Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

20.11.2017.

APATIJA KAO KANCER KOJI UBIJA TIHO

Apatija kao kancer koji ubija tiho

Edin Osmančević
Autor 20.11.2017. 


Apatija kao kancer koji ubija tiho

Srebrenica, foto: Newsweek

///////////////////////

S kojim to pravom i ko to  pokušava da nas pravi budalama?

Ne dozvolimo sebi da apatija zavlada u našim umovima i srcima. U predmetu vojno-obavještajne bezbjednosti specijalni rat je definisan kao vid rata koji se sa ratnog polja prenosti na rat riječi i propagandu. Specijalni rat ,kao sredstvo politike, nalazi se između politike, kao legalnog nasilnog metoda i sadržaja djelovanja i rata kao nelegalnog i nasilnog metoda primjene sile. Cilj je da se u jednoj zemlji promijene odnosi i nametne sopstvena politička, ekonomska, vojna i ideološka dominacija. Kao što se vidi, na udaru su sve sfere čovijekova života. One imaju politički i ekonomski aspekt.

Poznato je da jedan od osnovnih metoda sprovođenja specijalnog rata jesta psihološko-propagandno dejstvo sa ciljem uticaja na svijest ljudi i stvaranje stanja apatije. Apatija nije ništa drugo nego podmukao kancer koji se lagano širi, napada sve vitalne organe i na kraju ubija. On ubija ljudsku psihu, stvara stanje straha, neizvjesnosti i na kraju indolentnosti na sve ono što se događa oko nas.

Mi kao građani Bosne i Hercegovine moramo ostati dosljedni na svom putu očuvanja teritorijalnog integriteta, suvereniteta i vrijednosti AVNOJske Republike Bosne i Hercegovine te ne nasjedati na provokacije koje dolaze od strane susjednih država i njihovih unutrašnjih kvinsliga. Specijalni rat koji se danonoćno sprovodi protiv Bosne i Hercegovine ne jenjava, samo je razlika u intenzitetu njegovog sprovođenja ovisno od političkog cilja kojem se teži.

Napadi na Bosnu i Hercegovinu ne prestaju. Susjedne zemlje lažnom propagandom poput ”garanata Dejtonskog ugovora” lažno nam sputavaju uhlebu o našim ”dobročiniteljima” koji se moraju ”pitati” kada se odlučuje o tome kako ćemo živjeti kao i našim životima i sudbinama. Nakon sloma bivše Jugoslavije princip konstitutivnosti naroda se sprovodi samo u Bosni i Hercegovini. Što se desilo sa ovim principom u ostalim republikama gdje su odjednom donedavno konstutivni narodi postali minoriteti? ”Dobročinstvo i briga” se nastavljaju takozvanim ”pararelnim vezama” i iznenadnim potezanjima rješavanja pitanja ”spornih” granica. Zatim se od naše domovine traže ustupci za izgradnju Pelješkog mosta a istovremeno sklapaju ugovori sa entitetskim vladama čime se namjerno osporava legitimitet državnih organa uz stvaranje unutrašnjih kriza uz pomoć domaćih kvinsliga. O Bosni i Hercegovi se u njihovim krugovima širi propaganda o postojanju ”desetina hiljada islamskih džihadista” i prijetnji Evropi. Notorne glupisti se šire o  Bosni i Hercegovini kao  ”nemogućoj” državi koja će doživjeti istu sudbinu kao i SFRJ. S kojim to pravom i ko to  pokušava da nas pravi budalama?

Karajordjevo_agreement_1991

Foto: VNN Forum

Naravno da se iza ovakvog ponašanja naših susjeda stoje dobro definisani ciljevi i težnje koje nisu ništa drugo nego revitilizacija Miloševićeve i Tuđmanove politike kao kontinuiteta politke Cvetković- Maček iz 1939. godine. I to se sve događa pred očima međunarodne zajednice koja još uvijek vrlo pasivno gleda na ponašanje susjednih država ali i unutrašnjih neprijatelja građanske i funkcionalne države. Specijalni rat ima za cilj da opravda kako pred domaćim tako i stranim pučanstvom sve ratne zločine, genocide, etnička čišćenja koji su počinjeni u ime jedne sulude državne politike. Očekuju se presude Ratku Mladiću te šestorki udruženog zločinačkog poduhvata Herceg-Bosne čime intenzitet specijalnog rata doživljava svoju kulminaciju. Ove presude neće zadovoljiti pravdu žrtvama i njihovim porodicama niti će jednom zauvjek zatvoriti gubice onima kojima do pravde nije stalo. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić da je balkanski lider koliko nije, iskoristio bi ovu presudu za početak novog poglavlja u dobrim odnosima susjednih država. Međutim, on je koristi kao sredstvo mobilizacije u pomirenju srpske opozicije RSa i Milorada Dodika, rivala koji su do sada jedni druge optuživali za ogromni kriminal, korupciju i zloupotrebu vlasti. Širi se propaganda da presuda Mladiću može dovesti u pitanje opstanak manjeg BiH entiteta.

Ovakvo ponašanje zahtijeva mobilizaciju svih progresivnih snaga u društvu kao i svakog pojednica jer se „izmišljeni problemi“ kontinuirano eksportiraju našoj zemlji. Kako stvari danas stoje ovakve politike susjednih zemalja sa postojećim političkim establišmentima neće jenjavati.

Južnoafrički dobitinik Nobelove nagrade za mir Dezmond Tutu na pitanje o tome da li treba biti pasivan i neutralan kada se radi o fenomenu pravde jednom prilikom je rekao: ”Onaj ko je neutralan ili pasivan automatski se stavlja na stranu prijatelja nepravde!”.

Budimo prijatelji pravde i borimo se za nju!

///////////////////////////////////

///////////////////////////////

Apatija kao kancer koji ubija tiho

Apatija kao kancer koji ubija tiho

  20.Nov 2017

Srebrenica, foto: Newsweek S kojim to pravom i ko to  pokušava da nas pravi budalama? Ne dozvolimo sebi da apatija zavlada u našim umovima i srcima. U predmetu vojno-obavještajne bezbjednosti

//////////////////////////////////

///////////////////////////////////////
//////////////////////////////
////////////////////////////////////

//////////////////////////////////////////

//////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////

Kultura

SREĆA JE NOVA IDEJA U EVROPI

SREĆA JE NOVA IDEJA U EVROPI

  20.Nov 2017

Promocija knjige „Sreća je nova ideja u Evropi“, Ark, Smederevo, 2017. u Muzeju pozorišne umetnosti Srbije u Beogradu Ovih dana intenzivno sam se družio sa makedonskim pjesnikom, dramatičarem i prozaistom

20.11.2017.

'GDJE JE MLADIĆEVA ČIZMA DOŠLA, TU JE BIO GENOCID'

'Gdje je Mladićeva čizma došla, tu je bio genocid'




Image result for spomenik ubijenima u logoru omarska

Spomenik ubijenima u logoru Omarska

Bivši logoraši iz Bosne ui Hercegovine, njih oko 50, kao i predstavnice udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa", krenuli su jutros iz Sarajeva u Hag, gdje će u srijedu 22. novembra prisustvovati izricanju presude Ratku Mladiću, optuženom za genocid u Srebrenici, tokom kojeg je u julu 1995. godine mučki ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, za progon Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine te za druge brojne zločine protiv čovječnosti.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković iz autobusa kojim bivši logoraši putuju prema Hagu, za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako se nada da je Tužilaštvo dokazalo direktnu odgovornost Mladića kao komandanta Vojske Republike Srpske (VRS), za planiranje i izvršavanje genocida u Srebrenici i za druge ratne zločine.

"Idemo u Hag gdje očekujemo i želimo da Ratko Mladić bude u situaciji da sasluša kompletno izricanje presude i da čuje šta mu je po svim tačkama optužnice stavljeno na teret i dokazano. To je odgovornost za genocid u Srebrenici i odgovornost za genocid na području drugih šest općina u Bosni i Hercegovini, zatim za terorisanje građana Sarajeva, uzimanje međunarodnih snaga za taoce i druge vrste zločina protiv čovječnosti", ističe Mešković.

U konkretnom slučaju, navodi Mešković, u cilju planiranja i izvršavanja zločina odgovoran je komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić.

"Očekujemo da bude presuđen po svim tačkama optužnice i da dobije najtežu moguću kaznu. Ovo je prilika da kroz ovu presudu istina o dešavanjima u Bosni i Hercegovini bude vidljivija, bude ta koja bi trebala biti prihvaćena od, da tako kažemo, svih strana u BiH. Ovakvi vidovi izricanja presude trebali bi da doprinose stvaranju suživota, pomirenja i tolerancije u Bosni i Hercegovini", ističe Mešković, koji je bio zarobljen u Brčkom, zatim prebačen u Srbiju u Sremsku Mitrovicu pa u Beograd. Slobodu je dočekao zahvaljujući razmjeni zarobljenika.


U Hag putuju braća Sabahudin i Hajrudin Šehić iz Ilijaša, koji su bili u logoru Vogošća.

Sabahudin, podsjećajući se na 150 dana zatočenja u ovom logoru, kaže da se oni nikada ne mogu zaboraviti, da su ožiljci još svježi i da će se zauvijek pamtiti dani torture i mučenja.

"Želim da učestvujem u davanju podrške za izricanje najteže presude za Ratka Mladića, kako bi bio kažnjen za zločine koje je predvodio,osmislio i izvršio. Želim da i ovaj primjer bude pouka i za ostale koji su činili ratne zločine, da znaju da će ih stići ruka pravde", kaže Šehić.


Sa sarajevskog aerodroma jutros su u Hag otputovale članice udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa".

Predsjednica udruženja Munira Subašić kaže da očekuje doživotnu kaznu zatvora za Ratka Mladića.

"Takva presuda Haškog suda za Mladića je jako važna jer je on najodgovorniji za genocid u Srebrenici. Svi naši bi bili živi da on nije došao a želio je etnički čistu teritoriju. Doživotni zatvor - takva bi trebala biti presuda Mladiću za genocid počinjen ne samo u Srebrenici nego i u Prijedoru i u drugim opštinama. Dovoljno je reći da, gdje god je njegova čizma došla, tu je napravljen genocid. Haški sud je pred zatvaranjem i nadam se da će ispuniti obavezu zbog koje je i osnovan", kaže Subašić.

"Idem u Hag i nadam se da će za Ratka Mladića biti izrečena najstroža presuda koju Haški tribunal može izreći. Ako bude suprotno, razočarat ću se u ljudski rod, što postojimo takvi kakvi jesmo", izjavila je pred put u Hag članica udruženja Kada Hotić.

Savez logoraša najavljuje da će grupa njihovih članova otputovati i na izricanje drugostepene presude Jadranku Prliću i drugim visokim zvaničnicima "Herceg-Bosne".

Žalbeno vijeće Haškog suda zakazalo je izricanje presude u ovom, kako mnogi tvrde najobimnijem žalbenom postupku, za srijedu, 29. novembra.

//////////////////////////////
///////////////////////////////

///////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 20. novembar/studeni 2017.

Učitajte više sadržaja...

20.11.2017.

MIRKU ŠAROVIĆU PREKIPILO: "MILORAD DODIK SE POIGRAVA NARODOM, ZBOG NJEGA BiH GUBI MILIJARDE EURA"

ŠAROVIĆU PREKIPILO: "Dodik se poigrava narodom, zbog njega BiH gubi milijarde eura"

“Strategija je okvirna, ne zadire u ustavne nadležnosti i nema prenosa nadležnosti. Koliko gubimo, možemo da vidimo iz činjenice da Srbija koja ima kandidatski status po osnovu grantova za poljoprivredu povlači svake godine između 300 i 400 miliona eura, a Hrvatska, koja je članica, dvije milijarde i 900 miliona eura, a BiH nulu. To je ta porazna činjenica i treba prestati sa obmanjivanjem javnosti“, jasan je Šarović.

ŠAROVIĆU PREKIPILO: 'Dodik se poigrava narodom, zbog njega BiH gubi milijarde eura'

Osvrćući se na optužbe predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da obmanjuje javnost tvrdnjama da će poljoprivrednici u Srpskoj izgubiti 30 miliona eura ukoliko ne dođe do usvajanja Strategije ruralnog razvoja BiH i da se strategijom zadire u nadležnosti Srpske, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović je u izjavi za BN poručio da je Milorad Dodik onaj koji plasira neistine i laži, ističući da se strategijom štiti Ustav Srpske i da neće biti nikakvog prenosa nadležnosti.

 

Ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović istakao je da, ukoliko se prihvati strategija ruralnog razvoja, poljoprivreda Bosne i Hercegovine ima šansu da dobije značajna sredstva iz fondova Evropske unije.

“Republika Srpska ne mora da prihvati učešće u Okvirnoj strategiji ruralnog razvoja, ali ukoliko se ne usvoji do kraja 2017. godine, poljoprivrednici će izgubiti do 30 miliona eura grant sredstava, a do 2020. godine ukupno 90 miliona evra“, kaže Šarović za BN televiziju.

