Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

08.10.2008.

Sarajevski novi primitivizam-Pokret za destrukciju muslimanskog nacionalnog bica

SARAJEVSKI NOVI PRIMITIVIZAM -POKRET ZA DESTRUKCIJU MUSLIMANSKOG NACIONALNOG BIĆA
Pojava sarajevskog Novog primitivizma krajem 70-tih i početkom 80-tili godina zacijelo je markantno obilježila javnu i (anti) kulturnu scenu kako u samom Sarajevu, tako i u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Muhidin Džanko, 1993

Uslovno prihvaćajući takvu konstataciju - neminovno se moramo zapitati:_šta je to, zapravo, Novi primitivizam - populistički pokret, folk-mjuzikl škola, neformalni kružok, filozofsko-umjetnički pravac, stil i filozofija življenja, mas-medijska revolucija, elitistička mas-kultura, urbana histerija, crvenoburžujski ekskluzivizam, politički imidž, estradni lobi, biznis ili sve to zajedno? Gdje su i koji su njegovi počeci i fundamenti, ko su njegovi rodonačelmci, protagonisti, propagatori, patroni?

Kao znakovit i indikativan odgovor na sva ova pitanja mogao bi poslužiti novinski tekst "In the Name of Love" Miljenka Jergovića, jednoga od najglasovitijih pripadnika sarajevskog novoprimitivizma. Još je znakovitije što je taj tekst, kao svojevrsni "manifest novoprimilivizma", objavljen u "Ogledalu", muslimanskom časopisu koji je imao velike ambicije i aspiracije da oko sebe okupi i centrira cvijet i kremu muslimanske inteligencije i da emancipira i profilira novu muslimansku svijest, lišenu svih dotadašnjih predrasuda, hipoteka i tabua.

Naime, u navedenom članku Jergović definira Novi primitivizam kao "općekulturni emancipatorski pokret koji je Bosnu i Bosance trebao lišiti kompleksa njihove vječite inferiornosti u odnosu na Zagreb i Beograd".

Ostavljajući po strani prvi dio ove definicije (o kojoj se može itekako polemizirati, ali ju se mora i uvažiti kao pravo na lično mišljenje) treba priznati da je Jergovićeva teza o kompleksu inferiornosti Bosanaca naspram Zagreba i Beograda sasvim na mjestu, jer su bosanski Hrvati i Srbi u tim gradovima uvijek vidjeli svoje nacionalne metropole, te su u tom smislu Sarajevo, kao glavni grad države u kojoj su živjeli, doživljavali kao nekakvu "tamnovilajelsku i fundamentalističku provinciju", što su nametnuli i svojim lahkovjernim i naivnim komšijama, bosanskim Muslimanima, a ovi su takvo viđenje Bosne i sebe samih objeručke aminovali i prihvatili kao "civilizacijski domet".

Zaista su tri naroda u Bosni bila iskompleksirana svojom bosanščinom-Hivati i Srbi su je odbacivali, a Muslimani su se zbog nje stupidno stidjeli.

Upravo na tom stidu bosanskih Muslimana od samih sebe i od vlastitog identiteta začeta je čitava filozofija novoprimitivizma koji je na ruganju i sprdanju sa muslimanskim tradicionalnim vrijed­nostima izgradio svu svoju popularnost i estradni imidž po kojemu se godinama prepoznavao, etiketirao i razmetljivo reklamirao od Triglava do Devdelije.


Takvu, radikalnu tezu potkrepljuje i sam, Jergović pošteno priznavajući: "No, ono što mi je tada već bilo strahovito indikativno bila je činjenica da su svi (ili skoro svi) akteri novoprimitivnog ismijavanja nametnute stvarnosti uzeli pseudonime koji vuku korijen iz muslimanskih imena: Rizo, Zyo Fico. Sajo… Dakle, isto kao što su odlično zapazili da svako pripadanje ovom tlu općenito biva karakterizirano kao papanluk, (ako su registrirali i činjenicu da baš nije fol kada se čovjek zove Rizah ili Mustafa. Bolje je da bude Zoran ili Goran". Međutim, to priznanje Jergović odmah relativizira, tobožnjom pozitivnom ulogom novoprimilivisličkog roken-rola, koji je (zamislite!) omogućio Sara­jlijama da se bez stida u Zagrebu, Beogradu ili Ljubljani mogu predstaviti svojim muslimanskim imenima a da pri tom ne budu tretirani kao egzotični primjerci životinja iz zoološkog vrta.

Ipak. Jergović, možda i nesvjesno, dotiče i razotkriva krucijalno pitanje odnosa Novog primi­tivizma prema Muslimanima, tvrdeći da je veza između ovo dvoje "osjećaj čudnog stida vezanog za ime i za jezik prisutnog kod Muslimana". Dakle, čitava filozofija i estradni imidž novoprimitivista bazirali su na ismijavanju i pežorativnom prezentiranju osnovnih etničko - kulturnih posebnosti i postulata pripadnika muslimanskog naroda-njihovih narodnih imena kao oznaka nacionalnog identiteta i maternjeg (bosanskog) jezika kao forme i supstrata kroz koje se taj narod odražava i izražava.

Ruganje onome što je autentično bosansko i muslimansko novoprimitivisti su pretvorili u robu koja je imala veliku prođu u bivšim jugoslovenskim republikama i kod jugoslovenskih naroda, a posebno u Bosni i Hercegovini i kod Muslimana. Zacijelo je to bio jedinstven slučaj u svijetu - jedan narod je tuđe ruganje sebi prihvaćao i doživljavao kao kompliment, što najbolje ilustrira velika popularnost novoprimitivističkih protagonista kako u Sarajevu, tako isto i širom Bosne i Herce­govine.

Ideja jugoslovenstva bila je, nakon izrugivanja svega što je bosanskomuslimansko, drugo bitno obilježje novoprimitivističkog pokreta.

Pričanje viceva o glupom Muji i još glupljem Sulji, bauk papanluka sa nižerazrednog Vratnika, šatrovački sleng, "mehko i tvrdo" ć i čakija u džepu bili su po novoprimitivističkim "ideolozima" glavna obilježja bosanskomuslimanskog folklora, diferentia specifica bosanskih Muslimana, a zapravo je to bio vid jeftine novoprimilivističke duhovne koketerije za skupe pare sa ostalim jugoslovenskim narodima, što je kod ovih (kakve li ironije) izazivalo buru smijeha i simpatija prema glupim i simpatičnim bosančerosima.

Antimuslimanstvo i jugoslovenstvo koji su po mnogo čemu komplementirani pojmovi bili su idejni generatori Novog primitivizma i životni i stvaralački credo velikog broja njegovih protagoni­sta, što če u nastavku ovoga teksta biti i argumentirano konkretnim imenima i ličnim primjerima. Po(u)kazavši na osnovne ideološke postulate novoprimitivističkog pokreta osvrnimo se i na samo vrijeme u kojemu je Novi primitivizam nastao i na njegove protagoniste koji su svojim životnim i stvaralačkim angažmanom kao i svojom karizmom presudno utjecali na formiranje specifičnog kulturnog imidža i mentaliteta sarajevske urbane raje.

Začetke novoprirnitivistićkog pokreta možemo zapaziti već u tzv. urbanoj prozi Mome Kapora (inaće rođenog Sarajlije). On je svojim romanima ("Foliranti", "Provincijalac") u svijet jugoslovenske literature uveo novog junaka, balkanskog "mačo-men" tipa, koji je svojim ekstravagantnim stilom ponašanja i življenja duboko impresionirao i formirao mladu generaciju s početka i sredinom 70-tih godina i postao njezinim duhovnim i kulturnim uzorom.

Taj Kaporov "junak sa ulice", s bijednom garderobom i nonšalantnim frajerskim ponašanjem, kojem je smrad iz usta osnovno identifikaciono obilježje i koji ne zarezuje nikakve autoritete koliko ni "za suhu šljivu i crno ispod nokta" ubrzo će postati obrazac ponašanja za čitavu novu urbanu generaciju jugoslovenske omladine koja će se nekom vrstom kultivisanog primitivizma odlučno pobuniti i braniti protiv dotadašnje- socsanatorijiimskc pedanterije i mediokritetstva.

