Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

24.08.2016.

ŠTA SE IZA BRDA VALjA U OVOJ PREVARENOJ DRŽAVI ?

Šta se iza brda valja u ovoj prevarenoj državi?

Zlatko Dizdarević

Autor
22.8.2016.


Image result for zlatko dizdarevic

//////////////////////////////

Izdvajamo

  • Pretpostavljam da ljude u Hrvatskoj, u ovom času, ponajmanje interesira koja je to priča povodom koje visokopozicionirani mudraci međunarodne zajednice u BiH imaju potrebu da nam šalju poruke o notornim i temeljnim pravnim kategorijama pozivajući se dirljivo na logiku. I to tamo gdje je ta »logika« već dovedena do šprdnje – takozvanim institucionalnim odlukama jednog dijela države. No, priča može biti zanimljiva iz sasvim drugih razloga koji doista imaju ozbiljnu poveznicu ne samo sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima, već koliko sutra i sa svima u susjedstvu, ili u »regionu«, kako to naleže terminologija u novoj hrvatskoj diplomaciji. Jer, riječ doista nije više o eufemizmima, već o realnosti koja korak po korak gura prema – Pandorinoj kutiji!
  • /////////////////////////////////////

Šta to svi oni, zapravo, rade i šta provociraju na razne načine sa istim posljedicama. Tvrdeći da nisu isti. Proizvode stalne sukobe i mržnju jer na tome hrane svoj opstanak znajući da im niko neće ništa, makar to bilo kobajagi nelogično. A sasvim je logično. Bez sukoba i mržnje njih nema. Treniraju Bosnu i Hercegovinu uporno, predizborno i postizborno, ne bi li postala nešto što se može – objesiti mačku o rep, pa njome vladati podijeljeno na tri! Ostalo su finese. Domaće i inozemne. Logika u svemu tome više nije tema.

Velika nesreća moje generacije, onih starijih u raji, jeste što nam nikakvo novo iskustvo, uz ono pameti što imamo, ne može potisnuti do kraja logiku na kojoj smo odrasli i koja je potpuno odmaknuta od novih rezona koji su mjera navodno velike pameti. Možda nam to nije kompliment ali, jeste realnost iz koje se ne može. Eto to mi je palo na pamet čitajući minule srijede izjavu Valentina Inzka, Visokog predstavnika tzv. međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, povodom svekolike drame što se iza brda valja u ovoj prevarenoj državi. Prevarenoj izvana i prevarenoj iznutra. On, naime, nalazi za shodno kazati kako »nije logično da niži sud u jednom od dva entiteta u BiH presuđuje o odlukama višeg suda na državnom nivou…« Povodom činjenice da je to već urađeno. Čuj kategorije, »nije logično«. I šta ćemo sad sa tim što nije logično, a ruši i pravo i državu i svaku dalju logiku u vezi sa time, u nas i u svijetu! Svaka čast predstavniče onih koje predstavljaš. I još kaže predstavnik tim povodom kako, valjda ipak, »…postoji mogućnost da je došlo do neke odluke u vezi sa time u susretu Bidena i Vučića u Beogradu…« Pravi temelj i garancija za očuvanje logike, sistema i zakona u državama unaokolo, nema šta.

Pretpostavljam da ljude u Hrvatskoj, u ovom času, ponajmanje interesira koja je to priča povodom koje visokopozicionirani mudraci međunarodne zajednice u BiH imaju potrebu da nam šalju poruke o notornim i temeljnim pravnim kategorijama pozivajući se dirljivo na logiku. I to tamo gdje je ta »logika« već dovedena do šprdnje – takozvanim institucionalnim odlukama jednog dijela države. No, priča može biti zanimljiva iz sasvim drugih razloga koji doista imaju ozbiljnu poveznicu ne samo sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima, već koliko sutra i sa svima u susjedstvu, ili u »regionu«, kako to naleže terminologija u novoj hrvatskoj diplomaciji. Jer, riječ doista nije više o eufemizmima, već o realnosti koja korak po korak gura prema – Pandorinoj kutiji!

Ukratko, priča je slijedeća: Devetog januara 1992. godine, nakon referenduma o osamostaljenju BiH na razvalinama Jugoslavije, ne prihvatajući ni taj referendum ni njegov rezultat, »Skupština srpskog naroda u BiH« proglašava u hotelu Holiday Inn u Sarajevu (kako je rečeno u »Srpskom Sarajevu«), »Republiku Srpskog naroda BiH-kao federalne jedinice Jugoslavije«. Nakon toga bilo je što je bilo, krvavo. Rat je završen Mirovnim sporazumom u Daytonu, potpisanim u Parizu 14. decembra 1995. Toga dana, de facto, kao sastavnice međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine stvorena su i dva entiteta, Federacija BiH (51% teritorije BiH) i Republika Srpska (49%). U godinama koje su slijedile, političko rukovodstvo RS-a je sve agresivnije nastojalo da podvuče »međunarodno priznati karakter«, do samostalnosti, svog entiteta i njegovih institucija, na uštrb cjeline BiH i nadležnosti državnih institucija. Načinom na koji se u Federaciji nerijetko manifestiralo suprotstavljanje tim tendecijama, ova težnja u RS dobijala je zapravo na dodatnoj snazi.

Nakon niza traumatičnih događanja u BiH koja uporno, sistematski i bez prekida podrivaju sami smisao državnosti BiH, uz blage i često neshvatljive reakcije tzv. međunarodne zajednice koje su, zapravo, ponajviše ohrabrivale separatističke tendencije u RS-u, i posebno nakon već dramatičnog urušavanja institucija, Ustava i pravosudnog sistema BiH (od 2004. do danas nije provedeno više od devedeset odluka Ustavnog suda BiH u oba entiteta, da se o drugim sudovima ne govori), na »red« dolazi i Zakon o praznicima u RS-u. Prema njemu je »Dan Republike« u Banjaluci vezan za »onaj« deveti januar, kada je 1992. proglašena »Republika srpskog naroda u BiH«. Činjenice dalje kazuju – pored stalnog i ubrzanog zaoštravanje političkih tenzija uz svekolike »napore« političkih partija, medija i najarcane javnosti: Ustavni sud BiH je u novembru 2015. godine, povodom apelacije člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, donio odluku prema kojoj odredbe pomenutog Zakona o praznicima RS-a što se odnose na taj 9. januar nisu usaglašene sa Ustavom BiH. Jednostavnije kazano, pomenuti 9. januar nema uporište u Daytonu i mora se promijeniti. Dodik spika poručuje da »Ustavni sud svoju odluku može okačiti mačku o rep«. Tu nastaje ustavno-pravna farsa koju Inzko, pomalo tepajući potezu koji se u normalnim zemljama glatko može nazvati državnim udarom, naziva tek »nelogičnim«.

Ne samo da u realizaciji odluke Ustavnog suda BiH niko nije ni repom mrdnuo, već kao direktni odgovor na to 16. jula ove godine Narodna skupština Republike Srpske donosi odluku o raspisivanju referenduma o 9. januaru kao »Danu Republike«. Referendum je zakazan za 25. septembar uz sve organizacione i tehničke pripreme koje su u punom jeku. Datum referenduma je, »slučajno« sedam dana prije značajnih lokalnih izbora u BiH.
Da ne bi bilo dileme o serioznosti narodnih poslanika u vezi sa ovim, Ustavni sud Republike Srpske, samo petnaest dana kasnije, glatko odbija zahtjev za zaštitu vitalnog interesa Kluba Bošnjaka u Skupštini RS-a i potvrđuje 9. januar kao »Dan Republike«. Notorni postulati pravnih sistema i nauka od Rimskog prava do danas izvrgnuti su šprdnji. Što Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH vidi tek kao »nelogičnost«!

Nešto malo oštriji ali ne i odlučniji u komentiranjima ove lakrdije u ime očuvanja vlasti bili su neki predstavnici diplomatskog kora u Sarajevu. Lokalnim političkim egzibicionistima, naravno, sasvim je jasno da je to tek šminka koja će se u nekom trenutku hladno pretočiti u već postojeće i doista zadivljujuće konstatacije o »vidnom napretku BiH na evropskom putu«.

Vjerovatno predugi uvod o činjenicama u ovoj priči bio je neophodan da bi se shvatio smisao igre koja se igra u doista jadnoj državi, ma koliko se svijet ovih dana divio svjetlostima uz glamurozni Sarajevo film festival, Roberta De Nira i ostale velikane sjajnih daljina, što su došli i što će ubrzo otići ostavljajući grad i državu na ivici njima nepoznatih ambisa.

O čemu se ovdje, zapravo, radi?

U krajnjoj liniji, čak ne ni o tome što se potpuno neustavna i »nedejtonska« činjenica pokušava legitimirati na političko-siledžijski i drzak način. U krajnjoj liniji, ne radi se ni o tome hoće li poraženi i danas već skrajnuti datum »Republike srpskog naroda« biti tamo slavljen ili neće. Bio on upisan ili ne, slavit će ga onaj koji to hoće jer tako osjeća, a neće onaj koji neće. Pa političkih »lidera« iz RS nikada do sada nije ni bilo na proslavama 25. novembra, dana ZAVNOBiH-a, znači svih u BiH, koji se obilježava samo u većem entitetu, Federaciji BiH. Kao što ni predstavnika Federacije nije bilo na proslavama Dana RS-a i prije pomenutog Zakona, u danima što su se zvali ovako ili onako. Zato se presuđeni ratni zločinci na svim stranama u bivšem ratu dočekuju kao heroji kod svojih kuća kada odleže kaznu pa je, valjda, pametnom i to dosta da shvati šta smo »postigli«. Eto nam rezultata politike dvije decenije poslije.

