransis Fukujama se zatekao u centru javne debate. Iako često pogrešno shvaćen i zlonamerno tumačen, tekst je zapravo izneo čestit i smislen argument: s padom komunizma, liberalna demokratija ostala je jedini oblik vladavine, kompatibilan sa socio-ekonomskom modernošću. Tokom godina, Fukujama je nastavio da brani svoj stav, i ta su nastojanja sada sabrana u dvotomno delo koje prati globalni politički razvoj od praistorije do danas. Četvrt veka kasnije, Fukujama je i dalje uveren da nijedan drugi politički sistem nije održiv na duge staze, ali će svoje istraživanje zaključiti trezvenim obrtom: budućnost liberalne demokratije je nejasna, ali zbog sopstvenih unutrašnjih problema – a ne zbog nekog spoljašnjeg takmaca.

Prvi tom, „Poreklo političkog poretka“, objavljen 2011, Fukujama počinje opaskom da je za savremene zemlje u razvoju izazov kako da „stignu do Danske“ – to jest, kako da izgrade prosperitetnu, uređenu liberalnu demokratiju. To, zauzvrat, zahteva razumevanje šta „Danska“ – liberalna demokratija – zapravo znači. Oslanjajući se na uvide svog mentora, Semjuela Hantingtona, Fukujama tvrdi da je politički poredak u potpunosti stvar institucija i da posebno liberalna demokratija zavisi od osetljive ravnoteže tri razgovetna svojstva – političke odgovornosti, jake delotvorne države i vladavine prava. Odgovornost zahteva mehanizme koji čine lidere podložnim uticaju svoje javnosti, što podrazumeva redovne slobodne i pravične višepartijske izbore. Ali sami izbori nisu dovoljni: istinskoj liberalnoj demokratiji potrebno je da njene institucije odgovornosti budu dopunjene centralnom vladom koja izvršava poslove, i to u skladu sa pravilima i zakonima koji važe jednako za sve.

Fukujama je pokazao kako su se tokom čitave ljudske istorije ova tri faktora često javljala nezavisno ili u različitim kombinacijama. Na primer, Kina je razvila državu znatno pre nego što se ijedna pojavila u Evropi, ali nije postigla ni vladavinu zakona ni političku odgovornost. Nasuprot tome, u Indiji i većem delu muslimanskog sveta rano je razvijeno nešto nalik vladavini zakona, ali nije bilo jake države (ili političke odgovornosti, u muslimanskom svetu). Tek će u pojedinim delovima Evrope krajem 18. veka, primećuje Fukujama, sva tri aspekta početi da se kreću istovremeno.

Drugi tom, „Politički poredak i politički raspad“ vodi čitaoca u vrtoglavu turneju kroz savremeni razvoj, od Francuske revolucije do danas. Fukujama je vrlo ambiciozan. Želi da uradi nešto više od pukog opisivanja šta je to liberalna demokratija; želi da ustanovi kako i zašto se ona razvija (ili ne). Kao i u prethodnom, i u ovom tomu autor pokriva ogroman prostor, sumirajući izvanrednu količinu istraživanja i iznoseći raznovrsne argumente u zapanjujućem rasponu tema. Neki od tih argumenata nisu uverljivi, dok povremeno prisustvo teških generalizacija i magičnih formula svedoče da Fukujama nije sklon da istoriju podvrgava laboratorijskim uslovima.

Tako on sugeriše da vojno rivalstvo može gurnuti države u modernizaciju, pozivajući se na drevnu Kinu i, u skorašnjoj istoriji, Japan i Prusku. Međutim, on navodi i mnoge slučajeve u kojima vojno rivalstvo nije imalo pozitivan efekat na izgradnju države (19-vekovna Latinska Amerika) i mnoge u kojima je imalo negativne posledice (Papua Nova Gvineja, kao i drugi delovi Melanezije). On sugeriše da je postupnost političkog razvoja važan, tvrdeći da su „one zemlje u kojima je demokratija prethodila izgradnji moderne države imale mnogo više problema u postizanju visokokvalitetne uprave od onih koje su modernu državu nasledile iz apsolutističkih vremena“. Međutim, primeri koje navodi ne uklapaju se najbolje u ovaj argument – budući da je pruska država ipak s mukom prešla u ruke civilnih vlasti, dok je početna slabost italijanske države pre bila uzrokovana manjkom a ne viškom demokratije. Sem toga, Fukujama svakako razume da će autoritarizam dovesti do slabe države pre nego demokratija, jer da bez slobodnih medija, aktivnog građanskog društva i redovnih izbora autoritarizam ima više mogućnosti da iskoristi korupciju, klijentelizam i pljačku.

Možda najzanimljiviji segment knjige predstavlja Fukujamina rasprava o SAD, koje uzima kao ilustraciju uzajamnog delovanja demokratije i izgradnje države. Tokom 19. veka, primećuje Fukujama, SAD su imale slabu, korumpiranu i patrimonijalnu državu. Od kraja 19. do sredine 20. veka, međutim, američka država transformisala se u snažnog i delotvornog nezavisnog aktera, prvo zahvaljujući progresivcima a zatim i novim dilom. Pokretač ove promene bila je „društvena revolucija izazvana industrijalizacijom, koja je okupila čitavu generaciju novih političkih aktera koji nisu imali interes da održavaju stari klijentelistički sistem“. Američki primer pokazuje da demokratije zaista mogu izgraditi jake države, ali za to je, tvrdi Fukujama, potrebno mnogo napora u dugom vremenskom periodu, koji ulažu moćni igrači nevezani za stari poredak.

Ako SAD ilustruju razvoj demokratske države, one takođe ilustruju i kako demokratska država može oslabiti. Ponovo se pozivajući na Hantingtona, Fukujama podseća da su „svi politički sistemi – prošli i sadašnji – podložni propasti“, jer starije institucionalne strukture ne uspevaju da se razviju kako bi ispunile potrebe promenjenog sveta. „Činjenica da je sistem nekad bio uspešna i stabilna liberalna demokratija, ne znači da će to ostati zauvek“, i upozorava da ni SAD nisu trajno imune na institucionalno slabljenje.

Tokom proteklih nekoliko decenija, američki politički razvoj krenuo je unazad, kaže Fukujama, a država je postala slabija, neefikasna i korumpirana. Jedan od razloga leži u rastu ekonomskih nejednakosti i koncentraciji bogatstva, što je elitama omogućilo da pribave ogromnu političku moć i tako manipulišu sistemom u korist sopstvenih interesa. Drugi uzrok je propusnost američkih političkih institucija za interesne grupe, omogućavajući čitavom nizu raznih frakcija koje „kolektivno nisu predstavnici javnosti kao celine“, da vrše neproporcionalni uticaj na vladu. Rezultat je začarani krug u kojem američka država loše izlazi na kraj sa krupnim izazovima, što podstiče nepoverenje javnosti u državu – a državu lišava resursa i autoriteta, što još više slabi njen učinak.

Kuda taj krug vodi ne može da predvidi ni Fukujama, ali dovoljno je reći: ničem dobrom. Fukujama strahuje da će problemi Amerike sve više biti obeležja i drugih liberalnih demokratija, uključujući i evropske gde su „razvoj Evropske unije i premeštanje političkog odlučivanja iz nacionalnih prestonica u Brisel“ učinili da „evropski sistem kao celina — sve više liči na onaj u SAD“.

Fukujamin čitalac biće prepušten depresivnom paradoksu. Liberalna demokratija ostaje najbolji sistem za savladavanje savremenih izazova i teško je pomisliti da bi kineska, ruska ili islamistička alternativa mogla ponuditi raznovrstan spektar ekonomskih, društvenih i političkih dobara za kojima svi ljudi teže. Ali ukoliko liberalne demokratije ne uspeju nekako da se reformišu i savladaju institucionalno propadanje, istorija se neće okončati s praskom već s jaukom.

 
Sheri Berman, The New York Times, 11.09.2014.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 14.09.2014.


//////////////////////////////////////////////////
//////////////////////////////////////////////////////////
15.09.2014.

KRAJ DIKTATA MMF-a I SVJETSKE BANKE

Argentina izborila povijesnu rezoluciju UN-a: Kraj diktata MMF-a i Svjetske banke


tacno.net

Autor
15.9.2014. 



Argentina izborila povijesnu rezoluciju UN-a: Kraj diktata MMF-a i Svjetske banke

///////////////////////////////////////////////////////////


Sukob između Argentine i hedge fondova mobilizirao je i Ujedinjene narode. Jedna rezolucija bi sada trebala uvesti reda u odnos prema državama-dužnicima. No mnogi već sad dvoje u ove planove.
Radi se o diplomatskom trijumfu Argentine: početkom tjedna Opća skupština Ujedinjenih naroda izglasala je donošenje rezolucije kojom bi se regulirao postupak proglašenja stečaja samostalnih država. UN se time obvezao stvoriti međunarodno obvezujuće zakonske okvire koji bi regulirali postupak stečaja država.„Opća skupština je donijela odluku o donošenju okvira za reprogramiranje dugova suverenih država i time međunarodni financijski sustav učiniti efektivnijim, predvidljivijim i stabilnijim“, stoji u rezoluciji UN-a.

Ova rezolucija je iznenađenje za mnoge.

„Ovako jasno formulirana i obvezujuća je rijetko koja UN rezolucija“, smatra Jürgen Kaiser, koordinator kampanje „Erlassjahr.de“ („Godina oprosta dugova“).

„Rezolucija daje manevarskog prostora svim državama koje ne želi živjeti pod diktatom Svjetskog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke“, dodaje Kaiser.

Za rezoluciju, koja je donesena na zahtjev Argentine, je glasovalo 124 zemalja. Među zemljama koje su glasovale protiv nalaze se SAD, Japan, Njemačka i Velika Britanija.

