Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

05.02.2016.

"PLAN USPIO": UNIŠTENA RADNIČKA KLASA

"Plan uspio": Uništena radnička klasa


Sa protesta bh. radnika, 2015.
Sa protesta bh. radnika, 2015.
///////////////////////////////////

Nekada industrijska zemlja, prepoznatljiva po namjenskoj, hemijskoj, drvnoj, tekstilnoj industriji Bosna i Hercegovina je danas zemlja sa najvećom stopom nezaposlenosti u Evropi.

Loša privatizacija, pljačka, otimačina zarad stranačih i ličnih interesa - poharali su privredne gigante, a radnici postali socijalna kategorija od koje okreću glavu svi.

No, dok god ne zaživi pravna država, neće biti pravde za one koju su ovu zemlju sagradili, kažu analitičari.

Posljednjih godina nema dana da u Bosni i Hercegovini jedna grupa radnika ne započne ili ne najavi štrajk glađu. Plaće ne primaju mjesecima, neki i godinama, a dolaze na posao nadajući se da će, barem, ostvariti pravo na penziju. Kad ispune uslove obično shvate da im nije uplaćivan staž godinama. No, najviše ih boli, kažu navode, što niko za njihove muke ne mari.

Livnica, ilustrativna fotografijaLivnica, ilustrativna fotografija

"Šta da radimo - da se tučemo, da se ubijamo, građanski rat da pravimo, ovo se više ne može izdržat'. Ja invalid ne mogu ni radit', nisam više sposoban. Neka me na biro pošalje da primam naknadu od biroa. Četiri godine sam borac bio, šta hoće više od nas. Ja ne znam. Ne bojim se sad da me vodi u zatvor, bolje i tamo nego ovdje. Evo, garantujem da će svi radnici pristat' da idemo u zatvor radit', makar ćemo zaradit' da jedemo. Kod kuće nit' imaš zaradit, nit' imaš struju zašta platit', telefon, vodu… Sve država traži, a nama ništa ne da", riječi su Miralema Žigića, jednog od radnika tuzlanske Livnice.

Mnogi se slažu da je za ovakav današnji položaj radnika kriva loša privatizacija. Smatra to i Jusuf Bubica, dugogodišnji funkcioner, a sada poslanik u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine.

"U lošoj privatizaciji preduzeća su preuzeli nesposobni ljudi, sposobni za malverzacije a nesposobni za organizaciju i stabilizaciju preduzeća. Ta preduzeća su listom propala", smatra Bubica.

No, kako je sve počelo. Mnogi su mišljenja da su političari sa ovih prostora još 90-tih osmislili plan kako da unište homogenu radničku klasu. Odabir najnižeg oblika kapitalizma pogodovao je tome.

"Radnička klasa u Bosni i Hercegovini zapravo je propala zajedno sa BiH."

"Radnička klasa u Bosni i Hercegovini zapravo je propala zajedno sa Bosnom i Hercegovinom. Onog trenutka kad je BiH prestala da postoji kao Republika Bosna i Hercegovina društvena imovina takozvanom tranzicijom prestala je da postoji kao društvena, a strpana je u private odnosno političko-politikantske džepove stranaka. Naravno, govorim o etno strankama. U pitanju je nešto što se u istoriji zove prvobitna akumulacija kapitala", kaže Esad Bajtal, sociolog i politički analitičar, te dodaje:

"Dakle, to je gruba otimačina svega onoga do čega može da se dođe. Mi smo čak imali tu izjavu nakon završetka rata 'ko je šta jamio - jamio je'. Dakle, bila je to planirana otimačina kako u teritorijalnom tako i u materijalnom smislu uz pravilo 'niti ćemo kome polagati računa, niti ćemo kome odgovarati', 'ovo je naše, ovo je privatna država i mi ćemo se u njoj ponašati onako kako odgovara nama, našim privatnim I stranačkim interesima' ."

Sa ovakvom vlašću radnici mogu spasti samo niže na socijalnoj ljestvici, kažu ekonomisti, podsjećajući da preglomazna administracija u Bosni i Hercegovini pojede gotovo 70 posto budžeta.

Svetlana CenićSvetlana Cenić

"Privreda je u kolapsu i nećemo se očigledno i dalje time baviti, bitno je sad namaći samo pare da ova administracija i ogromna birokratija funkcioniše i da se sačuvaju fotelje, jer za privredu para nema, grcaće i dalje, duguju im vlade, onda oni duguju dalje i idemo u spiral nelikvidnosti, nesolventnosti i dalje se vrteći u tom kovitlacu", ocjenjuje ekonomistica Svetlana Cenić.

Budući da BiH ima sve manje preduzeća od kojih se može finansirati administracija, opet se poseže za kreditima međunarodnih finansijskih institucija, kaže Bubica i dodaje da bez promjene načina funkcionisanja država uskoro definitivno propada.

"Danas više od pola od ukupnog broja zaposlenih radi na budžetu. Dakle, to je neodrživa situacija. Mi moramo ponovo pristupiti organizaciji preduzeća, ne više reorganizaciji, jer ona maltene ne postoje. Osnovni cilj i Vlade Federacije BiH i Vijeća ministara BiH bi trebao da bude da podstaknu razvoj preduzeća i privrede jer to je jedina šansa ove države", konstatuje Jusuf Bubica.

Bajtal, pak, smatra da je ključ rješenja pravna država.

"Vladavina ljudi mora prestati jer vidimo kakvi su učinci. Ovo društvo mora da uđe u fazu upravljanja. Upravljanje je racionalna kategorija koja kaže upravljati društvom tako da ga iz ove propasti dovuče do luke spasa. Ovdje mora prestati vladavina i mora krenuti upravljanje, a to ne može bez zakona i bez pravne države. Umjesto ljudi ovdje moraju početi vladati zakoni, a toga još nema", zaključuje Esad Bajtal.

////////////////
////////////////////////
//////////////////////
////////////////////////
//////////////////////
05.02.2016.

EMIR RAMIĆ: SJEĆAŠ LI SE MARKALA ?

Emir Ramić : Sjećaš li se Markala?


Februar 05. 2016.

RaMIC3

Petog februara 1994. velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti i petokolonaši izvršili su stravični zločin nad civilima. Artiljerijskom granatom na Tržnici Markale ubili su i izmasakrirali 68, a teže i lakše ranili 139 civila.

 


Search Results

Image result for markale fotos
Image result for markale fotos
Image result for markale fotos
Image result for markale fotos


Piše : Emir Ramić (IGC)

Zločin nad civilima na Markalama je izvršen u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom, genocidnom namjerom za otimanje bosanske zemlje. Opsada i široka kampanja zločinačkog divljanja po civilima i civilnim objektima glavnog grada Republike Bosne i Hercegovine nezapamćena je u historiji savremenog čovječanstva.  Staviti grad u opsadu, onemogućiti mu normalno snabdijevanje hranom, vodom, energentima, lijekovima, i danonoćno granatama, snajperima i drugim oruđima i oružjima, te zabranjenim sredstvima i metodama ratovanja, ubijati i ranjavati nezaštićene, izgladnjele i iznemogle civile, predstavlja potpuno očigledan i jasan dokaz genocidne namjere, koju je Generalna skupština Ujedinjenin nacija osudila još prije 60 godina.

Život civilnog lica kao pojedinca, a utoliko više – život civila kao kolektiva, je najveća svetinja međunarodnog humanitarnog prava. Još od srednjeg vijeka uobičajena je praksa zaštite civilnih lica. Ženevskim konvencijama najstrožije je zabranjeno (i krivično okarakterisano kao zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava) svako ratno djelovanje koje sistematski za metu ima živote, zdravlje i svakodnevnicu civila i civilnog stanovništva.

Iz perspektive 22 godina poslije, izvršioci i dalje negiraju zločin nad civilima na Markalama i drsko ga pripisuju Armiji Republike Bosne i Hercegovine, optužujući je da je time pokušala izazvati međunarodnu intervenciju ili da je zločin “inscenirala muslimanska tajna služba”, odnosno, da se, navodno radi o starim podmetnutim leševima. Međutim, nesumljivo je da je riječ o licemjerstvu,  lažima i podvalama. Historijska je istina, da je minobacačka granata 120 mm ispaljena sa položaja “Vojske Republike Srpske”, kolaboracionističke oružane sile Vojske Jugoslavije.

Historijska istina i vrijednosti sjećanja na masakr na Markalama i fašističko divljanje po tekovinama ljudskog društva, civilizacije, po nezavisnosti i suverenitetu Republike Bosne i Hercegovine, po nacionalnom, vjerskom, kulturnom i društvenom suživotu njenih građana i što je najvažnije po njihovom biološkom opstanku i preživljavanju lekcije su iz naše prošlosti na kojima danas, sjećajući se žrtava, moramo graditi zajedničku budućnost.

Nažalost, svjedoci smo svakodnevnih napada na Bosnu i Hercegovinu, negiranje genocida, falsifikata i kvazi istraživanja, nagrađivanja zločinaca, izjednačavanja agresora i žrtve, minimiziranaj zločina genocida, izjednačavanje žrtava genocida i žrtava ratnih zločina. Svjedoci smo da nam se govori da je, u ime budućnosti, pametnije šutiti o istini i nijemo prihvatiti aparthejd u Bosni i Hercegovini, ali Bošnjaci nisu, niti smiju biti takvi . U najtežim uslovima agresije, genocida  Bošnjaci su  branili najviše civilizacijske principe i univerzalne moralne konstante, na to ih obavezuje dug prema žrtvama zločina na Markalama.



////////////////////////

///////////////

NOVI RAZMJEŠTAJ: Dautbašić u Centralnom zatvoru, Radončić u pritvoru Suda BiH

Dautbašić u Centralnom zatvoru, Radončić u pritvoru Suda ...


////////////////////////////////////
 

Emir Ramić : Sjećaš li se Markala?

////////////////////////////////////




///////////////////////////////////////////////////



Farooo5

Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv Fahrudina Radončića i ostalih !

Zamjenik glavnog tužioca i šef Posebnog odjela za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju Tužilaštva BiH, podigao je optužnicu protiv: Radončić Fahrudina, Dautbašić Bakira, Šahman Bilsene i Hadžijahić Zijada. Kako

///////////////////
cicic

Klupko se odmotava: Dodikov saradnik Milenko Čičić saslušan u Tužilaštvu BiH !

U Tužilaštvu BiH saslušan je još jedan saradnik predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika. Milenko Čičić, vlasnik kompanije Kaldera, odazvao se na poziv Tužilaštva. Šta su istražitelji pitali nije otkriveno, ali [...]

////////////////////
asange4

Julian Assange izlazi ambasade Ekvadora : Sutra izlazim bez obzira kako odluči Istražno tijelo UN-a !

Tri godine se već Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, nalazi u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, no, to bi se uskoro moglo promijeniti - naime, poručio je kako će prihvatiti sudbinu te [...

/////////////////////////



/////////////////////////////

Dragojević i Bjelogrlić: Lepa sela lepo gore, dvadeset godina posle

Antiratni film koji su obožavali ratni zločinci

Predlozi za nove nagrade: Otvoreno pismo švedskom komitetu

Daleko je Nobel od masovne grobnice

Žitije srpske velikomučenice Dragoljuba Zbiljića

Samo komunistički agenti ne pišu ćirilicom uvek i svuda

image

Marinko M. Vučinić, publicistički bojovnik

Ima li ništarija na srpskom stanovištu?

image

Miloslav Samardžić: Srbe će spasiti soc-realizam

Neću da budem čizmaš, hoću da budem oznaš

image

Govor na šumski Dan: Sveti Stefan ubiva Ustavni sud

Koliko košta akademik Bećković?

//////////////////////

e-novine.com - Dodiče, molimo te, načini nas piscima!


///////////////////////////////////////////

Pomolimo se za Hrvatsku

Lijepa nečija odlazi u raj

////////////////////////////////////////////

Događanje naroda u Savskoj

Kako se rađa fašizam?

Odlazak duhovnih rođaka: Paul Kantner, Jefferson Airplane

Đavolji advokat koji je dobio krila

Mali narodnjaci i mali liberali

Srbi ne trpe velike ljude

04.02.2016.

ZLATKO DIZDAREVIĆ: JAD JADNI NOVE MAHALSKE ELITE

Zlatko Dizdarević: Jad jadni nove mahalske elite


Zlatko Dizdarević

Autor
4.2.2016. 



Zlatko Dizdarević: Jad jadni nove mahalske elite

Zlatko Dizdarević
//////////////////////////////

Izdvajamo

  • Realnost i istina su u ovakvim pričama, nažalost, nešto što tavori izvan elementarne pameti. Time se bave pošteni pojedinci, trezveni promatrači, obrazovani analitičari i, na posebno bolan i traumatičan način – ljudi preko čijih se leđa to sve skupa prelama. Uglavnom bolno. Kao preko leđa nekadašnjih radnika što su opljačkani i izvrgnuti mizeriji i poniženju u ovoj novoj, još malo pa evropskoj Bosni i Hercegovini. Zapravo državi mahali koja je otklizala i ispod industrijskog kapitalizma, dok liberalni ni vidjela nije. Za industrijski kapitalizam joj nedostaje industrija, a za ovaj drugi bilo šta liberalno osim krađa svake vrste, od sitnih džeparoškoh do krupnih duhovnih !
....................................
..........................................

Primitivizam »nove klase« poharao je i rad i stvaranje i nadgradnju. Njemu je dupe zinulo na  infrastrukturu koja se mjeri »po kvadratu«. A boga ti pošto kvadrat? 

Farsa se u Bosni i Hercegovini nastavlja, uprkos tome što su mnogi uzbuđeni, misle nešto se golemo, konačno, mijenja. Hapšenja, pritvori, optužbe, prijetnje, duge cijevi po redakcijama, otkazivanje sjednica Parlamenta koji je, naravno, talac političkih stranaka a ove pojedinaca i klanova. Po hodnicima raznih institucija ni za šta psovanja i aplauzi, zavisi čiji si…A realnost i mimo svega, znakovita, ko suza jasna onome ko hoće da je vidi. Jutros, u četvrtak, dnevno »Oslobođenje«, mada ne onoliko relevantno u čaršiji kao »Avaz«, na prvoj, drugoj, trećoj, četvrtoj i petoj strani, da se ne lista dalje, pretrpano uglavnom tačnim prepričavanjem sitnih i krupnih vijesti čiji je zajednički imenitelj svekoliki jad i mizerluk ovdašnje »države«. I onih, posebno, koji je vode, na razne načine, nadzemno i podzemno. Te ko je koga uspio izlevatiti, ko je samo planirao a ko »odradio«, ko će ovo i kada završiti, ko je donji a ko gornji, je li išta istina ili nije, možda samo fol, navlakuša, čiji je tužilac a čiji novac, đe su tu Ameri a jesu sigurno…I sve to o nečemu  što je trebalo biti država, a završilo u blatnjavoj mahali gluhog doba istorije.