Početkom i sredinom 70-lih godina sarajevska pop-rok scena obilježena je plesnim igrankama u popularnom FIS-u, uglavnom stjecištu sarajevske studentske omladine, gdje bend "Indexi" zabavlja studentsku raju obrazovanu na pjesmama Bitlsa, filmovima Džemsa Dina i Marksovom "Kapitalu". Bila je to prva "hašiš" generacija sarajevske mlade raje što će presudno determinirati duhovno i kulturno formiranje kasnijih generacija omladine u Sarajevu, koje će se prepoznavati po dugoj kosi, farmerkama i texas jaknama, šatrovačkom govoru i odgajati se po sistemu "frtalj hljeba, jogurt, pljuga i alkohol".

To vrijeme, posmatrano sa sadašnje distance od četvrt stoljeća, neukom posmatraču može se učiniti kao vrijeme sveopće afirmacije grada Sarajeva u širim jugoslovenskim, pa i evropskim relacijama.

Na Sarajevskom univerzitetu stasava nova plejada profesora i intelektualaca (Jelena Berberović, Miloš Okuka, Kasim Prohić), grad dobiva svoju televizijsku stanicu, "Željo" postaje prvi put u svojoj historiji fudbalski šampion Jugoslavije, košarkaški tim sarajevskih studenata "Bosna" ulazi u Prvu jugoslovensku košarkašku ligu, na jugoslovensku pop-rok orbitu poput meteora stupa novi sara­jevski bend "Bijelo dugme" sa vođom Goranom Bregovićem koji će svojim folk-stilom ubrzo zasjenili popularnost "Indexa" i postati najpopularnijim rok-bendom ne samo u Sarajevu nego i u čitavoj Jugoslaviji. Mladi sarajevski talenti odlaze na školovanje u inostranstvo (Vladimir Premec, Rasim Muminović, Radovan Vučković su stipendisti Humboltove fondacije, Risto Tubić je sti­pendista u Londonu zajedno sa Lešekom Kolakovskim, Jasna Šamić u Francuskoj, Emir Kusturica svoje filmsko obrazovanje stiče u Češkoj itd.), u književnim krugovima se afirmira nova sarajevska pjesnička škola na čelu sa Vladom Divjakom, Duškom Trifunovićem, Slobodanom Đurasovićem, Goranom Simićem, Anđelkom Vuletićem, Abdulahom Sidranom, koji otvoreno koketiraju sa sara­jevskom rok-estradom (tako će najbolje pjesme "Bijelog dugmeta" biti komponirane po tekstovima Duška Trifunovića ), na sarajevskom "Šlageru sezone" najavljuje se buduća blistava karijera pop-zvijezde Zdravka Čolića, polahko stasavaju dvije legende sarajevskog sporta, Mirza Delibašić i Safet Sušić, Filozofski fakultet sa grupom novih predavača, Jelena Berberović, Rasim Muminović, Vladimir Premec, Miloš Okuka itd., postaje intelektualna prijestolnica Sarajeva i stjecište srpskog intelektualnog kadra (u to vrijeme na Filozofski fakultet dolaze Ljubomir Zuković, Vojislav Maksimović, Aleksa Buha, budući ideolozi terorističke Srpske demokratske stranke), a film Hajrudina Šibe Krvavca "Valter brani Sarajevo " postaće kultno djelo kasnijeg novoprimilivističkog pokreta. Nova sarajevska pop-kultura imala je svoje reprezentativno glasilo u omladinskom časopisu "Naši dani" u kojem se afirmirao niz sarajevskih žumalista (Dragan Mišković, Đuro Kozar, Emir Habul, Vlastimir Mijović), dok na sarajevskom radiju primitivističku novokulturu reprezentiraju tv emisija "Terensenove bajke " i radio emisija "Primus " Bore Kontića koja je promovirala sarajevske Nadrealiste.

Po takvoj, naoko izvanrednoj duhovnoj i kulturnoj konstelaciji grad Sarajevo se identificira u čitavoj Jugoslaviji i resi atribucijom najvećeg rok-centra na Balkanu, te je i posljednji stanovnik Sarajeva iz Svrakinog sela i Boljakovog potoka bio duboko uvjeren da je rok mjera svih stvari i njihovih vrijednosti.

Zanimljivo je krokirati koji su suvremeni evropski i svjetski tokovi determinirali tadašnju sara­jevsku kulturnu situaciju.

Mnogi naši sociolozi kulture skloni su reći da su 70-te godine u Sarajevu bukvalno bile "vrijeme filozofije " i uopće humanističkih nauka. Baviti se filozofijom, čitati filozofska djela osobito egzis-tencijalista, neomarxsista: Sartra, Gabrijela Marsela, Broha, Voltera Benjamina, Markuzea, Adorna, Lukaca i pisaca tzv. lijeve orijentacije kakvi su na primjer bili Malroa i Hemingvej, bila je ulaznica u elitističke intelektualne, krugove, legitimacija pripadnosti sarajevskom duhovnom podneblju, a najviše je to zapravo bilo pomodarstvo mase u kojoj su se prepoznavali uvijek ozbiljni i zamišljeni meditatori i retoričari s ulice i tipovi sto nose filozofske knjige pod miškom.

U lom smislu znakovito je da jedan od ključnih protagonista sarajevskog Novog primitivizma, filmski režiser Emir Kusturica, upisuje postdiplomski studij na odsjeku "Savremena filozofija" Filozofskog fakulteta u Sarajevu i da rado i često citira neke sarajevske filozofe poput Abdulaha Sarčevića. No, bilo bi nekorektno reći da je Kusturićino zanimanje za suvremenu filozofiju izraz njegovog intelektualnog snobizma, jer su intelektualni potencijali Kusturice nesporni, ali i Kusturičin primjer potvđuje tezu o kompleksu filozofije u mentalnom sklopu tadašnje sarajevske inteligencije.

Filozofija je naprosto bila kompleks vremena i sredine koja je bila nemoćna da spozna, respektira i kritički valorizira vlastitu tradiciju i autentične kulturne vrijednosti.

Pod plastom tobožnje socijalne i intelektualne pobune mlada generacija u Sarajevu zapravo je samo imitirala ono što je importovano sa Zapada. Američki hipi-pokret nekritički je preuzet u svim većim jugoslovenskim gradovima, te je krajnje groteskno izgledala ta prežvakana socijalistička verzija hipija sa Knez Mihajlove, Ilice i Skenderije.

U biti, ono što se tada smatralo originalnim sarajevskim duhom bila je improvizacija i simplifikacija evropskih filozofskih i kulturnih tokova, posebno neomrksizma i egzistencijalizma.

U samom Sarajevu hipi-pokret potencira započetu stimulaciju zaborava svih tradicionalnih vrijednosti koja se i definifivno razgolićuje kao nemoć novoprimitivističkog intelekta da pojmi ključne intelektualne figure i misaone vrijednosti i procese svoga vremena. Raniju konsakraciju u stilu skandinavsko lagerkvista poznatog po bizarnoj antifilozofskoj floskuli o "Bogu na optuženičkoj klupi" i objavi rata protiv svega što je sveto krajem 70-tih godina u Sarajevu se zamjenjuje novom verzijom novoprimitivizma - pokušajem sublimacije evropske i indijske kulture.

Novi val primitivizma krajem 70-tih i početkom 80-tih godina u prvi plan izbacuje literaturu ispisanu indijskom (budističkom) duhovnošću (romani Hermana Hessea) kao i trivijalne romane Milana Oklopdžića ("C blues") i Džonatana Livingstona ("Galeb"). Bila je to omiljena literatura sarajevske mladeži koja je svoje duhovne idole vidjela u tipovima poput Guru Ki Džeja, a kao vrhunaravni model ponašanja prihvatila je konzumaciju lahkih narkotika, parfemiziranje jakim istočnjačkim mirisima, alkoholičarskim seansama i najrazličitijim inkriminacijama i skandalima poput grupnog seksa u porodičnim grobnicama na Koševskom groblju.