Šarović ističe da treba prestati sa obmanjivanjem javnosti, dodajući da je Strategija ruralnog razvoja rađena po modularnom principu i da se njom štiti Ustav Republike Srpske, te da nema nikakvog prenosa nadležnosti.

“Strategija je okvirna, ne zadire u ustavne nadležnosti i nema prenosa nadležnosti. Koliko gubimo, možemo da vidimo iz činjenice da Srbija koja ima kandidatski status po osnovu grantova za poljoprivredu povlači svake godine između 300 i 400 miliona eura, a Hrvatska, koja je članica, dvije milijarde i 900 miliona eura, a BiH nulu. To je ta porazna činjenica i treba prestati sa obmanjivanjem javnosti“, jasan je Šarović.

Šarović navodi da nema smisla prebacivati lopticu na nekog drugog, pominjati ustavna ovlaštenja i prenos nadležnosti, kada su se institucije kojima rukovodi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i premijerka Željka Cvijanović na to obavezale u nekoliko navrata.

“Ovaj dokument su pravili eksperti iz nadležnih vladinih institucija RS i FBiH. Ovo nije moja strategija. Činjenica je da su se poslanici i ministri SNSD-a obavezali da će usvojiti ovu okvirnu strategiju još 2008. godine, a Vlada Srpske je tri puta dala pristanak na izradu ovog dokumenta 2013., 2015. i 2016. godine, kao i ekspertni tim koji je radio na ovom dokumentu“.

“Ako Republika Spska ima dovoljno sredstava za poljoprivredu i poljoprivrednike, ne trebaju im pare iz EU fondova, onda je u redu, onda i ne moraju da usvoje ovu strategiju. Uostalom, RS niko i ne tjera da usvoji poljoprivrednu strategiju, to je ponuda Brisela, odnosno EU”, dodao je Šarović.

/////////////////
/////////////////////////////////////////

ČANAK UPOZORIO DODIKA: "Ponovno igranje granicama i švrljanje po mapama zastrašujuće podsjeća na početak tragedije devedesetih godina"!

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak izjavio je danas da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ugrožava teritorijalni integritet i Srbije i Bosne i Hercegovine.

ČANAK UPOZORIO DODIKA: 'Ponovno igranje granicama i švrljanje po mapama zastrašujuće podsjeća na početak tragedije devedesetih godina'!

Dodik je u danas objavljenom intervjuu Deutsche Welleu, koji je dao u oktobru, izrazio uvjerenje da će doći do promjena granica država u regionu za 10 godina ili kada region uđe u Evropsku uniju.
 
Na molbu da pokaže na mapi šta će biti s granicama, Dodik je povukao granicu između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske koju je pripojio Srbiji, i granicu na sjeveru Kosova koji je pripojio Srbiji.
 
"Ponovno igranje granicama i švrljanje po mapama zastrašujuće podsjeća na početak tragedije devedesetih godina prošlog vijeka. Svako ko to radi mora odgovarati. Milorad Dodik se igra vatrom koja će i njega progutati", naveo je Čanak u pisanoj izjavi.
 
On je kazao da "to nije samo njegov (Dodikov) potez flomasterom na mapi, nego ugrožavanje teritorijalnog integriteta kako Bosne i Hercegovine, tako i Srbije".
 
"Krajnje je vreme da Srbija, kao jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma, stavi tačku na Dodikove zapaljive poruke", rekao je Čanak.
 
On je pozvao predstavnike Srbije da Dodiku "objasne da je Republika Srpska teritorijalni entitet suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine i da se prema njemu tako i ponaša".

20.11.2017.

DANIJEL SERVER PREDLOZIO TRUMPU: NA KOJI NACIN AMERIKA MORA UTICATI NA MILORADA DODIKA

DANIEL SERWER PREDLOŽIO TRUMPU: Na koji način Amerika mora uticati na Dodika

"Važno je da američke diplomate, naročito naši ambasadori u regionu, imaju osjećaj da Kongres stoji iza njih. Poslije odlaska Obamine i dolaska Trumpove administracije naše diplomate možda nisu bile sigurne da li će Kongres da ih podrži. Nadam se da će moje pisanje biti korisno u tom pogledu", piše Serwer.

DANIEL SERWER PREDLOŽIO TRUMPU: Na koji način Amerika mora uticati na Dodika

U najnovijem izdanju časopisa Savjeta za međunarodne odnose Daniel Serwer, politički analitičar iz Washingtona i ekspert za Balkan, poziva administraciju američkog predsjednika Donalda Trumpa da “postupi hitno kako bi se sačuvali mir i stabilnost na Balkanu”.

 

Budući da kao glavni uzrok balkanske nestabilnosti vidi miješanje Rusije, za koju navodi da ne želi prozapadni i prodemokratski razvoj tog dijela Evrope, očigledno je šta Serwer podrazumeva pod “hitnim postupanjem”, formalno se zalažući za pojačanu diplomatsku i ekonomsku intervenciju. On navodi tri modela koja bi mogla spriječiti izbijanje “haosa” na Balkanu.

 

"Prva opcija bila bi dalje sprovođenje politike evropske integracije Zapadnog Balkana, koju je Evropska unija promovisala uspješno sve do nedavno. SAD su priskakale u pomoć, ali samo kada bi našim transatlantskim partnerima pomoć zatrebala. Međutim, Evropa je trenutno ophrvana nizom teškoća - od Brexita, migrantske krize, povećanog uticaja ekstremne desnice, do neslaganja o opstanku evrozone", piše Serwer.

 

 

Drugim modelom, za koji kaže da ga predlažu neki “analitičari, ali i političari”, no ne i on, Serwer smatra nove promjene granica na Balkanu, ali ističe da u tome ne vidi trajno rešenje. 

 

"Tu opciju lično odbacujem kao ideju, koja je ne samo suprotna američkim interesima, već ide protiv osnovnih demokrtskih vrijednosti SAD", stoji u Serwerovom tekstu.

 

Kao treću mogućnost (model) on predviđa novu američku inicijativu za Balkan “ali u oblasti samo nekoliko najvažnijih pitanja, uključujući ustavnu reformu u Bosni i Hercegovini, status Kosova i pitanje imena Makedonije”.

 

 

Pri tome veoma je zanimljivo Serwerova procjena  da su dvije najmekše mete ruskog uplitanja na području Zapadnog Balkana Republika Srpska i Makedonija.

 

„Rusija će učiniti apsolutno sve što može da spriječi ulazak Makedonije u NATO, kao što se borila protiv ulaska Crne Gore u NATO, dok će u Republici Srpskoj preduzeti sve što bude mogla da Milorad Dodik nikada ne prihvati nijedan predlog za ustavnu konsolidaciju Bosne i Hercegovine”, ocjenjuje Serwer i dodaje je da je na Americi da to promijeni.

 

Serwer smatra da i Kongres treba da odigra energičniju ulogu što se tiče Zapadnog Balkana.

"Važno je da američke diplomate, naročito naši ambasadori u regionu, imaju osjećaj da Kongres stoji iza njih. Poslije odlaska Obamine i dolaska Trumpove administracije naše diplomate možda nisu bile sigurne da li će Kongres da ih podrži. Nadam se da će moje pisanje biti korisno u tom pogledu", piše Serwer.

On na kraju predlaže i imenovanje specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan sa zadatkom da procijeni uspjeh i nedostatke u sprovođenju mirovnih sporazuma u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, kao i da daje konkretne preporuke za dalju američku politiku rješavanja sadašnjeg zastoja u jugoistočnoj Evropi.















20.11.2017.

EMIR IMAMOVIC: AGONIJA BEZ KRAJA JE PRICA O BOSNI I HERCEGOVINI

Emir Imamović Pirke: Agonija bez kraja je priča o Bosni i Hercegovini

Novembar 19. 2017.


Emir Imamović Pirke, manje poznati pisac s prijelaza stoljeća. Skoro 25 godina se bavi novinarstvom i drugim vrstama neposredne proizvodnje teksta. Rođen u Tuzli, živio u Sarajevu, stanuje u Šibeniku. Iskreno, prezire skoro sve što vole mladi i raduje ga što je sredovječan. Direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik.

Subota, 11. studeni

Nakon cjelodnevne, preciznije cjelonoćne posjete Šibeniku, ispraćam najboljeg sarajevskog i najvećeg životnog prijatelja. On se vraća u grad u kojem sam proveo najboljih i najznačajnijih 15 godina života.

Posljednji puta sam u Sarajevu bio u drugom mjesecu 2014. U Šibenik, gdje mi je kuća već sedam godina, vratio sam se onoga dana kada su sudionici demonstracija pokrenutih u mom rodnom gradu, Tuzli, spalili zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Od tada sam Sarajevo vidio jednom uživo i u prolazu. Ne izbjegavam ga namjerno, daleko od toga. Samo ne stižem svratiti na dva, a ostati četiri dana.

Čenga, kako glasi nadimak mog druga, i ja o Sarajevu nismo pričali. Mi smo naše Sarajevo u to malo vremena živjeli onako kako smo to radili dok nas je spajalo desetak minuta vožnje taxijem.

Kada god me netko pita, znači često, nedostaje li mi taj grad, odgovaram da ne nedostaje. I fakat je tako: nimalo mi, niti jednog trena, u životu ne fale njegove ulice, zgrade, klepet starih tramvaja, zubarske ordinacije, frizerski saloni, minareti, zvonici i jedna kafana koje svakako više nema. Ja mogu stanovati svugdje: niti jedan prostor mi ne znači ništa.

Sarajevski tramvaj

Sarajevski tramvaj

Meni fale Sarajlije, ali njih ima, kako je jednom rekao Elvis J. Kurtovich, svugdje, pa čak i u Sarajevu. Srećem ih po Zagrebu, Splitu, Puli, Ulcinju… Oni što nisu odselili, na moju sreću, često putuju. Ponekad svrate do Šibenika, da nastavimo tamo gdje smo stali prije godinu, dvije, pet…

Nedjelja, 12. studeni

Nekada najmrži, pretvorio se u, da tako kažem, najodgovorniji dan u tjednu. Nedjeljom Alenu Galoviću, uredniku tjednika Express, sa kojim već godinama surađujem, predlažem temu za idući broj. Alen i ja se nikada nismo sreli. Telefonom smo razgovarali najviše dva puta. Imamo, međutim, taj mali, nedjeljni ritual: ja od ranog buđenja do kasnog popodneva smišljam teme, predložim tri, a on do večeri odabere jednu. I uvijek je to prva s predloženog spiska.

U Expressu se bavim novinarstvom na kakvo sam naučio nekada davno, puno prije nego su postojali portali, a novine služile da u njima izlaze oglasi. U Expressu se osjećam kao – novinar: imam slobodu izbora, ozbiljne, dobre urednike i ono što napišem to vidim na novinskom papiru.

Novinarstvo je u posljednjih dvadesetak godina doživjelo više promjena nego ijedna druga profesija. Nikada nije bilo više medija i više prostora za izražavanje i nikada nije bilo manje dobrog sadržaja i dobrih novinara. Kada sve može biti vijest ili priča, onda ništa ne može biti važno. Kada se uspješnost ne mjeri kvalitetom sadržaja, već brojem klikova i profitom od isključivo oglasa, onda treba biti zahvalan na prilici da se radi onako kako se radilo prije. I kako jedino ima smisla.

Ponedjeljak, 13. studeni

Na portalu Jutarnjeg lista čitam kako će, opet, u Hrvatskoj pokupiti cigarete za tri kune. Tim novcem planiraju se pokriti minusi u sustavu zdravstvenog osiguranja. Autor ove, još jedne ideje s ruba pameti, je ministar zdravstva Milan Kujundžić: onaj kojem je u opisu posla i borba protiv ovisnosti, te smanjenje broja pušača koji, kao, češće obolijevaju i više koštaju.

"Još jedna ideja sa ruba pameti"

“Još jedna ideja sa ruba pameti”

U Hrvatskoj puši 39 posto stanovnika i oni godišnje kupe četiri stotine milijuna kutija cigareta. Većinu cijene svake od tih 400 milijuna kutija čine izdvajanja za državu, najviše za njen zdravstveni sustav. Kada bi, dakle, Milan Kujundžić nekim čudom uspio i kada bi se svi Hrvati ostavili duhana, bila bi to, možda, najzdravija nacija na svijetu, ali sigurno ne bi bilo nikoga da to zabilježi. Bez milijardi kuna koje svake godine odu u dim, zdravstvo bi kolabiralo.

No, o tome se, zahvaljujući antipušačkoj histeriji glasno šuti, a ako se i progovori, onda se priča o načinima dodatnog reketiranja pušača kojima treba još više onemogućiti da pušeći ugrožavaju svoje zdravlje i čuvaju zdravstvo nacije.

