Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

27.07.2017.

TEŠKA OPTUŽBA ALEKSANDRE PANDUROVIĆ: ,,MILORAD DODIK JE AGENT HRVATSKE OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE"

TEŠKA OPTUŽBA ALEKSANDRE PANDUREVIĆ: „Dodik je agent hrvatske obavještajne službe“

„Njegov servilan odnos prema svemu što dolazi iz Hrvatske govori da je on nečim ucijenjen od strane Hrvatske, odnosno da ga nečim imaju u šaci, pa je on dobar dječak"



TEŠKA OPTUŽBA ALEKSANDRE PANDUREVIĆ: 'Dodik je agent hrvatske obavještajne službe' - 3

Potpredsjednica SDS-a i šefica Kluba ove političke partije u Parlamentu BiH Aleksandra Pandurević, gostujući u Dnevniku TV1, iznijela je zanimljivo opažanje u vezi sa predsjednikom RS i liderom SNSD-a Miloradom Dodikom i njegovim odnosom spram Hrvatske.

 

Naime, ona tvrdi da je Dodik postao agent hrvatske obavještajne službe.

 

"Kada krenete od podrške Prudskom sporazumu, preko toga kako se bespogovorno ćuti na proslave 'Oluje', kako dočeka Kolindu (op.a. Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Hrvatske) koja ide da proslavlja akciju 'Maestral' u kojoj je stradalo toliko Srba, od toga da se odustane od tužbe za zločine nad Srbima u Mrkonjić Gradu, te da je predao jasenovačku građu Hrvatskoj.

 

Njegov servilan odnos prema svemu što dolazi iz Hrvatske govori da je on nečim ucijenjen od strane Hrvatske, odnosno da ga nečim imaju u šaci, pa je on dobar dječak", precizirala je Pandurević.

 

Kako je istakla, za ovakvo ponašanje nema zdravog i logičnog objašnjenja. 

 

(Vijesti.ba)  

///////////////////////////

PANDUREVIĆ O MOGUĆOJ SMJENI VIJEĆA MINISTARA: 'Osuđeno na propast, njihovom inicijativom maske padaju'

PANDUREVIĆ O MOGUĆOJ SMJENI VIJEĆA MINISTARA: "Osuđeno na propast, njihovom inicijativom maske padaju"

/////////////////

27.07.2017.

DJELO KOJE JE JEDNU GENERACIJU UČINILO BESMRTNOM

Djelo koje je jednu generaciju učinilo besmrtnom


Edin Osmancevic

Autor
27.7.2017. 


Djelo koje je jednu generaciju učinilo besmrtnom

Foto: arhiva

//////////////////////////

Nesumnjivo je da bosanskohercegovačka historija obiluje brojnim primjerima i događajima visoke moralnosti u kome je ”dobro” jasno odvojeno od ”zla”. Jedan od najsvjetlijih trenutaka bosanskohercegovačke historije je nesumnjivo Dan ustanka naroda i narodnosti BiH, 27 juli 1941 godine. Gledajući sa današnje vremenske distance i posmatrajući dugogodišnju moralnu hipokriziju našeg društva u kome je ”zlo” uzelo mjesto ”dobru”, dužan sam da reagujem, podsjetim i zahvalim se antifašistima što su meni i mnogima drugim poslijeratnim generacijama omogućili da živimo u miru, školujemo i obrazujemo se i budemo dostojni sljedbenici univerzalnih ljudskih vrijednosti i humanističkih načela. Trebalo je imati hrabrosti i goloruk se suprotstaviti brojno jačem neprijatelju, domaćim kvislinzima, otimati im oružje i davati svoje živote za ono što je čovjeku najsvetije; slobodu! Pitam se kakav bi bio svijet danas da je fašizam u Europi 1945 pobijedio? Da li bi ja bio rođen? Kakav bi bio čovjek da sam u tom duhu nacizma odgajan?

Europa danas je opstala zahvaljujući tome što je u periodu 1941-´45 imala političare poput Čerčila, Trumana, Ajzenhauera, De Gola, Tita. Svjesni historijske odgovornosti znali su da se ”na utuk može samo utukom”. I danas se ovim ljudima širom svijeta odaje priznanje na liderstvu, ratnoj strategiji u borbi protiv fašističke i nacističke aveti ali i viziji ujedinjene Europé u poslijeratnom periodu.

U zemljama nastalim nakon raspada bivše SFRJ, historijski revizionizam je, ako ne najveća opasnost koja prijeti njenim bivšim republikama onda zasigurno jedna do potencijalnih izvora budućih ratnih konflikata. Rehabilitacije okorjelih ratnih zločinaca, odgovornih za smrt stotina hiljada ljudi, radi se svijesno u skladu sa proklamiranim ratnim ciljevima zasnovanim na teritorijalnim pretenzijama susjednih država.

Zato se pitam, što nam je, što se to dešava u našim glavama kada danas 76 godina nakon herojskog podizanja ustanka obespravljenih i potlačenih, onih kojima je uzeto pravo na život i slobodu, okrećemo glavu od nečega gdje je ”zlo” pobijedilo ”dobro”. Da li je ratna generacija bila pametnija i hrabrija nego naše poslijeratne generacije? U skadu sa Hegelovom filozofijom dijalektike i Darvinovom teorijom ljudske evolucije nešto nije u redu. Jer priznat ćete, svijet nam je odao priznanje u borbi protiv fašizma, a mi to sami osporavamo i ćutimo! Događaj visoke moralnosti u kome je ”dobro” pobijedilo” zlo”.

Meni je odgovor na ovaj nonsens jasan. Ćutanje je odobravanje ”zla”! Ćute kod nas politička elita, bosanskohercegovačka javnost, medijske kuće i vjerske zajednice, ćute o nečemu što je moralno ispravno i čisto! Ćute oni koji su moralno posrnuli kao i oni kojima je hrabrost imaginarni pojam! Ćute oni koji su postali ”poklonici” novih političkih oligarhija i najamnih odnosa pa su ”prodali” i dušu đavolu.

Koliko je naše društvo moralno a u skladu sa tim i njen građanin procijenite i sami. Sukladno pravilima i običajima političara koja utvrđuju naše međusobne odnose i prosuđuju što je ”dobro” a što ”zlo”.

Znam samo jedno: iza etike i morala stoje konkretna djela čovjeka i društva u kojim se ne samo misli na sebe već i na korist društvene zajednice kojoj pripadamo. Svaka generacija u skladu sa vremenskom distancom u kojoj živi daje svoj pečat životnim principima i vrijednostima te iste društvene zajednice. Njihova djela ih otjelotvoruju u moralnim načelima dostojanstvenih čovjeka i univerzalnim ljudskih vrijednosti!

Oni koji su rekli ne fašizmu 27 jula 1941 zaslužuju slavu i moje divljenje. Oni su bili na visini svoje historijske uloge suprotstavljajući se svjetskom i domaćem ”zlu”. Zato će ostati zauvijek besmrtni.

///////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 27. juli/srpanj 2017.

////////////////////////

NAJMRAČNIJA PORODIČNA TAJNA SLOBODANA MILOŠEVIĆA: Zašto nikad nije otišao na očev grob?!

Zašto nikad nije otišao na očev grob?! - Slobodna Bosna

///////////////////////////

OVO JE NAJHUMANIJI ČOVJEK U SRBIJI, IME MU JE FERHAT HODŽAJ: Poklanja hljeb svima koji nemaju novac da ga kupe (FOTO)

OVO JE NAJHUMANIJI ČOVJEK U SRBIJI, IME MU JE FERHAT ..

///////////////////////////

////////////////////////////////////
27.07.2017.

PRIČA O DOBRIM MOSTARSKIM LJUDIMA (10): GORAN KARANOVIĆ

Priča o dobrim mostarskim ljudima (10): Goran Karanović


Milan Račić

Autor
26.7.2017. 



Priča o dobrim mostarskim ljudima (10): Goran Karanović

Da bi se nešto mijenjalo mora da postoji želja, motivacija i stvaralački bunt. Ako nam nešto ne odgovara, ako nas žuljaju cipele u kojima hodamo promijenićemo ih drugim, a boljim. Ono što sigurno možemo uraditi je da mijenjamo sebe, a Goran to svakodnevno radi.

U Mostaru su iz čovjekoljublja nastale najljepše bašte i ljudi za buduća vremena. U tom plaventnilu neba, uz modru Neretvu, sunce i behar, iz raskošnih bašti i mostarskih avlija izranjali su pjesnici Šantić, Ćorović i Đikić, akademici Isidor Papo i Predrag Matvejević, umjetnici Sefić, Ante Vican i Vlado Puljić, sportisti Jasna Merdan, Duško Bajević, Dražen Dalipagić, privrednici Osman Pirija, Vlado Smoljan, Jole Musa, političari i državnici poput Džemala Bijedića, pa neprevaziđeni i ovovremeni Mišo Marić i mnogi drugi enciklopedijski ljudi (uh, neka mi oproste mnogobrojni isto toliko značajni a nepomenuti, a toliko ih je velikih i nezaboravnih).  Zato se ta stara mostarska vremena ne prepričavaju, nego otplaču. No, danas su kapije za sve one koji bi mogli i trebali obilježiti ovaj grad gotovo nedokučive i zamandaljene. Od ispodprosječnih na površinu ne mogu ni nešto bolji, a posebno ne najbolji. Sivilo politike  i društvo koje su ti sivomaslinasti napravili zadovoljava se klimoglavcima i piscima partijskih saopštenja, dok prave vrijednosti niti prepoznaju niti ih  razumiju. Otprilike, jedino što su ti kursisti izučavali, a i to nisu razumjeli pa još i krivotvorili,  jesu nacionalne istorije, historije i povijesti. I u takvim poganim vremenima stasavaju neki novi mladi i obrazovani ljudi o kojima se ne zna ili neće da zna. Ovog puta kapije  priče o dobrim mostarskim ljudima otvara tridesetčetverogodišnji doktor pravnih nauka – Goran Karanović.

Već kao omladinac, sa nepunih 18 godina dolazio je pod lupu javnosti. Tad se bavio teatrom i režirao predstave. Napravio je svoju teatarsku grupu. Malu amatersku družinu zafrkanata i entuzijasta koji su sanjali bolji Mostar. Grad je još bio u ruševinama kad su oni zanemarili postojeće podjele i kretali se i igrali po čitavom Mostaru. Prozvali su se Teatar SIRA i imali nekoliko predstava koje su otišle i u region, pa i podigle nešto prašine u Zagrebu i Beogradu. Nekoliko dobrih glumaca i glumica čije predstave i filmove danas gledamo i u Mostaru i regiji prve je uloge igralo upravo u toj maloj teatarskoj družini koju je pokrenuo Karanović. Pored teatarske grupe koju je vodio, Goran je više godina bio i dio Mostarskog teatra mladih.