Pozadina rezolucije je višegodišnji spor argentinske vlade s dva hedge fonda koji je okončan pobjedom financijskog svijeta i osudom Argentine na plaćanje 1,3 milijarde dolara vjerovnicima. Od kraja srpnja Argentina je praktički pod stečajem. Problemi Argentine potječu još iz vremena posljednjeg državnog bankrota 2001. kada se vlada u Buenos Airesu uspjela s 90 posto svojih vjerovnika nagoditi o oprostu 70 posto duga. No dva hedge fonda nisu bili dijelom ove nagodbe te su svoja potraživanja u lipnju ove godine izborili pred jednim sudom. Ova odluka je otvorila mnoga pitanja.

„Potpuno je neprihvatljivo da reprogramiranje inozemnog duga cijele jedne zemlje ovisi o odluci jednog suda u SAD-u“, kaže stručnjak Kaiser koji u sklopu Konferencije Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj (UNCTAD) radi na konceptima reprogramiranja državnih dugova.

Nova rezolucija UN-a doduše neće spasiti Argentinu od trenutnih financijskih nevolja ali pruža nadu državama koje se nalaze u sličnim problemima poput Zambije, Ugande, Kameruna ili Demokratske Republike Konga. No upravo u to sumnjaju kritičari rezolucije koji strahuju da bi novi postupak mogao unijeti nemir i nesigurnost na financijska tržišta. Zasad dužničke zemlje potpadaju pod jurisdikciju svojih vjerovnika. Ovi se pak, zbog različitih interesa, za pomoć obraćaju MMF-u što je postupak koji zbog međusobne blokade vjerovnika, može potrajati godinama.

To se i u budućnosti neće tako brzo promijeniti, barem tako vjeruju argentinski mediji. Iako se donošenje rezolucije doživljava kao povijesni dan, malo tko smatra da će ona promijeniti sudbinu zemalja u dugovima.

“Treba uvijek imati na umu da će zemlja u koje se slijeva najviše novca biti protiv promjene statusa quo”, piše poznati argentinski ekonomski analitičar Gustavo Bazzan.

Predsjednica države Cristina Kirchner je u svakom slučaju optimistična. Ona je najavila da će u svom govoru pred 68. općom skupštinom UN-a 24. rujna iznova tematizirati problematiku međunarodnog zaduživanja.


//////////////////////////////////////////////
///////////////////////////////////////////

/////////////////////////////////

Nacionalizacija guzonja

Nacionalizacija guzonja

  15.Sep 2014

Dva vodeća dnevna lista u Hrvatskoj – X i Y – zapodjenula su ovih dana zanimljivu polemiku. Da odmah raščistimo s onim „vodeća“: X za sebe tvrdi da je „najprodavaniji“,

//////////////////////////////////////////

Kultura

ENVER KAZAZ: FANTASTIČKO KAO REALNO

ENVER KAZAZ: FANTASTIČKO KAO REALNO

  15.Sep 2014

 (Amir Brka: Crna sveska; izdanje autora, Tešanj, 2014.) Crna sveska ide u red onih čudesnih knjiga koje proširuju literarno polje i kulturalne horizonte prodorom u nutarnju metafiziku bola, straha, misli i


15.09.2014.

ABDULAH SIDRAN: OVO JE RAT ZA INTERPRETACIJU RATA 1992-1995.

Polemike: Ovo je rat za interpretaciju rata 1992-1995.

Pokušavaju da od mene naprave zločinca



PHOTO: Stock

Mogućnost da sam ja, književnik Abdulah Sidran, i na kakav način 'dao svoj doprinos zlu', te da se moje ime 'po tom osnovu' može stavljati na spisak ratnih zločinaca, jednaka je mogućnosti da su Mirza Delibašić i Davorin Popović činili to što im je insinuirala moćna beogradska ratnohuškačka propaganda. Unatoč tome, PEN Centar BiH me mučki ostavlja na cjedilu i pod inkriminacijom koja moj cjelokupni ljudski i književni angažman lišava svakog humanog smisla. Neka ih je sram i stid, za sva vremena!

Odgovor: Abdulah Sidran
PHOTO: Stock

Moj posao sa PEN Centrom BiH je završen. Dokazao sam da to nije književna nego politička organizacija i da se u svome djelovanju ne rukovodi književnim nego ideološkim mjerilima i ne služi demokratskim nego staljinističkim metodama. Dokazao sam  da njime upravlja grupa književnih mešetara, a da mu na čelu stoji osoba koja uopće nije književnik.

Ko je i iz kakvih razloga anonimnog profesora sjevernoameričke književnosti Zvonimira Radeljkovića postavio da bude predsjednik bosanskohercegovačkim književnim stvaraocima – Poetama, Esejistima, Novelistima ? Kako to da dotičnog prosvjetnog radnika nije sramota sjediti na mjestu koje mu ni po čemu ne pripada ? Iz kojih razloga bosanskohercegovački pisci trpe tu sprdačinu i čemu ona služi? Odgovore na ta pitanja neka traže sociolozi kulture, psiholozi i drugi specijalisti: moj posao sa PEN Centrom BiH je završen.

Ostalo je da kao prilog kulturnoj hronici naše epohe predočim  istorijat svoga sukoba sa PEN-ovom Kancelarijom i Upravom, budući da su oni, prema mišljenju mnogih upućenih u problem,  taj Centar – jedinu internacionalnu  književničku asocijaciju u državi! - oteli piscima BiH i pretvorili u privatnu prćiju  Sarajevskog književnog klana (I. Lovrenović, H. Hajdarević, M. Stojić, Z. Lešić), a višegodišnjim zloupotrebama i manipulacijama, nepoštivanjem Statuta, javašlukom i neradom, obmanama članstva, izbornom krađom mandata i konspirativnim kriminogenim djelovanjem –  uništili vlastiti legalitet i opstanak PEN Centra BiH doveli u pitanje. 

Ratni kongres ili restoran u Domu pisaca ?

Loše stvari ne počinju onda kad čovjek 'na svojoj koži' osjeti posljedice njihovog djelovanja nego znatno ranije, izvan njegovog znanja i nedostupne njegovoj sposobnosti predviđanja. Moj 'sukob sa PEN Centrom u BiH' začeo se desetak godina prije nego što je dobio vidljive oblike.

Pjesnik, psihopata, vjernik: Radovan Karadžić Rašo
Photo: EPA

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, aprila 1992., raspada se Udruženje književnika BiH. Njegov predsjednik, pjesnik Jakov Jurišić, ostaje zatočen (kasnije ubijen!) na okupiranoj Grbavici, a dva sekretara (UK BiH: B. Čučak,  Sarajevske podružnice UK BiH: D. Jeknić) odlaze na agresorsku stranu, zajedno sa još dvadesetak članova Udruženja (Koljević, Maksimović, Leovac, itd.) koji u štabu i oko štaba četničkog vođe Radovana Karadžića, također  člana UK BiH, preuzimaju visoke funkcije i značajne dužnosti. Legalitet i legitimitet Udruženja književnika BiH svodi se na jednu osobu: predsjednika Sarajevske podružnice UK BiH prof. dr. Zdenka Lešića. Tih dana, u sjedištu UK BiH, u zgradi Doma pisaca u Kranjčevićevoj 24, nepoznata grupa pisaca, kao samoproglašeni Krizni štab, pjesnika Gorana Simića imenuje/postavlja za generalnog sekretara Udruženja. Ni u praksi ni u statutu Udruženja književnika BiH takva funkcija nije postojala. Sa tom zvučnom i šupljom titulom - generalni sekretar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine ! - pjesnik Simić učestalo istupa u domaćim i inozemnim medijima ponavljajući stalno istu frazu u kojoj osuđuje - 'vandalizam s brda'.

Ratno Sarajevo: Pod četničkim granatama
Photo: Rikard Larma

Restoran u zgradi Doma pisaca (čiji je zakupoprimac iz Sarajeva 'strugnuo' u Prag) Krizni štab izdaje prijatelju i kumu predsjednika Lešića, glumcu Z.B.-u. U raspadnutom UK BiH i u odsustvu ovlaštenih lica taj aranžman nije mogao imati pravnu valjanost. Profesor Lešić dolazi kod mene u stan, u ulici Kate Govorušić broj 11, s molbom i prijedlogom da ja, 'svojim uticajem kod Vlasti', učinim da se to ipak 'nekako uredi', a da će on, zauzvrat, udesiti moj 'prijem u  Akademiju nauka i umjetnosti BiH'. Lijepo zamišljena 'trampa' završila je tako što je Vlast zaključala zgradu Doma pisaca.  

Bilo je to doba u kome mene ne samo da nije zanimao 'prijem u ANUBiH', nego me uopće nisu zanimali ni književni poslovi, ni književna udruženja, pa ni Književnost kao takva. Na pitanje voditeljice kulturne tribine u Kamernom teatru 55 šta mislim o 'književnosti koja nastaje u ratu' kazao sam kako o tome ne mislim ništa, nego, kao da sam arhitekta a ne pjesnik, smišljam projekat povratničke kuće, čije funkcioniranje ne bi smjelo ovisiti od komšijske  volje nego bi morala imati sposobnost da sama sebe opslužuje. Čak sam joj i ime nadjenuo: 'kuća na vlastiti pogon'. Tada uistinu uopće nisam razmišljao o književnosti.

Ali jesam smatrao neophodnim da preostali pisci, članovi UK BiH, sazovu i održe Ratni kongres na koji bi pozvali domaće i strane novinare i na kome bi iz svoga članstva isključili sve kolege koji sudjeluju u agresiji na BiH ili su se nekim drugim javnim  načinom svrstali na stranu agresora. Profesor Lešić je smatrao da su 'naši kolege' 'svojim odlaskom na Pale sami sebe isključili iz Udruženja' te da 'nema nikakve potrebe da to i mi činimo'.