Bezbeli, ovakva ocjena ne može se izreći generalno, tim prije što Novi primitivizam nije jače zaživio na sarajevskoj periferiji gdje su neprikosnoveno carovali lokalni idoli kao što su bili Dino Bijeli na Vratniku ili Kićo na Pofalićima.

Više je razloga zbog kojih Novi primitivizam nije dublje zaživio na sarajevskoj periferiji, osobito u rubnim i padinskim dijelovima općina Stari i Novi grad, na Vratniku, Sedreniku, Vasinu hanu, Jarćedolima, Hridu, Bistriku, Sokobunaru, Boljakovom potoku, Sokolju, Kobiljoj glavi, Panjinoj kuli... Sve su to izrazito muslimanska naselja u kojima stanuje veliki broj doseljenika iz Sandžaka i istočne Bosne. U novoprimitivističkim vicevima taj doseljenički muslimanski elemenat redovito je tretiran kao papci koji ugrožavaju grad i ometaju svaku vrstu kulturne komunikacije.

Kusturica ih je jednom prilikom imenovao kao primitivce koji "čuče iza svojih neomalterisanih kuća" aludirajući time da muslimanski doseljenici zapravo ruše autentičnu kulturu i fizionomiju Sarajeva.

Trebala se desiti barbarska četnička agresija na Sarajevo da bi se konačno razotkrila dugo­godišnja novoprimilivistićka montaža i laž o sarajevskoj raji i papcima. Raja s periferije odbranila je šeher Sarajevo, a novoprimitivislički papci razbježali su se po Palama, Beogradu i po Evropi izigravajući uvrijeđene persone kojih se ne tiče rušenje i uništavanje svih civilizacijskih vrijednosti i dostignuća glavnog grada države Bosne i Hercegovine.

Sarajevska sirotinja sa priferije ni klasno ni moralno nije mogla usvojiti novokulturu gradske elite koja se deklarirala fašističkim rođendanskim balovima (poput onog u stanu Dimitrija Bjelice), blaziranim izjavama Emira Kusturice da on nije odrastao u atmosferi bajramskih baklava i pljuvanjem po muslimanskoj kulturi i novoprimitivističkim rok-pjesmicama o Hakiji s ćakijom i nižerazrednom Vratniku, kao pojmu moralnog i duhovnog dna na kojem svršava svaki Sarajlija koji se ne ponaša u duhu novoprimitivističke urbanosti.

Vratnik jedan od nastarijih i najljepših dijelova Sarajeva, njegov amblem i simbol, u primitivističkom antibosanskom novogovoru (zamislite!) bio je proskribiran kao pojam papanluka. Bila je to velika laž i podvala koje su sada konačno raskrinkane. Vratničani su dokazali da oni kao i Sedreničani, Jarčedoljani, Hriđani, Bistričani simboliziraju neuništivi duh šehera i najveće domete kulture muslimanskog naroda.

Međutim, mora se priznati da je sarajevska periferija bila podložna drugoj vrsti primitivizma oličenog u pojavi novokomponovane narodne muzike. I ta novokomponovana, bizantska antikutura importovana je u Bosnu i u Sarajevo iz Srbije, namećući ljudima iz muslimanskog šehera tradiciju i mentalitet srpskopravoslavne palanke.

Zato se i moglo desiti da Lepa Brena alias Fahreta Jahić sa pjesmama o Čačku i šumadijskom roken-rolu ili Rokeri sa Moravu postanu najslušaniji melos širokih muslimanskih masa od Velike Kladuše do Zvomika. Taj novokomponovani bizantizam kasnije je nakalemljen surogatima istočnjačkog melosa (tursko-arapskog i indijskog) oličenih u novokomponovanim pjesmama Šabana Šaulića, Južnog vetra, Sinana Sakića, Šemse Suljaković i drugih estradnih pjevača koji su punili koncertne dvorane i birtije u Sarajevu i diljem. Bosne i Hercegovine. Slijedom takvih dešavanja i moglo se desiti da Sarajevo bude neprikosnoveni centar rok i novokomponovanog primitivizma čijom su antikulturom suvereno vladali Brega, Nele, Đuro, Vesna Zmijanac, Kusta, Lepa Brena, a glavni kulturni događaji bile su pozorišne predstave "Audicije", nindža romani i filmovi Emira Kusturice i Lepe Brene. Bilo je sasvim normalno da muslimanska mladež u općem koncertnom delirijumu pjevuši sa novokomponovanom divom Zoricom Brunclik pjesmice tipa: "Evo, već je Božić" ili "Odakle si sele, devojano mlada, iz Srbije brale, iz Kruševca grada".

Vezu između novokomponovanog primitivizma Lepe Brene i novoprimitivizma sarajevskih rok grupa izvanredno je primjetio novinar "Politike" Ljubo Trifunović u svome kratkom osvrtu na koncerte "Plavog orkestra" i Eivisa J. Kurtovića u beogradskom SKC-u ljeta 1983. Zbog njegovih minucioznih zapažanja ovaj tekst vrijedi citirati gotovo u cijelosti:

'Taman smo pomislili da je domaći rok konačno preboleo svoje dečje bolesti da je plima novog talasa rezultirala sticaniem imuniteta na sve varijante tzv. pastirskog roka... kada nas neprijatno zaskoćiše "rok naiva" Lepe Brene i sarajevski "novi primitivizam". Ako je "naiva" Lepe Brene kao i kod tzv. naivnog slikarstva samo stvar tendenciozne nepreciznosti u definiciji, onda se mladim Sarajlijama može odati priznanje na hrabrosti (i komercijalnoj lucidnosti "šok-efekta") da stvar nazovu pravim imenom - novi primitivizam.

Doduše, ako se deo onoga što nam dolazi iz (muzičkog) Sarajeva sagledava u višegodišnjem kontinuitetu počevši od Borotinih izmišljotina, Radovanov pleh-band i Kamen na kamen preko Jutra i ranog Dugmeta, pa tandema Milić Vukašinović - Hanka Paldum jasno je da je pridevski dodatak novi u opisu ovog primitivizma sasvim nepotreban.

Plavi orkestar i Elvis J. Kurtović & Meteors... predstavnici su ovog obnovljenog i ogoljelog muzičkog primitivizma. Ukoliko neke minimalne i beznačajne razlike u pogledu interpretativnog dilentantizma obe grupe i postoje (i to u korist Elvisa) daleko više zabrinjava i oneraspoložuje apsolutni kreativni patos ovapločen u poruci „budimo što jesmo“, odnosno primitivni Balkanci.

Ideja nije nova, poodavno se provlači i kroz raznorazne „parodije“, no njena eksplicitna prezentacija u pokretu „novog primitivizma“ leži u kompletnoj duhovnoj imobilnosti i svesti o sopstvenoj netalentovanosti; ako ne možemo biti bolji, budimo još gori“.

Trifunović minuciozno raskrinkava sve fame i mistifikacije oko sarajevskog muzičkog primi­tivizma koji je začet još u formi prepotopnog seljačko-pastirskog roka Nikole Borote i njegove svojevremeno veoma popularne grupe Kamen na kamen sa tada mladom pjevačicom Nedom Ukraden, osobom koja je evoluirala od stidljivog seljačkog djevojčurka rusih i dugih kosa do "visokoemancipirane" primadone sarajevske estrade. Ta pastoralna skorojevićka sada svoju "viso­koparnu emancipiranost" dokazuje izjavama da je otišla iz Sarajeva jer ona i njezina kćerka neće da nose dimije u Sarajevu. Eto kako se zahvaljuju Sarajevu, za sve što su stekli, lažne veličine koje su prošle meteorski put od zarumenjene snaše do pokondirene estradne dame.

Trifunović takode ispravno zaključuje da primitivistički val iz Sarajeva 70-tih godina uopće nije nov već naslijeđen od duhovno imobilnih generacija koje se nikada nisu uspjele osloboditi od svojih balkanskih kompleksa i intelektualnih limita.