Ali, cirkus ide dalje.

U tom istom danu, u istoj novini, na dnu neke tamo stranice iza i ispod svekolikog jada, informacija uz pripadajuću sliku, Čović-Cormack: »Pohvaljen napredak BiH«. Maureen Cormack je ambasadorica SAD u BiH, a Čović je Predsjedavajući Predsjedništva BiH. Predstavnici dvije formalno najjače strukture u BiH. Faktički, od njih je jača, mada oni to ne vjeruju, samo ovdašnja politička mahala. Ona je nešto što je istina, ali istina nije tema. Predsjedavajući Čović je ambasadoricu  informirao, a ona je njemu čestitala…On je prezadovoljan predajom aplikacije za članstvio u EU (sic!) za petnaestak dana, tako ulazi u povijest. Ona, valjda, što su  odagnate sumnje podlaca po kojima cijela priča s Daytonom, američkim, pa još jubilarnim, eto nije uspjela.

Realnost i istina su u ovakvim pričama, nažalost, nešto što tavori izvan elementarne pameti. Time se bave pošteni pojedinci, trezveni promatrači, obrazovani  analitičari i, na posebno bolan i traumatičan način – ljudi preko čijih se leđa to sve skupa prelama. Uglavnom bolno. Kao preko leđa nekadašnjih radnika što su opljačkani i izvrgnuti mizeriji i poniženju u ovoj novoj, još malo pa evropskoj Bosni i Hercegovini. Zapravo državi mahali koja je otklizala i ispod industrijskog kapitalizma, dok liberalni ni vidjela nije. Za industrijski kapitalizam joj nedostaje industrija, a za ovaj drugi bilo šta liberalno osim krađa svake vrste, od sitnih džeparoškoh do krupnih duhovnih!

To je dio priče o putu na kojem je ukradena država kao sistem i institucija, kao red stvari i pravila, pa takva utrpana u privatne džepove. Na ovom  putu iluzorno je hvatati pojedinačne lopove i nekakvim odlukama oduzimati im pokradeno, u ime pravde. Nije smrt države a rađanje mahale kao nedržavlja nastalo samo time što su materijalne vrijednosti nelegalno promijenile vlasnika.

Drama je mnogo dublja.

Za razumijevanje onoga o čemu se radi ne treba mnogo pameti. Gojko Berić napisao je u istom onom Oslobođenju od četvrtka kolumnu čiji je sukus u slijedećem: »Svaka vlada je u latentnom, a često i otvorenom sukobu sa radničkim sindikatima, korisnicima budžeta, medijima i nevladinim organizacijama. U BiH taj sukob traje godinama, što najbolje govori da je zemlja u konstantnoj krizi. Nestaju i posljednje fabrike, poput onih u Tuzli, u čijim dvorištima, uz noćne vatre, prevareni, desetkovani i iznureni radnički proletarijat štrajkuje glađu. To su završne simboličke scene opšeg raspadanja, od kojeg je profitirala cijela jedna nova klasa obogaćenih pohlepnika…«

Suština pogubne transformacije čije smo žrtve danas, otkrivala se paralelno sa krađom. Nisam sociolog ali je lako vidjeti šta to imamo oko sebe a šta je nestalo. Kako i zašto. Fabrike i proizvodnja nisu pokradeni da bi neki drugi vlasnik, lopov, nastavio da radi i proizvodi. Kralo se zato da se pamet i obrazovanje, duhovna nadgradnja tog rada i ljudski odnosi njime stvarani, prodaju po špekulativnoj vrijednosti kvadratnog metra zemljišta na kojem je bila fabrika. Ili kancelarije. Kvadratni metar pokradenog bagri je mjera vrijednosti. Rad kao mjera vrijednosti i supstanca čovjekovog egzistiranja, razvoja i nadgradnje ubijan je zločinačkim tehnikama. Onaj rad koji je imao u svojim temeljima znanje, da bi bio uspješan koliko jeste tražio je obrazovanje, razvoj i nauku, pamet i nagon traganja za novim. Taj i takav rad stimulirao je kulturu, umjetnost, sport, zabavu… Tražio je komunikaciju sa svijetom, budio znatiželju, imao nasušnu potrebu za informacijom i dobrim medijima. Sve je to moralo imati organizaciju i administraciju po mjeri i profilu, institucije koje će servisirati, pratiti, opsluživati stvaraoce i njihov proizvod, ma koji to bio.

Primitivizam »nove klase« poharao je i rad i stvaranje i nadgradnju. Njemu je dupe zinulo na  infrastrukturu koja se mjeri »po kvadratu«. A boga ti pošto kvadrat?  Otud tepanje najodvratnijoj otimačini uglavnom onih koji nisu nikad bili ništa jer nisu ništa radili a pronašli su se i u »kvadratu«, i u civilizacijskim neznanjima, i u gađenju nad radom – u »privatizaciji« nekadašnje supstance države i društva.  U toj trgovini višak su postali i ostali samo oni  koji su svojim radom, znanjem, organizacijom i kulturom sve to izgradili – radnici, ma kojeg profila i opredjeljenja. Oni koji se nisu znali »snalaziti« jer je to njima bilo nepotrebno znanje. Znalo se koje znanje važi i uz koje si znanje zadovoljan i slobodan. Kada se nisu znali ugraditi u kvadrat, izbačeni su na ulice. Možeš biti neobrazovan, ali ne možeš ne znati – snaći se. Kao što su se snašli do perfekcije oni koji nisu radili i zato im se rad gadio.

Najgore su u svemu ovome prošli gradovi poput, recimo, Sarajeva danas. Razoreni u ratu, uništenih ljudi i fabrika, zauzdani ideologijom profesionalnih  oslobodilaca čiju istoriju odavno  niko više ne propituje, pobogu grb nacionalne stranke je na rukavu u čelu. Strance koji ih danas hvale zadovoljavaju održavanjem niškorisne administracije bez proizvodnje  koja ne misli, ne buni se, ne radi. Ne treba joj, uz to, ni muzej, ni galerija, ni pozorište. Dovoljan je smartfon. Time se najlakše služi ničemu i ne buni ni protiv koga. Služi, uglavnom, sitnom traču i krupnom oportunizmu i dodvoravanju. I glasanju na izborima eto baš za to. Bez propitivanja znanja i sposobnosti, teren su na koji  stranački pobjednici mogu ugurati koga hoće. Za njih ne trebaju ni univerziteti, ni škole, ni kursevi. Ni instituti, ni nauka ni istraživački rad. Takva realnost nema nikakve potrebe za nadgradnjom koja nije biznis za džep partijskog lidera, gazde i vlasnika. »Energoinvest«, »Famos«, »Unis«, »Šipad«, »Agrokomerc«, to je ništa, lažna uspomena, mrak i totalitarizam. Koliko daje domaći gazda, a koliko Arapin ? Kome za to treba država kada je teren podijeljen, sise telekoma su tri, zna se čija je koja banka, čija elektrodistribucija, ko je čiji ambasador, zlu ne trebalo. Ko sa kojom državom trguje i šuruje. U čijoj smo alijansi da nekoga oslobodimo. Zato se ima vremena i za planove o kopanju jama, o koalicijama mržnje i podmetanja, nadzemnih i pozemnih.

Država je postala mahala u kojoj vladaju gazde. I ljudima i sistemom. Trodioba vlasti nije na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, već na diobu između trojice izabranih gdje  svaki od njih vlada i zakonodavnom i izvršnom i sudskom vlašću u svojoj nahiji. Po sistemu da sistema ne smije biti, pa ko koga. Na temelju onoga što farizeji zovu »političkom voljom«, ali onom koja je i iznad prava i iznad pravde.  Iznad vladavine prava u Bosni i Hercegovini je potpuno legalizirana i legitimirana vladavina ljudi nad sva tri udžbenička stuba poretka.

Nada, naravno, postoji kao uvijek. U početku, ona je vazda u ilegali. Kao što je u Bosni i Hercegovini rad u ilegali, ali ga ima. Optimizam se sakrio po provinciji, selima, zabitima, brdima i dolinama gdje ih »Sarajevo« oboljelo  u svojoj mahalsko-birokratskoj bahatosti i familijarnosti, osunećeno od duhovne, kulturne i političke nadgradnje, ne može još uvijek otkriti.

U sjeni namjerno uništenih nekadašnjih giganata oko grada, tamo dalje, u unutrašnjosti, niču fabričice, moderne i sposobne da proizvode za sofistriciranu industriju Zapada, zapošljavaju se mladi sa svih strana koje niko ne pita ni kako se zovu ni odakle dolaze već žele li da rade. Pa i ako ne znaju, naučit će. Šute sada već ozbiljni proizvođači uz Drinu,  u Hercergovini i centralnoj Bosni, a inozemni menadžeri u mercedesima idu ka njima kroz Sarajevo sa raznih strana, ne zaustavljajući se u samozaljubljenoj i duhom  na svaki način uspavanoj i posustaloj kasabi. Oni tamo što rade i proizvode ne gube vrijeme baveći se temama mahale, dokonim  skorojevićkim i »vidi me« podvriskivanjem po hodnicima veleljepnih staklenih institucija. U »gradu« u kojim se raspravlja ko vozi novi audi a ko samo passat i  kada će se usvojitii novi »zakončić« po kojem svaki parlamentarac treba da dobije pravo na šefa kabineta i savjetnika.

Hoće li političko-medijski tajkun Radončić u zatvor ili neće, ko mu je sve igru namjestio, šta će biti sa Bakirom a šta se njegovom suprugom što spaja bolnice, može li dojučerašnji sekretar Ministarstva sigurnosti iz pritvora postati ministar u “državnoj” vladi, kako ga je predložilo, zašto državni Parlament odgađa sjednice jer je, bože moj, lider jedne stranke pritvoren, hoće li im opstati koalicija sa SDA-om ili nećeo, tkud pravo premijeru da utvrđuje šta je građanima važno a šta nije u korpi namjernica, za njihove novce… sve to liči na jad jadni nove mahalske elite koju je porodio – poraz rada. Onaj što o kojemu je gospodin Predsjedavajući s radošću informirao gospođu ambasadoricu, a ona ga pohvalila. samo što još nisu rekli – I mir u svijetu !

Istog tog dana, po nekim ćoškovima novina, mimo drama sa Radončićem, Izetbegovićem i pripadajućim “liderima evropske BiH” (kažu samo što nije počelo i sa Dodikom)… objavljena je vijest da se u veliku zgradu u Sarajevu, nekada velikog “Energoinvesta”, useljavaju kancelarije Vlade entiteta što se zove Federacija BiH. Valjda sramota da zaostanu za onom zgradom u Banjaluci.

Hoće li i ta selidba u kojoj jedno ogromno Ništa okupira beskrupulozno  prostore  nekada svjetskog vrha  Nečega, golemog, biti uknjižena u uspjeh na kojem se gradi i ona Aplikacija, pohvaljena od srca i ko zna čega još. Vjerovatno hoće.

A cirkusi se samo mijenjaju, poput onih iz Balaševićeve pjesme: Nestaje cirkus, za sve je bolje tako / mnogi su predstavu shvatili do sad / nove pajace će masa naći lako / jer drugi će cirkus doći u naš grad…

Novi list













04.02.2016.

PUT KA PREPOZNAVANjU SEBE

PUT KA PREPOZNAVANJU SEBE


Vojislav Vujanović

Autor
4.2.2016. 


PUT KA PREPOZNAVANJU SEBE

Fotografije: Slobodan Delalić
//////////////////////////

Izdvajamo

  • Sva u lirskom notiranju ratnog užasa, ona je neka vrsta lirske etičke hronike posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine i izbjeglištva. Zato ova poezija obuhvata ogroman etički prostor, od potresnog opisa patnje gole ljudske supstance do propitivanja božanskih etičkih načela i zalaganja za novu formu osjećajnosti... (Enver Kazaz).

............................................

..........................................................

Nosila je Jozefina Dautbegović izuzetne potencijale svoje stvaralačke moći, dosegnula je vrhunce koji nas obavezuju da njenom pjesništvu damo dostojno mjesto u našoj, bosanskohercegovačkoj književnoj povijesti

Jozefina Dautbegović već je bila prekoračila tridesetu kada se 1979. godine predstavila javnosti svojom prvom pjesničkom zbirkom. Jasno je, dakle, da nije žurila u svome cjelovitijem predstavljanju, da je čekala trenutak kada se osjetila dovoljno zrelom za takav čin. Knjizi je dala znakoviti nazslov Čemerike. Sam leksem izveden je iz korijena čemer, sa značenjem gorčine i jada, teških životnih iskušenja. Otkuda ovakav naziv budući da se radi o čovjeku rane dobi, bez širokog spektra životnih iskušenja? Očito je da je pojam čemera izveden iz drugačijeg vida svijesti – onog koji se oblikovao u dinamičnom preživljavanju prelaska iz mladalačke dobi u doba zrelosti, u doba kada se život počeo ukazivati u složenijim vidovima svoje neposredne opstojnosti, sa projekcijama koje nisu bile u punom suglasju sa očekivanim, bilo u saznajnom bilo u emotivnom smislu. Kada se tome doda i intelektualni potencijal koji će u punoj mjeri doći do izražaja u poeziji što će nastajati u punoj i životnoj i stvaralačkoj zrelosti, onda diskrepanca između životnog toka i dinamičkog faktora koji je stvarao unutarnje napone biva sasvim vidljiva.

37205_134933643222328_6759920_n

Ali treba dodati još jednu činjenicu: Jozefina Dautbegović imala je izuzetno razvijen osjećaj za jezik. Uz to, bila je prosvjetni radnik i živjela je u neposrednom dodiru sa sredinom onoga govora koji je modelirao izvorni narodni genij i koji je ona upijala sa samog izvora. Leksem čemerike je, bez sumnje, nikao u jezičkom djelatnom prostoru upravo narodnog genija, jer nosi u sebi i lirsku transparenciju toga govora, ali i izuzetnu ekspresiju u sazvučju vokalā visokog tembra (i, e) i konzonanata izražajne snage, u čijem se spregu ističe konzonant č. Moglo bi se reći da je pjesnikinja do upotrebe ovog leksema došla sjedinjenjem značenjskog nemira koji je proživljavala i zvučno-likovnog sublimata koji je dolazio iz samog jezika.

Knjiga je štampana kod izdavača Druga svjetlost iz Doboja. Pjesme su nastajale, bez sumnje, u dužem periodu sazrijevanja i otklanjanja početničkih nevještina, jer pjesme imaju dovoljno izgrađenu pjesničku fakturu, iako je većina zasnivana na kratkim stihovima, a sadržaji su uzimani iz osobnih emotivnih izvorišta, izvorišta prvih ljubavnih iskušenja. Ta zrelost očituje se u nekoliko stvaralačkih ravni, posebno u korištenju jezičkih sredstava iz kojih su odagnane neravnine u formulacijama paradigmatskih cjelina, čime su otklonjene smetnje za oblikovanje frazeološke punine, samjerljive sa unutarnjom dinamikom izabranog motiva, njegovom sadržajnošću, misaonim kompleksom i sa emotivnim duhovnim emanacijama. A svi ti elementi manifestirali su onaj poetički princip koji je odgovarao samom pjesnikinjinom biću.