U žiži toga neslaganja rodila se ideja o osnivanju Društva pisaca Republike BiH koje u svome članstvu neće imati rušitelje vlastite države. Osnivačka skupština novog Društva održana je 17. maja 1993. godine. Za predsjednika je izabran Nedžad Ibrišimović, za potpredsjednike Mirko Marjanović i Nenad Radanović, za sekretara Zlatko Topčić, a Upravni odbor od devet članova sačinjavala su po tri predstavnika iz bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda. Tako je prestala, ako je ikada i postojala, potreba za tzv. Kriznim štabom, a izmišljena funkcija 'generalnog sekretara UK BiH' prirodno se ugasila.  

Prvi klevetnički udar i prva PEN-ova izdaja

Sedam godina poslije, u decembru 2000. godine, Upravni odbor PEN Centra, na čelu sa prof. dr. Zdenkom Lešićem i pod ravnanjem PEN-ove, po svemu sudeći doživotne  direktorice Feride Duraković, odbija da me zaštiti, odbija da se na bilo kakav način oglasi povodom javno izrečene klevete da sam – zajedno sa Karadžićem, Nogom, Koljevićem i drugim četničkim perjanicama –  'dao svoj doprinos zlu' koje je 'snašlo' južnoslavenske narode (N. Idrizović, Oslobođenje, septembra 2000). Mada jedan od  osnivača PEN-a – onaj u čijem su se stanu, rukom Feride Duraković, 'pravili spiskovi' pisaca za koje smo znali, pretpostavljali, ili se nadali da su živi, da nisu 'otperjali' iz sarajevskog džehenema i da mogu sudjelovati u radu osnivačkog skupa, ako ih uspijemo dozvati – mada dakle jedan od dvojice-trojice inicijalnih osnivača PEN Centra BiH, demonstrativno sam istupio iz članstva, s pomiješanim  osjećanjem tuge  i očaja zbog činjenice da moji književni prijatelji dopuštaju makar i teoretsku mogućnost da sam bilo kakvom svojom gestom zaslužio naći se na spisku ratnih zločinaca ! Kako je moguće pojmiti činjenicu da mi oni,  moji dojučerašnji književni prijatelji, čine isto ono što su mi činili, što mi i danas čine - četnici ?

Žrtva beogradske propagande: Mirza Delibašić

Podsjećam: četnička je bratija, u udarničko doba beogradske ratne propagande, aprila 1992, u razmaku od  deset dana, o meni plasirala  dvije 'pouzdane informacije': 'pesnik Abdulah Sidran pobegao u Tursku' i: 'Abdulah Sidran, scenarist filmova Emira Kusturice, izvršio samoubistvo'.  U istoriju ratne propagande su istih dana iz istog 'pouzdanog izvora' odaslata još dva  maestralna proizvoda:  da u Sarajevu Davorin Popović, pjevač, i Mirza Delibašić, košarkaš, 'u svojim javnim kućama drže zarobljene sarajevske Srpkinje' i da još, pride, 'bacaju srpsku nejač u čeljusti gladnim lavovima u Pionirskoj dolini' ! Mirza Delibašić i Davorin Popović umiru 2001. godine. Davorin u 51. Mirza u 47. godini života. Koliko su  monstruozne četničke klevete doprinijele njihovoj bolesti i smrti nije moguće znati, ali se tim povodom prisjećamo rečenice jednog zagrebačkog liječnika: Mozak zaboravlja, ali tijelo pamti.

Mogućnost da sam ja, književnik Abdulah Sidran, i na kakav  način 'dao svoj doprinos zlu', te da se moje ime 'po tom osnovu' može stavljati na spisak ratnih zločinaca, jednaka je mogućnosti da su Mirza i Davorin činili to što im je insinuirala moćna beogradska ratnohuškačka propaganda. Unatoč tome, PEN Centar BiH me mučki ostavlja na cjedilu i pod inkriminacijom koja moj cjelokupni ljudski i književni angažman lišava svakog humanog smisla. Neka ih je sram i stid, za sva vremena !

Povratnik iz Kanade: Goran Simić
PHOTO: www.radiosarajevo.ba

Drugi klevetnički udar, hajka

Prolazi 12 godina, u Sarajevo se,  avgusta 2012. -  nakon 17 godina boravka u Kanadi – vraća nesuđeni generalni sekretar UK BiH pjesnik Goran Simić i odmah po dolasku, u intervjuu datom 'Slobodnoj Bosni', izjavljuje da sam ja, A. Sidran, u ratu 'pisao tekstove koji su služili kao alibi za ubijanje sarajevskih Srba'  i  'podstrekivao na ratne zločine' !?  PEN Centar BiH i neki od čelnika Sarajevskog književnog klana (Lovrenović, Kazaz, Ivanković) javno staju uz klevetnika, lansirajući o meni nove laži i izmišljajući  protiv mene takve optužbe kakve u rukama beogradskog tužilačkog tandema Vukčević/Vekarić osobu na koju se odnose trpaju direktno u srbijanski istražni zatvor. (Iz toga zatvora puštaju nakon desetak mjeseci, najviše godinu-dvije, kad osoba, ako ostane živa,  uspije dokazati svoju nevinost !) 

Svoje klevete Simić pokušava utemeljiti na tekstu koji sam,  pod naslovom 'Smrt strančarenju – sloboda narodu!', objavio u herojskom ratnom 'Oslobođenju', 26.6.1993. godine. Dionica teksta koja se na njega odnosi glasi:

Više od godinu dana izbjegavam da javno progovorim koju riječ o ovdašnjim folirantima i đubradima (jer i đubre je nekome sin, muž i otac), koji svoju 'lojalnost' Bosni i 'ograđivanje' od nacističkog genocidnog srbijanskog agresora  formulišu 'oštrim' sintagmama o 'vandalizmu s brda' , i tobože 'ludom vremenu' u kojem živimo. Da četnik uđe u Sarajevo nikada nikome od njih zbog takve 'oštrine' ni dlaka s glave ne bi falila. Ali šta da radim i kako da šutim kad jednome takvome nije malo što ga ne diram, nego još on – u istoj ovoj novini – bezobrazno dira mene: 'U Pres-centru prisustvujemo predstavljanju novog Udruženja književnika. Imaju iste planove koje smo mi (Lešić, Mahić, Kapidžić) već uveliko realizovali pod granatama, dok nam nisu oteli Dom pisaca. Zašto onda 'novo' Udruženje ?' (Goran Simić, Neko mora ugasiti svjetlo, Oslobođenje, 20.6.1993.)

Pošto momak veoma dobro zna koliko i o čemu laže, zbog čitalaca valja kazati da su oni gore rečeni 'mi' brinuli uglavnom o sklanjanju dupeta od eventualne vojne obaveze, o nabavci cigara za pisce-pušače, o proslavi 100. godišnjice rođenja Ive Andrića (dok Drinom putuju bošnjački leševi), o otvaranju kafane u Domu pisaca...

(...) Naravno, nismo ni očekivali da će zlikovce iz Udruženja književnika BiH izbaciti onaj koji njihova zločinstva imenuje 'vandalizmom s brda' , ali kad se isti potom tobože čudi i pita 'zašto novo Udruženje ?' – bezobrazluk je i drskost kakvu naše iskustvo ne poznaje.        

Zločinac sa suprugom: Radovan Karadžić i Ljiljana Karadžić Zelen
Photo: EPA

Isti je taj tekst bez ikakvih izmjena kasnije objavljen u knjizi mojih izabranih publicističkih radova  (Abdulah Sidran: Izabrana djela, knjiga V, str. 111, Bosnia Ars, Tuzla, 2004). Predgovor knjizi napisao je najznačajniji ovdašnji politički analitičar, publicist  Gojko Berić. Nije primijetio – inače bi na to upozorio, ili odbio da piše predgovor - ništa što bi opravdavalo inkriminacije koje višekratno izriče Simić, a javno podupiru PEN i njegove perjanice iz Sarajevskog književnog klana. Dapače, uočio je i istaknuo stvari koje dokazuju sasvim suprotno od onog što tvrde klevetnici.  

Berić, između ostalog, piše:

Sidran je vrlo brzo prepoznao prirodu i ciljeve 'zajedničkog zločinačkog poduhvata' koji se i spolja i iznutra sručio na Bosnu. On već početkom maja 1992. uviđa da ovdje nije na djelu nikakav 'suludi rat', kako su ga opisivali neki novinari, 'već genocid nad muslimanskim narodom i agresija iz 'bivše bratske republike'(...) Majstor jezika, Sidran poput svakog majstora svoga zanata nikome ne oprašta površnost i dunđeraj. On ne dopušta nepreciznost u medijskoj interpretaciji ratnih zbivanja, jer nepreciznost zamagljuje istinu: 'Zašto se mučiš, radijski poznaniče moj ? Nije 'dejstvovao protivavionski mitraljez', nisu 'dejstvovali tenkovi' – nego je dejstvovao srbo-četnički agresor, mitraljezom, tenkom, avionom, snajperom. Nije 'se granatiralo', nego su nas granatirali...Ako ti srce ne da da preko jezika prevališ riječ četnik, riječ agresor – a voliš posao koji radiš – zamoli svoje šefove da ti daju druga zaduženja. Ne prisjedaj nam na muku.'

Zatim:

Strahujući od bošnjačkog revanšizma, čega je tu i tamo bilo i u Sarajevu, i znajući da svaka pojedinačna osveta usmjerava vodu na Karadžićev mlin, Sidran u samo dvije riječi kazuje kako se toj opasnosti treba suprotstaviti: hrišćanski i policijski. 'Hrišćanski – obuzdati osvetnički nagon, policijski – sve privesti sudu. Neka svako ko treba jeca na optuženičkoj klupi.'    

Nevjerovatno je da neko, kod tako očiglednih fakata,  može insistirati na mojoj tobožnjoj ratnoj krivici. Kome to i zbog čega treba ? Može li biti da PEN-ov miljenik G. Simić ima nekih problema sa svojim kanadskim socijalnim statusom 'pjesnika u egzilu', pa mu je neophodan javni skandal iz koga bi izmuzao 'argumente'  o svojoj navodnoj ugroženosti u  'zemlji porijekla'? O čemu se tu radi ?