Tu svoju duhovnu i intelektualnu sterilnost "novoprimitivisti" su kompenzirali agresivnom samoreklamom i bizarnim i senzacionalističkim izjavama tipa one Rizine da je "Elvis popularniji od Allaha". Ne ulazeći u bogohulnost takve izjave, možemo reći daje ona potpuno stupidna i neorigi­nalna, jer će i prosječno informiran čitatelj u njoj prepoznati lošu kopiju čuvene izjave Džona Lenona da su Bitlsi postali popularniji od Isusa Krista.

Primitivistički imidž bio je zapravo samo paravan i pokriće za kreativnu nemoć novoprimitivističkih protagonista koji su dobro shvatili estradne zakone biznisa po kojima se uvijek mora biti u centru pažnje, i po cijenu vlastite moralne diskreditacije i pada u stupidnu "prirodnost" slobodnog ponašanja.

Po shvaćanju novih primitivista biti prirodan značilo je u bosanskim relacijama biti glup i gori od onoga što uistinu jesi.

Posebno uspješan i umješan u svome primitivističkome nametanju bio je i ostao rodonačelnik sarajevskog novog primitivizma Mirko Srdić alias Elvis J. Kurtović, koji je iz jalovosti da izbaci ijednu vrjedniju pjesmu (izuzimajući pjesmu "Surfing on Bembaša") svoju kreativnu nemoć kompenzirao otvorenim pismima Goranu Bregoviću, najvećem autoritetu i mediokritetu sarajevskih novoprimitivista, zatim nebuloznim intervjuom Malcolma Muharema (Elvisovog menadžera sa parodičnim pseudonimom koji asocira na Malcolma Mec Larena) u omladinskom časopisu Polet, sve do invetivno-provokativnih omota na LP pločama.

Danas, Mirko Srdić svoju stečenu novoprimitivističku popularnost uspješno održava u političkom radio - magazinu "Dežurni mikrofon" predvodeći nove Nadrealiste u radio - humorističkom kolažu "Folk fildžan". Sam naziv tog radio-kolaža je parodija novokomponovane tv emisije "Folk filigram". Te dvije emisije su istovremeno i antipodi i antinomi jedna prema drugoj, parodija i stvarnost istog antikulturnog fenomena.

Istini za volju, Mirko Srdić je ostao u Sarajevu za razliku od mnogih drugih sarajevskih novo-primitivista (Bregović, Kusturica, Nele Karajlić...) i najviše zahvaljujući njemu Novi primitivizam nastavio je da životari u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini.

Učinci tog novokomponaovanog bizantskog importa bili su pogubni isto toliko kao i efekti Novog primitivizma. U svojoj biti oba ta antikulturna fenomena bila su antibosanska i antimuslimanska o čemu će biti više riječi u drugom dijelu ovog teksta.
Početak 80-tih godina u sarajevskoj kulturi obilježen je vrtoglavim rastom popularnosti novo-primitivističkih bendova, grupe "Nadrealisti" i filmova Emira Kusturice "Sjećaš li se Doli Bel?" i "Otac na službenom putu" kojim će Kusturica uvesti sebe u sazviježde najvećih evropskih filmskih režisera. Da bi pokazao svoju duhovnu srodnost sa novoprimitivistima, Kusturica se priključuje kao gitarista bendu "Zabranjeno pušenje" i svojom tobožnjom jednostavnošću i novoprimitivističkom originalnošću fascinira običan svijet. Ime i stvaralačka pojava Emira Kusturice u javnom i kulturnom životu Sarajeva zaslužuje širu elaboraciju, tim prije što su se tokom četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu oko njegovog imena multiplicirale mnoge dubioze i kontroverze.

Kusturičino koketiranje s krvnikom Sarajeva i Bosne, đeneralom Kukanjcem, koji je javno hvalio sarajevskog režisera kao intelektualca s kojim jedan četnik i ubica može razgovarati, telefonsko javljanje Kusturice Dnevniku Televizije Srbije u kojem on cinički podvlači da će uvijek i samo biti državljanim bilo koje države koja se bude zvala Jugoslavija, i to izjavljuje u vrijeme kada građani te njegove države dušmanski pljačkaju Bosnu i uništavaju grad u kojem se Kusturica rodio.

Takav vid sramnog intelektualnog i nemoralnog (dez)angažmana nije zabilježen u novijoj povijesti Evrope još od Drugog svjetskog rata kada se javio niz političkih figura i intelektualnih marioneta koji su najizravnije, bez ikakvih moralnih obzira i skrupula izdali svoje korijene, narod i tlo iz kojih su potekli i postali.

Ime norveškog političara Vidkuna Kvislinga, koji je u Drugom svjetskom ratu po instrukcijama njemačkog okupatora formirao kolaboracionističku vladu svoje zemlje, postalo je u historijsko-političkom rječniku sinonim za nacionalnog izdajnika, konvertita, slugu okupatora i tuđina, što djeluje protiv interesa vlastitog naroda.

Vremenom, pojam kvislinštva sve je manje označavao političcku, a sve više moralnu kategoriju, pretvorivši se u najsramniji oblik ličnog angažmana protiv vlastitog nacionalnog kolektiviteta.
Pola stolječa nakon Kvislinga u Evropi se pojavio čovjek koji je na najboljem putu da svojim imenom i nacionalnim otpadništvom nadmaši (ako to već i nije učinio) odioznog i omraženog Norvežanina.

Emir Kusturica, jedan od največih živih filmskih režisera u Evropi, svojim neshvatljivo iracionalnim i stupidnim antibosanskomuslimanskim angažmanom blati i pljuje po narodu i gradu iz kojih je potekao i zahvaljujuči kojima je ponajviše i stekao svoju mundijalnu filmsku slavu i veliku životnu i umjetničku karijeru.

Takvim svojim sramnim angažmanom, besprimjernim u novijoj evropskoj povijesti, Kusturica je izgradio i prisvojio sebi imidž narodnog otpadnika, cinika i izdajnika, rječju - čovjeka za kojeg bosanskomuslimanski narod u svome bosanskom jeziku ima najpunoznačnije ime - murtat.

Za razliku od svoga prethodnika iz Norveške, Kusturica je u svoj murtatluk ugradio jednu novu dimenziju - odrekao se ne samo naroda kojem, htio to on ili ne, objektivno pripada, već i svoje domovine zarad države čija je Armija (koju je on javno glorificirao) na najsvirepiji način umorila više od 200 hiljada Bosanskih Muslimana. Njihova jedina krivica bila je što su Muslimani i što su voljeli svoju domovinu.

Dobro se sječam kada je mladi režiser sa Gorice snimao svoj prvi film "Sječaš li se Doli Bel?" u uskim i strmim vratničkim sokacima i kada je stara Muslimanka, koju smo svi u mahali zvali Biberovka, poslužila Kusturicu i njegove mahmurne glumce kahvom i kiselim mlijekom da bi utolili žed izazvanu pretjeranim količinama viskija i konjaka koje su nemilice konzumirali po sarajevskim kafićima u dugim i toplim bosanskim noćima opijenim i obojenim sevdahom, ašikom i mirisom behara na Balkanu.

Vjerovatno bi Kusturica i tu nanu sa Vratnika, da je kojim slučajem ostala živa, danas nazvao fundamentalistkinjom ili bi i za njom lio krokodilske suze kao za rudarom Rasimom iz Lopara kojemu su četnici potkovali tabane. U mnogo čemu Kusturica predstavlja i simbolizira tip čovjeka koji je izgubio vezu sa svojim korijenima, te kao takav i ne može da uspostavi vlastiti identitet. Taj svoj ljudski nedostatak on uporno pokušava nadomjestiti stečenom filmskom slavom i ugledom u svijetu koje koristi kao alibi za pljuvanje po narodu i gradu iz kojih je potekao. Takvo necivilizacijsko ponašanje upravo je i svojstveno jednom novoprimitivcu koji je nesposobnočšću da u svom mentalnom sklopu stvori i raspozna bilo kakve ideale ili duhovne vrijednosti osim onih koje može instrumentalizirati za svoj vlastiti interes kao što je slučaj sa njegovim filmskim angažmanom. O njegovim ljudskim i moralnim kvalitetima izlišno je i raspravljati, jer se bezbroj puta deklarirao kao tvrdokorni projugosloven ističući da ce on uvijek nosili pasoš one države koja se bude zvala Jugoslavija.

