Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

31.10.2008.

"NIJE DOVOLJNO JACATI SAMO ENTITET VEC DRZAVU U CJELINI"

Ambasador Kölsch:

"Nije dovoljno jačati samo entitet već državu u cjelini"

Ambasdor Njemačke u Vijeću Evrope Eberhard Kölsch izjavio je danas da je potrebno da se BiH u cjelini jača i funkcionira te da nije dovoljno samo da se jača neki od njenih entiteta.
„Dobro je ako je entitet uspješan, ali nije dovoljno ako je samo entitet uspješan. Samo ukoliko zemlja u cjelini uspješno funkcionira vi možete ići naprijed“, naglasio je Kölsch, koji je predvodio delegaciju Izvještajne grupe za demokratiju u Komitetu ministara Vijeća Evrope, tokom današnjeg razgovora s predsjednikom Narodne skupštine Republike Srpske Igorom Radojičićem.

Ambasador Kölsch rekao je na pres-konferenciji da je sada vrijeme da BiH krene naprijed, da se država zajednički gradi na Dejtonskom sporazumu koji je osnova na kojoj trebamo ići dalje i sami graditi svoju zemlju.

„Čuli smo da je RS vrlo uspješan entitet u BiH i to smo mogli uočiti na fizičkoj obnovi zgrada i objekata, ali isto tako iz vlasitog iskustva znamo da je psihološka obnova, pomirenje, volja da se gleda ka naprijed ka budućnosti u političkom smislu jako važna“, naglasio je Kölsch.

Istaknuo je da se politički lideri BiH slažu da žele evropsku perspektivu, da žele da pristupe Evropskoj uniji, ali da u tu zajednicu kao i u NATO ne mogu pristupiti entiteti, već samo zemlja u cjelini.

„Zato je naš apel da se gradi BiH na uspjehu koji je postignut u prethodnim godinama, da gledate i idete naprijed“, apelirao je Kölsch na političare u našoj zemlji.

Delegacija Izvještajne grupe Vijeća Evrope boravi u BiH da bi razmotrila ispunjavanje postprijemnih obaveza BiH koje proizilaze nakon članstva u Vijeću Evrope, kao i kompletnu aktuelnu političku situaciju u našoj zemlji, a svoja zapažanja dat će u narednom periodu.

Nakon sastanka Radojičić je kazao da je razgovarano i potrebi konsenzusa o ustavnom uređenju BiH, pitanjima obrazovanja jer Vijeće Evrope vrlo pažljivo prati probleme sa segregacijom u školstvu, a bilo je riječi i o praktičnoj i zakonskoj strani problema obrazovanja, zajedničkim planovima i programima te uključivanju nacionalnih manjina, posebno zajednice Roma u obrazovanje.

„Na sastanku je bilo govora i statusu izbjeglica, jer BiH i dalje, 13 godina nakon rata, ima velike probleme i još nema fond za povrat onima kojima je imovina uništena i nedostatna su sredstva u Fondu za povratak na nivou BiH i ogromne ekonomske potrebe mnogih, uključujući i hiljade osoba koje se nalaze u kolektivnim centrima“, rekao je predsjednik entitetskog parlamenta.

Razmatrana je generalna politička situacija u BiH i opredijeljenost naše zemlje za evropske integracije kao jednog od ciljeva o kome se svi slažu, ali u čijoj implementaciji, kaže Radojičić, postoje poprilične razlike.

Delegacija Izvještajne grupe za demokratiju u Komitetu ministara Vijeća Evrope sastala se danas i s premijerom RS-a Miloradom Dodikom.
(FENA)
31.10.2008.

SUVERENITET

Piše: Zija Dizdarević   
31/10/08

Suverenitet

Dobro je vidjeti Nebojšu Radmanovića, člana Predsjedništva BiH i čovjeka iz vrha SNSD, preko puta čitateljstva Oslobođenja. Radmanović je u intervjuu našem listu slao, uglavnom, umirujuće i razgovarajuće poruke. Pri tom su neke od teza za ozbiljnu raspravu.

Radmanović tvrdi da je bh. država izgubila suverenitet uvođenjem bonskih ovlaštenja za visokog predstavnika. Obrnuto je - te ingerencije su uspostavljene kao instrument zaštite suvereniteta Bosne i Hercegovine i mira u njoj. Međunarodni autoriteti su bonskim ovlaštenjima ojačali mandat mirovne misije kako bi BiH bila očuvana kao cjelovita država.

Srpski član Predsjedništva BiH, dakle, optužuje međunarodni faktor u BiH da joj ugrožava suverenitet, mada je jasno da to ugrožavanje dolazi iznutra, donedavno, uz podršku prekodrinskog susjeda. I nedavno u Narodnoj skupštini RS osporavana je državnost BiH i istodobno RS isticana kao državotvorni subjekat, što je bez ustavnopravnog i međunarodnog političkog uporišta.

Radmanović govori o suverenitetu kao neograničenoj vlasti naroda na njegovoj teritoriji, koji je, kao, ugrožen bonskim ovlaštenjima. Ako i prihvatimo ovakvu definiciju suvereniteta (mada nije precizirano da li je riječ o narodu kao naciji ili narodu kao pučanstvu), postavlja se pitanje da li prostornost tog suvereniteta ometa OHR ili politika entitetsko-etničkog razvrstavanja građana (po)ratnom uspostavom jednonacionalnih majoriteta.

Radmanović smatra da se ozbiljan razgovor o reformi Ustava BiH može povesti tek nakon opštih izbora 2010. godine, a da bi do tada trebalo uskladiti najviši državni zakon sa Deklaracijom o ljudskim pravima. Pri tom se ponajprije misli na eliminisanje diskriminacije prema manjinama u sistemu vlasti i načinu biranja državnog parlamenta i predsjedništva. Puno suočavanje sa Deklaracijom dovelo bi pod upit sve i jedan ustavni član, uključivši i naziv Republika Srpska.  

Ovako koncipiran suverenitet BiH je rezultat međunarodne volje i, kako sada stvari stoje, bez nje ne može doći do ustavnog preustroja. Novi Ustav treba da dovede bh. državu do položaja subjekta, a ne objekta u međunarodnim odnosima, sa racionalnom i djelotvornom središnjom vlašću koja će moći ispunjavati međunarodne integracijske obaveze i neometano ostvarivati svoj dio odgovornosti na unutarnjem planu. Bilo bi sjajno da, u međuvremenu, dođe do pretežuće unutarnje volje za suverenom BiH. Ovako, valja imati u vidu stav međunarodnog pravnog eksperta Edina Šarčevića (BH Dani) da je nužna odlučujuća uloga međunarodnih autoriteta u ustavnoj reformi kako se ne bi suveren uspostavio kroz konflikt.

Vrijedno je pažnje da Radmanović uvažava potrebu da se Vijeće Evrope i Venecijanska komisija uključe u bh. ustavnu priču. Tu je najvažniji “venecijanski stav“ da nosioci suvereniteta u BiH treba da budu država i građani, a nikako etničko-religijske grupe.         

Integracijski procesi podrazumijevaju prenošenje važnih dijelova suvereniteta na Evropsku uniju i NATO. Provedbom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, BiH je ozbiljno ušla u taj proces. Sve će više normativi EU uređivati naše unutrašnje odnose. To priču o suverenitetu stavlja u sasvim drugačije okvire. Takvo je stanje i sa procesom pridruživanja NATO-u. Paradoksalno je, ali BiH će ulaskom u EU i NATO - kojima će prenositi važne segmente državnih ovlasti - biti nemjerljivo suverenija nego što je to sada.

31.10.2008.

U DODIKOVOM CARSTVU: POSLOVI SAMO UZ POLITICKU PODRSKU

31.10.2008

U DODIKOVOM CARSTVU POSLOVI SAMO UZ POLITIČKU PODRŠKU
Bo­sni ne ide do­bro, ali ta država ne sto­ji pred po­no­rom - obja­vio je jučer ugle­dni nje­mački list „Fran­kfur­ter Al­lge­me­ine Ze­itung" u opši­rom tek­stu o si­tu­aci­ji u na­šoj ze­mlji.


- Za za­pa­dne di­plo­ma­te u Sa­ra­je­vu, Mi­lo­rad Do­dik, pre­mi­jer RS, ko­jeg je Va­šin­gton pro­težirao 90-tih go­di­na pro­šlog sto­ljeća ka­da je bio opo­nent Ra­do­va­nu Ka­radžiću, sa­da je nit­kov se­zo­ne. On ne­pres­ta­no pri­je­ti da će RS odves­ti u ne­za­vi­snost i ti­me uni­šti­ti krhku po­sli­je­ra­tnu bh. kon­stru­kci­ju. Os­ta­je pi­ta­nje na ko­ji način on taj na­vo­dni cilj mi­sli pos­tići, prenosi San.

Bo­san­ski Srbi zna­ju da u Beo­gra­du, gdje sa­da po­li­ti­ku određuje ra­zbo­ri­ti Bo­ris Ta­dić, za ta­kav pro­je­kat vi­še ne­ma­ju par­tne­ra, a u dru­gim ze­mlja­ma iona­ko ga ne­ma­ju, bez ob­zi­ra na Ru­si­ju. Ma­nje je ne­po­vo­ljna, ali je opa­sna ru­ši­lačka po­li­ti­ka Do­di­ka i nje­go­vih pris­ta­li­ca ko­ji BiH raz­građuju za­obi­la­znim pu­tem. Oni blo­ki­ra­ju ma­lo­broj­ne za­je­dničke in­sti­tu­ci­je i po­ku­ša­va­ju vra­ti­ti kom­pe­ten­ci­je s drža­vnog na en­ti­tes­ki ni­vo - pi­še FAZ.

- U među­vre­me­nu, RS se eko­nom­ski brže ra­zvi­ja od dru­gog di­je­la ze­mlje - Fe­de­ra­ci­je BiH ko­ju blo­ki­ra­ju sa­mi Boš­nja­ci i Hrva­ti. Na­ra­vno da su u Do­di­ko­vom car­stvu mo­gući broj­ni po­slo­vi sa­mo uz po­li­tičku po­za­di­nu. Nje­go­vi lju­di ima­ju većinu u svim ti­je­li­ma u ko­ji­ma se odlučuje o in­ves­ti­ci­ja­ma i ja­vnim kon­kur­si­ma. Pre­du­zeća ko­ja pri­pa­da­ju Do­di­ko­vim pris­ta­li­ca­ma do­bi­va­ju sko­ro uvi­jek po­slo­ve za ko­je Vla­da RS ra­spi­su­je ten­der. Ipak, ka­ko bi Do­dik i nje­go­va kli­ka mo­gli obav­lja­ti svo­je po­slo­ve, oni tre­ba­ju sta­bil­nost. Ne­za­mi­sli­vo je da oni svo­ju po­slo­vnu ba­zu žele ugro­zi­ti po­li­tičkim avan­tu­ra­ma, jer će je­dnog da­na na njih iz Bri­se­la bi­ti iz­vršen pri­ti­sak što se do sa­da ri­jet­ko de­ša­va­lo. Bo­san­sko kri­zno žari­šte još ni­je uga­še­no i ti­nja ma­la va­tra. To, ipak, ni­je to­li­ko opa­sno kao što ne­ki pred­stavlja­ju - za­ključuje FAZ.
31.10.2008.

NISTA OD SUSRETA RS I SRBIJE

Ništa od susreta RS i Srbije

Datum: 31.10.2008 00:00
Autor: D. Praštalo

Utakmica između fudbalske selekcije Republike Srpske i mlade reprezentacije Srbije, koja je zakazana za 19. novembar u Banjaluci, definitivno neće biti odigrana.

Naime, Svjetska fudbalska asocijacija (FIFA) ponovo je u utorak naveče poslala u F/NS BiH negativan odgovor za odigravanje ovog meča, uz obrazloženje da FS RS nije član FIFA.

"Sa žaljenjem i nevjericom smo prihvatili odluku iz Ciriha. Nadali smo se da ćemo nakon detaljno objašnjenih razloga za odigravanje utakmice dobiti zeleno svjetlo iz FIFA, ali to se nije desilo. Ne znam šta da kažem, neshvatljivo je da Galicija, Andaluzija ili Katalonija mogu da igraju mečeve revijalnog karaktera, a da Republika Srpske ne može. Naši motivi bili su isključivo sportski i zato nam i dalje nije jasno zašto smo dobili odbijenicu. Nije nam preostalo ništa drugo nego da obavijestimo Fudbalski savez Srbije o odgovoru FIFA, kako bi mlada reprezentacija Srbije mogla da pronađe drugog rivala u predviđenom terminu", rekao je Rodoljub Petković, generalni sekretar Fudbalskog saveza RS.

Članovi Izvršnog odbora N/FS BiH na sjedinici u ponedjeljak jednoglasno su odobrili igranje utakmice RS i Srbije, ali juče ujutro je iz FIFA stigao dopis u kojem nije dozvoljeno odigravanje meča. Potom, ponovo su iz N/FS BiH uputili dodatni dopis u kojem su detaljno obrazložili kako bi se utakmica trebala odigrati, te zatražili od FIFA da promijeni odluku. Međutim, mišljenje čelnika Svjetske fudbalske asocijacije nije promijenjeno.

Ušanović: Tražiću izvinjenje

Od čelnika FS Republike Srpske tražiću izvinjenje zbog izjava u medijima u kojim su me optužili da sam glavni krivac što neće moći igrati utakmicu s mladom reprezentacijom Srbije, kaže Munib Ušanović, generalni sekretar N/FS BiH.

Mile Kovačević, predsjednik FS RS, optužio je Ušanovića kao glavnog krivca zbog zabrane odigravanja meča selekcije RS i mladih nada iz Srbije. Nakon što je iz FIFA i UEFA stigla odbijenica i na zahtjev upućen iz Banjaluke, reagovao je i Ušanović.

"Kategorično tvrdim da nisam krivac zbog toga što FIFA ne dozvoljava odigravanje pomenute utakmice. U prvom pismu iz Ciriha obavijestili su da RS nije njihova članica, a to isto su ponovili i na upit iz FS RS. Stoga su bezrazložno prozvali mene i, nakon što se utvrde sve činjenice, koje će dokazati da nisam kriv, tražiću izvinjenje", kategoričan je Ušanović.

S.Š.

31.10.2008.

RICHARD HOLBROOKE ZABRINUT ZBOG STANJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Bivši pomoćnik državnog tajnika Sjedinjenih Američkih Država u vrijeme administracije predsjednika Billa Clintona i diplomat koji je odigrao ključnu ulogu u zaključivanju Daytonskih mirovnih sporazuma Richard Holbrooke ...

... sastao se s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem i s njim razgovarao o stanju u regiji, prenosi Hina.

Richard Holbrooke"Richard Holbrooke: Izrazio sam veliku zabrinutost zbog stanja u Bosni i Hercegovini", rekao je Holbrooke nakon sastanka s Mesićem. "Bosna je oduvijek element nestabilnosti u regiji. Određeni broj državljana Bosne i Hercegovine ima i hrvatsko državljanstvo i zato ova zemlja ima važnu ulogu u promicanju stabilnosti Bosne. Ne smijete ignorirati Bosnu. Međunarodna zajednica ima mnogo drugih prioriteta, poput Irana, Iraka, Afganistana i drugih, ne obraća dovoljno pozornosti na Bosnu", rekao je Richard Holbrooke.

Richard Holbrooke čestitao je hrvatskomu predsjedniku na hrvatskome priznanju neovisnosti Kosova i što će Hrvatska dogodine ući u NATO. "Hrvatska će, nadajmo se, za dvije-tri godine ući i u Europsku uniju", dodao je.

U priopćenju iz Ureda predsjednika kaže se kako se Richard Holbrooke u potpunosti složio s analizom predsjednika Mesića prema kojoj je postojanje i održavanje jedinstvene države Bosne i Hercegovine ključno za mir i stabilnost u regiji. Predsjednik Republike Hrvatske osobito je naglasio kako u tom kontekstu mnogo ovisi o odnosima između Hrvatske i Srbije, odnosno o tome kakve se poruke iz Zagreba i Beograda šalju prema Bosni i Hercegovini, javlja Hina.

 
31.10.2008.

RASPODJELA DRZAVNE IMOVINE U BiH VEOMA VAZNA

"Raspodjela državne imovine u BiH veoma važna"

Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira izvršili su uvid u napredak koji je Bosna i Hercegovina načinila u realizaciji pet ciljeva i dva uslova, koje je Vijeće za implementaciju mira postavilo u februaru, posvetivši posebnu pažnju raspodjeli državne imovine, saopćio je OHR/EUSR.
Uprkos činjenici da je Komisija za državnu imovinu usvojila kompromisni okvir, vladajuće stranke u BiH nisu pokazale političku volju da načine pomake u realizaciji tog cilja.

Ambasadori zemalja članica Vijeća za implementaciju mira su se složili da početna pozicija za rješavanje ovog dugo neriješenog pitanja treba biti kompromis koji je postigla Komisija za državnu imovinu, prema kojem bi institucijama na državnom nivou pripala imovina koja im je potrebna da “funkcionalno” obavljaju svoje ustavne nadležnosti, a ostalim nivoima vlasti bi pripala ostala državna imovina prema “teritorijalnom” principu.

Da bi u potpunosti realizirali obavezu koju je nametnuo PIC u pogledu državne imovine, organi BiH moraju uknjižiti u zemljišne knjige svu državnu imovinu koja je potrebna državi da obavlja svoje ustavne nadležnosti.

Bit će potrebno uspostaviti i jasan zakonski okvir putem kojeg država može sticati dodatnu javnu imovinu u skladu s bilo kojim budućim proširivanjem nadležnosti.

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira dao je visokom predstavniku punu podršku da pristupi rješavanju pitanja raspodjele državne imovine sa stranačkim liderima u skladu s “funkcionalnim i teritorijalnim” kompromisom u pogledu kriterija podjele.

U februaru ove godine, Vijeće za implementaciju mira je utvrdilo da je “prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele državne imovine između državnih organa i ostalih nivoa vlasti” od suštinskog značaja da BiH postane mirna i održiva zemlja koja se čvrsto nalazi na putu evropske integracije.

Kao rezultat, sporazum o raspodjeli državne imovine jedan je od pet ciljeva čija realizacija će omogućiti zatvaranje OHR-a i njegovu tranziciju u EUSR.
(FENA)
31.10.2008.

REPUBLIKA SRPSKA JE POGRESAN NAZIV U BOSNI I HERCEGOVINI

Holbrooke: Pogriješili smo što smo dozvolili naziv Republika Srpska
Bivši američki diplomata Richard Holbrooke označio je premijera RS Milorada Dodika kao "ključni uzrok" nestabilnosti u BiH...
31.10.2008. 14:21

U odnosima dva entiteta u BiH danas ima više tenzija nego u bilo kojem periodu poslije rata 1992-95. godine, ocijenio je tvorac Dejtonskog sporazuma u intervjuu Reutersu.

- Mislim da je vjerovatno više tenzija nego u bilo kojem periodu poslije Dejtona, više tenzija i manje saradnje između bosanskih Srba i Bošnjaka i Hrvata s druge strane - rekao je Holbrooke.

On je naveo da mu je jedan hrvatski zvaničnik rekao da misli da "Dodik pokušava ostvariti cilj bivšeg lidera bosanskih Srba i optuženog za ratne zločine Radovana Karadžića mirnim političkim sredstvima".

Holbruk smatra da je "opasno" da svijet ignorira BiH i rekao je da bi se mogle preduzeti oštre mjere preko Ureda visokog predstavnika.

Prema njegovim riječima, u Dejtonskom sporazumu je počinjena greška kada se dozvolilo da se jednom od entiteta u BiH dozvoli da ima naziv "Republika Srpska".

- Trebali smo insistirati na drugačijem nazivu, nazivu koji u sebi ne bi imao riječ republika - kazao je Holbruk.



Autor: ONASA

28.10.2008.

AGENCIJA ZA STATISTIKU: PROSJECNA MJESECNA NETO PLACA U BiH 764 MARKE

Agencija za statistiku BiH: Prosječna mjesečna neto plaća 764 marke Ispis E-mail
28.10.2008. 00:40

Image

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenom u pravnim osobama za avgust 2008. godine iznosila je 764 marke, što pokazuje nominalni rast za 12 posto u odnosu na decembar 2007. godine.

Prema posljednjim podacima Agencije za statistiku BiH, prosječna mjesečno isplaćena plata za avgust 2008. u odnosu na isti mjesec prošle godine nominalno je viša za 17,3 posto.

U poređenju sa avgustom 2007. godine, najveće povećanje plata imao je sektor zdravstvena zaštita i socijalni rad od 33,9 indeksnih poena.

Po podacima Agencije, prosječna mjesečno isplaćena bruto plata po zaposlenom u pravnim osobama u BiH za avgust 2008. iznosila je 1.131 marku, što je povećanje za 17, 4 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine, te 12,4 posto u odnosu na decembar 2007. godine.

 

 


( Svevijesti.ba/Oslobodjenje.ba )

28.10.2008.

PUNA PODRSKA MIROSLAVU CIRI BLAZEVICU

Selektor fudbalske A reprezentacije Bosne i Hercegovine, Miroslav Ćiro Blažević dobio je apsolutnu podršku članova Izvršnog odbora N/FS BiH na današnjoj sjednici održanoj u Sarajevu. Ćiro je našoj fudbalskoj vladi predočio izvještaje sa dosadašnje četiri utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.

Riječ je o utakmicama Španija - BiH 1:0, BiH - Estonija 7:0, Turska - BiH 2:1 i BiH - Armenija 4:1, a izvještaj je dobio pohvale, uz konstataciju da je pripremljen detaljno, iscrpno i profesionalno.

Takođe, "prolaznu ocjenu" dobili su Branimira Tulića i Velimira Stojnića, selektori naših mlade (U-21) i kadetske (U-17) reprezentacije. Članovi Izvršnog odbora uputili su čestitke amaterskoj selekciji Područnog saveza Gradiška na plasmanu u završnicu Evropskog prvenstva, kao i juniorskoj reprezentaciji (U-19) na plasmanu u drugi krug kvalifikacija za EP, piše "SportSport.ba".

IO N/FS BiH je zadužio generalnog sekretara Muniba Ušanovića da sprovede u punu funkciju Pravilnik o nespojivosti i deakumulaciji funkcija i dužnosti N/FS BiH, a osobe koje su u sukobu interesa svoje funkcije mogu zadržati do kraja polusezone jesenjeg dijela takmičenja u Premier ligi BiH.

Izvršni odbor je uz određene sugestije usvojio i izvještaje nadležnih organa o takmičenju u Premier ligi BiH u sezoni 2008/09 (od 1. do 9. kola), te dosadašnjem dijelu završnice Kupa BiH.

 

28.10.2008.

OSUJECEN PLAN ZA ATENTAT NA "BARACKA OBAMU"?

Američke vlasti su saopštile da su osujetile zavjeru za atentat na predsjedničkog kandidata Demokrata na predstojećim izborima u SAD, Baracka Obamu. Specijalni agent iz kancelarije Biroa za alkohol, duvan, vatreno naoružanje i eksploziv (ATF) u Nashvilleu, Jim Cavanaugh rekao je da su dvojica muškaraca planirala da pucaju i ubiju 88 osoba tamne boje kože, a da drugim 14 osoba odsjeku glave.

Brojevi 88 i 14 su simbolični u zajednici koja se zalaže za nadmoć bijelaca nad ostalim rasama.

Prema sudskim spisima, koji su objavljeni u ponedjeljak, agenti su uspjeli da ometu planove dvojice neonacista skinheda za pljačku prodavnice naoružanja i napada na neimenovanu školu, ali u kojoj većinu čine učenici crne boje kože.

"Oni su rekli da bi njihovo posljednje, završno djelo bio pokušaj ubistva senatora Baracka Obame. Nisu vjerovali da mogu da to učine, ali su bili riješeni da budu ubijeni u pokušaju da to ostvare", kazao je Cavanaugh.

(srna.co.yu)

28.10.2008.

MOSTARSKI HDZ BiH POSTAO SRPKO-HRVATSKA STRANKA

Mostarski HDZ BiH postao srpsko-hrvatska stranka Ispis
Monday, 27.10.2008.

ImageOni koji su nerijetko spočitavali predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću da se svojedbno potpisivao ćirilicom, došli su na svoje nakon objavljivanja konačnih imena vijećnika HDZ-a BiH izabranih iz Gradske izborne jedinice.

Naime, od četiri člana novoga saziva Gradskoga vijeća Mostara izabranih iz izborne jedinice koja obuhvaća cijeli grad, dvoje je iz reda hrvatskoga,a dvoje iz reda srpskoga naroda. Naime, u Vijeće su izabrani Ljubo Bešlić i Davor Pehar kao Hrvati, a Radmila Komadina i Mladen Čabrilo kao predstavnici Srba. Tako je HDZ BiH, bar u postotoku izabranih vijećnika, postao srpsko-hrvatskom strankom.


(biznis.ba/svevijesti.ba)

 
« Prethodna   Slijedeća »
27.10.2008.

KRIMINALCI IZ BiH KRIJU SE U LOZNICI

KRIMINALCI IZ BIH KRIJU SE U LOZNICI Ispis
Saturday, 25.10.2008.

ImageKriminalci iz BiH našli su novo utočište i to u srbijanskom mjestu Loznica i njenoj okolini. Naime, nakon što počine krivično djelo u našoj zemlji, oni, uz pomoć svojih veza, pređu rijeku Drinu i u Loznici nastave da žive, čekajući  ...

... zastaru djela za koja su osumnjičeni i optuženi.
Prema onome što je izjavio Dragomir Perić, portparol Centra javne bezbjednosti u Bijeljini, ovog trenutka se u Loznici i okolini nalazi nekoliko desetina bjegunaca od pravde iz Bosne i Hercegovine. On navodi da je među njima i bivša sutkinja Osnovnog suda u Bijeljini koja je pravosnažno osuđena na godinu i po zatvora zbog primanja mita i „milosrđu prema nekim sumnjivim tipovima koji su se brzo obogatili".


(Biznis.ba/San)

 
« Prethodna   Slijedeća »
27.10.2008.

SARLATAN NA CELU FIPA-e

ŠARLATAN NA ČELU FIPA-e Ispis
Monday, 27.10.2008.

basic_dodik.jpg

„U četiri oka bez svjedoka“ ...

Bašić previđa činjenicu da je Federacija BIH strateške partnere izabrala na međunarodnom javnom pozivu, za razliku od Milorada Dodika koji svoje partnere bira sam, bez bilo kakvog poziva i tendera, ili konsultacija sa Skupštinom RS. Tako je Dodik, pored ostalog, bez tendera i skoro besplatno „u četiri oka bez svjedoka“, ...

... češkoj kompaniji ČEZ predao u posjed rudnik i termoelektranu Gacko, te rudnik i termoelektranu Ugljevik. O toj skandaloznoj transakciji Bašić je šutio, ali su jednako poput njega šutjeli i čelnici SDA i HDZ-a, kao da se ni Ugljevik ni Gacko ne nalaze u BiH nego u nekoj dalekoj, stranoj državi. Pri tome su se svom žestinom okomili na energetski projekat u Federaciji BiH, nastojeći po svaku cijenu kompromitirati i njegove promotore iz Stranke za BiH ali i ugledne strateške partnere čiji je bonitet nesporan, o čemu, pored ostalog, svjedoči i jasan izvještaj međunarodne revizorske kuće.  

„General Electricu treba se omogućiti da investira i u Federaciji BiH, a ne da se pokušavaju sklapati veliki ugovori s firmama koje imaju upitan bonitet, vlasnike i uopće historiju poslovanja", izjavio je prvi čovjek FIPA-e Haris Bašić , kadar SDA, u svojoj tradicionalnoj odi poslovima koje svako malo sklapa Milorad Dodik u energetskom sektoru.

Ove riječi je mogla izgovoriti samo velika neznalica ili šarlatan koji se dočepao ugodne fotelje i koji ne poznaje niti ekonomiju niti pak barata elementarnim informacijama.

Nije ovo Bašiću prvi put da se „divi" Dodiku i da pokazuje kako to radi „veliki majstor“. Samo mjesec dana ranije Bašić je imao veliki gaf kad je objavio da su ulaganja u RS mnogo veća nego što ona u stvari jesu. Učinio je to udvarački, u jeku predizborne kampanje, kako bi pomogao čelniku SNSD-a da osvoji vlast i učvrsti svoju fotelju. No, imao je malu nezgodu: demantovala ga je ministica u Vladi RS-a Jasna Brkić, koja je objavila tačan podatak prema kojem je u RS u osam mjeseci ove godine investirano tek 12 miliona KM.

U tom svjetlu treba gledati i Bašićevu reakciju na najnoviji potpisani sporazum Milorada Dodika sa američkom kompanijom GE i na njegovo „ruženje“ federalnih vlasti. Neobaviješteni Bašić previdio je elementarnu činjenicu da je GE još prije nekoliko godina sklopio sličan sporazum s jednom privatnom kompanijom iz Sarajeva.

No, važnije od toga jeste činjenica da direktor FIPA-e ne raspolaže elementarnim informacijama o energetskom projektu u Federaciji BiH vrijednom 7 milijardi konvertibilnih maraka. Pored ostalog, Bašić previđa činjenicu da je Federacija BIH strateške partnere izabrala na međunarodnom javnom pozivu, za razliku od Milorada Dodika koji svoje partnere bira sam, bez bilo kakvog poziva i tendera, ili konsultacija sa Skupštinom RS. Tako je Dodik, pored ostalog, bez tendera i skoro besplatno „u četiri oka bez svjedoka“, češkoj kompaniji ČEZ predao u posjed rudnik i termoelektranu Gacko, te rudnik i termoelektranu Ugljevik. O toj skandaloznoj transakciji Bašić je šutio, ali su jednako poput njega šutjeli i čelnici SDA i HDZ-a, kao da se ni Ugljevik ni Gacko ne nalaze u BiH nego u nekoj dalekoj, stranoj državi. Pri tome su se svom žestinom okomili na energetski projekat u Federaciji BiH, nastojeći po svaku cijenu kompromitirati i njegove promotore iz Stranke za BiH ali i ugledne strateške partnere čiji je bonitet nesporan, o čemu, pored ostalog, svjedoči i jasan izvještaj međunarodne revizorske kuće.

Upravo ovo licemjerstvo Bašića i čelnika SDA i HDZ-a više od bilo čega drugog svjedoči da se energetski projekat u Federaciji BiH ne osporava zbog principijelnih razloga, nego zbog bolesne sujete čelnika SDA i HDZ koji se patološki plaše da bi uspjeh energetskog projekta mogao ojačati političku poziciju lidera Stranke za BiH Harisa Silajdžića.

(Biznis.ba)

 
« Prethodna   Slijedeća »

 

 
27.10.2008.

GRANICA

Granica

Datum: 27.10.2008
Autor: Željko Kopanja

Malo ko od domaćih, ali i evropskih analitičara, ne bi se složio sa tezom da se Bosna i Hercegovina nalazi u konstantnoj političkoj krizi. Odnosno, ova država sastavljena po entitetskom šablonu, od svog nastanka u Dejtonu 1995. godine pa do danas, funkcioniše sa povećanim ali tolerantnim unutrašnjim političkim pritiskom.

Zeljko-Kopanja

Kada bi taj pritisak prešao tu gornju granicu intervenisala bi međunarodna zajednica i onda bi ga svojim oprobanim medikamentima vraćala u bh. normalu.

Međutim, ono što razlikuje sadašnju situaciju od ranijih perioda je to što ovaj povećani politički pritisak traje, evo, već više od dvije godine. U takvom stanju Bosna i Hercegovina životari, rastrgana stalnim sukobima na relaciji Sarajevo i Banjaluka, a u kojem se Mostar već odavno ponaša kao hronični bolesnik.

Upravo zbog toga sve se češće u domaćim, ali i međunarodnim političkim krugovima nameće realno pitanje koliko to ova država može još da izdrži?

I upravo iz tog straha za budućnost, da se ne bi pitali gdje će prvo da pukne, politički lideri u Republici Srpskoj, ali i u Federaciji BiH, trebalo bi da se zapitaju koja je to granica do koje oni sami mogu da kontrolišu ovakvu situaciju?

Jesu li potpuno sigurni da će neka njihova izgovorena riječ, koja u prizvuku odzvanja kao "referendum ili pravo na otcjepljenje", neće biti u nekom mjestu u Republici Srpskoj shvaćena kao poziv za konkretnu nasilničku akciju usmjerenu protiv političkog neistomišljenika ili pripadnika drugog naroda.

Osnovno pitanje koje vlasti u Republici Srpskoj moraju postaviti prvo same sebi, da bi kasnije imale spreman odgovor jer će isto pitanje dobiti i od predstavnika međunarodne zajednice, jeste da li su spremne da preuzmu takvu vrstu odgovornosti, kao i do koje granice misle da mogu spriječiti incidente i šta onda ako se stvari otmu kontroli? A nesretno iskustvo kroz koje je ova država prošla govori upravo da se kontrola prvo izgubi kroz izgovorene riječi, što kasnije dovodi u stanje haosa.

Istina je da danas u Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedan jedini politički problem oko kojeg se može naslutiti zajednički stav kako ga riješiti. Jedino oko čega se slažu je da se ne slažu ni oko čega. Čak i kada su u pitanju evropske integracije, svi se slažu da treba ići prema Evropskoj uniji, ali svako vidi svoj neki put.

Komunikacija političkih lidera svedena je na puka prepucavanja putem medija... Ali svi oni, a ovdje ovoga puta prvenstveno mislim na političke lidere u Republici Srpskoj, morali bi dobro znati da nijedan ljudski život koji bi eventualno mogao pasti u Bosni i Hercegovini, kao rezultat sukobljenih političkih koncepcija i ostrašćene nacionalne retorike, nije vrijedan toga.

Takođe, treba otvoreno postaviti pitanje da li aktuelna politička elita na vlasti u Republici Srpskoj smatra da je osporavanje države Bosne i Hercegovine jedina realna i moguća politika u ovom trenutku koja dolazi iz Banjaluke? Po odgovor ne treba da idu u Vašington i Brisel, jer je unaprijed poznato da je ta vrsta politike kratkovida, ali i veoma opasna za sve u ovoj državi.

Prvenstveno je opasna za samu Republiku Srpsku, jer osporavanjem Bosne i Hercegovine, politički lideri u Republici Srpskoj moraju to znati, osporavaju i noseće temelje ovog dejtonskog entiteta čije interese brane. I to je jedino tačno. Kao što je tačno da je u ovom vremenu BiH nemoguća bez entiteta.

Svaka druga priča predstavlja puko politikanstvo i pričanje predizbornih fraza. Zbog toga je potrebno, zarad mira i razvoja ove države, izaći iz te konstantne predizborne kampanje koja traje bez obzira na termin održavanja izbora. To se očekuje od pobjednika i na ovim lokalnim izborima. Povjerenje birača nisu dobili da bi rušili, već da bi gradili i entitet i državu.

Takođe, ono što je veoma opasna politička praksa kojoj podlegnu gotovo svi lideri je takozvana tapkaroška strategija njihovih saradnika i "obožavaoca", koju uglavnom prate riječi: "To, šefe, jesi im pokazao, svaka čast... samo tako". Ova praksa, bar i u tome imamo iskustva, uglavnom se obije o glavu onih po čijim leđima se tapka dok su na vlasti.

A ti takozvani nezamjenjivi i sveznajući savjetnici i "obožavaoci" već se, uglavnom, snađu kod drugog "šefa".

Na kraju, da bi se politički pritisak u Bosni i Hercegovini konačno vratio u normalu, potreban je najbolji i jedini lijek, kojeg ne treba propisivati ni međunarodna zajednica. To je dogovor i konsenzus. Jer Bosna i Hercegovina će biti najzdravija onda kada se u njoj dogovorimo mi sami.

27.10.2008.

BiH KA EU: KORAK NAPRIJED, NAZAD DVA

BiH ka EU: korak naprijed, nazad dva

 

27.10.2008

Delegati u Domu naroda Parlamenta BiH dali su danas saglasnost za ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Ovo je prvi politički, ali i ekonomski sporazum koji BiH vodi u pravcu evropskih integracija. Kakve su stvarne mogućnosti da ova država i postane ravnopravna članica Unije?

Dok države u regiji već uveliko razgovaraju o kandidatskom statusu, Bosna i Hercegovina u Evropskoj uniji izaziva zabrinutost, uglavnom zbog političkih aspekata koji prate provođenje uslova iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Zabrinutost retorikom, koja nimalo ne pomaže približavanju EU, izrazili su i visoki predstavnik EU Havijer Solana, te generalni sekretar NATO-a Jap de Hop Shefer, koji će uskoro poslati i svog zamjenika Klaudija Bizonjera kakao bi ocijenio stanje u zemlji. 

Za sada jedino provedba trgovinskog sporazuma ima prolaznu ocjenu, dok ostale prioritete koči nedostatak političke volje, kaže direktor Direkcije za evropske integracije BiH Osman Topčagić:  


„Ja znam da ima pozitivnih rezultata i oni će biti konstatovani, ali ima i oblasti u kojima nismo uradili ono što je očekivano - od zaštite okoline, sektora gasa, bankarske supervizije itd., poznati su ti prioriteti gdje ne postoji saglasnost, gdje nemamo odgovorajuće rezultate. Ali ono što dominira u Briselu kad se govori o BiH je zabrinutost političkom situacijom, retorikom itd.“ 


Član Zajedničke komisije za evropske integracije Parlamenta BiH Ivo Miro Jović smatra kako BiH mora izaći iz začaranog kruga vječite predizborne retorike, te pokrenuti sve institucije da rade:  


„Kad imamo preko 4.500 stranica teksta koji treba usuglasiti, a vidimo kakva je produkcija u parlamentima, znači kod onih koji donose zakone, da praktički prijedloga zakona od Vijeća ministara nema, da mi ovdje u Parlamentu uglavnom za sada usvajamo ili u većini točaka dnevnog reda koje su opterećene donošenjem odluka o ugovorima i sporazumima, što na razini bilaterala, što na razini određenih konvencija ili pak sa EU, bankarskim sustavom itd - nemate onih suštinskih izmjena i prilagodbe našeg zakonodavstva europskom, i mene to žalosti.“   


Čak i zakoni koji su tehničke prirode na nivou cijele EU, za BiH su političko pitanje, ističe zastupnik u Parlamentu BiH Hilmo Neimarlija:  


„Kod nas je više izražena politizacija i zakonskih pitanja i mogućnosti zakona koji nisu baš eminentno političke naravi, umjesto da se trudimo da donosimo ove zakone tehničke naravi ubrzano, a da zakone kojima treba regulirati probleme koji imaju političku dimenziju pokušavamo smiriti i rješavati na način koliko je moguće političkog administriranja, a ne sukobljavanja političkih volja.“  


Osnovni kamen spoticanja u BiH jeste nepovjerenje među političkim liderima koje se prenosi i ugrožava put zemlje ka EU, napominje zastupnik Doma
naroda BiH Slobodan Šaraba:  


„Spremnost BiH zavisi od spremnosti političara i ljudi koji odlučuju o ispunjenju određenih uslova. Ako mi u ovome trenutku imamo nekih 30 uslova koje treba ispuniti i ako su bar pola od tih uslova sada u proceduri, ja mislim da zavisi, prije svega, od vladajuće šestorke, odnosno od vladajuće koalicije koliko će se brzo ti uslovi ispuniti. Ako se nastavi na ovakav način, ja mislim da će spremnost BiH, odnosno spremnost koju iskazuju političari iz vladajućih stranaka biti samo deklarativna, a da će se u praksi raditi jako sporo i jako loše, što sada imamo slučaj.“   


Evropska unija je od BiH očekivala da djeluje brže, napominje Topčagić. U godišnjem izvještaju Evropske komisije, koji će biti objavljen 5. novembra, biće ugrađene sve primjedbe. O tome koliko je BiH u zastoji dovoljno svjedoči podatak da EU sprema novu strategiju za BiH kako bi ubrzala procese.
 
27.10.2008.

REGIONU TEK PREDSTOJI BORBA PROTIV MAFIJE

Regionu tek predstoji borba protiv mafije

 

27.10.2008

Višegodišnja uvezanost kriminala i politike osnovni su razlog zbog kog i danas u regionu dominira utisak da je organizovani kriminal koherentiji, stabilniji i povezaniji, nego što su to policija ili uopšte drugi instrumentni sistema. Sve je manje izvesno da su države Balkana sposobne da, bez pomoći spolja, reše problem koji usporava i njihovo približavanje EU.

Tokom devedestih za većinu građana bilo je nemoguće koliko i preći sa jedne na drugu zaraćenu stranu. izgleda da se to odnosilo samo na one koji su od rata dobili isključivo  bol i patnju. Onima drugima koji su u takvim uslovima stvarali biznis, poslovali nisu zaustavljani, ocenjuje za naš program savetnik srpskog ministra policije, advokat Toma Fila:

 

“Kad je bilo trgovine oružja. Mi smo utvrdili da je najveći deo oružja koji je koristio OVK na Kosovu i iz koga je pucano na nas - kupljeno od Srba”.

 

Region se do danas nije oporavio od ovakvog stanja, uveren je direktor instituta za blisko-istočne i balkanske studije Zijad Bećirović:

 

“Ključni problem Balkana je u tome što su političke elite bile povezane sa kriminalnim strukturama prilikom stvaranja novonastalih država. Ta veza je na neki način neraskidiva”.

 

Ubistvo ive Pukanića, koje je samo nastavak brutalnih likvidacija u Zagrebu, trglo je i hrvatsku javnost ušušaku u uverenju da će ostati izvan obračuna u kojima se niko ne štedi:

 

“Ne treba uvoditi izvanredno stanje u Hrvatskoj…”, ovim rečima premijer Ivo Sanadar pokušao je da umiri građane Hrvatske, ali i one koji strahuju da se nasilje lako može preliti i na okruženje.

 

“Naše ocene kažu da je sledeća destinacija Crna Gora”, rekao nam je Zijad Bećirović.