Utorak, 14. studeni

Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine je rekao  kako se nada da će ta zemlja konačno priznati neovisnost Kosova. Tanjug, nekada davno važna novinska agencije i kasniji servis u službi svake beogradske vlasti, njegovu je izjavu malo izmijenila, pretvorivši je u najavu skorog bosanskohercegovačkog priznanja Republike Kosovo.

Aleksandar Vučić i prateći ansambl u kojem solo dionice imaju najgori tabloidi u bogatoj povijesti balkanskog novinarskog beščašća,doživjeli su  kolektivni nervni slom.

U svemu je, naravno, najmanje važno ono što je Izetbegović kazao. Daleko je bitnije ono što Beograd neće da kaže. A Kosovo je, upravo za Srbiju, neovisna država. Srbija, za razliku od Bosne i Hercegovine, priznaje kosovske dokumente, lakše je, puno lakše, putovati iz Prištine u Niš i iz Beograda u Peć, nego iz, recimo, Sarajeva u Ferizaj.

Na Kosovo srbijanska vojska i policija ne pomišljaju ući, na istom tom Kosovu srpske stranke sudjeluju u izborima na kojima se bira većinska, albanska vlast, s čijim se predstavnicima susreću i razgovaraju i Vučić i Ivica Dačić. Nije, dakle, problem što će jednoga dana BiH priznati Kosovo, ali jeste što Srbija neće da prizna kako ga je već priznala.

Srijeda, 15. studeni

Za portal Forum intervjuiram Juricu Pavičića, povodom njegovog novog romana Crvena voda. Na jedno od mojih pitanja, ovaj splitski pisac, novinar i filmski kritičar odgovara: “Mislim li da smo – kad je Dalmacija po srijedi – najsmrdljivija generacija? Ukratko: da. Izdali smo ono što je u dalmatinskoj tradiciji bilo najbolje, komunalni kolektivizam, kulturu života u ugovornoj zajednici, duh gradskih statuta, na koncu i ono što se obično najčešće spominje – naše pretke partizane”.

“Suvremena krimi literatura daje pravu sliku svega što definira društvo i kulturu neke zemlje”, izjavio je nekom prilikom britanski autor Ian Rankin.

Pavičićeva knjiga postiže upravo to, kroz priču dugu skoro 30 godina, ona govori o ratu, tranzicijskom cunamiju i nekretninskom biznisu čiji se predstavnici često žale na famoznu antiinvesticijsku klimu u Dalmaciji, na neorganizirani otpor otimanju javnih dobara i pretvaranju domaćeg svijeta u privremene, uslužne radnike jednostavnih zanimanja.

Pavičić: Mislim li da smo - kad je Dalmacija po srijedi - najsmrdljivija generacija

Pavičić: Mislim li da smo – kad je Dalmacija po srijedi – najsmrdljivija generacija

Crvena voda je prvoklasni krimić u kojem se napeta potraga za mišćanskom ljepoticom isprepliće s povijesnom dramom jedne zemlje i njenih ljudi.

Četvrtak, 16. studeni

Četvrtkom pišem za mostarski portal Bljesak. Komentiram, kako se to kaže, bosanskohercegovačku zbilju. Nakon što pritisnem send i pošaljem tekst, osjećam se kao da sam upravo izašao iz septičke jame. Pune, da ne bude zabune.

Predugo već pišem isto na različite načine. To isto znači da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj kraja agonije nema, što podrazumijeva agoniju bez kraja. Za sva tri svoja naroda ova, današnja BiH je privremeno rješenje, što ne bi bilo nužno loše da postoji jedna, samo jedna stvar vezana za budućnost oko koje se mogu dogovoriti. No, ne mogu.

‘Mi smo postali taoci svojih birača’, odgovorio je Radmanović. Nikada nisam čuo iskrenije priznanje neiskrene politike.

Bošnjačka buduća BiH se po svemu razlikuje od srpske i hrvatske, a hrvatska i srpska u toj budućnosti vide ili još rascjepkaniju državu ili je ne vide nikako.

Pritom, nitko ne može, jednostavno ne može, postići ono što želi, ali to nikome ne smeta da nastavi pokušavati. Izbori se najlakše dobivaju najavom historijskih događaja.

Jednom sam bivšeg člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske (RS), Nebojšu Radmanovića, pitao: “Zašto, zaboga, jednom netko ne kaže kako se RS ne može odvojiti bez suglasnosti Bošnjaka, kao što ni Bošnjaci ne mogu ukinuti RS bez volje poslanika Narodne skupštine tog entiteta”. “Oboje će se”, dodao sam, “znamo i jedan i drugi, dogoditi nikada”.

“Mi smo postali taoci svojih birača”, odgovorio je Radmanović. Nikada nisam čuo iskrenije priznanje neiskrene politike.

Petak, 17. studeni

Ako ima nešto vrijedno pamćenja u proteklih sedam dana, onda je to intervju Marinka Biškića Slobodnoj Dalmaciji. Marinko je rođen u Bosni, odrastao je u Splitu, punker je u stanju mirovanja i vlasnik tvrtke za proizvodnju čokolada Nadalina. No, nije anđeo tranzicije, dakle jedan od onih što su svoj život činili boljim – uništavajući tuđe.

“I sad će mi neki zbog tih riči da se u socijalizmu moglo živjet od privatnog biznisa i svoga rada reć’ da sam kontinuirani anarhist, komunjara, ljevičar. A nisam, samo sam realan”, kazao je Marinko, poduzetnik koji je posao pokrenuo u Jugoslaviji, preživio sa svojim radnicima rat u Hrvatskoj i kod kojeg se na posao ne ide kao na robiju.

Pritom, Nadalina je sponzor onim događajima što ih drugi ili zaobilaze ili ih pomažu, ali mole za anonimnost – poput Festivala alternative i ljevice kojeg u Šibeniku organiziramo od 2013. godine.

Ako kapitalizam uopće može imati ljudsko lice, onda izgleda kao Marinko Biškić.

19.11.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : ZLOCINCI SE SLIKAJU NAD MASOVNIM GROBNICAMA

Prof.dr. Senadin Lavić : Zločinci se slikaju nad masovnim grobnicama

Novembar 19. 2017.


Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge… Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“.

Piše :  Senadin Lavić (Preporod)

U Muzeju holokausta u Richmondu (The Virginia Holocaust Museum, Virginia, USA) izložene su slike nacista uslikanih nad masovnom grobnicom pobijenih jevrejskih žrtava. Hitlerovi oficiri i vojnici stoje nad masovnom grobnicom u kojoj su tijela jevrejskih žrtava. Oni poziraju! Sasvim identična slika onoj koju prenose srpski fašisti prijeteći novim genocidom i novim zločinima nad Bošnjacima. Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine.

Oni kao u filmovima igraju glavne uloge. Militarna zločinačka formacija Škorpioni iz Srbije na ratištu oko Srebrenice snimljena je u egzekuciji srebreničkih civila kod Trnova i ta kaseta se gleda kao ratni ili akcioni film u Šidu, može se iznajmiti u lokalnoj videoteci.

Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“. Oni još nisu osjetili ruku osvete na sebi i oni misle da ih ta ruka nikada neće stići! Ne priznaju sudove i sudske presude, ismijavaju žrtve, unesrećene, nemoćne…

Zločinci pokazuju potrebu da se slikaju dok ubijaju i zlostavljaju žrtve. Oni se slikaju nad masovnim grobnicama koje pune ljudskim tijelima. Oni snimaju egzekucije nemoćnih civila dok im pucaju u potiljak. U Muzeju holokausta (Richmond) njemački vojnici tokom Drugog svjetskog rata s pištoljem na čelu jevrejskih žrtava poziraju pred kamerama kao da je riječ o proslavljanju rođendana.

Žrtva je prestrašena, obezljuđena, na koljenima i čeka smrt. Pad u iskopanu jamu. A ti vojnici okolo sasvim mirni i zadovoljni. Takve slike prave srpski vojnici širom Bosne, ponosni što iskorjenjuju drugačije od sebe, što ih progone, što ih bacaju u masovne grobnice, što im pucaju u leđa i potiljak dok su bespomoćni s rukama vezanim na leđima. Zločinci vole bespomoćne žrtve! Sutra će od njih oteti kuće i stanove, planski se naseljavati na prostorima s kojih su „očistili“ druge i bacili ih pod zemlju ili u rijeku Drinu. Valjda se time oslobađaju vlastitog straha. Oni love civile po kućama i tuku ih pred drugim članovima porodice. Uzimaju im drgocjenosti, porodično zlato i srebro, siluju im žene, djecu nabijaju na nož pred majkama, demonstrirajući „srpsko junaštvo“…

Oni u Kotor-Varoši, Bijeljini, Višegradu, Foči, Srebrenici, Prijedoru, Nevesinju, Bratuncu, Banjaluci i drugim mjestima ubijaju nedužne ljude po kućama i ulicama kao da obavljaju neki rutinski posao. Oni s ponosom slikaju ta zlodjela i međusobno se nadmeću u činjenju zla i mučenju ljudi. Oni se ne stide zločina koje su napravili. Srpski zločinci poslije rata ponavljaju da bi ponovili sve zočine. Negiraju optužbe za genocid i druge zločine protiv čovječnosti. Ne priznaju presude internacionalnih sudova…

Oni spaljuju ljude u Višegradu.. Oni prave masovne grobnice: Pilica, Tomašica, Hrastova glavica, Bunarevi, okolina Srebrenice, Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Foče, Čajniča … Oni ispunjavaju zavjete predaka – osveta Turcima… Perverzija zla nema moralne skrupule ni obzire prema žrtvama. Ona je izopačeni ljudski razum zla u akciji koji postaje kolektivna aktivnost inficirana zločinom. Dođe u Sarajevo bokser iz Nikšića i siluje, ubija, ruši, pali, određuje ko će živjeti, a ko neće; „monstrum na Grbavici“ tokom agresije srbijansko-crnogorske vojske određuje ljudske sudbine. Bokser iz Nikšića, jad, otpad, četnik.

Medijski žargon autentičnosti

U medijskom društvu oko nas pojavljuju se medijski maheri koji znaju upotrebljavati medije i okretati ih na svoju stranu ili u svoju korist. Za njih javnost je predmet ili objekt s kojim se mogu poigravati, koju mogu manipulirati, formatirati, orijentirati, dezavuirati… Oni u digitalno polje uvode vlastite igre koje potcjenjuju igračko i ljudsko, kao ono što bi moglo biti plodonosno povezano.

Javni medijski servisi više i ne trebaju političarima jer su oni oformili vlastite privatne ili partijske medijske projekte i preko njih nastavljaju svoje „oblikovanje“ javnosti. Novinari mogu da se osjećaju iskorišteno, ali od tog osjećaja nema ništa. Oni su prisiljeni i svedeni na trivijalne teme iz života i niko više ne vjeruje u njihove priče. Ta sudbina je zadesila i državu, jer partijska vlast nije podudarna s državom nego s profitabilnim javnim preduzećima iz oblasti elektroprivrede, telekomunikacija i slično.

Mediji planski onemogućavaju promišljanje srpskih zločina nad Bošnjacima u kontinuitetu od 19. stoljeća. Mediji nas obmanjuju o uzaludnosti takvog posla, nepotrebnom poduzimanju takvog zadatka. Svaki pokušaj da se kaže nešto javno o projektu, scenariju, planovima, načertaniju, mediji odmah niveliraju, anuliraju, razvodne, prikažu kao nešto trivijalno, sporadično, slučajno. Široke mase onda u čudu bivaju zatečene kada ih ubice iz Srbije tamane po podrinjskim gradovima kao divljač za odstrjel i njihova mrtva tijela bacaju u Drinu. Bosanski mediji istrajavaju na antibosanskom odnosu prema životu i užasavaju se strašnih pitanja o pripremljenim zločinima u srbijanskim institucijama znanja, religije, policije, vojske.

Mediji obesmišljavaju svaki naš govor o srpskom nacizmu kao politici koja razara ovaj dio svijeta tokom 20. stoljeća. Razara prvo srpsko narodno biće, ali i bošnjačko, hrvatsko, crnogorsko, albansko. To je opasan karcinom sa kojim se moramo suočiti – prvo srpski narod, pa onda svi na koje se pogubno odnosi. Ali, mediji su odmah tu da vas potope i proglase nacionalistom, srbomrscem, neznalicom, islamskim fundamentalistom, ekstremistom. Mediji samo ispunjavaju naloge propagande i obavještajnih službi. Zato nisu nevini!

Mediji mogu napraviti da ne postoji nešto što se redovno odvija pred našim očima. Oni istrajno ignoriraju sve poduhvate koji nisu u skladu s njihovim predstavama o svijetu ili s uputama političkih kontrolora vijesti. Mediji mogu napraviti stagnant water (ustajalu vodu, stajaćicu). U javnoj komunikaciji se neprestano provlače „estetizacije“ najprimitivnijih političkih ideologija, uvjeravanja da je to „vrhunsko“ dostignuće, da bez toga ne bismo mogli razumjeti povijesne procese i tome slično.