I ono osnovno: već u prvoj knjizi eksponirana je autohtonost njenog izričaja, bez težnje da rafinman svome stihu traži u obrascima drugih pjesničkih izričaja. Ona svoj stih svodi do sintagmatske stiješnjenosti, bez upotrebe jezičkog znakovlja, zareza i tački, ona gradi svoj poetski narativ tako da se kreće primijetnom dinamičkom linijom, bez zastoja, bez razuđenije intonativne parabole i bez težnje da se koristi obilnijom metaforičkom izražajnošću. U takvim formulacijama izražajnih sredstava ona pokušava da izrazi svoj egzistencijalni drhtaj koji subjekta njene pjesme zatječe na brisanom prostoru iskušenja, bez sigurnosti i zaštite. Sve pjesme, koje su se našle u knjizi, ispjevane su u istom značenjskom ključu – osim prve u kojoj se svijet predstavlja kao tajna i sve se stvari zbližuju i dodiruju. Ti dodiri jesu ljubav koja ispunjava sobu u kojoj se tajne i otjelovljuju kao ljubav, ili se ljubav ukazuje kao tajna.

Naslovi pjesama sugeriraju prostor u kojem je inspiracija nalazila svoje izvorište. A izvorište je nemir izazvan strepnjom i iščekivanjem. Prva pjesma pomalo je djetinjski intonirana. U drugoj pjesmi došlo je do svojevrsne inverzije: subjekat je u pjesmi muškarac koji proživljava nedolazak žuđene i u njegovom senzornom sustavu sve oko njega poprima drugačiju zornost, priroda snažno saučestvuje u njegovim nemirima, njene predmetnosti poprimaju antropomorfne karakteristike, pa se nemir subjekta prenosi na čitavu prirodu kao neposredni saučesnik, kao što se to zbiva u narodnoj pjesmi. Ali ono što je značajnije u ovoj pjesmi od oblikovanja motiva jeste sigurnost kojom se oblikuje sama pjesma. U narednoj pjesmi je u osnovi isti motiv: odsustvo onoga za kojim se žudi – ali je sada subjekat pjesme žena, i pjesma je znatno bogatija metaforikom koja pjesmi daje naglašenu ljupkost, a sami stihovi prožeti su zvonkošću i lucidnim rješenjima oblikovane situacije. Zapravo, cijela je pjesma jedna metafora u kojoj se prepliću i druge metafore što prate unutarnje nemire. Neke stihove moramo unijeti u svoj zapis:

Otkad te nema
Sve mi naopako
Kao rukopis u ogledalu
Ničega
Ni zvuka zvona
Gospode ti si zvonara umorio
A zvuku zvona
Vjetar je vrata zatvorio
Mislila sam kao suluda ptica
Da se dešavaju čudesa
Od zvijezda zrnevlje
Treba se samo popeti do nebesa
I pozobati

U posljednjoj pjesmi, pak, došlo je do snažnog motivskog zaokreta: umjesto motiva zasnovanih na mladalačkoj ljubavi, pjesma je zasnovana na spoznaji da godine počinju igrati svoje kolo i da je od svega ostalo

Da pričamo što nas boli što smo snili
Da brojimo samoće satove
Pred noć mislimo koga bismo
Pozvali na spovod (kad bi se moglo)
Kao u svatove.

Druga knjiga, koja se pojavila šest godina iza prve, i nosila naslov Uznesenje (Doboj, 1985.) nije donijela, u poetološkom smislu, neke bitne značajke, mada su primjetljivi izvjesni pomaci u karakteru same inspiracije. I ovdje je prevalirao ispovijedni ton, a poneka je pjesma ličila na dnevnički zapis, mada je misaoni koncentrat do izvjesne mjere ojačao osjećaj egzistencijalne nesigurnosti i strepnje od gubitka onoga čijom se bliskošću osmišljavala opstojnost u svijetu. I sam je stih postajao čvršći, spregnutiji u svojoj formulaciji.

jozefina

Sa trećom knjigom, čiji naslov nam više sugerira putopis nego pjesnički govor: Od Rima do Kapue – pojavila se 1990. godine i njome počinje nova faza u stvaralaštvu Jozefine Dautbegović. Poetska fraza poprima, bar u većini pjesama, šire razmjere, ritam se usaglašava sa kontenplativnim tonom i sa tematskim okvirom u kojem njena inspiracija nalazi svoje izvorište, sama pjesma se koliko-toliko distancira od intimnih proživljavanja, iskoračuje iz sfere ispovijednog tona i osobnih preokupacija, mada ljubav ostaje kao konstanta u sveopćem njenom emotivnom obzorju. S druge strane, misao se uzdiže do metafizičkih spoznaja, do općeljudskih vrijednosti kojima poetsku karakterologiju očuvava pojačanim korištenjem metaforike. U pjesnički govor pjesnikinja uvodi i asocijacije kojima se proširuje opservaciono polje, čime se, neminovno, misao sama sobom produbljivala – dostižući do sfere zapitanosti o egzistencijalnom smislu opstojnosti u prostoru izvan realnosti.

I tematski krug se širi, pa pojedini njegovi aspekti omogućuju pjesnikinji da razvija lepezu svojih sintagmatskih kristala, svoju metaforiku i sprezanje svojih opservacija do simbola. U vidnom polju pojavljuje se lik koji nije više vezan za iskustveni prostor već za mitski karakter koji, svojom znakovitošću, podiže skalu interesiranja na ravan u kojoj se opservacije uzdižu ka magijskom prostoru – gdje vladaju drugačiji principi razumijevanja sopstva, spregnutog u simbol nade i iluzivnosti htijenja da se ovlada svijetom ideja. I sve je to kondenzirano u mitskoj ličnosti Ikara, koji je bio opsjednut željom da se vine u prostore izvan iskustvenog polja, da se vine do Sunca! Ali, iz te opsjednutosti da se dosegne nedosegnuto rađa se i spoznaja da je jedino stvarnosno – pad. Između ta dva pola: opijenosti ciljem i neminovnosti pada – počinje da kreće pjesnička misao Jozefine Dautbegović. Istina, ona se neće do kraja odricati iskustvenog, neće se odricati ni svoje mladalačke opsesije – ljubavi, ali će gotovo u svim pjesmama svoju pjesničku misao raspinjati između ova dva pola: cilja i pada, s tim što je ideja cilja transponirana u svijest o iluziji:

Vrebam svjetlucav odraz
tvojih puceta
Dok moju golu krstaču
Čupaju za potpalu.

Iz prepleta ovih spoznajnih stanja izrasla je njena pjesma Prvo drhtaše riječ. U ritmičkoj organizaciji naslova može se doslutiti evanđeoska sintagma U početku bijaše riječ, a cijela pjesma nudi se u vidu alegorije. Riječ je korelat života, život u sebi nosi smisao plodnosti i rađanja. Obesmišljenje tog čina dovodi do iluzije, iluzija postaje priviđenje, priviđenje konstituira pjesmu. Pjesma postaje freska priviđenja, zasnovana na opservacionoj moći koja je omogućila pjesnikinji da se slobodno kreće vremenom i prostorom, da pronalazi motive kao imaginativna uporišta iz kojih je isijavala nova energija čiju je snagu transponirala u misaoni kondenzat koji poprima karakterologiju začudnog kojim se modelira poetski narativ koji svu motivsku razuđenost svodi u jedinstveno zorno polje oblikujući nenarušivu arhitektoniku pjesme, bez obzira na sve misaone i oblikotvorne rukavce kojima se imaginacija kreće.

Ovakvim načinom oformljenja pjesme pjesnikinja je neminovno morala doći i do motiva sa biblijskom ili kristološkom paradigmom. U pjesmi Mrak dolazi poslije, kao i u pjesmama Između, Premijera, Prinosim, pjesnikinja je propitivala osmišljenost ove paradigme, dok pjesma Od Rima do Kapue, što je svoj naziv dala čitavoj knjizi, pokušava misaonu širinu, koju je eksponirala u ovoj knjizi, dovesti do kristološkog čina raspeća u kojoj se već desilo sve što se moglo očekivati: od golgotskog hoda do raspeća i skidanja s križa.

Iskustvo stečeno u prethodnim knjigama bilo je dragocjeno u daljem njenom pjesničkom rastu i razvoju. Međutim, nastanak nove knjige, naslovljene Ručak s Poncijem (Zagreb, 1994.), uslovljen je novim povijesnim kontekstom – ratnim bezumljem u kojem je pjesnikinja bila prisiljena da se spusti sa misaonih transverzala, do kojih je dospjela u knjizi Od Rima do Kapue, i da se zagleda u čin koji se nije zbivao u nekim zaumnim prostorima već tu, na rodnom pragu.

Ali, prije toga moramo reći da je ovo kataklizmičko stanje pjesnikinja naslutila i prije nego što se zbilo. To je ona snaga anticipacije koja je bila svojstvena samo vidovitima. Jozefina Dautbegović bila je obdarena i tom snagom. Eksponirala je to u pjesmi Ovidiju za utjehu. Nema datuma kad je pjesma nastala, ali po intonaciji ona više pripada prethodnoj knjizi nego knjizi na čijem se početku našla. Za naša razmišljanja intrigantno je što je za junaka svoje pjesme našla upravo Ovidija i da ga je preobrazila u metaforu onoga što je njoj predstojalo. U osnovi pjesme je – progonstvo. Ali, bez obzira u kakvom se ozračju pjesnikinji ukazivalo Ovidijevo progonstvo, nama se sam motiv čini začudnim, i u toj začudnosti mi iščitavamo podsvjesnu slutnju onoga što je i pjesnikinju samu čekalo. To je ono vizionarno do kojeg će se vinuti njena inspiracija.

Jozefina Dautbegović će, uistinu, postati pjesnikom vizionarnog, u čiji će se svjetlosni krug useljavati i motivi što doslućuju i kristološke vizije, sagledavane sa ruba egzistencije koja i želi da, svojom sudbinom, participira u sveopćem stradanju čovjekovom, izraženom i naslovom knjige: Ručak s Poncijem. Ona ne želi da tim svojim motivima daje karakter vjerničke skrupuloznosti; ona traži način da ozvaniči sveopće povijesno stanje koje se urušava na čovjeka, a koje se može sagledati iz Poncijeve stajne tačke. I još nešto: da bi svojoj misli dala univerzalni odsjaj i oslobodila je mogućnosti sopstvene ispovijedne intonacije, subjekta pjesme prevela je u muški rod.

Knjiga je dosta heterogena u svome sastavu. U prvom dijelu je nekoliko pjesama u kojima je sagledana tragika Bosne u tek preživljenom ratu. U ovakvoj situaciji pjesnici se teško oslobađaju plošnoga govora. Međutim, Jozefina Dautbegović znatno je izmijenila intonaciju, uspostavila prividnu distancu kroz čiju je koprenu pukost podatka prevodila u metafore i od njihove očitosti gradila kontekst koji je omogućavao da se služi i datostima koje su duboko obilježene pukošću stvarnosnog, a da se ne uruši poetski govor. U tom prostoru posebno se djelatnim čini narativni fon koji podržava opservacionu moć inspiracije i fabularni tok pjesme sa izrazitom ritmičkom organizacijom koja je podudarna sa širinom opservacione moći. U ponekim pjesmama može se doslutiti alegorijski način organizacije pjesme sa živim stvarnosnim koleratom, ali bez gubitka melodike kojom se pjesma obznanjuje i smješta ovu pjesnikinju u red najznačajnijih pjesničkih pojava u posljednjoj četvrtini minulog stoljeća i najznačajnijih pjesničkih ličnosti koje su tragediji Bosne dali uzvišeni karakter pjesničkoga govora.

Sa knjigom Ručak s Poncijem Jozefina Dautbegović uspostavila je svoj poetološki sustav koji smo pokušali definirati nastojeći da dosegnemo do onih odrednica koje i određuju taj sustav i da proniknemo u njihov složeni preplet. Ona se kretala, od prve do četvrte knjige, vertikalom sazrijevanja, ali i podizanja svoga pjeva do one intelektualne razine koja ju je smještala u izuzetne pjesničke individualnosti i izazivala respekt svih koji su se bavili njenim pjesništvom i gonetali ga izrazito intelektualnom aparaturom i filozofskim formulacijama njene pjesničke misli. Možda je najobuhvatniju analizu dao Hrvoje Čulić u svome zapisu Poezija kao egzil objavljenom u Vijencu 1998. godine. Sigurno je da je Čulić svoj zapis načinio nakon pročitane knjige Prizori s podnog mozaika (Zagreb, 1997.). Pojam prizor jeste testamentarna riječ njenog poetološkog sustava čija bi se funkcija mogla, sa manje ili više uspjeha, ekstrahirati i u njenim prvim pjesmama. Međutim, u knjizi Prizori s podnog mozaika pjesnikinja ga je ozračila punim mlazom svjetlosti stavljajući ga u naslov niza pjesama u ovoj knjizi i omogućila nam je da jasno vidimo njen stvaralački prosede u gradnji pjesme.

Dva elementa bitna su u stvaralačkom postupku Jozefine Dautbegović: sopstveno duhovno stanje i prizor kao drugi pol stvaralačkog postupka. Prizor nije tek eksplikator u pjesmi, on je tvorački izuzetno funkcionalan i to je vidljivo po načinu kako pjesnikinja gradi prizor. Genij njenog tvoračkog akta očituje se u izboru detalja iz melase koja se nudi za uvođenje u stvaralački akt. Detalj je onaj momenat koji u sebi sadrži kontekstualnu snagu cjeline, ali se snaga njegove pjesničke djelotvornosti aktivira tek onda kada bude osupnut duhovnom energijom koja se oslobađa iz ukupnosti duhovnog stanja pjesnikinje. To je ona spiritualna snaga koju je pomenuo Hrvoje Čulić, i tek kad se u odabrani detalj useli spiritualna energija duhovnog stanja Jozefine Dautbegović – on se uzdiže iznad ravni svoga materijalnog sopstva i postaje gradbeni faktor pjesničkog prizora. Prizori, pak, postaju otvorene dveri kroz koje se u prostor pjesme useljava zbiljnost u svojoj nepatvorenosti, ali i ritmička mjera govorne formulacije inspirativnog sadržaja. I tek kad se svi elementi među sobom usaglase – nastaje pjesma širokog spektra opservacionih moći i čvrste ritamske organizacije. To biva vidljivo gotovo u svakoj pjesmi od koje je sačinjena ova knjiga. Evo jednog primjera:

Okrećem novi list ozdravila sam
Pisat ću opet o ljubavi govorim
sebi u bradu dok se prepun autobus
opasno naginje u zavoju kao plav cvijet
na pretankoj stabljici.