Beogradski novinar Miloš Vasić, autor knjige o ubistvu premijera Zorana Đinđića (žrtve ogranizovanog kriminala), ipak veruje da su poslednja ubistva u Hrvatskoj lokalnog karaktera:

 

“Ako ima nekih uglova koji se tiču regiona, to se odnosi na njihove uobičajene zajedničke aranžmane na temu prometa heriona i kokaina, pre svega.”

 

Sumnje nema, nekoliko primera pokazuje da Hrvatska zapravo ni jednog trenutka pre poslednjih ubistava nije niti izvan, niti zaštićena od posledica zastrašujuće storije, pune krvi i nasilja, o kriminalnim kratanjima na Balkanu. Podsećamo na nekoliko primera:

 

 

Milorad Ulemek Legija, nekadašnji paramilitarac po zlu upamćen i u Bosni i u Hrvatskoj, (danas iza rešetaka) imao je dva lažna i to  hrvatska pasoša koji su glasili na imena – Željko ivanić i Vlado Vukmanović.

 

 

 

Uprkos interpolovoj poternici, Dobrosav Gavrić Duki i Milan Đuričić Miki, koji su osuđeni na po 30 godina zatvora zbog ubistva Željka Ražnatovića Arkana, januara 2007. godine uočeni su u Opatiji.

 

 

U novembru 2006. u Zadru su uhapšeni Nikola Vein i Tibo Fun za koje se sumnjalo da su planirali podmetanje bombe pod trajek, sa ciljem da ubiju Vladimira Milosavljevića koji se krio od osvete srpskog kriminalnog “Zemunskog klana”.

 

Miloš Vasić navodi još jedan primer koji, po njemu, jasno pokazuje koliko je široka mreža uvezanosti članova organizovanog kriminala. On podseća da je u vezu sa otmicom sina generala Zagorca dovođen i srpskoj javnosti poznati ivo ico Mateković, koji je dan pre Đinđićevog ubistva došao u Srbiju, gde ga je dočekao Ulemekov major Boško Jović (danas oficir u srpskoj Žandarmeriji):

 

“Tu imamo posla sa jednom veoma širokm, veoma dobro plasiranom ekipom balkanske organizovane mafije, pa se ispostavilo da su Milorad Ulemek Legija, preko Boška Jovića i ekipe odatle, preko Matekovića, preko izvesnih hrvatskih umetnika tog tipa, sve do Hrvoja Petrača, svi bili povezani onako kako to već treba kada imamo posla sa pošiljkama stotitan i stotina kilograma heroina preko granica i tako dalje.”

 

Advokat Dušan Mašić, koji je branio bivšeg šefa tajne policije Radeta Markovića (a bio je angažovan i na slučajevima nekih od pripadnika Zemunskog klana), uveren je da se na primeru Milorada Ulemeka Legije ne može dokazati uvezanost kriminalnih grupa:

 

“Prosto ne verujem. On je bio ratnik, on je bio borac.”

 

Ipak, Mašić se slaže sa ocenama da države regiona osam godina posle poslednjeg rata nisu u stanju dovoljno da pariraju organizovanom kriminalu:

 

“Ne postoji sumnja da su kriminalci mnogo bolje ogranizovani nego same države. To je moje iskustvo od 26 godina rada u advokaturi, a pre toga rada u policiji. Uvek je mafija ovih prostora bila dobro povezana čak i sa mafijom Bugarske, mafijom Albanije…”

 

Zbog delovanja organizovanog kriminala letele su i poznate i manje poznate glave, ubijani su novinari, biznismeni, političari, a nedavni primer ubistva 26 godina stare Ivane Hodak dokazuje da nisu pošteđeni ni potpuno nevini. Toma Fila:

 

“Ako se ne saseku putevi, ne kontrolišu granice, ne kontrolišu narko dileri, ako se ne kontrolišu automobilski dileri, dileri oružjem, pa krijumčarenje ljudi, koga god hoćete. Ako sve to između država prolazi kao švajcarski sir, onda je tu problem, a ne u tome da se svi sada čudimo što je ubijen ovaj ili onaj.”

 

Toma Fila podvlači da rezultati neće biti postignuti ukoliko države regiona kadrovski i tehnički ne ojačaju finansijske policije. Tokovi novca otkrivaju ko su ljudi organizovanog kriminala, a šokantno je saznanje koliko se u regionu koji je iscrpljen nedostatkom primene zakona i viškom politike nekažnjavanja, malo na tome učinilo., kaže Fila:

 

“Uzmite recimo bilo koji beogradski hotel. Recimo ‘Hajat’ ili ‘interkontinental’. Pogledajte na spisku koliko ima Srba koji tu stalno stanuju. i onda pitajte – odakle ti pare da plaćaš toliko stan. Drugo vidite čoveka koji je po zanmanju ništa ili je izbeglica, a ima vozni park kao da je Aga Kan. i to kod nas ne budi nikakve reakcije. Tek ako ubiju nekoga ili ga ubiju mi to primetimo. Zato vam kažem, porez, izvori prihoda moraju biti pod kontrolom finansijske policije.”

 

Najveća zabluda koja živi u regionu je da postojeće političke strukture mogu rešiti problem organizovnog kriminala, uveren je Zijad Bećerović. To je nemoguće, podvlači on:

 

“Kad su i one duboko upletene sa kriminalnim strukturama. Regionu predstoji borba poput one koju je vodila italija pre trideset ili četrdeset godina kada je morala da traži stranu pomoć da bi rešila pitanje mafije.”

27.10.2008.

MIROSLAV MISKOVIC I SARAJEVSKI KOLABORANTI

MIŠKOVIĆEVI SARAJEVSKI KOLABORANTI UHVAĆENI U LAŽI, PLJAČKI, MEDIJSKOM REKETU... Ispis
Saturday, 25.10.2008.

clip_40.jpg

Prošlonedjeljni tekst u “Slobodnoj Bosni” koja je detaljno portretirala i ogolila medijsko-državno-pravosudnu zločinačku organizaciju koja u Sarajevu priprema teren za poslovnu ekspanziju srbijanskog tajkuna MIROSLAVA MIŠKOVIĆA izbezumila je Miškovićevog rasnog “trojanskog konja” FAHRUDINA RADONČIĆA u čijim je medijskim izlučevinama uslijedio primitivni, urođenički “civiliziran” udar na novinara i urednika “Slobodne Bosne” ...

miskovic.jpg
Sarajevski plijen:Srbijanskom tajkunu Miroslavu Miškoviću prioritet je kupovina Sarabona, Magrosa, Feroelektra i tvornice Vaso Miskin Crni, kao i da nije nimalo slučajno što su se upravo posljednje tri tvrtke našle na meti kontrole Federalne financijske policije.


Tekst koji smo objavili prije sedam dana, kada smo razotkrili pravu pozadinu upada službenika Federalne financijske policije u nekoliko sarajevskih privatiziranih poduzeća, silno je razgoropadio vodećeg bošnjačkog medijskog tajkuna Fahrudina Radončića.

Nakon što smo raskrinkali kako Radončić iz sjene koordinira i usmjerava akcije prvog financijskog policajca u Federaciji BiH, svog sunarodnjaka Zufera Derviševića, a sve sa ciljem da se njegov “strateški partner” iz Srbije Miroslav Mišković domogne više atraktivnih poslovnih prostora i lokacija u Sarajevu, uslijedio je, očekivano, žestoki medijski kontraudar.

clip_42.jpg

Zufer Dervišević , vječiti direktor financijske policije

No, i pored svih primitivnih objeda, bljutavih, neuračunljivih “pešterski sofisticiranih” uvreda na račun novinara i urednika Slobodne Bosne, najprije u opskurnom dnevnom tabloidu AS-u, Radončićevoj “Veseloj sveski” a potom i u Dnevnom avazu, Radončićevi “novinarski artiljerci”, ipak, nisu ponudili nijedan valjan kontraargument da Mišković nije “vruća mušterija” za kupovinu četiri sarajevska poduzeća: Sarabona, Magrosa, Feroelektra i tvornice Vaso Miskin Crni, kao i da nije nimalo slučajno što su se upravo posljednje tri tvrtke našle na meti kontrole Federalne financijske policije.

UDAR NA “VASU MISKINA”

clip_41.jpg

Kome smeta privatizacija "Vase Miskina Crnog":direktor Sakim Hodžić tvrdi da je udar na njegovu firmu koordiniran i orkestriran zbog atraktivnosti lokacije na kojoj je smještena

“Prvo što sam uradio je da sam od Federalnog ministarstva finansija u čijem je sastavu i Finansijska policija, tražio da mi se vrati izuzeta poslovna dokumentacija firme, a nakon toga razmotrit ću mogućnost pokretanja krivičnog postupka protiv Finasijske policije zbog zloupotrebe službenog položaja”, kaže Sakim Hodžić, direktor bivše Energoinvestove firme Vaso Miskin Crni (VMC) koji je, između ostalih, prozvan za (post)privatizacijsku pljačku i rasprodaju tvorničke imovine.

Prema Hodžićevim tvrdnjama, u nalazu Financijske policije koji je osvanuo na stranicama magazina Dani nema ništa sporno.
“Brojke, iznosi, ugovori, kome je šta prodato, sve je tačno i ja stojim iza toga. Međutim, sporno je to što se VMC tretira kao državno preduzeće koje neki Sakim Hodžić, sa još desetak ljudi, rasprodaje i krčmi. VMC je moje i preduzeće dvojice mojih partnera, i mi smo vlasnici 96 procenata firme. Naime, Agencija za privatizaciju 2002. godine privatizovala je VMC javnim upisom dionica.

Dionice naše firme su na sarajevskoj berzi i kupuje ih i prodaje ko hoće”, kaže Hodžić navodeći da je ta činjenica ključna jer bitno mijenja stvar, budući da se radi o privatnoj imovini sa kojom vlasnici mogu raspolagati kako hoće. Hodžić podsjeća da se VMC prije rata bavio remontom željezničkih vagona i da je, poslije propasti željeznice, ista sudbina trebala zadesiti i tvornicu. “Kupovinom VMC preuzeli smo i 10 miliona KM duga za neisplaćene plate i doprinose radnicima, otpremnine, potraživanja dobavljača. Objekte i prostore prodavali smo iz nužde da izmirimo ta potraživanja, a sve prodaje obavljene su u skladu sa zakonom o privrednim društvima”, kaže Hodžić navodeći da VMC danas posluje bez dugovanja i da imaju ugovore sa Simensom i JP GRAS-om o rekonstrukciji tramvaja.

“Mene je Finansijska policija prevarila. Nisam imao nikakvo iskustvo sa tom institucijom, niti sam znao kako rade. Došao je inspektor Mustafa Kapnjo, pokazao legitimaciju i rekao da vrše kontrolu privatizacije Energoinvestovih preduzeća. Međutim, kasnije će se ustanoviti da je iz računovodstva firme izuzeta potpuno druga dokumentacija”, objašnjava Hodžić, navodeći kako ne zna koji motivi, institucije, ili pojedinci podupiru takav angažman Financijske policije. “Ne znam kako postupaju u drugim firmama, ali izgleda da sve rade na isti način, po istoj matrici. U posljednjih mjesec dana, barem prema pisanju medija, dignuta je hajka protiv 5-6 kompanija. To su sve Energoinvestove firme koje su davno privatizovane, pa onda neki Al Shidi na Marindvoru... Ne znam koji su im motivi i ko bi mogao da stoji iza toga, ali matrica je ista - Finansijska policija ulazi samoincijativno, bez naloga tužilaštva i naloga suda, što je posve protivzakonito. Vaso Miskin Crni je prostorno atraktivan, na dobroj lokaciji, gdje je Regulacionim planom predviđena gradnja poslovnih sadržaja. Industrije više nema i to mogu razumjeti. Sada imamo barake i skladišta koje treba porušiti i gdje će nići novi poslovni objekti. Onda se neko zapita, a što tu nisam ja. Ko su ti u VMC-u, malo ćemo ih prepasti i otjerati. E ovaj put namjerili su se na malo ozbiljnije igrače”, tvrdi Hodžić.

PLJAČKA “BORCA”, “KRIVAJE”, “ŠIPADA” NE ZANIMA BEOGRADSKO-SARAJEVSKE ORTAKE

Budući da službenici Federalne financijske policije, posljednjih mjeseci, nisu kontrolirali samo sarajevska poduzeća, u nastavku teksta pozabavit ćemo se najnovijim angažmanom financijskih policajaca u Tvornici konfekcije Borac iz Travnika, koja je, koliko do jučer, uzimana za primjer uspješne privatizacije, ali i ranijim kaznenim prijavama koje nikada nisu procesuirane, iako se radilo o milijunskom kriminalu u poduzećima od državnog interesa.

Prema nalazima inspektora Federalne financijske policije koji su koncem septembra završili kontrolu procesa privatizacije, gotovo da nema niti jednog među novim vlasnicima nekadašnjih proizvodnih pogona i poslovnih prostora Borca koji je do kraja ispunio uvjete iz kupoprodajnog ugovora.

Provjerom realizacije Ugovora o kupoprodaji Tvornice konfekcije Borac u Travniku, financijski su inspektori utvrdili da neizmirene obveze Mehmeda Čorhodžića kao predsjednika Uprave i direktora tvornice, odnosno, ovlaštenog zastupnika ortačke grupe koja je prije pet godina postala vlasnik 67 posto kapitala premašuju 6,5 milijuna maraka?! Čorhodžić i njegovi poslovni ortaci nisu, naime, investirali obećanih više od milijun KM, niti su izmirili oko 5,6 milijuna maraka dugovanja za poreze i doprinose na plaće radnika. Pored toga, predsjednik Uprave se smatra odgovornim i jer je bez znanja i suglasnosti Agencije za privatizaciju, jedinstveno poduzeće naknadno rasparčao na tri nova privredna društva.

clip_44.jpg
Privatizacijom nekadašnjeg travničkog tekstilnog giganta - Tvornice konfekcije Borac, izravno je, i to sa direktorske pozicije, rukovodio Mehmed Čorhodžić, jedan od najmoćnijih SDA-ovaca u Srednjobosanskom kantonu (i blizak rođak bivšeg državnog premijera Adnana Terzića).


Sporna su i najavljena investiciona ulaganja Ante Krtalića, direktora nekadašnje Tvornice konfekcije Borac u Gornjem Vakufu/Uskoplju koja je kasnije preregistrirana u kompaniju Vintex. Osim što je bez suglasnosti Federalne agencije za privatizaciju izvršio preregistraciju, odnosno, promijenio naziv tvrtke, Krtalić nije osigurao bankovne garancije, dok su ulaganja u poduzeće bila uglavnom fiktivna.

Službenici su Financijske policije podnijeli kaznene prijave i protiv direktora i (su)vlasnika bivšeg pogona Borca u Jajcu Nikole Rajića, te ranijeg i sadašnjeg direktora tvornice u Zenici Osmana Helde i Fahrije Mujagić. U oba slučaja prijave su podnesene zbog neispunjenja svih obveza iz kupoprodajnih ugovora, odnosno, neplaćanja poreza i doprinosa na plaće radnika. Međutim, mjesec dana nakon što je Financijska policija podnijela kaznenu prijavu protiv (su)vlasnika i menadžmenta Borca, iz te je kompanije stigla vijest o potpisivanju ugovora o petogodišnjoj suradnji s prestižnim Pierre Cardenom za čije bi potrebe u Travniku trebalo biti sašiveno više od 70 tisuća muških odjela.

No, ako se u slučaju neizmirenja obveza u privatizaciji travničke tvornice u kojoj još uvijek radi više od 2500 radnika, može pravdati teškim stanjem u cjelokupnoj tekstilnoj industriji u BiH, bezočna pljačka državne imovine koja je izvršena u poduzeću Trgovina Borac, uistinu, nema opravdanja. Ta je, nekoć iznimno uspješna firma, u svom vlasništvu imala 365 poslovnih prostora, u gotovo svim većim gradovima bivše Jugoslavije i zapošljavala više od 1600 radnika (danas ih nema ni dvadeset). Prema ranijim revizorskim nalazima, do 1998. godine, kada počinje otimačina poslovnih prostora, 57,8 posto kapitala Trgovine Borac bilo je u vlasništvu radnika (upis dionica izvršen je '92., prema tzv. Markovićevom modelu). Iako je prodaja državnog kapitala Trgovine Borac povjerena Federalnoj agenciji za privatizaciju, budući da je i ova tvrtka stavljena na popis poduzeća od državnog interesa, poslovnim su prostorima “trgovala” dvojica direktora: generalni direktor Fehim Bojić, njegov pomoćnik za financije Mijo Marušić, te predsjednik Upravnog odbora Nijaz Đulabić.

Međutim, ni poslije više financijskih kontrola koje su u ovom poduzeću provedene u posljednjih pet godina, nema pouzdanih podataka koliko je imovine, nakon pljačkaškog pohoda Bojića, Marušića i Đulabića, na koncu ostalo u vlasništvu Trgovine Borac. Robna kuća u Travniku izdata je pod zakup poduzeću VF komerc iz Sarajeva, zakupac robne kuće u Livnu je tvrtka Matković-promet, objekat u Tuzli i nekadašnje stovarište HTZ opreme u Sarajevu kupio je vlasnik firme Cro Box, Travničanin Tarik Mušić, dok su poslovni prostor u sarajevskoj ulici Ferhadija prisvojili Nijaz Đulabić i Mijo Marušić.
Marušić je, preko svoje dvije firme u Hrvatskoj, “privatizirao” i prijeratno odmaralište u Trogiru, a zajedno s nekadašnjim radnim kolegama, bivšim direktorima Trgovine Borac Antom Barićem i Ivom Vidovićem, “zaposjeo” je više poslovnih prostora u nekoliko hrvatskih gradova. Među onima koji su profitirali na kriminalnoj privatizaciji Trgovine Borac je i raniji predsjednik SDA Srednjobosanskog kantona Šaban Rizvić, koji se, također, po cijenama daleko nižim od realnih, domogao nekoliko poslovnih prostora. No, iako nema sumnje da se radi o kriminalu višemilijunskih razmjera, kaznene prijave protiv odgovornih za pljačku imovine ovog poduzeća nikada nisu procesuirane.

OBLAČI LI SE RADONČIĆ “ALHOSU”?

Kazneno nisu odgovarali ni krivci za propast nekada vodeće sarajevske tvornice konfekcije Alhos u kojoj je proizvodnja trajno ugašena 1999., a stečaj pokrenut pet godine kasnije (u to su vrijeme dugovi narasli na 15 milijuna KM). I dok se na mjestu gdje su nekada bili proizvodni pogoni Alhosa gradi novi poslovni neboder Fahrudina Radončića, na stranicama njegovog Dnevnog avaza stečajna uprava propale sarajevske tvornice objavljuje oglase o prodaji preostale nepokretne imovine, odnosno, zemljišta u naselju Ilidža.

Rasporadaja višemilijunske imovine nekada najveće drvoprerađivačke kompanije u BiH - Krivaje iz Zavidovića također je bila predmet više istraga, od kojih, opet, nijedna nije imala konkretnih rezultata. Podsjetimo da je prije četiri godine na Kantonalnom sudu u Zenici protiv dvojice ranijih direktora: Asifa Mujkića i Kemala Sendića vođen postupak zbog propasti tvrtke Krivaja Ljubljana u Sloveniji (čija je vrijednost procijenjena na nešto više od 213.000 KM), ali su obojica oslobođena krivnje.

clip_45.jpg

Kako je opustošen drvoprerađivački gigant: Hiljade radnika Krivaje godinama vape za pravdom i istinom o pljački kojom je uništen ovaj prije raza svjetski poznati kolektiv

Potom su kontrolu rasprodaje goleme Krivajine imovine u inozemstvu nastavili inspektori Federalne financijske policije u čijem se izvješću (završeno je koncem prošle godine), također, navode brojne nepravilnosti. Prva se odnosi na prodaju prijeratnog Krivajinog odmarališta u Makarskoj koja je dogovorena početkom 2000., po cijeni od 1,5 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, ali je na kraju taj objekat prodat za 950.000 KM.

U augustu naredne godine članovi Upravnog odbora donijeli su odluku o prodaji 47 tisuća četvornih metara zemljišta u Herceg-Novom, ponovno po cijeni nižoj od realne, uz obrazloženje da vlasnički odnosi nisu do kraja riješeni (navodno da parcela nikada nije uknjižena). Kako je početna cijena bila samo 985.000 KM, a kupaca nije manjkalo, na koncu je presudilo lobiranje Izudina Ahmetlića (generalnog direktora tvrtke HIFA-OIL iz Tešnja) koji je “zastupao” beogradskog građevinskog poduzetnika Mirka Ticu. Tica je zemljište platio oko milijun KM, što je bila barem pet puta niža cijena od realne.

clip_46.jpg

Materijalna i duhovna obnova Bošnjaka:Mustafa ef.Cerić


”PLJAČKA “ŠIPAD KOMERCA” NE ZANIMA DERVIŠEVIĆA I RADONČIĆA JER SU GA “ZAUZELI” NJIHOVI ZEMLJACI!

Tužiteljstvo i Financijska policija, barem koliko je poznato, nisu nikada istraživali kriminal u drugom vodećem prijeratnom drvno-prerađivačkom gigantu - sarajevskom Šipadu. Prije rata poduzeće Šipad bilo je treći izvoznik u bivšoj Jugoslaviji sa izvozom vrijednim više od 200 milijuna američkih dolara. Roba se van granica bivše države plasirala preko firme Šipad export-importa, dok je Šipad komerc pokrivao cijelu bivšu državu, s prometom koji je dostizao 850 milijuna dolara. Danas su od čitavog Šipadovog kolektiva koji je upošljavao oko 75.000 radnika na prostoru cijele ex Jugoslavije ostale samo dvije firme - Šipad export-import i Šipad komerc. Prva se (bez)uspješno privatizira, dok se druga (privatizirana) bavi uglavnom rasprodajom preostale imovine. U podbilansi te kompanije 2003. godine navedeno je da Šipad komerc raspolaže sa više od 173.000 kvadratnih metara poslovog prostora u republikama bivše Jugoslavije i preko 135.000 kvadratnih metara zemljišta.

clip_43.jpg

Transparentna i višegodišnja pljačka:još ni jedana zvanična institucija nije se pozabavila višemilijunskom pljačkom i jaranskom privatizacijom Šipad komerca 



(Biznis.ba/Slobodna Bosna)

27.10.2008.

POBJEDNIK JE - ORGANIZIRANI KRIMINAL

Pobjednik je - organizirani kriminal

Nenad Pejić

27.10.2008

Korupcija je duboka i počinje sa pisanjem zakona, a ne samo sa njihovim nesprovođenjem, nekompetentna politika je često posljedica različitih interesa nego nedostatak znanja.

Bio je listopad, prije 15 godina. Tri vojske oko Mostara su držale svoje pozicije. Noć je bila mirna. Dva vojnika HVO-a i dvojica iz vojske bosanskih Srba sreli su se na unaprijed dogovorenom mjestu. Nisu imali oružja niti su došli da se bore. Niti da razgovaraju. U nekoliko sekundi torba puna novca je promijenila vlasnike, a vojnici su otišli. Nekoliko sati kasnije jedinica HVO-a je odlučila da napadne pozicije bosanskih Srba. Pobijedili su - umjesto odbrane naišli su samo na artiljerijska oruđa. Brzo su usmjerili cijevi prema položajima Armije BiH i dva sata ih zasipali granatama. Tada su se bosanski Srbi "pregrupisali" i odlučili povratiti svoje pozicije. Napali su ali tamo više nije bilo vojnika HVO-a. I oni su - pobijedili.

 

15 godina kasnije, prošlog tjedna, poznati zagrebački novinar, Ivo Pukanić, ubijen je u atentatu. Kakve međusobne veze imaju ova dva događaja?

 

Organizirani criminal i nacionalizam rade ruku pod ruku na Balkanu. Ono što je bio ratni zločin imenovalo se patriotizmom, što je bila pljačka imenovalo se "snašao se". I dok su građani bili natjerani da mrze jedni druge i da žive unutar svoje etničke skupine, njihove vođe su bili pokrovitelji svakodnevnog biznisa koji nije imao problema niti sa granicama niti sa nacijom. Kriminalu je tijesno unutar jedne nacije i on je uvijek multinacionalan. Ko god je proglasio pobjedu i ko god je proglašen poraženim nakon rata - niti je pobjedio niti je bio poražen. Organizirani kriminal je zauzeo pozicije poslije rata i legalizirao sve što je oteo - kompanije i teritorije. Oni su jedini pobjednici - svi ostali su poraženi.

 

Tu odmaraju korijeni današnjeg organiziranog kriminala na Balkanu. Ta je mješavina nacionalizma i kriminala još ojačana lakom komunikacijom i propusnim granicama u regionu. Mafijaši ili oni na njihovim platnim spiskovima ušli su u parlamente i sabore, donosili zakone u svoju korist, postali policajci ili se pridružili tajnim službama. Sudstvo i novinarstvo su to slijedili jer nisu mogli protiv organiziranog kriminala bez države.

 

Atentat na Ivu Pukanića prošlog tjedna u Zagrebu je tek posljednji primjer takve situacije. Prije mjesec dana je ubijena Ivana Hodak, a prije toga je prebijen novinar koji je istraživao kriminal, pa jedan poslovni čovjek i jedan lokalni političar. Još prije 5 godina ubijen je Zoran Đinđić, novinar Slavko Ćuruvija prije njega. Neki svjedoci su doživjeli istu sudbinu. Novinar u Crnoj Gori je izgubio život….lista atentata je jednostavno preduga. Tek pokoji od tih atentata je riješen ali se ni u jednom slučaju nije stiglo do naručilaca niti su oni poznati.

 

"Politika i policija su jedno drugo zagrlili!" - reče u petak prvi čovjek policije u Zagrebu Vladimir Faber. Hrvatska je u posljednjih pet godina promijenila četiri ministra unutarnjih poslova. Političari dolaze i odlaze, mafijaški šefovi ostaju isti. Onaj nedavno smijenjeni, Berislav Rončević, je izjavio da je glavni grad Hrvatske jedan od najsigurnijih gradova u svijetu!!?? U svibnju ove godine UN su objavile istraživanje po kojem je "region Balkana jedan od najsigurnijih u Evropi!" Takvi ružičasti izvještaji i izjave su brzo zaboravljeni. Balkan je još uvijek tranzitna zona kojom godišnje prođe 100 tona heroina, samo trgovina ljudima donosi promet od 5 - 7 milijardi dolara. Previše novca na tako malom prostoru.

 

Tajne službe, vojska i političari su kreirali mrežu koja više nije nikakva tajna, ona je u stvari isuviše vidljiva. Korupcija je duboka i počinje sa pisanjem zakona, a ne samo sa njihovim nesprovođenjem, nekompetentna politika je često posljedica različitih interesa nego nedostatak znanja.

 

Ivo Pukanić nije posljednja žrtva. Njegov "Nacional" jeste vodio kampanju protiv ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića i današnjeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića, pišući na istu temu takozvane duhanske mafije čak 43 tjedna za redom. Ali Pukanovićeve veze za ljudima iz kriminalnog miljea ne smiju biti razlog da se strahota atentata umanjuje.

 

Pronalaženje atentatora ne bi dakle trebao biti samo početak kraja jedno atentata nego tek početak jednog procesa obračuna sa mafijom koji treba i Hrvatskoj i drugim zemljama u regionu. Čak i još gore - ako policija nađe atentatora, a naručioci ostanu u sjeni,  mreža organiziranog kriminala će biti još jača i strah koji danas vlada u Zagrebu još veći. Pronaći ubicu Ive Pukanića nije dakle tek jedan slučaj nego potreba da se uništi organizirani kriminal.

 

Brisel je već upozorio Hrvatsku da je eliminiranje korucije i organiziranog kriminala jedan od preduvjeta da Hrvatska postane članica EU, a ista je poruka uručena i ostalim državama. Bugarskoj su suspendirane stotine milijuna eura pomoći radi nesposobnosti da se ova država obračuna sa kriminalom. Jedna studija koju je pripremilo sveučilište u Washingtonu kaže da će državama ovog regiona trebati i do 30 godina da eliminiraju veze između kriminala i politike te osiguraju vladavinu zakona.

 

Ne bih bio iznenađen, ako država u svojoj odlučnosti pokaže više od riječi, da su neki od onih koji su velike ribe u organiziranom kriminalu u stvari oni vojnici koji su daleke 1993-e godine razmijenili onu torbu punu novaca i kupili dva sata srpske artiljerije da bi gađali položaje Armije BiH negdje oko Mostara.

27.10.2008.

"VRIJEME JE DA AMBASADORICA VODUSEK NAPUSTI BiH"

"Vrijeme je da ambasadorica Vodušek napusti BiH"

Socijaldemokratska partija BiH (SDP) traži od institucija BiH da se Ministarstvu vanjskih poslova Slovenije i Vladi te zemlje jasno stavi do znanja da je vrijeme da ambasadorica Slovenije u BiH Nataša Vodušek napusti BiH.
Ova stranka u saopćenju za javnost smatra da je ponašanje ambasadorice Vodušek za svaku osudu.

- Ukoliko Slovenija želi da i dalje bude predstavljana od diplomate koja pijana ugrožava živote građana ove zemlje, te za posljedice svog ponašanja se čak ne želi ni izvinuti ili pokazati brigu, onda se jedino može zaključiti da Ministarstvo vanjskih poslova Slovenije želi da nam u lice kaže da nismo vrijedni poštovanja, stav je SDP-a.

Ova stranka je mišljenja da se ambasadorica Slovenije u BiH dosad ponašala u velikoj mjeri "kao ambasadorica svoje zemlje u Republici Srpskoj zagovarajući i promovirajući retrogradne Dodikove stavove".

Kako se navodi u saopćenju, SDP je očekivao da će se Vlada Slovenije odlučno ograditi od onoga što ambasadorica Vodušek radi po BiH, kao i da će bh. institucije jasno staviti do znanja da ovakvo ponašanje diplomatskog osoblja ne vodi poboljšanju odnosa dvije zemlje.

- Nakon muka Ministarstva vanjskih poslova Slovenije i još glasnije šutnje naših vlasti, jedini logični zaključak je da je pored odbijanja da građanima BiH vrati njihovu štednju, Vlada Slovenije toleriše skandalozno i bezobrazno ponašanje svojih diplomata, navodi SDP.

Ova stranka poručuje da je vrijeme da se ambasadorica Vodušek vrati svojoj kući, a kreatorima vanjske politike Slovenije da BiH "nije ničija kolonijalna sila u kojoj se mogu ponašati kako god hoće".
(FENA)
27.10.2008.

ZEMLJE PERSIJSKOG ZALIVA PLANIRAJU MONETARNU UNIJU

ZEMLjE PERSIJSKOG ZALIVA PLANIRAJU MONETARNU UNIJU Ispis
Monday, 27.10.2008.

ImageZemlje proizvođači nafte iz regiona Persijskog zaliva saopštile su da je svjetska finansijska kriza dala nov postrek njihovom planu za osnivanje monetarne unije. Ministri finansija i guverneri centralnih banaka ...

... Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC) održali su juče hitan sastanak u Rijadu, kako bi koordinisali odgovor na globalnio usporavanje privrede, koje prijeti da ugrozi njihov ekonomski bum.

Rojters podsjeća da su države Zaliva već ranije isplanirale uvođenje zajedničke valute 2010. godine, ali ocjenjuje da taj rok najvjerovatnije nije moguće postići.

Katarski ministar finansija Jusuf Kamal rekao je da je na sastanku ocijenjeno da zemlje Zaliva mogu da izađu na kraj sa najvjerovatnijim efektima globalne krize kroz mjere koje su već preduzete i da je kriza još jednom pokazala koliko im je potrebna zajednička valuta i zajednička centralna banka kao nadzorno tijelo.

Savjet za saradnju u Zalivu čine Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Kuvajt, Bahrein i Oman.

Biznis.ba / Srna

27.10.2008.

FINANSIJSKA KRIZA SE "KAO POZAR" SIRI NEKADASNJIM ISTOCNIM BLOKOM

FINANSIJSKA KRIZA SE "KAO ŠUMSKI POŽAR" ŠIRI NEKADAŠNJIM ISTOČNIM BLOKOM Ispis
Monday, 27.10.2008.

 zena_drzi_se_za_glavu_berza.jpg

Finansijska kriza se "kao šumski požar" širi nekadašnjim istočnim blokom, piše britanski Sunday Telegraph. Postoji stoga ozbiljna prijetnja od druge, mnogo ozbiljnije bankarske krize i u Zapadnoj Evropi, ...

... smatra list, koja bi i cijeli Stari kontinent mogla gurnuti na "privrednu nizbrdicu".

Neki komentatori nazivaju tekuću krizu valuta "najvećom koju je svijet ikada vidio", navodi Sunday Times, a trenutno vlada ogroman strah od prelivanja krize u eurozonu.

Razlog je, navode stručnjaci, što banke iz Zapadne Evrope drže tri četvrtine inozemnih pozajmica na tržištima Istočne Evrope, Latinske Amerike i azijskih tržišta u razvoju, što premašuje iznose pozajmica koji su doveli do kreditne krize u SAD-u.

Austrijska centralna banka je izložena tržištima u razvoju u iznosu od 85 posto bruto nacionalnog proizvoda, piše list, a najveća koncentracija ulaganja je u Mađarskoj, Srbiji i Ukrajini.

Sve te zemlje sada, uz Bjelorusiju, čekaju na pomoć Međunarodnoga monetarnog fonda, dok istovremeno španske banke strahuju od potresa u Latinskoj Americi, gdje njihove pozajmice dvostruko premašuju čak i američka ulaganja.

Pored svega toga, kriza potresa i Rumuniju, a cijena nafte koja je u padu utiče na povjerenje u rusko tržište.

Niko još uvijek ne zna kada će doći do prijelomnog trenutka i da li će eurozona "eksplodirati iznutra", navodi Sunday Telegraph.

Britanija nema mnogo finansijskih aranžmana s Istočnom Evropom, osim s relativno stabilnom Poljskom, ali dokazi da je i Ujedinjeno Kraljevstvo ušlo u ozbiljnu recesiju brinu nedjeljnu štampu.

Sunday Times je optužio britanske ministre da "iz očajanja" neprestano mijenjaju taktiku u sferi ekonomije.

Sunday Telegraph pak navodi kako je 16 vodećih ekonomista ocijenilo da je plan ministra finansija Alistaira Darlinga o izlasku iz recesije - trošenjem - stvar pogrešne procjene.

Tabloidi u međuvremenu navode da je jedna od vidljivijih posljedica snažne ekonomske krize u Britaniji činjenica da je čak i poznata glumica Joan Collins počela kupovati u radnjama u kojima je roba na stalnoj rasprodaji.

(Biznis.ba / Fena)

27.10.2008.

RADMANOVIC SE ZAMJERIO DODIKU

Radmanović se zamjerio Dodiku Ispis
26.10.2008.

ImagePrije 12 godina u Banjaluci je osnovana Stranka nezavisnih socijaldemokrata čiji je lider bio Milorad Dodik, a prije šest godina održan je Sabor ujedinjenja na kojem se ta stranka udružila sa Demokratskom socijalističkom partijom ...

... i osnovan je Savez nezavisnih socijaldemokrata. Za predsjednika SNSD-a tada je izabran Milorad Dodik koji je i danas na toj funkciji, a za predsjednika Izvršnog odbora Nebojša Radmanović, lider tadašnjeg DSP-a, piše San.

Danas je SNSD najjača politička stranka u RS, Dodik je premijer Republike Srpske, a Radmanović član Predsjedništva BiH.

Međutim, posljednjih dana počelo je da puca u SNSD-u zbog rezultata izbora za odbornike Skupštine grada Banjaluka. Naime, sukob između DSP-ovaca Nebojše Radmanovića i SNSD-ovaca Milorada Dodika dugo je tinjao i sada je po svoj prilici buknuo.

Prema onome što se može čuti u banjalučkim političkim krugovima i što je već procurilo u neke medije iz RS koji nisu pod Dodikovom kontrolom, „Radmanovićevci sada vladaju Banjalukom i SNSD-om". Žestoke kritike upućuju se na račun Slobodana Gavranovića, predsjednika Gradskog odbora SNSD-a Banjaluka i Dodikovci tvrde da je on formirao frakciju od starih DSP-ovaca i većinu njih progurao za vijećnike Skupštine grada čime je „blokirao one koji su s Dodikom prije 12 godina formirali Stranku nezavisnih socijaldemokrata". Po nekim izvorima, Dodik je zbog toga ozbiljno zamjerio Radmanoviću.

U Banjaluci je javna tajna da je Gavranović Radmanovićev čovjek.

Čak 11 Gavranovićevih, zapravo Radmanovićevih ljudi ušlo je u Skupštinu grada, a na kandidatskoj listi bilo je ukupno 16 njihovih ljudi. Ne treba zaboraviti da je s Radmanovićem i njegovom strankom u SNSD došao i Igor Radojičić, aktuelni predsjednik Narodne skupštine RS. Za njega se može čuti da je daleko bliži Radmanoviću nego Dodiku.

Prema onome što se u banjalučkim političkim krugovima priča, za očekivati je da će u Gradskom odboru SNSD-a Banjaluka uskoro početi da puca po svim šavovima i da će doći do žestokog sukoba između Radmanovićevih i Dodikovih pristalica koji se neće moći zataškati. Gavranović, koji je bio nosilac kandidatske liste na nedavnim izborima za Banjaluku, sa svoje strane poručio je da razumije nezadovoljstvo onih kandidata koji nisu dobili dovoljan broj glasova da bi postali odbornici Skupštine grada i da oni koji ga optužuju za protežiranje članova DSP-a i izbornu krađu nemaju za to nikakvih dokaza.


(biznis.ba/San)

27.10.2008.

VLASTI SAD-a ODUSTALE OD OPTUZBI PROTIV ALZIRSKE GRUPE

Vlasti SAD-a odustale od optužbi protiv alžirske grupe PDF štampa E-mail
Piše: Mr. B. - F. B.   
26/10/08

Hoće li Amerikanci priznati grešku?

“Ambasada Sjedinjenih Američkih Država izražava poštovanje Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, te ima čast navijestiti Vladi Bosne i Hercegovine da je Vlada SAD-a pripravna preuzeti u pritvor šestoricu navedenih državljana Alžira (pobrojanih dolje). Ovih šest lica pritvoreno je od oktobra 2001, na osnovu informacija koje je pružila Vlada Sjedinjenih Američkih Država, koje su ukazivale na to da se za ova lica vjeruje da su umiješana u međunarodni terorizam.

Ukoliko ovaj zahtjev bude prihvatljiv Vladi Bosne i Hercegovine, uredit ćemo preuzimanje fizičkog pritvora ovih lica u vrijeme i na mjestu obostrano pogodnom.

Ambasada Sjedinjenih Američkih Država koristi ovu prigodu da Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine još jednom izrazi svoje najdublje poštovanje.“

Suđenje narednog mjeseca

Ovako glasi diplomatska nota upućena Bosni i Hercegovini, a koja je prethodila izručenju alžirske šestorke u januaru 2002, u jeku rata protiv terorizma. Nakon višemjesečnog pritvora i oslobađajuće presude Vrhovnog suda, Alžirci su 18. januara 2002. predani američkim vlastima, a taj čin su pratile demonstracije okupljene rodbine, džematlija i simpatizera koji su se sukobili sa specijalcima. U to doba, na čelu BiH je bila tzv. Alijansa za promjene.

Sedam godina su u Guantanamu proveli Bensayah Belkacem, poznat i kao Abu Majd, Sabir Lahmar, poznat i kao Abu Omar, Mustafa Itiolir, poznat i kao Mustafa ait-Idr, Al-Muntaser, poznat i kao Lakhdar Boumediene i Mohammed Nechele, poznat i kao Sharfuldin, da bi se ispostavilo kako nisu planirali napade na američku ambasadu u Sarajevu. Zapravo, vlasti SAD-a su povukle svaku tvrdnju u ovom smislu, ali im se još na teret stavlja optužba za planiranje puta u Afganistan, tada pod talibanskom vlašću.

Saslušanje i izvođenje dokaza alžirskoj grupi kojoj se sudi u SAD-u odgođeno je do narednog mjeseca.

Nađa Dizdarević, supruga Boudella Hadža, rekla nam je u jučerašnjem razgovoru za Oslobođenje da je još 16. oktobra ove godine ovu informaciju dobila posredstvom međunarodnih organizacija. Izrazila je zadovoljstvo i ovo je za nju, kako kaže, nakon sedmogodišnje borbe - ohrabrujuće.  

“Drago mi je da je sud odustao od istrage, s obzirom na to da sam najavljivala da ukoliko dođe do ove situacije, sud ne može ništa zaključiti i odlučiti jer su već imali jedan legalan postupak pred Vrhovnim sudom BiH, gdje su dobili oslobađajuću presudu“, rekla nam je Dizdarevićeva. Dodala je da se čak ni na američkim vojnim sudovima postupak ne može nastaviti ako je već donesena legalna presuda, pogotovo oslobađajuća. Također, smatra da će ovo biti dobra motivacija kantonalnom Tužilaštvu i Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu koji vode postupke po njenoj krivičnoj prijavi.

Telefonski listinzi

“Stalno se spominjalo da postoji kaseta na kojoj su snimljeni razgovori prvooptuženog Belkasema Bensajaha sa nekima iz Afganistana, za što nema dokaza. Također, telefonski broj sa kojeg je Belkasem navodno zvao nekog u Afganistan nije pronađen kod njega, nego na bačenoj telefonskoj kartici čiji se vlasnik ne zna. Telefonski listinzi sve šestorice jasno su dokazali da nije postojao poziv ni prema Afganistanu, niti prema Bosni i Hercegovini od drugih“, pojasnila je Nađa Dizdarević.

27.10.2008.

LOV: JA I RATNI ZLOCINCI--22.DIO (EPILOG)

27.10.2008.