Kada shvatimo da iza toga stoje rasističke predrasude, etnofaulizam i fašistički prizvuk onda smo već u opasnosti da nas žreci autentičnosti ne potope u provincijalizam „čaršijskog uma“ koji je neprimjeren „vrhovnim“ dostignućima izvornosti i jedinog pravog razumijevanja ili, kako to T. W. Adorno kazuje, „Jargon der Eigentlichkeit“. Tako zločinci na teritoriji Bosne naprave genocidnu tvorevinu entitet „rs“ i očekuju da se šuti ili da se to djelo zla prihvati kao nešto normalno. Nemoguće je to normalizirati kada je zasnovano na zločinu genocida. Nikada to neće biti normalizirano, jer u osnovi mu je neljudski zločin genocida nad Bošnjacima.

Mediji, iskorjenjivanje neidentičnog i lažne elite

Mediji pomažu da se u javnoj sferi nametne lažna elita i da ona definira „značenje“ koje je obavezujuće za kontekst. U jednom času riječ je o politički motiviranoj „eliti“ koja tačno zna šta je bitno u konkretnom povijesnom času unutar neke društveno-političke zajednice. Ta politička „elita“ nameće ateističku sliku svijeta.

Njih zamijene oni koji sebe smatraju religijski motiviranima „elitama“, a s namjerom da isprave pogreške takozvanih ateista prema njihovim „religijskim postavkama“ i slikama svijeta. Onda u medijima sveštenici kao tumači pravog „značenja“ počinju definirati društvene vrijednosti i objašnjavati društvene procese. A pritom, u društvu i školskom sistemu više se ne govori o sociologiji i ona se potiskuje iz javnosti i obrazovnog sistema. Ljudi bez odgovornosti manipuliraju društvenu zajednicu metafizičkim i teološkim osmišljavanjima svakodnevnog života, dok njihovi politički sljedbenici ne smatraju da su oni obuhvaćeni moralom koji se navodno smatra vlasništvom „elitne“ grupacije.
Mediji bliski vlasti vrše javni odstrjel i progon neistomišljenika.

Oni i tužilaštvo/pravosuđe imaju istu funkciju odstranjivanja nepoželjnih! Mediji povezani s poslovno-interesnim grupama prave neprozirne i maglovite slike stvarnosti. Tako se nastavlja inkvizicijski duh crkve iz srednjevjekovlja u našem dobu kroz unificiranje i brisanje neidentičnog. Oni koji još misle svojom glavom postaju predmet interesovanja manijakalnih šefova tajnih policijskih struktura i njihovih plaćenika. Tajne službe im pretresaju račune, prate telefone, twitere, facebook profile, prate mailove, inspektori stalno pretresaju finansijske tokove, koncentrirani pritisak ne prestaje… Mediji prije sudova objavljuju „optužnice“ na svojim stranama! Mediji nam nameću diktaturu „dnevnog“ događanja i dnevnopolitičkih tema!

Ko posreduje vijesti u medijskim kanalima? To su uglavnom osrednje obrazovani medijski posrednici koji prema svojim mogućnostima, afinitetima, moćima zapažanja, diktiraju strukturu vijesti širom medijskog prostora i na taj način ga određuju. Oni služe maker-ima u pozadini koji im podastiru „prave istine“ o događajima i nevidljivom rukom guraju u komunikativnu orbitu prilagođene informacije. Izloženost prosječnosti tokom dužeg perioda postavlja ideal prosječnosti kao vrhunski. Sve što mu se opire kao neidentično biva odstranjeno iz društvenog sadržaja. To je iskustvo Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i Bošnjaka pred Miloševićevim agresorima na Republiku Bosnu 1992. godine.

Političari i poslovni ljudi kontroliraju medije preko direktora i urednika medijskih servisa. Oni tako nameću medijsku sliku zbilje ili društvenih procesa i stvaraju ambijent za vlastito djelovanje.

Neshvatljivo je da javni servis koji je opće dobro svih građana kontrolira jedan čovjek i njegova politička partija. Javnim dobrom raspolaže jedan čovjek i njegova saradnička grupa u svome interesu – ne u interesu građana. Oni su okupirali javno dobro i pretvorili ga u privatno vlasništvo. Političari određuju ko će se pojavljivati u javnim medijima, o čemu će govoriti, šta će ga pitati, šta će odgovariti, koje će vijesti ići u eter, kome će se „svezati zvono“, ko će objašnjavati društvene procese… Mediji su i dalje osnov potčinjavanja Bosne izvanbosanskim politikama i interesima. Oni nastavljaju sve procese koje su vodili prije agresije i tokom rata u Republici Bosni i Hercegovini.

Budući da mediji ne mogu živjeti od dobro odgojenih djevojaka oni u svoje programe prizivaju i crnog đavola samo da bi povećali gledanost, reklame i utjecaj na mase. Zato su spremni da u svome medijskom prostoru prepariraju ratne zločince i s njima prave ekskluzivni interview. Tako se odvija la remontada – „povratak u igru“ ljudi zla koji su devedesetih godina 20. stoljeća izazvali stravična stradanja i ratnu katastrofu.

Oni nas i dalje uvjeravaju da je moralo da se desi sve što se desilo. Pritom, oni su „nevini“ i ne snose nikakvu odgovornost za ovo što se desilo, jer zavjeru su skovali strani plaćenici i velike sile, a oni su nevini u ime svojih naroda ležali po zatvorima. Nemoralno je nadasve kad bolesni son of a bitch, presuđeni ratni zločinac koji se vraća s robije, biva slavljen od svoga sveštenika i naroda kao heroj. To je odveć bolesno, vrlo bolesno!

19.11.2017.

INSTITUT ZA ISTRAŽIVANjE GENOCIDA KANADA : OCEKUJEMO PRAVNU I POVIJESNU PRAVDU

Institut za istraživanje genocida, Kanada : Očekujemo pravnu i povijesnu pravdu

Novembar 19. 2017.


Internacionalni ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida Kanada ocjenjuje presudu Ratku Mladiću povijesnom kako za rad Haškog tribunala, tako i za utvrđivanju pravne i povijesne sudske slike o karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

Genocid i udruženi zločinački poduhvati su najteže kvalifikacije ratnih zločina u statutu Haškog tribunala. Sadržane su u optužnici protiv Mladića. Kao ključna ličnost udruženih zločinačkih poduhvata, Mladić se tereti za trajno uklanjanja Bošnjaka, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva s velikih dijelova Bosne i Hercegovine.

Očekujemo presudu sa pravnom pravdom  kojom je Mladić kriv i odgovoran za izvršeni genocid u Srebrenici i 6 opština u Bosni i Hercegovini. Ovo temeljimo na otkriću najveće, masovne, primarne grobnice Tomašica kod Prijedora, koja potvrđuje razmjere agresije na Bosnu i Hercegovinu i dokazuje genocid nad njenim građanima u Prijedoru. Tomašica nije sekundarna grobnica, odnosno ona nije bila mjesto gdje su naknadno i zbirno dovožena tijela iz drugih grobnica.

U pitanju je primarna masovna grobnica, koja je kao takva označena i brutalno realizovana, te svjedoći najmračniju stranu ljudskog uma, za koju se vjerovalo da je zauvjek poražena poslije Holokausta. Činjenica je da su Bošnjaci prvi narod poslije Drugog svijetskog rata koji imaju pismenu presudu za genocid. Međutim genocid se ne može lokalizovati na jedan dio bosanskohercegovačke teritorije. Zločin genocida nije zločin nad teritorijom, već zločin nad određenom etničkom ili vjerskom skupinom, što pravna pravda treba potvrditi.

Očekujemo i povijesnu pravdu. Smatramo da ova presuda treba potvrditi zločin ne samo na nivou entiteta Republika Srpska, već preko dokazanih udruženih zločinačkih poduhvata i direktnu povezanost Mladića i političkog, vojnog i policijskog establišmenta tadašnje Srbije. Ovo temeljimo na činjenicama i dokazima nauke o genocidu koja nedvosmisleno potvrđuju da je Srbija svojom oružanom silom, Jugoslovenskom narodnom armijom, odnosno Vojskom Republike Srpske vodila osvajački rat protiv Bosne i Hercegovine, izvodila oružane akcije u cilju realizacije genocidnog, političkog projekta, formiranje jedinstvene srpske države na Balkanu.

Svi relevantni izvori i njihova saznanja dokazuju i potvrđuju da je prije izvođenja agresije na Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima, u skladu sa srpskom nacionalističkom ideologijom i politikom, genocidnog karaktera, postojala namjera, jasno iskazana kroz plan i projekt, za izvršenje agresije, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, čemu su prethodile određene planske, organizovane i ciljne političke, vojne i druge pripreme. Državno, političko i vojno rukovodstvo Srbije je s namjerom i jasno postavljenim ciljevima i utvrđenim zadacima, planiralo, pripremalo, organizovalo i učestvovalo u izvršenju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i u zločinu genocida, u Bosni i Hercegovini. Mladić i svi oficiri i pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, kao i iz drugih komandi, jedinica i ustanova Vojske Jugoslavije, bili su, pod unutrašnjim zakonodavstom Srbije.

Akte genocida  u Bosni i Hercegovini izvršila su: pravna i fizička lica, koja su imala status organa Srbije. Pravna i fizička lica bila su potpuno zavisna  od Srbije, te su, kao takva izjednačeni sa organima Srbije. Republika Srpska i Vojska Republike Srpske bili su samo puki instrumenti Srbije bez ikakve stvarne, političke i vojne samostalnosti, a preko kojih je Srbija djelovala. Politička i vojna organizacija paradržavne tvorevine Republika Srpska izjednačuje se sa organima Srbije i ona je u potpunosti zavisila od Srbije, čija se djela pripisuju Srbiji. Politička, vojna i finansijska pomoć i sredstva koju je Srbija pružala Republici Srpskoj i Vojsci Reublike Srpske dokazuju da su genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Bosni i Hercegovini, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima izvršeni sredstvima Srbije.

Samo sa pravnom i povijesnom pravdom možemo graditi povjerenje, mir, stabilnost i bolju zajedničku budućnost. To su ujedno uslovi koji će natjerati na izvinjenje, katarzu i traženje oprosta od strane zločinaca prema žrtvama, navodi se u saopštenju  Instituta za istraživanje genocida, Kanada.

(Kliker.info)

19.11.2017.

JULIAN BORGER: MLADICEVO SKRIVANJE STVORILO KULTURU PORICANJA GENOCIDA

Julian Borger, urednik britanskog lista “Guardian” : Mladićevo skrivanje stvorilo kulturu poricanja genocida

Novembar 19. 2017.


Činjenica da srbijanske vlasti nisu pretrpjele sankcije jer su pomogle u 15-godišnjem skrivanju Ratka Mladića kreirala je u Srbiji i Republici Srpskoj (RS) kulturu poricanja ratnih zločina i genocida, smatra urednik britanskog lista “Guardian” Julian Borger.

Borger, autor knjige “Krvnikov trag”, koja se bavi potragama za haškim bjeguncima, rekao je u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je jasno kako je Srbija izbjegla odgovornost za pomaganje bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću pri njegovom skrivanju.

“Nedostatak odgovornosti značajno je doprinio razvoju kulture poricanja u Srbiji, koja je kulminirala prošlog mjeseca, kada je presuđeni ratni zločinac imenovan za predavača na Vojnoj akademiji”, smatra Borger.

Prema njegovim riječima, imenovanje Vladimira Lazarevića na mjesto predavača na Vojnoj akademiji predstavlja “samo jednu od brojnih ilustracija kako je poricanje genocida i ratnih zločina postalo dio svakodnevnice u Srbiji i Republici Srpskoj.

Lazarevića je Haški tribunal osudio na 14 godina zatvora zbog zločina na Kosovu. Nakon izdržavanja kazne, Vlada Srbije je saopćila da će on biti zaposlen kao predavač na akademiji.

Borger je kazao da je knjigu “Krvnikov trag” napisao nakon Mladićevog hapšenja jer je vidio koliko je nepoznanica u vezi s godinama skrivanja haškog bjegunca.

“Želio sam da ispričam priču o tome kako su optuženi za ratne zločine traženi, ali kao šira tema knjige provlači se činjenica da, uz malo međunarodnog pritiska, jedan sud stvoren odlukom Vijeća sigurnosti pokazuje kako međunarodna pravda nije samo iluzija”, pojasnio je Borger.

Britanski urednik smatra da je Haški tribunal, koji se zatvara u decembru ove godine, sproveo svoju misiju do kraja.

“Možda je to potrajalo malo duže, zbog raznih motiva i zbog poteškoća u pronalaženju optuženika u bjekstvu, ali je Tribunal važan primjer šta je moguće procesuirati pod međunarodnim humanitarnim pravom”, istakao je Borger.

Mladić je dehumanizirao žrtve

Govoreći o tome šta lično misli o Mladiću, Borger je naveo da se “očito radi o psihopati, sadisti i mrzitelju koji je dehumanizirao svoje žrtve”.