U novoprimitivističkom jeziku Jugoslavija je uvijek bila obična floskula, forma koja se stavljala iznad stvarne sadržine. Za Kusturicu i njegove novoprimitivističke istomišljenike jugoslovenstvo ¸je bilo vrhovna politička i moralna kategorija, ideal života na Balkanu, pa je sasvim razumljivo njegovo javno glorificiranje političke uloge Slobodana Miloševića i JNA u posttitovskom periodu Taj ortodoksni politički i moralni primitivizam plasirao se u Sarajevu u vrijeme kada je duhovna klima u tom gradu pružala idealne uvjete za razvoj dekadentnih i degradirajućih životnih i umjetničkih stilova.

Nije slučajno da je u tom vremenu, a posebno sredinom 80-tih godina u Sarajevu bila naročito popularna Ničeova filozofija, a njegov Zaratustra jedan od najomiljenijih literarnih i filozofskih junaka sarajevske srednjoškolske i studentske omladine. Život i svijet bez Boga i vjere kao i promoviranje novih primitivistčkih vrijednosti u kulturi (meditativne sesije, muziciranje na ot­vorenim prostorima, alternativni oblici umjetničkog izražavanja, pomodarski spiritualilzam, parap-sihologija itd.) bili su mogućni samo u jednom duboko osiromašenom i duhovno osakaćenom društvu kakvo je bilo ateističko društvo posttitovske Jugoslavije.

Bilo je to zlatno doba ateizacije u Sarajevu. Totalitarna komunistička vlast posjedovala je državne i društvene mehanizme i institucije kojima je mogla spriječiti ili bar opstruirati rapidni razvoj novoprimitivizma da je to htjela ili da je za tim imala potrebu.

Naprotiv, komunistčki establišment je stimulirao tu duhovnu degeneraciju omladine, perfidno joj omogućavao zatupljivanje u kafićima i orgijanja na žurkama, kako bi s njom mogao što lakše manipulirati kao sa amorfnom i bezidejnom masom. Primitivizacija je bila najefikasnije sredstvo manipulacije masama, a ideološki cilj komunista bila je totalna ateizacija svih segmenata društva po provjerenoj staljinističkoj metodi "ispiranja" mozgova.

Novi primitivizam je bio čist produkt jugoslovenske (samoupravljačke) verzije komunizma. Čitavom tom vremenu nastajanja i ekspanzije novoprimitivizma najbolje pristaje naziv Cimićeve knjige "Drama ateizacije". U takvoj drami sa dalekosežno tragičnim posljedicama stradala su sva tri bosanska naroda ali ne u istoj mjeri. Hrvati i Srbi bili su samo subjekti te drame, a Muslimani su bili i objekti i njezini akteri.

Naime, Novi primitivizam u svim svojim dimenzijama je bio izrazito antiislamski pokret.

Osim što se dijametralno kosio sa svim religioznim, etičkim i praktičnim normama islama, Novi primitivizam je zahvaljujući karizmi svojih protagonista, direktno opstruirao, pa čak i eliminirao i nacionalne osjećaje muslimanske omladine, čija se velika većina osjećala i ponosila svojom pri­padnošću "naciji novoprimitivaca". Gro muslimanske urbane omladine bio je, a i danas jeste, iskompleksiran i zaražen novoprimitivščinom koja je ismijavala svaku vrstu autentične nacionalne i vjerske identifikacije i tradicije. Pozdraviti muslimana sa "Selam alejkum" za ateizirane novoprimi-tivce bio je izraz religioznog eksluzivizma, pa se i danas muslimanska omladina pozdravlja sa "Zdravo", "Ćao", "Dobar dan", "Đe si", "Šta ima", "Kako si", "Đe je ba zapelo". U tom besramnom vokabularu međusobnog pozdravljanja mladih muslimana nema jedino tradicionalnih musliman­skih selama. Izraženo filozofskim paradoksom moglo bi se reći da su muslimanski mladići i djevojke bili sve drugo osim onog što jesu.

Možda se nigdje taj proces vulgarizacije autentičnih bosanskomuslimanskih vrijednosti nije ispoljio u tako rigidnom obliku kao na primjeru bosanskoga jezika. Tu su prisutna najveća ospora­vanja, karikiranja i dubioze.

Kada bi se kojim slučajem na nekom uglednom skupu bosanskonuislimanske inteligencije jedan od govornika obratio prisutnima sa "Poštovane dame i gospodo" bilo bi to sasvim konvencionalno i od svih prisutnih jednodušno prihvaćeno. Međutim, kada bi se neko toni istom skupu obratio sa "Selam alejkum, hanume i efendije" vjerovalno bi takvo obraćanje bilo dočekano podsmijehom kao nekonvencionalan i neuobičajen istup pred kakvim uglednim skupom. Pred ovakvom hiootezom neizbježno se nameće nekoliko pitanja:

1. šta je sve prihvaćeno kao konvencija za bosanskomuslimanski narod,
2. koje su to osnovne pretpostavke i postulati konvencija koje su općeprihvaćene u životnoj praksi Bosanskih Muslimana.
3. ko je odredio tu konvenciju i na osnovu kojih kriterija i
4. kakav je odnos samih Bosanskih Muslimana prema konvencijama koje je prihvatio.

Odgovore na ova pitanja pokušat ćemo dati sagledavanjem jezičke konvencije koja dominira ukolektivnom mentalnom sklopu i životnoj praksi Bosanskih Muslimana.

Na pitanje šta je sve prihvaćeno kao konvencija u jeziku Bosanskih Muslimana dolazimo do prostog odgovora: sve ono što je kao konvencija prihvaćeno u jeziku Srba i Hrvata i kao takvo nekritički usvojeno i kao jezička konvencija Bosanskih Muslimana. U donošenju i pravljenju tih konvencija Bosanski Muslimani uopće nisu participirali.
Jedna od osnovnih pretpostavki za usvajanje takve jezičke konvencije bila je eliminacija riječi orijentalne provenijencije, osim onih riječi koje su potpuno zaživjele u kolokvijalnom jeziku Srba i Hrvata ili riječi koje uopće nemaju leksičku zamjenu u srpskom i hrvatskom jeziku.

Slobodno se može reći da su konvenciju i standard zajedničkog jezika Hrvata, Srba, Bosanskih Muslimana i Crnogoraca određivali neprijatelji bosanskomuslimanskog naroda koji su delegirani iz najviših hrvatsko-srpskih naučnih institucija.

Eklatantan primjer takvog neprijateljskog odnosa naspram jezičkih specifičnosti Bosanskih Muslimana jeste Riječnik srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika u izdanju Matice hrvatske i Matice srpske, u čijoj izradi nije sudjelovao niti jedan bosanskomuslimanski naučnik.

Međutim, ono što je najtragičnije u čitavoj toj zavjeri protiv bosanskog jezika jeste odnos samih Bosanskih Muslimana prema svome jeziku i sebi samima. Oni su ti koji su prihvatili ruganje svojoj jezičkoj tradiciji kao simpatičan nadrealistički humor.

Jednostavno, bosanskomuslimanski narod nije imao snage u sebi niti iz sebe da bi se energičnije suprodstavio nadrealističko-primitivističkom sataniziranju bosanskoga jezika, a time najizravnije i čitave bosanskomuslimanske kulture.

Taj proces satanizacije, godinama inkubiran, kulminirao je početkom i sredinom 80-tih godina.