Karanović je dobar dio svojih dvadesetih proveo u društvenom aktivizmu, kulturnom i umjetničkom radu. Za njega ne postoje nikakve podjele, kakve opterećuju naše društvo od nesretnih 90-ih. Samo na dobre i loše ljude. One dobre voli i dobrima pomaže i kad god i čime god može. A pomaže i društvu nizom inicijativa od kojih su neke itekako urodile ploda.

Zajedno s drugim entuzijastima, radio je na osnivanju i pokretanju Omladinskog kulturnog centra Abrašević, bio u prvom upravnom odboru, kad je taj bastion omladinskog aktivizma tek oformljen. Inicirao je i pokrenuo Književni klub Mostar s idejom da se povežu svi književni stvaraoci u gradu. I oni afirmisani i oni koji tek počinju. I jedni i drugi i treći, koje u gradu sa teškom prošlošću povezuje ljubav prema kulturi i umjetnosti.

Za razliku od brojnih koji su se vrtili u nevladinom sektoru Mostara samo kako bi izvukli nešto novca od stranih donatora, Karanović je radio tjeran samo entuzijazmom i vjerom da se nešto dobro može i mora napraviti. Projekte njegovog društvenog i kulturnog aktivizma niko nije finansirao. Nastajali su ”iz zraka”, zahvaljujući velikoj energiji koju Goran nosi sa sobom, velikom radu i velikoj vjeri u uspjeh. Ta energija i ta vjera razlog su zašto je svaka od Karanovićevih inicijativa oko sebe okupljala velik broj ljudi. Onih koji su prepoznali dio svjetla u aktivizmu koji je usmjeren prema zajedničkom dobru. Aktivizmu koji nisu pokretali nikakvi faktori sa strane, kao što je često u sumornom bh. poraću, nego onom koji je stvaran, koji nastaje iznutra. U samom društvu, u samom čovjeku.

Tako je 2006. godine napravio i pokrenuo književni portal ”Knjizevnost.org”, prvi veliki informativni portal za književnost regiona. Odnosno, za sve države u kojima se piše na jeziku koji svi razumijemo. Zbog toga se nalazio prozvan od radikalnih elemenata kojima smeta sve što zbližava ljude. Ali je za rad tog portala, koji je u kratkom vremenu postao jedno od važnih okupljališta ljubitelja književnosti u regiji, 2011. dobio Vidi web award, takozvanog ”Internetskog Oskara” kojim je ”Knjizevnost.org” svrstan u top 10 internetskih portala bivše Jugoslavije u području kulture.

Sve to je samo dio Karanovićevog aktivizma u kulturi i društvu. U upravi je Društva pisaca BiH, u uredništvu našeg najuglednijeg časopisa za kulturu – ”Život”, i u nedavno oformljenoj je Mensi Bosne i Hercegovine. I u brojnim drugim organizacijama gdje je itekako aktivan. Ali da nešto ostane i za drugi put, idemo dalje.

Goran je i umjetnik. Do sada je izdao tri zbirke poezije. Jednu u koautorstvu i dvije samostalne. Dobio i nekoliko nagrada za njih. Njegova poezija je društveno angažovana. Identifikuje i upire prstom u kriminal i nepravdu. Kako je o njegovoj poeziji napisao veliki Stevan Tontić: ”Karanović iznova dokazuje ne samo da je darovit mladi pjesnik, već i da ne može da ćuti i žmuri u svijetu u kojem se obreo kao u nakaradnoj baštini sumanutih ideologa i njihovih ratnika, domaćih i svjetskih silnika, kojima je razaranje i ništenje života (života drugih, a time i vlastitog) bilo odnekud preče od mira, stvaranja i ljubavi.”

Većina javnosti ga zna kao novinara. I to vrsnog. Posljednjih 10 godina Karanović radi u informativnom programu Federalne televizije. Njegov glas ulazi u kuće ljudi širom Bosne i Hercegovine, izvještavajući o temama koje ih se najviše tiču u dnevniku u pola osam. I taj posao radi savjesno i dobro. U nebrojeno prilika je ukazivao na kriminal i razotkrivao zbrčke koje rade oni na vlasti. Ali i donosio priče o potrebama ljudi u nevolji te pozivao vlast na djelovanje u društveno korisne svrhe. U dosta je navrata njegova priča natjerala vlasti da riješe problem, pa se uradilo i nešto dobro. Za Federalnu televiziju je do sada napravio i tri dokumentarna filma.

Nauka je ta koja stvara podlogu za promjene na bolje. Nauka je ta koja oplemenjuje i tjera naprijed. Iako je tek u prvoj polovini tridesetih, Karanović, inače pravnik po struci stigao je i doktorirati. Odbranio je doktorsku disertaciju na katedri međunarodnog prava na Sveučilištu u Mostaru. Do sada je objavio i četiri naučna rada, no sudeći po tempu kojim ide, sigurno neće ostati na tome.

Ne možemo očekivati da će naš svijet mijenjati isti oni koji su nas doveli u ovo beznađe. Ne možemo očekivati da će se poslodavci i vlast boriti za prava radnika, da će se zaposleni boriti za zapošljavanje nezaposlenih, da će bogati riješiti pitanje siromašnih. Ne može se očekivati da će stariji u državnim institucijama gdje je prosječna starost 55 godina ustupiti mjesto mlađima, da će se za interese zajmoprimaca boriti zajmodavci. Ne može se očekivati da će kod nas kao u Austriji ministar vanjskih poslova biti dvadesetosmogodišnjak, ili 39-to godišnji premijer, kao u Italiji. Ne možemo očekivati da će nagomilane probleme u javnim emiterima, gdje poodavno radi i stvara  doktor pravnih nauka Karanović, riješiti oni koji su te probleme i prouzrokovali. Sve dok se ne ukaže šansa mladim i obrazovanim tavorićemo kao društvo učmalih i bezidejnih. Da bi se nešto mijenjalo mora da postoji želja, motivacija i stvaralački bunt. Ako nam nešto ne odgovara, ako nas žuljaju cipele u kojima hodamo promijenićemo ih drugim, a boljim. Ono što sigurno možemo uraditi je da mijenjamo sebe, a Goran to svakodnevno radi. Vrijeme je da na jumbo plakatima vidimo neka nova-mlada lica, lica što zrače optimizmom i obrazovanošću. Vrijeme je da mladi zamijene sijede glave, da upravljaju, a ne da orkestriraju pod dirigentskom palicom istrošenih političkih vođa. Ovakav svijet kojem svjedočimo mora se i treba mijenjati.

Za to se mora izboriti Goran i njegova generacija!

26.07.2017.

KAZNA ZA JAVNI SERVIS MILORADA DODIKA

Kazna za Dodikov 'javni servis'



RTRS kao portparol Dodika i SNSD-a: Trifunović

RTRS kao portparol Dodika i SNSD-a: Trifunović

//////////////////////////

Nakon što je Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine (RAK) izrekla Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS) kaznu u iznosu od 29.000 maraka (više od 14.800 evra) radi utvrđenog kršenja Kodeksa o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija zbog tendencioznog promovisanja Milorada Dodika i njegovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), uslijedio je pravi mali rat političkih partija saopštenjima.

Dok u RTRS-u ćute, analitičari upozoravaju da građani moraju imati ozbiljniju ulogu u kreiranju politike javnih servisa nego politički subjekti.

Kako piše u objašnjenju odluke RAK-a, utvrđeno je da je RTRS kroz Informativni program kontinuirano tendenciozno promovisao interese jednog političkog subjekta, kroz selektivan pristup izvještavanju, konstantno tretiranje favorizovanih pojedinaca ili subjekata u pozitivnom kontekstu, što je uzrokovalo da kroz niz emitovanja programskih sadržaja prevlada jedno mišljenje ili stanovište kada se radi o svim političkim, privrednim ili drugim temama od javnog interesa.

"Analiza je pokazala da od 78 analiziranih izdanja centralnog informativnog programa 'Dnevnik 2', njih 55 počinje sa informacijom ili fokusiranim na mišljenje ili aktivnosti Milorada Dodika, bilo prenošenjem njegove izjave, bilo u svojstvu predsjednika RS (Republike Srpske) ili predsjednika SNSD-a, kao i prenošenjem izjava predstavnika SNSD-a u vlasti RS", navodi za Radio Slobodna Evropa dio obrazloženja odluke portparolka RAK-a Amela Odobašić.

"Analizom je takođe utvrđeno da je način izvještavanja o aktivnostima, stavovima i mišljenjima predstavnika vlasti RS-a bez izuzetaka bio afirmativan, svodio se na prenošenje mišljenja i stavova bez ikakvog kritičkog osvrta", ističe Odobašić.

Urednik magazina Buka Aleksandar Trifunović navodi da odluka RAK-a ne čudi, jer "RTRS nedvosmisleno funkcioniše kao portparol Dodika i SNSD-a".

"Ono što je nepobitna činjenica je da u zadnjih 12 – 13 godina, moguće čak i nešto duže, RTRS nije doveo u pitanje nijedan potez Milorada Dodika. Čak se dešavalo da je i Dodik sam promijenio neke stavove, a RTRS se i dalje drži i tih stavova kojih se Dodik odrekao. Tako da sad imamo jednu bizarnu situaciju – medij koji treba da štiti interese javnosti, štiti uglavnom interese Milorada Dodika i njegove partije i oligarhiju koja prati tu partiju", ocjenjuje Trifunović.

Aleksandar Trifunović dodaje i kako u svemu pomalo čudi niska kazna za RTRS.

"Glede kazne koju plaćaju, mislim da vladajuća partija ukalkuliše tu kaznu i svjesno pristaje na tu štetu, jer korist koju oni dobijaju zbog anatemisanja ostalih u svojim programima, tu mislim i na političke protivnike, druge narode, mnogo je veća od te kazne. Jednostavno, dobitak taj ogromni jednog političkog tržišta, koji je zaista tu zahvaljujući umnogome i RTRS-u, neuporediv je sa tom jednom kaznom koja je mizerna i mala. To su sume koje se lako nađu za tu svrhu", riječi su urednika magazina Buka.

[U centralnoj informativnoj emisiji iz avgusta 2015. Dodik je bio glavni lik. On je u šestominutnom prilogu davao mišljenje o svemu, ponajprije na blog američke ambasadorice u BiH Morin Kormak. Red novinarskih prepričavanja predsjednikovog stava, a onda red predsjednika RS-a.]