U citiranim stihovima primjećujemo još nešto: da bi mjera govornih formulacija dala pojačani mah, ona ne poštuje stihovnu organizaciju da se na njenoj protežnosti osjeća i zaokružena misao, ona stih presjeca tamo gdje to ona hoće, na takav način čineći neku vrstu opkoračenja da bi kolokvijalna širina očuvala svoju narativnu slobodu. Kada se tome doda i izostavljanje interpunkcije, onda je slika potpuna, ali može u čitatelju izazvati i izvjesni nesporazum zbog teškoće u definiciji momenta u kojem se okončava jedna frazeološka cjelina i započinje druga.

jozefina63

Ova knjiga u dotadašnjem opusu Jozefine Dautbegović ima i svoju zasebnost: pojavila se nakon završetka rata – 1997. godine, ali datumi ispod pjesama svjedoče da su pjesme nastajale dok su ratni pogromi još uvijek trajali. Pjesme bilježe stanja koja umjetnica proživljava, mada se u njima može osjetiti i određeni vid zbiranja proživljenog. Očito je, dakle, da su sve pjesme u knjizi proistekle iz istog inspirativnog jezgra, što knjizi daje snagu unutarnje monolitnosti: pojedine pjesme nose na sebi oznakovljenje svoje zasebičnosti, ali, isto tako, one se slijevaju u jedinstvenu cjelinu, pa se stječe dojam da se ovdje ne radi o zbirci pjesama već o projektu koji se nudi u svojoj cjelovitosti.

Stvaralačka magija Jozefine Dautbegović nije se smirivala. Iako smo već rekli da je knjigom Prizori s podnog mozaika definirala svoj poetološki sustav, ona je i dalje ustrajno pronalazila moguće modulacije kojima bi učinila bogatijim taj sustav i proširila svoje pjesničko interesiranje za neko nedosegnuto polje kojim bi svoj pjev podigla za još jednu skalu, za novo poetsko čvorište. Jedna od tih modulacija izražena je u knjizi Božja televizija (Zagreb, 2001.). Očito je da pjesme u ovoj knjizi imaju bitno izmijenjen ključ. Ali, bez obzira na inoviranje unutarnje organizacije pjesama, to inoviranje ima svoj logički slijed – koji ju je vodio ka novom pjesničkom zborenju.

Prvi gradbeni elemenat, koji se pojavio još u vrijeme njenog mladalačkog stvaranja, jeste ojačavanje inspiracije opservacionim moćima kojima je svome pjesničkom zóru dala novi polet i snažno proširila svoje stvaralačko polje. Drugi čin tog sazrijevanja ogleda se uvođenjem u stvaralačko polje zbiranja proživljenog. Stoga se stvaralački čin više nije oslanjao na blistave prosjeve svijesti, trenutačku koncentraciju stvaralačkog ega, jer u svoj pjev ona unosi još jedan momenat: rad uma. Pjesma više ne ovisi od trenutačnog inspirativnog bljeska, jer njega presreće um koji od proživljenog gradi sinteze u kojima se kondenziraju specifični životni aspekti, aspekti u kojima se zrcali ona strana životnosti što je nedostupna neposrednom viđenju i koja se mora gonetati. Odgonetnuto, očišćeno od efemernog u životnom traktu, preseljava se u pjesmu, a iz pjesme, u krajnjem kondenzatu, prvobitnost tajne prelazi u spoznaju. Spoznaja u svoje biće uvodi spletove značenjskih postulacija koje proistječu iz brojnih rukavaca iz kojih se isijavaju životna ozarenja koje pjesnikinja ugrađuje u svoje stihove širokih fraza što se gotovo dotiču prozne organizacije rečenice, ali, ipak, sa ritmičkom organizacijom poetskih dionica. To je novi vid stilizacija govora, govora kao slike svijeta. U tu frazeološku širinu život, naoko, ulazi u svojoj otvorenoj pojavnosti, ali oslobođen stihijnosti koja biva nadvladana stilizacijama što ih pjesnikinja koristi u saglasju sa misaonim preokupacijama, prvenstveno misaonim, tek u podtekstu smještajući i određene emotivne naboje. U tom pogledu pjesma Trag nameće se gotovo svojom programatskom usmjerenošću:

Čak kad idem i nasumce, naiđem na samo meni prepoznatljiv trag.
Moje traganje nije bilo kakvo, ono slijedi znakove, mirise, svjetlo,
Boju. Svaki puta trag je drukčiji. Tako je i sa zvukovima.
Uvijek se izdvoji jedan, samo meni čujan, i ja ga slijedim.
U prolazu zamjećujem samo one ljude kroz koje je prošao takav
Trag. Oni nisu svjesni činjenice kako su za mene obilježeni.
Primam ih bezrezervno, jer od njih trag vodi dalje.

Ovakvim postupkom Jozefina Dautbegović nije obezličila svoj pjesnički ego nego ga je do izvjesnog stepena čak i ojačala, a to je mogla postići jer se cijeli njen stvaralački postupak toliko razvio da postaje i mjera univerzalne snage. Od te tačke, reklo bi se, kreće većina onih koji su u filozofskom ključu razrješavali kompleks misaonih procesa ove pjesnikinje. Međutim, veliki broj njih, zapravo, u Jozefininu pjesničku frazu, kako smo već rekli, utiskuju svoje filozofske opservacije što promašuju onaj sustav koji je Jozefina izgradila u svome poetskom zborenju.

Jozefina Dautbegović u svakoj pjesmi mijenja svoju stajnu tačku i o uvedenoj materiji sudi iz izoštrenog ironijskog kuta, ali koristi i svoj himnički poj. Prvi vid korišten je u pjesmi Božja TV, gdje se poigrala sa Bogom koji koristi televizijske mogućnosti da, pritiskom na dugme, izbriše ili izmijeni sliku svijeta. Ona takođe može da ispjeva himnu vodi, jednu od najljepših koja mi je bila dostupna. I treba je čuti:

Pozdravljam te vodo i trudim se oponašati
Tvoj smisao za čistoću
Tvoju mogućnost da se prilagodiš mijenama
Tvoju upornost da tečeš unatoč preprekama 

Bez tebe ni riba ni klica pšenična ni ovaj list duhana
Isjeckan i savijen u cigaretu koju pušim dok pokušavam
Shvatiti tvoju lukavu odluku da budeš 

I slatka i slana istovremeno.

Posljednja knjiga pjesama koju je Jozefina Dautbegović objavila za svoga ipak kratkog života – bila je Vrijeme vrtnih strašila (Sarajevo, 2004.). Knjiga ima 39 pjesama podijeljenih u tri ciklusa. Naziv prvog ciklusa je Na graničnom prijelazu, drugi je Teška predstava, a treći Pokušati pamtiti.

Prvi ciklus nastavlja inspirativni tok prethodnih zbirki čiju je tematsku kružnicu obilježilo ratno stradalništvo u Bosni i Hercegovini zbog kojeg je morala krenuti u izbjeglištvo i proživjeti strahote što se obruše na pleća beskućnika koji se našao na egzistencijalnom rubu održanja golog života. U Selidbi, prvoj pjesmi, suočavamo se sa fenomenom odricanja: odricati se svega što je već postalo dio duhovne konstelacije samog bića. Ovo odricanje znači, zapravo, skrnavljenje bića, ogoljavanje egzistencijalne vertikale kojom je uspostavljan odnos između samog bića i uspostavljenih odnosa i sa vremenom i sa prostorom. Krajnja konzekvenca toga odricanja jeste gubitak sopstva, gubitak komponenata od kojih je sazdana duhovnost po kojoj se čovjek može prepoznavati ne samo u svijetu već i u sopstvenoj bîti. Svaki odbačeni elemenat sadrži u sebi neku od duhovnih komponenti po kojima se čovjek prepoznaje u protoku vremena, u kojem je zgrudvao sve daće i nedaće kojim se obistinjivao i činio sebe prepoznatljivim u sopstvenoj zbilji. No, Jozefina Dautbegović u pjesmi to ne čini tonom oslobođenim unutarnjih duhovnih vriskova već tonom koji se ne pomiče iz svoga spoznajnog ležišta – čime upravo i postiže onu potresnost što se prelijeva preko ruba iskaznog, ugrađuje se u naše biće, pomjera nas iz ustaljenog ležišta, i mi doživljavamo onu tjeskobu koja se vezuje za čin koji pjesnikinja proživljava. Odričući se stvari koje će, za koji trenutak, radnici gradske čistoće odvesti u javnu spalionicu iz koje će se “vinuti u zrak siv stup dima” iz kojeg će “duše naših stvari padat (će) ponovo na nas/ u obliku gradskog smoga”, pjesnikinja, na kraju, prepoznaje u sebi dželata sa dilemom da li da na lice stavi “crnu kapuljaču kao i ostale ubojice/ kako me stvari ne bi prepoznale”.

Odricanje jeste, zapravo, proces obezličenja, stravičniji, možda, i od same smrti – čija će potresnost biti podignuta za potenciju više kada se pokušaju pronaći sredstva za uspostavu identiteta, što predstavlja idejnu osnovu druge pjesme u ovom ciklusu, u pjesmi Na graničnom prijelazu, ili u pjesmi Prilozi za nove biografije. Osnovnom problemu ogoljavanja sopstva pjesnikinja ponekad dodaje i socijalni momenat, kao u Pjesmi perača gradskih izloga. Poantu ovoj pjesmi čine stihovi sa krajnjom kondenzacijom onoga čega nema:

No ima jedan mali izlog na broju 42
Koji perem s posebnom pažnjom
Ali mi uvijek ostane mutan
Unutra je kao u lutkinoj kući izložena šarena dječja odjeća
Pa dok perem sve gledam bi li odgovaralo mome unučetu
Da mi se sin oženio prije nego je otišao 

A lijepo sam mu govorio kad je odlazio
Jebena budalo znaš li da u svim ratovima gine
Jedino sirotinja
I svaki put kad na to pomislim
Izlog se zamuti 

U pjesmi Neidentificirani Jozefina Dautbegović spušta svoju sondu u grobnu humku, produbljujući problem identifikacije kada od bića ostane samo nekoliko kostiju.

67675_134946643221028_7031389_n

U ovom ciklusu ima jedna pjesma koja se, na neki način odaljuje od predmetnog sloja ostalih pjesama, mada se vezna nit nije do kraja istanjila. To je pjesma Vrijeme vrtnih strašila čiji je naslov preuzet za cijelu zbirku. Nju je, možda, trebalo izdvojiti kao zasebnu cjelinu. Njena je misaona okosnica podignuta do razine univerzalne slike rađanja zla koje počinje nagrizati pjesnikinjin mir. Jozefina Dautbegović načinila je zapis o potonuću čovječnog u čovjeku, ali ne u začudnim apstraktnim formama, ili u vidu mogućih egzistencijalisičkih filozofema, već u vidu konkretnih slika ugrađenih u sopstvena iskušenja: strašilo je poslužilo kao paradigma, ili kao meafora:

Vlasnik vrta se odlučio na drastičnije mjere
Jedno jutro je živu svraku svezao za nogu
I istaknuo na visoku motku kao pobjednik zastavu
Usred vrta

Ali, kako pjesnikinja kaže, “stvari nisu ostale na tome”, i u pjesmu je uvedeno novo iskušenje, potresnije od prvog:

Poslije smo i ljude
Gledali kako vise na različitim mjestima
Na bodljikavim žicama preko drvenih ograda ispred kuća
U vlastitim vrtovima
Sasvim mrtvi u tamnim kaputima
Koji su poslije dugog boravka  na otvorenome
Izblijedjeli kao svrakino perje na onoj motki.

Sve to, pak, prevedeno u pjesmu, dobiva produbljenije značenje, potresnije u svojoj biti, sa jasnim oznakma onog Zolinog “opužujem” (j’accuse). Završna kadenca misaone parabole, utkane u tokove pjesme, jeste još jedan vid potresnosti vezan za čovjekovo biće: u neko doba on se oslobađa potresnosti prizora, satkanih od raščovječenog čovjekovog senzibiliteta, i postaje ravnodušan prema onome što se useljava u njegovo vidno polje, pa pjesma okončava spoznajom da je vrijeme strašila, kao pitome skaske, davno prošlo. Uspostavljaju se druge skaske. Pjesma je jednostavno komponirana, bez ikakvog pokušaja emotivnog zažarenja, kao govor mudraca. A upotreba prvog lica jeste osnova za epsku mirnoću koja, u svome podtekstu, do metafizičkih obzora podiže  spoznaju o destruiranju čovječnog u čovjeku – što postaje obilježje samog vremena.

Drugi ciklus heterogen je i po izvorima inspiracije i po vremenu nastanka, i pjesme je teško svesti na zajednički imenitelj iz kojeg bismo mogli izlučiti kontekstualnu osnovu, mada je vidljivo nastojanje pjesnikinje da stvari koje, ponekad i slučajno, uđu u njeno interesno polje prevede u duhovno stanje, a potom preoblikuje u pjesmu. Nekoliko nas pjesama upućuje na to. Sat, mjerač vremena, ipak ju je najčešće preokupirao, kružno kretanje njegovih kazaljki, kao u pjesmi Noćna geometrija sata. Po sadržini joj je bliska pjesma Čekanje. Ona je karakteristična i po tome što ispod nje stoji godina njenog nastanka: 1983. Pjesma se odlikuje frazeološkom širinom, gotovo besprijekornom poetskom uglazbljenošću i lijepo oblikovanim poetskim narativom – što nam pokazuje da je Jozefina Dautbegović već u ranoj fazi svoga stvaranja uspijevala naći pravu mjeru i pravi iskaz za odabranu temu, i da je suvereno vladala izabranom pjesničkom formom. Specifičnom poetskom uglazbljenošću odlikuje se pjesma Kao šugav pas – porebarke postrance, sa izrazitim osjećanjem životne tjeskobe. Neke pjesme nose u sebi i nanos otuđenosti, kao Ona više ne voli posao koji radi. Jedna je pjesma zasnovana na pobuni, na težnji da se drugi podjarmi sopstvenoj volji koja se otelovljuje u činu jahanja, makar to bili konji lipicaneri, pogotovo kada se taj čin prevede u egzaltirano jahanje golim tijelom, kako je to činila glumica Vlasta Delimar da bi time manifestirala čin – slobode. Tu je i pjesma Veliki odmor koja je u svojoj poetskoj organizaciji dovedena do kristala.

Ipak, do poetske kristalizacije najviše je dovedena pjesma Nevestinsko oro, inspirirana Ohridom i njegovim ambijentom. Pjesma se odlikuje izvanrednom orkestracijom: sve što se našlo u vidnom polju pjesnikinja je sažela u vanredan poetski narativ i iznad svega toga raspela dugu svoga emotivnog sazviježđa.