BOSNJACKI POVRATNICI

Bošnjački povratnici

Datum: 26.10.2008 18:53
Autor: Šaćir Filandra

Svim povratnicima, bez obzira koji su i čiji su, jadna je majka bila proteklih godina.

Sacir-Filandra

 

Saosjećanje u neimaštini, tjeskobi, napuštenosti i dezorijentaciji s bošnjačkim povratnicima u bosanskohercegovački entitet - Republiku Srpsku - obaveza je koju kao čovjek i intelektualac moram činiti. Ovi plivači uz maticu, odagnatelji duha vremena kao duha podjela i poricanja razlika, oni koji su se prvi i u najvećem broju vratili na svoja prijeratna staništa svakim danom svjedoče da su najlošije prošli. Svim povratnicima, bez obzira koji su i čiji su, jadna je majka bila proteklih godina! Ručao sam početkom ove sedmice s dvojicom takvih Bošnjaka iz Zvronika. Nakon svega me obuzela tuga i zaokupilo bezbroj pitanja. Nižu se priče o podjelama, sukobima različitih struja, talovima, prodaji i preprodaji glasova, nebrizi za živote i stanje naroda... Tu nema dobre politike, nema međusobne solidarnosti, povjerenja; nema interesa za njihove brige i probleme bilo iz Sarajeva ili Tuzle, ili Banjaluke; nema zajedničkog nastupa zbog interesa vlastitih života, ali zato ima dodvorništva, karijerizma, političkog instrumentalizma, sumnjičenja, optuživanja, nepotizma, regionalizma, korupcije i čega sve još ne.

Nakon proteklih lokalnih izbora Bošnjaka je u parlamentima lokalnih zajednica ostalo taman za sjemena. Aproksimativno se može reći da je ta zastupljenost u lokalnoj vlasti u odnosu na prethodno stanje manja za trideset odsto na razini cijelog entiteta. Taman toliko, rekli bi zlobnici, da danas Dodik, a sutra njegovi nasljednici mogu mahati zastavom multikulturalnosti. Da li će to preostalo bošnjačko sjeme klijati te nove plodove ili mladice dati, ili će se usljed nevremena i nedostatka svekolike pažnje - kako bi se to reklo jezikom političke meteorologije - uginuti? Danas to zavisi samo od tih povratnika. Možda je nekada ranije to i zavisilo od bošnjačkih predstavnika u državnoj vlasti, djelatnika humanitarnih međunarodnih organizacija, bjelosvjetskih para za povratak i stava entitetskih i opštnskih preovlađujuće srpskih vlasti, ali danas više ne. Sada ti povratnici definitivno moraju znati da su sami i da njihovi životi zavise od njih samih, bez obzira kako rečeno zvučalo. Jednostavno kazano, sva ranija pomaganja nisu dala očekivane rezultate jer je, ako lokalne izbore uzmemo kao jedan od indikatora, njih na tom prostoru sve manje i manje. Iz toga razloga vrijeme je za promjenu autopercepcije bošnjačkih povratnika. To bi značilo, između ostalog, priznati da srpska politika nije isključivi krivac za takvo stanje, niti sama vlast na tom bosanskohercegovačkom području koja je u različitim vremenima i na različite načine iskazivala, i još iskazuje, nedobrodošlicu Bošnjacima koje su protjerali. Na takav ili sličan stav na raznim nivoima vlasti Republike Srpske te od strane različitih političkih nosilaca i dalje treba računati. Tome se ne treba još čuditi, nego jednostavno treba ukalkulirati sva ta priječenja. S druge strane, u Sarajevu su svi poslovi o povratku postali isprazne riječi. Povratak na Drinu nije više instrument društvene socijalizacije i teritorijalno-političke revitalizacije cjelovitosti zemlje. Povratak je izgubio instrumentalnu funkciju. Povratnici nisu više opasni ni za Republiku Srpsku niti koristan instrument za politiku Federacije BiH. Kao da nikome nisu potrebni, kao da su završili svoju misiju. Njih se danas sjećamo samo kada samozaljubljeno nad sirotinjom demonstriramo vlastito milosrđe, ili kada nebrigu za ljudska prava treba da pripišemo vlasti drugog entiteta.

Povratnici kao ljudi, a ne kao Bošnjaci, Hrvati, Srbi i drugi, danas više nego ranije trebaju pomoć u održanju svog moralnog i fizičkog digniteta. Nažalost ili na sreću, kako je njihovo vrijeme u politici prošlo, danas tu pomoć moraju da generiraju iz samih sebe, prije svega iz vlastite zajednice. Taj akcenat na moralnu i humanu potporu unutar vlastite grupe jeste ono što će u budućnosti određivati njihovu kolektivnu sudbinu. Stepen i kvalitet etički zasnovane kohezije na interpersonalnom povjerenju bit će brana onome što danas određuje tu zajednicu - nepovjerenje, karijerizam, nesolidarnost, egoizam, pohlepa, nejedinstvo, politički primitivizam... Njihovo humanističko i egzistencijalno stanje danas je teško. Ovo pišemo iz nakane da ukažemo na jednu unutarnju, ljudsku dimenziju opstojanja svih povratnika u Bosni i Hercegovini. Uostalom, nije skoro za očekivati da nakon svega i bošnjačke političke stranke samokritički progovore o svojoj ulozi u svemu ovome, a pogotovo da priznaju svoju suodgovornost. Ako to i ne urade društvena znanost sigurno nekada hoće. Poslovično dnevnopolitičko prebacivanje krivice na druge nije više dovoljno.

26.10.2008.

SVIJET U RECESIJI

SVIJET U RECESIJI Ispis
Sunday, 26.10.2008.

ImageRecesija u svijetu svakoga dana uzima sve više žrtava. Američki automobilski div Chrysler najavio je otpuštanje 5 000 radnika, a pred krahom je i General Motors. I europski proizvođači najavljuju nove ...

...otkaze.

Svijet treba hitno reformirati monetarni i financijski sustav te pojačati uloge Međunarodnog monetarnog fonda, suglasni su čelnici europskih i azijskih zemalja na sastanku u Pekingu. No odluku za to ostavili su za skori sastanak čelnika zemlaja G20.

Svjetsku krizu izazvanu nekontroliranim međunarodnim burzovnim mešetarenjem, upozorava UN, države ne mogu izolirano rješavati. Radni tjedan sve svjetske burze završile su u crvenom. Indeksi su dotaknuli najniže razine posljednjih godina. Jučerašnja odluka OPEC-a o smanjenju dnevne proizvodnje nafte dodatno je snizila cijene dionica energetskih tvrtki i cijenu barela srušila na 64 dolara. Razlog slabljenja je pad potražnje u SAD-u i u cijelom svijetu.

Opada gospodarski rast u Kini, Indiji i Europskoj uniji. Kriza trese i automobilsku industriju. Američki Chrysler otpustit će 25 posto radne snage. Slično misle i u japanskom Nissanu i francuskom Renaultu. Usporavanje gospodarstva negativno se odrazilo i na industriju čelika. Najveća svjetska čeličana Arcelor-Mittal zatvara desetak pogona u Europi.

Tržište nekretnina i dalje slabi. U odnosu na 2006., cijena četvornog metra u SAD-u pala je za 20 posto. Zbog neplaćanja kredita tri milijuna kućanstava do kraja godine primit će rješenje o ovrhi. Ma koliko se to negiralo, svjetska je ekonomija ušla u recesiju. I to najtežu u posljednjih 80 godina.

 
25.10.2008.

ILIJA T.RADAKOVIC: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Sadržaj Sledeće poglavlje

“Nacija je najveće zlo za naciju, jer je organizovana sebičnost koja se nužno zatvara u nepodnošljivo društvo. Nacionalizam kopa grob vlastitioj naciji.”

 

Indijski nobelovac Rabindranat Tagore

“Nečija jednonacionalna ‘istina’, samim tim što je takva, ne može biti istina. Ona suzbija razboritost slobodnih građana.”

General-pukovnik Koča Popović

“Za mene je ključno pitanje definisanje politike koja je dovela do ratova u Jugoslaviji i koja je, kao glavni instrument, imala zločine prema civilima, etnička čišćenja, logore, silovanja i ubijanja. Stvaranje etničke države postavljeno je kao cilj, a etnički nacionalizam proizveo je ideologiju koja je u svemu drugom i u svemu drugačijem videla direktnu smetnju protiv koje je primenjivala silu. To je bila neka vrsta totalnog rata, ne samo vojnog nego i propagandnog, ideološkog, psihološkog i medijskog.”

Istoričar Latinka Perović

“Naš raskid sa svetom, naš rat sa svetom (jer nije to bio rat sa Muslimanima i Hrvatima, nego rat sa svetom), šta je to drugo nego ludilo, i koja bi druga sila mogla taj rat da vodi, ako ne sila ludila?”

Književnik Radomir Konstatinović

 

 

 

I
SADRŽAJ
II
ZAŠTO PISATI O BESMISLENOM RATU – RATOVIMA?
III
ZLOUPOTREBA JNA I ORUŽANIH SNAGA SFRJ:
- O čemu se govori, šta se izostavlja i zaobilazi u knjizi V. Kadijevića “Moje viđenje raspada – vojska bez države”
- Spoljna ugroženost i njen uticaj na bezbjednost SFRJ
- O Ustavu iz 1974, društvenom sistemu i nacionalnom sukobljavanju
- Suština i smisao napada na koncepciju opštenarodne odbrane
- Dva ili pet perioda razvoja OS SFRJ
- Od najave do ratova (1989-1992)
- Informacija Političke uprave SSNO (1991)
IV
RATOVI U SLOVENIJI, HRVATSKOJ I BiH, SRBIJA, CRNA GORA I SRJ U RATOVIMA
* RAT U SLOVENIJI (1991)
- Prve vijesti o ratu u Sloveniji
- Rat u Sloveniji u knjizi Veljka Kadijevića
- Koncepcija ONO, TO i odnosi JNA i Slovenije
- Slovenački generali pred rat i u ratu
- Hrvatsko-slovenački sporazum i proglas Štaba Vrhovne komande
- Šta o JNA i njenoj ulozi piše general Stane Potočar?
- Načelnik kabineta Veljka Kadijevića general Vuk Obradović o vojnoj akciji u Sloveniji
- Zaključna razmatranja o ratu u Sloveniji
* RAT U HRVATSKOJ (1990-1995)
- Stanje u Hrvatskoj 1990.
- Politika SDP Hrvatske 1990.
- Rezultati izbora (1990)
- Najave krvavih zbivanja na obe strane
- Šta je prethodilo ratu?
- Preko živih i mrtvih
- General V. Kadijević – poglavlje “Rat u Hrvatskoj”
- Kratak pregled vojnih dejstava
- Sa lica mjesta – iz Like
- Nekoliko pitanja i zaključaka
* RAT – RATOVI U BOSNI I HERCEGOVINI (1991-1995)
- BiH pred rat u Sloveniji i Hrvatskoj
- Podjela BiH
- BiH – operativna osnovica za rat u Hrvatskoj i neposredne pripreme za rat u Bosni
- Neuspio puč u Sarajevu
- Pokušaj demokratskih snaga da spriječe rat
- Operativne namjere i tok dejstava
- Borbe u dolini Drine
- Opsada Sarajeva
- Rušenje Mostara
- Otvaranje koridora
- Borbe u Bosanskoj krajini
- O prvoj fazi rata u BiH (1991-1993)
- Partizanski generali sa narodom
* SRBIJA, CRNA GORA I SRJ U RATOVIMA
- Rat krenuo od (sa) dva Kosova
- Srbija i Crna Gora “nezvanično” u ratu
- Podudarnost ili revitalizacija projekta “Homogena Srbija”
- Srpska pravoslavna crkva na političkoj sceni
- Otvoreno pismo Slobodanu Miloševiću
- Crna Gora na hercegovačko – dubrovačkom ratištu
- Vukovar i Dubrovnik – pobjede koje predstavljaju poraz
- “Put u bespuće”
V
INTELIGENCIJA, KONFESIJE I PARAMILITANTNE SNAGE - BOJOVNICI BESMISLENOG RATOVANJA
- Zakuvano u glavama kvazi-intelektualaca
- “Vjerska buđenja” ili “vjerski ratovi”
- Paramilitantne snage
VI
RAT KAO NAJGORI IZBOR – ODGOVORNOST ŠTABA VRHOVNE KOMANDE
VII
BILJEŠKE (1983-1995)
- Razgovor sa Petrom Gračaninom (1983)
- Osvrt na reorganizaciju OS (1984-1985)
- Generali sa Lazarom Mojsovom (1986)
- Pismo Peri Šimiću (1988)
- Slovenački penzionisani generali i SSNO (1988-1990)
- O Kninskoj krajini i Tromeđi (1989-1991)
- Akademiku Dr Jovanu Raškoviću (1991)
- O odnosu prema SIV-u Ante Markovića (1989-1991)
- Dva intervjua Petra Gračanina (1991-1993)
- Porast moći armijskog vrha
VIII
VAŽNIJI DOGAĐAJI I DATUMI OD 1981. do 1995. (izbor i komentari autora)
IX
VOJNIČKO RAZMIŠLJANJE O UNAPRED IZGUBLJENOM RATU – RATOVIMA
- Šta je trebalo, a šta nije trebalo da se čini?
- Neke karakteristike besmislenog ratovanja
- Katastrofalne posljedice
- Imenujmo glavne aktere i ličnosti apsurdnih ratova
X
NISMO ĆUTALI
- Tri upozorenja Koče Popovića (1989)
- “Protiv sijača zla” (1990)
- Za stranku demokratskih promjena (1990)
- Zašto je izviždan general, narodni heroj i akademik dr Gojko Nikoliš? (1990)
- Općinskim odborima SUBNOR-a Like (1990)
- Povjerenje, mir, sloboda i demokratija nasušna su potreba – apel 55 generala (1990)
- Građanima i partizanima Like (1990)
- Za mir i ljudski razgovor (1990)
- Tri protesta antifašista (1991)
- Dva jubileja bez prave proslave (1991-1996)
- Odgovor tzv. Koordinacionom odboru (1991)
- Povodom akcije za povratak četničkog vojvode M. Đujića (1991)
- Mir jedina alternativa (1991)
- Poruka armiji za pedeseti rođendan (1991)
- U ime prozvanih (1991)
- Poslije dogovora u Ženevi (1991)
- Tito – naša i svjetska ličnost (1992)
- Apel za mir i zajednički život naroda BiH (1992)
- “Dozvolite da se ne slažemo, g. generale” (1993)
- Na pedeset prvoj godišnjici VI ličke proleterske divizije “Nikola Tesla” (1993)
- In memoriam – Milorad Miščević (1996)
XI
O AUTORU I KNJIZI
- BELEŠKA O AUTORU
- Summary
- Iz recenzija
- Skraćenice
- RECENZIJA

 

Sadržaj Sledeće poglavlje

25.10.2008.

ALIJA IZETBEGOVIC: DVIJE STRANE RUBIKONA

Alija Izetbegović: Dvije strane rubikona
  Alija IzetbegovicBošnjačkom narodu Jugoslavija je odgovarala, ali ne po svaku cijenu. Nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije, rat se više nije mogao izbjeći. Ili se mogao izbjeći, ali, naravno, samo pod uvjetom kapitulacije. Ali pošto kapitulacija nije dolazila u obzir, opcija koja je preostajala je bio rat...dalje
 
25.10.2008.

HISTORIJSKI SPORAZUM

25.10.2008.

JEDINI MOGUCI KONCEPT JE "ZAJEDNICKA DRZAVA"

Jedini mogući koncept je zajednička država

Miroslav Lajčak

25.10.2008

Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Miroslav Lajčak upozorio je danas u izjavi za češki radio da ta zemlja nikada ne bi mogla da se raspadne mirno, i da je jedini mogući koncept zajednička država.

"Jedina perspektiva za Bosnu je zajednička budućnost, a meni bi bilo potrebno da takvi signali dolaze što češće od međunarodne zajednice i sa što višeg nivoa", izjavio je sinoć Lajčak u razgovoru za češki Radiožurnal, navodi Onasa.

Slovački diplomata izrazio je žaljenje što u BiH tri ustavna naroda žive jedan pored drugog, a svaki ima svoje tumačenje zajedničke države i nastoji da ga takoreći silom nametne ostalima.

"To je ta osnovna greška, umjesto toga da se usredsrede na ono što je zajedničko, da BiH ima jedan ustav i da na njemu moraju svi zajedno da rade", kazao je Lajčak.

Atmosferu u BiH, prema Lajčakovoj ocjeni, truju neprestani pokušaji Republike Srpske da ospori i oslabi zajedničku državu, dok istovremeno iz Sarajeva stižu nerealna obećanja političara da će Republika Srpska biti ukinuta.

"Nikada koncepcija raspada neće imati saglasnost sva tri naroda",
objasnio je Lajčak zašto smatra da BiH ne bi mogla da se raspadne mirno. Dodao je da bi raspad značio da bi propala i cijela međunarodna koncepcija multietničke BiH.

"Kada pogledate s bilo koje strane, cio projekat (raspada) je osuđen od početka na neuspjeh, neostvariv je. Kada razgovarate sa Bosancima, koji su sami po sebi vrlo miroljubivi ljudi, tu svoju miroljubivost u takvim razgovorima gube",
rekao je slovački diplomata.

Lajčak je istakao da međunarodna zajednica ima vrlo jasnu predstavu šta je konačni cilj za BiH.

"To je, naravno, jedinstvena zemlja, politički stabilna, ekonomski prosperitetna i nepovratno na putu u Evropsku uniju. Ali postoje ogromne razlike u mišljenjima kako doći do tog stanja", rekao je Lajčak.

 Visoki predstavnik uvjeren je da među glavnim problemima BiH danas nije problem teritorijalnog integriteta. Ta zemlja se, kako je rekao, vrti u krug, vida svoje ratne rane, ali pitanje njenog opstanka nije na dnevnom redu.

Izvor: Onasa
25.10.2008.

SEKOVICI TRAZE OTCJEPLJENJE OD REPUBLIKE SRPSKE

Šekovići traže otcjepljenje od RS
Milorad Filipić zahtjev obrazlaže činjenicom da su, prema njemu, Šekovići u svakoj vrsti zapostavljenosti od vlasti RS...
25.10.2008. 09:00

Milorad Filipić, predsjednik političke partije Pokret za Šekoviće, traži da se Šekovići izdvoje iz Republike Srpske.

Zahtjev obrazlaže činjenicom da se vlast RS o Šekovićima "niti brine, niti im pomaže, niti ulaže".

Izmjene ustava

Općina je, prema njemu, u svakoj vrsti zapostavljenosti te Filipić predlaže formiranje Šekovića "kao enklave".

- Znamo da ovaj naš zahjev traži ustavne i mnoge druge promjene, ali je čak i Vens-Ovenovim planom bilo predviđeno da Šekovići budu enklava i vjerujem da bi tako ovdje  stiglo više investicija i da bi se živjelo bolje, jer gore ne može - rezignirano konstatira Filipić.

Općina Šekovići ima oko deset hiljada stanovnika, od kojih je trećina nezaposlenih, a trećina su penzioneri.

U potrazi za poslom oni mlađi su stigli i do Rusije. Ima ih, naravno, i po državama bivše Jugoslavije.

- Broj stanovnika iz godine u godinu se smanjuje, jer se rijetko ko vrati. Sela su nam ostala pusta - kaže načelnik Šekovića Snježan Sokić.

On Filipićev prijedlog ne smatra ozbiljnim, nego više kao način da se skrene pažnja na probleme Šekovića. A problema ne manjka.

Osim velike nezaposlenosti, putna infrastruktura strahovito je loša, vodosnabdijevanje nema adekvatnih rješenja, ulaganja su nikakva, a odliv stanovništva ogroman.

Loši uvjeti

I pored mnogih osporavanja, ali i odobravanja, Pokret za Šekoviće s jednim odbornikom postao je parlamentarna stranka, a Filipić ne odustaje od svoje ideje.

Naprotiv, proširit će je i za parlamentarne izbore najavljuje osnivanje pokreta za istočnu RS kako bi Šekovići i ostale nerazvijene općine najzad došli do obećanih para i boljih uvjeta za život.

Četiri ljekara u četiri partije

Koliko je ekonomska i socijalna slika u Šekovićima zabrinjavajuća i koliko joj je neophodna finansijska i svaka druga pomoć, govori i činjenica da su se u politički život općine, osim Filipića koji je direktor Doma zdravlja, uključila i ostala tri ljekara, koliko ih ima ovdašnja zdravstvena ustanova. Istina je i to da su svi oni u različitim partijama.



Autor: M. MIĆIĆ

25.10.2008.

SRBIJANCI U SREBRENICI GLASALI S LICNIM KARTAMA VAZECIM DO 4.000 GODINE

Srbijanci u Srebrenici glasali s ličnim karatama važećim do 4.000 godine !?
Svi obrasci izdati na sam dan izbora • Ko je sve dobio sporne dokumente...
25.10.2008. 09:15

Slučaj veće grupe građana srpske nacionalnosti nastanjenih u Srbiji, koji su 5. oktobra autobusima došli u Srebrenicu i glasali na lokalnim izborima na dodatnom biračkom mjestu, na nepotvrđenim glasačkim listićima, prilažući kao identifikacioni dokument samo tzv. LK/OI-4 obrazac, trebao bi biti predmet detaljne istrage Tužilaštva BiH.

Iz Tužilaštva je potvrđeno da će sve prijave koje je Centralna izborna komisija (CIK) BiH dostavila, uključujući i navodno izdavanje bh. isprava građanima Srbije radi glasanja, biti analizirane. Do tada, vrijedi podsjetiti da je nedavno zbog kriminala u CIPS sistemu, uz ostale pripadnike MUP-a RS, uhapšen i Željko Vidović, načelnik SJB Srebrenica.

Matični brojevi

"Dnevni avaz" došao je do čak 83 LK/OI-4 obrasca iz kojih se vidi mnogo sumnjivih nepravilnosti.

Svi su izdati u Srebrenici, na sam dan održavanja lokalnih izbora 5. oktobra. Riječ je o obavještenjima da je osoba kojoj je izdat obrazac, uvedena u evidenciju ličnih karata. Na svakom stoji fotografija osobe, ime i prezime, jedinstveni matični broj, datum rođenja, izdavanja i isteka te broj lične karte, kao i mjesto rođenja. Svima u rubrici "državljanstvo" stoji - BiH.

No, ono što posebno bode oči jesu podaci iz matičnih brojeva na ovim dokumentima. Iz njih se po broju 7, upisanom iza prvih sedam brojeva koji označavaju datum rođenja, zaključuje da je 35 osoba čije dokumente naš list posjeduje, rođeno u Srbiji. Broj 7, naime, oznaka je rođenja u toj državi. Ostali imaju broj 1, koji je oznaka za rođene u BiH.

Nadalje, u 26 od ovih 83 dokumenta upisano je da lična karta koja se izdaje istječe 4000. godine!?

U ostalim slučajevima datum isteka se navodi 2018., dok se u svim aktima kao vrijeme izdavanja, uglavnom, navode dani avgusta, septembra i početka oktobra ove godine. Izuzev jednog dokumenta, koji posebno budi sumnju. Riječ je o obavještenju za Marka Nikolića, rođenog 1986. u Srebrenici, ali za kojeg se navodi da mu je lična izdata 3. juna 2005. i istječe 3. juna 2015.

U rubrici "podaci o izgubljenoj LK" nema upisano ništa, što ukazuje na to da se radi o osobi koja već tri godine ima CIPS ličnu kartu, ali je 5. oktobra radi glasanja dobila obrazac LK/OI-4!?

Također, među aktima koje "Avaz" posjeduje, uočljivo je da na 11 njih, u rubrici za potpis osobe kojoj se izdaje, potpisa uopće nema. Takvi su slučajevi sa: Jelom Maksimović, Stojanom Petrovićem, Radojkom Maksimović, Milovanom Jovanovićem, Vidojem Stjepanovićem, Milkom Lazić, Maksimom Rankićem, Milojkom Stojanović, Bosiljkom Stojanović, Milkom Jovanović i Boškom Markovićem.

Ostali dokumenti izdati su: Milanu Nikoliću, Čedi Laziću, Novici Petroviću, Danetu Sekuliću, Milki Jovanović, Nikoli Nikoliću, Goranu Bojiću, Petku Maksimoviću, Ivanki Marković, Mlađi Vasiću, Vidanu Jovanoviću, Aci Bojiću, Milenku Pavloviću, Miliji Milovanoviću, Cvijetinu Ostojiću, Mići Ostojiću, Petru Bojiću, Radomiru Bojiću.

Savić i Krajišnik

Obrasce LK/OI-4 dobili su i: Milka Panić, Milan Lazić, Andrija Arsenović, Ljubica Petrović, Ljubica akić, Slobodan Novaković, Stanisav Petrović, Zorica Jović, Čedomir Ilić, Branislav Petrović, Slavko Ilić, Mirko Trimanović, Velinka Trimanović, Milena Sekulić, Milutin Stanojević, Jelena Katanić, Milovan Jovanović, Radivoje Mitrović, Ljubiša Trimanović, Predrag Trimanović, Goran Nikolić, Velisav Rankić, Radiša Milovanović.

Tu su i: Marija Đerić, Milorad Stevanović, Zoran Kovačević, Stojka Kovačević, Goran Kovačević, Radenko Stevanović, Dragan Stanojević, Kristoje Stanojević, Miloje Stanojević, Ivko Grujičić, Savo Savić, Slaviša, Trimanović, Toma Milovanović, Dane Milovanović, Milanka Krajišnik, Mlađen Rakić, Obren Rakić, Rada Rakić.

Isti dokumenti izdati su i: Božici Ivanović, Milovanu Mitroviću, Miki Kataniću, Vidosavi Balčaković, Mlađenu Kruniću, Radanu Balčakoviću, Stevanu Jovanoviću, Anđi Rankić, Slobodanu Jovanoviću, Mirjani Orašanin, Branislavu Milinkoviću, Veljku Kataniću.

25.10.2008.

MILORAD DODIK I TOMISLAV NIKOLIC

Tomislav Nikolić, radikalni desničar i zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke, čiji je lider ratni zločinac Vojislav Šešelj, osnovao je svoju političku partiju pod imenom Srpska napredna stranka. To je donijelo veliku promjenu na političkoj sceni susjedne zemlje, s obzirom da je Nikolić na svoju stranu prevo najveći broj Šešeljevih pristalica i formirao jaku i vrlo uticajnu poslaničku grupu u Skupštini Srbije.

Iako je tek formirana Nikolićeva Srpska napredna stranka je, prema iistraživanjima javnog mnijenja, druga po snazi, odmah iza Demokratske stranke na čelu s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem.

Iako sada pokušava da se, prije svega međunarodnoj zajednici, predstavi  kao umjereni političar, Nikolić se nije odrekao radikalnog srpskog nacionalizma i najavljuje nove izbore u Srbiji sredinom iduće godine uz tvrdnju da će njegova stranka na njima sigurno pobijediti i preuzeti vlast.

Nikolić se i dalje ne odriče bh. entiteta Republika Srpska i njegovog svojatanja i to objašnjava "izvornim idejama, a to znači zaštitom interesa srpskog naroda u cjelini".

"Sa Bosnom i Hercegovinom, odnosno sa muslimansko-hrvatskim entitetom, dok je jedan, a vidim da neki traže da bude podijeljen, imamo korektne odnose. Sa Republikom Srpskom idemo do kraja, a to znači da nam je cilj i namjera da jednog dana budemo u zajednici. Da li će to biti federacija, konfederacija, unitarna država, na narodu je da odluči. Valjda će neko srpskom narodu preko Drine dati pravo na samopredjeljenje, na referendum kao što je to dato i drugim narodima", izjavio je Nikolić.

Prema onome što list "San" saznaje iz svojih beogradskih izvora, Nikolić u Republici Srpskoj ima neke svoje ljude koji su vrlo uticajni. Oni su i sredili da nedavno izgladi svoje odnose sa Miloradiom Dodikom, premijerom RS i predsjednikom SNSD-a. Naime, Nikolić je sa Dodikom bio u sukobu i javno ga optuživao prije svega zbog bliskih veza sa Borisom Tadićem, predsjednikom Srbije. Takođe je javno izjavljivao da će otkriti kako je Dodik postao vlasnik dvorca u beogradskom naselju Dedinje i drugih nekretnina u Srbiji optužujući Tadića da mu je to omogućio.

Kada je Tomislav Nikolić saznao da se Boris Tadić u posljednje vrijeme sve više odmiče od Milorada Dodika, odmah je krenuo u akciju i premijera RS "priveo sebi". Tadiću je postala definitivno jasno da mora početi da polagano i postepeno kida veze s premijerom RS  i zbog međunarodne zajednice koja Dodika kvalifikuje i obilježava kao jednog od glavnih krivaca za tešku političku krizu u našoj zemlji i političara koji hoće da podijeli BiH. Jednostavno kazano, Tadiću Dodik postaje sve veći kamen oko vrata i zbog njegovog blokiranja reformi u BiH i najavljivanja referenduma odnosno otcjepljenja Republike Srpske. Tadić je svjestan prvenstveno američkog stava da nikakva podjela i cijepanje BiH ne dolaze u obzir, a svaka dalje i čvrsta njegova veza s Dodikom samo bi i njemu i Srbiji otežavala situaciju, odnosno udaljavala bi tu zemlju od evrpskih integracija.

S obzirom da je Dodiku neophodna podrška iz Srbije, prihvatio je onu koja mu sada stiže od Tomislava Nikolića.

 

25.10.2008.

PADDY ASHDOWN: STANJE U BiH JE OPASNO

Paddy Ashdown: Stanje u BiH je opasno
Postoji opasna konkurencija u dinamici nacionalizma na obje strane. SAD i EU moraju jasno reći da su promjene Ustava jedan od preduvjeta daljnjeg napretka...
24.10.2008. 07:58

Zajednički tekst kreatora Dejtonskog sporazuma Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) i nekadašnjeg visokog predstavnika Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown), koji je "Dnevni avaz" objavio prije tri dana, izazvao je buru na međunarodnoj političkoj sceni.

U ekskluzivnom razgovoru za "Avaz", Ešdaun objašnjava ne samo šta je dovelo do nastanka teksta nego govori i o prvim akcijama nekih zapadnih vlada.

 Susret u Belgiji


- Nakon mog posljednjeg boravka u Bosni i Hercegovini imao sam dugi razgovor sa svojim prijateljem Ričardom Holbrukom. Iznio sam mu svoju duboku zabrinutost dešavanjima u BiH. Dogovorili smo se da ćemo vrlo pažljivo pratiti šta se dešava i napraviti zajednički tekst ako se situacija ne poboljša.

Nedavno je Holbruk došao u Brisel. Priča se da bi on mogao biti državni sekretar u Obaminoj administraciji. Vidjet ćemo.

S obzirom na to da stanje u BiH postaje sve ozbiljnije, uradio sam grubu verziju teksta, a finalna je djelo rada obojice.

Htjeli smo privući pažnju svijeta na situaciju u BiH i mislim da u tome uspijevamo.

Šta očekujete da će se desiti u BiH?

- Nezahvalno je davati bilo kakve prognoze. Želim reći da je stanje u BiH vrlo delikatno, pa i opasno. Postoji opasna konkurencija u dinamici nacionalizma koja se gradi na obje strane.

Žalosno je što moram reći da je nacionalističku spiralu pokrenuo Milorad Dodik, ali ni neke izjave mog starog prijatelja Silajdžića nisu nimalo korisne. Sve to podiže tenzije i stvara vrlo krhku situaciju.

Ako se sve to ubrzo ne ohladi, ko zna kakve posljedice može proizvesti akcija nekog tamo ludaka negdje u BiH.

BiH ima samo jednu sudbinu - evropsku. Ko god misli da BiH ili neki njen dio može biti dio Rusije, živi u grdnoj zabludi. Ako BiH izgubi evropsku sudbinu, onda je sve izgubljeno! No, od tog gubitka niko ne može profitirati.

Međunarodna zajednica mora se odmah probuditi i razmotriti situaciju. Ne vjerujem da je kriza neizbježna, ali sve više postaje izgledna ako se međunarodna zajednica ne probudi.

Promjene Ustava


Ovo je već drugi tekst kojim pokušavate probuditi međunarodnu zajednicu zbog problema u BiH. No, ništa se ne mijenja nabolje?


- Vidjet ćemo! Šutio sam dvije godine smatrajući da se ljudima mora dati prilika da uđu u posao. U takvoj situaciji neprikladno je bilo da interveniram. No, vidim da stvari idu u lošem smjeru i ne mogu šutjeti. Nadam se da će se stvari pokrenuti i prvi odgovori koje dobivam, ne samo na tekst koji smo objavili nego i druge aktivnosti, ohrabruju me.

U najmanju ruku, britanska vlada probuđena je i zahtijeva djelovanje. Moj stari prijatelj i kolega Edvard Luelen (Edward Llewellen) vrlo je blizak saradnik lidera Konzervativne stranke Dejvida Kamerona (David Cameron). Ta partija u Velikoj Britaniji je trenutno u opoziciji, ali se i ona mobilizira kako bi se poduzele akcije.

Hoće li se taj talas proširiti i van Britanije, vidjet ćemo.

Siguran sam da Holbruk radi najbolje što može kako bi i Vašington odmah reagirao, ne čekajući promjene u administraciji. Siguran sam da će s eventualnim dolaskom Obame na čelo SAD stvari biti mnogo drugačije i da će se SAD snažno angažirati.

Šta bi talas o kojem govorite mogao donijeti?


- Međunarodna zajednica mora insistirati na onome što zahtijeva od bh. lidera. OHR ne može biti zatvoren dok svi zadaci i uvjeti ne budu ispunjeni. EUFOR mora i dalje biti u BiH, a organi EU moraju insistirati na ispunjenju svih preduvjeta za napredak na evropskom putu, ali i pomoći u tome. Međunarodna zajednica mora biti mnogo snažnija u zahtijevanju da se usvoje izmjene Ustava BiH.

Na kakve izmjene misite?

- Međunarodna zajednica to mora odlučiti. Siguran sam da SAD i EU moraju jasno reći da su promjene Ustava jedan od preduvjeta daljnjeg napretka ka EU. To će omogućiti da se taj proces ponovo pokrene.

Snaga EU

EU je tako slaba i podijeljena da se djeluje nerealnim očekivati da oni zauzmu jasan, agresivan i jedinstven stav i o čemu, pa i o BiH?


- Sjećate li se šta je sve urađeno za mog mandata u BiH?

Naravno! Bila je to revolucija!

- E, mnogi misle da je to sve urađeno uz pomoć ovlasti koje sam imao. A nije!

Sve odluke bile su u parlamentarnoj proceduri i ta institucija rekla je svoju konačnu riječ i podržala promjene. One su bile moguće zahvaljujući snažnom angažmanu EU. Dakle, ne treba potcijeniti moć EU kada govori jednim glasom. Sada to moramo ostvariti.

 

25.10.2008.

SVJEDOCI RASPADA SFRJ

Svjedoci raspada

 
 
Alija Izetbegović: Dvije strane rubikona
  Alija IzetbegovicBošnjačkom narodu Jugoslavija je odgovarala, ali ne po svaku cijenu. Nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije, rat se više nije mogao izbjeći. Ili se mogao izbjeći, ali, naravno, samo pod uvjetom kapitulacije. Ali pošto kapitulacija nije dolazila u obzir, opcija koja je preostajala je bio rat...dalje
 
Milan Kučan: Otpor srboslaviji
  Milan KucanOno što smo tražili za sebe na osnovu našeg prirodnog i našim, čak i jugoslavenskim, ustavom garantovanog prava na samoopredelenje, to, naravno, priznajemo i svima drugima, uz generalni princip da se to pravo ne može ostvarivati na račun jednakog prava drugih...dalje
 
Borisav Jović: Svako rešenje je bilo bolje od rata
  Borisav JoviæZa nas koji smo bili na vlasti u Srbiji i u Jugoslaviji iz Srbije, najbolja varijanta bila je da se nađe političko rešenje za Jugoslaviju. A, ako to nikako ne može, onda da se, kako ustav i predviđa, raspiše referendum i promene granice u skladu sa voljom naroda, što, naravno, ni Hrvati ni Muslimani nisu hteli da prihvate i to je dovelo do građanskog rata...dalje
 
Raif Dizdarević: Velika prevara
  Raif DizdarevicIstorija će dati ocjenu u kojoj mjeri je raspad Jugoslavije počeo upravo događajima na Kosovu, i oko Kosova, zbog toga što su se tamo odigrali prvi veliki unutarnji potresi u zemlji i što su se mnoge različite i sukobljene političke tendencije i kontraverznog odnosa spram Jugoslavije u tim godinama splele oko Kosova. Stanje u toj pokrajini je korišćeno da se raspaljuje velikosrpski nacionalizam i njegove pretenzije, a stanjem na Kosovu su se koristili, i to obilato, i svi drugi nacionalizmi u Jugoslaviji...dalje
 
Milo Ðukanović: Potcijenio sam opasnost od manipulacije narodom
  Milo DjukanovicČinilo mi se da je ulazak naroda u politiku bio onaj neminovni katalizator koji bi razbio imunitet tog okoštalog državno-političkog tkiva. Nažalost, sve što se događalo od tada do danas, u kontinuitetu je ukazivalo na tu manipulaciju narodom, da bismo sada došli zaista u fazu u kojoj je postalo toliko očigledno da je narod zapravo cijelo vrijeme bio samo instrument u stvaranju jedne drastične diktature u trećoj Jugoslaviji...dalje
 
Biljana Plavšić: Svi su imali veliku želju da rasture Jugoslaviju
  Biljana PlavsicArkan nije mnogo govorio, nego nekoliko ljudi iz teritorijalne odbrane. I pričali su kako je to počelo. Jedan radioamater je uhvatio radio vezom da se sprema napad na Semberiju i on je to javio u Srbiju, ja ne znam kome, ali, uglavnom, ovi su došli. I tako, u toj priči, ja pogledam kroz prozor i onda sam se nasmijala - vidim srpsku zastavu na džamiji...dalje
 
Stjepan Kljujić: Izetbegović je izdao Bosnu
  Stjepan KljujicKad je petokraka zamijenjena kokardom, nastale su prave nevolje za nas. Dakle, kad je JNA prešla u četničku, Miloševićevu armiju, Karadžićevu, zovite je kako god hoćete! Armija koja ubija narod, koja siluje, koja pljačka, ona nema perspektive. Pazite, dolazili su Avari, Huni su ovuda prolazili, ali niko nije opstao. Došli su, opljačkali i otišli. I zato sam ja bio duboko uvjeren da je 1992. godina, godina rođenja nove Bosne i Hercegovine, uz sve muke i sve nedostatke...dalje
 
Dragoslav Marković: Diskontinuitet
 
Mislim da veliku odgovornost snosi srpska inteligencija. Taj Miloševićev koncept velike Srbije, teza da je Srbija obespravljena i da svi Srbi treba da žive u jednoj državi, imala je skoro bezrezervnu podršku i Srpske akademije nauka i univerziteta i udruženja književnika, čak i crkve. Dolazi do jedne nacionalističke euforije koja nema granica: miting na Ušću, miting pred skupštinom, mitinzi po Crnoj Gori...dalje
 
Nandor Major: Ne treba preterivati oko značaja Osme sednice
 
Nemoć centralne vlasti izražena je u podignutom prstu slovenca Vinka Hafnera, koji je upozorio Miloševića neka dobro razmisli kuda vodi njegova politika. To je bio vapaj predstavnika manjih naroda u centralnoj vlasti koji su još hteli sačuvati Jugoslaviju...dalje
 
 
Stjepan Mesić: Ja sam dogovorio sastanak u Karađorđevu
  Stjepan MesicDogovorom između Tuđmana i Miloševića, stvorena je lažna slika da se u BiH radilo o nekakvom građanskom ratu, o međusobnom sukobu iz vjerskih ili nacionalnih razloga. Međutim, ovdje se radilo o čistoj agresiji i trebalo je međunarodnoj zajednici to i pokazati. Jer, neće međunarodna zajednica ići u rješavanje jednog sukoba dok se ne raščisti situacija oko tog sukoba, dok se ne vidi tko iza čega stoji i tko što radi. Zato je Milošević čitavo vrijeme uvijek tvrdio da se bori za Jugoslaviju. Svjetskim moćnicima je, zbog sentimentalnosti prema Jugoslaviji, dugo trebalo da shvate da Milošević ustvari razara bilo kakvu mogućnost opstanka Jugoslavije i da ustvari stvara veliku Srbiju...dalje
 
Kiro Gligorov: Podela živog mesa
  Kiro GligorovJa sam bio pristalica toga da nađemo neki oblik konfederacije, ili nešto slično, da se baš ne rasturi sve što je zajednički građeno toliko godina. I nisam pri tom mislio da to treba podržati zato što Makedonija nije mogla sama da opstane kao država, nego iz razloga da se ne rastoči, da se ne rasturi sve u šta je toliko godina ulagano i da onda svi zajedno stvorimo sebi nove probleme, konflikte, sukobe ... Kad počne krv da teče, onda su svi drugi argumenti slabi...dalje
 
Bogić Bogićević: Čovjek koji je rekao "ne"
  Bogic BogicevicSve što sam radio, radio sam sam, bez bilo kakvih tajnih i javnih dogovora i špekulacija. Dakle, sam sam odlučivao u skladu sa svojom savješću, imajući stalno u vidu da predstavljam cijelu Bosnu i Hercegovinu i njene građane, bez obzira na naciju i vjeru...dalje
 
Vasil Tupurkovski: Raspad je bio neminovan - ali ne i rat
  Vasil TupurkovskiRepublike su se pripremale, mislim na Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju, za događaje koji će se desiti. Također, verujem ubedljivo da su one ukalkulisale i rat. Inače ne bi bilo moguće da razvoj događaja bude takav kakav je bio...dalje
 
Nijaz Duraković: Milošević je bio rigidni boljševik, operiran od nacionalizma
  Nijaz DurakovicPočelo je izokola, polagano da se probijaju te ideje. Uzmite da je 'Hazarski rečnik' prodan u 150.000 primjeraka. Pojavljuje se Ćosićeva triologija, Ðuretić temeljito rekonstruiše historiografiju. Te ideje promovišu glumci, estradni radnici ... Vrlo suptilno. Mediji su odigrali ključnu ulogu, baš onako goebelsovski - Goebels, nasreću, nije imao televiziju, inače bi 'Treći Reich' još postojao...dalje
 
Stipe Šuvar: Moji obračuni s njima
  Stipe SuvarBirokratsko-nacionalistički monoliti su ojačali već za Titova života. Poslije njegove smrti i odlaska nekih velikih autoriteta jugoslavenskog društva, kao što su Kardelj, Bakarić, a među Srbima Milentije Popović i još mnogi drugi, mi novi, pomiješani sa starim iz Titova vremena, preuzeli smo vruć krumpir kojeg nismo uspjeli ohladiti i izbaciti iz ruku, a da se svi ne opržimo. A kasnije se zemlja i raspala...dalje
 
Miro Lazović: Utopisti i buhe
  Miro LazovicSa ove vremenske distance može se reći da sam često bio u poziciji da budem iskorišten. Međutim, to je bio period kada zaista nisam razmišljao o tim stvarima. Mene je nosila jedna iskrena ideja borbe za Bosnu i Hercegovinu i, bez obzira na to šta se sve dešavalo sa Bosnom i Hercegovinom, zaista nikada nisam izgubio nadu da je to što nam se dešava, pa i političke opcije koje su na vlasti, nešto prolazno...dalje
 
Boško Krunić: Nepristajanje Miloševićeve Srbije na ravnopravnost u Jugoslaviji
 
1988. godine počinje razbijanje federacije, a sa razbijanjem federacije Jugoslavija više nije mogla opstati, jer je jedino kao federacija i mogla egzistirati. Snaženje faktora cepanja je dobilo neverovatne razmere u 1988. godini i više nikad nije zaustavljeno. Najzad, 1988. godina je već sedma ili osma uzastopna godina podbačaja u ekonomskom razvoju Jugoslavije...dalje
 
Latinka Perović, Ivo Banac, Dubravko Lovrenović: O raspadu Jugoslavije
 
Analize Latinke Perović, Ive Banca i Dubravka Lovrenovića daju preciznu dijagnozu uzroka koji su doveli do sloma nekadašnje Jugoslavije...dalje
 
25.10.2008.

