Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

11.03.2011.

ENES RATKUSIC: KO JE KOGA NAPAO?!

Enes Ratkušić : Ko je koga napao?!

10/03/2011.
• Slučajevi poput hapšenja generala Jovana Divjaka su više nego dobra prilika za utvrđivanje “talasnih dužina”, ne samo političara, sudija, tužilaca, diplomata itd...

 Piše : Enes Ratkušić (Za Kliker.info)

Slučajevi poput hapšenja generala Jovana Divjaka su više nego dobra prilika za utvrđivanje “talasnih dužina”, ne samo političara, sudija, tužilaca, diplomata itd., koji su u pravilu u žiži zanimanja javnosti, nego i drugih lica, čije bi ponašanje moralo podrazumijevati određen stepen društvene odgovornosti. Ovdje, prvenstveno, mislim na ponašanje medija odnosno novinara. No, ponašanje pojedinih novinara je u ovakvim situacijama više nego indikativno, što samo dokazuje da smo, kako vrijeme odmiče, sve dalje od objektivnog informiranja javnosti. I što je najtragičnije, veoma često su Udruženja koja ih predstavljaju i zastupaju, najveća prepreka oživljavanju profesionalizma, objektivnosti i drugih atributa koji bi po logici stvari imali krasiti ovo zanimanje.Više je nego neshvatljivo da se svaka opservacija na račun novinara u pravilu tretira atakom na “novinarske slobode”, “objektivno informiranje” itd. Čini se da unutar novinarskog esnafa ne postoji ni minimum “samokritike”, koja bi, ako ništa drugo, barem prešutila ispade vlastitih pripadnika, nego se bez obzira na eventualnu krivicu apriori staje na stranu novinara.Slučaj Ganić je u tom pogledu posebno ilustrativan. Udruženje bh novinara je više nego očito podleglo filozofiji RTRS-ovih pojašnjenja cijelog slučaja.

Nevjerovatno je kakvom brzinom je sazvano postrojavanje nekolicine novinara, dakako i nezaobilaznih “nezavisnih intelektualaca”, koji su osuli paljbu po Ejupu Ganiću, mada se čovjek, ako ćemo pravo,samo usudio reći istinu, bolje rečeno suprostaviti se bezočnim lažima, čija ponavljanja slušamo godinama. Zvuči nevjerovatnim, ali mi uistinu, u to nema nikakve sumnje, živimo u vremenu gdje se deliktom definira suprostavljanje lažima, a njihovo javno opetovanje činom novinarske hrabrosti."Na redovnoj sesiji Kruga 99 iz Sarajeva, na kojoj je bilo riječi o hapšenju generala Jovana Divjaka, dr. Ejup Ganić je grubo izvrijeđao Branku Kusmuk, novinarku RTRS-a, koja ga je pitala o zločinu počinjenom u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 2. maja 1992. i pritom joj poručio da se 'oslobodi četništva'”, kaže se u saopćenju Udruženja bh novinara, što je zapravo samo prepisana konstatacija sa RTRS-a. Da navedena rečenica ne izostavlja jedan važan detalj, nema osobe koja se jednoj takvoj osudi ne bi pridružila. No, istina je da novinarka RTRS-a nije pitala o zločinu u Dobrovoljačkoj ulici nego o 42 poginula vojnika JNA, što je bitna razlika. Zašto? Sve što je uslijedilo je čista konstrukcija, naslonjena na normalno reagiranje čovjeka koji, kao ni cijela javnost obdarena razumom, ne podnosi gebelsovska ponavljanja bezočnih laži.Nevjerovatno je da se čovjeka, koji je nedvosmisleno u svom odgovoru rekao da je u Dobrovoljačkoj ulici poginulo pet vojnika i jedan civil, identificira kao osobu koja nastoji prikriti zločin, kako su to požurili pojasniti u Republici Srpskoj. Da mu se kojim slučajem maklo da kaže kako tamo niko nije poginuo, ili je tamo neko pometnuo lutke, kako i dan danas oni koji su umislili da treba vjerovati u sve što fabrikuju njihove bolesne glave, u takve kvalifikacije bi se moglo povjerovati i uzeti ih za istinite.