I u trećem ciklusu pjesme potiču iz različitih izvorišta. Većina ih je pisana pomalo začudnim jezikom, zagonetnim, kao tročlana pjesma o Korčuli u kojoj se prepliće vrijeme u svojoj nestalnosti, uvijek nudeći drugo lice nepostojanosti da se dođe do neke druge istine koja bi u sebi sažimala vrijeme, prostor i osobno urastanje u zbiljnost susreta sa otokom. Neke od njih poprimaju vid alegorije (Kukavičja; Od stakla), neke se spuštaju do zaumlja (Naoružane samo očima s bijelim zjenicama), u nekima je pjesnikinja preokupirana usudnošću bića (Kornjača). U svakom slučaju, poezija u ovom ciklusu nudi se u drugačijem svjetlu od neposredne doživljenosti – ma koliko katkad frazeološke kadence nude metaforiku otvorenih značenja, kao u pjesmi Žito i kukolj. Svoj govor pjesnikinja u nekim trenucima podiže do hermetizma, postavljajući ga u formi gonetanja (Od stakla) ili  nudeći neki vid nadrealnog govorenja, kao u pjesmi Pokušati pamtiti. Dvije se pjesme, ipak, nude svojom otvorenom metaforikom. Takva je prva pjesma ciklusa Pitanja jednog prirodoslovca sv. Franji i pjesma Oblaci – kruhovi koju bismo uvrstili među one pjesme u kojima je Jozefina Dautbegović dosegla zenit svojih stvaralačkih pregnuća.

Inspirativna energija koju je Jozefina Dautbegović ugrađivala u svoje pjesme bila je široka, bogata, rapsodična, a sama organizacija pjesama zasnovana je na poetskom narativu koji je stvaralačkoj invenciji ostavljao široki prostor. Unutarnja kondenzacija oslonjena je na akcenatski ustroj koji je ustanovljivao strogi odnos između misaonih parabola i rečeničnih perioda, i oni nisu dopuštali da se izgubi ona unutarnja arhitektonika koja nije dozvoljavala da pjesma sklizne u ispraznu retoričnost i prozaičnu fabulativnost. Akcenatski ustroj je, također, uredovao i unutarnje modeliranje emotivnih napona: Jozefina ni u jednoj pjesmi nije prelazila one amplitude u kojima bi se pjesma suviše zažarila i prelazila u naglašenu osobnost i poprimala ispovijedni karakter. Njena pjesma je, zapravo, rezonator smisaonog obzora u koji ona smješta inspirativni poticaj pronalažen u svijetu realnih zbivanja, i to je ona pjesnička snaga koju je ovom pjesničkom knjigom ona dosegnula.

Nosila je Jozefina Dautbegović izuzetne potencijale svoje stvaralačke moći, dosegnula je vrhunce koji nas obavezuju da njenom pjesništvu damo dostojno mjesto u našoj, bosanskohercegovačkoj književnoj povijesti. Vid dostojnosti očituje se i u znanstvenom skupu o njenom djelu, kao i u uz skup objavljenom izboru od 61 njene pjesme Zadnja bosanska zima (CKO, Tešanj, 2013.) koji je načinio profesor Enver Kazaz i popratio esejem u kojem je sve ideološke paradigme Jozefinine pjesme podigao do metafizičkih visina, univerzalnog obzorja i etičkih određenja u čijim se okvirima jedino može i razumjeti ova poezija: Sva u lirskom notiranju ratnog užasa, ona je neka vrsta lirske etičke hronike posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine i izbjeglištva. Zato ova poezija obuhvata ogroman etički prostor, od potresnog opisa patnje gole ljudske supstance do propitivanja božanskih etičkih načela i zalaganja za novu formu osjećajnosti… (Enver Kazaz).

(Izlaganje na Naučnom skupu o književnom djelu Jozefine Dautbegović održanom 14.12.2013. godine u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj.)










04.02.2016.

RADNICI UPOZORAVAJU: BHRT-u PRIJETI FINANCIJSKI KRAH

Radnici upozoravaju: BHRT-u prijeti financijski krah



!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Ivana Bilić

Zbog teške financijske situacije, Samostalni sindikat radnika u BHRT-u u srijedu je održao prosvjed upozorenja. Od vlasti traže da riješe stabilno financiranje javnih RTV servisa. Izostane li reakcija nadležnih, upozorava sindikat, BHRT-u prijeti financijski krah, a građani bi mogli ostati bez javnog servisa

BHRT je bez ikakvih izvora financiranja od 1. siječnja ove godine. Tri puta do sada Vijeće ministara je skinulo sa dnevnog reda raspravu o javnim servisima. Nova sjednica je u četvrtak kada se očekuje odluka o produženju prikupljanja RTV takse putem telekom operatera do 30. lipnja.

Damir Smital, predsjednik samostalnog sindikata radnika u BHRT-u iznosi zahtjeve sindikata:

„Donošenje izmjene Zakona o RTV sistemu po hitnoj proceduri, na način da se produži prikupljanje RTV takse preko dominantnih telekom operatera do 30. juna 2016. godine. Razmatranje novog prijedloga načina naplate RTV takse koji je predložila Vlada Federacije BiH od svih relevantnih organa koji to trebaju uraditi. Nakon toga, izradu izmjena i dopuna Zakona o javnom RTV sistemu, na način da se obezbijedi stabilno finansiranje BHRT-a i ostalih javnih servisa.“

Svjetlana Topalić, potpredsjednica Samostalnog sindikata radnika u BHRT-u, ističe je da će radnici svoja prava, ukoliko budu primorani, tražiti i na ulici gdje očekuju veliku podršku:

„Ne zaboravite da ćemo tražiti podršku svih onih koje smo mi proteklih mjeseci i godina pratili. To su i tuzlanski radnici, Krivaja, Vitezit i svi ostali“, poručila je Svjetilana Topalić.

Belmin Karamehmedović, direktor BHRT-a, kaže da je menadžment kuće sveo troškove na minimum:

„Nažalost, to nije dovoljno da bismo zadržali glavu iznad vode. Više je razloga za takvu situaciju. Jedan od njih je i sasvim sigurno da ljudi nemaju osjećaj da trebaju da plate za postojanje javnog servisa“, navodi Karamehmedović.

Spekulira se da vlastima rješenje za održivost javnih RTV servisa u Bosni i Hercegovini nije u interesu zbog pokušaja da se dovede do stvaranja trećeg nacionalnog kanala.

„Umjesto da ojačaju postojeće javne emitere, vlasti se bave formiranjem nekih novih, vjerovatno samo zato da bi imali svoje mikrofone i da bi mogli njima manipulirati“, komentira Mehmed Halilović, stručnjak za medijsko pravo i nekadašnji ombudsmen za medije Federacije Bosne i Hercegovine.

/////////////////////////////////////////
////////////////////////
//////////////////////////////////////

/////////////////////////////

04.02.2016.

ŠTO VIŠE OPTUŽNICA TO SIGURNIJA FOTELjA

Što više optužnica to sigurnija fotelja




////////////////////////////

Odgovorne funkcije u BiH, kako na državnom tako i na entitetskim nivoima, zauzimaju ljudi osuđeni za teška krivična djela ili su protiv njih u toku krivični postupci. Tako i poslijednji slučaj Bakira Dautbašića koji će iz pritvora sjesti u ministarsku fotelju, te hapšenje Fahrudina Radonjčića, lidera SBB-a, postavljaju pitanje kako je moguće da osobe kojima je presuđeno ili se vode postupci pred sudovima u BiH mogu obavljati javne funkcije, lista onih kojima je presuđeno ili su se vodili postupci pred sudovima u BiH, a i dalje su na vlasti, je podugačka.

Samo tri dana nakon hapšenja i dan poslije određivanja jednomjesečnog pritvora, Bakir Dautbašić, generalni sekretar Ministarstva bezbjednosti BiH, dobio je "zeleno svjetlo" Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine da može postati ministar u Savjetu ministara BiH, kao kandidat SBB-a. Nedugo zatim, uhapšen je Dautbašićev stranački šef, Fahrudin Radončić, takođe osumnjičen za kazneno djelo ometanja rada pravosuđa u slučaju Keljmendi.

Ivana Korajlić iz Transparency internationala BiH kaže da političarima to dozvoljava sa jedne strane Zakon i pretpostavka nevinosti, kao i zabrana obavljanja funkcija na određeno vrijeme u slučaju presude, dok sa druge strane kod njih ne postoji moralna odgovornost.

˝U nekim normalnim državama ukoliko je neko osumnjičen ili se protiv njega vodi proces vezano za zloupotrebe i vezano za ono što je radio dok je obavljao javnu funkciju, u normalnim državama te osobe odmah podnose ostavke ili stavljaju svoje ostavke na raspolaganje. Kod nas naravno se to toliko ustalilo i kada pogledate samo koliko je istraga vođeno protiv ključnih ljudi u političkim partijama i u vladama i parlamentima i slično, po tome pola njih onda ne bi više ni bilo na javnim funkcijama˝, komentariše Ivana Korajlić.

Međutim, ako se malo dublje zagrebe, nisu pomenuta dvojica jedini nosioci vlasti u BiH koji iza sebe imaju staža u pritvoru i pred sudovima. Naime, presudu ima i trenutni ministar energetike RS Petar Đokić, koji je 2007. godine pravosnažno osuđen na tri mjeseca zato što je njegova privatna firma „ukrala“ impulse „Telekomu Srpske“ i tako zaradila oko 140.000 konvertibilnih maraka. Uslovnu kaznu zatvora od šest meseci i novčanu kaznu za nesavjestan rad u službi iza sebe ima i aktuelni načelnik Prijedora Marko Pavić.

Svojevremeno je i trenutni član predjedništva BiH Mladen Ivanić pred Sudom BiH osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora u predmetu "Srpske šume" zbog nesavjesnog rada u vrijeme dok je bio premijer Republike Srpske, čime je opština Ribnik oštećena za više od pola miliona konvertibilnih maraka. Ipak, kasnije je oslobođen zbog nedostatka dokaza.

Dodik rekorder po broju afera

Aleksandar Trifunović, urednik magazina Buka, kaže da sve ovo pokazuje da je pravda u BiH selektivna

"Broj velikih hapšenja koja nam se dešavaju u proteklom periodu i koja su završila isto tako spektakularnim oslobađanjima govore da jednostavno postoji jedna velika disproporcija između jednog sistema koji želi nekog da kažnjava i drugog sistema, djelom istog pravosuđa, koji smatra da treba ljude jednostavno da oslobađa zbog velikih i krupnih krivičnih djela, što se ne dešava malim ljudima", ocjenjuje Trifunović.

Da istrage protiv nosilaca javne vlasti nisu prepreka za dalju karijeru pokazuje i slučaj Dragana Čovića, aktuelnog člana Predsjedništva BiH, koji se tri puta našao na optuženičkoj klupi i sva tri puta je oslobođen. Prvo u predmetu "Lijanovići", potom u predmetu "Eronet", a onda u predmetu "Stan“.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik možda je i rekorder po broju afera koje se dovode sa njim u vezu. Trenutno aktuelna je istraga bh. Tužilaštva u slučaju kredita koji je Dodik podigao kod Pavlović banke za kupovinu vile na Dedidnju, koja je navodno kupljena godinu ranije, a kredit je bio pokriće da se opravda kupovina, a dobijen je navodno kao protiv usluga za Pavlović Banku.

Građani na sebi svojstven način komentarišu zašto istrage i sudske presude nisu smetnja za obavljanje javnih funkcija:

"Sjede zato što sve počiva na leglu kriminala. Nema više mjesta za njih – Goli otok je ukinut, a jedini je on bio mjesto za takve ljude.“

„Tu je situaciju tako teško komentarisati zdravorazumski. Jedino možemo reći da se tako šalje jasna poruka da činiti kriminal znači uspjeti u životu.“

„Ti ljudi nisu sankcionisani i zato je to tako. Najkraće - pravosudni sistem je katastrofa i to je to.“

Ono što kao argument u svoju odbranu iznose bh. političari kako bi opravdali istrage i presude je da su one bile politički motivisane. To pokazuje da je Bosna i Hercegovina još uvijek daleko od moralnih standarda u politici, iako je takvo ponašanje danas nejpomljivo u zemljama Evropske unije čije standarde i kulturu nastojimo da usvojimo, a građani i dalje trpe i nemoral često nagrađuju glasovima na izborima.

/////////////////////////////

Radončić uhapšen u okviru predmeta u kojem je i Keljmendi

Delegat u Domu naroda BiH i predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić uhapšen je pod sumnjom da je ometao rad pravosuđa. Iz njegove stranke naveli su kako se radi o 'eliminisanju političkih protivnika'

Vlada li Bosnom i Hercegovinom desetak porodica?

U Mostu RSE razgovaralo se o nepotizmu u BiH. Sagovornici su bili Esad Bajtal, filozof iz Sarajeva, i Mladen Mirosavljević, stručnjak za javno mnijenje iz Banjaluke i profesor Banjaluka Collegue-a

U fotelju s optužnicom u džepu

Tri dana nakon što je uhapšen, a dan poslije određivanja jednomjesečnog pritvora, Bakir Dautbašić generalni sekretar Ministarstva sigurnosti BiH dobio je "zeleno svjetlo" CIK-a da može postati ministar u Vijeću ministara kao kandidat SBB-a

Slučaj "Dodikov kredit": Pavlović se ogradio od izjava svog advokata

Slobodan Pavlović javno se ogradio od pojedinih izjava koje je u medijima iznosio njegov pravni zastupnik Duško Tomić, u vezi sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, u kojima je Tomić tvrdio da je sporan pečat Vlade RS na ugovoru za Dodikov kredit u Pavlović banci
//////////////////////////////////////////////
///////////////////////////////////////
  • Gordana Čomić

    Treba da znamo ko su vlasnici medija u Srbiji

    Neće da se primene zakoni koje je EU ocenila kao dobre za Srbiju. Danas ima mnogo "finih", suptilnih i manje suptilnih pretnji ljudima koji se bave dobrim novinarstvom u Srbiji - kaže potpredsednica Skupštine Srbije Gordana Čomić

//////////////////////////////

//////////////////////////////////////////////

pegida41

Huliganska desnica : Evropom marširaju razbijači iz Pegide i Legide, Odinovi vojnici , holandski slobodari

Razbijači iz Pegide i Legide idu u kolektivni noćni lov na imigrante u njemačkim gradovima, u Finskoj Odinovi vojnici “štite” Finkinje od muslimanskih “seksualnih napadača”, a iz nizozemske Slobodarske stranke



/////////////////////////

Gospa12

Gospa u dvorištu škole : Vijećnici SDA-a i SDP-a napustili sjednicu Općinskog vijeća Stolac!

Nakon višemjesečnog odbijanja da se riješi pitanje nelegalne gradnje vjerskog objekta u dvorištu Osnovne škole Crnići - P.Š. Hodovo , te podizanjem ove problematike od strane načelnika općine Stolac na [...]


/////////////////////////////////////
 

Na rubu pameti : Donald Trump nominovan za Nobelovu nagradu za mir

///////////////////////////////////////////

03.02.2016.