Nakon objave odluke RAK-a uslijedio je pravi mali rat saopštenjima između vladajućih i opozicionih stranaka.

Valja izdvojiti zapažanje RAK-a u Odluci, prema kojem se opozicioni Savez za promjene u programu RTRS-a konstantno naziva "takozvani".

U saopštenju SNSD-a tvrdi se da ne prestaju napadi na predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, predsjednicu Vlade Željku Cvijanović i RTRS, te da finansije za još jedan pokušaj uništenja institucija RS-a zasad iznose pet miliona dolara (više od 4,2 miliona evra).

SNSD ističe da Srpska demokratska stranka (SDS), Partija demokratskog progresa (PDP) i Ćamil Duraković istim rječnikom napadaju RTRS, te da to nikoga ne čudi "jer su takozvanom Savezu za promjene isti pokrovitelji i naredbodavci".

"Soroševa ekipa iz Makedonije preselila je na teren Republike Srpske, iako im je centar Podgorica. Finansije za još jedan pokušaj uništenja institucija Republike Srpske, zasad iznose pet miliona dolara", navodi se u saopštenju SNSD-a.

Uslijedio je i odgovor SDS-a u kojem se navodi da je saopštenje SNSD-a najbolja potvrda da tzv. Javni servis RTRS nije ništa drugo nego partijski megafon te stranke.

Dalje se navodi da već godinama SNSD i njihova fabrika laži – RTRS – uporno ponavljaju laži o Sorošu, obojenim i narandžastim revolucijama kako bi diskreditavali opoziciju i skrenuli pažnju građana i javnosti sa organizovanog kriminala, finansijskog kolapsa i ogromnih problema u Republici Srpskoj.

"Kažu da i sam Kim Džong Un zavidi Dodiku na zloupotrebi medija i potpunoj diktatorskoj kontroli nacionalne televizije, a urednici RTRS samo treba da svežu punđu i nadmaše čuvenu Ri Čun Hi, narodnu spikerku sjevernokorejskog Dnevnika", navodi se u saopštenju SDS-a.

Potpredsjednik PDP-a Igor Crnadak ističe da kazna RAK-a predstavlja dodatnu motivaciju opoziciji da se bori za promjene na RTRS-u

"Nakon ovoga više ništa nije isto, ovo je iz domena partijskih stavova prešlo sada u institucionalne stavove. Ono što je sud u društvu, to je snaga RAK-a za elektronske medije", ističe Crnadak.

Daleko od istine

I Pokret Odgovor kojeg je pokrenuo bivši načelnik Srebrenice Ćamil Duraković najavio je žalbu RAK-u te zahtjev za održavanje posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske jer nisu zadovoljni pravom na javni dijalog na RTRS-u.

"Radio-televizija Republike Srpske je megafon vladajućih struktura SNSD-a i za povratnike u RS-u je bolje da ne postoji ovakav 'javni' RTV servis ako je cilj da se isti svede na RTRS. Negiranje zločina, kontinuirano medijsko huškanje, suptilne poruke protiv opozicije i političkih predstavnika koji dolaze iz nesrpskih zajednica. Sve to na čelu sa direktorom Draškom Milinovićem, čiji inkasanti po terenu skupljaju deset miliona maraka godišnje (više od 5,1 milion evra), a stanje samo ide na gore zbog neodgovornog upravljanja novcem", poručuju iz Odgovora.

Bolje da ne postoji ovakav 'javni' servis: Pokret Odgovor
Bolje da ne postoji ovakav 'javni' servis: Pokret Odgovor

Aleksandar Trifunović ističe da nisu političke stranke ili organizacije sa političkom pozadinom one koje bi smjele da utiču na bilo kakvu promjenu uređivačke politike na bilo kojem od javnih servisa u Bosni i Hercegovini.

"Volio bih da interes za boljim programom javnog servisa, svih javnih servisa u BiH, pa i RTRS-a, bude autentičan poklič građana, da građani insistiraju na što boljem programu, da građani insistiraju na tim stvarima, kao što je suočavanje s prošlošću, gdje vi ne možete imati tu percepciju žrtve u programu RTRS-a koja je isključivo vezana za Srbe, a da su počinioci uvijek oni drugi. To jednostavno ne odgovara istini, ne možemo se tako ponašati i to nije civillizovano", ističe Trifonović.

"Jednostavno, moraju se suočiti i mora postojati odgovornost za stvari koje su urađene u proteklom periodu. Gledajući program RTRS-a Srbi su bezgrješni, a svi ostali su griješili prema Srbima. To jednostavno nije tako", zaključuje Trifunović.

Od direkcije RTRS-a Radio Slobodna Evropa nije uspio dobiti odgovore na upit o odluci RAK-a i uređivačkoj politici.

26.07.2017.

BOSNA I HERCEGOVINA TALAC VLASTITIH POLITIČARA

Bosna i Hercegovina talac vlastitih političara




Oko 240 miliona eura "pod suspenzijom"

Oko 240 miliona eura "pod suspenzijom"

//////////////////////////////////

Evropski komesar za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn uputio je predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Denisu Zvizdiću pismo u kojem je zatražio da Bosna i Hercegovina što prije, a najkasnije do kraja spetembra, potpiše Ugovor o Transportnoj zajednici, što je propustila uraditi na Samitu u Trstu, 12. jula. Iz istog razloga, komesarka EU za saobraćaj, Violeta Bulc otkazala je posjetu Bosni i Hercegovini.

Zbog neodgovornog ponašanja bh. političara na čekanju će do daljnjeg biti skoro pola mlijarde maraka ili 240 miliona eura, predviđenih za infrastrukturne projekte. Ako se "bh. rogovi u vreći" ne dogovore, pod znakom pitanja biće i ostali projekti koje bi finansirala Evropska unija.

Dok zvaničnici EU otvoreno pokazuju razočarenje što Bosna i Hercegovina kao jedina zemlja Zapadnog Balkana nije potpisala ovaj značajan međunarodni Sporazum na kojem se radilo punih osam godina, bh. političari nastavljaju s međusobnim optužbama zbog ovog, novog debakla BiH na međunarodnoj sceni.

"BiH je već parafirala Ugovor o osnivanju Transportne zajednice u februaru, što je dalo dovoljno vremena da se riješe otvorena pitanja vezana za njegovo potpisivanje", istakao je komesar Hahn.

Specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini Lars-Gunnar Wigemark je takođe bio veoma oštar navodeći da je izostanak podrške većoj povezanosti među zemljama regiona, još jedan negativan signal iz BiH.

Šef diplomatije Slovačke i bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Miroslav Lajčak s malo riječi je opisao situaciju u ovoj zemlji.

"Činjenica je da nema entuzijazma, ne treba da se lažemo. Ključ je u rukama država u regionu. Nažalost, i sastanak u Trstu je pokazao da Bosna i Hercegovina pravi taoca sama od sebe", poručio je Lajčak.

Lajčak: Ključ je u rukama država regiona
Lajčak: Ključ je u rukama država regiona

U Bosni i Hercegovini se igra ping - pong lopticom, po sistemu "kriv je onaj drugi".

Denis Zvizdić poručuje da "evropske integracije nisu švedski stol sa kojeg će BiH uzimati samo kolač koji joj se sviđa a ostalo ne". Takođe potvrđuje da je blokadu u posljednjoj fazi napravila Vlada Republike Srpske, "jer je za tri dana poslala tri različita mišljenja, a svako je značilo stopiranje potpisivanja ugovora, koji je još 2010. potvrdilo Predsjedništvo BiH".

Vlada Republike Srpske protivi se otvaranju tržišta u željezničkom transportu i traži da se resorni ministri saobraćaja i komunikacija na nivou države i dva entiteta, rotiraju prilikom predstavljanja stavova BiH u okviru Transportne zajednice.

Iako Bosnu i Hercegovinu u međunarodnim asocijacijama i organizacijama mogu predstavljati samo državni zvaničnici a Brisel već godinama od BiH traži da govori "jednim glasom" u procesu približavanja, predsjednica Vlade RS-a Željka Cvijanović ističe kako je to stvar unutrašnjeg dogovora, a ne propisa EU.

"Ne bih rekla da je EU sklona da dodatno komplikuje ono što je u Sarajevu već prilično iskomplikovano. Njih u EU interesuje usaglašeni stav koji će biti dogovoren i prezentovan u ime BiH, a ne ko ga prezentuje", smatra Cvijanović.

Da nema odstupanja od postojeći stavova u RS-u, potvrdio je u utorak i ministar saobraćaja i veza Neđo Trninić koji je izjavio da "Ugovor o Transportnoj zajednici može biti potpisan samo ako Savjet ministara BiH prihvati rotaciju ministara u Sekretarijatu te zajednice".

Gotovo u isto vrijeme, ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak je ocijenio da se radi o taktiziranju u međusobnim, dnevno-političkim odnosima u Bosni i Hercegovini.

"Nekima nije stalo da bude uspjeha", rekao je bosanskohercegovački šef diplomatije.

Na samitu lidera zemalja Zapadnog Balkana 12. jula u Trstu, prihvaćeno je šest regionalnih projekata među kojim su čak četiri iz Bosne i Hercegovine: obilaznica Zenica - dvije sekcije, dionica Doboj – Rudanka, Luka Brčko, što iznosi ukupno 240 miliona eura novca iz EU. Od toga skoro 50 miliona tzv. granta.

Komesar EU Johannes Hahn je u pismu Denisu Zvizdiću jasno naveo da će novac u Bosnu i Hercegovinu stići samo ukoliko se potpiše Ugovor o Transportnoj zajednici i usvoji Zakon o akcizama.

"Ako ova pitanja ne budu riješena do kraja septembra, moraću izvršiti relokaciju tih sredstava za projekte u susjednim zemljama", napisao je Hahn.

To je novi šamar liderima BiH koji sebe proglašavaju "Europejcima" ili "Evropejcima" i obećavaju kandidatski status zemlje već početkom 2018. godine.

Još gore je što 240 miliona eura "pod suspenzijom", nije prvi primjer koji pokazuje da se bh. zvaničnici ponašaju kao "pijani milioneri".

Novi šamar liderima BiH - Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Milorad Dodik
Novi šamar liderima BiH - Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Milorad Dodik

Iz IPA fondova namijenjenih za poljoprivredu i zaštitu životne okoline izgubljeni su milioni eura, kao i za regionalne projekte koji se odnose na puteve, infrastrukturu i energetiku.