Naravno, na sve ovo iz Republike Srpske odgovoreno je iz Federacije. Vanredni sastanci, upozorenja da je priča o ovom referendumu samo probni balon za novi najavljeni referendum, o samoopredjeljenju RS-a, »kad – tad«. Izetbegovićeva stranka sa vanrednog sastanka upozorava na dramatične posljedice za stabilnost ne samo BiH već i regiona. »U pitanju je direktni udar na ustavni poredak…« i poziva da se prihvate svog posla i OHR i međunarodna zajednica, i Tužilaštvo i Ustavni sud… Dodik odgovara da je »smiješno pozivanje bošnjačkih lidera da OHR nešto uradi. Oni mi mogu samo čestitati«. Iz SDA potom najavljuju referendum za izdvajanje Srebrenice iz Republike Srpske… Ljudi unaokolo šapću, »samo da se ne ponovi«. Po prvi put ovako zabrinuti od rata do danas. Jedni odgovaraju da je to glupo jer je »oružje pod kontrolom«. Drugi kažu da je ta priča smiješna jer se oružje danas dotura preko noći svuda po svijetu, »ako treba…« Neki uvjeravaju da je sve to samo predizborna ujdurma. Jeste, ali ono »samo« na sve je tanjim nogama. Bilo je izbora i ranije, ali ne i ovoliko animoziteta i upornog provociranja straha, mržnje sve do crnih kalkulacija.

Treći član Predsjedništva, Dragan Čović, uz blagi osmjeh opušteno poručuje da »o referendumu i Srebrenici treba da se dogovore Izetbegović i Dodik«, jer je to njihova stvar?! Dakle, nominalni predsjednik cijele zemlje, time hladno konstatira da razvaljivanje Daytona kroz »nelogičnosti« sa sudovima i nakanama o »dislociranju« Srebrenice nisu njegova stvar, odnosno nisu problem jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. U suštini, lukava legalizacija priče o separatističkim referendumima ili podjednako separatističkim ideologijama i politikama kroz veličanje predsjednika daleke tuđe države kao brata i »našeg predsjednika«.

Šta to svi oni, zapravo, rade i šta provociraju na razne načine sa istim posljedicama. Tvrdeći da nisu isti. Proizvode stalne sukobe i mržnju jer na tome hrane svoj opstanak znajući da im niko neće ništa, makar to bilo kobajagi nelogično. A sasvim je logično. Bez sukoba i mržnje njih nema. Treniraju Bosnu i Hercegovinu uporno, predizborno i postizborno, ne bi li postala nešto što se može – objesiti mačku o rep, pa njome vladati podijeljeno na tri!
Ostalo su finese. Domaće i inozemne. Logika u svemu tome više nije tema.

Novi list

24.08.2016.

ZVONIMIR NIKOLIĆ: KAKO SE VIŠE NE UMORITI OD MRŽNjE?

ZVONIMIR NIKOLIĆ: KAKO SE VIŠE NE UMORITE OD MRŽNJE?

Zvonimir Nikolić

Autor
24.8.2016. 


ZVONIMIR NIKOLIĆ: KAKO SE VIŠE NE UMORITE OD MRŽNJE?

/////////////////////

Izdvajamo

  • Pa tako bi trebali i mi svi da se pitamo: Dokle ljudi više da se mrzimo? Kako vam nije žao vlastite djece? Šta ćemo im ostaviti u amanet? Zar pored kredita, siromaštva, bijede, jada i beznađa, treba da im ostavimo i mržnju? Kao trajnu kategoriju.
///////////////////////////////////

Kada vidim ili pročitam te nekakve izljeve mržnje, moram da se pitam: Pa ljudi moji kako se ne umorite više? Kako vam ne dosadi više da se prebrojavate? Kako vam ne dosadi kopati po istoriji koja je ionako bila jako krvava na ovim prostorima.  Kako možete veličati nekog zlikovca a i sami znate da je nečovjek? Odakle vam više snaga za mržnju?

Piše: Zvonimir Nikolić

Kada bih pokušao da analiziram riječ „mržnja“ u nekom davnom periodu svog života, mogao bih je možda vezati samo za nekoliko stvari. Iako ni tada to nije bila mržnja nego možda više revolt ili bijes. Pa u tom nekom predratnom periodu vjerovatno najomraženiji lik u mom životu je bio onaj nesretni bek Videotona Čuhai (interesantno da mu niko ne zna ime ali prezime smo mu svi itekako dobro zapamtili), koji je utišao Grbavicu samo 120 sekundi prije kraja meča i tako nam uskratio finale Kupa Uefa sa velikim Realom iz Madrida.

Pa sam siguran da sam u jednom trenu mrzio i onog sudiju koji je isključio Šabanadžovića u četvrfinalu Svjetskog prvenstva 1990. godine na utakmici sa Argentinom i tako nas ostavio da punih 60 minuta igramo sa igračem manje. I dobrim dijelom zahvaljujući i njemu, tadašnja Jugoslavija nije ušla među četiri najbolje reprezentacije na svijetu.

A onda su 1990. godine održani prvi višestranački izbori. I polako je u rječnik počela da ulazi i riječ mržnja. Čim su se ljudi ulogorili samo među jedne, odmah su nekako počeli da ne vole one druge. Ili treće. Pa se od te i takve mržnje dogodio i rat. U kojem smo se svi  mrzili. Nije ni čudo s obzirom na toliki broj ubijenih, ranjenih, osakaćenih i traumatizovanih od rata. Ali eto rat je završio a mi smo i dalje nastavili da se prebrojavamo i da mrzimo. Posebno kako se pojaviše društvene mreže koje su nam dale mogućnost da mrzimo i pod tuđim imenom. Pa taj jedan mrziteljski komentar izazove buru reakcija i onih koji mrze i onih koji ne mrze ali žele da onom mrzitelju objasne da je možda došlo vrijeme da prestanemo sa mržnjom?

Ali nije. Iako je prošlo više od dvije decenije od zla koje nas je zadesilo, dobar dio ljudi i dalje mrzi. Mrzi onog drugačijeg od sebe, drugačijeg imena, mrzi njegovog Boga i njegovu vjeru. Pa kako vidim mrzi se čitav narod, običaji tog naroda, neki idu dotle da čak i Hitlera prizivaju a neki vade iz smetljišta istorije okorjele zločince koje veličaju kao heroje. Samo iz razloga što su napakostili i napravili štetu onim drugim. Neki tuđe poraze doživljavaju kao svoje pobjede. Ušlo je to odavno i u sport pa neki radije navijaju za protivnika čiju državu ne znaju ni pronaći na karti nego za nekog „njihovog“ sa kojim dijele i 90% jezika, običaja, kuture i istorije.

Kada vidim ili pročitam te nekakve izljeve mržnje, moram da se pitam: Pa ljudi moji kako se ne umorite više? Kako vam ne dosadi više da se prebrojavate? Kako vam ne dosadi kopati po istoriji koja je ionako bila jako krvava na ovim prostorima.  Kako možete veličati nekog zlikovca a i sami znate da je nečovjek? Odakle vam više snaga za mržnju?

Kad bi samo znali koliko je lakše i ljepše živjeti bez mržnje? Koliko je lijepo pružiti ruku čovjeku ne razmišljajući o njemu kao o još jednom pripadniku „njihovih“ nego o čovjeku koji je ljudsko biće kao i mi. Kad bi se ikako moglo vratiti vrijeme pa da ljudi vide da se moglo živjeti i bez mržnje. Vrijeme kada smo svi zajedno slavili svačije praznike i kada smo poštovali i svoje ali i tuđe. Vrijeme kada smo bili ljudi a ne vrijeme u koje nas sve svrstavaju u tabore četnika, ustaša i balija. Ili partizana jer je sad i to kod nekih postao grijeh.

Vrijeme kada su se cijenile prave vrijednosti čovjeka, vrijeme kada je biran heroj godine a ne najljepši političar. Vrijeme kada su više medijskog prostora imali uspješni matematičari, fizičari i inovotori nego kriminalci i zlikovci. Vrijeme kada se poštovao red i zakon.

Siguran sam da sam u dobroj mjeri prije dvije godine mrzio i onog nesretnog sudiju sa Novog Zelanda koji se zove Peter O’Leary i koji nam je svirao nepostojeći ofsajd i tako nas drastično oštetio u utakmici koja nam je mogla obezbjediti prolazak dalje na Svjetskom prvenstvu. I onog Babatundea koji je ukrao sigurno dvije minute valjajući se po terenu.

Ali vrijeme je zaliječilo i to. Umjesto da mislim na tog sudiju radujem se predstojećim kvalifikacijama i nadi da ćemo igrati na sljedećem Svjetskom prvenstvu.

Čisto sumnjam da ću doživjeti da ikada jedan naš klub ima uopšte priliku da zaigra sa Realom iz Madrida. Pa kada bih imao priliku da sretnem onog Čuhaija sa početka priče, odveo bih ga na pivo i pitao:

  • Što ga bolan dade onda jadan ne bio? Da samo znaš koliko sam te mrzio onih dana? Ali eto, vrijeme je učinilo da ti halalim i onaj gol. Ko zna da li bi se o tom finalu opšte i pričalo ovoliko kao što se već decenijama priča o tom golu?

Pa tako bi trebali i mi svi da se pitamo: Dokle ljudi više da se mrzimo?

Kako vam nije žao vlastite djece? Šta ćemo im ostaviti u amanet?

Zar pored kredita, siromaštva, bijede, jada i beznađa, treba da im ostavimo i mržnju? Kao trajnu kategoriju.








24.08.2016.

DRAGO BOJIĆ: ZA ŠAKU SREBRENjAKA KLANjAJU SE OVOZEMALjSKIM BOGOVIMA

Drago Bojić: Za šaku srebrenjaka mnogi predstavnici vjerskih zajednica klanjaju se ovozemaljskim bogovima

tačno.net

Autor
22.8.2016. 