LOBIRANJE U EVROPSKOJ UNIJI: KAKO TO RADI SPIRIC I DODIK

DODIKOVA INVAZIJA NA BRISEL: Kad BH. diplomacija kasni
Dok iz (ne)objašnjivih razloga Vijeće ministara BiH, odnosno predsjednik državne Vlade NIKOLA ŠPIRIĆ odugovlači da napokon pošalje OSMANA TOPČAGIĆA, dosadašnjeg direktora Direkcije za evropske integracije BiH u Brisel na mjesto šefa naše  misije BiH pri Evropskoj uniji, Republika Srpska i njen premijer MILORAD DODIK intenzivirali su skupu i agresivnu lobističku kampanju kojom se u središtu evropske diplomacije promoviraju “državnost” i “samobitnost” ovog entiteta.
24.10.2008.

ZATRAZENA SMJENA SAVJETA MINISTARA

Zatražena smjena Savjeta ministara

Savjet ministara

23.10.2008

Dvije opozicione partije u BiH, Radom za boljitak i Bosanska patriotska stranka, pokrenule su inicijativu za smjenom aktuelnog saziva Savjeta ministara jer ni 10 posto od planiranog nije ispunjeno. Ove dvije stranke, sa po jednim poslanikom u državnom Parlamentu, naišle su na podršku ostatka opozicije, koja je trenutno vrlo slaba i bez vladajuće šestorke ne može učiniti ništa. Vladajuće stranke, čiji ministri sjede u Savjetu ministara, mada nezadovoljne učinjenim u protekle dvije godine, ne pristaju da se u veoma netegnutim političkim odnosima u zemlji otvara još jedno vruće pitanje.

Nedugo nakon zahtjeva za rekonstrukcijom Vlade Federacije, u BiH su se pojavile inicijative za smjenom i državne vlade, odnosno Savjeta ministara u kojem sjede izabrani iz šest vladajućih partija. Pri podjeli fotelja gromoglasno su najavljivali i obavezali se da će provesti reforme - od policije do ekonomije, donijeti novi ustav, razviti domaću poljoprivredu, te povesti računa o mladima u bh. društvu. Od svega urađeno je malo ili gotovo ništa, a po stepenu kriminala i korupcije BiH prednjači u regionu, pa i svijetu.

 

Zbog svega, dio opozicionih stranaka zatražio je smjenu aktuelnog saziva Savjeta ministara BiH, dok pozicija ističe da bi tako nešto dodatno pogoršalo političku situaciju u zemlji.

 

Član Predsjedništva Stranke za BiH i državni poslanik Beriz Belkić kaže da trenuto u BiH niko od izabranih nije ispunio predviđeno, ali da smjene nisu rješenje:

 

„Ja ne mislim da ovo Vijeće ministara treba na takav način destabilizirati.Vijeću ministara treba pomoći da radi jer i ono je talac ukupnih odnosa. Mislim da to nije rješenje. Svi mi nismo uradili ono što se do nas očekivalo, samo treba vidjeti zašto nismo uradili. Ja ne mogu osporiti da Parlament BiH je daleko od planiranog uradio, da nije donio niz reformskih zakona, da nismo imali konsenzus oko ovoga, oko onoga, ali treba vidjeti zašto je to tako. Dakle, nismo svi na isti način odgovorni.“

 

Iako je tačno da Savjet ministara BiH za dvije godine mandata nije uradio puno, teško je očekivati smjenu ili rekonstrukciju, vjeruje poslanik HDZ-a u državnom Parlamentu Ivo Miro Jović. Dodaje da neće glasati za smjenu Savjeta ministara ukoliko i kada se inicijativa nađe pred poslanicima: 

 

„Ova inicijativa neće sigurno utjecati na strukturiranost vlasti. Nismo ni mi, znači stranke koje su na vlasti, zadovoljni onim pređenim putom i uspješnošću toga puta koji smo imali, ali splet je velikih okolnosti u kojima smo se našli. Da li smo se najbolje snašli, to će birači reći. Ja duboko vjerujem da nisu zreli uvjeti za to. Kod ovakve situacije u zemlji još taj dio dodati bilo bi kontraproduktivno.“  

 

U Savezu nezavisnih socijaldemokrata, iz kojeg dolazi i predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić, ističu da je vlada koju vodi sasvim dobro radila. Poslanik ove stranke u Parlamentu BiH Drago Kalabić kaže da brojni problemi u BiH neće nestati ukoliko ministarski savjet bude smijenjen:

 

„Nije Vijeće ministara kreiralo situaciju u BiH u kojoj imamo zategnute političke odnose, jednu pogoršanu retoriku, izostanak saradnje i međusobne komunikacije gotovo na svim nivoima. Mislim da Vijeće ministara nije moćno da ta pitanja riješi.“

 

Srpska demokratska stranka prva je iz opozicije tražila smjenu jednog od  ministara iz aktuelnog saziva, i to ministra vanjskih poslova BiH Svena Alkalaja. I ovu inicijativu za smjenom kompletnog saziva ćemo podržati, kaže Momčilo Novaković:

 

„Savjet ministara posebno na polju nekih unutrašnjih pitanja - domaće proizvodnje, kriminala, korupcije - nije uradio ništa i smatramo da se ili mora izvršiti prekompozicija parlamentarne većine, ili unutar te parlamentarne većine pronaći neke druge ljude.“

 

Stranka demokratske akcije među prvima zatražila je, nezadovoljna radom, smjenu Vlade Federacije. Vjeruju kako bi rekonstrukcija i u Savjetu ministara dobro došla, ali da je tako nešto nemoguće bez dogovora svih šest partija koje danas čine paralmentarnu većinu, kaže član Predsjedništva stranke Sadik Ahmetović:

 

„Vrlo je teško u ovom momentu govoriti o rekonstruciji ili smjeni Vijeća ministara. To mora biti konsenzus šest političkih partija koje čine većinu. Mislim da ga u ovom momentu nema. Mislim da je to sada jedno više političko pitanje.“

 

Učinak Savjeta ministara BiH za ove dvije godine je matematički lako mjerljiv i objektivno je vrlo loš, slaže se i politički analitičar iz Banje Luke Ivan Šijaković. Takođe, bh. opozicija je vrlo slaba i nemoćna da bi bez vladajućih partija srušila Savjet ministara, a teško je vjerovati da će stranke na vlasti pristati da bilo šta mijenjaju što nije u njihovu korist, dodaje Šijaković:

 

„Te strukture koje sada vladaju uvijek mogu da naprave tu neku poziciju da komponuju ili prekomponuju svoje stavove, da ojačaju svoju poziciju na bazi ličnih interesa pojedinih političkih partija, tako da objektivno nisu moguće te smjene. Trebalo bi da se nečiji interes iz te vladajuće strukture potpuno promijeni, da bi onda mogao da on odustane. Ali koliko ja mogu da shvatim sadašnju situaciju, ne vjerujem da ikom ide u prilog da se odrekne to malo vlasti koje se dokopao.“

24.10.2008.

LAJCAK: BOSNA I HERCEGOVINA SE NE MOZE MIRNO RASPASTI

Lajčak: BiH se ne može mirno raspasti
Atmosferu u BiH truju neprestani pokušaji Republike Srpske da ospori i oslabi zajedničku državu, kazao Lajčak...
24.10.2008. 19:59

Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Miroslav Lajčak upozorio je danas u izjavi za češki radio da BiH nikada ne bi mogla da se raspadne mirno, i da je jedini mogući koncept zajednička država.

- Jedina perspektiva za Bosnu je zajednička budućnost, a meni bi bilo potrebno da takvi signali dolaze što češće od međunarodne zajednice i sa što višeg nivoa - rekao je večeras Lajčak u razgovoru za češki Radiožurnal.

Slovački diplomata izrazio je žaljenje što u BiH tri ustavna naroda žive jedan pored drugog, a svaki ima svoje tumačenje zajedničke države i nastoji da ga takoreći silom nametne ostalima.

- To je ta osnovna greška, umjesto toga da se usredsrede na ono što je zajedničko, da BiH ima jedan ustav i da na njemu moraju svi zajedno da rade - kazao je Lajčak.

Atmosferu u BiH, prema Lajčakovoj ocjeni, truju neprestani pokušaji Republike Srpske da ospori i oslabi zajedničku državu, dok istovremeno iz Sarajeva stižu nerealna obećanja političara da će Republika Srpska biti ukinuta.

- Nikada koncepcija raspada neće imati saglasnost sva tri naroda - objasnio je Lajčak zašto smatra da BiH ne bi mogla da se raspadne mirno.

Dodao je da bi raspad značio da bi propala i cijela međunarodna koncepcija multietničke BiH.

- Kada pogledate s bilo koje strane, cio projekat (raspada) je osuđen od početka na neuspjeh, neostvariv je Kada razgovarate sa Bosancima, koji su sami po sebi vrlo miroljubivi ljudi, tu svoju miroljubivost u takvim razgovorima gube - rekao je slovački diplomata.

Lajčak je istakao da međunarodna zajednica ima vrlo jasnu predstavu šta je konačni cilj za BiH.

- To je, naravno, jedinstvena zemlja, politički stabilna, ekonomski prosperitetna i nepovratno na putu u Evropsku uniju. Ali postoje ogromne razlike u mišljenjima kako doći do tog stanja - rekao je Lajčak.

Visoki predstavnik uvjeren je da među glavnim problemima BiH danas nije problem teritorijalnog integriteta.

Ta zemlja se, kako je rekao, vrti u krug, vida svoje ratne rane, ali pitanje njenog opstanka nije na dnevnom redu.



Autor: ONASA

24.10.2008.

IZGLASAN ZAKON O SUKOBU INTERESA

Izglasan Zakon o sukobu interesa!
Zakon zabranjuje izabranim funkcionerima u FBiH, nosiocima izvršnih funkcija i savjetnicima angažovanje na pozicije u upravnim odborima, odnosno u upravama javnih preduzeća...
24.10.2008. 14:40

Dom naroda Parlamenta Federacije BiH (FBiH) donio je  na vanrednoj sjednici  u Sarajevu Zakon o sukobu interesa u organima vlasti.

Zakon zabranjuje izabranim funkcionerima  u FBiH, nosiocima izvršnih funkcija i savjetnicima angažovanje na pozicije u upravnim odborima, odnosno u upravama javnih preduzeća i na pozicije ovlaštenih lica  u javnim preduzećima.

Prema odrebama zakona,  zabranjene su i određene dužnosti u privatnim preduzećima koja su finansirana iz budžeta FBiH, kao i pružanje ličnih usluga bilo kojem javnom ili privatnom preduzeću koje sklapa ugovore i na drugi način posluje s vladama u vrijednosti većoj od 5.000 KM.

Zakonom su regulisane zabrane i u vezi sa angažovanjem bliskih srodnika izabranih funkcionera, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika.

Izabrani zvaničnici, nosioci  izvršne vlasti i savjetnici moraju podnijeti ostavku tri dana od preuzimanja javne funkcije ako je ona u sukobu interesa s funkcijom koju već obavljaju, precizira se u Zakonu.

Zakon o sukobu interesa prihvaćen je nedavno u istom tekstu i u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta pa stoga može ubrzo stupiti na snagu, a tekst je usklađen sa državnim zakonom iz ove oblasti.

Delegati Doma naroda dali su danas saglasnost za prihvatanje granta Međunarodne banke za obnovu i razvoj za Projekt za šumske i planinske zaštićene oblasti i saglasnost za prihvatanje kredita Evropske banke za obnovu i razvoj za finansiranje projekta koridor 5C.

Ove dvije odluke su delegati Doma naroda Parlamenta FBiH naknadno uvrstili u dnevni red.



Autor: SRNA

24.10.2008.

ENGLIS: DODIKU NECEMO DOZVOLITI SECESIONIZAM

English Dodiku: Nećemo dozvoliti secesionizam

SARAJEVO - Vlada Sjedinjenih Država vrlo je ozbiljna u svojim namjerama da zadrži dosadašnji utjecaj u BiH te da ne dozvoli bilo kakve secesionističke pokušaje i zaustavi zapaljivu nacionalističku retoriku.

Prema "Avazovim" informacijama, ovo je rezime oštrih poruka koje je prilikom posljednje posjete Banjoj Luci premijeru RS i lideru SNSD-a Miloradu Dodiku uputio američki ambasador Charles English. Avazovi izvori kažu da se radilo o svojevrsnom žutom kartonu koji je premijer manjeg bh. entiteta dobio nakon što se ponašao prilično kabadahijski kada je SIPA trebala izuzeti dokumentaciju o gradnji zgrade Vlade RS. Dodiku je tada poručeno da spusti loptu i da se primiri, jer bi, u suprotnom, mogle uslijediti sankcije.

Posljednjeg mjeseca u diplomatskim krugovima u BiH ozbiljno se razmišlja o nekoliko različitih "kazni" koje bi mogle biti primijenjene na Dodiku. Među njima su eventualno donošenje odluke o smjeni, izuzimanje dokumentacije o gradnji zgrade Vlade RS pod prisilom ili zabrana svih putovanja.

24.10.2008.

STRATEGIJA

Strategija!

Postoji veliki broj neriješenih predmeta ratnog zločina čijem se rješavanju mora pristupiti sistemski kako bi se spriječila nekažnjivost i omogućilo procesuiranje svih ili barem najvećeg dijela počinilaca u nekom realnom vremenskom periodu. Donošenjem državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina omogućiće se koordiniran pristup u radu bosanskohercegovačkog pravosuđa na ogromnom broju predmeta ratnih zločina. Ona bi se, dakle, trebala baviti isključivo pravosudnim aspektima rada na ovim predmetima te ne smije davati rješenja koja su odraz različitih političkih ili drugih pritisaka, već sadržavati stavove do kojih je došla isključivo profesionalna zajednica.

Naime, do sada su predmeti ratnih zločina procesuirani u relativno malom broju, između ostalog, zbog nedostatka kapaciteta policijskih i pravosudnih organa. Sud i tužilaštvo BiH su od 2003. g. nadležni za postupanje u ovim predmetima, međutim, ostali sudovi u entitetima i distriktu Brčko takođe su bili u obavezi da okončaju sve predmete koji su do tada bili primljeni u rad kod njih. Međutim, različito tumačenje zakonskih odredbi, kao i uspostava posebnih odjela za ratne zločine Suda i Tužilaštva BiH, doveli su do neke vrste zastoja u procesuiranju ovih predmeta na drugim sudovima, iako Sud i Tužilaštvo BiH realno nisu u mogućnosti da se nose sa velikim brojem predmeta.

Stoga bi zadatak strategije, između ostalog, trebao biti i da se precizira kako svi sudovi i tužilaštva u zemlji snose odgovornost za procesuiranje zaostalih predmeta ratnih zločina, zajedno sa Sudom BiH i Tužilaštvom BiH. Pri tome bi, naravno, ove dvije institucije trebale procesuirati najsloženije predmete zbog velikih ulaganja u njihove kapacitete i realno kvalitetnijih uslova za rad na ovoj vrsti predmeta. Ali, ne smiju se zanemariti ni manje složeni predmeti koji bi se trebali raditi pred drugim sudovima. Ovakav pristup raspodjele predmeta je jedini mogući način da se što više predmeta procesuira u nekom realnom vremenskom okviru, recimo u narednih 20 godina, jer nakon tog perioda ne možemo očekivati da će biti svjedoka, koji su jako važno dokazno sredstvo u predmetima ratnog zločina.

Jedan od problema do sada je bio i nepostojanje jedinstvene baze podataka o svim predmetima ratnih zločina. Državna strategija trebala bi zagovarati uspostavu i ažuriranje centralizovane evidencije svih predmeta ratnih zločina u bh. pravosuđu.

Takođe, često istican problem je i neujednačenost sudske prakse u predmetima ratnih zločina koji se vode ne nivou entiteta i na državnom nivou. Naime, nepostojanje mehanizma za ujednačavanje sudske praske na teritoriji BiH u oblasti ratnih zločina dovelo je do usvajanja suprotstavljenih stajališta različitih sudova o istim pravnim pitanjima, kao što je pitanje primjenjivog materijalnog prava na djela ratnih zločina. To se odrazilo na izricanje različitih krivičnopravnih sankcija za ista ili slična krivična djela ratnih zločina. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u jednom svom predmetu razmatrao ovo pitanje i zauzeo stav da se treba hitno harmonizirati  sudska praksa u predmetima ratnih zločina. Stoga je jako važno da se ovo pitanje pokuša riješiti u budućoj strategiji, jer bi ujednačenost sudske prakse po ovom pitanju ojačala povjerenje građana u naše pravosuđe, čime bi se posredno dao doprinos održanju stabilnosti i pravne sigurnosti u zemlji.

Potrebno je zatim ostvariti i bolju saradnju u odnosu na postojeću sa zemljama u regionu u radu na predmetima ratnih zločina, što bi trebao biti  značajan segment buduće strategije, jer nesaradnja sa susjedima na ovom planu može samo predstavljati prepreku u radu.

Takođe je vrlo važno obezbijediti zaštitu, podršku i isti tretman svih žrtava i svjedoka u postupcima pred svim sudovima u BiH. Za sada jedino Sud BiH ima odgovarajuće kapacitete za provođenje mjera zaštite i podrške svjedocima, koje predviđa zakon.

Najvažnije je, međutim, jačati kapacitete ukupnog bh. pravosuđa te policijskih organa isključivo za rad na predmetima ratnih zločina. Ovo su specifični predmeti, za koja su potrebna posebna ulaganja.

(autorica je predsjednica Suda BiH)

24.10.2008.

SOK TERAPIJA ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Šok-terapija za BiH

Ministri vanjskih poslova zemalja članica Evropske unije, na zasjedanju planiranom za novembar ove godine u Parizu, bavit će se Bosnom i Hercegovinom vjerovatno na način na koji se njome nisu bavili pa skoro od Dejtona. To ne znači da su Holbrooke i Ashdown svojim intervjuom i Lajčak letećom diplomacijom uspjeli vratiti BiH u zgusnuti raspored šefova diplomacija EU. Prije bi se moglo kazati da je EU, u svojoj nemoći spram situacije u BiH, odlučila još jednom, možda i posljednji put, primijeniti šok-terapiju i vrlo ozbiljno zaprijetiti kako njenim liderima, tako i građanima koji tim liderima previše vjeruju.

U opticaju je nekoliko scenarija i ni jedan nije dobar za BiH i njen imidž. Ono što je posve sigurno je da će šefovi diplomacija EU kritizirati podivljalu retoriku Dodika i Silajdžića, te odluku političara iz Republike Srpske da se poigravaju sa referendumom i strpljenjem međunarodne zajednice. Razmišlja se o poimeničnom prozivanju krivaca za zaustavljanje reformi u BiH, a ima čak i prijedloga da se sa takvima ubuduće obustavi svaka diplomatska komunikacija i na njih primjene tihe sankcije u smislu ignoriranja njihovih zahtjeva za susrete na visokom nivou. Dodik je takvu vrstu sankcija već osjetio, ali čini se nije ga baš dirnulo!! Nadalje, oni će biti označeni krivcima što će EU unilateralno usporiti proces približavanja EU i liberalizacije viznog režima. Njima će se (u prvom redu Dodiku i Silajdžiću) najvjerovatnije fakturisati cijeli taj zastoj i natjerati građane BiH da još jednom razmisle jesu li dali legitimitet pravim ljudima s kojima, eto, međunarodna zajednica više nije spremna komunicirati.

Vodeće zemlje članice EU su vrlo zabrinute situacijom u BiH, ali nisu spremne poduzeti ništa više od gore navedenog. Na zahtjev Rusije o produženju mandata OHR-u neće biti raspravljano na sjednici PIC-a, zakazanoj za 19. i 20. novembar, nego će se ta tema odgoditi za februar - mart naredne godine. Rusiji će biti ponuđeno da se pridruži EU u ovom orkestriranom pritisku na kočničare u BiH, što je, kako tvrde upućeni, njena obaveza kao članice PIC-a.

24.10.2008.

POPIS STANOVNISTVA JE TEHNICKO PITANJE-OSTALO JE STVAR HASKOG TRIBUNALA

24.10.2008

Otkako su od Karadjordjeva preko Lisabona i Ženeve do Dejtona mape postale centralna tačka pregovaranja i projektovanja bosanske budućnosti siroti leopard bio je osudjen na smrt. Spoznaja o razmjerama ljudske patnje na kojoj su gradjene nove realnosti nipošto neće učiniti te realnosti prihvatljivijim ili zakonitijim. Iz te perspektive, popis stanovništva je tek tehničko razvojno pitanje. Ostalo je stvar haškog tribunala i istorije.

Ništa nije tako jednostavno, a tako unosno – što u novcu, što u pripadajućim privilegijama – kao propovijedanje etničke politike “konstitutivnih naroda” u Bosni i Hercegovini. Potrebno je samo svaki pokušaj razgovora o bilo čemu, od putne mreže do energetike, od obrazovanja do javnog informisanja, od daleke prošlosti do skore budućnosti, prebaciti na teren “vitalnih nacionalnih interesa” i eto novog povoda za potpaljivanje strasti i strahova: svaka pomisao na uspostavu zajedničke energetske ili obrazovne politike pretvoriće se u toj interpretaciji u bauk “unitarizacije”; čak i napredak u ekonomskom i saobraćajnom povezivanju sa susjedima biće obilježen pečatom sumnje za “oživljavanje duhova Karadjordjeva”; ideja o novinarstvu čiji je posao da proizvodi vijesti bez etničkog predznaka biće osudjena kao “poništavanje naše posebnosti” i sve će godinama ostajati tako kako jeste nasuprot i najbližem i malo daljem susjedstvu u kojem su i Bugarska i Rumunija već punopravne članice Evropske Unije dok se bosanskohercegovačka zvanična kandidatura odgadja sa svakim danom odbijanja da se čak i započne ozbiljna zadaća preuredjenja zemlje po kriterijima “eurokompatibilnosti”. Najnoviji povod za ova razmišljanja dolazi u obliku predvidivih domaćih reakcija na medjunarodna podsjećanja kako je – trinaest godina nakon završetka rata – došlo vrijeme da se obavi i popis stanovništva.

 

Posljednji popis obavljen je još 1991. godine i tada je Bosna i Hercegovina imala 4,354.911 stanovnika (od toga – 43.7 posto Muslimana, 31.3 posto Srba, 17.3 posto Hrvata i 7.7 posto Jugoslovena i ostalih). Po svjetskim standardima, preporučuje se da se popis obavlja svake desete godine. U Bosni i Hercegovini je iz očitih razloga propušten popis 2001. ali se evo ne zna hoće li ga biti i 2011. Medjunarodni eksperti upozoravaju da, ako će popisa biti, odluku o tome valja donijeti najkasnije do kraja ove godine.

 

I evo najnovije prilike interpretatorima etničke horske politike da, svrstavajući se “za” i “protiv” popisa, za makar još deset godina odgode suočvavanje s realnostima 21. stoljeća. Jedni odbacuju popis kao pokušaj “legitimizacije genocida”. Drugi pak u njemu vide priliku da dodju i do neoborivih statističkih dokaza kako je podjela već obavljena i kako sada samo još treba saslušati “demokratski izraženu volju ogromne većine stanovništva” za osamostaljenje bar jednog entiteta i njegovo pripojenje zna-se-već-kome.

 

Galama oko tih duboko suprotstavljenih mogućih razumijevanja značenja budućeg popisa, kao što obično biva s raspravama esktremnog etničkog naboja, potpuno će potisnuti u stranu jedino bitnu, razvojnu, dimenziju tog čina. Popis je od davnina imao, prije svega, tu ekonomsku funkciju: služio je vladarima da imaju jasnu predstavu o stanovništvu, u početku iz najsebičnijih pobuda – ubiranja poreza, regrutacije za ratove, registracije i obrade zemljišta. U drevnom Babilonu popis je još prije 5.000 godina provodjen svake pete-šeste godine da se utvrdi broj ljudi i broj stoke i da se izmjere količine proizvedenog putra, meda, mlijeka, vune i povrća a jedan od najranijih dokumentovanih popisa provela je Perzijska imperija nekih 500 godina prije nove ere s ciljem raspodjele zemljišta i planiranja poreske politike.

 

Danas u svijetu popisi predstavljaju osnov ne samo mjerenja promjena od decenije do decenije nego i planiranja u najširem spektru: proizvodnje hrane, razvoja školske mreže, urbanizma, infrastrukture.

 

Protivljenje popisu s pozivanjem na “strah od legalizacije genocida” igra na kartu najljudskijih osjećanja kako bi počinjena zlodjela, osim što nisu odgovarajuće istražena i kažnjena, mogla još biti i nagradjena priznavanjem suvereniteta i državnosti “etnički očišćernim teritorijama”. Ali, ako se na popis gleda kao na potrebu u planiranju ekonomskog i društvenog razvoja – u kojem je krajnje važno znati gdje su neiskorišteni ljudski i materijalni potencijali, gdje su najneophodnije nove škole i bolnice, gdje se pojačava koncentracija stanovništva kojem treba omogućiti stanovanje i prevoz, obrazovanje i zdravstvenu njegu, onda se i na strah da bi popis mogao značiti “legalizaciju genocida” može gledati i iz sasvim drugog ugla: popis bi, naime, mogao značiti i “dokumentovanje genocida”.

Svaka odgovorna politička ili naučna interpretacija rezultata popisa iz 2011. godine nema od čega drugog polaziti nego od popisa iz 1991. u izvodjenju zaključaka o stanju “nekad” i “sad”. Sadašnja nacionalna struktura stanovništva u opštinama Republike Srpske biće u uznemirujućem kontrarstu s nacionalnom strukturom stanovništva u tim opštinama 1991. Tada je u Banjaluci živjelo 55 posto Srba, u Prijedoru 42, Bijeljini 59, Zvorniku 38, Foči 45 posto … Ta predratna statistika činila je da se etnička mapa Bosne i Hercegovine poredi s leopardovom kožom: toliko je stanovništvo bilo “izmiješano” da nije bilo većeg naselja ili značajnije teritorije koja bi se mogla smatrati isključivo muslimanskom, srpskom ili hrvatskom. Izuzeci poput Drvara (97) i Bosanskog Grahova (95 posto Srba) u Zapadnoj Bosni ili Lištice, Posušja, Čitluka i Gruda u Zapadnoj Hercegovini (99 posto Hrvata) bili su upadljivo rijetki. Dramatična promjena etničke slike od tada do danas ne može nikako biti poricanje ili leglizacija – nego samo potvrda – da je u značajnim dijelovima Bosne i Hercegovine u značajnoj mjeri ostvarena genocidna namjera “nestajanja jednog naroda”.


Slika bi, medjutim, mogla u novom i ružnijem svjetlu pokazati i učinke onih koji već drugu deceniju politički preživljavaju na vlasti predstavljajući se kao “predstavnici žrtava genocida” i “čuvari Bosne i Hercegovine” a ipak su – u naseljima i teritorijama pod njihovom kontrolom – nastale promjene statistički ništa manje upadljive nego što su one u današnjoj Republici Srpskoj. Ako je, naime, u Sarajevo danas dvostruko više Bošnjaka nego što je tada bilo Muslimana; ako je učešće Srba i Hrvata u stanovništvu Zenice, Travnika ili Bugojna gotovo zanemarljivo u poredjenju sa stanjem iz 1991. neće li i to pokazati kako su i zakleti razbijači i zakleti čuvari Bosne i Hercegovine nasuprot nepomirljivoj retorici postigli rezultat kakav je i bio jedino moguć u njihovoj opsesiji mapama podijeljene zemlje i prije nego što je u ratu ispaljen ijedan metak. Otkako su od Karadjordjeva preko Lisabona i Ženeve do Dejtona mape postale centralna tačka pregovaranja i projektovanja bosanske budućnosti siroti leopard bio je osudjen na smrt. Spoznaja o razmjerama ljudske patnje na kojoj su gradjene nove realnosti nipošto neće učiniti te realnosti prihvatljivijim ili zakonitijim. Iz te perspektive, popis stanovništva je tek tehničko razvojno pitanje. Ostalo je stvar haškog tribunala i istorije.  

24.10.2008.

OPSTRUKCIJE: ZASTO SPIRIC NE DOZVOLJAVA PASOS ZA SKOKU

Opstrukcije: Zašto Špirić ne dozvoljava pasoš za Skoku
Iako je preostalo samo formalno dizanje ruku, predsjedavajući Špirić nema interesa za to, tvrdi generalni sekretar RSBiH...
24.10.2008. 07:44

Na jučerašnjoj sjednici Vijeća ministara BiH ponovno se na dnevnom redu nije našla tačka o dodjeljivanju bh. državljanstva rukometašu Bojanu Skoki.

- Nakon što je Skoko odlučio da igra za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, prije 11 mjeseci smo uputili zahtjev Vijeću ministara BiH. Prema informacijama koje imamo, ne postoje nikakve prepreke za dodjeljivanje državljanstva.

Završena procedura


No, po ko zna koji put, predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić odbija da ovaj prijedlog uvrsti na dnevni red pod tačku razno. Dakle, iako je preostalo samo formalno dizanje ruku, koje traje tri sekunde, Špirić nema interesa za to. Ljudi, jednostavno, ne znaju prepoznati šta je interes države.

Taj bi momak igrao za našu zemlju, dolazi na okupljanja... Mi smo prije utakmice baraža za Svjetsko prvenstvo 2009. u Hrvatskoj protiv Mađarske molili ljude da mu odobre državljanstvo, ali nam ni tada nisu izašli ususret - pojasnio je generalni sekretar RSBiH Smajo Karačić.

Zamjenik ministra civilnih poslova BiH Senad Šepić kazao je za naš list kako je ovo Ministarstvo svu proceduru u vezi s dodjeljivanjem državljanstva Skoki završilo još prije pet mjeseci te potrebne dopise poslalo predsjedavajućem Vijeća ministara BiH.

Poziv Špiriću

- Tri sam puta pisao urgencije da se to uvrsti na dnevni red, imao sam obećanja i od ministra Sredoja Novića i od premijera Šprića da će to biti završeno, međutim, ni danas (jučer, op. a.) to nije bilo uvršteno na dnevni red. Evo, i ovim putem pozivam Špirića da radi svoj posao. Od njega se samo očekuje da ovo pitanje stavi na dnevni red, a njegovo je pravo da glasa za ili protiv. Skoko će zaigrati za reprezentaciju BiH, to se može usporavati, ali ne može zaustaviti - poručio je Šepić.

Slučaj Pjanić


Šepić podsjeća i na slučaj nogometnog reprezentativca Miralema Pjanića.

- Isti smo problem imali i s Pjanićem. Tada se bh. sportska javnost s pravom zapitala ko to koči prijem u državljanstvo jednog od najtalentiranijih mladih nogometaša u Evropi.

I tada se desila ista priča, Ministarstvo je u najkraćem roku završilo svoj posao, a sporost i opstrukcija se uvijek ponavljala u Špirićevom kabinetu - kazao je Šepić.

Špirić zatražio strpljenje

Špirić je na jučerašnjoj pres-konferenciji kazao kako niko u Vijeću ministara BiH ne opstruira dodjelu državljanstava te je zatražio strpljenje.

- Kriteriji na osnovu kojih će se dodjeljivati državljanstva još nisu izrađeni, ali se na njima radi. Moramo biti oprezni, jer je svima dobro poznato koliku cijenu BiH plaća zbog olakog davanja državljanstava - istaknuo je Špirić podsjetivši na stroge kriterije dodjeljivanja državljanstava u susjednim nam državama.


24.10.2008.

BOSNJACI RS STAVILI "VETO" NA "REZOLUCIJU" ENTITETSKE SKUPSTINE

Bošnjaci RS stavili veto na Rezoluciju entitetske Skupštine

23.10.2008

Klub delegata Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a pokrenuo je postupak zaštite vitalnog nacionalnog interesa na Rezoluciju o ciljevima i mjerama politike RS-a koju je na posebnoj sjednici usvojila Narodna skupština RS-a.
Bošnjacima su neprihvatljivi dijelovi Rezolucije kojima se ponavljaju ranija opredjeljenja i stavovi "da će se pod odredjenim uslovima i okolnostima ući u proceduru utvrdjivanja državno-pravnog statusa putem referenduma".
Takodjer su neprihvatljivi dijelovi Rezolucije o popisu stanovništva s nacionalnim i vjerskim izjašnjavanjem te teza o iscrpljenosti kapaciteta instituta visokog predstavnika u BiH.

24.10.2008.

EVROPSKI PARLAMENT-ZLOCIN IMENOVAO GLAD U UKRAJINI 1930-te

Evropski Parlament zločin imenovao glad u Ukrajini 1930-te

23.10.2008

Evropski parlament danas je osudio glad u Ukrajini, u kojoj su umrli milioni ljudi početkom 30-ih godina 20. veka, kao zločin protiv čovečnosti, ocenjujući da je ona bila rezultat delovanja režima sovjetskog vodje Josifa Staljina. Evropski parlament glasao je velikom većinom za rezoluciju u kojoj se osudjuje glad, ali je izbegnuto da se taj čin direktno nazove genocidom, što je pitanje oko kojeg se spore Ukrajina i Rusija. Rusija se protivi ukrajinskim tvrdnjama da se radi o genocidu
ističući da su i druge etničke grupe bile pogodjene tom politikom, kao na primer Rusi i Kazahstanci. Kao pravni naslednik Sovjetskog saveza Rusija je takodje zabrinuta da bi takva kvalifikacija mogla da dovede do eventualnih pravnih mera ili
zahteva za naknadu štete. 
Postoje i neslaganja oko broja ljudi koji su umrli u gladi od 1932 do 1933. godine. Neki istoričari veruju da je 3,5 miliona ljudi umrlo u takozvanom gladomoru, dok vodje u Ukrajini smatraju da ih je stradalo 10 miliona.
Evropski Parlament odbio je taj zločin nazvati genocidom.

24.10.2008.

BiH U EU MOZE SAMO KAO JEDINSTVENA ZEMLJA

BiH|23.10.2008. u 23:56

 

Evropski parlament

BiH u EU može samo kao jedinstvena zemlja

Danas je Evropski parlament u Strasbourgu usvojio rezoluciju o BiH, kojom poziva Vijeće Evrope i članice EU da, i pored usporenog reformskog progresa, ratificiraju Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Istovremeno, oštro se upozoravaju lideri BiH da zemlja može u EU ući samo ukoliko u potpunosti provede neophodne reforme, što je danas daleko od završenog posla.
Foto: AFP/File
Foto: AFP/File
Na praksu dosadašnjeg nepostizanja i nepostojanja političkog konsenzusa o ključnim reformama upozorila je danas i šefica Delegacije za jugoistočnu Evropu Doris Pack, čiji je izvještaj poslužio kao osnova za usvajanje rezoluciju.

"Samo stabilna i jedinstvena BiH može ući u EU. Ko umanjuje tu činjenicu, ne pomaže situaciji i zato pozivam sve one koji imaju mandat da preuzmu odgovornost i da se fokusiraju na dobrobit svojih građana. Dosadašnji koraci prema Evropi jednostavno nisu bili dovoljno uspješni. Ljudi koji žele da se vrate gdje su živjeli, moraju biti u mogućnosti da to i učine. Nema dovoljno slobode štampe, nema dovoljno nevladinih organizacija, a one koje postoje nemaju dovoljno slobode, mnogo ljudi je jednostavno izgubilo vjeru u cijelu zemlju", istakla je gospođa Pack, prenio je Glas Amerike.

I ocjene komesara EU za proširenje Ollija Rehna su također bile oštre:

"Konsenzus je propao i reforme su na čekanju. Nacionalistička retorika tokom oktobarskih izbora jeste faktor pogoršanja, politički problemi u BiH su sada još dublji. Nepostojanje zajedničke vizije lidera o budućnosti zemlje i konsenzusa o evropskim reformama, ozbiljno narušava njenu evropsku perspektivu".

Nakon današnjeg glasanja, odnosno usvajanja rezolucije, gospođa Pack je još jednom ukazala na činjenicu da BiH može opstati samo ukoliko svijest o neophodnosti promjena bude jasno izražena i ukoliko o tome postoji sporazum političkih lidera sva tri naroda. Za nju drugog puta nema, osim da entiteti jačaju državu provođenjem ustavnih reformi. U taj proces moraju biti uključeni i parlament i civilno društvo.

Bosni i Hercegovini je neophodna hitna i temeljita reforma funkcioniranja, a rivalstvo dva entiteta ne doprinosi stabilizaciji. Umjesto toga, jača nemir i strah među različitim etničkim grupama. Kao posljedica toga, etničke podjele su snažnije nego ikada ranije, a politička klima, umjesto da bude fokusirana na brojne životne probleme, zatrovana je nepovjerenjem i konfliktima. Zato gospođa Pack predlaže da sadašnja misija visokog predstavnika bude zamijenjena misijom specijalnog predstavnika EU, jer bi to moglo, po njenom mišljenju, voditi višem stepenu odgovornosti domaćih političara.

Rezolucija Evropskog parlamenta je, dakle, sada i zvaničan, snažan poziv Vijeću ministara EU i državama članicama da ipak, i pored usporenih reformi u BiH, ratificiraju Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ali isto tako jasna i snažna poruka Bosni i Hercegovini da punopravna članica Evropske unije može postati samo kao jedinstvena zemlja.
(FENA)
24.10.2008.

ENGLIS UPOZORAVA: DESTABILIZIRAJUCA RETORIKA ODVEST CE BiH U IZOLACIJU

English upozorava: Destabilizirajuća retorika odvest će BiH u izolaciju!
"Osporavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH neće se tolerisati", kazao je američki ambasador...
23.10.2008. 17:17

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH Charles English upozorio je danas u Banjoj Luci da, ukoliko lideri BiH nastave sa svojom destabilizirajućom retorikom, izabrat će izolaciju sa svim posljedicama koje ona nosi i za njih i za građane ove zemlje.
 
"Ukoliko bh. lideri nastave sa svojom destabilizirajućom retorikom, bez obzira  na to da li se radi o priči o odvajanju ili ukidanju entiteta, te ukoliko nastave podrivati državne institucije formiranjem paralelnih entitetskih struktura čije se funkcije preklapaju s već postojećim državnim funkcijama, osporavanjem prijenosa ovlasti u vezi s kojima je prethodno postignut sporazum ili s ubacivanjem uskogrudih etničkih programa u svakodnevni rad institucija koje treba da služe svim građanima BiH, onda će izabrati izolaciju sa svim posljedicama koje ona nosi za njih i njihove birače", naglasio je English.
 
Američki ambasador je rekao da je napredak ka evropskoj budućnosti moguć jedino u suverenoj BiH u kojoj politički lideri provode neophodne reforme i nastoje osigurati uspješno i efikasno funkcioniranje državnih institucija.
 
Očekuje od lidera svih nivoa vlasti, državnih, entitetskih, kantonalnih i općinskih i od svih stranaka da svoje vrijeme i energiju usmjere ka kretanju BiH putem koji je vodi ka punopravnom članstvu evroatlantskih zemalja.
 
"Moja vlada je i dalje spremna pomoći. Želimo ići naprijed s pozitivnim programom u BiH. Nažalost, trenutna politička atmosfera to čini sve težim i težim", rekao je English i ponovio stav SAD-a da se BiH kreće u pogrešnom pravcu i da je to uznemiravajuće.
 
Američki ambasador je naglasio da politički lideri BiH imaju jasan izbor da odluče o tome kakvu budućnost žele za sebe i svoje birače.
 
Prvi izbor, naveo je, uključuje partnerstvo sa SAD-om i drugim zemljama članicama međunarodne zajednice u izgradnji bolje budućnosti BiH te da danas potpisani sporazum između "Dženeral Elektrika" i RS predstavlja primjer onoga što se može očekivati od tako pozitivnog programa.
 