Procjenjuje se da je to samo u 2016. "koštalo" Bosnu i Hercegovinu više od 100 miliona eura.

Zbog neusvajanja Zakona o gasu na državnom nivou, BiH je ponovo pod sankcijama Energetske zajednice, te nema mogućnost koristiti milione eura za energetski sektor.

Ali, Bosna i Hercegovina ne gubi samo novac. Gubi na ugledu kao zemlja koja je predala zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji.

Beskonačno licemjerje

Potez iz Trsta, kada od svih zemalja Zapadnog Balkana samo Bosna i Hercegovina nije pristupila Transportnoj zajednici u kojoj će se usklađivati svi regionalni projekti i unapređivati povezanost regiona, mnogi označavaju kao novi dokaz nespremnosti domaćih političara da urede državu prema evropskim standardima.

Još nisu pripremljeni odgovori na Upitnik Evropske komisije, iako je od njegovog uručivanja prošlo sedam mjeseci. Taj zadatak, kao ključni test za dobijanje statusa kandidata, ostale zemlje iz regije ispunile su u roku od mjesec i po do četiri mjeseca.

"To je beskonačno licemjerje, jer gotovo sve i jedan političar izražava deklarativnu podršku evropskim integracijama do momenta kad se trebaju donositi određene odluke, a onda počnu da uslovljavaju cjelokupnu Evropsku uniju svojim zahtjevima i svojim tobožnjim specifičnostima. Previše su napuhali balon očekivanja, i kod domaće i kod evropske javnosti i sada taj balon naprasno ispuhuje, a adresiranje odgovornosti se pokušava prebaciti na neku drugu stranu", ocjenjuje analitičar Adis Arapović.

/////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 26. juli/srpanj 2017.

Učitajte više sadržaja...

26.07.2017.

GLASAO ZASTUPNIČKI DOM: OBOREN IZVJEŠTAJ O RADU VIJEĆA MINISTARA SMIJENJEN NIKOLA ŠPIRIĆ

GLASAO ZASTUPNIČKI DOM: Oboren Izvještaj o radu VM, smijenjen Nikola Špirić

Izvještaj o radu Vijeća ministara BiH za 2016. godinu nije dobio većinsku podršku zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta BiH.



GLASAO ZASTUPNIČKI DOM: Oboren Izvještaj o radu VM, smijenjen Nikola Špirić

Za usvajanje izvještaja je glasalo 17 zastupnika, protiv je glasao 21 zastupnik, dok je suzdržano bio jedan .

Usvojen je zaključak da Vijeće ministara BiH promijeni metodologiju prema kojoj se radi ovaj izvještaj.

 

Izvještaj o radu Vijeća ministara BiH razmatrat će se i u Domu naroda Parlamenta BiH.

 

Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH smijenio je na današnjoj sjednici Nikolu Špirića sa mjesta predsjedavajućeg i člana Zajedničke komisije za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom (OSA) BiH.

 

Na glasanje su došli i zastupnici SNSD-a kako bi glasali protiv smjene Nikole Špirića iz Zajedničke komisije za nadzor nad radom Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

 

Međutim, prvo se glasalo o zaključku SBB-ovca Damira Arnauta da se prvo glasa o smjeni Nikole Špirića i da se umjesto njega imenuje SBB-ovac Mirsad Đonlagić. Taj zaključak je dobio podršku osam zastupnika, protiv je glasalo 24, a nije bilo suzdržanih.

 

Potom se glasalo o prijedlogu SDS-a da se umjesto Špirića imenuje Borislav Bojić. Ovaj prijedlog je dobio podršku 24 zastupnika, a protiv je bilo njih 14.

//////////////////////////////

///////////////////////


NOVI PUCANJ U PRAZNO HDZ-a: Odbijen prijedlog Zakona o FTV u Parlamentu FBiH

NOVI PUCANJ U PRAZNO HDZ-a: Odbijen prijedlog Zakona o FTV u ...

/////////////////////////////////////////////

//////////////////////////////

25.07.2017.

REAKCIJE NA HAŠKU ODLUKU: ,,ZAR LJUDI KOJIMA SE SUDI ZA SMRT HILJADA OSOBA MOGU DOBITI 'GODIŠNJI ODMOR'

OŠTRE REAKCIJE NA HAŠKU ODLUKU: „Zar ljudi kojima se sudi za smrt hiljada osoba mogu dobiti 'godišnji odmor' tokom pauze sudskog rada?“

 „Srbija je u slučaju Šešelja također davala ganacije, Šešelj je pušten pod krinkom lošeg zdravstvenog stanja. Kao što vidite, njegovo zdravstveno stanje je toliko loše da danas čini dio parlamenta Srbije“


OŠTRE REAKCIJE NA HAŠKU ODLUKU: 'Zar ljudi kojima se sudi za smrt hiljada osoba mogu dobiti 'godišnji odmor' tokom pauze sudskog rada?'

Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa oštro osuđuju odluku Pretresnog vijeća Haškog tribunala koje je donijelo odluku 19. jula, koja je objavljena jučer, da se Stanišić i Simatović puste na privremenu slobodu tokom ljetne pauze te da ih holandske vlasti trebaju transportovati do holandskog aerodroma 21. jula, ili prvog dana poslije tog datuma.

 

"Smatramo da je javnost kasno saznala za ovu odluku, pogotovo uzimajući u obzir da je transport iz pritvorske jedinice predviđen 21. jula. Zar ljudi kojima se sudi za smrt  na hiljade osoba mogu dobiti 'godišnji odmor' tokom ljetne pauze sudskog rada?
 
Iz našeg dugogodišnjeg iskustva bezbroj puta smo bili iznevjereni od strane Srbije i njene vlasti da ispuni uvjete propisane od strane Haškog tribunala te nemamo razloga da vjerujemo da će se u ovom predmetu išta bolje ponijeti.

 

Iako pokušavamo da imamo povjerenje u pravosuđe, a pogotovo MKSJ i MICT, ne želimo da ovo postane presedan za druge međunarodne tribunale. Predmet Šešelj je dovoljno ponizio i porušio ustanovljenu praksu MKSJ u procesuiranju najgorih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. 
 
Srbija je u slučaju Šešelja također davala ganacije, Šešelj je pušten pod krinkom lošeg zdravstvenog stanja. Kao što vidite, njegovo zdravstveno stanje je toliko loše da danas čini dio parlamenta Srbije.

 

Koliko poniženja mi žrtve trebamo podnijeti dok vi brinete o depresijama onih koji su pobili našu djecu? Upoznati ste da Srbija čini sve što može da nikad ne dođe do suđenja njenih građana za zločine počinjene na tereritoriji BiH. Štaviše, pomoću sistema tročlane vlasti u BiH utiče i na pravosudne procese u Bosni i Hercegovini.
 
Zašto im pomažete u naumu da ostanu nekažnjeni za svoje zločine? Moramo li vas podsjetiti koliko je napora međunarodna zajednica uložila da se privedu najodgovorniji ljudi za ratne zločine, a sve ih je sakrivala zvanična Srbija? 
 
Ne želimo da budućim generacijam šaljemo poruku da se isplati biti ratni zločinac. 
 
Neprihvatljivo je da ova odluka koja je donesena 19.07.2017. bude proceduralno sakrivena od javnosti i od žrtava do momenta kada je ona de facto sprovedena. 
 
Sramotno je što su žrtve konstantno dovedene u poziciju da im je uskraćena informacija kako bi mogli na vrijeme da reaguju, pogotovo kada dođe do sudskih praksi od strane sudova koji su tu prvenstveno da štite žrtve. Mi nećemo odustati od borbe za pravdu i istinu niti od toga da žrtve budu uvijek u prvom redu. 
 
KAZNOM ZA ZLOČINE - PRAVDOM ZA ŽRTVE , stoji u saopćenju koje potpisuju predsjednik “Udruženja žrtava i svjedoka genocida”  Murat Tahirović i predsjednica Udruženja “Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa” Munira Subašić.

 

(SB/Vijesti.ba)


////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 25. juli/srpanj 2017.

25.07.2017.

DRAGAN BURSAĆ: "MILORAD DODIK JE SOROŠEV ČOVJEK BROJ JEDAN!"

DRAGAN BURSAĆ: "Dodik je Sorošev čovjek broj jedan!"

Nema tog neprijatelja Republike Srpske, tog Soroša, tog srbomrsca, koji bi ovako temeljno i do koljena potukao entitet, kao što ste to uradili vi u SNSD-u. Ostavili ste sela bez ljudi, opustošene gradove, zemlju zapuštenu, stvorili ste devijantne generacije poslušnika i postali izvonik bijede diljem Evrope...Pa nema tog zlotvora koji bi bio efikasniji



DRAGAN BURSAĆ: 'Dodik je Sorošev čovjek broj jedan!'

U društvu permanentnog zastrašivanja, u kome običan narod biva tek puki poligon iživljavana vlasti, desio se "još jedan napad na Republku Srpsku". Nakon svih silnih napada, SNSD, najjača partija, istražitelj, vlast, sud, informativna agencija, revizor, kontraobavještajna služba, organizator koncerata, promotor bodljevine bikova i šta sve ne, izdao je još jedno "alarmantno" saopštenje.

 

Priča se priča da Soroš dolazi, preko Podgorice

 

A, u sitnom pismu piše, ne voli nas niko više. Soroševi ljudi su se preselili na teren RS, a uloženo je i 5 miliona dolara za rušenje RS! Sklanjaj žene i djecu od računara, svi u zaklon na prve crte bojišnice ispred tastatura!

 

Stari vampir Džordž Soroš, ta persona non grata mađarskog porijekla iz udobnog američkog doma atakuje opet na jedini bastion svjetlosti u Evropi, na Republiku Srpsku. Regrutuje zli Soroš sve. I staro i mlado, i jako i kusavo, sve ne bi li se skinuo posljednji evropski demokrata, Milorad Dodik.

 

I Bogu hvala da funkcioniše obavještajna i kontraobavještajna sekcija u SNSD-u, pa da smo doznali za podle planove soroševaca. A, ta sekcija funkcioniše, zato što zla Bosna i Hercegovina, ne može da radi svoj posao.

 

Preciznije, i ona radi o glavi milom Mili. Tako kaže Mile i TREBA mu vjerovati. A, kako je SNSD , ima tome deceniju i po, prava država u državi, red je i da alarmira građanstvo i pripremi ih na najnoviji napad u cilju rušenja SNSD-a, što znači Republike Srpske, što znači Milorada Dodika.