Image result for drago bojić

////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa se zbog toga tako snažno inzistira na tome da se proglasi svetim, što će se, bez obzira na otpore, vjerojatno i dogoditi. Proteklih desetljeća su i neke crkve po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvećene Alojziju Stepincu, posvuda su postavljeni kipovi i slike s njegovim likom, ali čini se da čašćenje i pobožnost prema njemu nisu ni izbliza zaživjeli kako se to mislilo i htjelo. I to je jedan od pokazatelja da svetost ne ide nasilu, odnosno da ova svetost nije kršćanske nego političke prirode. Iako to ne možemo znati, vjerojatno ni sam Stepinac ne bi bio za to da ga se proglasi svetim.
................................
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Franjevačka teologija u Sarajevu, poznata po svojoj otvorenosti i kritičnosti, najvažnija institucija duha u Bosni Srebrenoj, postala je posljednjih godina privatno vlasništvo dijela profesora koji u suradnji s prošlom i sadašnjom Upravom izabiru dekane i određuju većinom glasova tko može a tko ne može predavati, tko može a tko ne može na postdiplomski studij. Oni se u javnom prostoru predstavljaju kao borci za slobodu, istinu, pravdu, za pravo pojedinca, ali te visoke zahtjeve ne mogu izdržati i upadaju u kompromiserstvo i oportunizam i koristeći tzv. demokratske procedure stječu i održavaju moć kako bi se mogli razračunavati s ljudima s kojima su prethodno surađivali, a koje sada, zbog vlastite moralne nedosljednosti, ne podnose. Njihovu ignoranciju i isključivost, iako na drugačije načine, trpi i dio kolega koji predaju na Franjevačkoj teologiji, a koji su se 2013. usprotivili mojoj smjeni i potpisali pismo podrške. O svemu ovome postoje pisana svjedočanstva, a to mogu potvrditi i članovi Bosne Srebrene.

Razgovarao: Edin Hadžović, portalnovosti.com

Gospodine Bojiću, vi ste praktički protjerani iz Sarajeva, gdje ste radili kao predavač na Franjevačkoj teologiji. Kako se to dogodilo i zašto?

O tome mi nije lako govoriti jer je riječ o mojoj zajednici i odnosima u njoj. Ljudi koji su izvan zajednice to uglavnom ne mogu razumjeti jer ne poznaju unutarnje odnose i ne očekuju da se takvo što može dogoditi u franjevačkoj zajednici. Ali evo ukratko što se dogodilo. Prije tri godine, u svibnju 2013., zbog javnih istupa i kritike dijela hercegovačkih franjevaca zbog njihovog neodgovornog ponašanja u ratu i manipulacija sa svetištem u Međugorju, smijenjen sam s mjesta glavnog urednika ‘Svjetla riječi’ i urednika izdavaštva. Uz to, tadašnji provincijal fra Lovro Gavran (koji se u međuvremenu vratio na Kosovo nakon što je u proteklih sedam godina zloupotrebom pozicije vlasti učinio puno štete i pojedincima i cijeloj zajednici) i članovi Uprave Bosne Srebrene, na nagovor hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke, odlučili su da me dodatno sankcioniraju i odredili da moram napustiti Sarajevo i preseliti se u Busovaču. Budući da sam to odbio, uslijedile su i druge sankcije, među njima i zabrana poučavanja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Prošle godine, nakon što su mi u dogovoru s Generalnom upravom Franjevačkog reda u Rimu zaprijetili da će pokrenuti postupak izgona iz Reda, preselio sam se u franjevački samostan u Jajce. U travnju ove godine izabran je novi provincijal fra Jozo Mariničić. On je bilo član Uprave i suradnik bivšeg provincijala fra Lovre Gavrana u vremenu kad su me kažnjavali, od čega se nikad ni on ni drugi suradnici nisu javno distancirali, što znači da su odluke i sankcije donesene jednoglasno. Izabrana je i nova Uprava u kojoj su i dva profesora s Franjevačke teologije. Članovi nove Uprave skupa sa starim i novim provincijalom na kongresu održanom u lipnju nisu me uopće kontaktirali niti su razmatrali mogućnost moga povratka u Sarajevo. To pitanje je postavljeno nedavno i na sjednici Profesorskog zbora Franjevačke teologije u Sarajevu, ali je većina članova zbora to ignorirala.

Nezahvalno je praviti analogije, ali reakcije dijela političara iz Srbije su licemjerne jer dok osuđuju Stepinca za ustaštvo, istodobno promoviraju četništvo. Te reakcije bi imale smisla kad bi se ogradili od ideologije velikosrpstva i političkog svetosavlja u vlastitim redovima

Franjevačka teologija u Sarajevu, poznata po svojoj otvorenosti i kritičnosti, najvažnija institucija duha u Bosni Srebrenoj, postala je posljednjih godina privatno vlasništvo dijela profesora koji u suradnji s prošlom i sadašnjom Upravom izabiru dekane i određuju većinom glasova tko može a tko ne može predavati, tko može a tko ne može na postdiplomski studij. Oni se u javnom prostoru predstavljaju kao borci za slobodu, istinu, pravdu, za pravo pojedinca, ali te visoke zahtjeve ne mogu izdržati i upadaju u kompromiserstvo i oportunizam i koristeći tzv. demokratske procedure stječu i održavaju moć kako bi se mogli razračunavati s ljudima s kojima su prethodno surađivali, a koje sada, zbog vlastite moralne nedosljednosti, ne podnose. Njihovu ignoranciju i isključivost, iako na drugačije načine, trpi i dio kolega koji predaju na Franjevačkoj teologiji, a koji su se 2013. usprotivili mojoj smjeni i potpisali pismo podrške. O svemu ovome postoje pisana svjedočanstva, a to mogu potvrditi i članovi Bosne Srebrene. Eto zašto mi je teško govoriti o ovome, jer se tiče naših unutarnjih odnosa. Ali moram to javno kazati radi istine i čistoće odnosa i zbog zanimanja dijela javnosti koji cijeni Bosnu Srebrenu i njezinu ulogu u prošlosti.

dragobojic1

Vaši izabrani tekstovi i intervjui sabrani su u knjigu ‘Zlato i tamjan’ za koju vlada veliko interesovanje i to ponajviše, usudili bismo se reći, među najistaknutijim kritičarima Crkve i organizirane religije uopće. Pada li vam teško to što do razumijevanja lakše dolazite u izvancrkvenim krugovima nego u onima kojima u suštini pripadate?

Volio bih, naravno, da je stanje u mojoj franjevačkoj zajednici dosljedno njezinoj najboljoj tradiciji, kao što bih volio da je i stanje u Crkvi i njezino djelovanje prema vani (društvu i svijetu) bolje, u smislu da ima više slobode duha, mišljenja, samokritičnosti, pravednosti, zauzimanja za ljudskih prava, odgovornog suočavanja s prošlošću, empatije i sućuti za tuđu patnju, više poštivanja naših razlika, više samostalnih i odgovornih pojedinaca, a manje kolektivne duhovne i svake druge zaslijepljenosti. Zahvalan sam svima koji pokazuju interes za ono što radim i nadam se da će tekstovi skupljeni u ovoj knjizi otvoriti bar mogućnost razgovora o ovim temama.

Nedavno ste u jednom intervjuu rekli da Crkva ne trpi nikakvu kritiku, što važi za sve glavne monoteističke vjerske zajednice, ne samo u BiH. Je li, po vašem mišljenju, onemogućen politički dijalog između crkava i sekularnog društva?

Iako to ona po ustavu formalno jesu, za naša društva se ne može kazati da su sekularna. Predstavnici vjerskih zajednica, uz nacionalne stranke, ponajviše onemogućuju razvoj sekularnog, građanskog, otvorenog društva. Do onog pravog, kritičkog, angažiranog dijaloga teško može i doći jer ne postoji sekularno društvo, nego troetnički getoizirani i duhovno okupirani kolektivi gotovo do kraja poistovjećeni s vjerskom pripadnošću u njezinom najodbojnijem i najperverznijem smislu. Oni dijalogiziraju i susreću se uglavnom ondje gdje postoji obostrana korist. To se ponajbolje može vidjeti u vrijeme velikih blagdana. Nedavno smo proslavili Bajram, ovih dana Veliku Gospu. Nažalost, uglavnom su blagdanska slavlja zaprljana i unakažena politikom. Vrlo često su baš najvažniji i ljudima najdraži vjerski blagdani praćeni spregom politike i religije, ‘zlata i tamjana’, nehumane politike i bezbožne religije. Na taj način, religijski predstavnici uništavaju i pervertiraju blagdansku intimu, ono najsvetije i najosobnije što ljudi u tim danima osjećaju i doživljavaju. Na jednoj strani imate vapaje, molitve i zavjete bolesnih, tužnih, usamljenih, osiromašenih, nesretnih, izvaranih, opljačkanih ljudi u potrazi za utjehom i duhovnom snagom da se sve to izdrži i dalje živi čestito, a s druge strane imate često nezajažljive, okrutne, umišljene, častohlepne, bogate elite koje su te ljude prevarile, opljačkale, ukrale im sadašnjost, i njima, njihovoj djeci i najbližima budućnost. U pravilu su u prvim redovima jer oni su ovozemaljski bogovi koje obožavaju i kojima se klanjaju mnogi predstavnici vjerskih zajednica za šaku srebrenjaka.

Sudeći prema rezultatima popisa stanovništva, BiH je zemlja vjernika, sa svega dva-tri procenta ateista i/ili agnostika. Odgovaraju li te brojke stvarnom stanju ili se radi o oportunizmu i mirenju s predominantnim utjecajem vjerskih zajednica?