“Gdje god u svijetu se dešavaju ratni zločini, možete naći ljude poput njega koji se probiju do vrha… Viđali smo ljude poput Mladića i znamo njegov tip. Mnogo ih je bilo u vremenu nacističke Njemačke, a drugi su se pojavili u Jugoslaviji. Danas imamo ljude poput njega u Siriji i Centralnoj Africi”, rekao je on.

Mladić je optužen kao komandant Glavnog štaba VRS-a za genocid u Srebrenici počinjen u julu 1995., i u još šest bh. općina 1992. godine. Sudi mu se i za progon Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Prva optužnica protiv njega podignuta je 1995., a u bjekstvu se nalazio do 2011., kada je uhapšen u Lazarevu u Srbiji. Suđenje je počelo godinu dana kasnije, a presuda se očekuje 22. novembra.

Borger očekuje da će Mladić biti osuđen za genocid u Srebrenici i zločine u Sarajevu, dok je za njega ključno pitanje da li će Sud utvrditi počinjenje genocida 1992. godine.

Kao pitanje britanski urednik je postavio to “da li će Tribunal ponoviti i naći neke nejasne razloge zbog kojih Mladić neće biti osuđen na doživotnu kaznu”, pojasnivši da je takav bio slučaj s Radovanom Karadžićem, koji je osuđen na 40 godina zatvora. Dodao je da je to od simboličkog značaja.

Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, osuđen je za genocid u Srebrenici i druge zločine počinjene u BiH, a u njegovom slučaju trenutno je u toku žalbeni postupak.

Namjerna nesposobnost

Borger, koji je trenutno urednik za međunarodna pitanja britanskog lista “Guardian”, tvrdi da Mladićeva presuda neće biti pretjerano značajna na svjetskom nivou. Većina ljudi je već zaboravila rat u BiH, smatra on.

“Međutim, ova presuda će biti jedan podsjetnik na ono što se desilo u srcu Evrope… Trenutno, masovni zločini se dešavaju u Siriji i Centralnoj Africi, i mi smo izgubili želju međunarodne zajednice da dovedemo optužene pred lice pravde”, kazao je Borger.

Ono što je omogućilo kreiranje Haškog tribunala 1993. godine, prema Borgeru, jeste “kratak prozor u historiji kada je Rusija bila spremna da podrži Sjedinjene Američke Države (SAD) u sprovođenju standarda međunarodnog humanitarnog prava”.

“Taj prozor se brzo zatvorio i mi danas imamo situaciju u kojoj Rusija i Kina nikada više neće podržati takav sistem. Same Sjedinjene Američke Države su pokazale da nisu spremne podržati univerzalni sistem koji je implementiran za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Amerikanci ne žele da se taj sistem primijeni na njih”, pojasnio je Borger.

Iznimno značajan aspekt presude, kako je rekao on, bit će zaključci Vijeća u vezi s ulogom Srbije u zločinima u BiH, kao i činjenice da je srbijanska vojska godinama skrivala Mladića, koji je i plaćan iz Beograda.

Prema Borgeru, knjiga pokazuje da je srbijanska vojska uz pomoć ruskih obavještajaca bila direktno uključena u operaciju skrivanja Mladića, kao i da vlasti Srbije kasnije godinama nisu ozbiljno radile na pronalaženju ovog haškog bjegunca.

Kao dokaz, Borger je naveo raciju na Malu Moštanicu, kada su policajci tražili Mladića u pogrešnoj kući.

“Teško je reći da li su znali da je tamo… Teško je razaznati razliku između nesposobnosti i namjerne nesposobnosti. Generalno govoreći, tih godina Srbija se nije posebno trudila. Bili su pod pritiskom da rade neke akcije, ali su ih radili tako da su mu omogućili bjekstvo”, kazao je Borger.

Julian Borger je između 1992. i 1995. izvještavao za britansku državnu televiziju BBC s ratišta u BiH, a bio je i dopisnik s Kosova tokom ratnog perioda 1999. godine. Za “Guardian” je radio kao novinar, dopisnik iz Amerike, Bliskog istoka, Zapadne Evrope i Balkana, a trenutno je urednik za međunarodne vijesti.

Denis Džidić (Detektor)

//////////////////////////////

Institut za istraživanje genocida, Kanada : Očekujemo pravnu i povijesnu pravdu

Novembar 19. 2017..


Internacionalni ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida Kanada ocjenjuje presudu Ratku Mladiću povijesnom kako za rad Haškog tribunala, tako i za utvrđivanju pravne i povijesne sudske slike o karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

Genocid i udruženi zločinački poduhvati su najteže kvalifikacije ratnih zločina u statutu Haškog tribunala. Sadržane su u optužnici protiv Mladića. Kao ključna ličnost udruženih zločinačkih poduhvata, Mladić se tereti za trajno uklanjanja Bošnjaka, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva s velikih dijelova Bosne i Hercegovine.

Očekujemo presudu sa pravnom pravdom  kojom je Mladić kriv i odgovoran za izvršeni genocid u Srebrenici i 6 opština u Bosni i Hercegovini. Ovo temeljimo na otkriću najveće, masovne, primarne grobnice Tomašica kod Prijedora, koja potvrđuje razmjere agresije na Bosnu i Hercegovinu i dokazuje genocid nad njenim građanima u Prijedoru. Tomašica nije sekundarna grobnica, odnosno ona nije bila mjesto gdje su naknadno i zbirno dovožena tijela iz drugih grobnica.

U pitanju je primarna masovna grobnica, koja je kao takva označena i brutalno realizovana, te svjedoći najmračniju stranu ljudskog uma, za koju se vjerovalo da je zauvjek poražena poslije Holokausta. Činjenica je da su Bošnjaci prvi narod poslije Drugog svijetskog rata koji imaju pismenu presudu za genocid. Međutim genocid se ne može lokalizovati na jedan dio bosanskohercegovačke teritorije. Zločin genocida nije zločin nad teritorijom, već zločin nad određenom etničkom ili vjerskom skupinom, što pravna pravda treba potvrditi.

Očekujemo i povijesnu pravdu. Smatramo da ova presuda treba potvrditi zločin ne samo na nivou entiteta Republika Srpska, već preko dokazanih udruženih zločinačkih poduhvata i direktnu povezanost Mladića i političkog, vojnog i policijskog establišmenta tadašnje Srbije. Ovo temeljimo na činjenicama i dokazima nauke o genocidu koja nedvosmisleno potvrđuju da je Srbija svojom oružanom silom, Jugoslovenskom narodnom armijom, odnosno Vojskom Republike Srpske vodila osvajački rat protiv Bosne i Hercegovine, izvodila oružane akcije u cilju realizacije genocidnog, političkog projekta, formiranje jedinstvene srpske države na Balkanu.

Svi relevantni izvori i njihova saznanja dokazuju i potvrđuju da je prije izvođenja agresije na Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima, u skladu sa srpskom nacionalističkom ideologijom i politikom, genocidnog karaktera, postojala namjera, jasno iskazana kroz plan i projekt, za izvršenje agresije, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, čemu su prethodile određene planske, organizovane i ciljne političke, vojne i druge pripreme. Državno, političko i vojno rukovodstvo Srbije je s namjerom i jasno postavljenim ciljevima i utvrđenim zadacima, planiralo, pripremalo, organizovalo i učestvovalo u izvršenju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i u zločinu genocida, u Bosni i Hercegovini. Mladić i svi oficiri i pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, kao i iz drugih komandi, jedinica i ustanova Vojske Jugoslavije, bili su, pod unutrašnjim zakonodavstom Srbije.

Akte genocida  u Bosni i Hercegovini izvršila su: pravna i fizička lica, koja su imala status organa Srbije. Pravna i fizička lica bila su potpuno zavisna  od Srbije, te su, kao takva izjednačeni sa organima Srbije. Republika Srpska i Vojska Republike Srpske bili su samo puki instrumenti Srbije bez ikakve stvarne, političke i vojne samostalnosti, a preko kojih je Srbija djelovala. Politička i vojna organizacija paradržavne tvorevine Republika Srpska izjednačuje se sa organima Srbije i ona je u potpunosti zavisila od Srbije, čija se djela pripisuju Srbiji. Politička, vojna i finansijska pomoć i sredstva koju je Srbija pružala Republici Srpskoj i Vojsci Reublike Srpske dokazuju da su genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Bosni i Hercegovini, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima izvršeni sredstvima Srbije.

Samo sa pravnom i povijesnom pravdom možemo graditi povjerenje, mir, stabilnost i bolju zajedničku budućnost. To su ujedno uslovi koji će natjerati na izvinjenje, katarzu i traženje oprosta od strane zločinaca prema žrtvama, navodi se u saopštenju  Instituta za istraživanje genocida, Kanada.

(Kliker.info)

19.11.2017.

EVROPSKA UNIJA I EUROZONA PRED ISTIM DILEMAMA KAO BIVSA JUGOSLAVIJA


Slovenački akademik Jože Mencinger :Europska unija i eurozona su pred istim dilemama kao bivša Jugoslavija 90-ih


Novembar 14. 2017.


EU i eurozona sada se nalaze pred sličnim dilemama kao i bivša Jugoslavija početkom 90-ih godina, barem kada je riječ o daljnjem ujednačavanju poreznih sustava država članica. Ocjena je to jednog od najpoznatijih slovenačkih  ekonomista, akademika Jože Mencingera.

“Hoće li EU postati financijska unija? Ja tu vidim tri moguća scenarija, po uzoru na one iz bivše Jugoslavije”, kazao je Mencinger na konfrenciji o porezima koja je danas održana u Zagrebu.

Prvi, “konfederalni” model, istakao je Mencinger, podrazumijeva potpunu fiskalnu decentralizaciju, u kojoj fiskalna politika ostaje u nadležnosti drzava clanica. Drugi model znači sklapanje fiskalnog pakta, što je i trenutna situacija, u kojoj članice samo mali dio svojih prihoda prepuštaju zajedničkoj EU blagajni.

Treći model je fiskalna unija, u kojoj bi članice dobar dio svojih fiskalnih prihoda prepustile zajedničkom proračunu Unije. To bi, u suštini, bio “federalni” model, kakav je postojao u bivšoj SFRJ.

Analize koje je Mencinger radio za zonu eura i EU pokazuju da bi takav, “jugoslavenski” model značio da bi se bogatije članice odrekle velikih prihoda koje beru u korist zajedničkog proračuna, a taj bi se novac potom transferirao i u slabije razvijene članice. Pojednostavljeno rečeno, bogatije bi članice EU time, barem na prvi pogled, bile na gubitku, a siromašnije na dobitku. No, bogatijima bi se to vratilo kroz povećanje standarda u slabije razvijenim članicama, pa bi na kraju i one bile u plusu.

(Kliker.info-JL)


////////////////////////////////////

Filozof i kulturni teroetičar Boris Buden tvrdi : Postjugoslovenske države su postkolonijalne države

Novembar 16. 2017.


Filozof i kulturni teroetičar Boris Buden, profesor na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru, gostovao je protekle sedmice u Sarajevu, gdje je održao predavanja na Otvorenom univerzitetu i Pravo Ljudski Film Festivalu.

Prvo predavanje, održano 9. novembra u sali Kina Meeting Point, posvećeno je temi slobode. Za salu bi se prije moglo reći da je poluprazna, nego polupuna. Ipak, oni koji su tu svakako nisu svratili slučajno, predavanje prate sa zanimanjem. Buden govori energično, pravi široke lukove oko teme i opet se vraća na početak, držeći pažnju publike skoro dva sata. Diskusija nakon predavanja ne traje dugo. Vani je noć, i to kišna.

Ujutro se nalazimo u lobiju malog moderno namještenog hotela u Radićevoj. Jutro je teško, usporeno, nebo je propalo od težine tereta koji nosi, naleglo na planine i poklopilo kotlinu. Prolaznici su rijetki, svi šutljivi, zakopčani kao i njihovi kaputi, mantili, bunde i jakne. Još neprobuđeni, kroz izmaglicu snova započinjemo ovaj razgovor.

Na sinoćnjem predavanju (razgovor vođen 10. novembra) konstatovali ste da je sloboda ustajala. Zašto tako mislite?

– Mislim da je ona ideja slobode koja se na ovim prostorima pojavila neposredno nakon pada tzv. historijskog komunizma, bila formativna u stvaranju cijele atmosfere oslobođenja od diktature, totalitarizma itd, sloboda koje je nosila cijelu atmosferu, da je ta ideja potrošena. Ta sloboda je bila od početka shvaćena u veoma apstraktnom vidu. Ona je izgledala kao da dolazi iz kulturno i geopolitički partikularnog dijela svijeta, iz tzv. slobodnog svijeta, odnosno Zapada, na ovaj prostor kao nešto novo, kao da ovaj prostor nikad nije imao nikakvog iskustva sa slobodom. Dakle, ta sloboda, iako kulturno partikularna, odnosno zapadna, bila je nošena univerzalističkim zahtjevima, kao što su demokracija, ljudska prava, sloboda medija, odnosno sloboda javne sfere itd, ali je, zanimljivo, implicirala jednu ideju integracije – prelaska sa Istoka na Zapad. Ulaska u normativni identitetski blok zvan Zapad.