 

“Soroševa ekipa iz Makedonije preselila je na teren Republike Srpske, iako im je centar Podgorica. Finansije za još jedan pokušaj uništenja institucija Republike Srpske, zasad iznose pet miliona dolara”, navedeno je u saopštenju.

 

A, u Podgorici se kriješ bando izdajnička?! Mislili ste da ćete zavarati tragove iskusnim SNSD obavještajcima? Mislili ste da će vas, bagro jedna, tražiti po Beču i Budimpešti, dok vi iz Bečića pripremate ofanzivu na Kabinet predsjenika RS-a, Milorada Dodika, zgradu Vlade i RTRS? Neće moći, ove noći! 

 

Nego, kako su SNSD-ovi briljantni stratezi došli do ovih ovako preciznih i egzaktnih podataka?

 

Ih, pa ne treba za to velika pamet. Ljudi su najjednostavnije gledali televiziju. A, tamo ima svega. Tako, na primjer, kako stoji u saopštenju SNSD-a, Savez za promjene poziva na neplaćanje RTV pretplate. Što je složićete se poziv na puč.

 

Ali, nije to krucijalni dokaz. Ima ono gore, strašnije:

 

“Dovoljno je vidjeti da i nema objektivnih ili pozitivnih vijesti o Srpskoj na sarajevskim televizijama, portalima ili `isturenoj BN televiziji`”, kažu iz SNSD-a.

 

I na kraju, iz SNSD-a, su poručili je to još jedna izgubljena bitka jer će se na izborima 2018. godine, pod zastavom Srpske i vođstvom SNSD-a i Milorada Dodika, “Srpska osloboditi izdajnika”.

 

Ovo posljednje je zastrašujuća istina

 

Vidite, sve do posljednje rečenice ovo saopštenje je najobičnija skirbomanska budalaština, koju stratezi SNSD-a serviraju narodu petnaestak godina u neizbornom periodu, kako bi ga ionako utučenog sa zemljom sastavili, i do kraja unizili. I materijalno i emotivno i etički i ljudski. Kakvi crni napadi na Dodika i kliku mu? Zar stvarno pod šarom nebeskim ima neko ko vjeruje u nebuloze po kojima Soroš ruši Dodika? Eto, nije nego! Nema prečeg posla. 

 

Zar se “istraživači”, koji do podataka dolaze tako što promatraju RTRS, medijski odron u svjetlu realnosti ne zapitaju, zašto je taj isti RTRS na dnu dna medijskog svijeta?

 

Dal’ je do Sarajeva, Saveza za promjene ili možda zbog toga što ni kreatori Dodikovih sponzorisanih elegija ne vjeruju u iste? I na koncu konaca, ajmo jednom za svagda razjasniti ko su to, majku mu Soroševi plaćenici u paćenoj Republici Srpskoj?

 

SNSD je Soroševa država

 

Vidite, sva je istina da je Dodik, demokratski povjetarac Medlin Olbrajt, baš uz pomoć amričkih tenkova ujahao na vlast, da je od nekoliko partija stvorio franšizu znanu kao SNSD i da suvereno preko iste, svim mogućim sredstvima vlada plebsom u Republici Srpskoj.

 

Dakle, Milorad Dodik je najveći projekat Međunarodne zajednice poslije Dejtona u BiH. Milorad Dodik je, prema tome, kumče istog tog Soroša, kumče koje bi sad nekako sapralo tragove prošlosti, ali ne ide. A, najveća organizacija, koju je napravio drug Džordž je gle čuda, baš taj Savez Nezavisnih Socijaldemokrata, država u državi, svijet u svijetu, entitet u entitetu. 

 

Eto, taj SNSD, taj konstrukt Međunarodne zajednice, taj eksperiment Sosroša i njegovih, koji se oteo kontroli, zarad potpune samovolje i puste želje za totalitarnošću, sad je mjerna jedinica za “domoljublje”.

 

Samo, inflacije je pojela taj silni retorički kapital patriotizam, koji nit’ se jede’ nit od njega ikakva vajde ima, osim ako niste dio soroševskog SNSD-a, dabome i ako niste u milosti prvog Soroševog dječaka, Milorada Dodika. E, kako se taj patriotizam, velim, ne jede, onda u inflatornom histeričnom haosu, SNSD, proizvodi neprijatelje na dnevnoj bazi. I da se razumijemo, oni tu neće stati.

 

Nije strašno po narod što se Mile odrekao Soroša, nego što se Soroš odrekao Mile 

 

Zato i jeste zastrašujuća posljednja rečenica, njihovog blesavog saopštenja u kojoj se veli kako će se Republika Srpska, pod vođstvom Milorada Dodika, 2018. osloboditi izdajnika. Ovaj sjevernokorejski poučak, znači samo jedno-poziv na linč i borbu svim sredstvima protiv neistomišljenika, koji nisu pristali biti dijelom sistema koji je kreirala baš ta Međunaroda zajednica sve sa američkim filantropom mađarskog porijekla.

 

Jer, sramota je i te Međunarode zajednice, svoga monstrumčeta SNSD-a i Dodika mu, pa se i ona pravi luda, odbacujući delikventsko čedo, koje nikako da prizna pred sudom istorije kao svoje. A, sve to dobro dođe malom nasilniku pod kapom SNSD-a, da bude mjerna jedinica pravde i pravičnosti.

 

Milorade i Miloradovi SNSD-ovci, budite ljudi pa priznajte ovom nesrećnom narodu da ste jedino i samo vi pravi soroševi plaćenici, kojima razbijanje, ne Republike Srpske, nego suštine bitisanja na ovim prostorima ide fenomenalno od ruke.

 

Kad je Soroš mala maca

 

Nema tog neprijatelja Republike Srpske, tog Soroša, tog srbomrsca, koji bi ovako temeljno i do koljena potukao entitet, kao što ste to uradili vi u SNSD-u. Ostavili ste sela bez ljudi, opustošene gradove, zemlju zapuštenu, stvorili ste devijantne generacije poslušnika i postali izvonik bijede diljem Evrope... Pa nema tog zlotvora koji bi bio efikasniji.

 

Zapravo, pokušaj smjene ovog režima, na koju se paranoično poziva SNSD u svojim saopštenjima, bila bi humanitarana misija za sve stanovnike Republike Srpske. Sva je nesreća, što je to šarena laža i što se neće desiti dok isti ti stanovnici Republike Srpske ne pomjere dupe i demokratski ne smijene stjenice, koje su im pojele najbolje godine njihovih života.

 

(Buka)

//////////////////////////

DAMIR MAŠIĆ, IN MEDIAS (T)RES: Izbaciti prefiks 'Herceg-Bosna' iz naziva javnih preduzeća

DAMIR MAŠIĆ, IN MEDIAS (T)RES: Izbaciti prefiks 'Herceg-Bosna' iz ...

////////////////////////////

Image result for emir kusturica

Ukrajina spremna da sudi Kusturici

Ukrajina je spremna da sudi "srpskom reditelju" Emiru Kusturici zbog "poziva na separatizam", uslijed čega mu prijeti petogodišnja zabrana ulaska na teritoriju te zemlje, poručuju za "Novosti" iz ukajinske ambasade [...

//////////////////////////////

////////////////////////

24.07.2017.

TOMISLAV JAKIĆ: SVAKI POREDAK LAKŠE SE ODRŽAVA KADA IMA NEPRIJATELJA

Tomislav Jakić: Svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja


Štefica Galić

Autor
23.7.2017. 


Image result for tomislav jakić

Foto: Nacional

////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Hrvatska vlast će se potruditi da sve to objasni potrebom uklanjanja posljednjih ostataka komunizma koji – kao – sprječavaju napredak zemlje. A to je formula koja u Evropi dobro prolazi. Znate, svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja. Pa je i neoliberalnom kapitalizmu itekako u interesu da se stalno podgrijavaju priče o komunizmu, komunističkom mentalitetu i tome slično. Evropa će reagirati kada bude kasno, a cijenu tog političkog sljepila platit ćemo mi.

.............................

Zabranite ljudima i da samo spominju Tita i povećat ćete interes za njega i za državu kojoj je bio na čelu. Dakle, dugoročno gledano, postići će upravo suprotni cilj od onoga kojemu teže. Pri čemu nikako ne mislim da će biti ugodno preživjeti njihovu diktaturu, jer da ulazimo u svojevrsnu diktaturu, o tome ne treba imati nikakvih iluzija, kazao je, između ostaloga, Tomislav Jakić, ugledni novinar i vanjsko-politički savjetnik bivšeg predsjednika R Hrvatske Stjepana Mesića, suradnik tjednika Novosti i Tacno.net.

U intervjuu za naš portal govori o ukidanju Trga maršala Tita u Zagrebu, požarima koji su harali Dalmacijom, hrvatskoj politici, summitu G 20, američkom predsjedniku Trumpu, EU, diplomaciji, novinarstvu…

Razgovarala: Štefica Galić

Počnimo s dvije stvari koje su u Hrvatskoj najaktualnije, mada jedna s drugom ni na koji način nisu povezane. Prva je odluka, svakako očekivana, gradskog odbora za imenovanja ulica i trgova da se ukine Trg maršala Tita u glavnome gradu Republike Hrvatske. Neki komentari intonirani su u stilu „Tito izbačen iz Zagreba“, neki kažu „nije izbačen iz Zagreba – još“. Odluku Odbora mora naime potvrditi Gradska skupština. Što mislite o svemu tome, je li u pitanju jedan čovjek i njegovo ime, ili ipak nešto drugo?

Ma naravno da je u pitanju, kao što Vi kažete, „nešto drugo“. Tito radikalnoj, otvoreno proustaškoj desnici smeta iz dva osnovna razloga: prvo, kao simbol antifašističke borbe, a drugo – kao zagovornik dobrih, harmoničnih odnosa između naroda koji su živjeli u jugoslavenskoj federaciji. To je ono što je on nazivao bratstvom i jedinstvom, a čemu se svatko tko želi biti prihvaćen kao lojalni građanin današnje Hrvatske mora rugati. Dakle, simbol antifašizma mora biti uklonjen, izbrisan iz povijesti i iz sjećanja naroda, kako bi se antifašiste moglo u „novoj“ povijesti Hrvatske, kažu jedino istinitoj, prikazati kao mrzitelje hrvatske države, kao razbojnike, koljače i ubojice. Pa ne ponavlja se bez razloga u nedogled priča o milijun (!) četnika koje je Tito na kraju rata primio u partizane i koji su onda ubijali Hrvate, samo zato što su bili Hrvati. I ne spomene se pri tome nikada, ali baš nikada činjenica da je Tito uputio i dva poziva hrvatskim domobranima, nudeći amnestiju svakome tko prijeđe u redove partizana. I nitko ne spominje koliko se domobrana tim pozivima odazvalo. Dakle, bezočno se laže, a sve sa svrhom da bi se zadovoljile frustracije ljudi čiji su preci bili ustaški dužnosnici, ili koji su stradali u prvim mjesecima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a među kojima je nedvojbeno bilo i nevinih koji su nasjeli na Pavelićev trik da ih pozove u masovno izbjeglištvo prema Englezima „koji će ih prihvatiti“ u Austriji, a zapravo da ustaškom Poglavniku posluže kao živi štit za njegov bijeg. Desnica sada likuje i jedva čeka da skinu table s natpisom „Trg maršala Tita“.