"Međutim, to se neće osvariti, ukoliko se BiH ne vrati na pravi kolosijek", upozorio je English.
 
Istaknuo je da je drugi put ili izbor  ili izolacija.
 
U tom smislu,  još je jednom ponovio da referendum o otcjepljenju ili otcjepljenje bilo kojim drugim sredstvima nije moguće.
 
"Osporavanje suvereniteta ili teritorijalnog integriteta BiH neće se tolerisati. Ta pitanja su riješena", upozorio je američki ambasador u BiH.
 
Zaključio je da su SAD pouzdan partner BiH i da su ovdje da pomognu, ukoliko im to dopuste domaći lideri.
 
"Ali još jednom naglašavam, da bi se zemlja kretala u pravom smjeru potrebni su nam lokalni partneri", ponovio je američki ambasador u BiH.

"Bonske ovlasti" su zadnja mjera

"SAD smatraju da su 'bonske ovlasti' ključni dio međunarodnog prisustva u BiH, te da su posljednji izbor aktivnosti“, precizirao je English.
 
Na pitanje novinara da li američka vlada sada okreće neko drugo lice premijeru RS Miloradu Dodiku, koji je dugo bio miljenik međunarodne zajednice, američki ambasador je rekao da njegova zemlja podržava politike, a ne pojedince.
 
"Da budem iskren, nas zabrinjava politika i pravac u kojem se kreće politika koju slijedi jedan broj lidera u BiH od trenutka kada je 'aprilski paket' ustavnih promjena doživio neuspjeh“, naveo je američki ambasdor.

Rješenje za izlazak iz trenutne negativne atmosfere, kako je naveo, je veoma jednostavno, a to je da svi treba da odustanu od „te vrste otrovne retorike“, te se moraju fokusirati na ono što je nephodno kako bi se proveo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i našao konsenzus koji je neophodan kako bi zemlja išla dalje prema članstvu u EU i NATO-u.
 
"Treba se prestati fokusirati na interese koji se smatraju isključivim pravom određene entničke skupine. Prije samo sedmicu sam govorio o konkretnim izjavama političara, za koje sam smatrao da su poprilično štetne za interese BiH“, rekao je američki ambasador i dodao da i dalje stoji iza tog stava. 
 
English je naglasio da je stanovište njegove zemelje da BiH nema drugog izbora nego da opstane i da to opredjeljene traje od momenta kada su SAD pomogle da se dođe do Daytonskog sporazuma.
 
"Ali ono što mi imamo na umu, daleko je više od opstanka. Spremni smo pomoći vašim građanima da se uspostavi jedna funkcionalna država koja će uživati svoj teritorijalni integritet, koja će biti suverena i sposobna da se uvrsti u moderne zemlje 21.stoljeća“, rekao je English i dodao da je to budućnost BiH na kojoj insistiraju SAD i nada se da će na tome inistirati i građani naše zemlje.
 
Ponovio je da u BiH nisu moguće tri stvari - nema otcjepljenja, nema unilateralnog ukidanja entiteta i nema trećeg entiteta ili bilo koje dalje etničke podjele BiH.
 
"To je osnova američke politike“, zaključio je English.



Autor: Fena

23.10.2008.

NUZNA NADOGRADNJA DAYTONA

Nužna nadogradnja Daytona

Zagreb

23.10.2008

Još se nije ni osušila tinta na oštrim reakcijama vlasti u Banja Luci na izjavu hrvatskog ministra vanjskih poslova i europskih integracija Gordana Jandrokovića kako bi međunarodna zajednica trebala posvetiti više pozornosti BiH i ozbiljnih upozorenja predsjednika Mesića na hazardersku politiku Milorada Dodika, kada je objavljeno pismo Holbrookea i Ashdowna.

Pismo Holbrookea i Ashdowna nedvojbeno pokazuje da međunarodna zajednica počinje polako skretati pogled prema Bosni i Hercegovini, i to je dobro, kaže u izjavi za naš radio vanjskopolitički savjetnik hrvatskog predsjednika Mesića Tomislav Jakić:


„To je dobro, zato jer taj dio naše regije apsolutno zaslužuje da mu se pokloni dužna pozornost, jer potencijalno prijeti opasnošću za stabilnost cijele regije. Ono što međunarodna zajednica može učiniti, to je da prihvati činjenicu da je Dayton , onda kada je sklopljen, bio najviše i najbolje što se moglo dobiti, ali da danas treba Dayton nadograđivati – ne ukinuti prvi Dayton, nego – uvjetno govoreći – stvoriti Dayton 2.“


RSE:
Kako bi taj Dayton  2 mogao izgledati?


Jakić:
Dayton 2 – a tu vam sada govorim svoje osobno mišljenje – bi prije svega trebao položiti temelj za funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao normalne države, što znači definitivno i nepovratno ojačati institucije centralne vlasti, i drugo – u prespektivi, dugoročno otvoriti put prema jednom novom, drugačijem unutarnjem ustroju te zemlje.


I glasnogovornik hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Mario Dragun pred koji dan je u izjavi za naš radio kazao kako se hrvatska pozicija ne mijenja.


«Daytonski ugovor je zaustavio rat, ali je očito da je riječ o dokumentu koji ne može osigurati
daljnji razvoj i funkcioniranje Bosne i Hercegovine. Očito je, dakle, da će trebati ići u neke reforme tih ključnih dokumenata koji definiraju strukture i način funkcioniranja našeg susjeda. Hrvatski stav je tu jasan i nedvosmislen: podržavamo suverenitet i integritet BiH, podržavamo konstitutivnost i jednakopravnost sva tri naroda, podržavamo, dakle, ona rješenja koja će osigurati da institucije BiH efikasno funkcioniraju, naravno, i ona rješenja koja će osigurati europsku budućnost našeg susjeda."

 

Njihov je zajednički stav kako to ni u kojem slučaju nije nikakvo miješanje u unutarnje poslove suverene države Bosne i Hercegovine, kakvih je – podsjetimo – bilo za vlasti  predsjednika Tuđmana.


Međutim, dok neki kritiziraju hrvatsku politiku zbog navodnog miješanja u unutarnje poslove države Bosne i Hercegovine, drugi im zamjeraju da nisu napravile niti dio onoga što im Dayton omogućuje, a Ustav Republike Hrvatske nalaže – a to je skrb za bosansko-hercegovačke Hrvate.  Počasni predsjednik HSS-a BiH,  profesor zagrebačkog Veterinarskog fakulteta Marko Čović u izjavi za naš radio kaže kako je  zalaganje hrvatskih vlasti za bosansko-hercegovačke  Hrvate samo deklaratorno:


„Činjenica je da hrvatske vlasti nisu učinile ništa osobito efikasno da se prognani i izbjegli Hrvati vrate u područje Bosanske Posavine, a naročito u područje Republike Srpske. Drugo, nekim svojim propisima i nekim svojim političkim aktivnostima Hrvatska i dalje potiče iseljavanje Hrvata  iz Bosne i Hercegovine. To je ono najopasnije! Hrvatska objektivno ispražnjuje Bosnu i Hercegovinu od Hrvata  svojom aktualnom politikom.“

 
23.10.2008.

NEZAVISNOST SRBIJE JE PRIZNATA NA BERLINSKOM KONGRESU 1878.GODINE

Nezavisnost Srbije je priznata na Berlinskom kongresu 1878 godine

Srbija postaje nezavisna drzava poslije povlacenja osmanlija 1867 godine.
Znaci danasnja Srbija egzistira nekih 140 godina.

slika

Evo kako je Srbija sirila svoju teritoriju na racun drugih balkanskih Naroda i njihovih teritorija:

Balkanski rat 1912 -1913 i Srbija anektira Kosovo, Sandzak, Makedoniju.
Sta se dalje desavalo mozemo procitati na Wikipedia, Srbija: http://en.wikipedia.org/wiki/Serbia

Danas imamo slicnu situaciju srpskog prekrajanja, okupacije i anektiranja jednog dijela teritorija u Bosni i Hercegovini na racun drugih Naroda a u najvecem dijelu Bosnjaka/Bosanaca?

23.10.2008.

IDEOLOGIJE-NACIONALISTA SE NIKAD-NE MJENJAJU

Piše: Gojko Berić   
23/10/08

Uči li Mile od Mila

Osim što su nepokolebljive pristalice teorije zavjere, srpskim istoričarima je omiljeno i pravljenje nemogućih istorijskih analogija. Najnoviji alhemičarski poduhvat te vrste je izjednačavanje aneksije Bosne i Hercegovine i Dejtonskog sporazuma. U Banjoj Luci je, naime, krajem prošle sedmice održan međunarodni naučni skup povodom stote godišnjice tog istorijskog događaja. Smisao skupa je bio da potvrdi unaprijed zadatu tezu akademika Milorada Ekmečića da je i aneksijom i Dejtonom “granica silom stavljena na rijeku Drinu, čime je srpski narod oba puta spriječen da ima svoju državu“. Plastičnije govoreći, Srbiji su prije sto godina “otete dvije najljepše srpske pokrajine, Bosna i istočna Hercegovina“, da bi joj u Dejtonu Ričard Holbruk “oteo Republiku Srpsku“.

Lako je prepoznati odakle dolazi ovaj prigodni lament. Banjalučkom skupu prethodio je specijalni prilog beogradske Politike posvećen stogodišnjici aneksione krize. Kao da je jedini cilj tekstova objavljenih u tom prilogu bio da ohrabri srpske nacionaliste s obje strane Drine koji, doduše, više ne trabunjaju o Šešeljevim zapadnim granicama “velike Srbije“, ali udaraju u bubnjeve revizije Dejtonskog sporazuma i pripojenja Republike Srpske. Među autorima koji su ih drogirali novom dozom velikosrpstva je i izvjesni dr. Stiven Majer, profesor na Nacionalnom univerzitetu za odbranu u Vašingtonu. Njegovu poruku Srbima kao da je izdiktirao sam Vojislav Šešelj: “Bosansko pitanje neće biti riješeno dok Srbija i Srbi u Republici Srpskoj ne budu shvatili da je moć Zapada uglavnom retorička i da onda odluče šta žele i odbrane svoje interese inteligentno i odlučno.”

Oglasio se i naš bivši sugrađanin dr. Nenad Kecmanović, koji se godinama trudi da dokaže da je Bosna i Hercegovina “nemoguća država“. Kecmanović ne gubi nadu da će Dodikova prijetnja referendumom o osamostaljenju, uprkos rezolutnom stavu OHR-a da takav referendum nipošto neće priznati, jednog dana ipak biti ostvarena: “Sjećamo se da je i albanski referendum svojevremeno bio nelegalan, kao što je i crnogorski godinama bio odlagan, pa su ipak oba ostvarila planirani efekat. Neki evropski zvaničnici smatraju da Mile uči od Mila i da je već na djelu puzajuće otklizavanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.” Kecmanović zamjera onim srpskim intelektualcima i političarima “koji su se hrabro borili protiv Miloševićeve vlasti“ što sada “bježe i od glasne pomisli da se Srbi iz Srpske i Srbije ponovo nađu pod zajedničkim državnim krovom“.

Ako treba tražiti “učitelja“ Milorada Dodika, onda je to, kao što se vidi, bivši sarajevski profesor. Milo Đukanović nema s tim nikakve veze. Kecmanovićeve ideje su iredentističke. A sve dok takve pakosti budu dolazile iz Beograda, Bosna i Hercegovina će biti zaražena klicom permanentnog političkog rata. Postalo je već zamorno odgonetati zašto se Srbija tako sporo i teško mijenja. Projekat “svi Srbi u jednoj državi“ je propao, ali se i nakon Miloševićevog pada i smrti ni jedna vlast u Beogradu nije mogla formirati bez njegovih socijalista.

Srpski nacionalizam je kroz konfuziju i duboku frustraciju zbog izgubljenih ratova dobio samo novu formu i okrenuo se novim ideološkim izvorima, u prvom redu konzervativnoj misli vladike Nikolaja Velimirovića, koji je bio antisemita i dopisivao se s Hitlerom. Pred kraj Drugog svjetskog rata pisao je: “Fašizam je obogotvorenje države, a hitlerizam je obogotvorenje rase.” Uprkos tome, Srpska pravoslavna crkva proglasila ga je svecem. Ona je zauzela prvu poziciju u promovisanju srpskog nacionalizma. Kada Dobrica Ćosić govori da treba “ujediniti crkvu i srpski narod“, on samo slijedi stavove vladike Nikolaja.

Nespremnost srpske elite da se do kraja suoči s ratnim zločinima na jednoj strani i rehabilitacija četništva Draže Mihailovića i kvislinškog režima Milana Nedića na drugoj postali su obrazac za ponašanje nove srpske desnice, koja se uglavnom regrutuje među mladima. Njene ikone su Radovan Karadžić i general Mladić. Uzgred rečeno, Karadžić je jedini živi Srbin kojeg je guslar uveo u narodnu pjesmu, slaveći ga i sokoleći da se “živ ne preda“. Stvari su se u međuvremenu promijenile, pa se sada po srpskim kafanama pjeva pjesma u kojoj se izražava čuđenje što se Karadžić “dušmanima dao uhvatiti“, pa se njen autor pita: “Radovane, srpski sine, zašto siđe sa planine?”

Srpski istoričari su rekli svoje: Srbiji su u posljednjih sto godina u dva navrata “otete najljepše srpske pokrajine, Bosna i istočna Hercegovina“. Očekuje se da i guslari obave svoj dio posla.

Prethodni članak   Idući članak
23.10.2008.

NEMA REFERENDUMA NI OTCJEPLJENJA U "BOSNI I HERCEGOVINI"

Američki ambasador u BiH: "Nema referenduma ni otcjepljenja"

23.10.2008

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH Charles English upozorio je danas u Banjoj Luci da, ukoliko lideri BiH nastave sa svojom destabilizirajućom retorikom, izabrat će izolaciju sa svim posljedicama koje ona nosi i za njih i za gradjane te zemlje.
"Ukoliko bh. lideri nastave sa svojom destabilizirajućom retorikom, bez obzira  na to da li se radi o priči o odvajanju ili ukidanju entiteta, te ukoliko nastave podrivati državne institucije formiranjem paralelnih entitetskih struktura čije se funkcije preklapaju s već postojećim državnim funkcijama, osporavanjem prijenosa ovlasti u vezi s kojima je prethodno postignut sporazum ili s ubacivanjem uskogrudih etničkih programa u svakodnevni rad institucija koje treba da služe svim gradjanima BiH, onda će izabrati izolaciju sa svim posljedicama koje ona nosi za njih i njihove birače", naglasio je English.
Američki ambasador je rekao da je napredak ka evropskoj budućnosti moguć jedino u suvernoj BiH u kojoj politički lideri provode neophodne reforme i nastoje osigurati uspješno i efikasno funkcioniranje državnih institucija.
Očekuje od lidera svih nivoa vlasti, državnih, entitetskih, kantonalnih i opštinskih i od svih stranaka da svoje vrijeme i energiju usmjere ka kretanju BiH putem koji je vodi ka punopravnom članstvu euroatlantskih zemalja.
"Moja vlada je i dalje spremna pomoći. Želimo ići naprijed s pozitivnim programom u BiH. Nažalost, trenutna politička atmosfera to čini sve težim i težim", rekao je English i ponovio stav SAD-a da se BiH kreće u pogrešnom pravcu i da je to uznemiravajuće.
Ambasador je naglasio da politički lideri BiH imaju jasan izbor da odluče o tome kakvu budućnost žele za sebe i svoje birače.
Prvi uključuje partnerstvo sa SAD-om i drugim zemljama  u izgradnji bolje budućnosti BiH .Drugi put ili izbor je izolacija, kazao je English.
U tom smislu,  još je jednom ponovio da referendum o otcjepljenju ili otcjepljenje bilo kojim drugim sredstvima nije moguće.
"Osporavanje suvereniteta ili teritorijalnog integriteta BiH neće se tolerirati. Ta pitanja su riješena", upozorio je amerièki ambasador u BiH. Zaključio je da su SAD pouzdan partner BiH i da su ovdje da pomognu, ukoliko im to dopuste domaći lideri.
"Ali još jednom naglašavam, da bi se zemlja kretala u pravom smjeru potrebni su nam lokalni partneri", ponovio je američki ambasador u BiH.

23.10.2008.

OHR NIKO NE POSTUJE NITI GA SE BOJI

Strazbur: OHR niko ne poštuje niti ga se boji
Političari ne rade ništa i stanje ne može biti gore, kaže Pak. Problemi ozbiljno štete evropskoj budućnosti BiH, ističe Ren...
23.10.2008. 07:42

Parlament Evropske unije raspravljao je jučer u prisustvu evropskog komesara za proširenje Olija Rena (Olli Rehn) i predstavnika Vijeća EU o situaciji u BiH te Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SAA).

Faktor pogoršanja

Na dnevnom redu bila je rezolucija kojom se traži jačanje državnih institucija i reforme te odobravanje potpisanog sporazuma. Parlament će po proceduri glasati o rezoluciji i SAA tek danas, ali rasprava o BiH bila je više nego zanimljiva.

Pokretač rezolucije, njemačka parlamentarka Doris Pak (Pack), rekla je da je BiH "dobro zamišljena država koja ne funkcionira".

- BiH mora živjeti s Dejtonskim sporazumom koji ne radi kako treba. Jedinstvena država mora biti ojačana ustavnom reformom uz konsenzus svih u BiH. Podijeljenost po etničkim granicama sve je veća, OHR ne koristi svoje ovlasti, niko ga se ne boji niti ga poštuje. Političari ne rade ništa i stanje ne može biti gore - rekla je Pak. 

Komesar Ren pred parlamentarcima je ocijenio da je ovo "krucijalni trenutak za BiH i njene aspiracije za pridruživanje EU".

- SAA je značajan progres za BiH i signal građanima da je njihova budućnost u EU. Mogli smo potpisati SAA jer su se lideri držali zajedno i postigli dogovor o reformi policije. Ali, taj konsenzus je propao, reforme su stopirane. Nacionalistička retorika je faktor pogoršanja, ali su problemi dublji i ozbiljno štete evropskoj budućnosti BiH - rekao je Ren.

On je dodao da je veoma zabrinut situacijom u BiH i da podržava stav o ostanku OHR-a, uz pojašnjenje da "BiH mora doći u fazu kada će OHR biti nepotreban".

Reakcija Svobode

Za vrijeme rasprave o BiH pojedini članovi Parlamenta iz reda holandskih i belgijskih nacionalista isticali su da je "u BiH na djelu porast radikalnih islamskih elemenata" te da "to predstavlja ozbiljnu prijetnju". Austrijski socijalista Hanes Svoboda je reagirao i takve optužbe na račun BiH nazvao "smiješnim".

Komesar Ren, govoreći o ustavnoj reformi, kazao je da će EU pomoći, ali neće nametati ustavni model.

Dugujemo BiH


Poljski zastupnik Rišard Čarnecki (Ryszard Czarnecki) u svom istupu osuo je kritiku na račun politike EU prema BiH, zahtijevajući snažniju ulogu i mnogo više pažnje.

- Mnogo toga dugujemo BiH kako bi išla brže prema EU. Treba nas biti stid zbog rata i zločina koji su počinjeni. A šta je EU uradila u to vrijeme? Šutjela. BiH je bila prepuštena sama sebi. Sada joj moramo pomoći da uđe u EU brže, a ne vidim da je mnogo ohrabrujemo - rekao je Čarnecki.



Autor: T. LAZOVIĆ

22.10.2008.

BESMISLENI RAT--MUHAMED FILIPOVIC

Besmisleni rat

Datum: 22.10.2008 18:34
Autor: Muhamed Filipović

Krajem 1994. godine već je postalo jasno da je rat vođen na tlu Bosne i Hercegovine sasvim besmislen, nepotreban, bez izgleda da bilo kojoj strani donese odlučnu prednost i da bi, u slučaju njegovog nastavka, korist iz njega mogla izvući jedino ona snaga koja je bila toliko mudra i lukava, da pusti dva ovna da se na brvnu bodu, čekajući da oba padnu u potok, a da ona serbez preko brvna pređe.

Muhamed-Filipovic

Ne treba nimalo sumnjati ni dvojiti da je rat u Bosni i Hercegovini nastao zbog interesa održanja nove Jugoslavije u kojoj bi živjeli svi Srbi, a za ostale je bilo svejedno, odnosno da je njime dirigirao Slobodan Milošević. Milošević je, kad se odlučio na rat i kad je bosanske Srbe i JNA stacionirane u Bosni i Hercegovini gurnuo u ratna djelovanja, načinio dvije značajne pogreške u svojim kalkulacijama. Prva mu je greška bila u pogrešnoj procjeni otporne moći nosećih snaga obrane Bosne i Hercegovine. Ma kako one u početku bile slabe i neorganizirane, one su ipak ostale bosanske i nisu postale sasvim muslimanske, što je bio važan element Miloševićevih kalkulacija, a njihov otpor je rastao u direktnoj srazmjeri sa grubošću i količinom zločinačkih akata srpskih snaga. Druga velika pogreška Miloševićeve strategije sastojala se u tome što je vjerovao u svoj sporazum sa Tuđmanom. Tuđman niti je imao namjeru niti je bio vjeran ni Srbima ni "Muslimanima", kako je on nazivao vladu Republike Bosne i Hercegovine, jer je i muslimane i Srbe koristio samo u kontekstu svojih planova o stvaranju velike Hrvatske, u koje se uklapalo i njegovo čuveno "podebljavanje hrvatske kifle", tj. uzimanja od Bosne i Hercegovine dijela teritorije uz zapadnu granicu sa Hrvatskom, od Velike Kladuše do zaključno Neuma - Velika Kladuša, Bihać, Bosanski Petrovac, Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoč, Livno, Duvno, Kupres, Prozor, Grude, Posušje, Ljubuški, Lištica, Mostar, Čapljina, Stolac i Neum, eventualno i Bugojno, gornji Vakuf Konjic i Jablanica. Čim je smatrao da je ostvario taj plan - dvostruko, kao politički dogovor i kao efekt stvarne kontrole koju je uspostavio nad tim teritorijama, Tuđman se ponovno pretvorio u iskonskog neprijatelja Srba, ali i Muslimana, te je Srbe izbacio iz Ustava Hrvatske i pretvorio ih u ustavnom smislu u manjinu, mada su oni historijski bili jedan od bitnih faktora održavanja hrvatske države (Banovine) i mada su dužinom svog prisustva na teritoriji na kojoj žive i svojom ulogom morali biti ustavni faktor hrvatske države. Tim aktom je Tuđman gurnuo hrvatske Srbe u naručje iluzionističke Miloševićeve politike o stvaranju velike Srbije (Dobrica Ćosić i drugi) od Karlobaga do Virovitice i tako ih osudio na konačni nestanak ili gotovo nestanak iz hrvatskog državnog i političkog života. Onaj privid njihovog prisustva preko Pupovca i sličnih je odista samo privid.

Interesantno da, mada je i Tuđman otvoreno napao na Bosnu i Hercegovinu (1993. godine), otvarajući epizodu rata protiv "Muslimana", ni on ni Milošević, a ni njihovi glavni saradnici na terenu Karadžić i Boban, nisu uspjeli ostvariti bitnije uspjehe u realizaciji cilja da se sruši bosanska država i njeni branioci prisile na kapitulaciju. Narod suočen sa istrebljenjem, a to je i bila politika hrvatskih i srpskih nacionalista, pojačao je otpor i počeo čak nanositi poraze agresorima. Sve ovo i Milošević i Tuđman mogli su da čine dok su europskom politikom dirigirali Englezi, Francuzi i Nijemci. Međutim, kada su na scenu stupili Amerikanci, mogućnosti za ovakvu politiku su bile bitno smanjene. Tuđman je morao ustuknuti i pristati na Washingtonski sporazum, a Milošević je doživio stvarne, a ne prividne mjere izolacije i sankcija, koje su stvorile veoma tešku situaciju u Srbiji. Zbog toga je i Milošević, nakon Tuđmana, izrazio spremnost da pregovara sa Bosnom i Hercegovinom. Tako je u rano proljeće 1995. godine, došlo do pokušaja postizanja sporazuma između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Sticajem okolnosti, ja sam bio akter tog pokušaja.

Sve je počelo jednog dana kada me je predsjedavajući Predsjedništva Izetbegović nazvao i rekao mi da ima signale da bi Milošević bio spreman za razgovore o međusobnom priznanju i miru, pitajući me da li bih ja otišao u Beograd i razgovarao sa Miloševićem. Kazao sam da, ako su znakovi pouzdani, nemam ništa protiv, da se ne bojim otići i da bih za postizanje mira bio spreman učiniti i mnogo više od tog puta. Dogovor o posjeti je postignut veoma brzo i ja sam doletio u Beograd. U Beogradu su me ljudi iz protokola predsjednika Republike dočekali i odveli u rezidenciju, gdje sam odsjeo. Nedugo nakon toga su me obavijestili da me predsjednik čeka i da želi odmah da započnemo razgovor. Već sam na drugom mjestu opisao jednostavnost protokola i neposrednost tog prijema. Započeli smo razgovore sa Miloševićevom konstatacijom da nam rat nije trebao. Složio sam se s njim, dodavši da u ovakvoj vrsti ratova nijedna strana ne pobjeđuje i ne dobiva, nego uvijek dobiva treći. On me je uvjeravao da Srbi nemaju ništa protiv muslimana, a ja sam mu rekao da se ovdje radi o odnosu dvije države - Srbije i Bosne i Hercegovine, a ne o muslimanima i pravoslavcima. Mi muslimani smo sa pravoslavcima živjeli u tursko doba, u kneževini i kraljevini Srbiji i više Jugoslavija, te se može reći da se i znamo i da među nama kao ljudima nije bilo problema, mi nikada nismo napravili problem tim državama. Probleme su donijeli procesi formiranja država, koji sada završavaju na našem tlu, ali za nas je bitno sutra, a ne ono od jučer. Složio se sa mojim mišljenjem i izrazio žaljenje što pokušaj iz 1991. godine nije uspio. Ja sam mu rekao da imam mandat za pregovore o uvjetima priznavanja Bosne i Hercegovine od strane Srbije i predložio sam mu da prizna Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu u historijskim granicama i da će sa Srbije biti skinute sve sankcije, Srbija će obnoviti svoj međunarodni položaj i ulogu, poboljšaće se uvjeti života, a mi ćemo se sporazumom o priznavanju obavezati da u direktnim pregovorima sa Srbima uredimo status Srba u Bosni i Hercegovini na način koji će u potpunosti zaštititi sve njihove interese, kao i da ćemo sa Srbijom sklopiti niz sporazuma o saradnji i vezama. Na to je on odgovorio kako će on priznati Bosnu i Hercegovinu pod uvjetima sporazuma iz ljeta 1993. godine (unija tri države - Owrn-Stoltenberg). Ja sam mu rekao da pod tim uvjetom nema sporazuma, jer smo to već odbili. Nema smisla vraćati se na odbijeno nego koraknuti korak naprijed. Rat nije destruirao Bosnu, a daljnji rat može donijeti samo slabljenje pozicije Srba u cjelini. Hrvati će da uđu punom snagom u rat protiv njih i da je za Srbe bilo veoma važno, da se stvari u Bosni smire, prije nego se suoče sa mnogo težim problemima. On me je uvjerio da je spreman na dogovor i da kontrolira situaciju u Srbiji (vojsku, obavještajnu službu, čak i Pravoslavnu crkvu). Na to sam mu rekao da je ovdje najbitnije da li kontrolira Karadžića. Rekao sam mu da je to njegov glavni problem. Ako Karadžić pobijedi, on pada, jer je tada Karadžić najznačajniji Srbin. Ako Karadžić izgubi, on također, pada, jer je pomagao čovjeka koji je izgubio rat. On mi je tom prilikom rekao da je Karadžić tvrdoglav, te mi je dao do znanja da Karadžić vodi pregovore o zamjeni teritorija i da mu je on savjetovao da uzme što više teritorija na koridoru, a on se zaintačio da dobije teritorije uz Drinu, bez obzira na to što su tamo muslimani u apsolutnoj većini. Razgovori su, prema mojoj ocjeni, bili uspješni u dva smisla: prvo, razjašnjene su pozicije i drugo, pokazala se spremnost za dogovor, koji je u tom momnetu bio važan za obje strane i koji je, kako sam naglasio, isključivao arbitražu stranaca u našem sukobu kojeg mi i sami možemo razriješiti. Dogovoreno je da razgovori budu nastavljeni, a ja sam prethodno imao obećanje švajcarske vlade da će nam omogućiti svu logistiku za vođenje tih pregovora.

Izvjestio sam Izetbegovića o svemu. On je bio zadovoljan. Nakon, nedjelju dana, Izetbegović mi je poručio da ne govorim ništa, jer je Tuđman poludio. Ja sam mu odgovorio da je to dobro i da to znači da smo mi na pravom putu. Nažalost, nije prošlo mnogo, Izetbegović me je opet nazvao i rekao mi da Amerikancima, također, nije pravo što mi idemo u pregovore bez njih i međunarodne zajednice, te da on želi da se stvar umiri. Ja sam mu kazao da je i to znak da možemo postići sporazum i to da je svaki sporazum kojeg mi međusobno postignemo daleko bolji do svakog onog kojeg nam budu kreirali stranci, bilo Europljani bilo Amerikanci. Nažalost, pokazalo se da su svi napori bili uzaludni i mi smo našu sudbinu prepustili Hoolbrooku i drugim sličnim uređivačima svijeta, a kako oni uređuju svijet, neka svako sam o tome razmisli i dođe do sopstvenog zaključka.  

22.10.2008.

BOSANSKO BURE BARUTA

The Guardian

"Bosansko bure baruta"

"Bosansko bure baruta" naslov je članka koji su u srijedu u londonskom The Guardianu zajednički objavili nekadašnji visoki predstavnik Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu Paddy Ashdown i američki diplomat koji se smatra arhitektom Dejtonskoga mirovnog sporazuma iz 1995. godine Richard Holbrooke.
Konstatirajući da zemlji prijeti kolaps trinaest godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, autori članka ističu da je potrebna jača transatlantska saradnja kako bi se izbjegla nova kriza.

Politika premijera bh. entiteta Republike srpske Milorada Dodika, nekada miljenika međunarodne zajednice, jasna je, piše u Guardianu: on želi staviti srpski entitet u položaj da se može otcijepiti ako se ukaže prilika.

Dodik je u posljednje dvije godine poništio veliki dio napretka postignutog u posljednjih trinaest godina slabeći institucija Bosne i Hercegovine i praktično zaustavljajući razvoj te zemlje u jednu funkcionalnu državu koja bi bila kompatibilna s Evropskom unijom, pišu Paddy Ashdown i Richard Holbrooke.

Oni primjećuju kako Milorad Dodik kaže da poštuje Dejtonski sporazum, dok njegov politički rival, Haris Siljadžić, želi da ga preradi i ukine entitete, ali obojica krše osnovno dejtonsko načelo: federalno ustrojstvo u okviru jedne države.

U Bosni i Hercegovini dolazi do ubrzanja jedne destruktivne dinamike, uz porast bošnjačkoga i hrvatskog nacionalizma. Nazadovanje zemlje se može zaustaviti pod uvjetom da se Evropska unija probudi i da se nova američka administracija angažira u pitanju Bosne.

To će zahtijevati i produžetak vojnog prisustva na terenu i jačanje dugoročne strategije međunarodne zajednice, koja mora pronaći i način da razriješi bosanski ustavni čvor, pišu Paddy Ashdown i Richard Holbrooke u Guardianu.

Zaključili su konstatacijom kako se u protivnome stanje može "strašno pogoršati, i to prilično brzo", a svi bi morali biti svjesni cijene koja će se platiti ukoliko se takvo šta doista i dogodi.
22.10.2008.

KOLAPS POLITICKOG KONSENZUSA U BOSNI I HERCEGOVINI

Ren: Kolaps političkog konsenzusa u BiH
"Nedostatak zajedničke vizije među liderima u državi o njenoj budućnosti ugrožavaju evropsku perspektivu", kazao je...
22.10.2008. 18:32

Evropski komesar za proširenje Oli Ren ocijenio je da je došlo do "kolapsa" političkog konsenzusa u Bosni i Hercegovini i da su zbog toga reforme zaustavljene.

"EU je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa BiH zato što su politički lideri uspjeli da postignu konsenzus o glavnim uslovima, naročito o policijskoj reformi. To pokazuje da napredak može biti ostvaren i da kriza može da bude prevaziđena kada postoji politička volja", rekao je Ren u obraćanju Evropskom parlamentu u Strazburu, koje je prenio njegov kabinet.

"Međutim, ovaj konsenzus je od tada doživio kolaps i reforme su zaustavljene. Nacionalistička retorika pred oktobarske lokalne izbore je bila faktor u ovom pogoršanju, ali politički problemi ove zemlje se nalaze mnogo dublje", naglasio je on.
Ren je rekao da "nedostatak zajedničke vizije među liderima u državi o njenoj budućnosti ugrožavaju evropsku perspektivu".

"Postoji otvoreno neslaganje o većini političkih pitanja i nikakav osjećaj za hitnost ili odgovornost za prevazilaženje ove situacije", dodao je on.

"BiH mora da bude sposobna da govori jednim glasom da bi napredovala u evropskim integracijama", istakao je Ren.
On je naglasio da će EK u svom godišnjem izvještaju početkom novembra istaći da lideri BiH mogu "ili da se svađaju i zaostanu u odnosu na svoje susjede, ili da nastave s reformama i napreduju ka EU".

Autor: Tanjug

22.10.2008.

OPASNE TVRDNJE ASHDOWNA I HOLBROOKEA

Aktuelno
Foto: Arhiv
Opasne tvrdnje Ashdowna i Holbrookea
"Konstatacija ohrabruje secesionističke snage koje već dvije godine zahtijevaju 'federalizaciju BiH'", kaže se iz Silajdžićevog kabineta...
22.10.2008. 18:17

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić pozdravio je danas  napor Paddya Ashdowna i Richarda Holbrookea da skrenu pažnju međunarodne javnosti na Bosnu i Hercegovinu ali također ukazuje na netačnu i opasnu tvrdnju da se BiH "sastoji od federalnih jedinica".

"Štaviše, g. Ashdown i g. Holbrooke tvrde da je osnovni princip Daytonskog sporazuma "federalni sistem u okviru jedne države" bez obzira na ustavnopravnu činjenicu da Bosna i Hercegovina nije koncipirana na takvom sistemu.

Prema Daytonskom sporazumu, entiteti imaju status isključivo administrativnih jedinica s određenim nadležnostima na teritoriju BiH na kom se nalaze, ali oni ne čine državotvorne jedinice, što je odlika federalnih jedinica", navedeno je u današnjem saopćenju iz kabineta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.

Ovakva konstatacija ohrabruje secesionističke snage koje već dvije godine zahtijevaju "federalizaciju Bosne i Hercegovine", odnosno "uspostavu entiteta kao federalnih jedinica" čime čak i te snage priznaju da entiteti takav status trenutno nemaju, navedeno je dalje.

"Tvrdnje g. Ashdowna i g. Holbrookea da entiteti jesu federalne jedinice su pogotovo opasne jer po međunarodnom pravu federalne jedinice imaju pravo na otcjepljenje, što upravo i predstavlja 'dugoročnu politiku' vlasti RS entiteta.

Iako g. Ashdown i g. Holbrooke opisuju Milorada Dodika kao 'miljenika međunarodne zajednice...koji je usvojio program...SDS-a' i čija će 'dugoročna politika dovesti svoj srpski entitet, Republiku Srpsku, u poziciju da se otcijepi čim se ukažu takve mogućnosti', oni istovremeno tvrde da navodne izjave dr. Silajdžića 'o potrebi stvaranja nepodijeljene zemlje' 'pothranjuju' Dodikove secesionističke aktivnosti.

Nadasve je nejasno kako izjave koje se opiru takvim aktivnostima mogu pothranjivati nešto što su i sami autori okarakterisali kao 'dugoročnu politiku'. Poruka koja se ovim šalje je da se secesionističke aktivnosti trebaju ignorisati kao što je međunarodna zajednica ignorisala i ignoriše sve poteze 'svog miljenika' uperene protiv Bosne i Hercegovine.

Konačno, 'nepodijeljena zemlja' bi trebala biti ideal svih građana BiH, a konzistentna politika predsjedavajućeg Silajdžića je da se zalaže za decentralizovanu državu zasnovanu na sistemu regija koje će imati nadležnosti za većinu pitanja te koje neće imati etnički predznak.

Takva Bosna i Hercegovina može osigurati konačno provođenje Aneksa 7 i povratka više od milion izbjeglih i raseljenih, dok je današnja Bosna i Hercegovina upravo rezultat sistematičkog kršenja Daytona, a ne njegovog provođenja.

Takva Bosna i Hercegovina će onemogućiti bilo kome, uključujući Ashdowna i Holbrooka, da bilo koji njen dio opišu kao Dodikov 'sprski entitet'", istaknuto je u saopćenju iz kabineta Silajdžića.



Autor: Fena

22.10.2008.

RICARD HOLBRUK (RICHARD HOLBROOKE) I PEDI ESDAUN (PADDY ASHDOWN)

Aktuelno
Holbruk i Ešdaun: Alarmantno stanje
Foto: Arhiv
Holbruk i Ešdaun: Evropska unija je izdala Lajčaka
Danas se ova zemlja suočava s istinskom opasnošću od kolapsa. Dodik je preuzeo politiku SDS-a. Kakva je uloga Rusije...
22.10.2008. 07:58

Otac Dejtonskog sporazuma Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) i nekadašnji visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) napisali su zajednički autorski tekst o situaciji u Bosni i Hercegovini.

Kraj rata

- Prije skoro 13 godina američki lideri su okončali troipogodišnji rat u BiH, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. Danas se ova zemlja suočava s istinskom opasnošću od kolapsa. Kao i 1995., potrebno je angažiranje transatlantske zajednice ako ne želimo biti vraćeni u još jednu bosansku krizu.

Premijer bosanskih Srba Milorad Dodik, nekada miljenik međunarodne zajednice, pogotovo Vašingtona, zbog svog suprotstavljanja nacionalističkoj Srpskoj demokratskoj stranci, jednostavno je usvojio njen program rada i djelovanja, rasterećen njenog tereta za počinjeni genocid.

Njegova dugoročna politika je jasna: dovesti svoj srpski entitet - Republiku Srpsku - u poziciju da se otcijepi čim se ukažu takve mogućnosti.

Koristeći slabosti ustavne strukture države, umora i zasićenosti međunarodne zajednice ovim problemom te nesposobnosti EU da ispoštuje vlastite uvjete, on je tokom protekle dvije godine uspio uništiti najveći dio stvarnog progresa ostvarenog u BiH u proteklih 13 godina, uglavnom slabljenjem institucija države i zaustavljanjem ove države na putu evolucije u funkcionalnu državu koja se može priključiti EU.

Dodikove aktivnosti pothranjivali su i poticali Rusija i ruski petrodolari. Osim toga, njegov dugogodišnji rival, predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, vrlo često davao je izjave o potrebi ukidanja dva entiteta od kojih je sastavljena BiH i o potrebi stvaranja nepodijeljene zemlje koja se neće sastojati od federalnih jedinica.

Iako se Dodik uporno zalaže za poštivanje Dejtonskog sporazuma, a Silajdžić govori otvoreno o potrebi njegove revizije, činjenica je da obojica krše osnovni princip ovog sporazuma: federalni sistem u okviru jedne države.

Otrovni odnosi i sukobi između njih dvojice predstavljaju srce sadašnje krize u BiH. 

Kao rezultat toga, ponovo su oživjele sumnje i strahovi koji su bili osnova za početak rata 1992., a na zamahu sve više dobivaju negativna, štetna i destruktivna događanja, popraćena ponovim buđenjem bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma. I nedavno održani lokalni izbori dali su poticaj nacionalističkim partijama.

Ovakvoj situaciji doprinijela je i spokojnost i zbunjenost međunarodne zajednice. Dok je Bušova administracija praktično okrenula leđa BiH, EU se duboko uplela u događanja u ovoj zemlji; otvaranje vrata za članstvo u EU postalo je ključna poluga i sredstvo pritiska za provođenje reformi, još od 2003. kada su pokrenute aktivnosti na reformi policije.  Međutim, EU nije razvila koherentnu strategiju srazmjernu svojoj umiješanosti u procese te svom potencijalu i odgovornosti.

Što je još gore, proklamiranjem progresa tamo gdje ga nije bilo, EU je oslabila ne samo svoj utjecaj u ovoj zemlji nego i utjecaj Ureda visokog predstavnika (OHR) i međunarodnih vojnih snaga (EUFOR), a i jedni i drugi su pokretači progresa u BiH.

Ne može nikako biti riječi o koincidenciji između slabljenja utjecaja visokog predstavnika i povlačenja američkih vojnih snaga i sve manjeg utjecaja EUFOR-a, koji danas ima tek manje operativne kapacitete u zemlji. 

U ovom trenutku, uprkos opasnim signalima, Francuska i Španija stavljaju tačku na angažman EUFOR-a prije kraja ove godine, kako bi barem naizgled dokazali da se ovaj čisto tehnički angažman misije EU može okončati.

Kao i Milorad Dodik, i Rusija oportunistički koristi slabosti EU, jer njeno djelovanje i program aktivnosti jeste izazivanje neprilika za SAD i EU gdje god je to moguće. Još je utjecaj Moskve u BiH blijed u odnosu na utjecaj koji imaju EU i SAD.

EU izdala Lajčaka

Evropska unija, zainteresirana i naklonjena još nedefiniranoj "tranziciji" OHR-a u misiju EU, čini se spremnom da se oslobodi svih svojih vlastitih alata i sredstava, a da još ne zna kakva su joj to sredstva i pomagala potrebna za omogućavanje procesa tranzicije BiH.

Ona je, prije svega, napravila propust ne podržavajući svog predstavnika u ovoj zemlji, sposobnog slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, i u ključnim momentima je narušila i umanjila njegove ovlasti i nadležnosti.