Da se ne zaboravi: Sarajevo pod četničkom opsadom
Photo: Stock

U razgovoru za 'Oslobođenje' zanimljiv komentar o tome daje Elis Bektaš, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih pisaca novije generacije:

'Simićev lament nad vlastitom ugroženošću postaje besmislen i lažan u svjetlu  činjenice da on sjedi u žiriju ovogodišnjeg Slova Gorčina rame uz rame sa Zilhadom Ključaninom, piscem knjige "Da, ja mrzim Srbe”. Možda put pravljenja ludim i put zaborava odista jesu putevi ozdravljenja, no u tom ludilu i u tom zaboravu valja imati i nešto konzistencije, inače su to šićardžijska posla, da ne kažem kakvu težu riječ.' (Oslobođenje, KUN, 14.8.2014.)

Ovome se nema šta dodati i ovdje zauvijek prestaje moje bavljenje književnom nulom Gorana Simića.  

Stvar, nažalost, time ne završava.

Šutnja: Zdravko Grebo
Photo: sarajevo-x.com

Sramotna šutnja sarajevske inteligencije

Dok od poznatog pjesnika, prozaiste, dramskog pisca i filmskog scenariste orkestriranom kampanjom pokušavaju napraviti ratnog zločinca, sarajevska inteligencija sva tri konstitutivna naroda - energično šuti ! Šute i nekonstitutivni Ostali, šute gospoda i drugovi, šute muslimani, šute katolici, šute pravoslavci, šute čak i oni sarajevski pravoslavci i ateisti što su se - iščupani iz  šaka lokalnih ratnih šerifa, skinuti sa kopanja, izvađeni iz trebevićkih rovova i zemunica ispod Poljina – Sidranu zaklinjali na  'zahvalnost do groba' ! Šuti i svojom šutnjom podupire bezakonje u PEN-u i onaj što ga mnogi smatraju 'moralnom vertikalom' ovdašnjega civilnoga društva, profesor pravnih nauka dr. Zdravko Grebo, čovjek koji pouzdano zna istinu o Sidranu i Sidranovom djelovanju u ratu, i zna da u tome djelovanju nije bilo ničega što bi i na kakav način moglo biti sporno. Izglasani za članove PEN-a, nasilju nad Sidranom, ponižavanju Sidrana i bezakonju u PEN Centru šutke svjedoče i dvojica uzoritih bošnjačkih intelektualaca 'vjerske provenijencije'!  Gdje je tu, ima li tu ikakve logike i principijelnosti ? Logike ima, principijelnosti nema. Nju je požderala ugojena, troma, oblaporna - mačkurina konformizma.

Napustio PEN: Stevan Tontić
Photo: Stock

Zarad potpune istine i vjerodostojnosti ove hronike valja kazati da je ostavku na članstvo u PEN Centru koncem juna 2014. podnio svjetski uvažen orijentalist, akademik prof. dr. Esad Duraković; da je ostavku na članstvo u PEN Centru tri godine ranije podnio i aktuelni prorektor Univerziteta u Sarajevu, filozof, prof. dr. Ugo Vlaisavljević, predsjednik PEN Centra u mandatu 2006-2010;  akademik prof. dr. Dževad Karahasan, jedan od najznačajnijih evropskih pisaca i intelektualaca, kao i ugledni pjesnik i esejist Stevan Tontić. Javnim iskazima svoga nezadovoljstva radom PEN Centra oglasili su se i njegovi ugledni članovi,  pjesnik Ivan Kordić, prozaik i dramski pisac Zlatko Topčić, književnik Ibrahim Kajan, akademik prof. dr. Vladimir Premec, filozof, a zahtjev da se njegovo ime  briše iz sastava Upravnog odbora podnio je književnik i novinar Dragan Marijanović, napisavši kako nije u prilici podnijeti ostavku - 'jer je nama istekao mandat'. U PEN Centru se o tim  zbivanjima nikad ni na kakav način nije raspravljalo, a mediji pod uticajem ili direktnom kontrolom Sarajevskog književnog klana o tome nisu objavili ni slova !

Sarajevski književni klan

 U hroniku ovdašnjeg kulturnog života posljednjih dviju decenija Sarajevski književni klan biće upisan kao veoma moćna interesna skupina kojoj je uspjelo uspostaviti vlast nad svim segmentima odlučivanja i rada u književnom i kulturnom životu. Državnu fondaciju za izdavaštvo koja svake godine upravlja milionskim iznosima deset godina drže dvojica čelnika Klana što im, u naoko zamršenim procedurama, omogućava ozbiljan lični, materijalni i nematerijalni, profit koruptivnog karaktera. Književne nagrade, stipendijska putovanja, budžeti  nevladinog sektora, radijske i televizijske redakcije za kulturu, izdavačke kuće, organizacioni odbori, komisije i žiriji -  sve je to pretvoreno u instrumente za provođenje klanovske volje i ostvarivanje klanovskih interesa.  

Svoju snagu Klan zasniva na nevjerovatnom umijeću lažnog predstavljanja !  Njegovi pripadnici vole da ih se smatra, i predstavljaju se Opozicijom. Lažu. Udjenuti su u svaku poru vlasti i sposobni naći 'zajednički jezik' sa akterima bilo koje koalicijske kombinacije na vlasti. Predstavljaju se socijaldemokratima, neoliberalima, ili kakvom drugom političkom opcijom 'lijevo od centra'- a lažu. Od temeljnih postulata Ljevice daleko su koliko i etnonacionalne političke grupacije. Sve lažu.

Profesorski stav: Enver Kazaz
Photo: Stock

Antinacionalizam i multikulturalnost – čime se licemjerno tobože diče – u njihovim su rukama samo instrumenti manipulacije kojima se služe veoma vješto i na naročito podal način. I tu, sve što kažu – lažu. Među njima nema pobunjenika, književnih proletera i otpadnika, svi su oni redom državni namještenici, njima pripadaju - nikom drugom nego njima ! - fiktivna radna mjesta i sinekure po državnim ustanovama i medijima, oni su svojim guzicama porazvaljivali federe u foteljama direktora državnih novinskih agencija i arhiva, atašea za kulturu po ambasadama i konzulatima, njih su po deset godina čekala sinekurna radna mjesta na državnom Radiju,  oni su otimali petosobne stanove u centru grada i gradili kuće u rezidencijalnom naselju na Poljinama, oni su vlasnici i urednici izdavačkih kuća, prodavci i kupci (državnim novcem) vlastitih knjiga, arbitri i  carinici na ulazu u ovdašnji književni život, njihov potpis stoji na certifikatu po kojemu neko jeste ili nije književnik ! A sve lažu.       

Jezgru Sarajevskog književnog klana čine dvojica ozbiljnih pisaca (M. Stojić, I. Lovrenović) i dvojica skribomana bez književnog dara i relevantnog književnog djela (Hajdarević, Ivanković). Prljave intelektualne usluge suptilnije naravi uzimaju od dviju izgubljenih profesorskih duša (Lešić, Kazaz), a za grublje radove 'nafatali' su četu književnih diletanata koje su prethodno, prijemom u članstvo PEN-a, promovirali u pisce i time osigurali njihovu bijednu odanost. Najbolji bosanskohercegovački pisci nisu članovi PEN-a jer se ne žele podvrgavati ponižavajućoj proceduri prijema: tri pisane preporuke Članova Partije, potom 'tajno' glasanje  prema direktivi Kancelarije i u skladu sa usmenim ideološkim instrukcijama profesora E. Kazaza - uoči samog čina glasanja! (O njegovim predavanjima na fakultetu postoji ovakvo svjedočanstvo jednog studenta: 'Sve se svodi na to da on nama jebe bošnjačku mater i da mu mi za to aplaudiramo !')  

Unutar Klana, vlada zakon licemjerstva: 'Sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno !' Prema vani jednoglasni i monolitni, pripadnici Klana međusobno su podozrivi i jedan od drugog skrivaju uzajamni prezir. 'Ovaj bi H. (musliman), da ga pozovem, za mnom i pred oltar izišao !', s gnušanjem kazuje M. (katolik), kad ga H. ne čuje. -  Kad bi moralna iskvarenost imala svojstvo da smrdi – oko vođa Sarajevskog književnog klana nadaleko ne bi bilo živa stvora.

Autor kovanice bosanski rat: Dobrica Ćosić Gedža
Photo: Stock

Bosanski rat ili Rat protiv Bosne ?

Dobrica Ćosić, otac ratova na prostoru bivše Jugoslavije, osim one o humanom preseljenju, kreirao je i lukavu verbalnu konstrukciju bosanski rat, podvaljujući u njoj implicitnu ideju o njegovoj samorodnosti (kao: bosanski brdski konj, bosanska kafa, bosanski sevdah, bosanski humor, itd). Cilj je jasan:  sakriti činjenicu da se radilo o agresiji države Srbije (kojoj je 1992/1993. godine bio predsjednik !) na međunarodno priznatu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nije to bio nikakav 'bosanski rat', nego rat protiv Bosne ! U jeziku međunarodnog prava on ima i svoje trajno opisno ime: udruženi zločinački poduhvat. Taj poduhvat i taj rat još uvijek traju - u svojim različitim, očiglednim ili prikrivenim, oblicima i načinima. Jedan od njih je rat za interpretaciju postjugoslavenskih ratova 1992-1996. godine.