AMELA REBAC: NEKA PODIJELE MOSTAR, ALI PO VERTIKALI

Amela Rebac: Neka podijele Mostar, ali po vertikali

tačno.net

Autor
3.2.2016. 


Image result for mostarski most

Image result for mostarski most

...............................

Izdvajamo

  • Mostar danas plaća greške Međunarodne zajednice koja, vodeći se infantilnim savjetima nedoraslih političkih i drugih savjetnika, nikada nije pronašla ključ za Mostar.
...................................

Neka ga dijele, kažem ja,….ali po vertikali, jer, bi tek  tada dobili dva dijela grada u kojma se građanima ne bi brojala krvna zrnca i koja ne bi podrazumijevali naciju većinskog stanovništva.

Za podršku SDP-ovom i DF-ovom prijedlogu uređenja Mostara, iz moje knjige „Svjedok vremena“ objavljene 2012. g.

Piše: Amela REBAC 

Ovih dana Mostar je obilježio neslavni jubilej – 300 dana bez gradonačelnika. Time je popravio vlastiti rekord u obaranju neslavnih rekorda od kojih su najpoznatiji, grad sa najviše duplih institucija u svijetu, grad sa aparthejdom u obrazovanju i grad koji nema nijednu uspješnu poslijeratnu privatizaciju. Sa svim tim problemima u kojima se skriva sudbina Mostara i budućnost njegovih građana, grad bez gradonačelnika, a time i bez proračuna, štrajkovi vatrogasaca i zaposlenika Gradske uprave, samo su kap u moru, odnosno samo dio mostarske agonije započete u Daytonu, preko Washingtona i Rima završene u Mostaru. Mostar danas plaća greške Međunarodne zajednice  koja, vodeći se infantilnim savjetima nedoraslih političkih i drugih savjetnika, nikada  nije pronašla ključ za Mostar.

Sada je jasno da političke stranke pobjednice svih poslijeratnih izbora nisu imale viziju, pogotovo zajedničku viziju Mostara, ali i tek sada se vidi da tu viziju nije imala ni Međunarodna zajednica. Ključ svih zala je oktroirani mostarski Statut, kojim je OHR- želeći zaštiti Bošnjake od hrvatskog preglasavanja, a „kazniti“ Hrvate za etničko čišćenje mostarskih Srba i Bošnjaka, instalirao takav način glasanja i izbora gradonačelnika u Gradskom vijeću (dvotrećinska većina glasova u prvom i drugom krugu, odnosno natpolovična većina u trećem krugu). Također, gradonačelnik i predsjednik Gradskoga vijeća trebali su se svake dvije do četiri godine smjenjivati po funkciji i po nacionalnosti, što u ovome momentu nije slučaj jer obje funkcije obnašaju Hrvati i time (za mnoge) potvrđuju tezu o realiziranju stare priče o Mostaru – stolnom gradu Hrvata.

Statut je, s druge strane, ukinuo podjelu Mostara na šest općina, ujedinio Mostar, vratio većinu imovine vlasnicima i vratio veliki broj Mostaraca u svoje stanove. Predvidio je i ujedinjenje mnogih drugih institucija i funkcija koje, nažalost, nisu odrađene do kraja.

Vrijeme je pregazilo  Statut  jer razvoj grada ima nove zahtjeve i traži drugačija rješenja. Jedino u Mostaru gradonačelnik je politička, a ne menadžerska funkcija. Kao tvrdokornog demokratu mene ne interesira iz koje političke stranke dolazi gradonačelnik, sve dok u gradu sve besprijekorno funkcionira i dok je lokalna zajednica zadovoljna radom Gradske uprave, odnosno dok gradski servisi (vodovod, čistoća, kanalizacija, vatrogasci, gradski prijevoz, hitna služba, elektrodistribucija, zelene površine, groblja, sportski tereni…) funkcioniraju  besprijekorno!

Uvažavajući sva  dosadašnja loša iskustva, ipak mislim da Mostar treba promjenu Statuta i neposredno biranje gradonačelnika.

Uz novi Statut treba i zastupnike u Gradskom vijeću koji će u potpunosti uvažavati demokratske zakone i ljudska prava (što, nažalost, danas nije slučaj), kako između sebe tako i prema građanima. Mostar treba vlast i gradonačelnika kome će prava i želje njegovih građana biti prioritet.

Završimo priču o Mostaru s prijedlogom Međunarodne krizne grupe (ICG), koji samo potvrđuje ‘gornji nalaz’ o radu Međunarodne zajednice. Nakon konačnog ujedinjenjenja Mostara i nakon ratne i poslijeratne podjele na tri bošnjačke i tri hrvatske općine, ICG je predložila podjelu Mostara na dvije općine: na Stari i Novi grad.

Ova podjela ponovo potvrđuje “palestinizaciju“ Mostara kao i neznanje osoba zaduženih za analiziranje i rješavanje krize u Mostaru jer i takva podjela dijeli grad na bošnjački i hrvatski a to je upravo ono čemu se protivi  i domaća i svjetska demokratska javnost.

Neka ga dijele, kažem ja, ….ali po vertikali, jer, bi tek  tada dobili dva dijela grada u kojma se građanima ne bi brojala krvna zrnca i koja ne bi podrazumijevali naciju većinskog stanovništva.

 

August 2011.

A povodom nedavnog objavljivanja Odluke Ustavnog suda BiH, kojom se nalaže Parlamentu BiH da promijeni izborni zakon BiH u dijelu kojim se regulira način izbora vijećnika u Gradsko vijeće, podsjećam:„Status Mostara je dio aranžmana Dejtonskog sporazuma, a Aneksom tog sporazuma su utvrđeni osnovni principi organizacije Grada Mostara, te da svako narušavanje takvih principa znači promjenu Dejtonskog sporazuma, za što je potreban potpuni konsenzus njegovih potpisnika.“

////////////////////////////////////

//////////////////////

Prijedlog ljevice za Mostar

Prijedlog ljevice za Mostar

  3.Feb 2016

Foto: šg Grad koji je nastao iz razloga što se u njemu premošćavala Neretva, jednostavno nema nikakvu logiku egzistirati na način da izgradi dva paralelna društva koja tu rijeku prate,

//////////////////////////




03.02.2016.

VIŠESTRUKA KRIZA PRIJETI EU: HITNO POTREBAN PLAN SPASA

Višestruka kriza prijeti EU: Hitno potreban plan spasa


Image result for zastava eu
Zastava EU, ilustrativna fotografija

/////////////////////////////////

Autor: Paul Taylor, Reuters (Prevela: Ena Stevanović)

Europskoj uniji je hitno potreban veliki, ambiciozni plan za sljedeći samit kako bi se spasila od višestruke krize koja bi mogla uništiti njen model integracije.

Poput djece na rođendanu, svaki lider će morati odnijeti kući poklon, a kao i na svakom dječijem rođendanu, to bi moglo izazvati izljeve bijesa.

Njemačka kancelarka Angela Merkel je kod kuće u opasnosti od odmazde zbog velikog priliva sirijskih izbjeglica.

Britanski premijer David Cameron pokušava nametnuti referendum oko ostanka u EU i zbog protivljenja javnosti imigraciji ne može puno pomoći Merkelovoj.

Ne može joj pomoći ni francuski predsjednik Francois Hollande, koji se bori da bude ponovo izabran u državi koja živi u strahu od militanata sa Bliskog istoka.

Berlin, jedan od najmoćnijih centara EU, smatra kontrolu imigracije prioritetom dok se pokušava izboriti sa milijun tražitelja azila koji su stigli u Njemačku u proteklih godinu dana.

U idealnom slučaju, čelnici EU moraju 18. i 19. februara osmisliti dogovor koji obuhvaća učinkovite mjere za jačanje vanjskih granica Europske unije i raspodjelu izbjeglica, te pronaći uzajamno prihvatljivo rješenje za britanske zahtjeve za promjenu uvjeta njihovog članstva.

Taj sveobuhvatni paket bi se također trebao pozabaviti političkim i ekonomskim frustracijama Italije u EU, zahtjevom Grčke za značajnim olakšanjem duga te željom Poljske da NATO pojača svoju vojnu prisutnost u istočnoj Europi kako bi se odvratila Rusija.

"Takvi sporazumi su mogući samo kada su zemlje u stanju simetričnog očaja", rekao je Laszlo Andor, profesor na ULB sveučilištu u Briselu i bivši mađarski povjerenik Europske komisije.

Plod ovakvog sporazuma bi mogla biti integriranija „jezgra Europe“ sa zajedničkim granicama, obalnom stražom i politikom azila te labavija unija za zemlje poput Velike Britanije koje su odlučile ostati izvan devetnaestočlane zone sa jedinstvenom valutom.

Sporazum je nadohvat ruke Londonu koji bi formalno izuzeo Veliku Britaniju od "još uže" Europske unije, zaštitio svoj financijski sektor od regulacija od strane eurozone i zadržao određene koristi od novih radnika migranata ukoliko britanski sistem socijalne skrbi bude pod velikim pritiskom.

Europska unija bi prestala "voziti u dvije brzine", pri čemu je svih 28 članica koračalo različitom brzinom ka istom cilju i postala bi stalna dvoslojna ili višeslojna konstrukcija, eventualno s vanjskim krugom suradnika poput Turske i Ukrajine.

Kritična tačka

Dok očaj čelnika EU možda nije simetričan, izbjeglička kriza koncentrira misli na prijetnju koja bi mogla razbiti Uniju, podstaći populizam i otuđiti britanske birače.

Donald TuskDonald Tusk

Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk je upozorio da je EU blizu kritične tačke, rekavši da ima samo šest do osam tjedana da spasi šengensku zonu dok ne eksplodiraju nacionalne tenzije.

Stoga je nužan hitan dogovor sa Italijom i Grčkom koje su ključne tačke ulaska migranata u Europu iz Turske i Sjeverne Afrike.

Dogovor kojim će se zadovoljiti višestruki nacionalni interesi je klasična tehnika za unaprjeđenje europske integracije i čini se da je dizajnirana da razbije branu koju Juncker naziva "višestrukom krizom".

Rim blokira paket pomoći Europske unije Turskoj koja bi zauzvrat obuzdala priliv izbjeglica ka Europi. Atena je optužena da ne štiti svoje granice i da ne registrira i ne zadržava tražitelje azila na svom tlu, a Varšava je pod nadzorom Brisela zbog zakona kojima pokušava sputati pravosuđe i medije.

Svaka od tih zemalja je dala naslutiti da je spremna učiniti više da pomogne drugima, ukoliko se njezini vlastiti interesi uzmu u obzir.

Merkel želi pomoći Cameronu da osvoji svoj planirani referendum koji bi odlučio o ostanku Velike Britanije u EU, ali ona se sve više bori za svoje političke interese u izbjegličkoj krizi.

Berlin smatra da njegovi partneri u EU nisu bili dovoljno solidarni, dok drugdje postoji osjećaj da je nevoljkost raspodijeliti izbjeglice dijelom osveta za percipirano njemačko nasilničko ponašanje za vrijeme krize u eurozoni.

Njemačka i njezini nizozemski, austrijski i finski saveznici su skloniji koristiti šipku umjesto pozitivnih podsticaja kada je riječ o Grčkoj.

Europska komisija je ovog tjedna dala Ateni tri mjeseca da popravi "ozbiljne nedostatke" u svom upravljanju vanjskim granicama Unije ili će se suočiti sa suspenzijom iz šengenskog područja.

Taj rok ističe tačno onda kada su zakazani razgovori oko grčkog duga.

Nepovoljne struje kod kuće bi mogle otežati Merkel da iskoristi svoj sve manji politički kapital kako bi ponudila ustupke Grčkoj da reorganizira svoj dug zemljama eurozone.

Alexis Tsipras i Angela MerkelAlexis Tsipras i Angela Merkel

Mnogi u Berlinu i Briselu sumnjaju da je grčki premijer Alexis Tsipras sposoban uspostaviti strožiju graničnu kontrolu i zadržati desetke tisuća migranata koji čekaju u Grčkoj da budu prebačeni u druge države EU koje se tome opiru.

Ipak, kancelarka Merkel je izrazila razumijevanje za stanje u Grčkoj koja je granična država EU, te je izjavila da želi "europsko rješenje" izbjegličke krize. Niko ne želi još jednu "Grexit" krizu uz sve poteškoće koje EU trenutno ima.

Dok je suradnja Grčke još uvijek neizvjesna, Turska traži tri milijarde eura pomoći kako bi zauzvrat spriječila migrante da napuste njene obale i krenu ka Europi, što je izazvalo veliko negodovanje ostalih članica EU.

Italija želi više novca EU kako bi se suočila sa migrantima koji pristižu na njene obale, te više fleksibilnosti od nadzornika europskog proračuna kako bi se podstakla njena usporena ekonomija.

Poljska je najveći dobavljač radnika Velikoj Britaniji. Poljski ministar vanjskih poslova je natuknuo da bi mogao pristati na potrebu Londona da obuzda beneficije za nove radnike ukoliko Cameron pošalje trupe i osigura dugoročno prisustvo NATO-a na njenom tlu.

Lako je prepoznati ovu politiku ustupaka, ali s obzirom na ovakvo stanje odnosa među članicama EU to će biti vrlo težak zadatak.

///////////////////////////////
////////////////////////
//////////////////////////////

/////////////////////////////////////
////////////////////////////////////

///////////////////////

03.02.2016.

NELEGALNI VJERSKI OBJEKTI BIĆE BRIGA DRŽAVE

Travnički muftija: Nelegalni vjerski objekti biće briga države


Ahmed Adilović
Ahmed Adilović

////////////////////////

U Bosni i Hercegovini su u toku razgovori koje glavni imami vode sa predvodnicima najmanje 60 objekata za molitvu koji nisu u sastavu Islamske zajednice (IZ). Cilj je, sve muslimane okupiti u džamijama koje su dio legalnog sistema. Time bi se preduprijedilo štetno djelovanje samoorganizovanih grupa ili udruženja građana, odnosno širenje ekstremnih ideja među onim koji se okupljaju u "paradžematima". Tim povodom, govori travnički muftija, Ahmed Adilović.

RSE: Ovih dana se mnogo govori o džematima koji ne djeluju u okviru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ima li ovakvih džemata na području travničkog muftijstva?


Adilović: Mogu kazati da smo mi, shodno dopisu Rijaseta IZ, postupili i sagledali stanje na našem terenu. Uočili smo da samo jedna grupa ljudi djeluje izvan sistema na području našeg muftijstva, što neki nazivaju paradžematom, ali, budući da sam upoznat sa situacijom i da znam da je to mali broj ljudi – kažem, nije to "paradžemat", to je grupa ljudi koja ima svoj sistem organizacije. Na džumi njih bude, recimo, deset do petnaest, tako da to uopće nije veliki broj.

U vezi sa tim imam potrebu i da kažem da su se u javnosti pojavile informacije kako je područje muftijstva travničkog zatrpano takvim "paradžematima". Ja odgovorno tvrdim da to nije tačno, evo demantujem i kažem da je samo sa jednom grupom ljudi takav slučaj na području našeg muftijstva i da smo sa njima već obavili razgovor i vidjećemo kakvi će biti rezultati.