Autor: Richard Holbrooke - Paddy Ashdown

22.10.2008.

RAFFI GREGORIJAN HOCE PROPALI "APRILSKI PAKET"

Haris Silajdžić, predsjedavajući Predsjedništva BiH PDF štampa E-mail
Piše: Senita ŠEHERČEHAJIĆ   
21/10/08

Gregorian hoće propali “aprilski paket“

Obraćanje zamjenika visokog predstavnika u BiH Raffija Gregorijana na nedjeljnoj sesiji Kruga 99 predstavlja još jedan pokušaj izjednačavanja političkih snaga u BiH, u maniru sličnih pokušaja koji su tokom agresije dolazili iz određenih krugova među­narodne zajednice.

Ekonomske regije

Ovo je u razgovoru za Oslobođenje kazao predsjedavajući Predsjedništva BiH dr. Haris Silajdžić. Gregorian je, gostujući na sesiji, uz ostalo kazao da su priči o podjeli BiH najviše doprinijeli Silajdžić i premijer RS-a  Milorad Dodik, te da se Silajdžić prema RS-u postavlja kao prema neprijatelju.

Silajdžić dodaje da su “takve izjave dolazile od onih koji su smatrali da se situacija u BiH može riješiti upornim izjednačavanjem onih koji su se borili za opstanak demokratskih vrijednosti i onih koji su te vrijednosti pokušavali uništiti svim raspoloživim sredstvima“.

• Kako komentirate to izjednačavanje Vas i Dodika?

- Gregorian pokušava izjednačiti one koji pozivaju na primjenu rezolucija Vijeća Evrope i Evropskog parlamenta u vezi s ukidanjem entitetskog glasanja i one koji uporno insistiraju na tom mehanizmu koji koriste za blokiranje izmjena Zakona o državljanstvu kako bi dovršili projekt etničkog čišćenja brisanjem preko pola miliona izbjeglih iz bh. državljanstva.

Štaviše, on izjednačava „sistematičnu, dugotrajnu, namjernu diskriminacijsku praksu javnih organa RS-a s ciljem sprečavanja tzv. ‘manjinskih’ povrataka,” kako je tu praksu ocijenio Ustavni sud BiH, sa onim koji pozivaju na implementaciju aneksa 7. Ovakva poređenja ne prolaze test objektivnosti. Iznenađujuće je da njegovi navodi nisu samo generalni, na što smo već navikli, već su neki njihovi dijelovi prosto netačni.

Nikada nisam „po svijetu tražio otcjepljenje Srebrenice,“ kako to tvrdi Gregorian, već sam tražio pomoć za Srebrenicu, i ti napori su samo ove godine rezultirali projektima u vrijednosti preko deset miliona KM. Također, on tvrdi da „Bošnjaci žele totalnu centralizaciju,“ iako niti jedna stranka u FBiH, a pogotovo Stranka za BiH, nikada nije artikulisala takav prijedlog. Naprotiv, konzistentna politika SBiH je BiH zasnovana na sistemu ekonomskih regija, u kojima niti jedan narod ne bi imao dominaciju i gdje bi se većina odluka donosila upravo na nivou regija, dok bi zaštita vitalnih nacionalnih interesa postojala na svim nivoima vlasti. Ovaj prijedlog čak predstavlja decentralizaciju sistema, s obzirom na to da je RS trenutno jedan od najcentralizovanijih primjera vlasti u svijetu. SBiH je jasna u svom određenju da porezni prihodi građana, primjera radi, Livna, ne trebaju završavati u Sarajevu, ali i da novac poreznih obveznika iz Foče ili Srebrenice treba ostajati u tim opštinama, a ne ići u Banju Luku, kao što je sada slučaj. 

Opstrukcije Daytona 

• Šta je, po Vama, cilj ove, prije svega, političke ocjene zamjenika visokog predstavnika u BiH?

- Gregorian pokušava oživjeti propali aprilski paket, iako su rezolucije i pravne analize VE, Evropskog parlamenta i Venecijanske komisije jasno okarakterisale taj paket kao štetan po BiH, čemu je prethodila detaljna pravna analiza SBiH-a, kao i odluka Parlamentarne skupštine BiH.

On ignoriše jasne pravne argumente i umjesto njih nudi političke ocjene, iako je aprilski paket jasno prijetio da dovede do potpunog gašenja svih državnih institucija i do potpune dominacije RS-a.

O tom paketu se također čuo jasan glas birača na opštim izborima i začuđujuće je da upravo Gregorian, koji je prije mjesec dana svakodnevno upozoravao da se lokalni izbori tiču isključivo lokalnih tema, sada pokušava njihov rezultat projektirati na teme od državnog značaja. SBiH je odbacila aprilski paket najviše zbog entitetskog glasanja jer je upravo neprovođenjem Daytona taj mehanizam postao instrument jednog naroda kojim se ugrožavaju vitalni interesi drugih naroda, kao i napredak BiH ka evroatlantskim integracijama.

• No, Gregorian tvrdi da se u BiH nacionalna i politička moć crpi iz ekonomske moći, zagovaranja određenih projekata, kao što su oni u elektroenergetskom sektoru.

- Gregorian ponavlja priču o ekonomskim projektima koju smo i ranije čuli. SBiH je privukla investicije vrijedne stotine miliona KM, poput Željezare Zenica, UNITIK-ovih nebodera i slično, i danas i oni koji su te projekte osuđivali priznaju njihovu transparentnost i značaj u ekonomskom oporavku.

Tada smo bili svjedoci identičnih pokušaja da se ovi projekti zaustave, a vrijeme je pokazalo njihov značaj. Što se tiče elektroenergetskih projekata, oni su bazirani na konsenzusu federalne Vlade, tu strategiju je odobrio Parlament FBiH, a nezavisna ekspertna komisija smatra da imaju presudan značaj za ekonomski razvoj BiH. Oni ne prenose vlasništvo nad privrednim dobrima zemlje, a Gregorian istovremeno ni ne primjećuje niz projekata koji se trenutno odvijaju bez ijedne potrebne dozvole širom BiH. Poražavajuće je da Gregorian smatra da se rješenje situacije nalazi u izjednačavanju demokratskih i proevropskih snaga i onih koje svakodnevno urušavaju ingerencije BiH, uz ostalo, i kroz lobističke aktivnosti prema određenim zvaničnicima SAD-a, koji opstruiraju provođenje Daytona, te odbacuju zahtjeve EU.

Takvim izjednačavanjem se nastoji onemogućiti ona opcija koja ne želi prihvatiti rješenja koja su nastala kršenjem Daytona. Sve češća izjednačavanja tako dovode do sve nepravednijeg rezultata, a poruka koja se šalje je da BiH nisu ni potrebna suštinska rješenja, već održavanje statusa quo.

Nadalje, indikativno je da dužnosnici RS-a ne osuđuju takva izjednačavanja, jer ona upravo pomažu njihovim aktivnostima.

Osude iz tog entiteta dolaze samo prema onim me­đunarodnim zvaničnicima koji se zalažu za demokratska rješenja, poput one na izjavu generalnog sekretara VE da se u potpunosti slaže sa svim dijelovima mog obraćanja pred Vijećem Evrope. 

22.10.2008.

RAFI GREGORIJAN I POLITICARI BiH

Piše: Ramo Kolar   
21/10/08

A sad na posao

Nakon što je s najviših američkih, zvaničnih mjesta već u nekoliko navrata, baš zadnji mjesec, poručeno da podjele Bosne i Hercegovine nema i da smo, evo, vitalni interes, još uvijek najveće svjetske sile, Rafi Gregorijan, s mjesta zamjenika visokog predstavnika stvar je pojasnio hirurškom preciznošću. Dotakavši se najosjetljivijeg dijela, kičme države, sistema pa i društva, nastupio je najprije psihološki: građani, ne trebate se brinuti, jer mi ovako krupne riječi ne govorimo u vjetar. Iza njih stoji Amerika. Potom je nastavio analitički i zaključio kako ovdašnje partijske vođe, uglavnom prodaju ideologiju, sve da bi tako zadržali temelj vlasti - ekonomsku moć. Koju, je l‘ tako, ne bi nipošto dijelili sa svojim podanicima. Makar se oni zvali i narodima a ne građanima, kojih se tek sjete kad ih valja nanovo izabrati da kupe kajmak i naredne četiri godine.

Zato ne grade obećanih 340 kilometara autoceste. Ne privatiziraju telekom(e). Hidropotencijale bi radili po ličnom interesu, gradsko građevinsko zemljište (pro)davali po svom ćejfu, šumsko i poljoprivredno upućivali u građevinsko po rodijačkim linijama, državnu imovinu krčmili k‘o babovinu...

Bajka o narodnim predstavnicima, koji na vlasti dijele sudbinu istoga, a rade tri puta više, odavna se više ne priča ni po sijelima. Vlast je isključivo postala i slast i mast. Otuda valja zapjeniti od trovanja podanika ideološkim izmaglicama, kako bi se njihova volja za nemoć pretvorila u mehaničku glasačku mašinu, koja opetuje matricu po kojoj nacionalne granice određuje i one ljudske. Ma jok, veli i Gregorijan, one omeđuju samo ekonomske granice. U okviru kojih, što bi rekli partneri u vlasti još polovicom devedesetih, kontrolira se ono što je (u ratu) jamljeno. Zato Milorad Dodik “gura“ referendum, Hrvati hoće treći entitet, a Bošnjaci manje više totalnu centralizaciju.

A po miliona nezaposlenih? Skoro isto toliko umirovljenika? Desetine hiljada (još) raseljenih i izbjeglih, rastjeranih, obespravljenih? Privatizirane moćne firme za šaku maraka, čiji radnici danas po ulicama traže uvezivanje staža, zdravstvene knjižice...? Desetine hiljada mladih koji jedva čekaju pobjeći odavde glavom bez obzira? S tim temama ni jedna partija, a ni stranka, nije nastupila (ni) na proteklim lokalnim izborima. Prizivali su u pomoć “naše“, “pravdu“, “čovjeka“, “srce“ pluća i ostale organe. Glave se jasno niko nije sjetio. Jer tamo je sve (racionalno). Ako se glava ne koristi samo za češljanje, dade se vidjeti ko koga i kako postavlja u upravne odbore moćnih firmi, ko je menadžer javnih preduzeća, ko uvozi milione litara vode pored domaćih milijardi galona iste ili još bolje, ko i kako pobjeđuje na natječajima za izvođenje građevinskih radova...

Helem, “fetva“ Rafi Gregorijana jasno kaže: nema otcjepljenja eresa, ni govora o trećem entitetu, ali ima neophodne decentralizacije zemlje i države. Ima zato i bit će preraspodjele moći, političke i ekonomske, na svim nivoima vlasti. Tako će doći i do rekonstruiranja federalne Vlade. Da se sedam milijardi maraka na elektrane potroši na drugačiji, valjda i bolji, način, da se BH telekom privatizira nabolje svim njegovim potrošačima i građanima, da Aluminij dobit dijeli s državom (kao i troškove), brodska rafinerija “vrati“ državi i proradi konačno, izgradnja autoceste počne ubrzano, s transparentnim, to jest javnim, otvorenim i svima dostupnim metodama rada, da vlast od općine do države polaže (javni) račun građanima i biračima, koliko god polagala na nacionalno pitanje, makar se ono rješavalo i narednih pedeset godina (a hoće)...

Dejton, tvrdi Gregorijan, nije izvor i čvorište problema, mada bi se tomu stavu dalo prilično prigovoriti, no je to ideološka zaslijepljenost lokalnih partiokrata. Iz čega se dade izvući zaključak da će se ovaj internacionalni ugovor uskoro popravljati ustavnim promjenama, koje su samo čekale da izbori prođu. Sudeći po Gregorijanu, ozbiljno se razmišlja ponovno razmatranje (propalog) “aprilskog paketa“, koji bi ovaj put glat mogao proći u parlamentu, pogotovu što su njegovi ključni protivnici (Silajdžić, Ljubić) izgubili na proteklim izborima.

Nakon svega ponoviti je i doma­ću: pametnom je i išaret dosta!

22.10.2008.

KAKO SE MOGLA UBLAZITI-FINANSIJSKA KRIZA U BiH

Piše: Vjekoslav Domljan   
21/10/08

Šetajte mirno!

Prvi talasi globalne financijske krize javili su se ljetos u SAD-u i u zadnjim tjednima dosegli i do europskih tranzicijskih zemalja. Bosanskohercegovački političari su trebali barem formirati kriznu grupu. Ona bi npr. informirala da su u nizu zemalja donesene mjere predupređenja krize, koje se tiču likvidnosti i garancija, kamatnih stopa, garancija za bankovne depozite, kapitala banaka, kupovine imovine banaka i prodaje kratkih vrijednosnih papira.

Imajući u vidu iščašenost BiH iz globalnih financijskih tokova, kriza će najteži uticaj imati na slabljenje deviznih prihoda (od izvoza, deviznih doznaka i turizma) i povećanje troškova kapitala. Europske tranzicijske zemlje s velikim tekućim deficitima i velikim potrebama za ino-kapitalom (Rumunija, Bugarska, Latvija, Mađarska itd.) već su pod pritiskom. Preko 80 nedovoljno razvijenih zemalja će imati deficit tekućeg platnog bilansa veći od pet posto bruto domaćeg proizvoda. U BiH je 2007, dakle prije izbijanja krize, iznosio 13,2 posto.

Ekonomist Milton Friedman je jednom kazao da bi se novac trebao bacati iz helikoptera radi sprečavanja druge velike ekonomske krize. BiH nije u situaciji da joj se novac dobacuje helikopterom, ali bi se trebala prisjetiti Keynesa i pomoći izvoznicima formiranjem fonda za financiranje izvoznih kredita i fonda za pomoć siromašnima (siromaštvo se povećava, naročito rastom inflacije). Ceh bi trebali platiti tajkuni-uvoznici, koji se bogate na račun trgovinskog deficita. Ovo se treba provoditi uz istodobno drastično kresanje državne potrošnje, koja guta polovicu narodnog dohotka. I to bez obzira na globalnu financijsku krizu. Mađarska je već počela raditi na tome. Ne čudi, jer je od tranzicijskih zemalja odmah iza BiH po relativnoj veličini državne potrošnje.

BiH uz Srbiju ima najmanju stopu nacionalne štednje na Balkanu. Trebalo je odavno poticati rast štednje formiranjem štedionica i dodatnih stupova mirovinskog osiguranja (BiH je jedina tranzicijska zemlja koja nije krenula u reformu mirovinskih fondova), stvaranjem uvjeta za djelovanje uzajamnih fondova, ujedinjavanjem razdrobljenih financijskih regulatora i jačanjem veza s regulatorima zemalja odakle dolaze vlasnici bh. banaka, rješavanjem stare devizne štednje itd. Sad se BiH suočava sa smanjenjem i tako male nacionalne štednje zbog povlačenja uloga u madrace, jer nemaju gdje drugo otići.

U uvodniku prošlotjednog Economista prva rečenica kaže: “Povjerenje je sve u financijama.“ No, ne može ga biti u financijama, ako ga uopće nema. A bez njega ne može funkcionirati tržište. Svjetski ekonomski forum u izvješću za 2008. navodi da je od 134 zemlje svijeta samo u Zimbabveu, Venecueli i Paragvaju manje povjerenja u političare nego u BiH.

Građanima preostaje, kako im savjetuju političari koje su birali, mirno šetati (u nadi da će inozemne Hypo banke bolje čuvati njihov novac nego domaće Hipo, SAB itd. banke) ili poduzimati kolektivne akcije. Pretpostaviti je da će građani nastaviti šetati po BiH, a političari po svijetu (i guslati/tamburati/šargijati o ustav­nim promjenama), dok će bh. brod kliziti k hridi. Jedino nova snažna tuzemna ili moćna inozemna ruka može ispraviti kurs broda s tri kapetana i posadom koja mari samo za njihov konstitutivni dio. A ko da brine o cijelom brodu u doba kriza? Zato i nije niti će biti formirana krizna grupa.

(Prof. dr. Vjekoslav Domljan predaje međunarodnu ekonomiju u Mostaru i Sarajevu)

21.10.2008.

BOSNJACI CE OPSTATI-UVODJENJEM NACIONALNOG PROGRAMA BOSNJAKA

Namjeravam prezentirati nekoliko tekstova vezanih za proslost muslimana sa prostora bivse Yu pa mozda i sire, koji nam trebaju pomoci da razumijemo sadasnjost. Vecina ovih tema svojevremeno je bila tabu tema, o tome se nije pisalo, pa i ako se pisalo, to je bilo sturo i jos krivo prezentirano. Ne mislim, da samo ja prezentriram neke od tekstova. Pozeljno bi bilo da se ukljuce i drugi koji maju interesantne tekstove. Zelio bih da tema bude ozbiljna a to mozemo postici samo ako budemo pisali i ozbiljne komentare.

Vjerovatno se sjecate parole "ne mozemo zivjeti zajedno, mozemo samo jedni pored drugih".Ako ne mozemo zajedno, to je podrazumijevalo sve ono sto se desavalo: progone - entnicka ciscenja, pokrstavanja, ubistva, pa cak i genocid. Pogledajte odakle se poslo a vec znamo dokle se doslo .
http://www.camo.ch/berlinski_kongres.htm



PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867.GODINE

Uvodna napomena

Ovaj tekst u osnovu predstavlja sazeti rad Safeta Bandzovica objavljen pod istim naslovom, uz neke manje nadopune, nastale na osnovu koristenja dostupne literature. U radu nema opisa pojedinacnih i grupnih zlocina koji su cinjeni prema muslimanima Srbije sve do 1862.godine, to jest do Medjunarodne konferencije u Kanlidzi-predgradju Istambula. Do ove Medjunarodne konferencije muslimani Srbije su se protivili iseljavanju sa svojih ognjista, ali poslije Medjunarodne konferencije, svima je bilo jasno, da im opstanka u Srbiji nema, jer je to bila volja medjunarodne zajednice, koja se poklopila sa voljom srpskih vlasti, a scim se saglasila i sve slabija Turska. Tako je poceo masovni egzodus muslimana u: Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a jedan veliki broj naselio je prostiore sjeverne Bosne od Zvornika do Orahove kod Bos. Gradiske.

Iako se cesto upotrebljavamo izraz “Beogradski pasaluk”, to je pogresan izraz ,jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postijao. Postojao je samo Smederevski sandzak u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburskog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o cemu je opsirnije pisao M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o BiH.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Muslimansko stanovnistvo na prostoru Beogradskog pasaluka u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandzukama, pocetkom 19 stoljeca cinilo je vecinsko stanovnistvo, narocito u Beogradu, Sapcu i Uzicu. U jedanaest nahija ovog pasaluka oni su predstavljali 58% stanovnistva. Jezgro muslimanskog stanovnistva formiralo se kroz jedan dugotrajan i slozen proces, dijelom islamizacijom domaceg slavenskog stanovnistva, raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani cinili cetiri petine u odnosu na drugo stanovnistvo, a u Uzucu 96,7% od ukupnog broja stanovnistva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Sapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je pocetkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimaska i 3 romska domcinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujic u svom “Putesestviju” navodi da je u Uzicu 1826.godine bilo 1200 muslimaskih kuca, 20 dzamija i 80 srpskih kuca, dok je engleski putopisac Andreja Arcibalda Patona navodi da je Uzice 1834.godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuca, dok Vladimir Karic pise da je u Uzicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (citaj muslimana) I samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovnista sa ovih prostora zakljuceno je 1876.godine, a iz jugoistocne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Medjunarodna konferencija odrzana 1862.godine u Kanlidzi, isambulskom predgradju, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju “iseliti sto je moguce brze”. Ostetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 grosa Srbija je trebala ispaltiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjistima, zadrzati sva svija dobra, ali samo pod sledecim uslovima:

-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to nece onda mogu
-da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
-onda moraju da da se pisu u vode kao Cigani, a ako i to nece
-onda moraju da se isle iz Srbije.

Masa se odlucila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate “veri pradedovskoj”, ili da “budu Srbi islamske vere”, pa smo u pocetku imali, a mozda i danas imamo “ciganske male” ili mahame u:Beogradu, Uzicu, Sapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglasenih “Cigana” kasnije su isli istim onim putevima kojim su ranije isli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je dosao i Bosnu.Oni su dolazili pojedinacno i u grupama i tako su u manjim varosima nastajala manja nasalja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira sto su imali isti ili slican zivot kao starosjedioci, bez obzira sto nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obiljezeni kao “bijeli cigani” a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuca.Puno puta sam cuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, “zasto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuce, baste, avlije, vole da rade, skoluju svoju djecu itd”.Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Nisa, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebnou sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orasje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiska.Tako su nikla naselja:Kozluk kod Zvornika,Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiske, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranicna mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

Muslimansko stanovnistvo iz Uzica i okoline iselio se najvise u Bosnu i dugo od srpske vlasti trazilo naknadu za svoja dobra, ili potrazivanje prihoda sa svoje zemlje, ali naknad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napustena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starijesina, dok su napustene kuce palil, kako se slucajni povratnici ne bi imali na sta vratiti.Opisujuci selo Bascaluci kod Loznice L. Sopalovic 1903.godine pise, “Ime Bascaluci pricaju da je doslo otuda sto su u staroj varosi Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), cije su baste bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce sume, vec su imali gotovo zemljiste sa bastama”.

Da bi se muslimani cim prije iselili iz Uzica srpske vlasti su organizovale podmetanje pozara u gradu, a sve u zelji da optuze muslimane kao navodne podmetace i podstrekace stalnih sukoba sa Srbima. Pozar je iznenadio i same podmetace, ali je posluzio kao dobar izgovor, da se muslimani cim prije isele iz Uzica, shodno ranije postignutom dogovoru na Medjunarodnoj konferenciji u Kanlidzi-istambulskom predgradju 1862.godine. Prema zapisima Miladina Radovica “najveci dio varosi prekrio je pepeo pozara, zatrpane su i pogazene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je pozar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Sehova dzamiija, i niko ne misli na turbeta, nisane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepsem kraju Uzica”. Kasnije je srusena i nagorjela Sehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srusio ostati proklet. Dzamiju je srusio Ilija Jokanovic trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se ozenio zenom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna zena je u teskom psihickom stanju vikala na sav glas, i pozivala , “dodjite i uzmite sto je vase, dodjite i uzmite sto je vase”. Odlazak iz Uzica prema kazivanju istog autora bio je tuzan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je cello bilo na Kadinjaci, a zacelje se jos formiralo u samom Uzicu. Slicno je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Sapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjedjivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijedjali su iseljenike, drugi su ih zalili, pa je na jednu takvu uvrdu iseljenik Husein beg Kavadarevic rekao “ako vam je biva car dao da nas sa nasih ognjista krecete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je postenom covjeku preci i od samog zivota”.Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema rijecima zalio iseljavanje muslimana uz komentar “oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi cukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjiste”.

Sta je sve iza Uzicana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadziahmetovica koji je u samom Uzicu imao konak, dvije kafane, 5 basti, 2 vocnjaka, 2 caira, njivu, vodenicu, jedan vodenicki zakup i 7 placeva. Bastu je imao i u okolini u Bugaru i Zabucju. U Vilovini je imao 2 vocnjaka, zemlju i jos jedan vodenicki zakup, a u okolnim selima jos 7 caira, 6 vocnjaka i 2 vodenicka zakupa, ne racunajuci posjede u Pozegi.

Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862.godine u krajeve Zvornickog sandzaka dosle su 533 porodice sa oko 1.234 clanova, u Tuzlu je doslo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gracanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Asiziju-Orasje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Uzicanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su takodje protjerani.

Nesto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alic, Corica, Imsirevic, Demirovic, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice:Beganovic, Djonlic, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o isaljavanju muslimana iz Uzica navodi neke od porodica koje su dosle iz Srbije u Tuzlu:Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su dosle 1881.godine kao:Prgonjic,Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. UBijeljinu su dosle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orajsjer:Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Uzica, ovi gradovi su nastaviuli normalan zivot zahvaljuci ubrzanom naseljavnju Srba, dok grad Soko nakon rusenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok lezi u tome sto je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen iskljucivo etnickim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rusenjem grada koje su izvrsili ruski strucnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki zivot u grada.

Ispraznjeni prostori od muslimana postal su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa razlicitih strana:Kosova, Sandzaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o dosleljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje,kuca, stoke, odredjene kolicine hrane, oslobodjenje od poreza, vojne obaveze tokom odredjenog perioda, sto je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ogranicenja, sa ciljem da se ne proredjuje stanovnistvo u neoslobodjenim krajevima.

Izgonom muslimana iz Beogradskog pasaluka ostalo je, bolje receno oduzeto je 5 miliona hektara obrdive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 gradjevinskih objekata (kuca znatskih radnji i slicno). Unisteno je, poruseno je 600 vjerskih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strain izvjestaci pisali su “da je malo koji narod u svijetu imao tako tragicnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom bastinom, sa svim onim sto su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je je frontalno unistavanje svega onoga sto je podsjecalo na islam i Turke”. Sa promjenom stanovnista Srbije, otpoceo je i proces promjene zivota, zivotnih obicaja i ranije stecenih navika. Strani zvjestaci su zapisali “da se turski jezik vise ne cuje nigdje, grck rijetko, a srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, nosnja-odijela, sve se to udesava prema onome sto se vidi na Zapadu”.
Svetozar Markovic u svom djelu Srbija na istoku pise. “ Ocedvidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (citaj muslimanima) svojim sugradjanima, clanovima iste drzave, da zive na srpskoj zemlji. Srpski narod je isao prosto da istrijebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gdje su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremnim nasim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima cinili.Kradju, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela”.

Tome se ne treba cuditi, jer je i Njegos u svom Groskom vijencu sponosom pjevao o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, pa je tako klanje i ubijanje muslimana po njemu najvis moralni cin. Tako su generacije i generacije pogresno uciene o moralu i moralnosti uopste, zahvaljuci uvrstavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, sto je bilo pogubno za muslimansko stanovnistvo od tada pa sve do dana danasnjeg. Jednostavno receno, pogresno smo uceni o mnogo cemu, pa i o moralu.

Srpski knjizevnik Milan Milicevic ce zabiljeziti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvecim dijelom neobjavljen. “Ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo sto nam podmiruje trenutni jadni racun”.

Najbolji primjer predstavlja zbivanje na Cukur cesmi o kojem smo svi ucili kao izuzetno znacajnom istorijskom dogadjaju. Pravi istinu o ovom dogadju objavio je Kosta. N. Hristic, Zapisi starog Beogradjanina, na osnovu zapisa svoga oca Nikole, tadasnjeg ministra unutrasnjih poslova. K. Dimitrijevic koristeci ove zapise u Politici expres pise “ kako smo godinama uceni na pogresnim istorijskim podacima”, pa navodi primjer Cukur cesme. “ Znacajan je podatak da 1862.godine nije od turskog nizama bio ubijen, nego samo tesko ranjen srpski segrt Sava Petkovic, kao sto pokazuje njegov spomenik u Dobracinoj ulici, gdje je uklesan cak i pogresan datum zbivanja. Istina o ovom dogadjuju iz politickih razloga morala se zataskati i drukcije prikazati”. Vidi opsirnije Politika expres Beograd, 31.12.1994-3.01.1995.godine.

Hans Kohen, Its History and Ideology, Notre Dame, 1953.godine govoreci o Srbima kaze, “Srbi su bili mnogo zaostaliji cak i od turskog rezima, posto su bili ljudi patrijarhalne jednostavnosti, i primitivne brutalnosti”.

Filip Dz. Kohen autor knjige Tajni rat Srbije, propaganda i histrorijska obmana Sarajevo 1996.godine istice da srpski fasizam stariji i od Hitlerovog, da korijeni srpskog fasizma pocinju vec 1804.godine koje 40 gdoina kasnije oblikova Ilija Garasanin u svom Nacertaniju.Vec tada je nastao izrazi etnicko ciscenje, i da su Srbi izvrsili genocide nad nesrpskim stanovnistvom, da se to proteze vec dva stoljeca. U svim pobunama ili mirnim periodima u proslom stoljecu stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovnistvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila ociscena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovnistvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Milosa Obrenovica. Obrazac koji je dao Ilija Garasanin, a koji su usavrsili njegovi sledbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno isiljevanje, pljackanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nozem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljecu ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sledbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste, samo se lista nesrba prosirila na: Albance,Bosnjake,Bugare, Hrvate,Makedonce, Madjare i Nijemce Vojvodine.

Filip Dz. Kohen se u svom pomenutom djelu nadovezuje na tvrdnju srpskog knjizevnika Milana Milicevica iz 1871.godine koji je jos tada otvoreno kazao da “ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo, sto nam podmiruje trenutni racun” , pa kaze “ ako je historija umjetnicka galerija puna slika, s malo orginala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvacala kao orginalne. Mnogi zapadni “eksperti” za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a politicari za svoje prljave ciljeve”.
Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grcka historijografije, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopste na svojim prostorima, posmatrajuci ga iskljucivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih drzava i oslobidjenju od vjekovne osmansko-turske uprave, a sto je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih drzava. Duh koji je vladao, a vlada i danas gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od hisorigrafije pravio instrument svoje politike, pa su historicari kao sto vidimo postajali logisticka podrska nacionalisticke ideologije prozete ksenofobijom.

Zakljucak
Ako se vratimo u sadasnjost, nije tesko zakljuciti, da su potomci jednom protjeranih iz Srbije, naseljeni u dijelove sjeverene Bosnene:Bos. Samac, Kozluk, Janja, Bijeljina, Brezobo Polje, Brcko,Bos. Brod, Derventa, Prnjavor pa sve do Orahove kod Bosanske Gradiske, kao i dijerlove istocne Bosne I Hercegovine:Visegrd,Foca, Trebinje, Nevesinje,Ljubinje,Srebrenica i itd, dozivjeli istu sudbinu svojih predaka, i to samo nakon 120- 160 godinu. Potomci nekad do koze opljackanih, ponovo su opljackani na isti nacin, od potomaka onih koji su pljackali njihove pretke. Metode primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovu su primjenjivane 1991, 1992, 1993.godine na isti nacin prema potomcima protjeranih iz Srbije.Stvorena je cito etnicka teritorija koja danas nazivamo RS, istina kao entitet u sastavu BiH, ali sa aspiracijama, da se prvom mogucom prilikom prikljuci Srbiji, sto ne krije ni jedan iole ugledniji politicar u RS, na zadovoljstvo politickog vrha Srbije.

Gdje je kraj ovoj suludoj rasistickoj ili fasistickoj politici, nazovimo je kako god hocemo, ali sigurno necemo pogrijesiti, koja ima podrsku medjunarodne zajednice. Kakvu je sudbinu Bosnjacima namijenila medjunarodna zajednica, koristeci velikosrpsku i velikohrvatsku rasisticku politiku. Po svoj prilici njen je cilj nestanak Bosnjaka u BiH, ili u najboljem slucaju sabijanje Bosnjaka na jedan mali prostor u centralnim dijelovima Bosne, na kome nece moci opstati iz ekonosmskih razloga, jer ce njihov ekonomski razvoj zavisti od volje istocnih i zapadnih susjeda, a kakva je njihova volja, najbolje pokazuju primjeri iz ne tako davne proslosti, iseljavanja muslimana iz Srbije, i Hrvastke, bolje receno Slavonije i Like.

Ono sto ozbiljno zabrinjava kod Bosnjaka je nespremnost da iz nesto ranije i skorasnje proslosti izvuku bilo kakvu pouku. Bosnjaci jos uvijek nemaju svoj “Nacionalni program”. Bosnjaci jos uvijek ne znaju sta hoce od BiH, a ne znaju, jer nisu okupili najumnije ljude medju Bosnjacima, da se uradi “Nacionalni program Bosnjaka”, da svaki bosnjacki politicar u svako vrijeme zna, kako da se postavi u odredjenoj situaciji. Kako sada stavri stoje, to je prepusteno volji vodje (ili vodjama) ove ili one stranke, koji nisu dorasli da predstavljaju Bosnjake.Nikada i nikada, ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bosnjaka odredjuju jedan ili dva covjeka, bez obzira ko je on ( ko su oni), i ma kakvih sposobnosti bio on ili bil oni. Bosnjaci su uvijek bili prodavani od drugih, u prvo vrijeme od Turske a po volji zapadnih zemalja a u korist nasih isticnih i zapadnih susjeda, a sad nas prodaju, i prodavat ce zapadne zemlje, u dogovoru sa bosnjackim politicarima, a u korist nasih istiocnih i zapadnih susjeda, i svakako na svoju volju, a na stetu Bosnjaka. Tako ce biti dok Bosnjaci ne izvuku pouke iz nesto ranije i skorasnje proslosti, i ne naprave “Bosnjacki nacionalni program” koga treba da sprovodi svaki politicar koji zastupa interese Bosnjaka. Taj Program treba da pruzi odgovor na najaktualnija pitanja, kako Bosnjake zastiti od medjunarodne zajednice, i od aspiracija nasih istiocnih i zapadnih susjeda, kako bi Bosnjaci opstali kao narod, na svojoj zemlji i u svome dobru. Dakle,taj “Nacionalni program Bosnjaka” ne bi podrazumijevao, nikakvu otimacinu tudje zemlje i tudjih dobara, niti izgon bilo koga iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to Bosnjaci ne urade, ceka ih sigurno sudbina muslimana Srbije, Hrvatske, i Bosnjaka sa prostorora danasnje RS.

21.10.2008.

PARLAMENTARNA SKUPSTINA VIJECA EVROPE USVOJILA REZOLUCIJU

Parlamentarna skupština Vijeća Evrope usvojila Rezoluciju o BiH

Press Clipping 01. Listopad 2008

 

Nezavisne novine: STRAZBURG - Parlamentarna skupština Vijeća Evrope usvojila je jučer Rezoluciju kojom se od vlasti BiH traži da, između ostalog, reformiraju entitetsko glasanje u bh. Parlamentu i ukinu diskriminatorske odredbe Ustava o izboru članova Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamenta BiH.

"Sistem entitetskog glasanja u Predstavničkom domu Parlamenta BiH i široko postavljena definicija vitalnog nacionalnog interesa povezani sa mehanizmom veta u Domu naroda Parlamenta BiH moraju biti reformisani kako bi BiH postala istinski demokratska država svih građana koji u njoj žive", piše u Rezoluciji Monitoring tima Vijeća Evrope, koja je sastavni dio izvještaja o stanju u BiH.

Bez podrivanja državnih institucija

Prema ovoj Rezoluciji, poslanici u Parlamentu BiH moraju biti demokratski izabrani predstavnici svih građana, a ne zaštitnici pojedinačnih etničkih interesa. Članovi Monitoring tima naglašavaju da i pripadnici nekonstitutivnih naroda u BiH moraju imati pravo da budu izabrani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamenta BiH.

"Parlamentarna skupština Vijeća Evrope odbacuje inicijative vlasti RS kojima se podrivaju državne institucije. Posebno se to odnosi na deklaraciju o mogućem referendumu za osamostaljenje RS te usvojeni Zakon o sukobu interesa u RS, kojim se za njegovu provedbu ovlašćuje Izborna komisija RS", navedeno je u Rezoluciji koja je podijelila članove Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope iz BiH. Milica Marković, poslanik SNSD-a, ocijenila je da je izvještaj urađen vrlo tendenciozno jer se RS oslovljava kao dio zemlje koji stalno opstruira sve reformske procese.

"Izvještaj navodi RS kao opstruktora dok se ne nabrajaju uspješne mjere koje su poduzete i kojima je RS uspješna. Govori se o ustavnim promjenama, a svi znamo da je za propast ustavnog paketa iz aprila 2006. odgovorna stranka Harisa Silajdžića", kazala je Markovićeva.

Azra Hadžiahmetović, poslanik Stranke za BiH, istakla je kako u BiH više evropskih standarda nije provedeno zbog stalnih opstrukcija u zemlji.

"U BiH imamo segregaciju koja mora biti ukinuta, ali niko ne želi raditi na tome", istakla je Hadžiahmetovićeva, dok je Bakir Izetbegović (SDA) naglasio da izvještaj Monitoring tima i Rezolucija veoma dobro prepoznaju probleme u BiH.

"Niko ne može demantirati da u BiH imamo probleme diskriminacije i segregacije. Rezolucija daje korisne preporuke", dodao je on. Mladen Ivanić (PDP) izvještaj je ocijenio objektivnim, osim u dijelovima koji govore o osnivanju izborne komisije RS i otcjepljenju ovog dijela BiH. Podsjetio je da je državni zakon obavezao entitete da usvoje zakone o sukobu interesa, što je RS i učinila.

"RS nije rekla da će se otcijepiti, već da ima pravo da odluči o svojoj sudbini ako dejtonski Ustav bude srušen ukidanjem entiteta", rekao je Ivanić.

 

21.10.2008.

VRIJEME JE DA UJEDINJENE NACIJE-ISPRAVE SVOJE GRESKE

SILAJDZIC: VRIJEME JE DA UN ISPRAVI SVOJE GRESKE! Odštampaj E-mail
Srijeda, 24 Septembar 2008
 

ImagePrenosimo govor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Harisa Silajdžića, pred Generalnom skupštinom UN, koji je medijima proslijeđen iz Silajdžićevog ureda:

G. Predsjedniče,
G. Generalni sekretaru,
Uvaženi delegati,
Dame i gospodo,

Čast mi je obratiti se ovoj 63. sjednici Generalne skupštine UN-a. Dozvolite mi da izrazim zahvalnost g. Srgjanu Kerimu koji je predsjedavao ovim tijelom u prethodnoj godini, te da čestitam g. Miguelu d’Escoto Brockmanu, novom predsjedniku Generalne skupštine.

Prvi put sam stajao za ovim podijumom u maju 1992. godine, kao Ministar vanjskih poslova tek nezavisne Bosne i Hercegovine. Tada sam prepričao neopisive zločine koji su se počeli u mojoj zemlji. Također sam upozorio da će, ukoliko se ne zaustave, ti zločini samo postati gori. Sve što sam tražio je da Bosni i Hercegovini bude omogućeno pravo da se odbrani, pravo garantovano Poveljom UN-a.

Svi znamo šta se poslije desilo. Neki u međunarodnoj zajednici su insistirali na zadržavanju embarga na oružje koji je nametnut od strane UN Vijeća sigurnosti 1991. godine, time unapređujući očitu vojnu nadmoć Miloševićevog režima koji je odlučio da uništi Bosnu i njene narode. Oni su opravdali ovaj smjer tvrdeći da bi dizanje embarga dodalo ulje na vatru. Rezultat, neizbježno, je bio gašenje te vatre krvlju nedužnih.

Prema podacima MKCK, 200.000 ljudi je ubijeno, od kojih 12.000 djece, do 50.000 žena je silovano, i 2,2 miliona je protjerano iz svojih kuća. Ovo je bio dokazan genocid i sociocid. Namjera počinioca ovog genocida je bila da zauvijek unište jedinstvenu multietničku kulturu Bosne i Hercegovine kroz masovna ubistva, silovanja, mučenja, zvjerstva, protjerivanja i pljačku. Bez obzira na to, branioci naše zemlje su se ponašali časno, što je dokazano kroz oslobađajuće presude ICTY za većinu vojnog rukovodstva Bosne i Hercegovine.

Sve ovo je kulminiralo u Srebrenici u julu 1995. godine. Međunarodni sud pravde, u svojoj Presudi od 26. februara 2007. godine, je odlučio da:

'Bosanski Srbi su osmislili i implementirali plan da ubiju što je više moguće bosanskih muslimana vojne dobi koji su bili prisutni u enklavi…, da su akti počinjeni u Srebrenici…počinjeni sa specifičnom namjerom da se dijelom uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; te da su stoga ovo djela genocida, počinjena od strane članova VRS-a u i oko Srebrenice od oko 13. jula 1995. godine.'

Dame i gospodo,

Kroz svoja djela i propuste, Ujedinjene nacije, prema sopstvenom priznanju, nose dio odgovornosti za zločine počinjene u Srebrenici. Naime, Izvještaj Generalnog sekretara UN-a o Srebrenici iz 2000. godine jasno kaže:

'Kroz greške, loše odluke i nemogućnost spoznaje zla koje nam se suprotstavljalo, propustili smo da ispunimo našu dužnost i pomognemo da se spasu ljudi Srebrenice od srpske kampanje masovnog ubijanja... Srebrenica je kristalizirala istinu koja je shvaćena isuviše kasno od strane Ujedinjenih nacija i svijeta uopšte: da je Bosna jednako bila moralna obaveza koliko i vojni konflikt. Tragedija Srebrenice će nas zauvijek proganjati.'

Mi ne želimo da Ujedinjene nacije budu proganjane. Kredibilitet ove organizacije je isuviše važan za svijet da bi nosila teret svojih propusta. Greške mogu biti počinjene, ali ne smiju biti ponavljane. Mi želimo da UN ispravi svoje greške. Šta više, međunarodno pravo nalaže da to mora biti urađeno. Naime, Pravila Komisije za međunarodno pravo glede odgovornosti država, usvojena rezolucijom 56/83 ove Skupštine 12. decembra 2001. godine, nalažu da: 'nijedna država ne smije priznati kao zakonitu situaciju koja je stvorena ozbiljnim narušavanjem (preemptornih normi opšteg međunarodnog prava),' što jasno uključuje genocid i zločine protiv čovječnosti, 'niti smije pružiti pomoć ili podršku u održavanju takve situacije'.

Da su ovi principi bili primijenjeni, da li bi institucije identificirane od strane Međunarodnog suda pravde kao počinioci genocida još uvijek postojale? Da li bi veliki dijelovi neke zemlje ostali etnički čisti? Da li bi preko milion izbjeglih i raseljenih osoba ostalo izvan svojih domova? Ukratko, da li ovi principi dozvoljavaju istovremeno hapšenje (Radovana) Karadžića i održavanje rezultata njegovog projekta?