Ta statistika vjerojatno odgovara stvarnom stanju, iako je broj onih koji prakticiraju svoju vjeru zasigurno manji. Nije problem u tome što se toliko ljudi izjašnjava vjernicima – to je, uostalom, pravo svakog čovjeka – problem je u tome što vjera ne dotiče stvarne živote ljudi i što je ona često pokriće da se može raditi što se hoće. Ali sličan problem postoji i kod ljudi koji se izjašnjavaju ateistima i agnosticima. I na jednoj i na drugoj strani je prisutna kriza humanosti, odsutnost etičkih principa, neodgovornost prema općem dobru i konkretnom čovjeku (bližnjemu). Stalno se inzistira na tome da se tobože mora znati to tko je tko i kojem kolektivu ili grupi pripada. A u drugi plan se stavljaju dostojanstvo, pravo i odgovornost pojedinca. I za vjernike i za ateiste bi trebali vrijediti temeljni etički principi. Za pripadnike monoteističkih religija oni su sadržani u Božjim zapovijedima, a sadržaj tih zapovijedi se gotovo u cijelosti poklapa s konvencijom o ljudskim pravima. Ovdje se konstantno manipulativno uvjerava ljude da je pravo kolektiva ispred prava pojedinca. To ni u vjerničkom ni u humanističkom smislu nije tako. Pojedinac i njegova prava moraju biti uvijek ispred prava kolektiva, jer ponekad upravo prava kolektiva ugrožavaju prava pojedinaca koji mu pripadaju.

dp11

Nakon kraćeg perioda vrlo mlakog napretka, BiH ponovno tone u duboku političku krizu. Mogli bismo protraćiti cijeli razgovor nabrajajući političke procese koji su pošli po zlu samo u ovoj godini. Je li to zato što nam se bliže lokalni izbori ili se radi o nečem drugom?

Izbori svaki put iznova pokažu kako je teško stanje u državi. U sadašnjim političkim konstelacijama i s ljudima koji trenutno imaju političku moć i upravljaju ovom zemljom teško može biti bolje. Mnogi ljudi su se zasitili politike, političari su uspjeli da im zgade politiku i više nemaju ni volje ni snage da se bore. Dio njih odlazi iz zemlje, a mnogi jedva čekaju da odu. To je donekle razumljivo jer ljudi ne žele da im čitav život prođe u neizvjesnosti, u socijalnoj nesigurnosti, u stalnim krizama. Ljudski je i legitimno htjeti bolji, opušteniji, ispunjeniji život, više zadovoljstva, sigurnosti i sreće za sebe i za svoje najbliže. Ako je u godinama poslije rata postojala makar i krhka nada da bi moglo biti bolje, posljednje godine svjedoče da je i ta nada poljuljana, da nas je sve pomalo zahvatila rezignacija i da sve češće samo nijemo promatramo što se događa oko nas. Ipak, vjerničkim jezikom kazano, ne treba gubiti nadu da u konačnici zlo ipak neće posve nadvladati. Naravno, svjestan sam da je to slaba utjeha, ali ima smisla boriti se i ne odustajati od dobra i stalno sijati dobro, kako se to slikovito biblijski i teološki kaže, kako god nam se čini da ga ljudski korov i zlo stalno guše, izjedaju i uništavaju.

Proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca ne prestaje uznemiravati duhove u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a vi ste kazali kako bi najbolje bilo da on nikada nije ni započeo. Zašto tako mislite?

Nisam dovoljno upućen u sam proces i ne želim se postavljati kao sudac ni Alojziju Stepincu ni Katoličkoj crkvi koja forsira njegovu svetost, ali mislim da motivi iz kojih proizlazi ovaj proces nisu čisti jer se dio života toga čovjeka, uz uvažavanje njegovog nepravednog stradanja od komunističkog režima u montiranom političkom procesu, pokušava selektivno prikazati, naknadno uljepšati i ‘nasilu’ posvetiti. Alojzije Stepinac je čovjek svoga vremena i djelovao je u skladu s tadašnjim dominantnim stavom Katoličke crkve (pape Pija XII. i tadašnjeg vodstva Crkve), ali to ni njega ni druge predstavnike Katoličke crkve diljem svijeta i na našim prostorima ne može ispričati za njihovu šutnju, pogotovo ne one koji su davali podršku fašističkim režimima. Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa se zbog toga tako snažno inzistira na tome da se proglasi svetim, što će se, bez obzira na otpore, vjerojatno i dogoditi. Proteklih desetljeća su i neke crkve po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvećene Alojziju Stepincu, posvuda su postavljeni kipovi i slike s njegovim likom, ali čini se da čašćenje i pobožnost prema njemu nisu ni izbliza zaživjeli kako se to mislilo i htjelo. I to je jedan od pokazatelja da svetost ne ide nasilu, odnosno da ova svetost nije kršćanske nego političke prirode. Iako to ne možemo znati, vjerojatno ni sam Stepinac ne bi bio za to da ga se proglasi svetim.

Smatrate li stav onih političkih elita koje su bile najglasnije u osudi beatifikacije Stepinca licemjernim? Tu prije svega mislimo na vladajuću političku nomenklaturu iz Srbije, kojoj rehabilitacija kvislinških pokreta i ličnosti iz Srbije nije bila problematična.

Nezahvalno je praviti analogije i povlačiti paralele jer one uvijek u sebi kriju opasnost da dovoljno ne sagledamo cjelinu stvari, ali reakcije dijela političara iz Srbije su licemjerne jer dok osuđuju Stepinca za ustaštvo, istodobno promoviraju četništvo. Te reakcije bi imale smisla kad bi se politički vođe u Srbiji ogradili od ideologije velikosrpstva i političkog svetosavlja u vlastitim redovima, kad bi preuzeli odgovornost za ratove na ovim prostorima i za stradanja tolikog broja ljudi. Tada bi ta kritika imala uporište i bila bi društveno poželjna i prihvatljiva. Ovako je cijela kontroverza oko Stepinca samo dobrodošao povod da se opravdavaju vlastiti mitovi i ideologije, da se poriče vlastito zlo do genocida i da se pojačava fašizacija srbijanskog društva.

//////////////////////////

ZVONIMIR NIKOLIĆ: KAKO SE VIŠE NE UMORITE OD MRŽNJE?

ZVONIMIR NIKOLIĆ: KAKO SE VIŠE NE UMORITE OD MRŽNJE?

  24.Aug 2016

Kada vidim ili pročitam te nekakve izljeve mržnje, moram da se pitam: Pa ljudi moji kako se ne umorite više? Kako vam ne dosadi više da se prebrojavate? Kako vam


24.08.2016.

MILORAD DODIK RASPISUJE, BEOGRAD I ZAGREB ŠUTE

Dodik raspisuje, Beograd i Zagreb šute


Milorad Dodik pokazuje mapu bh. entiteta Republika Srpska, Banjaluka, 1. septembar 2010.
Milorad Dodik pokazuje mapu bh. entiteta Republika Srpska, Banjaluka, 1. septembar 2010.

////////////////////////////////

Srbija i Hrvatska, potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, i dalje mudro šute o referendumu u Republici Srpskoj (RS) o Danu tog bosanskohercegovačkog entiteta. Pod plaštom nemiješanja u prilike u BiH, i jedni i drugi trenutno, kako ocjenjuje ovdašnja javnost, vode licemjernu politiku, jer su to nebrojeno puta činili kada je njima odgovaralo.

Za predsjednicu Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije Sonju Biserku, ponašanje zvaničnog Beograda ne predstavlja ništa novo, jer, kako kaže, srbijanska politika prema Bosni i Hercegovini identična je već godinama i dva su razloga zbog kojih nema konkretnog odgovora na referendum.

"Jedan je da Srbija nije odustala od Republike Srpske, da je to zacrtani cilj spajanja Republike Srpske kao ratnog plena, i drugi je da javno kaže da se neće mešati, a da će tajno prisiliti Dodika da odustane", navodi Biserko.

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić godinama je uporno upozoravao kako prosperitet Bosne i Hercegovine zavisi i od Beograda i Zagreba. Nije dovoljno, kako ističe za RSE Mesić, da se bh. susjedi samo deklarativno zalažu za suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine. Upravo im je sada prilika, da to i dokažu.

"I jedni i drugi bi trebali reći da nije dobro da se održava ovaj referendum, iako on sam za sebe ne znači ništa, ali je to uvod u nešto dublje što se kasnije može izroditi. I maratonska trka počinje prvim korakom, jer Milorad Dodik je očito procijenio da bi ovo bio prvi korak koji bi mogao dovesti do otcepljenja Republike Srpske", konstatuje Mesić.

Licemjernost bosanskohercegovačkih susjeda i selektivno djelovanje, samo onda kada njima zatreba, Vehid Šehić iz tuzlanskog Foruma građana tumači pogoršanim odnosima u regiji, za koje navodi da su gori nego prije desetak godina.

No, i pored toga, Šehić ocjenjuje da Srbija i Hrvatska ne mogu sebe garantima Dejtona nazivati, isključivo, za prikupljanje političkih poena.

"Kada koristite jedno od dejtonskih prava, a to su specijalne veze sa Republikom Srpskom, onda je to direktan način uplitanja. Sigurno da to ne doprinosi stabilizaciji u Bosni i Hercegovini, jer ne može se pod plaštom specijalnih veza negirati i ono malo nadležnosti koje ima država Bosna i Hercegovina. To je direktno uplitanje u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine i negiranje njene suverenitosti na cijeloj teritoriji", poručuje Šehić.