Interesantno je primjetiti da primat sarajevske prijestolnice novoprimitivističke kulture 80-tih godina od Filozofskog fakulteta preuzima Akademija pozorišnih i scenskih umjetnosti, popularnije zvana Scena na Obali. Rafinman čitavom djelovanju Scene na Obali davao je Emir Kusturica kao predavač i karizmatični novoprimitivistički voda, te grupa mladih glumaca - studenata okupljenih u kulturnoj predstavi novoprimitivizma - "Audiciji". Ta novoprimitivistička predstava pravljena je na potpuno identičnom obrascu kao i RTV emisija „Top lista Nadrealista“- na ismijavanju muslimanske vjere, kulture, tradicije, a posebno na karikiranju i minoriziranju bosanskoga jezika.

Zapravo, čitav novoprimitivistički imidž zasnovan je na komedijantskom odnosu spram jezika Bosanskih Muslimana kao izvora i utoka njihovog duhovnog habitusa. Zahvaljujući jezičkoj konvenciji koja bezostatno ne respektira specifičnosti bosanskomuslimanskog govora već ih karikira do razine stupidnosti, Nadrealisti su gradili svoju popularnost. Nadrealistički primitivci bili su i još su katili bosanskoga jezika, jer su u mentalni sklop svih Bosanaca, a napose Muslimana, ugradili takve kočnice i prepreke koje su dugoročno paralizirale bosanskomuslimanski intelekt.


Poetika Novog primitivizma

Čitava poetika Novog primitivizma utemeljena je na posebnoj upotrebi jezika za koju se uvriježilo mišljenje da predstavlja tzv. sarajevski čaršijski sleng. Zapravo, radi se o jeftinom triku pomoću kojega se karikira tradicionalni jezički izraz sarajevskih Muslimana, odnosno degradira njihova leksika orijentalne provencijencije. Tako će znatan dio novoprimitivističkih pjesama već u svome naslovu imati naglašen karikaturalan stav prema turcizizmima, transformišući autentični muslimanski narodni izraz u kvaziurbani surogat jezika: „Šta radi insan“, „Bascarsy hanumen“, „Ciza Wizzard“ (Elvis & Meteors), „Il' si bos ili hadžija“, „Dobri jarani“, „Sabah sa šejtanom“ (Zabranjeno pušenje). Posljednja od nabrojanih pjesama najbolje ilustrira novoprimitivističko karikiranje muslimanskog tradicionalnog koda, i to ne samo na užem jezičkom već i na širem etičkom i religijskom planu.

Iako se iz sadržaja pomenute pjesme ne može eksplicite zaključiti da se pod sabahom misli na jutarnji namaz, ipak se mora postaviti čisto tehničko pitanje - zašto se u ovoj pjesmi u različitim kontekstima pominju đavo i šejtan, ako su to riječi sinonimnog značenja. Odgovor je jasan - riječ šejtan ima mnogo veću stilsku markiranost u kontekstu čekanja sabaha, jer neizbježno asocira na čekanje sabah namaza, za razliku od stilski neutralne riječi đavo koja u semantičko-stilskoj percepturi jednog prosječnog konzumenta novoprimitivističke umjetnosti ne znači gotovo ništa i koji naspram nje ostaje potpuno indiferentan.

Čekanje sabaha u društvu sa šejtanom (kao izraz moralne i ekonomske degradacije novoprimi-tivističkog tragičara) samom svojom asocijativnošću je po islamskim normama krajnje plauzabilan i provokativan i predstavlja ortodoksni vid bogohuljenja i skrvnuća vjere. Iz toga se da lahko zakjlučiti daje ateizam jedna od temeljnih determinanti i dominanti novoprimitivističkog ponašanja.

A da je ateizam zaista jedan od ključnih postulata novoprimitivističkog (anti) morala svjedoči i pjesma Zabranjenog pušenja "Djevojčice kojima miriše koža". U toj novoprimitivističkoj baladi lirski subjekt rezignirano konstatira da njegov novoprimitivistički junak na može imati nikakva uspjeha kod otmjenih i lijepo vaspitanih djevojčica koje vole "frajere koji nikad ne psuju Allaha". Dakle, ovom pjesmom indirektno je priznato da je u moralnom kodeksu novoprimitivističkog junaka psovanje Allaha jedna od ključnih "etičkih vrlina".

Kako zapravo izgleda jedan novoprimitivistički tip sa Koševa ili Breke i koji je njegov moralni kodeks i bonton?
Odgovore na ta pitanja možemo potražiti na omotima nekih LP ploča Zabranjenog pušenja i Elvisa J. Kurtovića, gdje je likovno prezentirana čitava stripoteka o moralnom kodeksu novoprimiti­vističkog antijunaka i o njegovome ekstravagantnom izgledu.

Zabranjeno pušenje je na dva omota (LP ploča br. 1 i 2) izdalo "Priručnike za primitivce" u kojima je ocrtan kroki lik idealnih novoprimitivaca Šeki Gajtona i Seje Sexona: njihova garderoba sastoji se od modernih šimi cipela (pela), pantolona sa dezenom na kockice (tola) pod znakom Pjer de karade, košulje (šulje) upadljivo zelene boje, obavezno raskopčane na prsima da bi se mogao vidjeti medaljon sa urezanim sjećanjem na najljepše trenutke, a to je u životu sarajevskog novog primitivca uspomena na deset ćevapa bez luka u pola somuna sa kajmakom koje je pojeo 5.2.1984., pred otvorenje Sarajevske olimpijade. Zatim je tu majica (maja) pod modnim znakom L'Kokuz ili sa amblemom "Jes' to mangup svega ti", "Bruce Lee" i "Tučepi rivijera".
Fizički izgled sarajevskog novog primitivca oslikao je i Elvis na vlastitu sliku i priliku na omotu LP ploče "Čudesan svet privatluka. Caffe bar "Sve bilo je muzika". Dobrostojeći novoprimitivistički gazda kafića nosi talijanske cipele u obaveznoj kombinaciji sa bijelim čarapama, karirane pantole sa blijedim i teget plavim kockicama i Levis kaiš, majica La Coste ispod koje viri dobro uhranjeno škembe, masivni zlatni lanac i sunčane naočale (cvike). Novoprimitivistički bos-tipovi obavezno vode psa, voze dobra kola, puše Marlboro i......dobre ženske.

U Priručniku za primitivce br. 1 pod melaprimitivističkim nazivom Marisana (što u rjecmku novoprimitivizma znači sukob mišljenja i snage) prezentiran je bonton u kome su date osnovne poruke novoprimitivističkog općenja sa svijetom u stilu "Kako razbiti a ne zaglaviti u muriji“. Po novoprimitivističkom "fer pleju" u tuči s protivnikom se mogu koristili samo „bezazleni“ rekviziti: čakija, prsten od masivnog materijala, razbijena flaša, sjekira sa tupim sječivom i cipela „salonka“ sa ojačanim vrhom.

Već je rečeno da je parodija osnovna stilsko-izražajna figura i filozofska kategorija Novog primitivizma. U evropskoj literarnoj tradiciji parodija se pokazala kao provjereni avangardni obrazac miđljenja (još od Servantesovog „Don Kihota“) i još i danas važi kao izraz moderne evropske svijesti koja u negiranju starih konzervativnih vrijednosti vidi osnovne pravce svoga materijalnog duhovnog progresa. Parodija (shvaćena kao buntovničko, otvoreno i drsko ismijavanje i izrugivanje tradicionalnih i općeprihvaćenih društvenih vrijednosti) istovremeno je najveći duhovni bljesak i ubleha novih primitivista – bljesak jer znači bunt i otpor protiv svih socijalističkih klišea ponašanja i komunističkih kulotva (posebno kult Josipa Broza Tita) i nekih nesvrstanih vođa kao car Haile Selasije u istoimenoj pjesmi Elvisa & Meteorsa – i ublehe jer, parodiju novi primitivisti često instrumentaliziraju u čisto propagandističke svrhe budući su perfektno uvidjeli i shavtili zakone i logiku estradnog komercijalizma. Takva je čuvena i famozna (a očigledno unaprijed izrežirana izjava vođe „Zabranjenog pušenja“ neleta Karajlića prilikom jednog koncerta kada je viknuo „Crče, maršal“, vješto koristeći dvosmisleno značenje i provokativnu asocijativnost riječi „maršal“ koja pored aluzije na preminulog jugoslovenskog maršala znači i tip mikriofonskog pojačala.