Mi ne možemo oživjeti mrtve, ali možemo dati dostojanstvo i pravdu preživjelim. Ono što kažemo danas nije usmjereno na prošlost, već na budućnost, i ne samo Bosne i Hercegovine. Dugujemo to, ne samo žrtvama i preživjelim, već čovječanstvu uopšte. Poruka koja treba biti odaslana svim potencijalnim počiniocima zločina u ime uvrnute ideologije mora biti kristalno jasna: Nemojte čak ni razmišljati o tome, vaš teror se neće isplatiti.

U Bosni i Hercegovini, imali smo priliku da to primijenimo kroz konzistentnu primjenu Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, koji je zaustavio agresiju i genocid, te donio mir. Ovo su bila njegova najveća dostignuća i njihova vrijednost ne može biti zanemarena.

Dejton je, međutim, također imao namjeru da poništi rezultate genocida i etničkog čišćenja. Imao je sve neophodne elemente da to uradi. Umjesto toga, po odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, njegove glavne odredbe su postale žrtva:

sistematičke, dugotrajne, namjerne diskriminacijske prakse javnih organa Republike Srpske s ciljem sprečavanja tzv. 'manjinskih' povrataka, bilo direktnim učešćem u nasilnim incidentima ili uzdržavanjem od obaveze zaštite naroda od… nasilnih napada samo zbog etničkog porijekla'.

Namjera Dejtona nikada nije bila održavanje takvog etničkog aparthejda u Bosni i Hercegovini. Nije implementacija Dejtona, već kršenje njegovih suštinskih principa, koji su doveli do ovog rezultata. Bila bi teška greška priznati ovaj rezultat kao zakonit i legitiman.

Odgovornost je ove organizacije da to popravi. Isto kao što nismo trebali biti prisiljeni da krijumčarimo oružje kako bi se odbranili, ne bi smjeli biti prisiljeni da krijumčarimo osnovna ljudska prava, pravdu i demokratiju u Bosnu i Hercegovinu.

Bez ispravljanja ovih grešaka, možemo li iskreno slaviti 60. godišnjicu usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima ovog decembra? Šta više, možemo li slaviti 60. godišnjicu usvajanja Konvencije o genocide ako prva i jedina presuda Međunarodnog suda pravde o zločinu genocida ostane u arhivama tog suda?

Dame i gospodo,

Sada je vrijeme da se ove greške isprave. Uskoro ćemo početi rad na novom Ustavu Bosne i Hercegovine i ishod tog procesa će dati odgovore na mnoga od ovih pitanja.

Onima koji nastoje da legitimiziraju sistematska kršenja Dejtonskog sporazuma, svi mi moramo reći: Ne zavaravajte se, genocid neće biti nagrađen.

Nagrađivanje genocida bi moglo poslati opasnu poruku širom svijeta, te bi sigurno ugrozilo šanse za stalni mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji. Potraživači pravde nisu neprijatelji mira. Oni su zaštitnici mira.

Naravno, postoje neki u Bosni i Hercegovini koji se ne bi složili s ovim, ali oni sigurno nisu žrtve genocida.

Dragi prijatelji,

Mi nismo zaboravili pomoć koju smo dobili od mnogih zemalja predstavljenih ovdje danas. Veliki broj vaših vojnika, diplomata, humanitarnih radnika i novinara su umrli u Bosni i Hercegovini, dok su radili da zaustave agresiju, donesu mir, smanje muke, ili da osiguraju da ostatak svijeta zna o njima. Za ovo im još jednom zahvaljujemo i ponavljamo simpatije prema njihovim porodicama. Još veći broj zemalja nam je pomogao u obnovi našeg društva nakon agresije, pa i njima iskazujemo našu iskrenu zahvalnost u ovom pogledu, te se nadamo da možemo raditi skupa kako bi osigurali trajan mir i stabilnost u mojoj zemlji."

Autor: Onasa

21.10.2008.

KLJUCNI USLOV ZA POVLACENJA OHR-a--JE--USTAVNA REFORMA

Glavni odbor Stranke demokratske akcije (SDA) na  9. redovnoj sjednici održanoj u Brčkom prihvatio je Deklaraciju o potpunom provođenju Dejtonskog sporazuma, koju je predložio predsjednik Stranke Sulejman Tihić

.
Zbog drastičnog pogoršanja političke situacije, a naročito u provođenju Dejtonskog sporazuma, Glavni odbor SDA traži od međunarodne zajednice odlučnije djelovanje na polju reformi u BiH, jer neodlučnost ohrabruje antibosanske snage. Pet proklamovanih uslova Vijeća za implementaciju mira za povlačenje OHR-a iz BiH nisu dovoljni. Ključni uslov koji se mora uobziriti je ustavna reforma koja će zemlji omogućiti funkcioniranje bez OHR-a, saopćeno je nakon sjednice.

Glavni odbor SDA je usvojio i stavove po aktuelnim pitanjima, prije sevga državne imovine i popisa stanovništva, pravnog statusa Distrikta Brčko, provođenju seta zakona iz oblasti javnog RTV servisa.

Državnu imovinu čini imovina koja je predmet sukcesije SFRJ, imovina ondašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i imovina Republike Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je pravni sljednik Republike Bosne i Hercegovine, a Republika BiH je pravni sljednik SR BiH (SFRJ). Entiteti su nastali 1994. i 1995. godine, zato sva ova imovina treba da bude upisana kao državna imovina. U skladu sa zakonima, država će dio vlasništva ili prava na korištenje prenijeti na entitete, kantone ili općine, stav je Glavnog odbora SDA.

Glavni odbor je naglasio da SDA podržava popis stanovništva sa svim relevantnim ekonomsko-socijalnim pokazateljima i bez izjašnjavanja o etničkoj, vjerskoj i jezičkoj odrednici bh. građana "jer smatramo da one nisu relevantne i neophodne u ovom trenutku". Ako bi se u ovakvoj situaciji i radio popis prema ovim odrednicama, ti podaci bili bi nepotpuni i netačni, a time nemjerodavni.

Stanovništvo Bosne i Hercegovine je još uvijek u pokretu kako unutar, tako i izvan zemlje. Pored toga, znatan broj bh. građana živi u jednom, a ima dokumente CIPS u drugom entitetu zbog ostvarivanja prava na zdravstveno, socijalno i penziono osiguranje, neusklađenih nastavno-obrazovnih programa itd. Dakle, takav popis bi samo proizveo dodatne političke posljedice, naglašava se.

"Ukoliko vlasti RS odluče da ovakav popis (iz)vrše na teritoriju samo toga bh. entiteta, mi ćemo pozvati Bošnjake i ostale da ga bojkotiraju, tako da bi to bilo popisivanje samo Srba u jednom dijelu Bosne i Hercegovine". Osim što bi ovakav popis bio nepotpun i irelevantan, također bi bio antiustavan, zaključak je GO SDA.

Pitanje pravnog statusa Brčko Distrikta treba riješiti dopunom Ustava Bosne i Hercegovine i određenim zakonima. Postojeća odluka arbitra nije dovoljna za puno inkorporiranje Brčko Distrikta u ustavno-pravni sistem Bosne i Hercegovine, mišljenje je Glavnog odbora Stranke.

SDA insistira na potpunom provođenju seta zakona iz oblasti javnog RTV servisa. "Protiv smo uvođenja nacionalnih kanala i insistiramo da postojeći emiteri rade i funkcioniraju kao servis građana - profesionalno i oslobođeno političkog i svakog drugog uticaja", mišljenje je i zaključak Glavnog odbora SDA.

"Zahtijevamo da RTRS bude u funkciji svih građana, a ne samo jednoga naroda i jedne politički stranke", kaže se u saopćenju

Glavni odbor Stranke demokratske akcije najoštrije je osudio nelegalnu smjenu generalnog direktora BHRT-a.
(FENA)

20.10.2008.

PRIKRIVANJE PONEKAD POSTAJE - GORE - OD ORIGINALNOG ZLOCINA

Intervju

Muhamed Šaćirbegović: "Izetbegović nije trgovao Srebrenicom"

Ambasadora Muhameda Šaćirbegovića nije bilo dugo u domaćim medijima. Vrlo rado je prihvatio intervju za portal Sarajevo-x.com gdje u prvom dijelu govori o genocidu u Srebrenici i onima koji su direktno za njega odgovorni. Poimenice, kaže on, to su Carl Bildt, Bernard Janvier, Yasuhi Akashi i Richard Holbrooke. On je nedavno na internetu objavio knjigu upravo posvećenu genocidu pod nazivom 'A convenient Genocide, in a Fishbowl'.
Razgovarao: Asim Bešlija



Gospodine ambasadore, posljednje što dolazi od Vas je knjiga koju ste nazvali 'A Convenient Genocide, in a Fishbowl', koja je objavljena jedino na internetu. Šta Vam je bila najveća motivacija da napišete ovu knjigu?

Postalo je jasno da je prisutan jedan napor da se ponovo napiše historija od strane onih koji ne samo da diktiraju budući razvoj BiH u okviru Dejtonskog sporazuma, nego koji su također definirali i trenutnu prirodu zemlje. Sjećam se Bosne i Hercegovine koju su branili njeni građani i vojnici. Jedino kada su ovi hrabri, odlučni građani i vojnici uspjeli da zaustave napad i kada je postalo jasno da BiH neće nestati tako lako, onda su međunarodni političari došli da definiraju mir koji je odgovarao njihovim stereotipima i interesima. Ali BiH je bila u ključnim momentima spašena od strane njenih sinova i kćeri, majki i očeva. Sada je taj uspjeh marginaliziran, i čak kriminaliziran u historijskom kontekstu.

Srebrenica i Žepa su ključni primjeri onih koji su se borili da spasu svoje živote i onih koji su izdali vlastito obećanje da brane civile, društvo i pravdu.

Čak i sa današnjim izostankom rata, oni koji bi trebali biti na čelu fronta za uklanjanje posljedica genocida, sada pokušavaju da ubijede nas da su ove posljedice beskrajne historijske činjenice. Odluka Međunarodnog suda pravde je trebala biti poziv na buđenje za sve. Odluka je skrojena tako da vrlo usko definira zločin i izbjegne odgovornost, pristanak i umiješanost drugih. I tamo gdje je BiH jasno pobijedila u kontekstu pravne odluke, genocid u Srebrenici, posljedice, uklanjanje posljedica je bilo nevažno u odnosu na originalni zločin. Kao što je Mladić izjavio kada je ušao u grad, Srebrenica je njegov najveći poklon srpskom narodu, Velikoj Srbiji, i danas je Srebrenica još uvijek dio RS.

Za mene je ovo bila početna tačka da napišem knjigu, jer niko ne može poreći ono što se desilo, i pravno i faktički. To je viđeno kao da se dešavalo u akvarijumu, ali Bosanci i Hercegovci se jedini tretiraju kao jedini koji pripadaju toj posudi. Kako god, ja mogu na neki način prenijeti ono što se dešavalo i ulogu ovih velikih mačaka gledajući izvana i unutar.

Možete li našim čitaocima dati barem kratak pregled njenog sadržaja i konteksta, kako bi shvatili šta je Vaša konačna poenta?

Akvarijum postaje odraz na onima koji su možda vjerovali da su oni jednostavno van našeg dugog pogleda i zahtijeva za odgovornošću. To je način da se obrnu pozicije. Vjerovatno je to kaubojski način rađenja stvari koji je postao dio mene kao jednog Amerikanca.. Kako god, ovo uključuje samokritičnu perspektivu. Ja sam oboje, i riba i mačka.

U pogledu pada Srebrenice i masovnih ubistava i genocida koji su uslijedili, vi ste još uvijek čvrsto na poziciji da je sigurna zona UN-a izdana. Izdana od koga?

Bildt, Janvier, Akashi i Holbrooke su bili arhitekti koji su pristali na to. Još uvijek nisam siguran do kojeg su obima drugi ključni političari i vlade igrali aktivnu ulogu u originalnoj izdaji ili posebno u tekućem prikrivanju.

Preko 10 godina, od vremena dok sam još bio bh. ambasador u UN-u, tražio sam shvatljivu i istinitu sliku o događajima i odgovornostima za izdaju Srebrenice. Sa odlučnom pomoći ljudi kao što su slovenački ambasador i sada predsjednik Danilo Turk, ambasador princ Zeid Raad iz Jordana i Bianca Jagger, uspjeli smo da proguramo kroz Generalnu Skupštinu UN-a rezoluciju koja je tražila odgovore i odgovornost. Nažalost, izvještaj koji je objavio UN-ov Sekretarijat je odgođen i očišćen od strane UN-ovih velikih sila, i istina je još uvijek zakopana.

Na prvom mjestu sam vjerovao da atak na Srebrenicu, Žepu (i Goraždu je bila namijenjena sudbina žrtve) je bio žuto svjetlo dato Mladiću, Karadžiću i Miloševiću. To je bio dio razumijevanja, 'dogovora' da se Palama i Beogradu da ono što su zahtijevali kako bi se vratili pregovorima koji će se zaključiti u Dejtonu. Krenuvši sa tim proljećem 1995. godine, američki i evropski medijatori su počeli pritisak na lidere Vlade BiH da 'zamijene' tri istočne enklave. Mi smo stalno odbijali zbog moralnih, političkih i strateških razloga. (Beograd i Pale su htjeli da uspostave kontinuirane, čiste granice kako bi se RS eventualno odvojila od BiH). Kada smo nastavili da pravimo otpor, Beogradu je dato ono što sam ja označavao u posljednoj dekadi kao 'žuto svjetlo' da se pregaze Srebrenica i Žepa, i također je trebalo i Goražde, i da se tako efektivno stvore nove činjenice na terenu koje bi Beogradu i Palama osigurale pregovaračku poziciju. Mi nismo bili svjesni ovog 'dogovora' kada je postignut, ali su tokom nekoliko narednih godina djelići dokaza doveli do ukazivanja na takav dogovor.

Čak i nakon pada Srebrenice i Žepe, Holbrooke je pokušavao da nas uvjeri da zamijenimo Goražde. Kao što sam siguran da ste svjesni, Holbrooke je dao intervju Senadu Hadžifejzoviću. U tom intervjuu on je izjavio da je imao 'instrukcije da žrtvuje Srebrenicu, Goražde i Žepu'.

Mnogo je glasova u Bosni koji kažu da je ondašnje bosansko rukovodstvo žrtvovalo Srebrenicu, što bi, pretpostavljam, uključivalo i Vas lično. Kako ovo komentirate?

Vjerujem da sam na ovo pitanje odgovorio gore i da je ono stvoreno sa namjerom da se potkopa moj kredibilitet. Kako god, postoji nešto vrlo važno u ovom navodu. Ako pratite trag odakle navod dolazi, bićete u mogućnosti da upratite političke snage i pojedince koji su Mladiću, Karadžiću i Miloševiću dali žuto ili zeleno svjetlo.

No, bez obzira na to, ja pozivam UN da ponovo pregleda svoje istrage od prije 10 godina da bi se procijenile nove i već postojeće činjenice. I pozivao sam vlasti u BiH da poduzmu vlastitu istragu oko toga šta se desilo. Uistinu je čudno da su Nizozemska, Francuska i UN imali vlastite istrage, ali ne i zemlja, Bosna i Hercegovina, i ljudi koji su najviše pogođeni. Vjerujem da ovo pokazuje ne tako mnogo prikrivanja u Bosni i Hercegovini, već više strah da se traži da ljudi poput Holbrookea i Bildta svjedoče pred bh. komisijom. BIH se ponaša kao kolonija u ovom svjetlu.

Postoji jedan preovlađajući argument zbog čega bh. zvaničnici nisu mogli izdati Srebrenicu. Odluka da se zaustave NATO avioni od dolaska da pomognu Srebrenici nije mogla biti donijeta od strane bh. vlasti, nego samo velikih sila koje su tako mogle diktirati unutar NATO-a i UN-a. I bosanske vlasti i Holandski bataljon su pozivali NATO ali je spriječen da dođe. Ko je zaustavio NATO avione? Ko je mogao zaustaviti ovu garanciju koju je NATO trebao dostaviti?

Međutim, osjetio sam da je moja moralna obaveza da pitam predsjednika Izetbegovića da li je imao neki dogovor, kako ne bih ostavio nijednu sumnju da ostane. Drugi put je to bilo nekoliko godina nakon što je Srebrenica pala, kada sam iza scene radio da se inicira UN-ova istraga. Međunarodni političari i većina u Sarajevu nisu bili voljni za jednu istragu.

Čak me je i predsjednik Izetbegović pitao zašto sam donio ovaj 'belaj' sam sebi. (Predsjedniku Izetbegoviću su dolazili neki međunarodni predstavnici u Sarajevu koji su tražili da me on zaustavi u pokušaju da zahtijevam istragu UN-a.)

Predsjednik Izetbegović mi je odgovorio: 'Da sam bar napravio neku zamjenu, vjerovatno onih 8.000 ubijenih bi sada bilo živo'. Uprkos nekim razlikama koje sam imao sa predsjednikom Izetbegovićem, na kraju moga mandata, vjerujem da on nije zamijenio, izdao Srebrenicu. Ali dopustite da budem jasan i glasan – priča o Srebrenici još nije u potpunosti ispričana, i mora postojati potpun pregled koji će također imati autoriteta nad pojedincima u Vašingtonu, Parizu, Briselu i gdje god tragovi mogu voditi. To znači jurisdikciju oko stvari koje neće samo adresirati Karadžićevu i Mladićevu odgovornost, nego pristanak ili umiješanost drugih.



Vjerujete li ili imate li informaciju o teoriji urote da je ovaj mali gradić bio dio plana o zamjeni teritorija, čije je zauzimanje od strane Srba bilo jedan od uslova za zračne napade NATO-a i intervenciju?

Bilo bi preočito da je Federacija dobila više Sarajeva zbog izgubljenih Srebrenice i Žepe. Svakako da je Holbruk u Dejtonu pokušao da ide ka ovoj tački. Mislim da je ovo bila njegova racionalizacija, moralna i politička, za dogovor koji je on konstruirao sa Beogradom i Palama.

Vjerovatno zbog mog američkog iskustva, uvijek sam mislio i još uvijek mislim da bi Sarajevo trebalo biti distrikt, glavni grad distrikt, i to bi bio jedan integrirajući faktor koji bi BiH ponovo spojio. Svaka trgovina Žepom ili Srebrenicom bi bila bez svrhe ili kontraproduktivna za bh. strateško stajalište da je Sarajevo bilo 'glavni grad' distrikt za cijelu BiH.

Okrenimo se sada poznatom Karadžić-Holbruk tajnom dogovoru. Kakve informacije Vi imate o tome da je on uopšte postignut?

Ovaj dogovor je postignut. Direktno sam informiran od strane drugog zvaničnika SAD-a koji je bio prisutan. I profesor Ingrao iz Scholar's Task Force on the Causes of the Yugoslav conflict, također je naznačio da postoje još najmanje četiri druga trenutna i bivša američka diplomata koja također potvrđuju dogovor. Profesor Ingrao i ja samo razgovarali, i ja vjerujem da njegovi dokazi i njegovi svjedoci jesu najkredibilniji.

Postoje i zvaničnici unutar Haškog tribunala, nije samo Florens Hartman, iako je otkrovenje da joj se sada sudi za objavljivanje tajni Tribunala. Mi se ne oslanjamo na Karadžićeve ili riječi njegove porodice ili saveznika.

Zbog čega ambasador Holbruk sve vrijeme poriče da je kao predstavnik vlade SAD-a, obećao Karadžiću da ga neće goniti NATO trupe u Bosni ako izađe iz političke arene?

Ambasador Holbruk ima mnogo moćnih prijatelja u medijima i jednako tako unutar State Departmenta i vlade SAD-a, koji se boje njegovog utjecaja. Ako se laž, ili u ovom slučaju poricanje ponavlja dovoljno i daje se dovoljno publiciteta, onda ova projekcija postaje realnost, nova istina. Ako sada govori istinu, onda će vjerovatno priznati potencijalnu krivicu pod međunarodnim pravom. (Ako Haški tribunal može suditi Hartmanovoj zbog nepoštovanja suda, zašto onda ne može Holbruku ili Bildtu zbog saučesništva). Holbruk bi onda morao priznati da je lagao kongresu SAD-a i javnosti sve ovo vrijeme. Nasuprot tome, on se još uvijek nada da dobije poziciju američkog državnog sekretara ili slično.

Ovaj dogovor je sramotan i za Holbruka i čak za postojeću američku diplomatsku hijerarhiju. Što više pokušavaju da poriču i lažu, više postaje očito koliko daleko su i koliko su spremni da idu da brane svoju verziju istine, i svoj kredibilitet. Možda se dobro sjetiti stare lekcije iz Watergatea i predsjednika Nixona. Prikrivanje ponekad postaje gore od originalnog zločina.

Mislite li da će sada Karadžić na suđenju biti nezgodan svjedok za zgodan genocid? Postoje mnoga mišljenja da će Karadžić dati istinski 'veliku sliku' oko Srebrenice i mnogih drugih dogovora sa zapadnim vladama?

Postoji nekoliko razloga zašto je dogovor napravljen na relaciji Holbruk-Karadžić. Ovi motivi se reflektiraju na američke izbore 1996. godine i Holbrukove ambicije da dobije Nobelovu nagradu za mir i dostigne poziciju američkog državnog sekretara.

Prisjetićete se da Karadžić i Mladić nisu bili bjegunci nego su se više kretali slobodno nekoliko prvih godina nakon Dejtona i mnogo nakon optužnice. Kako god, Karadžićevo kandidiranje za Predsjedništvo BiH u ljeto 1996. godine i kontinuirani vidljivi politički angažman je bilo najsramnije kršenje Dejtonskog sporazuma i izazov Holbrukovoj slici. (Više o ovome na http://europeancourier.org/115.htm )

Što se tiče 'velike slike', to je više kao 'velika istina'. Slažemo se oko toga da ima još dosta stvari koje trebaju da se rasvjetle oko uloge 'velikih sila' ili barem njihovih predstavnika i njihovog prihvatanja i saučesništva sa Karadžićem te Mladićem i Miloševićem.

Dokazi su bili tamo za sve koji su imali hrabrosti i također istrajnosti da ih traže. Nažalost, štampa u BiH je generalno daleko od nezavisnog ili posvećenog u istinitom informiranju. Novine i emiteri rade za pojedinačne interese političkih interesa sa kojima su združeni. Napadaju jedni druge ali se boje najmoćnijih političkih faktora unutar BiH, a to je da ih ambasade i ministarstva vanjskih poslova mogu zatvoriti ili jednostavno zaustaviti finansijsku ili drugu podršku.

Nažalost mnogo od slobodnog protoka ideja je unazađeno ka umrtvljenim komentarima naškrabanim pod anonimnim oznakama. Nema istraživanja, ali daje se oduška frustracijama. To se također može iskoristiti za pogrešno vođenje javnog mnijenja i odvesti diskurs daleko od ključnih pitanja.

Suđenje Karadžiću će težim učiniti skrivanje činjenica o pristanku ili saučesništvu da bi ljudi mogli ignorirati njihovu odgovornost. Karadžićevo suđenje će imati direktan utjecaj na ostavštinu Dejtonskog sporazuma. Dejtonski sporazum nije 'sveta krava'. U Dejtonu sam dao ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova da izrazim svoje neslaganje sa načinom na koji su pregovori išli unazad do štete za BiH, njene ljude i pravdu.

Međutim, potpisao sam sporazum da bi se završio rat i genocid i da bi mir imao šansu. Ta šansa je sada. Nema više oružja uperenog u naše glave. Ako Dejton nije sposban za napredak, onda to nije greška Bosanaca i Hercegovaca nego sporazuma. Ako se Dejton ne može promijeniti, onda je sasvim prigodno pokazati zašto je sporazum legalno i moralno greška. Dokazi ovih dogovora su posebno relevantni i nije samo Karadžić na suđenju, barem u pogledu suda historije.
20.10.2008.

DAYTONSKI MIROVNI SPORAZUM

Daytonski mirovni sporazum

From Ustav

Jump to: navigation, search

Daytonski mirovni sporazum (ili jednostavnije Dejtonski sporazum ili Dayton), pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Dayton, u američkoj državi Ohio, da bi se zvanično prekinuo Rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1991. do 1995. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosna i Hercegovina.

Osnovni koncepti Dejtonskog mirovnog sporazuma počeli su se pojavljivati u međunarodnim pregovorima još 1992. godine. Pregovori su pokrenuti nakon niza bezuspješnih napora za postizanje mirovnog rješenja, hrvatske vojne operacije «Oluja» iz augusta 1995. godine i nakon nje, vojne ofanzive protiv Republike Srpske usaglašene sa NATO snagama, tj. bombardovanja srpskih vojnih snaga. Također je zasjenjen masakrom u sigurnoj zoni u Srebrenici, te optužnicama protiv glavnih vojnih i političkih vođa bosanskih Srba podignutih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Tokom septembra i oktobra 1995. godine, mnoge svjetske sile, a posebno SAD i Rusija, okupljene oko Kontaktne grupe, su izvršile pritisak na čelnike triju strana da prisustvuju pregovorima u Dejtonu u državi Ohajo.

Konferencija je održana od 01. do 21. novembra 1995. godine. Glavni učesnici iz regije su bili predsjednik Srbije Slobodan Milošević koji je zastupao interese bosanskih Srba zbog odsutnosti Karadžića, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović zajedno sa Ministrom vanjskih poslova Muhamedom Šaćirbeyom.

Mirovnu konferenciju je vodio državni sekretar SAD-a, Warren Christopher i posrednik Richard Holbrooke zajedno sa dva kopredsjedavajuća i to specijalnim predstavnikom EU Carlom Bildtom i prvim zamjenikom ministra vanjskih poslova Rusije Igorom Ivanovom. Ključni učesnik američke delegacije je bio general Wesley Clark koji je 1997. godine postao komandant NATO snaga za Evropu. Vojni predstavnik UK je bio pukovnik Arundell David Leakey (kasnije komandant EUFOR-a u 2005. godini). Grupa za javno međunarodno pravo i politiku (PILPG) je pružala pravne savjete delegaciji Bosanske vlade u toku ovih pregovora. Odabrana je sigurna lokacija kako učesnici ne bi pregovarali putem medija nego za pregovaračkim stolom.

Nakon parafiranja 21. novembra u Dejtonu, potpun i zvaničan sporazum je potpisan u Parizu, Francuska dana 14. decembra 1995. Potpisali su ga također i francuski predsjednik Jacques Chirac, američki predsjednik Bill Clinton, premijer UK John Major, njemački kancelar Helmut Kohl and i ruski premijer Viktor Černomirdin.

Trenutna politička podjela Bosne i Hercegovine i njena struktura vlasti je dogovorena kao dio ustava koji predstavlja Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma zaključenog u Dejtonu. Ključna komponenta je rješenje međuentitetske linije razgraničenja na koju se odnosi veliki broj odredbi sadržanih u Aneksima.

[uredite] Proces

Dejtonski sporazum je bio kulminacija tzv Šatl (Shuttle) diplomatije koju je odpočeo Richard Hoolbrook sa svojim timom pod sponzorstvom SAD-a. Šatl se sastojao od posredničke diplomatije između zaraćenih strana. Jednostavnije gledano kontakt grupa Šatl diplomatije je igrala ulogu kurira i moderatora koji su proslijeđivali i moderirali zahtijeve zarađenih strane.

Mnoge osnove i preduslovi Dejtonskog sporazuma započeli su zapravo Šatl diplomatijom još godinu dana prije završne konferencije. Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Dejtonski sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po ključu 51-49 (51% teritorije Federaciji BiH i 49% Republici Srpskoj) koji je usaglasila tzv. kontakt grupa.

Ipak pored mnogih usaglašnih dijelova sporazuma Dejtonski sporazum je djelovao da usaglasi dogovor o problematičnim pitanjima neke od kojih su bile

Pravne i državne nagodbe:

  • Priznanje Bosne i Hercegovine od strane susjednih država
  • Sastav vlade
  • Podjela vlasti između države i entiteta
  • Institucije
  • Glasanje i povratak izbjeglica

Teritorijalne nagodbe:

  • Status i samoodrživa deblokada Sarajevo|Sarajeva
  • Goražde koridor
  • Posavska teritorija
  • Brčko koridor
  • Zapadna Slavonija

Iako su mnoge stvari bile dogovorene, Dejtonski sporazum je bio proglašen neuspjelim pola sata prije zatvaranja konferencije pošto Bosanska strana nije htjela da prihvati finalnu nagodbu. Sporazum je ipak uspio nakon što je zadnjem momentu donesena odluka da će se arbitraža u vezi sa Brčko koridorom odraditi u naknadnom periodu.

[uredite] Sporazum

  1. Aneks 1-A: Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rešenja
  2. Dodatak B Aneksu 1-A: Sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i NATO pakta o statusu NATO-a i njihovih članova.
  3. Aneks 1-A: Sporazum između Republike Hrvatske i NATO pakta o statusu NATO-a i njihovih članova.
  4. Aneks 1-A: Sporazum između Savezne Republike Jugoslavije i NATO pakta o tranzitnim aranžmanima za operaciju mirovnog plana.
  5. Aneks 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilizaciji
  6. Aneks 2: Sporazum o međuetničkoj granici i povezanim pitanjima
  7. Aneks 3: Sporazum o izborima
  8. Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine (odnosno Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primanjivati u Bosni i Hercegovini i Aneks II. Prelazne odredbe sa izjavama)
  9. Aneks 5: Sporazum o arbitraži
  10. Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima (odnosno Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primanjivati u Bosni i Hercegovini)
  11. Aneks 7: Sporazum o izbeglicama i raseljenim osobama
  12. Aneks 8: Sporazum o komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika
  13. Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih preduzeća u Bosni i Hercegovini
  14. Aneks 10: Sporazum o civilnom sprovođenju mirovnog rešenja
  15. Aneks 11: Sporazum o međunarodnim policijskim snagama
  16. Sporazum o parafiranju Opšteg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
  17. Završna izjava sudije o mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini
  18. Sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine, zaključen u Dejtonu 10. novembra 1995. godine
  19. Aneks na Sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine zaključen u Dejtonu - Dogovorena načela za prelazni statut za grad Mostar
  20. Sporazum o uspostavljanju zajedničkog veća o saradnji
  21. Sporazum o početku povratka prognanih u gradove Jajce, Bugojno, Stolac i Travnik
  22. Sporazum o povratku izbeglica u područje Velike Kladuše i Cazina
  23. Elementi dogovorenih principa za Sarajevo
  24. Sporazum o odnosima strana
20.10.2008.

MINHENSKI SPORAZUM JE POTPISAN--30.SEPTEMBRA 1938.GODINE

Podaci o sporazumu SSSR i Hitlera
1. oktobar 2008. | 00:57 | Izvor: Tanjug
Moskva -- Rusija je otvorila arhiv zaveden pod šifrom "državna tajna" o potpisivanju Minhenskog sporazuma sa Hitlerovom Njemačkom iz 1938.

Taj sporazum je omogućio Adolfu Hitleru da pripoji Njemačkoj pripoji Sudetsku regiju u Čehoslovačkoj. Dokumenti daju uvid u političke procese koji su se odvili prije i poslije potpisivanja sporazuma 30. septembra 1938. godine u Minhenu, izjavio je portparol ruske obavještajne službe Sergej Ivanov, prenela je agencija Ria Novosti.

Sporazum, koji je označio kraj Čehoslovačke kao nezavisne države, potpisali su ispred Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Italije - Adolf Hitler, Eduar Daladije, Nevil Čamberlejn i Benito Musolini, a u odsustvu čehoslovačkog predsjednika Edvara Beneša.

Među dokumentima koji su 1938. godine prikupili sovjetski obavještajci i koji su 70 godina čuvani u tajnosti nalaze se pisma koja su britanski i francuski ambasador u Pragu uputili čehoslovačkom premijeru u pokušaju da ga ubjede da pristane da Njemačka anektira Sudetsku oblast kako bi se "sačuvao mir u Evropi".

Tu su i mnoga pisma koja su razmjenjivali evropski ambasadori i njihove vlade.

Ujedinjena nakon Drugog svjetskog rata, Čehoslovačka je 1948. godine postala sovjetski satelit.

Sovjetskog uticaja oslobodila se 1989. poslije "plišane revolucije", a četiri godine kasnije se podjelila na Republiku Češku i Slovačku.

"Očigledno je da politika ustupaka Hitleru nije dala rezultata i da je samo ohrabrila agresora", komentarisao je bivši sovjetski obavještajac, general u penziji Lav Sockov.

On je istakao potrebu da se iz ove stranice historije koja je dovela do rata "izvuče pouka".

"Nikad ne treba ohrabrivati agresora, bio on mali ili veliki", izjavio je Sockov, aludirajući na gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija koga Moskva smatra agresorom na Južnu Osetiju početkom avgusta.



20.10.2008.

TVRDNJA POZNATE VIDOVNJAKINJE

Tvrdnje poznate vidovnjakinje

"Treći svjetski rat počinje 2010. godine"

Vidovnjaci i njihova predviđanja uglavnom izazivaju podsmijeh i skepsu. Malo ljudi vjeruje u takve stvari. Sve dok se neka od tih predviđanja ne počnu ostvarivati.
Ali kad je bugarska vidovnjakinja i iscjeliteljica Vanga (Vangelia Gushterova) govorila, ljudi su pažljivo slušali. Vanga je postala poznata po predviđanjima svjetskih katastrofa koje su se ostvarile.

Naprimjer, Vanga je predvidjela 11. septembar 2001. i napad na Svjetski trgovinski centar (WTC), kada je rekla da će „američka braća pasti pod napadom čelične ptice“.

Također je predvidjela početak Drugoga svjetskog rata, perestrojku u SSSR-u, smrt princeze Diane, pa čak i potonuće ruske nuklearne podmornice Kursk.

Stručnjaci kažu da je priznata vidovnjakinja predvidjela i događaje povezane s oružanim sukobom u Južnoj Osetiji.

Vanga je navodno rekla kako će treći svjetski rat započeti nakon pokušaja atentata na predsjednike četiriju država te poslije sukoba u Hindustanu, a za njegov početak naznačila je 2010. godinu.

Vanga je rođena u Bugarskoj, a većinu života provela je u ruralnom dijelu planinskog područja Kozhuh. Bila je nepismena, pa su njena predviđanja zapisivali saradnici.
Tvrdila je da njezine paranormalne sposobnosti imaju veze s nevidljivim bićima, koja joj navodno šalju informacije o prostoru i vremenu.

Osim proricanja, Vanga je i iscjeljivala, ali samo putem bilja i prirodne medicine. Prema onome što je navodila, ljudi bi se trebali liječiti samo biljem koje raste na području gdje žive. Nije bila protiv standardne medicine, ali smatra da je korištenje sintetičkih lijekova loše jer „zatvaraju vrata kroz koja priroda u tijelu uspostavlja ravnotežu“.

Vanga je također tvrdila da „vidi“ i „govori“ s ljudima koji su umrli prije 100 i više godina. Iako nerado, govorila je i o dalekoj budućnosti. Prema njezinim riječima čovjek će za 200 godina uspostaviti vezu s izvanzemaljcima od kojih mnogi već godinama žive na Zemlji. Dolaze s planeta koji se zove Vamfim i treći je planet od Zemlje, prenio je Dnevnik hr.

Njezini sljedbenici tvrde kako je znala i tačan datum svoje smrti, a umrla je 1996., te kako će je naslijediti 10-godišnja slijepa djevojčica koja živi u Francuskoj, a za koju će ljudi uskoro čuti.
20.10.2008.

MINHENSKI SPORAZUM IZ 1938 I DEJTONSKI SPORAZUM IZ 1995

OPIJUM ZA NAROD

Piše: Ivan Šarčević ivansar@bih.net.ba
20/10/08

Politika nesvrstanih

U ovoj zemlji se često daju izjave koje njihovi tvorci izreknu bez argumenata, ili one nemaju veze ni s povijesnim činjenicama niti s minimalnom željom da se problem riješi. One su tu samo da produže, štoviše zapetljaju ionako teško stanje.

Među takve spadaju i neke izjave visokog predstavnika Miroslava Lajčaka. Tako je prije nekoga vremena, odslikavajući našu političku scenu, samouvjereno kazao: “U svome životu dva puta sam vidio atmosferu kakvu danas vidim u odnosima Sarajeva i Banje Luke. Prvi put to je bilo u odnosima Bratislava - Prag, a drugi put Podgorica-Beograd. I svi znamo kako se to završilo.”

Dok su se kod nas neki kritički osvrnuli na ove neprimjerene usporedbe, nije primijećeno je li to itko iz Europe učinio. Vjerojatnije nije, jer je visoki predstavnik stvarno predstavnik nesvrstane politike za koju kaže: “Ako neko misli da se međunarodna zajednica može svrstati na jednu stranu, ili voditi politiku koju želi jedan narod - bilo ko da je u pitanju - onda griješi.”

Koliko je velika takva greška, toliko je nemoralna i cinična Lajčakova usporedba, jer takva međunarodna, odnosno europska politika, ovdje nije svedena samo na ambiciozne osobne procjene slovačkoga diplomata, nego očituje kratko pamćenje i nastavlja onu drugu, tamnu stranu europske politike kojoj se i događa da obezvređuje ono na čemu inzistira, i ne uživljava se ne u sitne nego u bitne razlike: Bosna i Hercegovina nije ni Češka ni Slovačka ni obje zajedno, a kamoli Jugoslavija u malom ili Srbija i Crna Gora.

Konkretno: Lajčak je odnos Banje Luke (Beograda) i Sarajeva prije trebao usporediti s odnosom između Münchena i Praga između ona dva rata, Daytonski sporazum iz 1995. s Münhenskim iz 1938. Naime, te godine Hitleru su Englezi i Francuzi omogućili da, nakon što je priključio Austriju, priključi i Sudetski kraj Čehoslovačke. I time je otpočelo komadanje i kraj te versajske multietničke države čije posljedice se osjećaju i do danas, i time je politički omogućen Hitlerov rat.

Zar Lajčaku ne bi bilo bolje da učeći iz povijesti Europe i svoje zemlje - patnjom i zlom, krvlju i nepomirenjima opterećene, ali i nabrekle od čežnje za slobodom i demokracijom - pravi obrazloženije usporedbe sa zemljom kojoj, kaže, želi “perspektivu, stabilnost, sigurnost, prosperitet“? Ima li dakle u onoj famoznoj münchenskoj politici appeasementa - popuštanja i negledanja zbilji (zlu) u oči - ikakvih oznaka njegove politike i politike koju predstavlja? Zar naknadno međunarodno legaliziranje učinaka rata nije slično raspadu države Čehoslovačke tih godina, kao i progonom ne samo Židova nego svih neistomišljenika? Zar i nepozivanje Staljina u München, te odatle njegov kasniji pakt s Hitlerom, nije sličan mnogim zakulisnim paktovima u i oko ove zemlje?

Zar engleski pritisci na Edvarda Beneša, onodobnog češkoga predsjednika, nisu slični i današnjim pritiscima velikih da se preda vlastiti teritorij, potvrdi genocid i zlo rata? Zar povratak Beneša u zemlju s novim, sovjetsko-komunističkim vlastima 1945. i onaj strašni izgon iz zemlje milijuna Nijemaca (nisu baš svi bili za Hitlera), te premještanje pa vraćanje iz Sudeta tisuća Slovaka i Mađara, nema nikakve veze s etničkim čišćenjem, raznim reintegracijama, humanim preseljenjima koje je u sadržaju i opsegu ratificirao Dayton najviše u samoprozvanoj tvorevini RS- a nastavlja se i danas pod tzv. socijalno-demokratskom vlašću Milorada Dodika?


Zar Lajčak nije učio u povijesti svoje zemlje Slovačke što je značila vladavina vlč. dr. Jozefa Tisa, unatoč oštrom protivljenju Vatikana? Koliko je stranaka moglo ostati za njegova predsjednikovanja u “Nezavisnoj Slovačkoj“, a tek Židova? Zar nije makar malo slično onodobno geslo: “Slovačka Slovacima“ s onim: “RS - samo Srbima“ i klerikaliziranim politikama kod nas koje su mržnjom i ratom očistile “svoja“ područja? Zar Lajčak kod nas nema usporedbi za izdvajanje Karpatske Ukrajine i mađarsko oduzimanje trećine njegove domovine, najrazvijenijega dijela, uz suglasje vođa njegova naroda, Hitlerovih marioneta, koji su to mirno “prodali“ ne iz nacionalnih interesa nego samo da bi vladali?

Zar i iz lijepoga rodnoga grada Poprada nema iskustvo multietničnosti ali i logora, zar mu je nepoznato da mu je iza rata zavičaj dobro očišćen od Nijemaca?

Pa zar su u BiH sve politike iste, pa i nacionalističke? Zar je entitet jednak državi? Zar se demokracija ne može konfrontirati (nacizmu) nacionalizmu?

Kad se engleski premijer Chamberlain, nakon što je potpisao u Münchenu Hitlerove nakane, vratio u svoju Englesku, kazao je: Ovo je mir za naše dane! Lajčak i politika koju predstavlja stalno govore: Bez nas ništa ne možete učiniti, ali mi vam ne možemo pomoći.

To je mir za naše dane, za BiH ili Gruziji, svejedno. Politika nesvrstanih moćnika. Ili ipak svrstanih na stranu počinitelja.

20.10.2008.

DANASNJI UZROCI PODJELE BOSNJAKA

Kada pitam bilo koga? ''da li su korisnije price u grupicama ili u javnosti,'' pametan odgovor ce biti,''u javnosi.'' Zasto sam napisao bas ovakvu recenicu,pokusat cu da to objasnim.

Gotovo svaka osoba je sklona prepricavati vazne stvari u grupicama,ali kada dodje momenat da se to iznese u javnost,onda se mnogi povlace.Imamo mnogo nacina povlacenje,ali imamo i dosta plitko razmisljanje,odnosno ''neozbiljnost.''