Normalno je i razumljivo i prihvatljivo da povijesna zbivanja u BiH 1992-1995. nismo doživljavali na isti način, da ih se ne sjećamo na isti način i da ih ne tumačimo na isti ili sličan način! Ali nije normalno i nije prihvatljivo i nije dopustivo producirati i podupirati laži koje pomažu da se – retrogradno! -  mijenja karakter istih povijesnih zbivanja. Kada se to dogodi, kada se to u kontinuitetu događa, nema sumnje da se radi o obliku specijalnog rata, a kompromitacija i difamiranje viđenijih osoba 'suprotne strane' samo je jedan od njegovih metoda.  

Iskustvo nas uči da povijest ne trpi neriješene ishode. Pobjednik nedovršenog rata protiv Bosne (1992-1995) postat će onaj čija interpretacija toga rata danas pobijedi. Pri sadašnjem stanju stvari, rasporedu snaga i konstelaciji globalnih političkih odnosa, sve izglede da pobijedi ima  interpretacija onoga koji je u ratu protiv Bosne bio agresor! Neće biti prvi put da njegova laž postane istorijska istina.

//////////////////////////////////////////////////
///////////////////////////////////////////////////////////
Svet plus

Pobeda levice na izborima u Švedskoj

Švedski opozicioni blok levog centra osvojio je, prema prvim podacima, najviše glasova na u nedelju održanim parlamentarnim izborima - oko 44,8 odsto. Ipak, na osnovu ovih rezultata - ostao ...

Članice NATO počele isporuku oružja Ukrajini

Članice NATO-a počele su da snabdevaju Ukrajinu oružjem, saopštio je ukrajinski ministar odbrane Valerij Geletej. Istovremeno, generalni sekretar NATO-a Anders Fog Rasmusen rekao je da se Alijansa neće mešati ako ...
//////////////////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////

Patrijarh Pavle

Svetac otrovnog jezika

/////////////////////////////////////////
Under pressure

Andrej Nikolaidis: Politički transformersi

Vladajuća partija može biti promijenjena. Nove vlasti mogu krasti manje, ili se može činiti da kradu manje, sve dok kroz pet ili deset godina na vidjelo ne izađu i njihove lopovske rabote. Nova vlast na nacionalnu i vjersku kartu može ...

Boris Dežulović: Fenomen ukazanja, istina i mit

Sinovi Tomislava i Zdenka za to su vrijeme pak marljivo trenirali na obiteljskim terenima, svakodnevno pravili sklekove i lupali žute loptice – više su znoja njima dvojici matere iscijedile iz majica nego je blagoslovljene svete ...
////////////////////////////////////////
Dođite da ubijamo zajedno

Nikola Perović

Dođite da ubijamo zajedno

Braćo Srbi! Pozivam vas da se odazovete opštoj mobilizaciji i pridružite kontinentalnim snagama francusko-srpske brigade u Novorusiji. Ova borba je ključna, mi moramo učiniti sve da jednom zauvek zaustavimo masakr ...
//////////////////////////////
marko vešović: dupla ljuta

Špijun iz Pipera, genijalni romandžija

Jedan ruski pisac bi rekao: na ovaj roman se zapravo možemo popišati! Ali kad je proštio te retke svog najvećeg živućeg pisca, svaki Crnogorac je morao reći: “Pi, kaki su ovi Srbi! Ni u pomamilu ne bismo ostali u istu ...

Politički striptiz Tome Grobara

Kad je imenovo Tanaskovića za UNESKO-vog ambasadora, Toma Grobar se još jedared svukao gol-golcat pred javnošću. Jer se drži onoga srpskog: „Može sve, brazeru“, svima nama dobro znanog, što ...

/////////////////////////////////////////////////////////
15.09.2014.

VISOKI OFICIRI SLOBODANA MILOŠEVIĆA: DA LI SU LjUBIŠA DIKOVIĆ I GORAN RADOSAVLjEVIĆ GURI NEDODIRLjIVI?

Da li su Diković i Guri nedodirljivi?


Ljubiša Diković i Goran Radosavljević - Guri

Ljubiša Diković i Goran Radosavljević - Guri
****************************

14.09.2014

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome zašto se u Srbiji, sem retkih izuzetaka, ne gone visoki vojni i policijski oficiri Miloševićevog režima za koje se sumnja da su odgovorni za ratne zločine. Sagovornici su bili Sandra Orlović, izvršna direktorka Fonda za humanitarano pravo iz Beograda, i Bruno Vekarić, zamenik Tužioca za ratne zločine Srbije.

Bilo je reči o tome da li se visoki oficiri ne gone zbog toga što bi njihovo izvođenje pred sud otvorilo pitanje državne odgovornosti za ratne zločine, da li Ministarstvo unutrašnjih poslova krije dokumentaciju o umešanosti visokih policijskih funkcionera u ratne zločine, da li su pojedini generali i visoki oficiri preneli deo dokumentacije u svoje arhive, zašto do sada nije podignuta nijedna optužnica protiv pripadanika Arkanovih Tigrova, da li je utvrđen identitet arkanovca sa čuvene fotografije Rona Haviva na kojoj se vidi vojnik koji šutira mrtvo telo žene u Bijeljini 1992. godine, kao i o tome zašto nije istražena odgovornost generala Ljubiše Dikovića, načelnika Generalštaba Vojske Srbije, i Gorana Radosavljevića - Gurija, člana Glavnog odbora vladajuće Srpske napredne stranke, koji su komandovali vojnim i policijskim jedinicama za vreme rata na Kosovu.

Omer Karabeg: Gospođo Orlović, u nedavno objavljenom izveštaju vašeg Fonda o suđenjima za ratne zločine u Srbiji tvrdi se da je Tužilaštvo za ratne zločine, od svog osnivanja 2003. godine, retko pokazivalo spremnost da optužuje oficire vojske i policije odgovorne za ratne zločine. Kako to tumačite?

 

Tužilaštvo za ratne zločine nije spremno da istraži odgovornost visokih vojnih i policijskih zvaničnika

Sandra Orlović: Ta tvrdnja da Tužilaštvo za ratne zločine nije spremno da istraži odgovornost visokih vojnih i policijskih zvaničnika ponavlja se iz godine u godinu u našim izveštajima o suđenjima za ratne zločine. Taj naš nalaz bazira se na brojkama i na uvidu u pozicije onih lica protiv kojih je Tužilaštvo do sada podiglo optužnice. Na osnovu toga mi zaključujemo da Tužilaštvo selektivno pristupa procesuiranju ratnih zločina. Bojim se da ono prilično osluškuje puls politike i javnosti kada odlučuje o tome protiv koga će pokrenuti postupak i podići optužnicu.

Najbolji primer su zločini na Kosovu. Posle presuda u Hagu, gde je pravosnažno presuđeno da je Srbija imala državni plan da sa Kosova protera Albance, jasno je da je sve ono što se dešavalo na Kosovu tokom 1998. i 1999. imalo predznak državnog terora. To se u haškim presudama i eksplicitno kaže. Za razliku od tog pristupa Haškog tribunala, koji je potkrepljen velikim brojem dokaza, domaće tužilaštvo je do sada podiglo, čini mi se, samo sedam optužnica za zločine koje su počinili pripadnici srpskih snaga, a najviše pozicionirani optuženi je poručnik Vojske Jugoslavije.

Dok Haški tribunal govori o državnom planu, koji su sprovodile jedinice na terenu, Tužilaštvo tvrdi da su zločine činile neke jedinice koje su se otrgle kontroli ili su iskoristile period bombardovanja i anarhije. To naprosto pravno, ali ni zdravorazumski nije održivo.

Postoji zakon o saradnji sa Haškim tribunalom čija pravila veoma jasno kažu da nacionalno tužilaštvo procesuira srednje i niže pozicionirane vojne i policijske funkcionere, dok Haški tribunal sudi onim koji su na najvišim mestima

Bruno Vekarić: Ne mogu se složiti sa mnogim stvarima koje je iznela gospođa Orlović. Postoji zakon o saradnji sa Haškim tribunalom čija pravila veoma jasno kažu da nacionalno tužilaštvo procesuira srednje i niže pozicionirane vojne i policijske funkcionere, dok Haški tribunal sudi onim koji su na najvišim mestima.

Kao što znate, ceo vojni, policijski i politički vrh Srbije našao se u Hagu. To ne znači da mi nismo mogli da budemo aktivniji, ali imali smo veoma važnu ulogu u pripremanju predmeta koji su se vodili u Hagu. Saslušanja svedoka, koji su svedočili u haškim procesima, obavili smo mi u Srbiji, što znači da smo i sami učestvovali u postupcima koji su se vodili pred Haškim tribunalom i koji su na kraju rezultirali presudama. Tek nakon donošenja tih presuda i mi smo dobili mogućnost da utvrđujemo odgovornost visokih funkcionera koji nisu bili obuhvaćeni haškim procesima. Jer, kada je Hag završio posao, postali su nam dostupni brojni dokumenti i podaci.

Do sada nam se veoma često dešavalo da, kada od Haškog tribunala tražimo podatke i dokumente, dobijamo potpuno zatamnjene tekstove, pa ne možemo da utvrdimo ni identitet svedoka, niti bilo šta drugo što bi nam pomoglo u vođenju postupka. Dalje, nije tačna tvrdnja da mi osluškujemo puls politike, jer je upravo naše tužilaštvo veoma često bilo na udaru raznih političkih opcija koje su bile, ne samo protiv saradnje sa Haškim tribunalom, već i protiv toga da se ovde vode bilo kakvi postupci za ratne zločine.

Bruno VekarićBruno Vekarić

////////////////////////////////////////////////

Dodao bih da je nedavno krenula istraga protiv generala Živanovića, dakle - nije više poručnik najviše pozicionirani oficir među optuženima, mada je istraga protiv Živanovića krenula nakon objavljivanja izveštaja Fonda za humanitarno pravo. Veliki broj predmeta Haškog tribunala sada prelazi na nacionalna pravosuđa, pa očekujem da će se povećati broj optužnica protiv onih koji su bili na visokim funkcijama. Hteo bih da kažem da ni Bosna i Hercegovina i Hrvatska nisu mnogo učinile u pogledu procesuiranja onih koji su u njihovim zemljama bili na višim funkcijama u vojsci i policiji. Srbija je u tome najdalje otišla i nije tačan podatak da imamo samo sedam postupaka, već ih imamo mnogo više.