Šta je pokrenule ta ideja slobode?

– Ta ideja slobode je pokrenula ono što smo zvali tranzicija, postkumunistička tranzicija, koja je trebala nositi cijeli društveni prostor: institucije, ljude, političke aktere. Sve je trebala gurati u pravcu dovršenja integracije u Zapadni svijet kao svijet slobode. Na ovim našim prostorima se ta slobode pretvorila neposredno u slobodu u nacionalnom smislu, u slobodu koja se artikulirala prije svega u konačnoj nacionalizaciji ovih prostora u političkom smislu, u kulturnom smislu, u ekonomskom smislu, jezičnom itd. I pretvorila se u realnost jedne socijalne političke katastrofe. Ja bih to tako rekao.

Osiguravanje pozicija

Međutim, kada kažem da je ona ustajala, to je taj hegelovski termin, poput istine, da je ona potrošena, znači da danas više ne možemo vjerovati u čistu apstraktnu ideju slobode kao nečega što je potrebno samo realizirati pa ćemo preći u svijet sreće i raja. Danas znamo, i to je ono glavno, da je ta sloboda također, u formi demokracije, donijela na ove prostore neoliberalni globalni kapitalizam, odnosno da je pod pokrovom te slobode obavljena brutalna kriminalna integracija ovih prostora u neolibaralni globalni kapitalizam, koja uključuje kriminalnu privatizaciju, pljačku nekadašnje društvene imovine i destrukciju materijalnih uvjeta bilo koje buduće izgradnje političkog suverenog sistema slobode na ovim prostorima.

Ideju slobode u postjugoslovenskim republikama obilježava konstruisanje narativa koji bi trebali potvrditi da je Jugoslavija bila totalitarna država, da se živjelo u diktatorskom režimu. Jak argument u tom smislu predstavlja tvrdnja da je Jugoslavija bila radikalna sekularistička država, ali Vi primjećujete da se tek nakon pada socijalizma i dolaskom demokratije počinju rušiti bogomolje. Da li nam to pokazuje da je danas u krizi ideja sekularizma kao nositelja prosvjetiteljstva?

– Već početkom 90-ih John Rawls i Jürgen Habermas pišu o tzv. postsekularnoj transformaciju, o prelazu u postselkularni oblik društvenih uređenja, i navode da taj proces počinje, što je po sebi veoma zanimljivo, sa Iranskom revolucijom, odnosno sa uspostavljenjem vlasti mula u Iranu. Ta antišahovska revolucija je u prvom redu bila demokratska, u rušenju šahovog režima sudjelovali su i liberali, demokrate, ljevičari, i zabranjena Komunistička partija Tudeh, da bi odmah poslije toga mule preuzele kompletnu vlast. Ali to nije bilo ograničeno na Iran.

U tom trenutku, jedan Amerikanac i jedan Nijemac, vodeći liberalni teoretičari Zapadnog svijeta, govore o postesekularnom razdoblju također i u Americi, dakle, u samom srcu tog Zapadnog svijeta. To je ono što se danas zove fundamentalizam, nešto što meni ne odgovara kao pojam. Kada se kaže fundamentalizam, onda se misli da je tu riječ o ljudima koji puno više vjeruju nego inače, da je njihova vjera dublja, fundamentalnija, radikalnija itd. Ja mislim da je vjera u boga slabija nego ikad prije, ali da religija preuzima funkcije koje također prije nije imala. Dakle, taj postsekularizam se mora staviti u kontekst globalnog razaranja onoga što se zove industrijska moderna.

Koju ulogu danas ima religija?

– Ono što mi zapravo vidimo je da religija preuzima ulogu društvene integracije, koju je nekad imalo društvo unutar države, unutar koje se mogla artikulirati sekularizacija. I da ne zaboravimo, sekularizacija je u liberalnoj teoriji pitanje jezika. Odnosno, religijska uvjerenja se tretiraju sa stajališta moderne demokratske države kao strani jezici u odnosu na državu, na jezik institucija, politike itd. Kao privatni jezici u odnosu na javno. To je odnos između privatnog i javnog. Cijela ta priča je već početkom 90-ih završena, i u Jugoslaviji se ne događa ništa bitno različito, ali ono što je važno su specifične okolnosti.

Pogotovo u Bosni i Hercegovini, gdje zapravo religijska afilijacija igra ulogu nacionalizacije, gdje ona historijski uspostavlja religijski subjekt kao nacionalni politički subjekt itd, sa svim naslijeđem koje ima na ovim prostorima, iz Drugog svjetskog rata itd. Što je potpuno specifično. Moj odgovor na to je slijedeći: u boga se nikada nije manje vjerovalo nego danas, vjera u boga je najčešće izgovor za osiguravanje određenih društvenih pozicija, odnosno za restrukturiranje odnosa moći i subordinacije unutar društva. Religija je medij unutar kojeg se upostavljaju privilegirane elite, odnosi i jedan tip klasnog odnosa i klasne dominacije na ovim prostorima.

Kada ste govorili o dolasku globalnog neoliberaizma na ove prostore, naglasili ste da imovina u Jugoslaviji nije bila državna, nego društvena. Nakon formiranja etnonacionalnih postjugoslvenskih republika, države su prvo morale etatizirati društvenu imovinu, pa tek onda provesti privatizaciju. Tako, naizgled paradoksalno, nacionalne demokratije žive od eksploatacije naroda kojeg su oslobađale od državnog terora Komunističke partije Jugoslavije. Ali, ako smo još u 80-im u Jugoslaviji imali klasni sukob, zašto se on realizirao kao međunacionalni sukob?

– Prvo, da bismo shvatili realnost danas, moramo rekonstruirati stanovitu genealogiju i u klasnom i u nacionalnom pitanju. Usuprot općem uvjerenju da su ovi naši narodi opsjednuti prošlošću, da govore samo o partizanima, ustašama, četnicima, balijama itd, umjesto da se okrenu razvoju, budućnosti i sl, moja je teza da je ova naša stvarnost obilježena radikalnim brisanjem historijskog iskustva, odnosno zaboravom. Taj zaborav je temeljni preduvjet uspostave ovih odnosa dominacije kakve imamo sada na ovim prostorima. Kad je riječ o klasnim odnosima, onda se kaže Jugoslavija je bila totalitarna, to je bio komunistički totalitarizam, to je bio sistem neslobode itd.

Crvena buržoazija

Zaboravlja se da je Jugoslavija bila cijelo vrijeme poprište klasnih sukoba, kako unutar same Komunističke partije, tako i unutar sistema samoupravljanja, odnosno unutar cijelog tog odnosa u procesu jugoslavenske modernizacije. Zaboravlja se niz štrajkova koji su postojali. Klasna borba je postojala. Jugoslavenski socijalistički sistem je, s jedne strane, nudio rješenje, odnosno, osnažio je u određenoj točki radničku klasu, na razini pojedinih proizvodnih organizacija, gdje su radnici dobili doista mogućnost da ovladaju jednim dijelom viška vrijednosti koji su proizvodili. Ali je, sa druge strane, na općedruštvenom, na državnom nivou, razbijeno jedinstvo radničke klase. Dakle, u Jugoslaviji već 80-ih godina postoje potpuno fragmentirani štrajkovi i borbe radničke klase. Protiv koga? Pa, postojala je tržišna ekonomija…

Da li je crvena buržoazija bila realna klasa ili danas na njeno postojanje možemo gledati kao na mit?

– To je apsolutno realno. Naravno, ne u ovim razmjerima u kojima mi sada govorimo. U razmjernima enormne rastuće razlike između ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih. To nije bila stvar. Crvena buržoazija je, iz perspektive današnjih bogataša, nešto potpuno smiješno. Eliti se, recimo, prigovaralo da je gradila kuće sa bakarnim olucima umjesto sa pocinčanim.

To je danas potpuno smiješno. Također su i korupcija i kriminal smiješni prema ovome što se danas zbiva, prema ekstremno bogatim kriminalcima, poput Todorića, gomilanju bogatstva, ovoj eliti koja se vozi jahtama po Jadranu. A sa druge strane su potpuno pauperizirane mase bez ikakve šanse za preživljavanje, koje bježe odavde. Crvene buržoazije nema u tom smislu. Ali postojala je crvena buržoazija kao jedan tehnokratski dio, koji je bio duboko ukorijenjen u samoj partiji, Savezu komunista, i koji je zahtijevao privatizaciju. Ima jedna sjajna priča. Već početkom 70-ih Vladimir Bakarić, koji je bio šef Saveza komunista Hrvatske, otprilike govori ovim riječima: “Danas, u našoj partiji, vlast su preuzeli tehnokrati iz velikih poduzeća, trgovinskih i bankarskih sistema. Mi, komunisti, u partiji smo u manjini. Većinu je preuzeo taj sloj koji ima smo jedan cilj – privatizacija, privatizacija i privatizacija!”.

Dakle, ono o čemu mi trebamo sada govoriti su rekonstrukcija i genealogija klasne borbe, koja se, kao što vidimo, odvijala na svim razinama u bivšoj Jugoslaviji. Odvijala se i unutar same partije. Jugoslovenska socijalistička modernizacija stvorila je, između ostaloga, tu klasu. Klasu koja je imala za cilj ograničiti prava radnika i preuzeti vlast. Postati buržoazija. Međutim, to joj nije uspjelo. Na ovim prostorima se ta tehnokratska elita, elita financijskog i trgovačkog kapitala iz bivše Jugoslavije, upravljačka elita, nije uspjela pretvoriti u buržoaziju prema klasičnom kapitalističkom modelu, koja bi mogla preuzeti i odgovornost za razvoj.

Izuzev ruske oligarhije, u postsocijalističkim republikama nije se formirala visoka kapitalistička klasa…

– Da, to je teza Rastka Močnika s kojom se ja u potpunosti slažem, a to je da se na prostoru Jugoistočne Evrope, osim putinovske oligarhije, nije dogodilo ono što se u klasičnom marksističkom diskursu zove klassenbildung. Formiranje klase. Ta se klasa nije uspostavila, tako da na svim tim prostorima imamo apsolutnu fragmentaciju onoga što se zove radnička klasa, odnosno tzv. svijet najamnog rada, koji je politički potpuno dezintegriran i ne pojavljuje se politički kao klasa.

Sa druge strane, imamo elite koje imaju karakter kompradorskih elita. To su elite kao u kolonijalnim državama, koje služe, prije svega, transmisiji interesa imperijalnih gospodara, a koje su u današnjem postkolonijalnom svijetu na razinama transnacionalnih globalnih finansijskih korporativnih institucija, sa jedne strane, odnosno, političkih konglomerata kao što su Evropska Unija ili NATO. NATO je, također, prije svega, politička organizacija.

To nas dovodi do današnje političke ljevice u Evropi. Da li se nakon otkrića gulaga ljevica počela stidjeti svoje tradicije? Da li smo zbog gulaga morali zaboraviti na komunizam? Danas u Evropi ne postoje komunističke partije, bar ne kao ozbiljni politički subjekti.

– Da. To se sve dovršava 70-ih godina. U Francuskoj je to sasvim konkretno. Početkom 70-ih je Komunistička partija Francuske još bila stranka koja je kingmaker, koja sudjeluje u ozbiljnom smislu u reprodukciji vlasti u francuskoj demokratskoj državi. Na kraju te dekade, ona je potpuno irelevantna. Slično, postoji jedan trenutak tzv. evrokmunizma, koji je zabljesnuo kao nešto novo, kao zapadni oblik komunizma. Međutim, to se 70-ih završilo.

Grcanje u dugovima

Kraj 70-ih su godine koje su daleko važnije za sve što se sa nama dogodilo, nego recimo 80-e. Krajem 70-ih, 1979, Margaret Thatcher dolazi na vlast u Velikoj Britaniji i odmah uvodi neoliberalnu politiku. To je politika klasne borbe. Borbe vladajućih klasa protiv onoga što je radnička klasa izborila nakon Drugog svjetskog rata, odnosno protiv tzv. socijalne welfare drževe – države blagostanja. Počinje napad na sindikate. Istodobno, u Kini 1979. godine Deng Xiaoping dolazi na vlast, eliminira Gang of Four i uvodi neoliberalnu politiku. Slijedeće godine u SAD-u na vlast dolazi Regan i uvodi se monetaristička politika. Prije toga je to sve iskušano u Čileu. I mi imamo uvođenje neolibrealnog sistema upravo u Britaniji, sa torijevcima.

Šta se u tom trenutku događa u Jugoslaviji?