Eklatantan primjer novoprimitivističke parodije na kult ličnosti josipa Broza tita je pjesma „Nedjelja kada je otišao Hase“. Iz sadržaja pjesme potpuno je jeasno da se pod likom legendarnog sarajevskog fudbalera Asima ferhatovića – Haseta krije aluzija na tita i dan njegove smrti, nedelju 4. maja, 1980.

Ali u ovoj pjesmi nema izrugivačkih konotacija što je svojstveno novoprimitivističkom parodiranju, naprotiv, pjesma je pisana sa simpatijama prema sarajevskoj fudbalskoj, a time indirektno i jugoslovenskoj političkoj legendi. Vidi se dakle da novi primitivisti (posebno bend „Zabranjeno pušenje“) nisu dosljedni svojoj oporoj i zajedljivoj parodiji osim kada se želi izrugivati muslimanske kvartove (Vratnik, Sedrenik), ili tipovi aristokratskih djevojaka koje završavaju kao „probušeni dolar“ ili propale ljepotice koje prodaju paštete u sedreničkim granapima.

Vratnik, Sedrenik i Čaršija su najomiljeniji objekti novoprimitivističkih parodija kao i grad Zenica koja je u poetici Novog primitivizma poistovjećena sa zatvorom, što se idealno uklapa u misaonu političku ikonografiju jugoslovenskog socijalizma po kojoj je Zenica bila simbol i sinonim zatočeništva, radništva i jugoslovenstava. Zenica je bila kaznena ekspedicija sarajevske jalije (ubica, džeparoša, narkomana, alkoholičara) koji su poput legendarnog taksiste Šekija etiketirali sa istetoviranim imenom Zenice na ramenu (kao simbolom povratka iz pakla) ili su završavali u zeničkom KPD-u kao Hakija kojem je Zenica poslužila kao paradoksalna utjeha da je samo na jednom mjestu gore nego u Zenici – u grobu (na Barama).

Sa propašću novoprimitivističke karizme i jugoslovenske socijalističke ikonografije srušen je i antimit o Vratniku, Sedreniku, Baščaršiji i Zenici kao simbolima dna na kojem završavaju sve propale i porušene ljudske egzistencije. Ta četiri mjesta sada simboliziraju novi bosanski duh koji više nikada neće prihvatiti ulogu objekta za izrugivanje od bilo koga. Oni mogu biti samo simboli nepokorene Bosne i otpora Bosanskih muslimana protiv fašizm, barbarizma i destrukcije.

Za razliku od tipa političkih parodija u pjesmama „Zabranjenog pušenja“ (o bratstvu i jedinstvu u pjesmi „Ujka Sem“, o „crvenoburžujskom aristikratizmu“ u pjesmi „Guzonjin sin“, o socijalističkim petoljetkama i samoupravljačkoj dogovornoj ekonomiji u pjesmi „Radost prvog žita“, o socijalističkoj direktorskoj birokratiji u pjesmi „Brut“, o omladinskim radnim akcijama u pjesmi „Abide“, o socrealističkoj ikonografiji državnih praznika u pjesmi „Dan Republike“) parodije benda Elvis & Meteors su drugačije provenijencije. Elvisove parodije su suptilnije i uvjetno bi ih mogli nazvati tipom kulturoloških šarodija. U njima se, da tako kažemo, parodiraju kulturni fenomeni i vrijednosti, a prije svega neki ustaljeni kulturni autoriteti, kao što je, na primjer parodija na pjesme Arsena Dedića, doajena jugoslavenske kalsične kantautorske muzike. Otuda potiče parodični naslov LP-ja „Caffe bar „Sve bilo je muzika“ u kojem je pjesma „Ines“ najtipičniji primjer parodiranja Dedićeve poezije i muzike. Čuveni Dedićev refren „Ne daj se, Ines“, koji bi mogao ući u sve antologije bivše jugoslovenske lirike, manirom primitivističkog vulgarnog ismijavanja transformi­ranje u stihove: "Ines, opet si se dala (Otišla si sa onim primitivnim gospodinom u zelenom golfu"). Treba reći da tip kulturoloških parodija susrećemo i kod benda "Zabranjeno pušenje" (primjerice parodija na čuvenu baladu "Bijelog dugmeta" "Sanjao sam noćas da te nemam" koja je kod "Zabranjenog pušenja" parodično preinačena u kontrastan naslov "Sanjao sarn noćas da te imam" ili pjesma "Gđa Brams se sprema da zaspi" gdje se preko prezimena austrijskog klasika ozbiljne muzike asocira na pokondirenost jedne malograđanske precioze). Isto važi i za Elvisov bend koji u nekim svojim pjesmama koristi političku parodiju kao što je u primjeru već pomenule pjesme "Haile Selasije" gdje se izvrgava parodiji kult nesvrstanih voda (Selasija, Nasera) koji je bio jedna od dominanti jugoslolovenskog političkog života 70-tih i 80-tih godina, što je bilo u najužoj vezi sa kultom Josipa Broza Tita.
I pored želje da se to ne desi, kao autor ovog rada (kojemu sam dao nepretenciozan podnaslov "Nacrt za žurnalistički esej") moram priznati da on u cjelini gledano ima neke odlike pamfleta i fajterskog obračunavanja sa sarajevskim Novim primitivizmom i njegovim najmarkantnijim akter­ima. Čak je i stil tog intelektualnog obračuna novoprimilivislički, što se nametnulo kao neizbježna determinanta, jer i sam pripadam generaciji sarajevskog novoprimitivizma, a to je opet neminovno uslovljeno (anti) kulturološkim determinantama sarajevske sredine u kojoj sam rastao i sticao naobrazbu.

Kao autor ovoga rada ne gajim nikakvu iluziju da ću njime na bilo koji način uticati na sadašnje generacije sarajevske i bosanskohercegovaćke omladine koje bih nazvao generacijama postnovoprimitivizma, niti sam i u zadnjoj primisli imao takvu namjeru.
Da bih pokazao svoju dobru namjeru u tome smislu i opovrgao bilo kakve insinuacije o svjesnom pamfletizmu ili odiumu prema fenomenu Novog primitivizma (o kojem imam pravo suditi svojom glavom, a ne linijom apologetizma i masmedijske histerije i pomodarskog snobizma) osjećam potrebu da u najlapidarnijim naznakama istaknem i pozitivne vrijednosti i tekovine novoprimitivističkog pokreta, mada se nešto od toga može nazrijeti i u prijethodnim poglavljima. Prije svega mora se reći i priznati daje Novi primitivizam bio jedini populistički art-pokret koji je razbio duhovni sterilitet komunističkog perioda i artikulirao kulturološke potrebe sarajevske omladine koja se nikako nije mogla zadovoljiti marksističkim shemama odgoja koji joj se nudio od komunističkog establišmenta. Otuda tolika rasprostranjenost "kulturne zone sarajevskog Novog primitivizma". Na drugoj strani taj komunistički establišment svjesno je prepustio novim primitivistima kulturnu inicijativu i primat duhovnih modifikatora svijesti sarajevske i bosanskohercegovačke omladine, jer očito u tom tipu kulturne destrukcije, kakvu su zagovarali i provodili sarajevski novi primitivisli, nije vidio nikakvu opasnost za sebe.