Mi smo podigli ubedljivo najviše optužnica - 170. Trenutno je u toku 20 istraga, a 34 predmeta u predistražnom postupku. Ti postupci se upravo vode i protiv nekih visokopozicioniranih vojnika i policajaca. Treba reći i da je i kapacitet Tužilaštva ograničen. Predmete rade tužilac i njegovi zamenici. Nas je sedam zamenika, a u ovom momentu imamo 14 glavnih pretresa i, kao to sam rekao, 20 istraga i 34 predistražna postupka. Sedam zamenika teško da može sve to da savlada.

Sandra Orlović: Treba pomenuti i probleme u vezi sa zaštitom svedoka, posebno policijskih i vojnih insajdera. Zbog nedovoljne zaštite oni često ne žele da svedoče o zločinima koje su počinili pripadnici njihovih jedinica. Osim toga, Tužilaštvo se jedno vreme moralo baviti i drugim aktivnostima, pre svega potragom za haškim beguncima. Sve su to objektivne okolnosti koje su mogle uticati na broj i kvalitet optužnica. Međutim, evidentno je da je u nekim slučajevima Tužilaštvo vodilo računa o tome kakve bi mogle biti reakcije vlasti i javnosti.

Navešću samo slučaj generala Ljubiše Dikovića, današnjeg načelnika Generalštaba Vojske Srbije. Naš fond je početkom 2012. godine izašao u javnost sa dokumentom koji je sadržavao brojne dokaze o tome da je general Diković odgovoran za zločine koji su se desili u zoni njegove odgovornosti, a desili su se zločini u kojima je ubijeno preko 400 kosovskih Albanaca. Govorim o zločinima koji su počinjeni za vreme NATO bombardovanja 1999. godine. Mi smo tada rekli da oficir poput Ljubiše Dikovića nije dostojan na bude načelnik Generalštaba Vojske Srbije. Bili smo zapanjeni kako je Tužilaštvo reagovalo na naš dokument.

Nepunih 48 sati nakon što smo objavili dokument o generalu DikovićuTužilaštvo je negiralo sve naše navode. Bilo je nemoguće za tako kratko vreme proveriti sve navode iz tog dokumenta.

Nepunih 48 sati nakon što smo objavili taj dokument Tužilaštvo je izašlo sa saopštenjem u kome je negiralo sve naše navode. Bili smo zapanjeni zbog toga što smo smatrali da je bilo nemoguće za tako kratko vreme proveriti sve navode iz tog dokumenta. Očigledno je bilo - i to je ne samo naš utisak, nego i brojnih organizacija za ljudska prava - da je Tužilaštvo reagovalo pod pritiskom javnosti i pod pritiskom tadašnjeg ministra odbrane, koji je bio vrlo oštar u svojim reakcijama na naš dokument.

Bruno Vekarić: Tačno je da je Fond podneo krivičnu prijavu, međutim jedna je stvar da li je on krivično odgovoran za ratne zločine i ubistva civila, a druga da li je dostojan neke funkcije ili nečeg drugog. Naša reakcija je bila potpuno jasna. Nakon izlaska Fonda u javnost mi smo saopštili da te podatke nemamo, što je u tom trenutku apsolutno bilo tačno. Tužilac za ratne zločine, gospodin Vukčević, nekoliko puta je rekao da će protiv svakoga za koga nađemo zonu odgovornosti, bez obzira o kome se radi, biti pokrenut sudski postupak. Upravo tako nešto se sada desilo sa generalom Živanovićem. Pokrenuli smo postupak kada smo došli do dokaza.

Omer Karabeg: Da li ste proverili sve podatke koje vam je dao Fond o gospodinu Dikoviću?

 

Bruno Vekarić: Naravno da smo proverili, ali za sada nemamo dovoljno dokaza da je on počinio ratne zločine.

Sandra Orlović: Pojasnila bih poziciju Fonda u odnosu na odgovornost generala Dikovića. Naš dokument je rezultat ozbiljne analize izjava svedoka i vojne dokumentacije koja pokazuje da je general Diković bio deo mehanizma koji je kontrolisao i sprovodio politiku terora i masovnih zločina nad kosovskim Albancima. Zato smo se zalagali da bude uklonjen sa funkcije koju je tada obavljao i koju i danas obavlja. Ja i dalje tvrdim da Tužilaštvo nije sprovelo sveobuhvatnu istragu. Na kraju krajeva, gospodin Diković je bio deo komandne strukture i njegova odgovornost ne može se utvrditi samo saslušavanjem očevidaca zločina i ljudi koji su bili na terenu, već utvrđivanjem komandne hijerarhije koja je postojala u to vreme.

Smatramo da dokazi, koji su nam prezentirani, nisu dovoljni za pokretanje istrage protiv gospodina Dikovića

Bruno Vekarić: Želim da vas podsetim da ni Haški tribunal nije uspeo da dokaže komandnu odgovornost, posebno u kasnijim predmetima - u slučajevima Perišića, Stanišića i Simatovića. Ta komandna odgovornost, posebno kako je tretira naš zakon, veoma je opasna zona da bismo se izletali sa tako dramatičnim izjavama.

Ne kažem da ovo Tužilaštvo nije i neće proveravati sve činjenice, jer mi želimo da dođemo do svih podataka, pre svega do svedoka do kojih na Kosovu jako teško dolazimo. U tom smislu nam je saradnja sa Fondom za humanitarno pravo dragocena i oni su nam u velikom broju slučajeva omogućili da dođemo do određenih svedoka. U ovom konkretnom slučaju nismo uspeli da dođemo do svedoka koje pominje gospođa Sandra Orlović, pa smatramo da dokazi, koji su nam prezentirani, nisu dovoljni za pokretanje istrage protiv gospodina Dikovića.

Omer Karabeg: Šta je sa pripadnicima Arkanovih Tigrova koji su počinili mnoge zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i koji su bili veoma dobro dokumentovani? Da li je ijedan od njih optužen za te zločine?

 

Bruno Vekarić: To je trenutno jedan od prioritetnih predmeta u našem tužilaštvu. Radi se o pedeset događaja, o velikom broju lica koja su potencijalno osumnjičena. Nismo se bavili time, jer je to bio deo procesa protiv Arkana. Kada je Arkan ubijen, to je sve stavljeno u agendu Haškog tribunala i mi smo tek sada, potpisivanjem različitih memoranduma, dobili mogućnost se bavimo i tim predmetima. Mi smo analizirali sve izjave koje su date u slučaju Arkan, izvukli ono što nam se čini da je veliki ratni zločin i krećemo u dalji postupak.

Jako je teško razumeti da nakon toliko godina nijedan pripadnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde nije osuđen

Sandra Orlović: Jako je teško razumeti da nakon toliko godina nijedan pripadnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde nije osuđen, ni pred Haškim tribunalom, a ni pred domaćim pravosuđem. To je utoliko čudnije jer su ti zločini veoma dobro dokumentovani.

Postoje tolike fotografije i snimci koji su se svima nama urezali u svest, pa kad se pomisli na zločine u Bosni i Hercegovini, jedna od prvih asocijacija su zločini Arkanovih Tigrova. Tu jedinicu je osnovala Državna bezbednost Srbije, pa istraživanje njenog ratnog puta i zločina, koje je počinila, predstavlja zaista veliki izazov i iziskuje veliku hrabrost i umeće da se ti zločini otkriju i procesuiraju. S obzirom da iz Tužilaštva za ratne zločine Srbije već dugo godina slušamo da se na tom predmetu radi, mislim da bi javnost i porodice žrtava morale da vide neki konkretan rezultat tih istražnih radnji. Postavlja se pitanje zbog čega posle toliko vremena nismo videli nijednu optužnicu.

Fotografija Rona HavivaFotografija Rona Haviva
////////////////////////////////////////////////////////////////////
Omer Karabeg: Postoji ona čuvena fotografija Rona Haviva, koja je obišla svet 1992. godine, na kojoj se vidi kako vojnik Arkanove jedinice nogom udara mrtvu ženu koja leži na pločniku u Bijeljini. Da li je Tužilaštvo ikada istražilo taj slučaj? Da li je pokušalo da nađe vojnika sa te fotografije?

 

Ako bismo izašli u javnost sa onim do čega smo došli u istražnom postupku vrlo brzo ne bismo imali u Srbiji nijednog od potencijalno osumnjičenih.

Bruno Vekarić: Naravno, to je potpuno istraženo i upravo je to jedna od tema na kojoj se bazira naša buduća istraga. Povodom ovoga što je gospođa Orlović rekla da bismo morali da izađemo u javnost sa onim do čega smo u istražnom postupku došli, mislim da je to vrlo naivan zahtev. Jer, ukoliko bismo to uradili vrlo brzo ne bismo imali u Srbiji nijednog od potencijalno osumnjičenih. Osim toga, ukoliko bismo prerano izašli u javnost sa nekim stvarima, njihovi advokati bi to mogli da iskoriste. O tom predmetu smo dobili oko 2.000 stranica redigovanog teksta iz Haga, analizirali smo i tu fotografiju i na osnovu nje došli do određenih saznanja.

Omer Karabeg: Da li Tužilaštvo zna ko je taj vojnik sa fotografije? Ne pitam vas za ime, nego samo da li ste utvrdili njegov identiet.

 

Bruno Vekarić: Odgovoriću vam ovako. U onom momentu kada Tužilaštvo bude imalo dovoljno dokaza da može da donese naredbu o sprovođenju istrage, ono će to i učiniti. Prećutaću stvari iz predistražnog postupka, jer nemam ni zakonske mogućnosti, niti prava da ugrozim predmete koje vodimo. Želim da kažem da osim tog predmeta radimo na veoma velikim zločinima i oni će u narednom periodu vrlo brzo ući u sledeću procesnu fazu. Govorim o zločinima u Štrpcima i zatvoru Dubrava na Kosovu, kao i o Srebrenici - i to ne samo o jednom događaju u Srebrenici nego o nekoliko događaja.