– To je, zapravo, trenutak kada bivša Jugoslavija grca u dugovima. Prva naftna kriza je 1973. Nakon toga su cijene nafte enormno porasle. Jugoslavija je već tada dio međunarodnog kapitalističkog poretka. Ona je već intergrirana, i u Svjetsku banku, i u Međunarodni monetarni fond. Uslijed enormnog porasta cijena nafte rastu finansijske rezerve, koje se onda nude kao jeftini krediti na tržište. To je taj keder, ona ješka, zamka koju je bivša Jugoslavija progutala i upustila se u gomilanje dugova. I dakle, od jedne milijarde duga 1970/71, 20 milijardi duga je bilo početkom 80-ih. U Jugoslaviju je došao Međunarodni monetarni fond, što je slična situacija kao u današnjoj Grčkoj. O tome je riječ. Cijela ova priča o komunističkom totalitarizmu, koji je bio potpuno razrijeđen…

U cijeloj toj priči nitko ne spominje ni kapitalizam, niti klasnu borbu u bivšoj Jugoslaviji. Veoma dramatičnu klasnu borbu. Dakle, cijela ta priča onemogućava nam da prepoznajemo današnju stvarnost, ne samo u rekonstrukciji te genealogije, nego u neposrednom odnosu sa onim što se zbiva u Grčkoj. Dakle, mi smo svi u onom što se zove death crisis, u krizi dugova. Ali to nije od danas, nego je ono kroz što prolazi Grčka, bivša Jugoslavija prošla 80-ih. Da ne zaboravimo, Jugoslavija je uspjela, manje-više, vratit te dugove, ali je standard pao 40% i stvorio te silne socijalne napetosti i štrajkove. Zato mislim da je uopće pogrešno svoditi cijelu priču na priču između totalitarizma i slobode, jer ona nam onemogućava da gledamo u stvarnost sa historijskom sviješću i da kritički reflektiramo vlastito historijsko iskustvo. Onemogućava nam i da se prepoznamo u odnosu na našu prošlost, da ispričamo priču kako smo došli tu gdje smo sada, i da shvatimo koja je naša današnja pozicija.

Koja je naša današnja pozicija?

– Po mome sudu, naša današnja pozicija se ne može razumjeti bez tematiziranja pitanja kolonijalnih odnosa unutar Evrope. Da to skratim, moja je teza da su potjugoslovenske države postkolonijalne države. Kad kažem postkolonijalne države, onda ne mislim naprosto da su prije bile kolonije, a sad više nisu, nego je riječ o tome da je, baš kao i u cijelom postkolonijalnom svijetu, ostvarena nacionalna državnost, u smislu nacionalne suverenosti, međutim, odnosi ovisnosti, odnosno eksploatacije, ne samo da nisu time uklonjeni, nego su produbljeni.

Evropa dviju brzina

Drugim riječima, moramo početi govoriti o Evropi kao prostoru koji je duboko determiniram unutarevropskim kolonijalnim odnosima. Tako da su ove zemlje danas u biti kolonije u neokolonijalnom smislu, koje imaju paradne suverenosti, koje se svode na identitetske politike, dok u ekonomskom materijanom smislu, u smislu političkog odlučivanja, u smislu geopolitičke slobode to više uopće ne postoji. Danas to svima dolazi do svijesti onog trenutka kada se počne govoriti o Evropi dviju brzina, dakle, o tome kako postoji jedna brza Evropa koja kao živi u normalnoj historijskoj temporalnosti, i ova druga koja zaostaje. To samo govori da su ovi naši prostori postali resursi za ekstrakciju globalnog neoliberalnog kapitalizma.

Kada govorimo o identitetskim politikama, ljevica je, historijski gledano, oduvijek govorila avangardnim jezikom, jezikom emancipacije. Da li su danas jezik emancipacije eksproprirali desničari, skrivajući pod krikom emancipacije rasistički diskurs?

– Dobro je da si spomenuo identitetsku politiku. Identitetska politika nije nešto po sebi ni dobro ni loše. Ona ima svoju emancipacijsku fazu, fazu u kojoj su identiteti rasistički podjarmljeni, kao što su recimo crnci u SAD-u, ili cijeli problem feminizma u kojem se kroz identitetsku politiku artikuliraju emancipacijski interesi potlačenih itd. To je jedna stvar. Međutim, u današnjem svijetu je sa emancipacijskim sadržajima identitetskih politika očigledno završeno.

One više nisu u stanju artikulirati i proizvesti emancipacijske efekte. To što danas vidimo je da se identitetska politika svodi na jedan kompletni defanzivni stav. To nije avangarda u smislu otvaranja prostora nekakvoj budućnosti, nego odbrane privilegija, kako geopolitički, tako i u smislu klasnih odnosa, u kojim se dominacija reproducira koristeći se identitetskim politikama. I druga stvar što se tiče ljevice, ljevica mora danas pogledati toj istini u oči.

Šta bi u tom smislu bio njen zadatak?

– Ona mora odgovorit na temeljno pitanje i temeljni izazov, na koji nema odgovor: Da li je još uvijek moguće povezivati demokraciju i naciju? Da li je ta veza između demokracije i nacije još uvijek moguća? Da li je moguće reartikulirati lijevu politiku upisivanjem lijevog sadržaja u nacionalne formate, nacionalne države, nacionalne kulturne institucije, uključujući i tzv. nacionalne standardne jezike. Da li je moguće, dakle, reformirati iznutra te nacionalne formate u demokratkskom smislu ili je to nemoguće. Po mome sudu, došli smo do točke u kojoj ljevica, da bi otvorila nekakve prostore budućnosti, mora pupčanu vrpcu između demokracije i nacije radikalno presjeći, u prvom redu u svojim glavama, i ne očekivati da će ponoviti nekakav uspjeh koji je imala socijaldemokracija u nacionalnim državama poslije Drugog svjetskog rata, kada je izborila za radničku klasu i za većinu građa tih država jedan sistem dostojnog društvenog života.

Znači li to da je država-nacija danas u krizi i šta joj može biti alternativa?

– Puno me pitaš. Ali, ne postoje nacije koje bi bile objektivno u ovom svijetu, svaka na svoj način, jednake. To je fantazija o apsolutnoj komenzurabilnosti, sumjerljvosti. Pa onda Nijemci imaju naciju, pa Hrvati imaju naciju, pa Srbi imaju naciju, Kamerunci imaju naciju, i one su sve na jednoj razini sumjerljive i usporedljive. Neke nacije su nacije koje artikuliraju ka poziciji moći u svojim nacionalnim državama. Nije ista, unutar Evropske unije, pozicija Njemačke i Hrvatske, odnosno Grčke. Nacija u Grčkoj i nacija u Njemačkoj su dvije različite nacije. Ne u smislu identiteta, nego u smislu pozicije, u smislu klasnih odnosa, odnosa moći. Jedna dominira, druga je donirana, subordinirana itd. Prva stvar koju treba osvijestiti po mome sudu jest kriza tog koncepta, odnosno kriza nacije kao jednog univerzalnog koncepta koji omogućuje da se demokracija bilo gdje na svijetu ostvari unutar te institucionalne forme, forme nacionalne države i njenih institucija.

Po mome sudu, na ovim prostorima je to potrošeno. Mi govorimo ovdje o postkolonijalnim etatističkim tvorbama. Da ne kažem nacionalne države. To su postkolonijale etatističke tvorbe, koje su potpuno integrirane, ne naravno kao profiteri, nego kao gubitnici, u sistem globalnog kapitalizma i u transnacionalnim političkim institucijama kao što su, recimo, Evropska unija i NATO. Da to prevedemo na nekakvu općerazumljivu razinu, one su gubitnici te integracije i imaju poziciju služinčadi.

Ovi prostori su, dakle, prostori ekstrakcije, prostori koji su izvor jeftine radne snage, odnosno akumulacije kapitala iz pozicije dominacije. Drugim riječima, i to je zadatak ove naše ljevice, po mome sudu, da pogleda u oči toj terminalnoj, završnoj fazi, nacionalne priče u suvremenoj historiji i da, barem u kritičkom smislu, počne artikulirati politiku koja je postnacionalna i, upravo u toj postnacionalnosti, demokratskija od one demokracije koja je danas, unutar okvira nacionalne države, u krizi, potpuno ispražnjena, u kome su tzv. partijska demokracija, odnosno partijske elite, potpuno odvojene od svojih elektorata, što je, dakle, prostor za tzv. populizam.

Eldin Salčinović (Oslobođenje)

19.11.2017.

REPORTAZA KOJA SE PAMTI

Reportaža koja se pamti : Ti ćuti i ne pričaj s nikim. Samo gledaj i povraćaj…

Novembar 18. 2017.

U Vukovaru je danas obilježana 26. godišnjica stradanja grada heroja. Tim povodom ponovo objavljujemo reportažu Borisa Dežulovića  iz okupiranog Vukovara 1991. godine. 

Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.

Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu.

Oderali mu asfaltnu kožu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni leš po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukočenim mrtvim tijelom Vukovara poput mušica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, liječnici i promatrači, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan džip i jedan novinar… I tek pokoji sijedi Vukovarčanin koji je došao da potraži svoju kuću i obitelj, da identificira leš grada na dnu Panonskoga mora.

Gledaj i povraćaj

Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želim vidjeti mrtvi grad. U sobici na četvrtome katu velebnog socijalističkog zamka u Ulici kneza Miloša palio sam cigaretu (“Sad će drug pukovnik, druže… kako ono rekoste, Dežulović?”) i prisjećao se srednjoškolskog ljeta 1982., švercanja u vlaku iz kojeg su nas izbacili u Brčkom i jednog dana u Vukovaru. Devet godina i dva sata kasnije pukovnik Pavlović mi ljubazno saopćava da mi ni uz najbolju volju ne može dati dozvolu za posjet Vukovaru, jer “ne može da mi garantuje tamo ličnu bezbednost, ako razumete šta hoću da kažem”.

“Znate, ljudi su tamo, kako da kažem, još… nervozni, razdražljivi, sem toga, još se puca, još ima skrivenih ustaša po Vukovaru… a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oružju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem odgovornost za vaš život… molim vas da me razumete!” Primjećujem da je dosta neobično da mi “moja” “oslobodilačka vojska” ne može garantirati sigurnost od sebe same, ali pukovnik se smije i “zna da ja ipak razumem”. Završavamo ovaj za obojicu neugodan razgovor i ja sam pomiren s time da Vukovar neću vidjeti. Ipak…

“Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boža. Ja ću da ti budem dozvola… Jebeš pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i… možeš sa mnom, ja ću da te odvedem. Taj užas svi moraju da vide. Ti samo ćuti i ne pričaj s nikim tamo… jebi ga. Samo gledaj i povraćaj… al’ nemoj u džip, ha ha ha… Sutra u osam i nemoj da kasniš!”

Nakon sat i pol provedenih u nekoj odvratnoj birtiji u Šidu Božo se vraća s dvojicom rezervista iz press-centra i kaže mi da su izbile nepredviđene komplikacije. Neće moći bez dozvole, koju ovdje moram da dobijem, a ne mogu je dobiti… “Jebi ga, šta da ti kažem… znaš i sam zašto.” Ostajem s rezervnim kapetanom Beloševićem iz Pančeva, dok Božo još nešto ne pokuša.

Uz šestu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan čovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali “ima budala, čoveče, još se puca… ma neće oni ni da te pitaju odakle si, ubiće te, bre, za tu jaknu, razumeš… ti Šešeljevi tamo, rezervisti… to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ideš…”. Počinjem i ja razmišljati ima li smisla i već odustajem, ali dolazi Božo i kaže mi da upadam. “Idemo, kasnim već…”

Kapetan mu još nešto govori s druge strane džipa, Božo se smije i krećemo. S nama, na zadnjem sjedištu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na šljivovicu, znoj i smrt. Ćutim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku pušku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naročito veseo čovjek. Prvi put danas šaljem samog sebe u kurac. Da li me je strah? Srce mi tuče poput minobacača… “Ajde, čoveče, dok si sa Božom, nema frke… Kako sam isposlovo da ideš? Idi, bre, jesam ti obećo?…”

Ugljenizirana Slavonija

Kasnije ću, prolazeći onim što je ostalo od Tovarnika, saznati da je Božo uvjerio vojsku da sam sigurniji s njim nego s gomilom rezervista u Šidu, gdje bih morao ostati do navečer, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut pažnjom vojske za mene. Božo se zajebava da je srpska duša široka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjedištu se ne zajebava. Tek iskašljuje iz dna pluća i bučno ispljune kroz otvoren prozor.

A prljavim prozorom promiču slike Slavonije na kraju dvadesetog stoljeća. Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom “SITNO 045”, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje… Tovarnik, Ilača, Orolik… mjesta koja više ne postoje.

Cesta za Vukovar spušta se kao serpentina ka devetom krugu pakla. Kada bi Dante danas pisao “Pakao”, bilo bi ih deset. Jurimo džipom kroz uništena sela bez zaustavljanja. Na otvorenoj cesti, međutim, zaustavlja nas kome god padne na pamet, postavlja besmislena pitanja i kontrolira sve i svašta. Test za moj strah, koji buja poput Bosuta, ali i za Božinu sujetu. Do Orolika je sve u redu. Svi ga znaju. Tamo nas, međutim, zaustavljaju dva vojna policajca i dva četnika.