Kažete: desnica likuje. Mislite li da su njezini apetiti sada zadovoljeni? Je li ovo kraj desničarske ofanzive, ili možda samo kraj njezinoga početka?

Mislim da je ovo drugo puno točnije. Ukidanje Trga maršala Tita znak je temeljnog zaokreta u hrvatskoj politici, odricanje od antifašističkih temelja ove zemlje, i to je ono što čak i neki koji desnici nisu skloni nikako ne shvaćaju, uporno se „čudeći“ zašto se o tome toliko raspravlja, kada ima itekako važnijih problema u svakodnevnom životu. Ili, kako to kaže jedan moj prijatelj koji – međutim – itekako dobro shvaća situaciju i njezinu više ne samo potencijalnu opasnost: hoće li sada krumpir na tržnici postati jeftiniji? No, ni krumpir na tržnici, ni zaista zabrinjavajući broj ljudi koji u sve većem broju napuštaju Hrvatsku, ni gospodarstvo koje, uništeno privatizacijom, praktično stoji na mjestu, sve to desnicu ne zanima. Ona će, otvoreno proustaški orijentirana, to se ne smije smetnuti s uma, uz „blagoslov“ Crkve, tek sada krenuti u napad na širokoj fronti. Njezini pristaše, međutim, fanatizirani, puni iracionalne mržnje, pravi vjernici predrasuda i stereotipa, bez obzira jesu li obrazovani, ili poluinteligenti, previđaju ključnu činjenicu. Oni Tita ne mogu ni zabraniti, ni izbaciti iz povijesti. Jer, maršal je ušao u povijest još za svojega života: uspješnim vođenjem antifašističkog pokreta, kakvome nije bilo premca u okupiranoj Evropi, prekidom sa Staljinom – uz rizik unutarnje pobune, što je – na žalost – rezultiralo Golim otokom, te uz opasnost sovjetske invazije i – napokon – kao nesporni vođa Pokreta nesvrstanih koji je u opasnim vremenima Hladnoga rata igrao toliko potrebnu ulogu tampona između Istoka i Zapada. To su činjenice i te činjenice nikakva preimenovanja bilo kojeg trga ili ulice ne mogu poništiti.

Zagreb, nekada grad-heroj, grad koji se zvao – ne bez razloga – crvenim – danas je grad-žrtva. Zagreb je žrtva političke trgovine između onih koje vode fanatizam i mržnja i onih koje tjera neutaživa glad za vlašću u gradu. Ako bi moj grad, jer ja sam rođeni Zagrepčanin, danas pocrvenio to bi bilo od stida.

A može li se Zagreb „oprati“ od sramote kakva je ukidanje trga što nosi ime najpoznatijeg Hrvata ne samo dvadesetoga stoljeća?

Zagreb, nekada grad-heroj, grad koji se zvao – ne bez razloga – crvenim – danas je grad-žrtva. Zagreb je žrtva političke trgovine između onih koje vode fanatizam i mržnja i onih koje tjera neutaživa glad za vlašću u gradu. Ako bi moj grad, jer ja sam rođeni Zagrepčanin, danas pocrvenio to bi bilo od stida. Makar ne mislim da je ostalo baš tako malo onih, bilo ovdje rođenih, ili samo nastanjenih, koji se ne slažu s nakaradnim političkim idejama desnice i odbijaju politiku falsificiranja povijesti. A još manje – uvjeren sam – pristaju na to da njihov grad, glavni grad neovisne hrvatske države prevede Republiku Hrvatsku iz tabora pobjednika u Drugome svjetskom ratu u tabor poraženih. Da, nema sumnje, oni koji se ponašaju kao da su „gospodari Hrvatske“ mogu neko vrijeme izbaciti jedno ime iz javne komunikacije, mogu čak zabraniti i njegovo spominjenje, ali zaboravljaju pri tome da se povijest na dugi rok ne može falsificirati. I još nešto: da je zabranjeno voće najslađe. Zabranite ljudima i da samo spominju Tita i povećat ćete interes za njega i za državu kojoj je bio na čelu. Dakle, dugoročno gledano, postići će upravo suprotni cilj od onoga kojemu teže. Pri čemu nikako ne mislim da će biti ugodno preživjeti njihovu diktaturu, jer da ulazimo u svojevrsnu diktaturu, o tome ne treba imati nikakvih iluzija.

tomislavjakic

Rekli ste da simbolika ukidanja Trga maršala Tita znači i temeljni zaokret u hrvatskoj politici. Očekujete li izravne posljedice na međunarodnoj sceni? Hoće li se etabliranim evropskim demokracijama svidjeti kurs kojim plovi hrvatski brod?

Sumnjam da će im se svidjeti, mada ne očekujem ni neke neposredne i javne reakcije. Evropa, mislim na Evropsku uniju, toliko je zaokupljena sobom, svojim problemima i svojom sve očitijom podijeljenošću koju neki naivci na hrvatskoj političkoj sceni ne žele ni vidjeti ni priznati, da će najvjerojatnije odšutjeti. Pogotovo što će se hrvatska vlast potruditi da sve to objasni potrebom uklanjanja posljednjih ostataka komunizma koji – kao – sprječavaju napredak zemlje. A to je formula koja u Evropi dobro prolazi. Znate, svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja. Pa je i neoliberalnom kapitalizmu itekako u interesu da se stalno podgrijavaju priče o komunizmu, komunističkom mentalitetu i tome slično. Evropa će reagirati kada bude kasno, a cijenu tog političkog sljepila platit ćemo mi. Na žalost, Evropa u pravilu kasno reagira. Prošla su ona vremena kada je Hrvatska ostvarivala ne male i ne beznačajne pomake koliko zahvaljujući svojem drugom Predsjedniku, toliko i pritisku iz EU. A Hrvatska, s druge strane, izuzmemo li već spomenuto razdoblje između 2000. i 2010. nikada nije znala, ili nije imala hrabrosti artikulirati vanjsku politiku koja bi u prvome redu bila njezina i koja bi primarno vodila računa o njezinim interesima i interesima svih, ovo naglašavam: svih njezinih građana.

Na požarima u Dalmaciji cijela je država i cijeli državni ustroj pala na ispitu. Neće nikome pomoći, ako se sada traži, a možda i nađe „dežurnog Pedra“. Još manje će pomoći ako se nastavi službeno samozavaravanje. Treba izvući pouke, priznati pogreške i mijenjati stvari, da nam se tako nešto ponovo ne dogodi.

Trg maršala Tita jedna je od tema što zaokupljaju Hrvatsku. Druga su požari koji su harali Dalmacijom i koji su dijelom ušli i u grad Split. Mnogo je riječi napisano i mnogo je žući proliveno u vezi s nekim izjavama Predsjednice, premijera, ostavke ministra obrane za koju do danas ne znamo je li podnijeta ili povučena. Najprije se govorilo o gotovo uzornoj organizaciji, o tome kako je sve bilo baš kako i treba biti, da bi dan, dva nakon katastrofe u izvještajima, barem nekih medija, počeli prevladavati izričito kritički tonovi.

Kao prvo, požari kod sadašnjih temperatura i nakon višetjedne suše, nisu nikakvo čudo. Ne gori samo u Hrvatskoj. Gori od Amerike do Evrope u nizu zemalja. Naravno, ljudski element nikada ne treba isključiti, bilo da je riječ o nepažnji, bilo o namjeri. No, stvar je policije da to utvrdi. Sama borba s vatrenom stihijom pokazala je u najmanju ruku da sistem nije dobro postavljen, odnosno da zemlja koja je upravo usvojila strategiju nacionalne sigurnosti i koja, uz odgovarajuću pompu, kopira američki sustav domovinske sigurnosti, nema ni osnovnu preventivu, nema čak ni ono što je u nekadašnjoj državi bila civilna zaštita. Za svaku je pohvalu da su se građani samoorganizirali i pomagali vatrogascima koji su zaista dali sve od sebe, i oni na kopnu i oni u zraku, ali kakva je to uređena država u kojoj je potrebno da građani internetom pozivaju na akciju, da vatrogascima donose vodu i hranu, da se zajedno s njima izlažu vatri? Građani – civili. A kasni dolazak vojske opravdava se time da vojnici nisu obučeni za gašenje požara. A članovi Torcide – kao – jesu? Na požarima u Dalmaciji cijela je država i cijeli državni ustroj pala na ispitu. Neće nikome pomoći, ako se sada traži, a možda i nađe „dežurnog Pedra“. Još manje će pomoći ako se nastavi službeno samozavaravanje. Treba izvući pouke, priznati pogreške i mijenjati stvari, da nam se tako nešto ponovo ne dogodi. Treba i tu, kao i na svim područjima, početi misliti vlastitom glavom.

Hrvatska vlast će se potruditi da sve to objasni potrebom uklanjanja posljednjih ostataka komunizma koji – kao – sprječavaju napredak zemlje. A to je formula koja u Evropi dobro prolazi. Znate, svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja. Pa je i neoliberalnom kapitalizmu itekako u interesu da se stalno podgrijavaju priče o komunizmu, komunističkom mentalitetu i tome slično. Evropa će reagirati kada bude kasno, a cijenu tog političkog sljepila platit ćemo mi.

Ova dva pitanja o kojima ste govorili potpuno su bacila u zasjenak nedavni summit G 20. A ako se o njemu izvještavalo, više je bilo riječi o kaosu i neredima na ulicama Hamburga, nego o tome što je taj sastanak najrazvijenijih pokazao.