Vehid Šehić

Vehid Šehić

Analitičarka Svetlana Cenić dodaje: "Zašto se ne mešaju, treba proveriti sa hrvatskom komponentom ovde i gospodina Dragana Čovića koji je otvoreno rekao da to ne treba sprečavati. Hrvatska samo sledi tu izjavu, očigledno. Što se Srbije tiče, oni znaju da svako zaustavljanje tog referenduma Milorad Dodik gubi političke poene ovde. Zakazao je taj referendum sedmicu pred izbore, pa je ovo ispitivanje javnog mnenja i prebrojavanja ko je pravi Srbin, a ko nije, jer, zaboga, ko ne izađe na referendum ne treba ni očekivati njegov glas".

Kako god nazvali postojeći odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, činjenica je da se preko ove zemlje prelamaju i interesi drugih zemalja, prvenstveno Rusije.

To potvrđuje i Sonja Biserko koja ističe da je odnos snaga takav da ova zemlja putem najavljenog referenduma u Republici Srpskoj, ali i svega drugog što se događa u regiji, testira Evropsku uniju, koja ima podijeljen stav o ovom pitanju.

Sonja Biserko

Sonja Biserko

"Dejtonski sporazum je za nju jedan model kojeg ona želi primenjivati u svim tim zamrznutim konfliktima u svom najbližem susedstvu. Drugo, da testira Evropsku uniju da li će biti sposobna da Dejtonski sporazum održi koliko-toliko na snazi, i da, eventualno, pokrene integracione procese u samoj Bosni i Hercegovini", zaključuje Biserko.

Bilo kako bilo, naši sagovornici se slažu u ocjeni da će sa ovakvom razjedinjenom Evropskom unijom, biti neophodna pomoć administracije Sjedinjenih Američkih Država, koje jedine mogu zaustaviti održavanje referenduma u Republici Srpskoj, za kojeg mnogi vjeruju da će imati dalekosežne posljedice po budućnost države Bosne i Hercegovine.

//////////////////////////////////////////
/////////////////////////
/////////////////////////////////////

////////////////////////////////
24.08.2016.

UŠUTILI SE MEDI PREKO DRINE: KO ĆE JAVITI IVICI DAČIĆU I ALEKSANDRU VULINU DA JE NEDELjKO DRAGAŠ ZAPALIO CRKVU U SARAJEVU

Ušutili se medi preko Drine : Ko će javiti Dačiću i Vulinu da je Nedeljko Dragaš zapalio crkvu


August 23. 2016

Daca123

Kada je u nedjelju 21. avgusta objavljena informacija da je gorio skladišni prostor pravoslavne Crkve u sarajevskom naselju Pofalići, svi mediji iz Srbije, ali i oni koji izlaze u Banja Luci brzinom svjetlosti su se oglasili sa naslovima „teror nad Srbima u Sarajevu“, „zapaljena Crkva u Pofalićima“, a šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić zatražio je hitnu istragu o paljenju crkve (ne skladišnog prostora), piše novinska agencija Patria.

Danas, 23. avgusta kada je Kantonalno tužilaštvo Sarajevo objavilo da je jučer brzom reakcijom sarajevske policije, uhapšeni muškarac osumnjičen za paljenje skladišnog prostora Crkve, Nedeljko Dragaš, s one strane Drine vlada potpuni muk.

Iako je zvanično tužilaštvo vijest saopštilo još jutros, samo je beogrdski Blic objavio vijest, sa popriličnim zakašnjenjem. Nisu bili brzi mediji kao u nedjelju, a ne reagiraju ni srbijanski, a ni zvaničnici iz RS. Barem da pozdrave brzu akciju MUP-a KS i Tužilaštva.

Izgleda im ne odgovara razvoj situacije, jer su u nedjelju isplanirali da se ovaj čin može odlično iskoristiti za podizanje međunacionalnih tenzija a i pripomoći u predizbornoj kampanji u BiH.

A evo kako su reagirali na vijest da je zapaljeno skladište.

Čavarkapa: Ovo je poruka da Srbi nisu poželjni u FBiH 

Milivoje Čavarkapa, predsjednik Udruženja “Povratak”, kazao je da je “ovaj čin paljenja nakon slave Svetog preobraženja veoma uzbudio građane srpske nacionalnosti”, te da su to učinili vandali.

-Ovaj čin nisu učinili nikako vjernici, jer ovo su ljudi koji pripadaju kriminalnom miljeu, političarima koji žele po svaku cijenu da dižu tenzije između naroda. U Sarajevu, u BiH, nema života bez tri zajednička naroda da žive. Ako neko misli da ovakvim činom stvara nešto drugo, onda će doći do, nažalost, velikih etničkih podjela ili ne daj Bože do nekog krvoprolića između tri naroda, poručio je Čavarkapa.

Rekao je da je ovo poruka da Srbi nisu poželjni u Sarajevu i FBiH kao konstitutivni narod te da ne treba zanemariti da su se slučajevi oštećenja, paljenja i pljački crkava desili i u Binježevu, Kaknju, Visokom i Blažuju.

Košarac: Politika koja je zapalila hram želi da ukine i RS 

Staša Košarac, poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, smatra da ista politika koja je zapalila hram želi i da ukine Republiku Srpsku i da spriječi održavanje referenduma.

-Ukoliko napadači hitno ne budu otkriveni, Srbima će, po ko zna koji put, biti poslata poruka da im nije mjesto u Sarajevu. Pozivamo nadležne institucije da hitno reaguju i otkriju počinioce, kako bi Srbima u Sarajevu bila vraćena nada da u ovom gradu zaista ima mjesta i za njih, saopšteno je iz PDP-a.

Vulin: Napad na Srbe je poželjan i prolazi nekažnjeno 

Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Aleksandar Vulin najoštrije je osudio pokušaj paljenja pravoslavne crkve u Sarajevu i apelovao na vlast u BiH da brzo pronađe ko je to uradio i da primjerno bude kažnjen.

Prema njegovim riječima, pošto organi BiH nisu pronašli onog ko je prije godinu dana pokušao da ubije Aleksandra Vučića, sada je neko razumio poruku da je svaki napad na Srbe, njihovo naslijeđe, kulturu, zapravo nekažnjen, skoro poželjan.

-Onaj ko je ovo uradio, veliki je neprijatelj srpskog naroda, ali i bilo kog drugog naroda. Ne smijemo dozvoliti da takvi pobijede, da nasilje i mržnja pobijedi, rekao je Vulin.

(Kliker.info-NAP)

////////////////////////////////////////////////

IZETBEGOVIĆ PISAO USTAVNOM SUDU: Evo kako je obrazložio zahtjev za odgodu referenduma

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović podnio je Ustavnom sudu BiH zahtjev za rješavanje ustavnopravnog spora sa entitetom Republika Srpska zbog odluke o raspisivanju entitetskog referenduma koju je Narodna skupština Republike Srpske usvojila 15. jula 2016. godine.

IZETBEGOVIĆ PISAO USTAVNOM SUDU: Evo kako je obrazložio zahtjev za odgodu referenduma - 2

Bakir Izetbegović zatražio je od Ustavnog suda BiH da van snage stavi odluku NSRS-a o referendumu u RS-u

 

Spor je prouzrokovan kršenjem ustavnopravnih nadležnosti Bosne i Hercegovine, odnosno kršenjem obaveze entiteta Republika Srpska da poštuje Ustav BiH, u vezi sa konačnom i obavezujućom prirodom odluka Ustavnog suda BiH u smislu člana VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine te princip pravne države i demokratskog poretka u smislu člana I/2. Ustava BiH.

 

Ustav Bosne i Hercegovine nadređen je svim pravnim aktima entiteta Republika Srpska u smislu člana III/3.b) Ustava BiH. Ustavni sud BiH je u svojoj konačnoj i obavezujućoj odluci broj U-3/13 zaključio da „9. januar“ ne može biti određen za Dan Republike Srpske. Samim tim, sporna odluka Narodne skupštine Republike Srpske i postupak njenog provođenja krše Ustav Bosne i Hercegovine i obavezujuće međunarodno pravo za Bosnu i Hercegovinu. Zaštita oba ova aspekta ustavno-pravnog sistema i poretka Bosne i Hercegovine prvenstvena je obaveza državnih institucija Bosne i Hercegovine.

 

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je stoga zatražio od Ustavnog suda BiH da utvrdi da je sporna odluka Narodne skupštine Republike Srpske protivna članu I/2. i članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine te da istu stavi van snage, kao i da obaveže Narodnu skupštinu Republike Srpske da preduzme sve aktivnosti kojima će se anulirati sve odluke i aktivnosti koje su zasnovane na toj odluci Narodne skupštine Republike Srpske, saopćeno je iz Predsjedništva BiH.

 

Izetbegović je od Ustavnog suda BiH zatražio da donese privremenu mjeru obustavljanja primjene sporne odluke Narodne skupštine Republike Srpske do konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po njegovom zahtjevu.

////////////////////////

Amatrice321

Katastrofalan potres pogodio Italiju : Najmanje 39 ljudi je poginulo, od grada Amatrice bukvalno ostale samo ruševine (Video)

Najmanje 39 ljudi je poginulo u snažnom zemljotresu magnitude 6,2, koji je u ranim jutarnjim satima u srijedu pogodio centralni dio Italije.Potres je pogodio tromeđu regiona Umbria, Lazio i Marche,

///////////////////////////////// //////////////////////////

zalihe23

Kontroverzna preporuka njemačke vlade : Spremajmo se kao da će sutra biti rat…

Novi koncept civilne zaštite u Njemačkoj je preko noći postao jedna od glavnih tema političkih diskusija. Vlada je građanima preporučila da stvaraju zalihe hrane i vode... Imate li dovoljno konzervi u [...]

23.08.2016.