Bradati s kokardom

Najkrupniji među njima, s najvećom kokardom koju sam u životu vidio, pričvršćenom o džep uniforme, naređuje da izađemo i traži dokumente. Božo ga bezuspješno uvjerava da žurimo, vojni policajci sa strane promatraju i šute. Pogledom pitam što da radim. On opet navaljuje na bradatog, ali ovaj je već prilično ljut. Naposljetku vadim novinarsku iskaznicu i pružam mu je.

Bradonja je zaprepašten. “Šta ti radiš ovde, jebo te Bog?!?” Božo opet nešto prtlja, bradati ga i ne sluša, već naređuje da izvadim sve iz torbe. Zagleda u kasetofon i džepni sat, ali ih vraća. “Što ćemo s tobom,

Dežuloviću?”, gleda me bahato i pravi stanku.

“Nemaš dozvolu, nemaš ništa… moraćeš da ostaneš ovde. Ti, ćoravi, produži, novinar mora da ostane ovde”. Gledam Božu, gledam bradatog, gledam nebo i drugi put danas šaljem samog sebe u kurac. Iznenada, Smederevac sa zadnjeg sjedišta, koji cijelim putem riječi nije progovorio, otvara vrata džipa i dere se na četnika.

“Čoveče, žuri nam se, ne zajebavaj!” Smederevac sada meni i Boži naređuje da uđemo u džip i da idemo. Bradonja, iznerviran, urla i skida automatsku pušku s ramena, a Božo me ugurava u džip i uz škripu guma krećemo. Prestravljen, čekam rafal… ali ništa.

Sve do Negoslavaca glasno sam prema krovu džipa tresao sve psovke koje sam znao i koje nisam znao. “I, jebo te, šta si se usro!” Smederevac šuti i kad mu se zahvaljujem. Ponovno je progovorio tek kad smo se u Negoslavcima pozdravljali. Daje mi pun šaržer metaka za “kalašnjikov”, za “uspomenu”, to svi novinari ovde pitaju? Ne, hvala!

Pljačkaši na djelu

Iza teške zavjese od magle i rijetkih kapi kiše nazire se silueta Vukovara. Dvije kontrole policije i vojske na ulazu u grad kojeg nema. Duga ravna cesta i dugi, dugi niz porušenih obiteljskih kuća. Nijedna kuća nije cijela. Hrpe cigala i drvenih greda uz rub ceste. U jednom dvorištu tri mrtve svinje, četvrta umire od gladi, vide joj se rebra.

U jarku uz cestu nabacane izgorjele olupine automobila. Kažem Boži da uspori, da stane… da zavirim u koju od kuća, da zapišem u notes, da uhvatim zraka.“Kako se zove? Šta ja znam, Ohridska, Osječka, Šeste proleterske… sve su ulice u Vukovaru iste. Ne postoje…”. Čini mi se da ulica nema kraja, ni smrt posijana uz nju. “Šta ti je, bre, još ništa nisi video. Sledeću čitavu kuću videćeš tek u Beogradu, kad se vratimo.”

Ulazimo u Vukovar otprilike onim putem kojim je protekla tri mjeseca, metar po metar, ulicu po ulicu, u Vukovar ulazila vojska. Kuće su uništavane minobacačima, tenkovima, haubicama i avionskim projektilima, i na kraju, u “čišćenju oslobođenih teritorija”, dokrajčene ručnim bombama. Teško dišem. Odnekud smrdi zapaljena guma.

Na kraju ulice bager raščišćava ulaz u drugu, a vojna dizalica na kamion diže olupinu prepolovljenog autobusa. Teško se naš džip probija kroz posmrtne ostatke Vukovara. Ulice su zakrčene, zasute ciglama, kamenjem, gredama, crepovima, zemljom… i krvavim pokrivačima pod kojima su do jučer ležale stotine leševa. Ulaz u gotovo svaku pokrajnju ulicu zapriječen je žutom trakom i velikim tablama s natpisom “MINIRANO”.

Golem broj vojnika i rezervista muva se kao bez cilja. Neki čovjek ugurava ženu u “stojadina”, ona neće. Previja se od plača i gleda mjesto gdje im je bio dom. Na kući preko puta zlokobno se vijori crna četnička zastava s natpisom “Sloboda ili smrt”. Tri kuće niže dva muškarca popravljaju krov. Što kada ga poprave? Cijeli kvart oko te kuće sravnjen je sa zemljom. Može li čovjek tu živjeti? Božo naglo skreće u pokrajnju ulicu, pokraj velike table “PAŽNJA! MINIRANO”. Gledam ga i vičem. “Koji ti je kurac, šta radiš?!!”, Božo se smije. “Očišćena je još prekjuče.

Ostavili su valjda da ne beže Hrvati… još ih ima tamo.”. Prolazimo pokraj potpuno prazne samoposluge, bez cijelog prednjeg zida, upadljivo “čiste” u okruženju potpuno porušenih okolnih zgrada. Jedan je kiosk, međutim, još uvijek “dobro opskrbljen”. “Ne uzimaju ljudi, boje se da je minirano”. Približavamo se Cvjetnom naselju. Na Ulici 25. maja prokuljala je utroba polusrušenih nebodera. Iz otvorenih rana na njihovim fasadama vire cijevi od centralnoga grijanja, komadi betona vise na željeznoj armaturi… vide se spavaće sobe, kuhinje, slike na zidovima.

Jedan krevet pravim čudom još visi na rubu razvaljenog kata, a svijetloplava zavjesa pokušava sakriti golemu rupu. Pet katova niže iz zgrade izlazi grupa rezervista s kesama punim koječega. Nešto nam viču. Božo ubrzava.

“Slijepci” iz podruma

Prolazimo kraj nekog raskopanog parka. Gomile zemlje nisu od granata. “To je samo jedno od improvizovanih groblja”. Zatočeni Vukovarčani noću su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta pričali kako su im tako htjeli predstaviti i onih famoznih osamdeset “temišvarskih” leševa pred vukovarskom bolnicom. Leševi su, međutim, imali bolničke brojeve.

Nisu dočekali pokop prije “oslobodilaca”. Pitam može li se do bolnice. “Radije nemoj. Ali ja mislim da leševi više nisu tamo. Videćeš ih, ustalom, u ciglani. Tamo ih sad sakupljaju”. Do ciglane nas vodi opori glas iz zvučnika, postavljenog na neki oklopni transporter, koji poziva preostale građane da dođu i pomognu pri identifikaciji. Pretječemo traktor koji upravo tamo vozi četiri leša. Božo poznaje vozača i staje da mu nešto kaže. Ubrzo me njegov kolega zove. “Novinar”, dođi da vidiš!

Pod šatorskim krilom, u prikolici traktora, leže užasno izobličena tijela starice i triju muškaraca. “Sad smo ih izvukli ispod ruševina”. Sjedamo u džip i nastavljamo. “Kažu da su našli juče i petoro djece… od tri do deset godina”. Pred ciglanom je mnogo ljudi. Parkiran je i automobi evropske misije. U dvorištu ciglane naslagano je više od sto leševa. Većina u crnim plastičnim vrećama. “To nisu svi. Ima ih još, tamo s druge strane. Stalno ih donose. Bolje da idemo sad”.

Pitam što znači ono “ZOV” na vrećama. “Nemam pojma”. Užasan smrad ispunio je ulice oko ciglane i prati nas putem. Nešto dalje izlazimo iz džipa i ulazimo u nešto što bi se moglo nazvati ljudskom nastambom. Božo me upoznaje sa starijim bračnim parom i trojicom rezervista. Prvi put me predstavlja kao novinara iz Splita. “Ovi su O.K., nema frke. Tu ćeš da me sačekaš”. Ljudi me nude rakijom. “Samo to nam je ostalo. Imamo pun podrum rakije.”

Pričaju o devedeset dana užasa provedenih u podrumu zajedno sa deset susjeda. Ni sami ne znaju kako su preživjeli. Starica je u tri mjeseca dva puta izašla iz skloništa. “Kako, kako ste…” Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vršili nuždu. “Jebo te, je l’ to prvo što ih imaš pitati?”, govorim sam sebi. “Ništa, ništa…”. Imaju li svojih, rodbinu…

“Imamo, tamo u Pionirskom, ništa ne znamo o njima… ne znamo jesu li živi. Sin, snaja i dvoje unučadi”. Pitaju me kako je u Splitu. Ljudi koji su nakon devedeset dana skoro slijepi izašli iz podruma “ne prepoznavši kvart u kojemu žive trideset godina”, pitaju mene kako je u Splitu!

Kad stranci plaču

Pred hotelom “Dunav” – onim, zapravo, što je ostalo od njega – puno je vojske. Trg pred njim izgleda kao razglednica iz Drugog svjetskog rata. “U hotelu je bio Jastrebov štab, sad je to turistička atrakcija”, govori Božo. Iznenada zrak presijeca nekoliko dalekih rafala, pojedinačna pucnjava, a onda, već mnogo jasnije, čuje se cijela serija dugih rafala. Izgleda dosta blizu. Nitko ne reagira. “To je iz Borova Naselja”, tamo još ima skrivenih “zengi”.

Ne zadržavamo se dugo. Idemo nazad. Susrećemo vojni kamion pun vojske. Čuje se pjesma “Od Topole pa do Ravne gore”. Pitam Božu je li ovo vojska ili… Malo mu je neugodno. “Pusti, pijane budale. Ne znaš više ko je vojska, ko rezervisti, ko dobrovoljci… jebi ga, svi imaju kod kuće te uniforme”.

Pitam ga je li istina da se po Vukovaru pljačka sve što je ostalo po kućama i neboderima. “Sve, čoveče, ja ti kažem! Nose autima i traktorima televizore, muzičke uređaje, frižidere, slike, sve…”. Ima li nekog da to spriječi, vidjeli smo miliciju po gradu…? “Šta ti je, ko će da ih spreči… oni su ‘oslobodili’ grad, ej!”.

Vozimo dalje, između kostura kuća, kao kraj kulisa za neki film strave i užasa. Zjape izgorjele kuće bez krovova i odvaljenih prozora, barem one od čijih zidova nisu ostale samo armirane grede, iskrivljene čelične šipke i nagorjele grede. Prolazimo kraj goleme gomile automobilskih olupina po kojoj se mota poveće društvo gladnih mačaka.

“Ono ti je Hercegovačka ulica, tu je izginulo vojske ne zna se koliko… u onom tenku su trojica izgorjela… ono ti je bio taj dvorac, jebem li ga ako znam kako se zove… u ovoj kući je bilo jako uporište “zengi”, kažu da ih je pod ruševinama barem trideset … pogledaj ovamo!”, pokazuje mi Božo s njegovog prozora na cesti ogromnu lokvu krvi. Vodi me kroz sravnjeni Vukovar kao kustos po muzeju ljudskog bezumlja.

Priča kako je prije nekoliko dana vozio također neke novinare, strance. Plakali su, kaže, kao mala djeca… šokirani, skoro ga ništa nisu ni pitali. “Fotoreporter je počeo da snima tek posle pola sata”.

Grad mrtvaca i “ministara”

Zaustavlja nas patrola milicije. Kad su vidjeli Božu, samo odmahuju. “Vozi!”. Primjećujem da jedan od njih ima dobro mi poznate oznake “Milicije SAO Krajine”. “Ko zna odakle su, doveli su ih sa svih strana… nema Vukovarčana uopšte”. Goran Hadžić, predsjednik Vlade fantomske SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prebacio je u mrtvi Vukovar “resore” unutrašnjih poslova, zdravstva i pravosuđa.

“Imaće grad više ministara nego stanovnika”, smije se Božo. Na odlasku pretječemo poveću kolonu vojnih kamiona. Vojska diže tri prsta i mahnito urla. “Vidi ih, jebo te, ko životinje da voze u zoološki vrt!” Promiču posljednje kuće ubijenog Vukovara, čekamo da bager gurne u stranu izgorjeli kombi, u jednom dvorištu vojnici s plinskim maskama bacaju u veliku jamu mrtve svinje, kokoši i telad. Gubi se u retrovizoru silueta izbušenog vodotornja, Božo dodaje gas. Odnekud maglu kidaju daleke detonacije. Oba šutimo!

Vukovar je na početku ove godine imao više od osamdeset tisuća stanovnika. Kraj godine u potpuno razrušenom gradu na Vuki dočekat će tek nešto više od njih tisuću. Nitko ne zna i teško da će se ikad saznati koliko je ljudi, vojnika i civila, poginulo u sumanutom “oslobađanju” Vukovara.

Te subote više od tri stotine leševa čekalo je obdukciju i identifikaciju. Mjesecima koji nailaze otkrivat će se novi, pod ruševinama ili u improviziranim grobljima Vukovara. Zvat će ga “hrvatskim Staljingradom” i “srpskim Galipoljem”. Bio je, međutim, Vukovar. Bio je grad.

Boris Dežulović  (Slobodna Dalmacija)













Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48809943

Powered by Blogger.ba