Slažem se. I u ovome slučaju lakše je bilo koncentrirati se na ono što je bilo – s medijske točke gledišta – atraktivno, nego na ono što je bilo sadržajno. A sadržaja je itekako bilo. Osim prvoga sastanka Trump – Putin o kojemu ni danas ne znamo možemo li ga ocijeniti uspješnim, ili neupješnim, summit G20 potvrdio je izoliranost novoga američkog predsjednika, i to zaista pravu i potpunu izoliranost, u pitanju odnosa prema klimatskim promjenama, pa i u pitanju međunarodnih trgovinskih odnosa. Ako mene pitate, za Evropu u tome nema ništa lošega, dapače. A što se Amerike tiče, treba se nadati da će Washington jednom ipak shvatiti kako ne može uvijek, svima i u svemu diktirati što će i kako raditi. Za EU možda je taj sastanak bio trenutak otrežnjenja, trenutak istine. Možda će Unija sada napokon shvatiti da joj uloga američkog vazala ne odgovara i – što je još važnije – da ne odgovara interesima i potrebama njezinih zemalja članica i njihovih građana. To ne znači da Ameriku sada treba ignorirati, ili da ju se može ignorirati. Nikako. Ali, odnose sa Sjedinjenim Državama trebalo bi postaviti na nove, ravnopravne osnove. Možda sam tu preoptimističan, ne znam, vrijeme će pokazati. Za Uniju to bi svakako bilo dobro, jer bi pomoglo prevladavanju podijeljenosti u njezinim redovima i postupno – možda – dokinulo podjelu na „staru“ i „novu“ Evropu koja je tako draga stratezima u Washingtonu. Treba, naime, potpuno otvoreno reći: projekt evropskog ujedinjavanja zabrinjavajuće je zastranio. Skupina nekadašnjih socijalističkih zemalja što se potpuno nekritički priklonila Washingtonu, dakle upravo ta tzv. „nova Evropa“, vidno se odmiče od onih vrijednosti na kojima je počivala sama ideja evropskog ujedinjavanja. Zemlje osnivači Evropske unije predugo su šutke gledale kako u novim članicama Unije počinju prevladavati netolerancija, ksenofobija, ponekada otvoreni rasizam, nerijetko antisemitizam, sve to „upakirano“ kao povijesni revizionizam, kojega se pak opravdava potrebom borbe protiv ostataka komunizma. I sada smu tu, gdje jesmo. Treba tražiti izlaz, odnosno Unija se mora sabrati, redefinirati, odnosno reafirmirati svoja temeljna načela i izboriti se za svoj opstanak na tim načelima, čak ako to bude značilo da će, nakon Britanije, otpasti još poneka zemlja. Znam što ove riječi znače.

Zahvaljujući Pokretu nesvrstanih Hrvatska je svojevremeno, u konkurenciji s favoriziranom Češkom koju je podržavala i Amerika, osvojila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. To je neprijeporna činjenica, koliko god se ona nekome možda ne sviđa. Bio sam u to vrijeme vanjsko-politički savjetnik Predsjednika Hrvatske i te su mi stvari dobro poznate. Baš kao i to da smo nakon izbora praktično iznevjerili one koji su nas svojim glasovima doveli u Vijeće sigurnosti.

Amerika se nije odrekla uloge vodeće svjetske sile, mada je predsjednik Trump to uporno najavljivao, obećavajući da više neće „nametati režime“, ni „američki način života“. Kako ocjenjujete početak njegovog mandata, ulogu Amerike na svjetskoj sceni i međunarodnu situaciju uopće?

Puno pitanja u jednome. Da, točno je, Trump je više od pola godine, pa čak i u svojem inauguracijskom govoru najavljivao novi koncept američke vanjske politike koji bi, da je ostvaren, značio radikalni, da ne kažem: revolucionarni zaokret u odnosu na dosadašnje ponašanje Washingtona u svijetu. Na žalost, od toga smo do sada vidjeli malo ili ništa. Moj je dojam da je Trump u grčevitoj borbi za ostanak u Bijeloj kući. On u nju nije došao kao čovjek sistema i sistem ga sada hoće  ili izbaciti, ili podrediti sebi, „pojesti“. Hoće li se Trump uspjeti oduprijeti, suočen s krajnje prozirnom, ali izvrsno orkestriranom i sve žešćom, mada i dalje bez konkretnih dokaza, kampanjom što ga prikazuje kao predsjednika kojega je Amerikancima nametnula Moskva, ostaje da se vidi. O njegovoj poziciji, o tome je li jak ili slab, ima li potrebe prikazati se jakim onda kada to nikako nije, ovisi i ponašanje Amerike u svijetu, odnosno da budem posve precizan: ponašanje onih koji su i do sada određivali, makar iza kulisa, smjer američke vanjske politike. A to su oni krugovi što su odgovorni za invaziju Iraka uz izmišljena opravdanja, oni što su osmislili i inicirali tzv. Arapsko proljeće, čime su bacili u kaos i nestabilnost cijelu jednu ionako neuralgičnu regiju; to su krugovi koji nikako da se pomire s time da im u Siriji ne uspijeva zbaciti Asada čji je glavni grijeh – baš kao što je bio i Gadafijev – što želi voditi samostalnu politiku zemlje kojoj je na čelu i čiji su stanovnici čak i u vrijeme rata na izborima pokazali da ga podupiru. Nusproizvod, da tako kažem, te samo i isključivo interesima vođene politike, bilo je i jačanje globalnog terorizma koji svoj danak počinje ubirati i u Evropi. A ipak, američko-ruskog saveza u borbi protiv globalnog terorizma i dalje nema. Općenito govoreći, svijet je u previranju. Što će biti, ako se zaoštri kriza u Ukrajini? Što će biti, ako gomilanje NATO trupa na ruskoj granici i u zemljama što graniče s Rusijom izazove neki incident kojega ne želi ni jedna strana? Što će biti ako Trump, u napadu demonstriranja snage i odlučnosti, bombardira Sjevernu Koreju, a ova uzvrati raketama s tko zna kakvim punjenjem? Pitanje do pitanja. Kao novinar koji je godinama pratio međunarodnu scenu mogu samo konstatirati da ona postaje sve neuređenija, ali i sve opasnija, da se Ujedinjene narode svjesno gura na marginu, to pogotovo radi Amerika, da je dobar dio Evrope podlegao anti-ruskoj histeriji i priči o ruskoj agresiji, a da Kina uspostavlja svoju prvu vojnu bazu u svijetu, i to u Africi. Pokret nesvrstanih koji bi u takvoj situaciji imao golemog posla, neprimjetan je, dobrim dijelom i zato što mu je u prethodnom razdoblju predsjedao Iran koji je tada bio pod sankcijama, a sada predsjeda Venezuela, zemlja rastrgana sve jačim unutarnjim sukobima. Vrlo svjesno spominjem taj pokret, jer se u Hrvatskoj uobičajilo o njemu govoriti s porugom i umanjivati značenje što ga je svojedobno apsolutno imao. Uostalom, samo zahvaljujući Pokretu nesvrstanih Hrvatska je svojevremeno, u konkurenciji s favoriziranom Češkom koju je podržavala i Amerika, osvojila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. To je neprijeporna činjenica, koliko god se ona nekome možda ne sviđa. Bio sam u to vrijeme vanjsko-politički savjetnik Predsjednika Hrvatske i te su mi stvari dobro poznate. Baš kao i to da smo nakon izbora praktično iznevjerili one koji su nas svojim glasovima doveli u Vijeće sigurnosti. No, to je već druga priča.

I opet moram upitati: zar je to promišljena politika, zar je to uopće politika?

Možda i nije baš druga priča. Kako ocjenjujte hrvatsku diplomaciju? Imali ste s njome posla gotovo cijelo jedno desetljeće.

Svaka je diplomacija djelotvorna onoliko, koliko je djelotvorna državna vlast što je ona – da tako kažem – servisira. To onda vrijedi i za hrvatsku diplomaciju u kojoj je bilo, a ima – siguran sam – i danas sposobnih ljudi, ali ti ljudi ne dobivaju iz Zagreba ono što bih nazvao smjernicama hrvatske vanjske politike. Naprosto zato što takvih smjernica nema. Dobro se, osim toga, sjećam kako su mi se mnogi hrvatski ambasadri, u vrijeme dok sam radio u Uredu Predsjednika, tužili kako u Zagrebu, mislili su na Ministarstvo, nikoga ne zanima ni što rade, ni što javljaju. Ono što vidim, to je gotovo potpuno oslanjanje na Washington i na Bruxelles, doduše na Bruxelles sve manje. Da treba imati države na koje se možete osloniti, to je jasno, ali, nikada se ne valja oslanjati samo na jednu stranu. I nikada se ne smije zaboraviti da je interes glavni pokretački motiv ponašanja subjekata međunarodnih odnosa. Nasjesti legendi o tradicionalnim prijateljima, ili vjekovnim neprijateljima ne samo da je naivno, nego je i glupo, a sa stanovišta nacionalnih interesa i kažnjivo. Pogledajte samo dva primjera. Prvi: famozni projekt tri mora (Baltik-Jadran-Crno more) koji službeni Zagreb smatra svojom najvažnijom vanjsko-političkom inicijativom, a za kojega se u zapadnoj Evropi sve otvorenije govori da je u funkciji američkih nastojanja da podijeli i tako oslabi Evropsku uniju. U toj interpretaciji koja – prema svemu što znam – nije daleko od istine, Poljska i Hrvatska samo su prikladno oruđe za provođenje projekta za kojega nitko ne zna hoće li im uopće koristiti. Osim toga, on Hrvatsku tješnje veže upravo s onim  zemljama od kojih se većina sve primjetnije odmiče od ključnih načela na kojima počiva, ili je barem trebala počivati Evropska unija. I to bi trebala biti promišljena politika? Da, slažem se, nije dobro energetski ovisiti samo o jednoj strani. Ali, zamijeniti tu ovisnost ovisnošću o drugoj strani? I opet moram upitati: zar je to promišljena politika, zar je to uopće politika? I drugi primjer: kupnja eskadrile borbenih aviona. Danas je vjerojatno i malom djetetu jasno da će Hrvatska kupiti američki avion F-16. Naš se ministar obrane hvali kako za to ima podršku svojega američkog kolege. Pa neće valjda Amerikanac biti protiv toga da njegova država nekome proda oružje, dakle da napravi unosan posao i poveća nečiju ovisnost o sebi. Uostalom, države od kojih su – reda radi – zatražene ponude – sve osim jedne proizvode taj isti F-16 po licenci. A riječ je o zrakoplovu konstruiranom polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća.  Da, da, baš tako! To što će u njega biti ugrađena suvremena elektronika, ne mijenja ništa na činjenici da je konstruiran onako, kako se smatralo najboljim prije neka četiri desetljeća I zato još jednom: je li to odraz pametne, promišljene i dugoročne politike, politike koja će koristiti Hrvatskoj? Naravno, da od Rusa čiji su se avioni u Siriji pokazali izvrsnima, nije zatražena ni ponuda, Bože sačuvaj! I to se onda zove vanjska politika, odnosno sigurnosna politika. No, koga briga za to? Glavno je da smo ukinuli Trg maršala Tita!

tomislav jakic2

Ovako, kako govorite neki bi Vas mogli optužiti i za antiamerikanizam. A čini mi se da već i jesu.