SUSJEDI ŠUTE JER SE SPREMA SCENARIO RAZLAZA ENTITETA

Smajić: Susjedi šute jer se sprema scenario razlaza entiteta

Zekerijah Smajić

Vijeće za provođenje mira u Bosni i Hercegovini, kako saznajemo, nema zajednički stav o održavanju referenduma u Republici Srpskoj o 9. januaru, danu tog bosanskohercegovačkog entiteta. Zekerijah Smajić, politički analitičar kaže za Radio Slobodna Evropa kako međunarodna zajednica nema konkretna rješenja, iako se ozbiljno treba zabrinuti, jer je ovo uvod u disoluciju Republike Srpske.

RSE: Kakva su Vaša saznanja o tome zbog čega je odgođena sjednica PIC-a?

Smajić: Zašto članice PIC-a nemaju jedinstven stav i zbog čega ga neće biti i nakon završetka godišnjih odmora u Briselu, kako saznajem od međunarodnih izvora, je da postoji podvojenost međunarodne zajednice o tome. Najveći stepen saglasnosti postoji oko formulacije da se osudi organizacija i provođenje referenduma. Međutim, ta formalna osuda nema nikakve posljedice po sam čin referenduma.

Dobar dio članica PIC-a, pa i Evropske unije, smatra da treba ići dalje od te formulacije, međutim, nemaju konkretna rješenja, jer nema pouzdane analize što bi se moglo dogoditi nakon oštrije intervencije OHR-a. Isto tako, ne zna se tačno kako bi reagovale vlasti u Republici Srpskoj, da li bi blokirale rad institucija u Sarajevu, da li bi povukle svoje političke i predstavnike u izvršnoj vlasti, kako bi reagovale u drugim modalitetima, a ima rezervnih varijanti koje sam Dodik priprema. Zbog svega toga sada je vakum.

Zekerijah Smajić

Zekerijah Smajić

RSE: Šta se zaista može kriti iza ovakvog „mlakog“ ili nikakvog stava međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, s obzirom da se radi o najgrubljem kršenju Dejtonskog sporazuma?

Smajić: Ovo je najeklatantnije kršenje ne samo Dejtonskog sporazuma, već i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. S druge strane, ovo je jedan lucidni dobro politički izrežiran scenario za konačni stav većine građana srpske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini i regionu da će Republika Srpska jednog dana, kad-tad, donositi odluku i o svojoj nezavisnosti.

Prema tome, svako ko potcjenjuje ovaj čin o referendumu o Danu RS-a podcjenjuje njegovu suštinu da je proglašavanje 9. januara za Dan Republike Srpske inauguracija državnog praznika. Postoje ozbiljni razlozi za vrlo ozbiljnu zabrinutost i svako realan ko posmatra odnose u Bosni i Hercegovini, sa oba oka, mora biti zabrinut konačnim ishodom, a konačni ishod bi mogao biti disolucija Republike Srpske i stvaranje samostalne države.

RSE: Hrvatska i Srbija su garanti Dejtonskog sporazuma koji se krši činom referenduma. Zapadni susjed se o tome uopšte ne oglašava, a istočni kaže kako ne želi da se miješa u unutrašnje stvari Republike Srpske, uprkos tome da se Srbija mnogo puta do sada miješala. Kako to komentarištete?

Smajić: Što se tiče introvertnosti naših susjeda, oni odražavaju stanje duha u regionu i na široj globalnoj sceni. Bojim se da nije već odavno verificiran sccenario koji je desetljećima bio verificiran i prije raspada Jugoslavije u slučaju Kosova i da se jednom tihom kampanjom formalnom i neformalnom diplomatijom priprema scenario jednog pokušaja mirnog, uz međunarodni pritisak sa strane, razlaza između dva entiteta pod izgovorom da je to volja jednog suverenog naroda.

......................................................


////////////////////////////////////////
////////////////////////////////////

////////////////////////////////
23.08.2016.

VIJEĆE MINISTARA BiH USVOJILO MEHANIZAM KOORDINACIJE

JEDNOGLASNA ODLUKA: Vijeće ministara BiH usvojilo mehanizam koordinacije

Vijeće ministara BiH je na današnjoj sjednici usvojilo Odluku o mehanizmu koordinacije procesa evropskih integracija u Bosni i Hercegovini.


JEDNOGLASNA ODLUKA: Vijeće ministara BiH  usvojilo mehanizam koordinacije

Ovom odlukom definiraju se institucionalni i operativni sistem i način ostvarivanja koordinacije institucija u Bosni i Hercegovini na provođenju aktivnosti u vezi s procesom integriranja Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, te zajednička tijela u okviru sistema koordinacije, njihov sastav, nadležnosti i međusobni odnosi.

 

Koordinacija procesa evropskih integracija podrazumijeva aktivnosti koje se provode s ciljem osiguranja što većeg stepena usklađenosti i koherentnosti u radu institucija svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini u vezi s izvršenjem ugovornih obaveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine, kao i drugih obaveza iz procesa evropskih integracija. Sistemom koordinacije uređuje se i način ostvarivanja komunikacije između institucija u Bosni i Hercegovini, s ciljem osiguranja i iznošenja usaglašenog stava ispred Bosne i Hercegovine u komunikaciji s institucijama Evropske unije, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.

 

Odlukom se uspostavlja sistem vertikalne koordinacije, odnosno koordinacije između različitih nivoa organizacije vlasti Bosne i Hercegovine, za čiju provedbu se uspostavljaju zajednička tijela za provođenje koja uključuju sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini.

////////////////

IZETBEGOVIĆ NAJAVIO: 'Danas  pokrećem spor između BiH i RS-a'

IZETBEGOVIĆ NAJAVIO: 'Danas pokrećem spor između BiH i RS-a ...

//////////////////////////

DORIS PACK: 'Vučić svom prijatelju Dodiku da kaže da je pretjerao'

DORIS PACK: "Vučić svom prijatelju Dodiku da kaže da je pretjerao"

////////////////////////////////

geto1

Miljenko Jergović : Ne vjerujem, ali sam uvjeren: na slici dječaka iz Alepa pojavio se Bog

Na dan kada je počeo ustanak u Varšavskom getu, 19. travnja 1943., snimljena je jedna od amblematskih fotografija povijesti Holokausta. Ispred grupe ljudi, uglavnom žena, koji dižu ruke na predaju


////////////////////////////////////////


////////////////////////


PIK

Nema konsenzusa : Odgođena sjednica PIC-a oko referenduma u RS

Sastanak Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) neće biti održan sutra, kako je bilo najavljeno, potvrdili su iz Ureda visokog predstavnika za RSE.Ambasadori PIC-a trebali su da raspravljaju o [...]
22.08.2016.

TEATAR POD OPSADOM: PREDSTAVAMA PROTIV RATNIH STRAHOTA

Teatar pod opsadom: Predstavama protiv ratnih strahota



Izložba
Izložba u Mostaru, august 2016.
/////////////////////////////////

"Dobrodošli u Sarajevo – sarajevski teatri pod opsadom" naziv je izložbe o radu pozorišta Sarajeva tokom proteklog rata, koja je ovih dana po prvi put izašla iz glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Ta izložba, naime, predstavljena je i mostarskoj publici, u galeriji Centra za kulturu Grada Mostara, u okviru obnovljenog kulturnog festivala Mostarsko ljeto 2016.

Izložba je, inače, podsjećanje na duhovni otpor, kojeg su kroz brojne pozorišne predstave i u najgorim ratnim uslovima, građani Sarajeva pružili za skoro četiri godine opsade grada.

Oko 2.000 predstava, odigranih na scenama sarajevskih teatarskih ustanova u periodu od 1992. do 1995. godine, svjedočanstvo su o posebnom odgovoru Sarajeva na ratnu svakodnevicu i opsadu.

Izložba je rezultat istraživanja o radu sarajevskih pozorišta u ratu, što je predstavljalo specifičan oblik otpora i preživljavanja, naglašavaju organizatori, te saradnje Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i Memorijalnog kompleksa Tunel spasa iz Sarajeva.

Mnogobrojna publika, uprkos granatama

Autorica izložbe, Amina Abdičević, muzejska savjetnica pri Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, podsjeća da je sve počelo 6. septembra 1992. godine.

"Rekla bih, zapravo, da je prvo teatarsko reagovanje na ratnu svakodnevicu bila drama 'Sklonište' Safeta Plakala, u okviru novoosnovanog Sarajevskog ratnog teatra – SARTR. Nekoliko dana kasnije, u atriju našeg muzeja, izveden je muzičko-scenski igrokaz 'S Dajenom', na tekst Marka Kovačevića, inspirisan špansko-sefardskim folklorom. Mogu da kažem, obje predstave su izvedene, iako je bilo najžešće granatiranje grada 1992. godine, pred mnogobrojnom publikom", kaže Abdičević.

Brojni eksponati vraćaju u vrijeme rata, skrećući pažnju na okolnosti u kojima su radili sarajevski teatri – ubijanje, ruševine, nestašice...

Izložba

Izložba

Abdičević ističe da ova izložba pomaže da se kroz mnogobrojne scenske eksponate – fotografije, arhivske dokumente, novinske članke i isječke, bh. društvo prisjeti brojnih scenskih izvedbi koje su tokom gotovo četverogodišnje opsade Sarajeva bile aktuelne u teatarskim ustanovama.

"Dakle, i u Kamernom teatru 55, gdje je samo na sceni Kamernog teatra izvedeno preko 30 premijernih scenskih izvedbi, potom festivalu MESS, Narodnom pozorištu Sarajevo, Pozorištu mladih...", navodi Abdičević.

UNHCR-folije

Organizatori izložbe podsjećaju da je duhovni otpor građana Sarajeva opsadi naišao na podršku širom svijeta, pa je Sarajevo tada proglašeno svjetskom kulturnom metropolom.

"Sarajevo je poznato po tome što je u njega u ratu, kroz tunel, prolazila Susan Sontag, što je Zubin Mehta držao koncert Simfonijskog orkestra, ali i po tome što je nevjerovatna posjećenost pozorišnih predstava u ratu. Pozorišne predstave održavale su se od podruma do zvaničnih zgrada pozorišta", govori Šejla Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.