Ovako, Ganićeva reakcija bila je potpuno logična! Jer, dokle ćemo javna iznošenja i ponavljanja laži nazivati još i novinarskom hrabrosti, profesionalnim pravom da se traga za odgovorima i slično. Zbog toga se opravdano treba upitati, dokle će se pod novinarskim slobodama i profesionalnim stavom smatrati sve što novinaru padne na pamet.Dakako, ne treba sporiti da je novinar taj koji istražuje, ali samo, valjda, ako je nešto uistinu sporno. Međutim, svako pitanje koje za cilj ima povećavanje broja žrtava iz Dobrovoljačke ulice, vrhunac je licemjerstva a ne profesionalizma, nakon što je komandant jedinice čiji su vojnici ubijeni javno objelodanio podatke. Ako je Milutin Kukanjac, sudionik događaja takve priče nazvao najcrnjim vidom beogradske propagande i sramotom, navodeći precizno imena i prezimena šest osoba koje su stradale u Dobrovoljačkoj ulici, zbog čega bi sad vrhunac novinarske etike i novinarska hrabrost bila iznošenje laži, i treba li od onog kome su upućena takva nebulozna pitanja ostati miran i dokle, jeste pravo pitanje, koje uistinu traži razložan odgovor. Ako javno ponavljanje laži budemo tretirali činom hrabrosti i profesionalizma, gdje će nas to dovesti, novinarsku profesiju posebno. Onda će, tamo gdje nema nikakvih pravila, dakako, sve biti dozvoljeno.Podsjetimo. U jednom od svojih posljednjih intervjua general Milutin Kukanjac, prije smrti 2002. godine, slučaj Dobrovoljačka ocijenio klasičnom beogradskom propagandom. "Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome koliko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vrijeme je jednom da se kaže tačno, a to samo mogu ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali jedno sanitetsko vozilo. Poginuo je jedan vojnik - Tomović Zdravko iz Han Pijeska, tri pukovnika - Sokić Miro, Radulović dr. Budimir i Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik - Jovanić Boško, i jedna žena, muslimanka, Šuko Nurmela, koja je došla iz Zagreba sa tom komandom, i ona je rekla: "Ja neću nikakvu drugu vojsku, ja idem sa mojom vojskom, pa neka poginem". Znači, šest osoba je stradalo - od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, već ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke je nešto najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to objelodanim. "Novosti" nisu smjele, "Politika" - ma ni govora. "Televizija Srbije" - ma nigovora. "Radio Beograd" - ma kakvi. Do dan-danas".

I sad, pazite. Od objelodanjivanja podataka iz usta najmjerodavnijeg čovjeka u tom smislu, komandanta te vojske koja se povlačila iz Sarajeva, prošlo je gotovo decenija, i svi za to znaju, samo je novinarka RTRS-a nedovoljno informirana?! E u takve priče se uistinu ne može povjerovati, a pošto ne može onda njene riječi jesu upravo ono što je Ganić konstatirao -klasična četnička propaganda. I sad bi je zbog takve propagande još trebalo braniti ili jednu takvu propagandu, koja se uzgred poigrava sa ljudskim životima, treba tretirati činom profesionalnog stave i lične hrabrosti, kako je ponašanje Branke Kusmuk okarakterizirao prvi čovjek RTRS-a Goran Davidović. Što se Ganića tiče, on je spomenutoj novinarki dao samo dobar, gotovo roditeljski savjet.Asocijacije koje predstavljaju novinare bi zato trebale biti puno opreznije, kad je u puitanju zaštita novinara. Tako nešto se ne može činiti po svaku cijenu, jer će takva “logika  zaštite” sutra kakvom “novinaru” dati za pravo da dokazanog antifašistu priupita da mu štošta kaže o humanizmu Adolfa Hitlera, ili će možebit kakav historičar, uz obavezno zadržavanje prisebnosti, da čije slobode kojim slučajem ne bi ugrozio, morati da pojašnjava da falange Gaja Julija Cezara nisu sudjelovale u operacijama iskrcavanja Saveznika u Normandiji, da Matija Gubec nije surfao po internetu i sl. Možda djeluje smiješno, no što se znanja mnogih koji su se infiltrirali unutar novinarskih krugova, na ovakva pitanja nećemo dugo čekati.


Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
18551870

Powered by Blogger.ba