RSE: Tko su ljudi koji čine grupu o kojoj govorite i kako je ona organizirana?


Adilović: To jesu bivši članovi Islamske zajednice, ali ljudi koji su zaključili da neke stvari treba raditi drugačije nego što radi IZ. Oni su se samoorganizovali i rade to što rade. Njih na jednoj općini ima svega tri osobe, na drugoj tri i tako dalje. Oni se sa nekoliko općina sakupljaju da bi klanjali džumu-namaz, da bi neke druge obrede obavljali. To su ljudi koji ili nemaju formalno vjersko obrazovanje ili ga imaju nešto vrlo malo, ali uglavnom ne ispunjavaju uvjete, čak i ta osoba koja predvodi te vjerske aktivnosti u toj grupi, nema niti osnovne predispozicije da bi se mogla baviti tim pozivom. Koliko sam mogao vidjeti, ne pripadaju nekom posebnom već poznatom pravcu, pa da bih ih okarakterisao da su ovo ili ono, nego imaju neko svoje tumačenje i viđenje islama.

RSE: Kakav je bio njihov stav kada ste im predložili integriranje u strukture IZ BiH? Jesu li oni pristali na to?
 

Adilović: Nisam dobio definitivan odgovor, ali imamo rok do kraja februara, pa ćemo vidjeti hoće li oni to prihvatiti ili neće. Ono što je nama kao Islamskoj zajednici važno, jeste da pokušamo da vjernici s naših prostora, muslimani, budu jedinstveni, da se ne cjepkaju, da se ne razjedinjuju, a upravo takvi "paradžemati" ili grupe tih ljudi, svjesno ili nesvjesno, doprinose tome.

RSE: Osim razjedinjavanja vjernika, nose li ovakve grupe, odnosno "paradžemati", još neke opasnosti?
 

Adilović: Može tu biti još nekih drugih negativnih pojava, znamo da na osnovu toga može doći do svađa, prepirki, do sukoba, što svakako nije dobro. Imaju oni pravo na svoje shvatanje, ali ipak, kada je u pitanju javno okupljanje, javno klanjanje, prema pozitivnom zakonu BiH, Islamska zajednica je jedina koja ima pravo da to organizuje.

RSE: Smatrate li da će do kraja februara Rijaset IZ uspjeti provesti odluku o zatvaranju "nelegalnih džemata"?
 

Adilović: Očekujem da će se u većini slučajeva taj problem ovom inicijativom Rijaseta IZ riješiti, tj. da će većina tih grupa prihvatiti ovu inicijativu i uključiti se u redovne džemate IZ. Mislim da će vrlo mali broj tih grupa ostati, koje se neće htjeti povinovati odluci Rijaseta.

RSE: Hoće li džemati koji se odbiju uključiti u Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini snositi ikakve posljedice?
 

Adilović: Nismo mi ti koji odlučujemo o tome. Na nama, kao rukovodiocima Islamske zajednice je da pokušamo sa njima da razgovaramo, da ih pozovemo da se uključe u legalan sistem IZ, a ako bude onih koji to ne prihvate, u tom slučaju oni nisu naša odgovornost i mi ne snosimo odgovornost za njihove postupke. U tom slučaju državni organi su nadležni da preispitaju njihov rad, njihovu registraciju, da li rade legalno ili ne, i šta u tom slučaju raditi.

Islamska zajednica brine o svojim džematima, o muslimanima Bosne i Hercegovine, a oni koji neće u taj sistem, ne možemo za njih odgovarati. U tom slučaju država čini svoje poteze i na osnovu procjene šta je po zakonu a šta nije, ona će reagovati.

//////////////////////

Pročitajte i ovo

Sarajevski muftija: Formiranje "paradžemata" cijepa Islamsku zajednicu

Enes ef. Ljevaković kaže da su privatni objekti i izolovana mjesta u kojim se na vjerskoj službi okupljaju pojedinci, pogodno tle za širenje ideja radikalizma, te za pripremu odlaska na strana ratišta

Goraždanski muftija: Gašenje 'paradžemata' nije lov na vještice

Želimo pokazati da ne stojimo iza ičijih nelegalnih aktivnosti. Nemamo samo prijetnju od 'paradžemata', već i od drugih radikalnih struktura koje su prijetnja bh. društvu, kaže za RSE Remzija Pitić, goraždanski muftija

Audio Nelegalni džemati unose haos među muslimane u BiH

Rijaset Islamske zajednice (IZ) u BiH obavezao je glavne imame na područjima svih muftijstava da razgovaraju sa predvodnicima "nelegalnih džemata" kako bi se oni pripojili IZ i rad uskladili sa njenim pravilima

Video Reis Kavazović za RSE: To nisu ratovi bosanskih muslimana

Teroristički čin u Parizu osudila je i Islamska zajednica u BiH. Reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović u intervju za RSE pozvao je na borbu protiv mraka, ponajprije, onoga u vjer/////////////////////////////////////
///////////////////////////////////////////////////

HAJ'MO SVI NA PRIPREME: Akcija bh. ugostitelja za pomoć našim zlatnim kadetima pred SP

Počela akcija „Moj omiljeni caffe bar za zlatne kadete“

HAJ'MO SVI NA PRIPREME: Akcija bh. ugostitelja za pomoć našim zlatnim kadetima pred SP

Muška kadetska košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine jedini je državni tim u kolektivnim sportovima koji se okitio zlatnom medaljom na nekom velikom takmičenju.

 

Bosanskohercegovački kadeti su ljetos u Litvaniji osvojili evropsko zlato, a već ove godine ih očekuje „Svjetsko prvenstvo“. Znajući da finansijska situacija u „Košarkaškom savezu BiH“ nije ni blizu idealne Amir Karačić, vlasnik jednog ugostiteljskog objekta iz Visokog, odlučio je da pokrene akciju pod nazivom „Moj omiljeni caffe bar za zlatne kadete“, te ističe da želi animirati što više ugostiteljskih objekata širom naše zemlje kako bi se našim zlatnim kadetima obezbijedile idealne i pripreme kakve zaslužuju.

 

“Ovi mladi košarkaši zaslužuju podršku cijele države. Ostvarili su odličan rezultat i naša je dužnost, ako smo patriote na riječima, da i kroz djela pomognemo ovim mladim momcima. Jedini cilj ove akcije je da naši kadeti imaju dobre pripreme i da budu spremni za 'Svjetsko prvenstvo'. Ovom prilikom pozivam sve vlasnike ugostiteljskih objekata širom BiH da se uključe u akciju, koja će, nadam se, biti uspješna, ističe Karačić”, te pojašnjava tok akcije: “Akcija će trajati dva mjeseca, tačnije februar i mart, a mi smo napravili kutiju, koja je primjer kako bi ljudi bili upoznati o čemu se radi. Želimo da akcija bude što uspješnija, jer broj telefona Fondacije 'Budućnost sporta', čini mi se, nije bio uspješan, a mi ćemo se truditi da ovu akciju što bolje promovišemo. Akcija je počela jučer, a trajat će do 31. marta, nakon čega bi se prikupljena sredstva uplatila za nekoliko dana priprema kadeta, a u Visokom se u akciju već uključilo nekoliko objekata.“

 

KSBiH je odbio mogućnost da novac ide na račun krovne kuće bh. košarke, pa će novac biti uplaćen direktno u bazu, gdje će biti pripreme naše mlade selekcije. Iz organizacionog odbora ove akcije najavljuju da će uskoro biti otvoren i žiroračun, na koji će se na kraju uplatiti sredstva, a javnost će svake sedmice imati uvid u tok akcije.

/////////////////////

SINOĆ NA UKCS-u: Preminula pacijentica zaražena virusom AH1N1

SINOĆ NA UKCS-u: Preminula pacijentica zaražena virusom AH1N1

///////////////////////

IVANIĆ: 'Čini mi se da je Dodik pobrkao referendume'!?

IVANIĆ: "Čini mi se da je Dodik pobrkao referendume"!?

/////////////////////

'SB' OTKRIVA: Zbog čega će Dodikov tajkun sutra biti saslušan u Tužilaštvu BiH - 2

'SB' OTKRIVA: Zbog čega će Dodikov tajkun sutra biti ...


//////////////////////////


gimnazija1

Dvadeset godina sna o ujedinjenju : Na dva mostarska univerziteta stasaju nove generacije mladih koji ruše nacionalne podjele !

Dva desetljeća u Mostaru se ne postiže politički dogovor o uređenju grada. Ali, na dva mostarska sveučilišta stasaju nove generacije mladih koji ruše nacionalne podjele.Mostar se zbog političke podijeljenosti i


/////////////////////////////////////////////
 

Muharem Bazdulj : Rekvijem za san

////////////////////////////////////////////////



//////////////////////////
///////////////////////


SESIRI

Zabrinjavajući trendovi : Da li će dijaspora slati sve manje novca u Bosnu i Hercegovinu ?

“Nekako ljudi u Bosni misle da mi beremo pare ovdje u Skandinaviji, a vjerujte naporno radimo. Jeste da se ovdje bolje živi, veći je životni standard, može se putovati, imamo [...

//////////////////////

cruz1

Iowa, prva stanica prema Bijeloj kući : Cruz pobijedio Trumpa, Clinton i Sanders neriješeno !

Senator iz  Texasa Ted Cruz sa 28 posto  osvojenih glasova pobijedio je na predizborima Republikanske stranke u američkoj saveznoj državi Iowi, pretekavši milijardera Donalda Trumpa koji je osvojio 24 posto [...

///////////////////////

Dijaspora

Hrle kod Obame : Ambasador BiH predao akreditivna pisma predsjedniku SAD

Uporan rad i trud se uvijek isplati : Dr. Aida Droce – od izbjeglica do doktora nauka biotehnologije




KBSA upozorava : Zašto se srbijanskim zvaničnicima i Dodikovim lobistima u Washingtonu toleriše prijetnja novim sukobom na Balkanu ?

01.02.2016.

NADA GAŠIĆ: ZASLIJEPILO ME

Nada Gašić: Zaslijepilo me


Nada Gašić

Autor
1.2.2016. 


Nada Gašić: Zaslijepilo me

Foto: Flickr
//////////////////////////////

Izdvajamo

  • Kako će se mnogo godina poslije pokazati, upravo toga vrelog, kasnog ljeta 2015., davno pokrenuta seoba naroda koja se nikoga nije ticala dok se valjala dalekim jugom, naglo je zahvatila i ove krajeve, pa u torbama i ruksacima pridošlica doteglila strah koji je munjevito zarazio domaćine cijelog kontinenta. Zli nokti straha, koji su nezaustavljivo strugali šminku s lica podle starice Europe, uskoro će mutirati u kandže, zatim u žilete kojima će nakazno novorođenče uskoro presjeći vlastitu pupkovinu i samooplođivanjem kotiti svoju dječicu koja će razbacati toliko leševa po kontinentu da cijelo desetljeće nijedna policija, nijedne države nekadašnje Unije neće nikoga ozbiljno tražiti, kamoli nekakvu varijetetsku plesačicu.
.............................
.......................................

Najava crne budućnosti koja je postala sadašnjost…Nova priča spisateljice Nade Gašić.

Plesači danse macabrea vući će žilet žice po granicama svih europskih država, zatim gradova, pa oko naselja, na kraju dvorišta, kuća, stanova, soba, kreveta… Kroz žičane će spirale, preplavljeni strahom, promatrati one još uplašenije kako kruže oko žica sanjajući o danu kad će posjedovati mjesto na kojem će ih i sami moći podići.

- Molim? Oprostite, malo slabije čujem… A i moj slovenski je, kako bih rekla, nekakav turistički, pa vas molim, ako mogu govoriti na hrvatskom… Vi slobodno na slovenskom. Tako je najlakše. I najkulturnije. Razumijemo se. O, da, itekako imate pravo, kod nas u Hrvatskoj nikom ne bi ni palo na pamet da dođe u policijsku postaju razgovarati na slovenskom. Hvala vam na tome.

Gospođa Sonja je udahnula, ispustila polako dah, popravila majicu na trbuhu i školski, pristojno se uspravila na stolici.

- Zapravo, zaslijepilo me sunce na mostu preko Pišnice. Trećem… ne, četvrtom mostu ako brojimo od Jezera Jasna, a drugom ako… Dobro, uglavnom, važno je da znamo o kojem je mostu riječ. Da, to je most koji ima drvenu ogradu, a nove betonske stupove; betonskim su zamijenili stare, kamene, a baš zbog tih starih sam išla, jer su ondje, na njima, iz utora, zapravo spojeva u kamenu godinama rasli Zoisovi zvončeki. Oni plavi, prekrasni. Molim? Ne, nisam botaničarka. Ne, nisam došla pričati o cvijeću, oprostite. Kažem, ujutro me uhvatilo sunce baš kad sam se, na desnoj strani mosta, nagnula preko te drvene ograde da provjerim jesu li Zoisovi zvončeki još uvijek na tom pilonu. Molim? Ne, ne bavim se mostogradnjom. Ne, naravno da zvončeki više ne rastu. S njima je gotovo. Na betonu ništa ne raste.

Gospođa Sonja polako je zabacila, pa okrenula glavu nadesno.

- Okrenula sam glavu prema desnoj obali Pišnice, pa sam morala podići ruku da se dlanom zaštitim od sunca. Izlazilo je od smjera Jesenica, Mojstrane, Gozd Martuljka, ali je već bilo sjaja i iznad Ferdamanih polica… Ne, ne bavim se geografijom. Samo, godinama dolazim u Kranjsku Goru, imate o tome bolju evidenciju nego ja… Ne, ništa nisam s time htjela reći. Oprostite… Da, podigla sam dlan, ali nije mi pomoglo. Jednostavno, zaslijepilo me. Potpuno me zaslijepilo. Bio je to onaj, kako bih rekla, zeleni trenutak svjetla. Prosim? Ne, nisam slikarica. Čekajte… Da… Tad sam ga vidjela. U tim zelenim krugovima. Ali sam ga ipak vidjela.