Šehabović izdvaja jedan detalj koji savršeno opisuje uslove u kojima su u vrijeme opsade Sarajeva radili teatri u glavnom gradu BiH.

"To je dokument u kojem tek osnovani Sarajevski ratni teatar traži od neke humanitarne organizacije da im pošalju UNHCR-folije za prozore. Dakle, rade u uvjetima u kojima je puno pozorište svaki dan, a misao da biste mogli tražiti staklo, da ustaklite prozor, uopće ne postoji", objašnjava Šehabović.

Šejla Šehabović, govoreći o ratnoj pozorišnoj produkciji u Sarajevu, navodi da smo "na žalost, danas svjedoci da taj kvalitet pozorišnog života mi u Sarajevu još uvijek nismo ponovo uspjeli da oživimo".

Da ne padne u zaborav

Mostarska publika je izložbu o radu sarajevskih pozorišta u ratu imala priliku vidjeti zahvaljujući i Narodnom pozorištu Mostar.

"Motiv da mostarska publika vidi ovu izložbu je prije svega sam kvalitet i sadržaj, priča, koju ona ima. Čuli smo da je izložbu do sad vidjelo preko 14.000 ljudi u Sarajevu i ne postoji bolja preporuka da ista bude viđena u Mostaru", kaže Almir Mujkanović, direktor Narodnog pozorišta Mostar.

Izložba

Izložba

Vidjeti eksponate izložbe o sarajevskim teatrima u proteklom ratu važno je i zbog šireg, društvenog konteksta, slaže se Senad Suljić, direktor Centra za kulturu Grada Mostara, institucije koja je inicirala ponovno pokretanje kulturne manifestacije Mostarsko ljeto, u okviru koje je izložba i upriličena.

"Da ne bi palo u zaborav. Dvije decenije su prošle, više niko i ne priča o ovim stvarima", navodi Suljić.

Organizatori kažu kako im je želja da izložba "Welcome to Sarajevo – Sarajevski teatri pod opsadom", bude postavljena, osim u Mostaru, i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine.

/////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina


////////////////////////////////

/////////////////////////////////
22.08.2016.

PROF.DR. NERZUK ĆURAK: DOVELI SMO NA VLAST NITKOVE

Prof.dr. Nerzuk Ćurak : Doveli smo na vlast nitkove čija odvažnost nezananja, bahatost i lopovluk nemaju nikave mjere, koji svoje građane tretiraju kao podanike !

August 22. 2016.

Curak1

Vijeće za provođenje mira u BiH (PIC) u utorak će raspravljati o referendumu  u Republici Srpskoj, dok će se u ponedjeljak održati pripremni sastanak. U međuvremenu, ne smiruju se reakcije.Profesor Sarajevskog univerziteta dr Nerzuk Ćurak ocjenjuje da, s najavom referenduma u RS, kao i drugih, BiH ulazi u opasno razdoblje. Ako ne bude intervencije međunarodne zajednice, BiH će postati zemlja napetosti, nestabilnosti i eventualno nasilja, kaže Ćurak.

RSE: Kako Vi vidite moguće posljedice referenduma o Danu RS, kao i drugih koji se lančano najavljuju?

Ćurak: Sam referendum, kada ogolimo stvar do kraja, je opasan, po implikacijama, opasan jer može dovesti do nove proizvodnje nasilja. Vidite da smo ušli u fazu referendum na referendum, imamo najavu mikro referenduma, čak sam pročitao da neke nevladine organizacije zagovaraju referendum na nivou države za ukidanje RS. Sve besmislica do besmislice.

Ali, da stvar bude jasna – pozivanje na pravo od strane različitih aktera, od kojih svaki smatra da onaj drugi krši zakon, šalje poruku koja je jasna i posljednjih 20 godina i koja je najgora za BiH – da je Ustav BiH neobavezujuća pravna norma i da on nije vrhovni zakon, nego da se može tretirati kao neka trajna neobaveznost.

Možda je najveća “falinka” dejtonskog Ustava to što ga svi akteri mogu interpretirati onako kako njima odgovara i pozivati se da su u pravu. Budući da je to sada najaktuelnije, vlast u RS govori unisono da je sve u skladu sa zakonom i Dejtonom, iako međunarodna zajednica govori da je to antidejtonska aktivnost. Imate situaciju u kojoj politička elita jednog entiteta (RS) smatra da jedina ispravno tumači pravo, a da su svi drugi involvirani u bh. krizu – budale.

Ponovo osnažiti mirovne snage

RSE: Može li rasprava o referendumu ili o referendumima  produbiti etničku distancu i povećati udaljenost između dva entiteta?

Ćurak: Nažalost, u BiH pitanja simboličke naravi izazivaju konflikte. Ovo može produljiti etničku distancu. Jer, kad se iz zone simboličkih pitanja spuštate u stvarni život, a ja sam držao više radionica o pomirenju u postkonfliktnoj zajednici širom BiH, onda vidite da bi stvar mogla ići nabolje kada bi entitetske političke elite pratile reprodukciju običnog društvenog života.

Ali ne! Oni žive potpuno odvojeni život od osiromašnog građanstva i smatraju da su simbolička pitanja kojim se bave, od odsudne važnosti, da su to sudbinska pitanja nacije. Ako se nastavi sa ovakvom produkcijom utuk na utuk, ja mislim da to vodi proizvodnji novog nasilja. I zbog toga bi uloga međunarodne zajednice trebala biti osnažena, a bilo bi pametno osnažiti ponovno i mirovne snage. Time bi se poslala poruka da se ne odustaje od BiH i od toga da ovdje više nikada ne dođe do nasilja.

Iako sam čin referenduma neće proizvesti ništa novo u svakodnevnom životu građana, on jeste neka vrsta indikacije da će se RS više razvijati u secesijskom duhu, a ne kao dio BiH, sa idejom da se u BiH pronađe neki osjećaj svrhe.

Mislim da je to naš najveći problem što na nivou BiH ne možemo proizvesti osjećaj zajedničke svrhe, jer se s njim svjesno manipulira. Tako se može tvrditi da su entiteti ukrali državu i da su dva entiteta kao dvije pseudo države, glavni subjekti moći, a da je BiH u velikoj mjeri ispražnjena od državnog sadržaja. Mislim da ulazimo u jednu opasnu dionicu razvoja BiH.

Prevladale sile dezintegracije

RSE: BiH je sastavljena od dva entieta, ali sve više postaje činjenica da je zemlja podijeljena na dva dijela bez dovoljnih integrirajućih faktora između RS i Federacije BiH. Kako Vi to vidite?

Ćurak: Nažalost, iako je namjera Dejtonskog mirovnog ugovora integrirajuća, da on bude osnova za izgradnju jedne samoodržive političke zajednice, desilo se suprotno. Sile dezintegracije su prevladale nad silama integracije. Dejton se tumači u tom dezintegracijskom ključu koji je sada dostigao krešendo.

Ne bude li, po Dejtonskom mirovnom ugovoru, odnosno po njegovim aneksima, autoritativnog djelovanja međunarodne zajednice, to može značiti da međunarodna zajednica neće uraditi ništa da spriječi eventualno izbijanje nasilja. To je ono čega se ja najviše plašim. Ako ne bude nikakve intervencije na referendum u RS i ako nebude intervencije i nadruge referendume BiH će postati zemlja referenduma, napetosti, nestabilnosti i onda je moguće da izbije nasilje.

Doveli smo na vlast nitkove

RSE: Otvoren je jedan politički poligon o referendumu u koji se mnogi uključuju s mnogo energije i žara, što nije slučaj sa izmjenama Ustava i otklanjanjem diskriminacije, koja je u njemu zapisana. Nije pokrenuta ustavna reforma i pored više odluka Evropskog suda za ljudska prava protiv BiH. Čemu se možemo nadati?

Ćurak: Bojim se da je pitanje reforme Ustava “passe” pitanje, koje nije na dnevnom redu. Kako govoriti o reformi Ustava kada mi zorno svjedočimo da i ovakav “kilavi” Ustav ne može da ispostavi nalog nikome ? I to je jedna nada bez pokrića. Zašto? Zato što etnonacionalnim oligarhijama upravo odgovara forma Ustava koja je neobavezujuća, jer ona uvijek afirmira vladavinu ljudi, a ne vladavinu zakona.

U kakvoj mi to državi živimo, u kojoj zakon aposlutno nema nikakve snage i u kojoj sve ovisi od pojedinačne volje političkiha aktera – na koju su nogu ustali Dodik, Izetbegović i Čović? To je poražavajuće, kao i to da mi imamo političare koji pripadaju jednoj osamnaestovjekovnoj ili devetnaestovjekovnoj političkoj filozofiji, filozofiji srednjeg vijeka, feudalizma u kojoj svako želi da ima svoju državu u nekoj svojoj nahiji. U ovoj zemlji svako ko ima moć – kantonalne vlade, entitetske vlade, žele da teritorija kojom vladaju bude država. Baš kao u feudalizmu.

RSE: Ali, građani to dozvoljavaju..

Ćurak: Da, i da budem neodgovaran i kažem da smo mi daleko od građanske političke kulture, da mi živimo plemenske živote. Upali smo u jednu zamku. Bivši sistem sa svim svojim limitima imao je ugrađenu mogućnost za političku emancipaciju, a mi smo to ispustili. Doveli smo na vlast nitkove čija odvažnost nezananja, bahatost i lopovluk nemaju nikave mjere, koji svoje građane tretiraju kao podanike. I ja ne vidim drugog rješenja osim da se gradi jedna autentična demokratska politička kultura i da obrazujemo građane.