Također se mora pošteno priznati da novoprimitivistička poezija ima svoju umjetničku vrijednost i konzistenciju kao i osobenu vrstu novoprimitivističkog humanizma i pored očite i namjerne vulgaristićke notacije. Kao primjer "vulgarne estetike" novoprimitivističke poezije istakao bih pjesmu Elvisa & Meteorsa "Zašto ljubav boli?" koja završava vulgarno-moralističkom poentom, ali i duhovitom osudom homoseksualnosti kroz tragičnu epizodu jednog sarajevskog pedera koji je "zaglavio" u društvu homoseksualnih bogataša: "Jedne večeri na predstavi baleta / upoznade neke fine ljude /jedan od njih, ugledni advokat / pozove ga njihov gost da bude /. Bijaše tu i nekih ljekara /, umjetnika iz raznih domena / jela, pića, otmjene muzike /, jedino nije bilo žena /. Prvi put on postade sretan / upozno je sebi slična bića /. Neznajući šta će da se desi / kad polude od silnoga pića /. Čovjek živi da nesretno voli / još jednom on ispade glupak / i pomisli zašto ljubav boli? / Dok su u hitnoj krpili mu šupak /."
Upravo to efektno poentiranje novoprimitivističkih pjesama, makar često i krajnje vulgarizirano, predstavlja najveću vrijednost novoprimitivističke poezije, predstavljajući novoprimitivisličke pjesnike i njihove likove kao moderene urbane trubadure koji svojom tragikom pomalo liče na renesansne trubadure i tragične likove iz Šekspirovih drama. Zato i jesu te pjesme stekle toliku popularnost među omladinom jer su izazvale u slušateljima ili katarzu ili razočarenje puno simpatija prema tragičnoj sudbini novoprimitivističkih junaka.

Pogledajmo samo neke od efektnijih ingenioznih poetskih svršetaka pojedinih novoprimitivističkih pjesama (posebno njihovog kultnog benda „Zabranjeno pušenje“): „jarane para kupit ne može“ (pjesma „dobri jarani“), „kontam da je frojd u pravu / I da je seks korijen svega“ (pjesma „murga drot“), „Jer moj burazer živi od starog pravila / il' si bos il' si hadžija") ili čuvena zadnja strofa pjesme "Ibro Dirka" u kojoj je zablistao kao kristal cisti moralni lik jednog sarajevskog novoprimitivističkog trubadura: "Ibro nije htio para / Ibro ce vazda bit fukara / Neki odma' počeše da blate Ibrin lik / al' samo prava raja je znala / u čemu je Ink / Nije Ibro jarane, naš fukara /Ibro ti jede fakto umjetnik"/.

Vrhunski domet novoprimitivističke trubadurske poezije predstavlja antologijska pjesma Kino "Prvi maj" u kojoj je na fromovski način oslikana psihologija "malog čovjeka" iz sarajevske raje koji u filmu (pored muzike kultnom mediju novoprimitivističkog pokreta) na transcendentalan način kompenzira sve svoje ovozemaljske slabosti i nedostatke.

Kino "Prvi maj", Kinoteka, "Parkuša", "Skenderija" i 'Trasa" bila su kultna mjesta sarajevskih novih primilivista, njihova svelilišta koja su sa posebnim pijetetom hodočastili mnogobrojni sara­jevski novoprimitivistički romantičari i usamljeni urbani trubaduri. Mora se priznati da su u tom smislu novi primilivisti (Kusturica, Bregović, Karajlić), izvanredno poznavali dušu i damar sara­jevske raje kao nijedan kulturni ili umjetnički pokret do sada. Iz tih, a i ličnih sentimentalnih razloga i podsjećanja na Sarajevo koje, više nikada neće bili takvo.citiram pjesmu "Kino "Prvi maj" u cjelosti: "Da zaboraviš poraz i ljubavni neuspjeh / Da zaboraviš svu nevolju i belaj / Kupi košpe i jeftinu kartu i dođi / U Kino "Prvi maj" / Da se osvetiš onim što te tuku / Da ne misliš kako nisi baš naj / Za tebe danas pobjeđuju / Čelični obad u" Mali zmaj /1 dok vjetar njiše travu, viore zastave /1 dok vjetar mrsi kosu njegove drage / On pobjeđuje sam protiv svih / Ali znaj, još samo na platnu Kina "Prvi maj" / S tobom neće biti tvoja djevojka / Njoj se ne sviđa ovakav film / Ne voli ona jeftine priče / Ne voli pucnjavu, ne voli dim / Neprijatelj leži mrtav u prašini / U barutnom dimu okupan je suton / Ona odlazi s njim i sretan je kraj /Još samo na platnu Kina "Prvi maj" /.

Procjene o kvalitetu novoprimitivističke muzike ostavljam kompetentnijim i meritornim ljudima - prije svega našim muzičkim kritičarima i muzikolozima.

Na žalost, u ovome radu analizirane su samo semantičko-poetološke komponente pjesama dva sarajevska novoprimitivistička benda, "Zabranjenog pušenja" i Elvisa & Meteorsa, pa neku detal­jniju i obuhvatniju analizu i ostalih novoprimitivističkih bendova ostavljam nekome 'drugom ili sebi za neku drugu priliku, uz prihvaćanje eventualnih zamjerki da je ovaj rad dotakao samo jednu dimenziju novoprimitivističkog problema.

Na kraju recimo da je karizma pojedinih novoprimitivističkih aktera i danas velika i nepomućena (Bregovićeva, Kusturičina, Elvisova, karajlićeva, Dine Merlina, Saše Lošića, pokojnig Dražena Ričla), što ipak svjedoči da su svojim djelom i odnosom prema publici ostavili neizbrisiv trag u mentalitetu nekoliko generacija sarajevske, bosanskohercegovačke i jugoslovenske omladine i na tome im se mora odati dužno priznanje, makar je njihovo ponašanje (Bregovićevo. Kusturičino, Karajlićevo) tokom rata u BiH bilo krajnje antibosansko i antihumanističko. To je odraz njihovog primitivističkog nemorala koji se, na žalost, ukorijenio kod velikog dijela naše urbane populacije, a posebno kod inteligencije. No, analiza tog fenomena izlazi iz tematskih okvira ovog rada. Ipak treba reći da je sarajevski Novi primitivizam bio i sada jeste višeslojan kulturološki fenomen, koji ni unutar sebe nije bio monolitan, pa je velika greška što se o njemu sudi samo na osnovu njegovih najreprezentativnijih uzoraka, a ne na razini njegovih efemernih pojava kao što je, na primjer, čitav galimatijas infantilnih tzv. teens – bendova kakav je u krajnjem slučaju i „Plavi orkestar“ ili na osnovu nekih minornih slikarskih i književnih imena koja iz pristojnosti nećemo pomenuti. S druge strane bondovi "Crvena jabuka" i "Merlin" najavili su novi raison d'etre Novog primitivizma koji na dostojanstven način prikazuju i koriste tradicije sarajevskog, prvenstveno muslimanskog folka, ali to prevazilazi zacrtani domen ovog rada. Ipak, bar je za očekivati da će Novi primitivizam, ako preživi rat u BiH, krenuti novim stazama na kojima će umjesto dosadašnjeg primitivizma naznačiti nove pravce sarajevskog i bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta, jer Sarajevu treba nova urbana kultura, pošto nakon počinjenog srpskog barbarizma taj grad više nikada neće i ne smije biti ono što je bio - otvoren i širokogrudan za sve ljude - već u njemu mogu imat mjesta samo oni koji Sarajevo vole i koji su ga spremni braniti i vlastitim životima. Bojim se da novoprimitivisti nisu ljudi takvog kova.

Sasvim je umjesno zapitati: da li su muslimanska inteligencija ili IZ pokušali adekvatno parirati novoprimitivističkom talasu antikulture i antimuslimanstva?

Svaka, makar i površnija analiza, pokazaće da bosanskomuslimanski intalektualci kao ni IZ nisu imali niti još imaju bilo kakav artikuliran program ili organiziran oblik suprotstavljanja novoprimi-tvizmu. Dapače, novoprimitivistčki imidž imao je jak upliv u bosanskomuslimanskoj inteligenciji (primjerice Zdravko Grebo i Nenad Kecmanović su čitav svoj politički i intelektualni imidž gradili na novoprimitvistčkim postulatima), pa čak i u jednom dijelu IZ.

Vrijeme u kojem živimo tjera nas na akciju i zato bi konačno trebalo stat na šiju avet novoprimitivizma kako bi se ta guba zauvijek istrijebila iz bosanskomuslimanskog naroda.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 10/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
18553609

Powered by Blogger.ba