Da, to je jedna od priglupih, mada ne i potencijalno bezopasnih optužbi s kojima se povremeno susrećem. Biti kritičan prema određenim aspektima američke politike, prema američkoj vladi ne znači biti i antiamerički orijentiran. Samo, koliko je onih koji to mogu i žele shvatiti? Bojim se – malo.

Vratimo se na kraju još jednom, makar kratko, Titu. Pratili ste ga kao novinar na dva putovanja u inozemstvo: u Nizozemsku i u Austriju. Kakve ste dojmove ponijeli?

Riječju: nezaboravne, s time što su Nizozemci, i sami žrtve nacističke okupacije, pozdravljali lidera najuspješnije antifašističke borbe u Evropi, a Austrijanci nekadašnjeg neprijatelja, jer u borbi s Titovim partizanima izginuo je na mali broj Austrijanaca mobiliziranih u Hitlerov Wehrmacht. No, dočeci su bili jednako srdačni, a u isto vrijeme i puni poštovanja. Tito je, po svemu što znam, a što su ova dva posjeta samo potvrdila, širom svijeta bio dočekivan i priman s uvažavanjem. Njegovo se mišljenje nije samo slušalo, nego i tražilo. Ja bih ga svrstao u kategoriju državnika tipa jednoga Churchilla, ili de Gaullea, državnika kakvih danas više nema. I bio je zaista, kako su svjetski mediji javljali na dan njegove smrti, „posljednji velikan Drugog svjetskog rata“.

Novinarstvo, kakvo sam poznavao, a koje je – uz sva ograničenja nekadašnjega sistema – ipak bilo pouzdani servis u službi građana, to novinarstvo odumire, točnije: već je odumrlo, ubijeno je. Ono što se danas zove novinarstvom, to je nesretna, profitom uvjetovana, mješavina posljednjih ostataka pravoga novinarstva, public relations (PR) i gole političke propagande, nerijetko začinjene jezikom mržnje i pretvorene u platformu za širenje netolerancije i ksenofobije. 

Dugo ste godina bili i ostali novinar, mada ste sada u mirovini. Kako iz Vaše perspektive izgeda današnje novinarstvo, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu?

Novinarstvo prolazi transformaciju iz koje će izaći možda kao nešto drugo, a ne ono što sam ja naučio zvati novinarstvom. Ponovit ću nešto, što sam rekao, a i napisao već u više navrata: danas se čini kao da su svakome dostupne sve informacije. No, pojedinac, zatrpan tom gomilom u najvećem dijelu potpuno nevažnih informacija, nije u stanju prepoznati i izdvojiti ono što je zaista važno. Televizije, a bio sam četvrt stoljeća televizijski novinar, sve se više pretvaraju u ispostave estrade, ljudi provode sate i sate pred ekranima gledajući kako netko kuha, ili kako se netko muči da skine suvišne kile. Zvijezde, zvjezdice, ali i kvazi-političarke smatraju svojom zadaćom svakoga dana počastiti svoje „pratitelje“ novim fotografijama. Mjesta za ozbiljan tekst, ili analizu sve je manje. A i onih koje bi takvi tekstovi zanimali. Živimo u eri smart-phonea. Šalju se i primaju kratke poruke, uz to uglavnom i nepismene. U novinama, čija tiraža stalno pada, fotografije i naslovi važniji su od tekstova (koji često čak i odudaraju od naslova). Da, postoje – još – iznimke, ali sve ih je manje. Novinarstvo, kakvo sam poznavao, a koje je – uz sva ograničenja nekadašnjega sistema – ipak bilo pouzdani servis u službi građana, to novinarstvo odumire, točnije: već je odumrlo, ubijeno je. Ono što se danas zove novinarstvom, to je nesretna, profitom uvjetovana, mješavina posljednjih ostataka pravoga novinarstva, public relations (PR) i gole političke propagande, nerijetko začinjene jezikom mržnje i pretvorene u platformu za širenje netolerancije i ksenofobije. Volio bih da mogu reći nešto drugo, ali ne mogu, jer tako jest.











24.07.2017.

ZLATKO SERDAREVIĆ: MOSTAR BEZ STAROG MOSTA NE POSTOJI

Serdarević: Mostar bez Starog mosta ne postoji



Zlatko Serdarević

/////////////////////////////////////////////////////

Zlatko Serdarević

Prije 13 godina (23. jula 2004.) svečano je otvoren obnovljeni Stari most u Mostaru. Trebalo je skoro sedam godina pripreme i radova da ovo remek-djelo orijentalne arhitekture iz 16. stoljeća, izroni "za one što ga vole", kako kaže popularna pjesma. U Mostaru su u nedelju uveče dodijeljene nagrade "Mostar Peace Connection" za doprinos miru i uspostavi povjerenja i suradnje među ljudima.

Punih 427 godina Stari most je spajao dvije obale Neretve, a onda je u novembru 1993. godine srušen artiljerijskim projektilima sa položaja Hrvatskog vijeća odbrane (HVO). Godinu nakon obnove, Stari most je uvršten na spisak Svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

Povodom godišnjice obnove čuvenog, bijelog luka nad Neretvom, publicista i novinar, hroničar grada Mostara Zlatko Serdarević kaže da Stari most nije samo građevina.

RSE: Zbog čega je važno da građani i nevladine organizacije obilježavaju godišnjicu obnove Starog mosta, jer zvaničnog protokola godinama nema?

Serdarević: Ono što je karakteristično za mirna vremena je konstrukcija i rekonstrukcija, dok je za rat osnovna karaktristika dekonstrukcija. Izražavam sreću i zadovoljstvo što u Mostaru obilježavamo godišnjicu rekonstrukcije simbola Mostara Starog mosta, a simboli su ono što je veza između materijalnog i duhovnog.

Stari most nije samo građevina, on je simbol a simboli su nešto što je uzvišeno. Tako da mi slavimo konstrukciju i rekonstrukciju. Stari most nije samo arhitekstonska građevima koja je ušla na Listu UNESCO-a, Stari most je umjetničko djelo. Ivo Andrić je lijepo zapisao: "Pred njim čovjek postaje plemenit". Neshvatljivo da je neko mogao stati pred umjetničko djelo i uništiti ga.

Serdarević: Simboli su nešto što je uzvišeno
Serdarević: Simboli su nešto što je uzvišeno

RSE: Stari most je nekada zamišljen tako da spoji dvije obale Neretve, ali i da povezuje ljude. Koliko se tome danas pridaje pažnje?

Serdarević: Mi pokazujemo veliko razumijevanje i želju da se ponovo uspostave pokidane veze između svih naroda. Stari most upravo tu funkciju vrši. Istina, trebat će mnogo vremena, ali smatram da je i do sada, učinio mnogo na pomirenju građana u Mostaru, odnosno svih naroda i nacija.

Ovaj događaj ja doživljavam kao trijumf razuma, trijumf kozmopolitizma, trijumf svega onoga što karakteriše savremenog čovjeka koji baštini evropske tradicije, ne zanemarujući svoje. Ovaj datum je istorijski u novijoj istoriji grada Mostara. Ponosan sam što sam dio programa Centra za mir i multietničku saradnju koji je u nedelju uveče priređen u Mostaru, dodjeljujući tradicionalne nagrade "Mostar Peace Connection" uglednim ljudima koji su pomogli da se Stari most ponovo izgradi, svjesni koliko on znači u procesima pomirenja.

RSE: Šta "Stari" konkretno znači u procesima pomirenja, osim u ravni simbola? Šta predstavlja za Mostarce?

Serdarević: Ako ljudi vide, kao što Andrić kaže, da je to djelo pred kojim čovjek postane plemenit, očekujem da i mlađi ljudi osjete, prije svega, tu ljepotu. Ne kao most, kao arhitektonsko djelo, nego da vide tu ljepotu i da sutra kažu jedni drugima, mladić djevojci ili suprotno: "Haj'mo se mi naći na randesu, na Starom mostu". I tada je Stari most obavio svoju funkciju. To je Mostar.

Smatram da je Stari most obavio svoju ulogu time što je pokazao tu ljepotu koju normalni ljudi mogu i moraju da razumiju, da prepoznaju i da uživaju u onome što je lijepo, a sve što je lijepo u životu nagoni nas da budemo blizu te ljepote.


RSE: Mnogo ljudi dolazi svakog dana, s raznih krajeva svijeta, i iznova se oduševljavaju Starim mostom. Srećete li Vi te ljude?

Serdarević: Kako da ne. Sretan sam kad u Mostaru mogu da doživim cijeli svijet – Monmartre, Jelisejska polja, Maču Pikču, egipatske piramide – kad doživim atmosferu ljudi koji dolaze sa svih strana svijeta i koji posjećuju najpoznatije turističke destinacije. I kad me pitaju šta za nas sve ovo znači, taj ogromni dolazak ljudi, kažem: "Mi se tako obogaćujemo, dolazimo u kontakt s njima, razgovaramo, oni nama prenose svoja iskustva, svoja znanja, mi se obogaćujemo svim tim njihovim dometima koje su stekli u svojim ili tuđim civilizacijama, koje obilaze". To je jedna cirkulacija, i kulture, i pameti, i tradicije, i iskustva, itd.

Mi puno imamo od toga što smo jedna svjetska destinacija. Zamislite neko mjesto u koje niko ne dolazi, koje je zatvoreno, učmalo... a ovdje je velika fluktuacija turista i mi se zaista obogaćujemo u svim segmentima ljudskog života. Ovdje vrije i tada se zaista osjećam sretnim kao i mnogi Mostarci.

Nakon katastrofalnih razaranja, ubistava i tako dalje mi doživljavamo renesansu, mi doživljavamo jednu potvrdu da smo bili u pravu, da smo za Stari most odmah rekli da će se rekonstruisati, znajući šta on znači za Mostar.

Mostar bez Starog mosta ne postoji. Postoji kao naseobina gdje se spava i jede, ali sa Starim mostom mi doživljavamo nešto što je svjetsko.
















Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46076664

Powered by Blogger.ba