Omer Karabeg: Da li je jedan od problema i to što se krije dokumentacija o umešanosti viših oficira u zločine? Govori se da su neki generali preneli deo dokumentacije u svoje privatne arhive.

 

Sandra Orlović: Tačno je to. Neki generali su se prilikom svedočenja u Haškom tribunalu javno hvalili da su uzeli zvaničnu vojnu arhivu i premestili je u svoje privatne stanove i kuće. Ali i same institucije skrivaju dokumentaciju koja može da pomogne u utvrđivanju odgovornosti za zločine pripadnika vojske i policije. Fond upravo radi na jednom dokumentu u kome se analizira ratni put posebnih jedinica policije. Te posebne jedinice policije su - prema onome što je Haški tribunal utvrdio - zaista bile udarna pesnica kada je reč o zločinima nad kosovskim Albancima.

Sandra OrlovićSandra Orlović

/////////////////////////////////////

Mi smo Ministarstvu unutrašnjih poslova poslali na desetine zahteva za pristup informacijama i uvek dobijamo odgovor da oni takvu dokumentaciju nemaju. Pri tome ističem da je dokumentacija istog tipa bila predata Haškom tribunalu u trenutku kada je napredak Srbije na evropskom putu bio uslovljen predajom te dokumentacije.

Dakle, sasvim je izvesno da Ministarstvo unutrašnjih poslova neda tu dokumentaciju. Posebno su brzi u davanju negativnog odgovora kada se zahtev odnosi na nekog od zvaničnika policije koji je i danas u Ministarstvu. Mi smo se žalili Povereniku za informacije od javnog značaja i tražili od njega da iskoristi sva svoja zakonska ovlašćenja i da sam lično u arhivama Ministarstva unutrašnjih poslova proveri da li ta dokumentacija postoji. Videćemo kako će to ići dalje. Fond će u ovom slucaju ići do Evropskog suda za ljudska prava. Naprosto ne pristajemo na to da 2014. godine jedna institucija Srbije, države koja stremi ka Evropskoj uniji, krije dokumentaciju koja može pomoći u rasvetljavanju ratnih zločina.

Omer Karabeg: Gospodine Vekariću, imate li vi saznanja da Ministarstvo unutrašnjih poslova krije dokumentaciju?

 

Bruno Vekarić: Nemamo takvu informaciju, ali mislim da je gospođa Orlović potpuno u pravu u mnogim detaljima koje je iznela. I nama se dešava da, kada istražujemo odgovornost visokih funkcionera, često dobijamo odgovor da je baš to što tražimo stradalo u bombardovanju. Onda se neki takav papir pojavi u Hagu i mi treba da prođemo golgotu da bismo došli do tog papira s obzirom na pravila Haškog tribunala. Neprijatno se iznenadimo kada u Haškom tribunalu nađemo dokumenta za koja su nam naši državni organi rekli da ne postoje, da su izgorela u bombardovanju ili tako nešto. To se mora rešiti na nivou države. Postoji zakon o saradnji sa Haškim tribunalom, ali je očigledno da postoje i različita tumačenja tog zakona od strane pojedinih državnih institucija.

Omer Karabeg: Imate li utisak da u Srbiji postoji zavera ćutanja, kada je reč o odgovornosti za ratne zločine visokih funkcionera, vojnih i policijskih oficira i pripadnika Arkanovih Tigrova?

 

Guri je jedna od osoba koje figuriraju kao glavni osumnjičeni u predmetu ubistva braće Bitići, ali je zbog njegove današnje pozicije, društvene i političke, naprosto nedodirljiv.

Sandra Orlović: Svakako da postoji. Nije nikakva tajna da je veliki broj funkcionera, koji su imali ključnu ulogu u sprovođenju politike zločina tokom devedesetih, a posebno u vreme sukoba na Kosovu, i danas u sistemu vlasti. Biću sasvim konkretna i pomenuću policijskog generala Gorana Radosavljevića Gurija. Njegovo ime se provlači kroz brojne predmete koji su vođeni i u Haškom tribunalu i pred ovdašnjim Sudom za ratne zločine.

On je osoba koja je bila na ključnoj poziciji komandanta operativno poternih grupa, jedne fantomske policijske organizacije koja je bila prisutna maltene na svim mestima gde su počinjeni zločini. On je danas ugledni građanin, biznismen, član Glavnog odbora Srpske napredne stranke i, čini nam se, nedodirljiv. On je jedna od osoba koje figuriraju kao glavni osumnjičeni u predmetu ubistva braće Bitići, ali je zbog njegove današnje pozicije, društvene i političke, naprosto nedodirljiv. Naravno, on nije jedini i usamljeni primer, takvih je još.

Omer Karabeg: Da li je Tužilaštvo ikada istraživalo slučaj Gorana Radosavljevića Gurija i njegove aktivnosti za vreme Miloševićevog režima?

 

Bruno Vekarić: Sada me terate da dajem političke odgovore. Zaista bih bio neozbiljan kada bih rekao - da, istraživali smo ili istražujemo ili istraživaćemo njegovu odgovornost, ili da kažemo da je odgovoran ili nije odgovoran. Gospođa Orlović, kao predstavnica nevladine organizacije, može tako da govori, a mi, koji vodimo sudske postupke, bili bismo jako neozbiljni kada bismo u određenim fazama postupka izlazili sa imenima ljudi. Mi smo odgovorni što nemamo više kapaciteta, što brže ne radimo, što brojni visoki funkcioneri nisu izvedeni pred sud, ali s druge strane, s obzirom na sredstava i kapacitete koje imamo, mislim da smo postigli maksimum. Postoje konkretne brojke o tome koliko smo podigli optužnica i koliko imamo istraga i predistražnih postupaka. Uporedite to sa drugim zemljama u regionu.

Omer Karabeg: U zaključku, da li je Tužilaštvo spremno da ide do kraju u gonjenju visokih oficira i funkcionera odgovornih za ratne zločine, bez obzira o kome se radi?

 

Mi smo spremni da idemo do kraja i da otkrijemo bilo koji ratni zločin za koji imamo dokaza, bez obzira da li je počinilac visokopozicionirani funkcioner vojske i policije

Bruno Vekarić: Mi smo spremni da idemo do kraja i da otkrijemo bilo koji ratni zločin za koji imamo dokaza, bez obzira da li je počinilac visokopozicionirani funkcioner vojske i policije ili pripdanik paravojnih formacija koje su pljačkale i ubijale na prostoru bivše Jugoslavije. Za nas nije bitna funkcija osumnjičenog, već pokušavamo da na osnovu dokaza - a oni se prikupljaju od Haškog tribunala, tužilštava u regionu, kao i od institucija u kojima se možda nalaze i neki od njih - izgradimo takvu optužnicu kojom ćemo ubediti sudsko veće da osudi one koje smo izveli pred sud.

Sandra Orlović: Mislim da je otvaranje istrage protiv generala Dragana Živanovića dobar signal. Nadam se da je to početak drugačijeg pristupa i da će se u periodu, koji je pred nama, otvoriti pitanje odgovornosti najviših pripadnika vojske i policije, ali i političkog establišmenta.

14.09.2014.

ZLOČINAČKI PIR

ZLOČINAČKI PIR

image

Crkva u Dugom polju ili na Budaku u neposrednoj blizini Memorijalnog centra Potočari u Srebrenici, danas je, nakon tri godine gradnje otvorena. Crkva koja je, od kada su joj postavljeni temelji, kamen međunacionalnog spoticanja, danas je dokaz da bh. vlasti ali i međunarodna ...

... zajednica zatvaraju oči pred svim što se u Srebrenici dogodilo. Tvrde ovo preživjele žrtve srebreničkog genocida i predstavnici nevladinog sektora.

 Nekolicina ljudi i mnogo više srbijanskih zastava danas na otvaranju crkve u naselju Budak kod Potočara. Samo nekoliko metara od masovnih grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci Bošnjaka ubijenih u julu 1995. godine. Jednima je novoizgrađena crkva odraz potrebe vjernika i slobode vjere, drugima samo inat. Načelnik Općine Srebrenica kaže, dokazalo se to i danas. “Imali smo neke parade, neke najarcane djece, da kažem, koju neko manipulira. Sa zastavama srpskim, sa majicama sa slikama Karadžića i Mladića prolaze i marširaju kroz Potočare i Srebrenicu kako bi došli na otvaranje te crkve” - rekao je načelnik Općine Srebrenica Ćamil Duraković.

(Vijesti.ba)

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

//////////////////////////////////////////////////////////////////

Pošto Srpska?

image Vuk Bačanović

***************************

“Ja mislim da je najveći problem nas ovdje na Balkanu međunarodni faktor koji ima svoje interese.

Ta priča njihovih struktura o političarima na Balkanu je dio jedne strategije da se ljudima na ovom prostoru zgade političari. Ako nemate jako političko vodstvo, onda ste skloni da vam neko dođe sa strane i daje savjete. Narod nije toliko glup koliko neko misli da jeste.” Ove riječi nisu dio članka objavljenog u nekom lijevo-socijaldemokratskom biltenu koji zagovara antiimperijalizam i balkansku federaciju.