Vidjela sam tog čovjeka zbog kojega vam sve ovo pričam. Trčao je zemljanom stazom, valjda posljednjom neasfaltiranom u Kranjskoj Gori, dakle desnom stranom obale Pišnice, onom ispod posljednjeg proplanka u Kranjskoj Gori. Kako je trčao? Vrlo brzo. Kako je izgledao? Pa, imao je na sebi one trkaće gaće, onaj crni triko u kojem danas trče, majicu bez rukava i na nogama tenisice. Valjda trkaće, ne znam. Prosim? Ne, nisam atletičarka, ali on može biti da je atletičar, može biti. Ne, nije bio jedini koji je toga jutra trčao. Ali njega sam vidjela kad je dotrčao do auta. Auto je bio parkiran ispred prvih kuća iza mosta. Ne, nisam zapamtila marku automobila, ni registraciju, nije mi to tada bilo važno. Auto je bio ili tamno sivi, ili crn. Pa ne znam zašto pamtim zvončiće na pilonima mosta, a marke automobila ne. Vjerojatno se radi o interesu, a možda i o nekim psihološkim razlikama između žena i muškaraca. Prosim? Nisam psihologinja, ne…Ne, ne znam koliko je točno bilo sati. Nisam imala mobitel. Niti me tko ima zvati tako rano, niti ja imam koga zvati. No, svakako je bilo već blizu sedam. To se može jako lako provjeriti jer točno znam u kojem je položaju bilo sunce. Ono će danas, na tom mostu, na tom mjestu biti u istom položaju. Dobro, sunce to nikada nije, ali bit će u vrlo sličnom položaju i po tome se može precizno utvrditi koliko je bilo sati. Ne, ne bavim se ni fizikom ni astronomijom. A može se utvrditi koliko je bilo sati i po tome koliko je aviona, točno toga trenutka, proletjelo nebom iznad nekadašnjeg radničkog odmarališta Anhovo, onog kojeg su prodali nekim Slovacima, Česima, ne znam komu… Danas nema više radničkih odmarališta… Oprostite, odlutala sam od teme. Do njega, bivšeg Anhova, od toga mosta hodom ima samo dvije, tri minute. Ondje sam, nakon što se auto odvezao, a ja napustila most, vidjela točno sedam bijelih pruga. Poneke su već bile rasplinute, neke su bile šire, a jednu je tek stvarao avion. Po tim širinama pruga točno se zna kad je koji avion poletio i preletio mjesto s kojeg se promatra. Prosim? Ne, nisam avijatičarka. Podigla sam glavu nakon što je muškarac, zbog kojega vam sve ovo pričam, već ušao u auto. Tako, po suncu i po tragu aviona na nebu, možemo precizno znati koliko je bilo sati. Zašto me pitate koji su to avioni? Vrlo jednostavno: nazovite Brnik, molim, ah da, znam da se sad drukčije zove, nekako Josefa Pušnika… Točno, Pučnika i doznajte od dispečera koji su avioni prelijetali slovensko nebo u vremenu oko 7 sati. Ne može biti preciznije od toga: ako je avion ranio preletio, ostao je rasplinut trag. Baš je jedan, toga trenutka kad sam osmotrila nebo, prelijetao Špik. Ne, nisam dispečerka. Prosim, Ne, nisam alpinistica, ali okolne planine i vrhove poznam. Bar po nazivu. Zašto sam hodala baš tuda? Izišla sam iz hotela Prisank na jutarnju šetnju. Brojim preostale vrtove po Kranjskoj Gori. Ne, nisam vrtlarica. Brojim vrtove i nove kuće. I posječena stabla. I količinu asfalta i betona. Opraštam se od stare Kranjske gore. Ne, nisam arhitektica, nisam ni etnologinja, nego me zanima brzina kojom je Kranjska gora izgubila identitet prekrasnog slovenskog alpskog sela i postala neprepoznatljiva nakupina kuća i prevelikih hotela. Oprostite mi, nisam došla ni vrijeđati, ni oduzimati dragocjeno vrijeme. Ispalo je nespretno. Ja toliko volim staru Kranjsku Goru da sam vas nehotice uvrijedila. Stari ljudi uvijek žale za prošlim i uništenim. Oprostite. Nisam vam još ništa rekla, molim malo strpljenja. Ne, nisam bolesna. Nikad se nisam liječila. Osim srca. Srce mi je oslabljeno, pijem lijekove. Ali, vi me niste htjeli to pitati. Insinuirali ste na neku drugu bolest. Ne, nisam se uvrijedila, htjela bih vam do kraja ispričati. Dobro… Razumijem… Ne, sve je u redu… Znam da imate prečeg posla. Razumijem, sezona još traje. Zapravo, vrlo ste ljubazni. Hvala što ste mi dopustili da govorim hrvatski… Inače, ja sam učiteljica u mirovini… Preporučam se… Molim vas, uzmite broj moga mobitela, pa mi bar javite ako do vas dođe vijest da se možda nešto dogodilo nekoj djevojci iz Korone. Da je nestala. Nestala neka djevojka… Hvala, nasvidenje.

Gospođa Sonja izašla je iz policijske postaje pokunjena i posramljena jer ništa nije uspjela objasniti mladim policajcima. Uplašila se smijeha, požurila je prema izlaznim vratima pa nije čula mlađeg policajca koji je snimao razgovor i odmah uspio nabrojati desetak profesija koje su ponuđene staroj gospođi da se odluči za barem jednu od njih.

Osjećala se osramoćenom, ali je znala da je sama kumovala tomu što je na kraju bila ismijana, pa je, hodajući prema hotelu, borbeno odlučila da će sjesti i napisati suvislu prijavu koja bi sadržavala samo bitne podatke da je: u toliko i toliko sati izašla iz hotela Prisank , da se spustila ispred hotela Lek i Vršiškom cestom, u smjeru prema istoku, laganim hodom došla do prvog, drvenog pješačkog mosta na Pišnici kojim pješaci mogu do hotela Korona i da je ondje vidjela vrlo lijepu djevojku kose stegnute u konjski rep kako prolazi kraj nje bez pozdrava koji je, od kad je svijeta i vijeka i Kranjske Gore, uobičajen među ranim prolaznicima, da ju je baš zbog izostanka pozdrava odmjerila i vidjela da joj je lijepo lice beskrajno umorno, da se zbog toga osjetila nelagodno, da je vidjela kad se djevojka naglo okrenula, ali ne zbog nje, gospođe Sonje, već da bi se svom silinom zatrčala, pretrčala drveni stari most i nestala stazom koja vodi prema jezercu Jasna. Zatim, da je ona, gospođa Sonja, spazila da se za koji trenutak zaustavio auto ispred drvenog starog mosta, baš pred betonskom žardinijerom koja sprječava automobile da voze preko njega, da je iz auta izišao muškarac u odjeći trkača, i potrčao onom istom stazom prema šumi kojom je nestala djevojka, da je automobil iz kojeg je izišao nastavio put, da je sve ovo smetnula s uma, jer trkača koji izlaze iz automobila koliko želiš u Kranjskoj Gori. Zatim, da je nastavila šetnju, da je kasnije, na trećem, odnosno četvrtom mostu ako se broji od Jasne, ondje gdje su nekad na pilonima rasli Zoisovi zvončići, spazila parkiran auto čiji je motor brujao, a zatim tog istog čovjeka- trkača kad je protrčao iz smjera posljednjeg kranjskogorskog proplanka, pa doslovno iz trka uletio u auto koji je smjesta krenuo, te da joj je od svega bilo najčudnije što se muškarac-trkač nije ni na trenutak zaustavio prije no što je sjeo u auto koji je već turirao. Napisat će, uz ispriku što im oduzima dragocjeno vrijeme, da je ona sve to došla prijaviti uz molbu da gospoda iz policije provjere da se slučajno nije nešto dogodili nekoj djevojci koje rade noćnu smjenu u hotelu Korona. I ništa više.

Odluka da sve to napiše omekšala je čim je ušla u sobu. Osjećaj posramljenosti i staračke suvišnosti obuzeo ju je od glave do ruke koja je trebala sve to napisati. Još puna dva dana osjećala se uznemirenom, držala se hotela i sobe, trećega dana jesen je naglo sjela na Kranjsku Goru i gospođa Sonja vratila se u Zagreb zaprepaštena što prvi put otkad putuje u Sloveniju nije mogla koristiti vlak; međunarodni željeznički promet već je bio obustavljen na granici s Hrvatskom.

Na njenu sreću nije znala da su se policajci zabavljali nabrajajući sve profesije koje su nudili staroj Hrvatici, te da su na bilo kakav spomen nečijeg zvanja uglas dodavali „botanika, mostogradnja, alpinizam, geografija, biologija, slikarstvo, fizika, astronomija, etnologija, arhitektura, atletika… Jedino, nitko nije ni spomenuo najstariji zanat na svijetu.

Tada, u sobi hotela Prisank, pakirajući kofer, gospođa Sonja također nije znala da će mjesec dana kasnije, na samom ulazu u mliječni dio zagrebačke Tržnice Dolac, ugledati trkača u crnom trikou kako, oslonjen o zid do ulaznih vrata tržnice, lijevom rukom u crnoj rukavici pridržava bicikl, a desnom, na kojoj je zamijetila predugačke nokte, njoj, zabezeknutoj starici, daje znak kao da odbrojava. Čovjek će se smiješiti osmijehom čiji će led ona ponijeti u tramvaj broj 17 u kojem će, držeći pušlek študenata, čija modra boja patetično podsjeća na Zoisove zvončeke, uzalud zamoliti nekog studenta da joj ustupi mjesto. Smirit će se tek u stanu na drugom katu kuće u Šubićevoj s čijeg će balkona, nešto poslije, pogledati dvorišni park i lisnatu krošnju ispod koje će ugledati, tako će joj se učiniti, trkača u crnom trikou kako gleda u smjeru njenog balkona i pokazuje duge nokte desne ruke. Na njenu sreću, tad, u sobi Prisanka, nije znala da će joj to biti zadnji pogled na krošnju crvenog javora, da će se jedva povući s balkona, spuznuti na pločice kuhinjskog poda na kojima će joj se ispuniti posljednja želja da umre naglo, ali da, do toga zadnjeg trenutka, neće znati koliko je strašna smrt od straha od kojeg će zapravo umrijeti gospođa Sonja. Nikad neće saznati da je dugonokti trkač- biciklist nekako u isto vrijeme primijećen u Beču kod Demela gdje se nitko nije začudio njegovoj odjeći, a nešto ranije i u velikoj dvorani slastičarnice Gerboud u Budimpešti gdje je, navodno, osobno posluživao kolače i gdje je takvu crnu odjeću već nosila većina gostiju. Kao i u istočnim susjednim državama, kao i u ostalim europskim gradovima…

Ni gospođa Sonja, ni policajci nisu slutili da su toga dana, u policijskoj postaji Kranjske gore, zapravo obavili arhaično pristojan razgovor između vlasti jedne države i ostarjelog civila druge države, u kojem je bilo mjesta da se spomene cvijeće, zasljepljujuće sunce, pruge avionskog traga na nebu i četrnaest profesija. Razgovor, možda posljednji takve vrste u nadolazećoj dekadi straha u kojoj će prvo nastradati pristojnost i u kojoj će cijelu Europu nadlijetati zrakoplovi koji, niti se čuju, niti ostavljaju tragove.

Ni ona, ni policajci nisu slutili da su u dalekoj Ukrajini roditelji neke djevojke mjesecima čekali da im se javi kćerka koja ima „uspješan posao umjetničke plesačice u maloj i sretnoj zemlji Sloveniji“, te da nikada nisu posumnjali da će im kćerka kad-tad poslati pismo i u njemu novac.
Roditelji nisu slutili da im je dijete otišlo onamo odakle je to nemoguće učiniti.

Kako će se mnogo godina poslije pokazati, upravo toga vrelog, kasnog ljeta 2015., davno pokrenuta seoba naroda koja se nikoga nije ticala dok se valjala dalekim jugom, naglo je zahvatila i ove krajeve, pa u torbama i ruksacima pridošlica doteglila strah koji je munjevito zarazio domaćine cijelog kontinenta. Zli nokti straha, koji su nezaustavljivo strugali šminku s lica podle starice Europe, uskoro će mutirati u kandže, zatim u žilete kojima će nakazno novorođenče uskoro presjeći vlastitu pupkovinu i samooplođivanjem kotiti svoju dječicu koja će razbacati toliko leševa po kontinentu da cijelo desetljeće nijedna policija, nijedne države nekadašnje Unije neće nikoga ozbiljno tražiti, kamoli nekakvu varijetetsku plesačicu.

Ali, plesat će se.

Plesači danse macabrea vući će žilet žice po granicama svih europskih država, zatim gradova, pa oko naselja, na kraju dvorišta, kuća, stanova, soba, kreveta… Kroz žičane će spirale, preplavljeni strahom, promatrati one još uplašenije kako kruže oko žica sanjajući o danu kad će posjedovati mjesto na kojem će ih i sami moći podići.

A kad sve bude atrofiralo, jednoga će se dana metalna pločica, nad slučajno otkrivenim kostima lijepe plesačice, pomiješati s onima koje su na alpskom području posijane za Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Kao i sve ostale kosti koje će biti iskopane, spaljene ili vraćene u zemlju, njene će se nazivati sretnim kostima, jer će neki budući, pristojni, mirnodopski turisti i planinari brižno paziti da ne gaze po pločicom označenom mjestu, na kojemu će pisati „Nepoznati migrant“. Možda će ondje izniknuti Zoisov zvonček?
Tko će ga znati…

 

23b218c6-f17c-4aaa-9539-5bfa046bbee5
NADA GAŠIĆ rođena je 1950. u Mariboru, a od 1952. živi u Zagrebu gdje je diplomirala sociologiju i jugoslavistiku (današnju kroatistiku) na Filozofskom fakultetu. Radila je na Karlovom univerzitetu u Pragu, te na Filološkom fakultetu u Lenjingradu (Sankt Peterburgu). Od 1990. bila je suradnica prof. Vladimira Anića na njegovom kultnom Rječniku hrvatskoga jezika, Rječniku stranih riječi i Enciklopedijskom rječniku, sve do posljednjega izdanja Anić- Silićeva pravopisa. Surađivala je s brojnim hrvatskim izdavačima i uredila pedesetak knjiga. Nakon višegodišnjeg rada na prevođenju kapitalnog djela svjetske književnosti Hašekovog Dobrog vojnika Švejka 1996. objavila je prijevod u kojem je koristila zagrebački žargon. 2007. objavila je svoj prvi roman Mirna ulica, drvored, koji je bio u završnicama svih književnih natječaja u Hrvatskoj, a nagrađen je nagradom Društva hrvatskih književnika za najbolji prvijenac te godine. 2010. godine objavila je roman Voda, paučina koji je 2011. nagrađen najvišom državnom nagradom u kulturi Vladimir Nazor za najznačajnije književno ostvarenje godine. Za svoj literarni rad 2011. Nada Gašić nagrađena je prestižnom Nagradom grada Zagreba. Bila je sudionica uglednih sajmova knjiga i festivala pisaca u Leipzigu i Lavovu, te kao spisateljica gošća slavističke katedre Državnog sveučilišta u Kijevu, gdje je održala predavanja o suvremenoj hrvatskoj književnosti. Mirna ulica,drvored objavljena je 2009. u izdanju beogradskog Samizdat B92, a oba romana prevedena su na ukrajinski i makedonski jezik, te objavljena kod tamošnjih. uglednih nakladnika. U pripremi je njezin treći roman Četiri plamena, led. Nada Gašić živi u Zagrebu, u jednoj od mirnih ulica s drvoredom.

Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 02/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
2829

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
23885571

Powered by Blogger.ba