Ali, mi imamo sustavno onepismenjavanje. Građani se moraju probuditi, promijeniti – da donose odluke na osnovu kvalitete svog života, a ne na osnovu onog što će im reći njihove nacionalne poglavice. Ako toga ne bude, mi ćemo se vrtiti u krugu. I bojim se da nas čeka još puno vremena jedne zarobljene države, države koja je ukradena od skupine ljudi i što građani honoriraju…

RSE: I aplaudiraju svojim nacionalnim vođama, jer je i popis stanovništva pokazao da postoje tri nacionalne zajednice sa zanemarljivim brojem onih koji se u njih ne uklapaju. Kako Vi to vidite?

Ćurak: Imamo politički sistem koji unaprijed favorizira nacionalne stranke. On je tako generiran da zahtijeva pobjedu nacionalnih stranaka ili ako pobijede nenacionalne stranke one će se logikom svoje političke borbe pretvarati u nacionalne. To smo imali eklatantan slučaj sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), pa sa Socijaldemokratskom partijom (SDP BiH), ali čini mi se da se SDP repozicionira, da se budi, ali još uvijek nema snagu za stvarni iskorak iz pozicije političkog centra u stvarnu političku ljevicu. Zato želim da ohrabrim da male građanske snage dobiju veće pravo glasa. Ali evo, upravo te stranke se bore za najelementarnija građanska prava, da se, naprimjer, donesu zakoni koji će poboljšati položaj trudnica i majki, a onda imate komentare na raznim platformama gdje ljudi “deru” te stranke zbog toga što one žele da im pomognu.

Izgleda da im je radije do prevare, do velikih mitskih priča o Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, o islamu, katoličanstvu, pravoslavlju .. To je sve jedna velika prevara.

Gordana Sandić-Hadžihasanović (RSE)

/////////////////////////////

/////////////////////////////////

//////////////////////

DNEVNIČKI ZAPISI IZ HERCEGOVINE: Grabar Kitarović objavila dojmove iz privatne posjete Hercegovini

Grabar Kitarović objavila dojmove iz privatne posjete Hercegovini


///////////////////////////

Intervjui

/////////////////////////////////


///////////////////////////////////////

afera7

1. ŽURNAL FILM FESTIVAL: Pogledajte dokumentarne filmove o Miloradu Dodiku, Slobodanu Pavloviću i Banci Srpske

TV Žurnal organizuje prvi Žurnal film festival od 17. do 21. augusta 2016. godine. Na festivalu prikazujemo deset filmova po subjektivnom izboru novinara i urednika Žurnala sa engleskim prevodom. Svakog od [...

///////////////////

zatvaranje2

Završene Olimpijske igre u Riju: Vidimo se u Tokiju 2020!

Završene su 31. ljetne olimpijske igre, koje su se prethodnih 17 dana održavale u brazilskom Rio de Janeiru.Organizacija OI u Riju koštala je 37,6 milijardi reala, odnosno 8,6 milijardi eura. [...]

20.08.2016.

SPOMEN-ČESMOM PROTIV VIŠEGRADSKE 'ŽIVE LOMAČE'

Spomen-česmom protiv zaborava višegradske 'Žive lomače'


Transparent sa 22-godišnjice od zločina poznatijeg kao "Živa lomača", Višegrad, juni 2014.

Transparent sa 22-godišnjice od zločina poznatijeg kao "Živa lomača", Višegrad, juni 2014.

///////////////////////////////

U selu Koritnik nekada je živjelo oko 80 stanovnika, a većina je ubijena u Pionirskoj ulici u Višegradu, u jednom od najmonstruoznijih ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, poznatijem kao višegradska "Živa lomača". Selo je danas skoro pusto, sve u njemu izgleda kao da je rat jučer stao. Preživjeli i porodice žrtava, među njima i veliki broj onih rođenih u tuđini, izgradili su spomen-česmu sa imenima ubijenih i odlučili da Koritnik ne zaborave.

Ramo Kurspahić jedan je od stanovnika Koritnika, koji su 14. juna 1992. godine bespomoćno posmatrali kako njegove najmilije u koloni sprovode prema Višegradu. Sa suprotne obale Drine, bez oružja i čamaca, nisu ih mogli spasiti. Šta će se s njima desiti nisu mogli ni zamisliti. Nadali su se da će biti razmijenjeni, kako su im komšije i obećale.

"Pobili su sve što su mogli stići. Koga su uhvatili, toga su ubili. Ja sam izgubio oca, majku, snahu, troje djece od brata, jedno deset, 11 i 12 godina bilo. Brata su mi odveli u SUP na ispitivanje, našao sam ga u Visokom, u Slapu ga pronašli, ubijen. Uhvatili ga dole, pa su ga ukopali. Ekshumirali smo ga", kaže Kurspahić.

Nakon što su privremeno zatočeni u dva napuštena objekta, stanovnici Koritnika, kojima se usput priključilo i nekoliko stanovnika sela Sase, smješteni su u podrum kuće Adema Omeragića. Žene, djeca i starci poliveni su benzinom i zapaljeni.

Hajrija Ajanović među nekoliko je sretnika koji su uprkos opekotinama i povredama uspjeli preživjeti.

"Kad je kuća zapaljena, ne znam ni ja, ne mogu da budem pametna, da sam mogla ostati živa, vjerujte. Preživjela sam tri dana u kanalizaciji, ucrvala se, jedva se izvukla, dok sam došla. Ostavio me Bog da živim još. A u onoj kući, njihove su duše ondje. Ko ondje ne ode i ne vidi – kako njihov plač i njihove molitve i njihove duše. Nemoj zatvarati prozore. Čovjek koji je ondje postavio prozore kaže, stotinu mu je glasova reklo: 'Nemoj nas zatvarati. Nemoj'. Kaže, jeza ga hvatala. Tu su njihove duše, oni se nisu pokopali. Nemaju smiraja", navodi Ajanović.

Dvadeset četiri godine nakon stravičnog zločina, selo Koritnik je u ruševinama, zaraslo u korov, a u njemu živi samo nekoliko porodica.

Većina stanovnika je pobijena, a oni koji su uspjeli preživjeti nemaju uslova da se vrate.

"Godine 1991, popisom stanovništva bilo ih je osamdeset i nešto. Vidite da je ubijeno 57. Ovo je najveća katastrofa u Bosni i Hercegovini tokom agresije, da je maltene uništeno bošnjačko stanovništvo jednog sela, a to je Koritnik. Na žalost, do danas njih 50 nije nikada dobilo mezar", riječi su Bakire Hasečić, predsjednice udruženja "Žena – žrtva rata".

Za dvije i po decenije, porodice nisu uspjele pronaći posmrtne ostatke žrtava iz Pionirske ulice, pa su samoinicijativno u selu iz kojeg su odvedeni odlučili izgraditi spomen-česmu sa pločama u koje su uklesana imena ubijenih. Sada imaju mjesto na kojem se mogu okupiti i proučiti fatihu.

Namjere počinitelja zločina nisu uspjele

Huso Kurspahić pita se kakva je država u kojoj živi ako 21 godinu nakon rata, sa transparentom u rukama, mora tražiti da mu se omogući da dostojno ukopa majku, sestre, sestriće, brata, devetero iz kuće i ostalu familiju Kurspahića.

"Nije moje! Pa kako mi moje, kad sam obespravljen u ovoj državi? Pa ljudi žive tolike godine, nemaju vode, nemaju struje, ovo sve privatno napravili ljudi ovdje. Napravili ljudi privatno asfalt ovdje. Privatno priključivali maltene struju, preko štela. Ovo je selo bilo ugledno, odavde intelektualaca, dva'estak oficira. Ne mogu da se vratim, nije mi zagarantovana bezbjednost. Ko da je garantuje? Oni sad što su mi otjerali odavde majku, s puškom, i babu u Višegrad, i ovo Kurspahića, rade u policiji. Šta ti ja ima dalje da pričam kakva je država", navodi Huso Kurspahić.

Zbog činjenice da je nakon rata rođen novi život, da su u izbjeglištvu rođene generacije mladih koje neće zaboraviti stanovnike Koritnika, predsjednik medžlisa Islamske zajednice Višegrad Bilal Memišević, smatra kako namjere počinitelja zločina ipak nisu uspjele.

"Pročitao sam negdje nekada davno da se rođena majka i rođena zemlja najviše vole. Rođena zemlja je ona zemlja na koju je naše čelo po prvi puta se spotaklo i palo. Apsolutna većina mještana ovoga sela je tvrdinu zemlje osjetila upravo ovdje, na ovom mjestu, u ovom selu. Ili čelom, ili koljenom, ili laktom. Pozivam vas i molim vas da se rođene majke i rođene zemlje nikada i ni po kakvu cijenu ne odričemo!", ističe Memišević.

Zbog zločina u Pionirskoj ulici, u Haškom tribunalu osuđeni su Milan Lukić na doživotnu i Sredoje Lukić na kaznu zatvora u trajanu od 27 godina. U isuviše dugoj i nesretnoj historiji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku, paljenje kuća u Pionirskoj ulici, na Bikavcu, mora zauzeti istaknuto mjesto.

"Na kraju 20. vijeka, vijeka obilježenog ratom i krvoprolićem ogromnih razmjera, ti užasni događaji izdvajaju se po izopačenosti napada vatrom, po očiglednom predumišljaju i proračunatosti koja ih karakteriše, po čistoj bezobzirnosti i surovosti kojom su okupili, zatvorili i zaključali žrtve u te dvije kuće, i time ih ostavili na milost i nemilost paklu koji je uslijedio, te po stepenu boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorjele", ovim riječima je presudu Lukićima obrazložio predsjedavajući Sudskog vijeća Patrick Robinson. Ostali počinitelji ovog zločina još su na slobodi.

/////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

////////////////////////
/////////////////////////////////////

Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 08/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
31255614

Powered by Blogger.ba