Izrekao ih je u beogradskoj Ćirilici predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, čovjek kojeg na vlast nisu doveli bilo kakvi stranci, već IFOR-ovi tenkovi. Čovjek koji je sadašnjeg premijera Srbije, Aleksandra Vučića, i njegovog tadašnjeg kolegu, uspješnog haškog zabavljača širokih narodnih masa, Vojislava Šešelja uz asistenciju istog IFOR-a deportovao iz Republike Srpske. Izrekao ih je nekako u vrijeme kada je SIPA odlučila narodu "zgaditi” jako političko vodstvo kontroverznih širokobrijeških biznismena Lijanovića. I tako je Dodik nastavio o tome kako on, za razliku od nekih, neće pristati da rasprodaje državnu imovinu budzašto, da neće dopustiti američkom ambasadoru da mu diktira hoće li ili neće nešto raditi, da on zapadne zvaničnike doslovno bije i istjeruje iz kabineta kada mu nešto pokušavaju zapovijediti.

Hajde sad na stranu što je upravo Dodikova Vlada glavni akter privatizacijskih skandala u kojima su kompletna preduzeća završavala u rukama ruskih, litvanskih i sličnih oligarhijskih mešetara (ono jest da je veliki vožd koji tobože bije i izbacuje zapadne ambasadore, iste one koji su ga doveli na vlast, ponosno kleči po čekaonicama kancelarija kremljskih drugorazrednih činovnika i lansira mitove o tome da će mu upravo oni pomoći da krimski scenarij izvede u Republici Srpskoj, daleko od sve i jedne ruske divizije).

Ali to nije sve. Uprkos tome što izbacuje ambasadore iz svog kabineta i objavljuje rat Americi, Dodik je isto tako "s čelnim ljudima Srpske otputovao u Washington da bi tamo našao relevantnu grupu ljudi koju bi animirali da lobira za njih”. Drugim riječima, Dodik koji bi istjerao strance želi da ostvari nezavisnost, opet pod patronatom istih tih stranaca. I opet na stranu tradicionalno baljezganje bosanskohercegovačkih socijaldemokratskih političara na koje smo navikli. Ali nije li previše skočiti sebi u usta u istoj emisiji. A ne, pa naravno, nije to podređivanje. Zapravo, SAD su se imale podrediti Republici Srpskoj. Evo Dodikove lukave strategije: "Ako hoćete da se odbranite od nekoga, onda morate da ga upoznate, morate da uđete u njegovu psihu i da vidite šta namjerava. Bilo je logično da smo tad (2006) ja i moji ljudi razmišljali na ovaj način: ako hoćemo da smanjimo pritisak Amerikanaca, onda moramo da nađemo nekog ko će za nas raditi, a da je Amerikanac”, rekao je predsjednik Republike Srpske. Ali avaj! Šta se onda zbilo. Jedan od tih "nekih ljudi” što su radili za Dodika mu je prišao i rekao: "Predsjedniče, je l’ Vi hoćete nezavisnost?” I šta se ispostavilo? Cijena je bila prevelika. Nije rečeno kolika ni u kojoj valuti, robi, resursima, robovima...

Dodik nije imao dovoljno para da kupi nezavisnost. A bi on platio još više tom "stranom faktoru” da bude u njegovoj orbiti i dalje, samo da ga još i dodatno podmaže, još i više nego već spomenute kremljske ćate, kojima se najprije valja brinuti oko toga kako vlastiti birokratsko-korumpirani sistem spasiti od propasti, a tek onda kako sa svojim kompradorskim tigrom od papira ratovati sa njegovim alternativnim gospodarima. I na kraju krajeva, kako je samo smiješno bilo kome i pokušati zaozbiljno predstaviti razgovor u kojem se bilo koja lobistička kuća može predstaviti dovoljno moćnom da tek tako isposluje nezavisnost neke zemlje. Ili je Dodik možda zaista htio reći da je nemoguće podmititi kompletan američki Senat, State Department, predsjednika, članice EU, generalnog sekretara NATO-a. Je li Dodik, nastupajući kao da je sa svog kanabeza otjerao samoga Obamu, zapravo priznao da je sve o čemu govori zapravo nemoguće. Nemoguće, dakako, dok on i slični njemu zauzimaju pozicije koje zauzimaju. Ruskih tenkova kojima bi mogao odbraniti vlast nema, niti ih, barem u skorije vrijeme, možemo očekivati. A s obzirom na Dodikovu političku dosljednost, za koju znaju i svi ti silni ambasadori što im je svašta bezobrazno odbrusio, zna se na kojima bismo ga ponovo mogli vidjeti. Bez da je platio. Svojim novcem, dakako.


Piše: Vuk BAČANOVIĆ

(Oslobođenje)

/////////////////////////////////////////////////////

"Dirnete li u Novi Pazar, Drina neće biti zelena nego crvena, a Priboj će biti Proboj!"

image Abdulmelik Bašić

***************************

SARAJEVO - Povodom tenzija u Sandžaku podignutih maršom 'muslimanske milicije' muftije Muamera ef. Zukorlića i najavom četnika koji su se borili u Ukrajini da će i oni promarširati Novim Pazarom, oglasio se i izvjesni šejh Abdulmelik Bašić i poslao riječi podrške 'mudžahida iz BiH', prenosi sandzakpress.net.

"Faca koja inicira provokativni pohod na muslimanski Novi Pazar iskazuje sav jad i čemer duha kojim je zadojen i od kojeg boluje. Masna neuredna brada i brčine, neoprani zubi, zaudaranje na slaninu i luk. Izbačena stomačina puna svinjetine i šljivovice, trenutno vodke, govori o zločincima koji nisu spremni da vode pravi rat nego jedino pijani i bez kondicije kadri klati djecu, žene i vezane", kazao je šejh Bašić-
 
"Ako vam je do vlastite nesreće dirnite Novi Pazar. Dirnite ga, dirnuli ste Ummet muslimana u zjenici oka. Nije slučajno Pazar, bas sada, to što jeste spreman da bude fitilj. U njemu su najponosniji Bošnjaci, Muslimani što ih naš narod ima tako da vam se neće naklonuti. A bude li sukoba svi smo uz njih. Za verbalne borbe verbalno a stvarne stvarno. Ne samo Bošnjaci Bosne i Balkana, Albanci Kosova, Makedonije, Albanije, Crne Gore, i Turci, nego sav živi Ummet. Kažem živi jer oni koji živi nisu se ne računaju i nisu potrebni, a Allah ih je kadar oživjeti", poručuje Bašić.
 
"Vrijeme prijetnji od četničkih spodoba, koje neznaju higijene ni unutarnje ni vanjske, je prošlo. Ne uzimaju li pouku iz Gaze i Šama? Neka ne diraju one koji ih ne diraju, kunem se da nećemo sjediti skrštenih ruku na ponižavanje a pogotovo ne daj Bože ubijanje muslimana. Kunem vam se Onim kojim se jedino kune. Da Drina neće biti zelena nego crvena a Priboj neće biti Priboj nego Proboj!!!, dodao je.

(SlobodnaBosna)


/////////////////////////////////////////////

BOSS: Članovi Predsjedništva bili samo politički manekeni i paraziti

image BOSS

SARAJEVO - U povodu upozorenja da je za egzistenciju građana bitnije birati političke subjekte za zakonodavni nivo vlasti, odnosno za državni i entitetske parlamente i kantonalne skupštine, nego članove Predsjedništva BiH koji su u proteklom periodu imali funkciju političkih manekena...

Predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović još jednom je upozorio da dio medija forsirajući u izbornoj kampanji kandidate za Predsjedništvo BiH  krši ravnopravnost političkih subjekata u izbornom procesu.

U   proteklom periodu je dokazano da država ni od koga od članova   Predsjedništva BiH nije imala bilo kakvu korist, te da su bili samo   politički manekeni i paraziti.

Parlamentarna skupština BiH je kao   zakonodavna vlast nadređena Predsjedništvu BiH, koje ima funkciju   izvršne vlasti i ne odlučuje čak ni o svom budžetu.

Za građane nije ni   posebno bitno ko će biti izabran za člana Predsjedništva BiH, osim ako   kod nekoga postoji namjera da zadovolji sujetu narcisoidnih   političara.

Za građane je bitnije koga će birati u zakonodavne   institucije na svim nivoima, odnosno u državni i entitetske parlamente   i kantonalne skupštine - u kojima se odlučuje o svim pitanjima bitnim   za sudbinu svakog građanina BiH, istakao je predsjednik BOSS-a Mirnes   Ajanović.

 

(vijesti.ba)



//////////////////////////////////////////////////////////////////////

PROBUDI SE!

image Angela Merkel
*************************

Njemačka kancelarka Angela Merkel je izjavila da je njemačka vlada odlučna u borbi protiv sve veće mržnje prema jevrejima i strancima u Njemačkoj, javlja Anadolu Agency (AA)."Mi poštujemo svačiju kulturu i vjeru, bili to Jevreji, muslimani ili krščani.

Želimo jedan miran ambijent za život u Njemačkoj", rekla je Merkel.

Ona je na mitingu protiv antisemitizma u Berlinu pod nazivom "Probudi se! Nikad više mržnja protiv jevreja", a koji se održava na  Brandenburškim vratima, kazala kako su neprihvatljivi incidenti protiv jevreja u Njemačkoj u posljednje vrijeme.

"Skandalozno je da danas u Njemačkoj građani koji se izjasne kao Jevreji budu izloženi ozbiljnim prijetnjama i napadima. Isto tako je skandalozno da osobe koje se stave na stranu izraelske države budu predmet napada", istakla je Merkel dodajući kako je jevrejski način života dio njemačke kulture.

"Ovdje danas otvoreno poručujemo. Jevrejski način života je dio našeg identiteta i naše kulture. Kod nas nema mjestu diskriminaciji i isključivosti. Oni koji budu provodili diskriminaciju protiv jevreja pred sobom će imati lično njemačku kancelarku i većinu njemačkih građana. Njemačka je svjesna svoje odgovornosti i odlučno se bori protiv antisemitizma. Našim prijateljima, komšijama i radnim kolegama jevrejima poručujemo da je Njemačka njihova kuća", naglasila je Merkel.


(Vijesti.ba)


Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 09/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
18551662

Powered by Blogger.ba