Svako skrivanje neke vazne izreke je veliki gubitak za tu osobu,a i za kompletno drustvo.U ljudima vlada "inat-nam i genetske odrednice",zbog cega mnoge osobe ''kolapsiraju'' u zivotu.Mnoge osobe znaju za svoje greske,ali ih i dalje svjesno prave,sve do svog potpunog kolapsa.Ovakvi slucajevi se sve vise isticu kod Bosnjaka,i zato su Bosnjaci   podjeljeni.

Djeljenje Bosnjaka u grupice,prvo ide protiv samih Bosnjaka,a u veliku korist,neprijateljima Bosnjaka,kojih ima prekovise  u BiH i van BiH.Mnogi Bosnjaci su zaboravili,sta se sve prezivjelo u ratu od 1992-1995.godine, kada nisu bili jedinstveni.Ni opasni rat protiv Bosnjaka,nije ih mogao ujediniti.

Prvo su podjeljene,politicke Bosnjacke stranke,koje ne rade dobro za BiH.Politicke stranke su podjelile narod,a sada se narod djeli sam izmedju sebe,i svako vodi svoju politiku.Niko se ne pridrzaje politicke osnove,koja je u korist svih Bosnjaka i drzave BiH.

Oformljeni su mnogi forumi na internet stranicama ,gdje je gotovo svako protiv svakoga,a zaboravlja se Bosnjacka buducnost.Ako se ovako nastavi,onda ce Bosnjaci izgubiti svoj identitet, i bit ce isto sto su bili u nestaloj Jugoslaviji.

Svi Bosnjaci moraju da znaju,da ih mnogi namjerno djele, u cilju potpunog nestanka Bosnjaka,i zato se moraju ujediniti i sacuvati svoj identitet, a i suverenu i nezavisnu drzavu BiH.

20.10.2008.

OD NASTANKA BOSNE DO XX STOLJECA STANOVNISTVO SE ZVALO "BOSNJANI"

Srednjovjekovna Bosna-na latinskom Bosnium,Bissena,Bessona,Bosona,Bozina,Bosnia,Bothna,na grckom Bosova-dobila je ime po rijeci Bosni,koja se u rimskom dobu nazivala Bassanius.Cinjenica da je prvobitna drzava Bosna dobila ime po starom imenu rijeke oko koje se razvijala znaci da ni hrvatska a ni srpska prvobitna drzava jezgra nisu neposredno utjecale na formiranje ove drzave.Juznoslavenska plemena koja su zivjela i u ranom,i u kasnijem srednjovjekovnom periodu,sebe su u bosanskoj drzavi nazivali samo imenom Bosnjani.Sve druge tvrdnje da je to stanovnistvo nazivalo sebe bilo Hrvatima bilo Srbima ne pocivaju na naucnim (znanstvenim) cinjenicama.

Pojavom srpskih i hrvatskih nacionalista,krajem XIX stoljeca,Bosnjanima je natureno ime "Srbi i Hrvati",cime se Bosna  pocela da djeli,od strane,srpskih i hrvatskih nacionalista,i to djeljenje traje sve do danas.

U srednjovjekovnoj Bosni pa do kraja XIX stoljeca,svo stanovnistvo se zvalo "Bosnjani",a po vjeroispovjesti su bili "bogumili (muslimani),katolici i mali broj pravoslavaca."

Doktor Mehmedalija Bojic

20.10.2008.

PJESMA KOJU JE ALIJA IZETBEGOVIC NAPISAO U BOLNICKOM KREVETU

Pjesma koju je Izetbegović napisao u bolničkom krevetu
Papir na kojem su bile ispisane riječi Bakir pronašao u fioci očevog bolničkog kreveta...
19.10.2008. 10:34

Alija Izetbegović 10. oktobra 2001. godine, dok je bio hospitaliziran u KCUS-u, napisao je pjesmu "Poruka sebi".

Papir na kojem su bile ispisane riječi, na dan Izetbegovićeve smrti, 19. oktobra 2003. godine, Bakir je pronašao u fioci očevog bolničkog kreveta.


Ostani uspravan

Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda

Kojim god putem da kreneš

Na kraju čeka smrt

I sve se završava propašću

I ti ćeš umrijeti

I ovaj svijet će umrijeti

Zato ostani uspravan



Autor: Redakcija

18.10.2008.

GAVRILO PRINCIP JE BIO "TERORISTA" I STVARALAC "VELIKE SRBIJE"

Gavrilo Princip, sin postara, rodjen je u Junu 1894 godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Patio je od tuberkoloze. U Sarajevu je pohadjao trgovacku skolu, a potom gimnaziju. Iz VI razreda gimnazije, iskljucen je iz skole zbog veze s jednom ucenickom protu-Austrijskom organizacijom.

U Maju 1912 godine, preselio se u Beograd i nastavio skolovanje. Stupio je u vezu s tajnom organizacijom Crna ruka. Naredne dvije godine, vecinu svog vremena provodio je s drugim nacionalistima u planiranju ujedinjena BiH i Srbije. Za vrijeme I Balkanskog rata, prijavio se u Srpsku vojsku kao dobrovoljac, ali je odbijen.

Kada je objavljeno da ce nadvojvoda Franz Ferdinand nasljedniti prijestole Austro-Ugarske, te da ce posjetiti Sarajevo u Junu 1914 godine,. Dragutin Dimitrijevic, sef obavjestajne sluzbe u Srpskoj vojsci i celnik Crne ruke, poslao je 3 covjeka – Gavrila Principa, Trifka Grabeza, i Nedeljka Cabrinovica u Sarajevo da izvrse atentat.

Po dolazku u Sarajevo, zavjerenici su se pridruzili ostalim sudionicima zavjere: Muhamedu Mehmedbasicu, Danilu Ilicu, Vasi Cubrilovicu, Cvjetku Popovicu, Misku Jovanovicu, i Veljku Cubrilovicu. Svako je imao pistolj, dvije bombe, i malu kolicinu otrova cijanida. Bilo im je naredjeno da izvrse samo-ubistvo nakon sto nadvojvoda bude ubijen.

U Subotu 28 Juna 1914 godine, Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato vosom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potjorek, guverner BiH, cekao ih je na stanici kako bi ih odveo na primanje u Gradsku Vijecnicu. Bila su 2 automobila. U drugom automobile vozio se Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato, koje je bila trudna. Prvi atentat je trebao da izvrsi Muhamed Mehmedbasic, ali on nije to ucinio. Drugi atentator je bio Nedeljko Cabrinovic, koje je bacio bombu na vozilo gdje se nalazi Franjo Ferdinand. Nakon sto je bacio bombu, Cabrinovic je progutao otrov cijadin i skocio u rijeku Miljacku. Medjutim, policija ga je uspjela izvuci iz rijeke a otrov nije djelovao, pa je odveden u policijsku stanicu.

Franjo Ferdinand se vozio do bolnice da obidje povrijedjene od bombe Nedeljka Cubrinovica. Dok se Ferdinand vozio u kolima, na uglu je stajao Gavrilo Princip. Kada je naislo vozilo gdje se nalazi Franjo Ferdinand, Gavrilo Princip je izvadio pistolj i ispalio nekoliko metaka. Nadvojvoda je pogodjen u vrat, a nadvojvodkinja u grudi. Vozac ih je vozio do bolnice, ali su oboje brzo podlegli ranama. Nakon sto je izvrsio svoj cilj, Gavrilo Princip je uperio pistolj u sebe, ali je neki covjek to primjetio , uhvatio ga za desnu ruku i sprijecio ga da se ubije. Ubrzo su stigla 2 policajca koji su uhapsili Gavrila Principa.

Uhvaceni su osudjeni za ubistvo i izdaju. Prema vazecem zakonu, maloljetne osobe (ispod 21 godinu) nisu mogle biti osudjene na smrt, tako da su osudjeni na 20 godina zatvora.



Gavrilo Princip je priminio 28 Aprila 1918 godine (u 24 godini zivota), od tuberkoloze, u zatvoru tvrdjave Terezin u Ceskoj. Tri godine kasnije, tacnije 1921 godine, njegovo tijelo je preneseno u Sarajevo i sahranjeno u zajednicku grobnicu atentatora Mlade Bosne. Za vrijeme kraljevine Jugoslavije na mjestu atentata, postavljena je spomen ploca koja je uspostavom NDH (Nezavisna Drzava Hrvatska) i dolazkom njemacke okupacijske sile maknuta. Utemeljenjem socijalisticke Jugoslavije, ploca je vracena, da bi osnivanjem samostalne BiH ponovo bila uklonjena.

Nedeljko Cabrinovic je rodjen 1895 godine a umro je u zatvoru 1916 godine u 21 godini zivota

18.10.2008.

U BOSNI I HERCEGOVINI JE SAMO JEDNA NACIJA

Dragi citaoci ovog bloga:


Mitologija,ne zdrav razum,nacionalizam,sovinizam fasizam, rasizam, drzavni sistem,politicki sistem,borba za postojanje samo jedne nacije, i borba svih politicara u BiH,za sto brze obogacivanje na racun njihovog naroda,dovelo je sve gradjane BiH u veoma tezak polozaj.

U BiH se prvo moraju kazniti agresori na BiH i njihovi ratni zlocinci,koji slobodno hodaju po BiH,a mnogi rade u vaznim drzavnim institucijama.U BiH se mora zabraniti rad svih onih politickih stranaka,koje rade protiv BiH,i koji govore protiv BiH.Takodjer,u BiH se mora zabraniti rad svih vladinih i nevladinih organizacija koji rade protiv BiH i u javnosti govore protiv BiH.U BiH se mora napraviti novi Ustav,koji ce brzo rjesavati sve ove navedene probleme.

Ako svi budemo jedinstveni u BiH i ako budemo birali u vlast samo one koji vole BiH,onda ce mo brzo rjesiti probleme u BiH,a sve nacionaliste,fasiste, rasiste,soviniste i ratne zlocince,mnoge politicare i njihove suradnike,kazniti za njhova ucinjena djela.

Bosni i Hercegovini trebaju ljudi koji nisu nacionalno nastrojeni i koji ce se iskljucivo boriti za suverenu i nezavisnu BiH,a ne za veliku Srbiju ili veliku Hrvatsku.Bosna i Hercegovona treba da bude multinacionalna drzava u kojo ce svi njeni gradjani imati ista prava.

U svim skolama u BiH,treba da bude glavni jezik, ''Bosanski,'' a svi gradjani u BiH,trebaju da se zovu "Bosanci i Hercegovci" i da imaju samo jedan naziv nacije "Bosansko-Hercegovacka nacija",a ne Srbi i Hrvati.Srbi su u Srbiji,a Hrvati u Hrvatskoj..U bosansku politiku ne smije da se mjesa ni Srbija ni Hrvatska,a RS-u treba ukinuti,jeli je ona genocidna tvorevina.Moraju se poskidati svi spomenici ratnih zlocinaca,a takodjer i njihovi natpisi koji prave veliku nesigurnost i nepovjerenje u BiH.

Ako budemo razmisljali sa zdravim razumom,bez imalo nacionale nastrojenosti,onda ce mo u BiH brzo rjesiti probleme.

 

18.10.2008.

PISMO-HARISA SILAJDZICA-VISOKOM PREDSTAVNIKU BiH

Silajdžić Lajčaku
RS provodi secesionističku politiku
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić uputio je  pismo Miroslavu Lajčaku, visokom predstavniku u BiH u kojem reagira na posljednja dešavanja i aktivnosti u Republici Srpskoj, saopćeno je iz Silajdžićevog kabineta.
Pismo prenosimo u cjelosti.

"Pozitivna atmosfera koja se stvorila u Bosni i Hercegovini nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju nije, nažalost, dovela do promjene secesionističke politike koja dolazi iz RS entiteta. Iako sam se dosada suzdržavao od reagovanja na naznake intenziviranja takve politike upravo radi očuvanja te pozitivne atmosfere, potezi koji dolaze iz RS entiteta su tu atmosferu potpuno eliminisali. U ovom trenutku očekujem da poduzmete konkretne mjere u pravcu otklanjanja efekata takvih poteza. Razgradnja Bosne i Hercegovine će se u protivnom nastaviti, što će dovesti do narušavanja mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini i cijelom regionu.

Iako sam siguran da su Vam na raspolaganju mnogobrojni primjeri takve politike, navest ću niz onih za koje je reakcija OHR-a izostala:

U RS entitetu godinama su na snazi zakoni koji govore o "bivšoj Bosni i Hercegovini,“ što jasno krši Član I Ustava BiH koji precizira da "Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu...“. Član 41.1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS entiteta je samo jedan od mnogih primjera ovako direktnog kršenja Ustava BiH.

U poslijednjih nekoliko godina, RS entitet je intenzivirao paralelne diplomatske aktivnosti u inostranstvu, kroz sedam "predstavništava RS“, te kroz znatne sume za finansiranje lobističkih aktivnosti u inostranstvu. Izdaci za lobiranje u budžetu RS entiteta za 2007. i 2008. godinu su veći od sličnih izdataka bilo koje države bivše Jugoslavije. Podaci kojim raspolažemo dokazuju da se ne radi o kulturnim ili privrednim aktivnostima, već gotovo isključivo o vanjsko-političkim aktivnostima koje su u ekskluzivnoj nadležnosti Bosne i Hercegovine.

Predstavnici iz RS entiteta blokiraju sve pokušaje izgradnje cestovne mreže od strane Bosne i Hercegovine, te poduzimaju entitetske aktivnosti u tom pravcu, iako je regulisanje međuentitetskog transporta u isključivoj nadležnosti BiH.

Skupština RS entiteta  usvojila je nove simbole tog entiteta kojim dominiraju obilježja srpskog naroda. Iako su bošnjački poslanici u toj skupštini predlagali usvajanje neutralnih simbola, letimičan pogled na usvojena rješenja jasno ukazuje da se njima privileguje samo jedan narod. Ovaj potez je u punoj suprotnosti sa odlukom Ustavnog suda BiH da ukoliko se srpski narod odluči „da putem simbola Republike Srpske sačuva svoju tradiciju, historijsko naslijeđe i kulturni identitet... , isto pravo se mora dati i Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima i svim ostalim građanima Bosne i Hercegovine...“. Šta više, iako je Ustavni sud BiH ocijenio nedopustivim “davanje prvenstva koji se zasnivaju na nacionalnom ili etničkom porijeklu...”, usvojeni simboli RS entiteta jasno daju prvenstvo srpskom narodu, ignorišući nalog Ustavnog suda BiH da Bošnjaci, Hrvati, ali i svi ostali građani, moraju “svoja prava i obaveze ostvarivati na jednak način”. Bacanje zastave Bosne i Hercegovine od strane premijera tog entiteta u ovakvim okolnostima ne predstavlja iznenađenje, ali je svakako kažnjivo po Zakonu o zastavi BiH.

Predsjednik RS entiteta odlikovao je niz osoba zbog “doprinošenja opšteg napretka RS entiteta". Odlikovanja nose nazive osoba i događaja isključivo iz historijskog naslijeđa srpskog naroda, uključujući “Orden Njegoša”, “Orden Miloša Obilića”, “Orden Krsta milosrđa”, te se čak dodjeljuju i povodom “Krsne slave Vojske RS-a i obilježavanja godišnjica otadžbinskih ratova”. Kada se ovom doda činjenica da je jedna od odlikovanih osoba Peter Handke, deklarisani prijatelj Slobodana Miloševića koji je na njegovoj sahrani ustvrdio da je “sretan zbog svoje bliskosti sa Miloševićem koji je branio svoj narod”, postaje jasno da odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda nikada nije provedena, niti ozbiljno shvaćena u RS entitetu.

Predstavnici RS entiteta također aktivno rade na dovršavanju projekta etničkog čišćenja, projekta koji je započeo Slobodan Milošević a zdušno opravdavao njegov prijatelj Handke, kroz blokiranje izmjena Zakona o državljanstvu BiH. Iako bi predložene izmjene imale pozitivan efekat po sve građane BiH svih nacionalnosti, deklarisani cilj ove politike je dodatna izmjena etničke slike Bosne i Hercegovine. U ovom slučaju ne treba birati riječi jer je ta politika jasno artikulisana: oni koji nisu ubijeni će biti ispisani.

Konačno za potrebe ovog pisma, ali nikako kao zadnji primjer separatističkih i ekskluzivističkih poteza RS entiteta, postavlja se pitanje uspostavljanja “Fudbalske reprezentacije RS entiteta". Kao Evropljaninu, dobro Vam je poznat nivo strasti, ali i potencijal za eskalacije, koji proizilazi iz fudbala na ovom kontinentu. Osnivanje paralelne fudbalske reprezentacije prijeti da te strasti dovede do usijanja, ali još važnija je činjenica da se ovim potezom direktno dovodi u pitanje funkcionisanje Bosne i Hercegovine, i samo Bosne i Hercegovine, u međunarodnim sportskim takmičenjima.

Fudbalske reprezentacije, za razliku od klubova, upravo i postoje radi djelovanja na međunarodnom nivou, te formiranje takve reprezentacije od strane RS entiteta direktno narušava suverenitet Bosne i Hercegovine i krši Ustav BiH.

Iako je Vijeće za provedbu mira na posljednjem zasjedanju poslalo načelnu poruku o potrebi zaustavljanja nacionalističkih poteza, ovi primjeri pokazuju da djelovanje RS entiteta ne predstavlja samo nacionalizam već da se radi o separatizmu na etničkim osnovama, kršenju Ustava BiH i odluka Ustavnog suda BiH, sa ciljem učvrščivanja pozicije RS entiteta kao ekskluzivnog prostora samo jednog naroda, sa eventualnim ciljem stvaranja etnički čiste srpske države na tom prostoru.

S obzirom na sve ove činjenice, poruke međunarodne zajednice da se “domaći lideri dogovore unutar Daytonskih okvira” predstavljaju ignorisanje činjenice da RS entitet svjesno, organizovano i kontinuirano izlazi iz tih okvira. Mi koji imamo ta ovlaštenja ćemo uskoro pokrenuti niz inicijativa pred Ustavnim sudom BiH s ciljem osporavanja ovih aktivnosti. Gornji primjeri, međutim, ukazuju da se odluke tog Suda ne provode od strane RS entiteta, te da se otvoreno krše. U takvoj konstalaciji odnosa, samo međunarodna zajednica može usloviti poštivanje i dosljedno provođenje Daytonskog sporazuma, što je na kraju i njena primarna obaveza.

Na kraju, Vama je nesumnjivo poznato da Ustav BiH nalaže Bosni i Hercegovini da preuzme nadležnosti u svim stvarima koje “su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine”, te se nadam da ćete djelovati na zaustavljanju i eliminisanju separatističkih aktivnosti RS entiteta, s konačnim ciljem očuvanja mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini", zaključio je svoje pismo dr. Haris Silajdžić, predsjedavajući Predsjedništva BiH.

18.10.2008.

BOSNJACI I BOSANSKI JEZIK

BOSNJACI I BOSANSKI JEZIK

Jos davno u I/II stoljecu nove ere rimski historicar,Via Apija,zapisao je
ime ''Bosna''.Krajem XII stoljeca ''Bosanski Ban Kulin'' svojom Poveljom ''Dubrovcanima'' potvrdzuje ime geografskog pojma i drzave Bosne,a time i ime jezika svih Bosnjaka odnosno bosanskog jezika.Tokom mnogih stoljeca,mnogi pisci hronicari,putopisci i vladari impresivno su isticali ljepotu bosanskog jezika (kao lijepi jezik dobrih Bosnjaka).U usmenoj i pisanoj tradiciji,afirmisano je ime ''Bosnjak'' i ime jezika ovog naroda.U vrijeme Osmanske Carevine,bosanski jezik je bio jedan od diplomatskih jezika na Porti a ne neki drugi iz grupe juznoslovenski jezika-kako je insinuirano u nebesko-romanticarskoj historografiji.Zapisi o Bosni,Bosnjacima i Bosanskom jeziku,potvrdzeni su i na mnogim steccima bosanskohercegovackih(ali i Sandzackih-prema nojnovijim istrazivanjima)-Bogumila-''Dobrih Bosnjaka'',te kasnije u svim zapisima i djelima pisaca alhamijada knjizevnosti BiH i Sandzka(vrlo impresivno u poetici novopazarskih,uzicki,bijelopoljskih,pljevaljskih alhamijada stvaralaca) zatim u svim poetskim oblicima usmene Bosnjacke tradicije,u naucnim djelima i djelima novije Bosnjacke literature i historije kulture.

Cinjenica je da trajnost lingvistickih supstrata otkljucava sva vrata najstarije historije i najstarijih kultura,pa i onih u Sandzaku u kojem zive Bosnjaci i drugi narod.Dakle historijske cinjenice potvrdzuju da je jezik Sandzackih Bosnjaka Bosanski,odnosno Bosnjacki-kao njegov alternant isto onako i onoliko kakav je u maticnoj drzavi BiH.To je onaj lijepi jezik ''Dobrih Bosnjaka'' koji kao historijska i kulturna tekovina,traje neprekidno od Povelje Bana Kulina do danas.

Radoslav Katic,Hrvatski lingvista,je rekao ''Postoji narod i taj narod ima svoj jezik'' O ljepoti Bosanskog jezika je pisala knjizevnica ''Isidora Sekulic'' koja je rekla ''Bosanski jezik je jedna koletivna umjetnost ciste genijalnosti,od ranga narodnih umotvorina,ali koja nije samo cudo proslosti,nego je cudo sadasnjosti.'' Jezik Bosnjaka,Sandzaka,,dakle Bosanski/Bosnjacki, ima svoju autenticnost u djelima Sandzckih pisaca;Camila Sijarica,Muhameda Avdagica,Ragipa Sijarica,Zaima Azemovica,Marufa Fetahovica,Husa Basica,Safeta Sijarica,Hoda Katala,Semihe Kacar,Bele Isovic-Dzogovic,Omera Turkovica,Ismeta Rebronje,Rasima Cehahmetovica,Murata Baltica,Jasmine Mekic-Medzedovic,Edite Dautovic,Sabana Sarenkapica,Mevlude Malajac,Zihnije Bulica,

Bosnjaci su imali sviju knjizevnost na Bosanskom jeziku.Imali su i svoju pisanu knjizevnost i pisanu tradiciju-ukljucivsi i one ucene pjesnike koji su pisali na turskom,persiskom i arapskom,tecno govorili ove jezike velikih civilizacija i literatura i sto je dovoljna potvrda da Bosnjaci nisu bili nepismen narod,vec naprotiv vrlo pismen i afirmisan dobrim djelima svih ondasnjih knjizevnih vrsta i zanrova.Za stavljanje govora/jezika iz okvira stokavskog dijalekta pod jedan (srpski)imenitelj najvise je cinio ''Vuk Stefanovic Karadzic'' i njegovi naslednici kasnije,formulisuci i uspostavljajuci velikosrpski jezicki,kulturoloski i nacionalni(nacionalisticki)program iz kojeg su kasnije proizilazili ''Nacertanije'' Ilije Garasanina pedesetih godina XIX stoljeca.

Za iseljavanje Bosnjaka i Albanaca u Tursku,sacinili su program ''Vasa Cubrilovic'' i ''Ivo Andric'' u organizaciji ''Srpskokog kulturno-prosvjetnog kluba'' pred Drugi Svjetski rat.Program o etnicki cistoj Srbiji ''Stevana Moljeviva'' i ''Dragise Vasica'' te Memorandum ''Srpske Akademije Nauke i Umjetnosti'' 80ih godina XX stoljeca,imao je cilj ''osvajanje tudzih teritorija i stvaranje velike Srbije.'' U ovom kontekstu su i velikosrpske aspiracije na teritoriji od Soluna do Karlobaga i dalje do Graca i Beca,te na sjeveru do Budima i istocno od Temisvara i Vidina.Ovome se moze dodati i romanticka obsesija vaskrsavanjem Vizantijskog Carstva pod macem Srbije i uspostavljanjem srpske prijestolnice u Carigradu.Sve je bilo u funkciji srpstva i svetasavlja ciji su transparenti bili ''Srbi sve i svuda'',Srpske su zemlje tamo gdje se nalazi makar jedan srpski grob.''

Srbi su najstariji narod na svijetu za ''Milja Vujanovica,Relju Novakovica,Vojislava Seselja'' i druge.Srbi su nebeski narod,Bog je Srbin,Svete srpske zemlje itd.To su govorili najveci srpski nacionalisti.Bosnjacima se prijetilo,odsjecanjem prstiju,pisani su romani,genocidne poruke(Noz-Vuk Draskovic) i takozvane ''Studije''nacional-sovinisticke propagande(Srbi i Siptari-Novica Vujanovic).Sve ove nacionalisticke i fasisticke komponente,poticu jos od ''Save Nemanjica'',kada je otimao tudze zemlje drugih naroda po Balkanu i proglasavao ih srpskim svetim zemljama.

Jedna varijanta najgore fasisticke ideologije,osmisljena je u agresivnom pravoslavlju i njegovom vjerskogenocidnom radikalizmu od XII stoljeca do danas,a njegovi interpretatori i realizatori su ekstremno svesenstvo,nacionalisticki intelektualci,pisci,politicari,historicari,akademici i vladari pomucene pameti.U ovom genocidnom kontekstu stvorena je ideja o takozvanom,drzavnom jeziku o srboslavlju i srboslaviji o etnickim ciscenjima i pokoljima u ime vjere(srpske vjere) i srpskohriscanskog paganizma.Svoju jezicku reformu Vuk Karadzic je zapoceo 1814.godine da bi vec 1818.godine svojim rijecnikom srpskoga jezika verifikovao dominaciju ovoga jezika nad ostalim juznoslovenskim jezicima i stavio pod isti imenitelj ''Srpski jezik.''

1850.godine,napravljen je dogovor u Becu izmedu Srba i Hrvata da se jezik zove ''Srpsko-Hrvatski.''Hrvatska je pocela funkcionirati isto onako kao veliko srpsko srbovanje do danasnjih vremena.Srbi i Hrvati su ignorisali druge jezike i unistavali ih.Pravog dogovora nije bilo u Novom Sadu da se jezik zove Srpsko-Hrvatski.Bio je ponovni dogovor izmedu Srba i Hrvata 1960.godine uvezi jezika ali nisu konacno rijesili problem.Kada je izbio rat 1990.godine,tada su Hrvati preuzeli svoj jezik,Srbi svoj,Makedonci svoj,Slovenci svoj,a najveci ceh su platili Bosnjaci i Albanci-sve dk su se izborili za svoju samobitnost.Bosnjaci koji su imali svoju historiju,kulturu,tradiciju,jezik-jos od vremena onih ''Dobrih Bosnjaka'' Bana Kulina,izborili su se za svoj jezik i svoje nacionalno ime ''Bosnjak.''

Konacno Srbi i Hrvati,morali su to priznat.Slobodna upotreba jezika naroda i nacionalnih zajednica osnovni su demokratski principi savremenog drustva i primarni standardi svih medunarodnih dokumenata.Novosadski dogovor 1960.godine,iskljucivao je postojanje Bosanskog i Crnogorskog jezika.Vraceni su svom stablu(Mehmed-Nesa Selimovic,Osman Dzigic,Musa Cazim-Catic,Skender Kulenovic,braca Dizdar,Zija Dizdarevic i drugi).Nacionalisticki pisci i pjesnici su Njegosov (Gorski Vijenac),Dzura Jaksic (Otadzbina)i Janko Veselinovic(Hajduk Stanko).U djelima Ive Andrica sa one druge srane Hrvatske i djela Ivana Mazuranica (Smrt Smail-Age Cengica),Matija Beskovic(Balkanske Carice)Branko Radicevic(Dzacki Rastanak) i Dobrica Cosic,pokazuje se velika mrznja prema Muslimanima i drugim narodima.

Ova nacija je imala vise otaca od-Vatopeda do Haga.Vuk Karadzic je bio veliki nacionalista,jeli je on smislio one formulacije o srpskom jeziku i srpskoj usmenoj i pisanoj tradiciji,kao jedinoj dominantnoj uodnosu na kulture ostali naroda i nacionalnih zajednica.Vuk je prepravljao jezik nekih narodnih tvorevina,naprimjer,u sevdalinkama,baladi ''Hasanaginica'',legendi o Aliji Dzerzelezu,mjenjao imena licnosti u nekim pjesmama i upisivao srpska;Fata/Kata(Lepa Kata icindiju klanja),Ajkuna/Andzelija,Mejra/Mara(Bosa Mara Bosnu pregazila),Mujo/Jovo(Vjetar Ruzu nis polje nosase) i Aliju Dzerzelez/Sveti Nikola.Vuk je jezik Bosnjaka(Bosanski) pretvarao u Srpski.Formulaciju(Pisi kao sto govoris,citaj kao sto je napisano),Vuk je preuzeo od njemackog gramaticara ''Adelanga.''Vukova formulacija nije se odnosila na Bosanski jezik jer je njegova narodna struktura bila u govornoj literalnoj funkciji od najstarijih pisanih spomenika i zapisa i tokom njegove historijske evolucije i afirmacije-sve do danas.

Cjelokupno usmeno stvaralastvo Bosnjaka preuzimali su Srbi i Hrvati(Hasanaginica) i (Omer i Merima).Prije Vuka pisao je Dositej Obradovic da ce Bosnjaci biti Bosnjaci dok Turci vladaju ovom zemljom,a poslije ce biti ono sto su bili njihovi preci.Poslije Berlinskog Kongresa 1878.godine,nacionalna pozicija Bosnjaka i status njihovog jezika anulirani su genocidnim metodama i posebno poslije Balkanskih ratova i poslije oba svjetska rata.

Berlinski Kongres oznacio je predhodne i buduce genocide nad Bosnjacima,Albancima,Romima,Turcima,Vlasima(Uistocnoj Srbiji),Madzarimai Rumunima(U Vojvodini),Makedoncima,kao i etnickim grupama u novonastalim balkanskim drzavama.Posljedice Berlinskog Kongresa su ''etnicka ciscenja u BiH,Crnoj Gori i Srbiji'' kao u mngim mjestima u Sandzaku.Etnicko ciscenje se najvise vrsilo nad Muslimanima.Identitet,tradicija,knjizevno-jezicka kultura,historija Bosnjaka,integrisane su u Srpske odnosno Hrvatske i Crnogorske nacionalne kulture pod geslom socijalisticke unitarizacije,ateizacije internacionalizma i visih ciljeva.Promovisana je ideja o jugoslovenstvu ,kao mamac za etnicka i nacionalna ponistavanja naroda ( ne srpske i ne hrvatske proslosti)

Novosadski dogovor je bio u stvari promovisanje Srpsko-Hrvatskog jezika.Na Novosadskom dogovoru nije prisustvovao ni jedan predstavnik Bosnjaka.Raspadom Jugoslavije raspao se i ovaj vjestacki pravopisni kodeks-na Srpski i Hrvatski.Nacionalno ime Bosnjak je rezultat historijskog identiteta jednog velikog naroda na cijeloj teritoriji drzave BiH,Sandzaka,Crne Gore,Kosova,Makedonije i u dijasporama (Hrvatska,Srbija,Slovenija,Turska,zapadnoevropske zemlje-Amerika,Kanada,Australija i druge).Ovaj narod je predstavljao homogen kolektivitet jos od vremena onog rimskog historicara ''Apija''(koji je verifikovao oblast Bosnu a time i ime naroda u ovoj oblasti) i dalje u doba Bogumila ''Dobrih Bosnjaka'' tek kroz cijeli srednji vijek sve do danasnjih Bosnjaka.

Svoje staro i autenticno nacionalno ime,bosnjacki narod je odbranio borbama i velikim zrtvama tokom svoje dvije hiljadu godisnje historije.Kulture religija kroz koje je ovaj narod prolazio nisu umanjle nacionalnu semiotiku imena Bosnjak,naprotiv oplemenjivale su ga autenticnim nacionalnim i kulturnim vrijednostima ciji korijeni dosezu do najstarijih ilirskih plemena koja su nastanjivala zemlje na kojima danas zive Bosnjaci.Jezik i tradicija Bosnjaka su dio Evropske kulture i njenog nasljeda.Bosanci su nekad imali i cirilicno pismo ''Bosancica.'' Sada Bosnjaci najvise upotrebljavaju latinicu,ali imaju korjene iz cirilicnog pisma ''Bosancice.''

18.10.2008.

NEVLADINE ORGANIZACIJE-KAO BI TREBALO MIJENJATI USTAV BiH

BiH 10.07.2008.godine


Nevladine organizacije

Kako bi trebalo mijenjati Ustav BiH

Srpsko građansko vijeće - Pokret za ravnopravnost u BiH dostavilo je,  predsjedavajućem Predstavničkog doma Parlamentrane skupštine BiH  i visokom predstavniku za BiH Miroslavu Lajčaku zaključke rasprave triju okruglih stolova održanih tokom aprila, maja i juna ove godine o temi "Ustavne reforme u kontekstu demokratskog funkcionisanja institucija u BiH".
Zaključci mogu korisno poslužiti pripremama za rad na reformi ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine, navelo je Srpsko građansko vijeće u pismu dvojici zvaničnika, a javnu raspravu nakon koje su doneseni organiziralo je u saradnji s Vijećem Kongresa bošnjačkih intelektualaca i Hrvatskim narodnim vijećem te u kooperaciji s Fondacijom "Heinrich Boll".

Polazni stav ovih triju nevladinih organizacija je da do promjena Ustava BiH može doći samo u demokratskom procesu i unutar Parlamentarne skupštine BiH. U tom procesu nužno treba da učestvuju političke stranke, i vladajuće i opozicione, organizacije civilnog društva, predstavnici nauke i struke, mediji i demokratska javnost.

Stoga je prvi zaključak kojim organizacije sugerišu kako bi trebalo mijenjati Ustav da odluku o potrebi promjene treba službeno donijeti u Parlamentarnoj skupštini BiH. Demokratsko vođenje dijaloga o promjenama Ustava BiH moguće je samo u okviru Parlamenta i njegove ustavne nadležnosti, poštujući politička načela u uvodu - prolegomenu Aneksa 4. Dejtonskog sporazuma, pojašnjeno je.

Ustav treba mijenjati po fazama. Izmjene i dopune postojećeg Ustava treba vršiti prvo u odredbama koje su u suprotnosti s međunarodnim konvencijama, pa tek na isteku kandidatskog staža za članstvo BiH u EU pokušati donijeti cjelovit ustav s kojim bi BiH ušla u Evropsku uniju, drugi je zaključak.

Nužno je u prvoj fazi promjena postojećeg Ustava otkloniti njegove nesaglasnosti, naročito u članovima 4. i 5., s Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda koje diskriminiraju u entitetima sva tri konstitutivna naroda, Bošnjake, Srbe i Hrvate, kao i nacionalne manjine, a posebno pravo građana BiH na ista politička prava u izbornom procesu na cijeloj teritoriji zemlje, zaključeno je dalje.

"Iz člana 4. i 5. proizilazi, suprotno Konvenciji, da Srbe, Bošnjake i Hrvate nemamo u BiH kao državi, nego u entitetima. I drugo, da građane imamo u entitetima, a nemamo građane Bosne i Hercegovine. To je suština neusklađenosti s Konvencijom", saopćilo je Srpsko građansko vijeće, prenoseći dalje zaključke javne rasprave.

Promjenama u postojećem Ustavu treba ojačati postojeće i formirati nove institucije na državnom nivou koje su neophodne u ispunjavanju uslova BiH u procesu njenog bržeg integriranja u Evropsku uniju. Pritom treba poći od neiscrpljenih mogućnosti koje daje sadašnji Ustav, naročito u članu 1., stav 4., koji predviđa jedinstveni ekonomski prostor.

Velike mogućnosti za dogradnju Ustava postoje u članu drugom, stav 3, kojim je utvrđen katalog prava građana BiH, a o kojima nema zakonodavstva izgrađenog na nivou države Bosne i Hercegovine i institucija koje će se starati o ispunjavanju prava građana iz tog kataloga prava.

I u istom članu u stavu 4., kad je riječ o antidiskriminacionoj klauzuli, nema adekvatnog zakonodavstva. I zato smo svjedoci masovne diskriminacije po svim osnovama u Bosni i Hercegovini, vjerskim i nacionalnim, građanskim i socijalnim, saopćilo je Srpsko građansko vijeće - Pokret za ravnopravnost u BiH.

Kad je riječ o osiguranju državnog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti te međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, čl. 3. stav 5-a Ustava daje mogućnost za izgradnju novih institucija države BiH i donošenje odgovarajućih zakona, za šta do danas nije bilo dovoljno političke volje.

Prema istom stavu (5-a), nadležnosti iz Aneksa 6, 7. i 8. su u isključivoj nadležnosti države, a ne entiteta, a to u praksi nije tako.

Snažno je izražen stav skoro svih učesnika triju održanih okruglih stolova da u raspravama o ustavnim promjenama, kao i u pojedinim parlamentarnim komisijama koje će raditi na pojedinim pitanjima ustavnih promjena, učestvuju i predstavnici civilnog društva, struke i nauke, uz participaciju evropskih eksperata koji bi posredstvom OHR-a, zajedno s domaćim ekspertima ustavnog prava, učestovali ne samo u raspravama, već i u izradi nacrta amandmana kojim bi se mijenjao ili nadopunjavao postojeći Ustav Bosne i Hercegovine, saopćeno je.

Učesnici triju okruglih stolova koje je Srpsko građansko vijeće organiziralo o potrebi ustavnih promjena (dvaju održanih u Sarajevu i jednog u Bijeljini) bili su predstavnici civilnog društva, političkih stranaka, entitetskih i kantonalnih parlamenata te predstavnici nauke i struke.

Uvodničari su bili profesori i eksperti za ustavna pitanja iz Sarajeva Ćazim Sadiković i Omer Ibrahimagić te Goran Marković, viši asistent Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Diskusiju je moderirao predsjednik Srpskog građanskog vijeća Mirko Pejanović.

18.10.2008.

BIOGRAFIJA-NAJVECEG RATNOG ZLOCINCA U BiH-RADOVANA KARADZICA

18.10.2008.

LEGALNI REFERENDUM R BiH I ILEGALNI REFERENDUM RS

Romanticka opsesija vaskrsavanjem Vizantijskog Carstva pod macem Srbije i uspostavljanje srpske prijestolnice u Carigradu.Bilo je u funkciji srpstva i svetosavlja ciji su transparenti bili ''Srbi sve i svuda.'' ''Srpske su zemlje tamo gdje se nalazi makar jedan srpski grob.''

Srbi su najstariji narod.Srbi su nebeski narod.Bog je Srbin.Svete srpske zemlje itd.To su govorili najveci srpski nacionalisti.Pisani su romani,genocidne poruke i takozvane ''Studije nacional-sovinisticke propagande.Sve ove nacionalisticke i fasisticke komponente,poticu jos od ''Save Nemanjica,'' kada je otimao tudje zemlje drugih naroda po Balkanu i proglasavao ih srpskim zemljama.

Jedna varijanta najgore fasisticke ideologije,osmisljena je u agresivnom pravoslavlju i njegovom vjerskogenocidnom radikalizmu od XII stoljeca do danas,a njegovi interpretatori i realizatori su ekstremno svestenstvo,nacionalisticki intelektualci,,pisci,politicari,historicari,akademici,i vladari pomucene pameti.U ovom genocidnom kontekstu stvorena je ideja o takozvanom,drzavnom jeziku o srboslavlju i srboslaviji o etnickim ciscenjima i pokoljima u ime vjere (srpske vjere) i srpskohriscanskog paganizma.

Zbog ovakvog razmisljanja,jednog djela srpskog naroda,doslo je do podjele Jugoslavije i do rata u BiH od 1992-1995.godine.Kao sto svi znamo:rat je pokrenuo srpski narod,a i napravio veliki genocid nad bosnjackim i hrvatskim narodom.

Republika Srpska je ilegalno provela referendum 9.januara 1992.godine dok je 28.februara donijela ilegalan Ustav Republike Srpske Bosne i Hercegovine,u kojem je pisalo da teritorija ove republike obuhvata srpske autonomne oblasti,opstine i druge srpske etnicke entitete u BiH.Republika Srpska je proglasena dijelom jugoslovenske federalne drzave.

Bosna i Hercegovina je provela legalni referendum za cjelovitu BiH 29. februara i 1.marta 1992.godine i 94,4 posto gradjana BiH je glasalo za suverenu i nezavisnu BiH.Kao sto vidimo,Srpska Republika je provela prije BiH svoj ilegalni referendum,i postepeno se pripremala za otcjepljenje od BiH.

Kada je BiH 5.aprila 1992.godine proglasila nezavisnost,Srpska Republika BiH proglasava 7.aprila 1992.godine odvajanje od BiH i ostatak u Jugoslaviji.Kada su Srbija i Crna Gora 27.aprila 1992.godine proglasili Saveznu Republiku Jugoslaviju,Republika Srpska i Republika Srpska Krajina su izdvojene iz granica federacije,iako sve do 1995.godine to nisu priznale.Ime republike je promjenjeno u Republiku Srpsku 12.augusta 1992.godine.

Dejtonski sporazum je potpisan 21.novembra 1995.godine i Republika Srpska je medjunarodno priznata,kao genocidna tvarevina.

Dejtonski sporazum su potpisali:Alija Izetbegovic-Slobodan Milosevic i Franjo Tudjman.Kao sto svi znamo:"Slobodan Milosevic je proglasen kao najveci ratni zlocinac u XX stoljecu,"i njegov potpis ne moze biti vazeci,kao sto nemoze biti vazeci ni Dejtonski sporazum,a ni Republika Srpska.

Medjunarodna zajednica mora pod hitno napraviti Medjunarodnu konferenciju,kako bi ponistili Dejtonski sporazum,a tako ujedno ponistili Republiku Srpsku.

18.10.2008.

SAMO NAS ISTINA VODI NA PRAVI PUT

SAMO NAS ISTINA VODI NA PRAVI PUT

Od samog postojanja naroda,postojale su "lazi" i "istine." Kroz lazi su napisane mnoge knjige i historije,a kroz istinu se to pokusalo da pobije.Kod mnogih naroda su lazi pobjedjivale,i vjerovalo se samo "laznoj proslosti i laznim mitologijama." Mnogi politicari su koristili lazi,i tako su dolazili na vlast.

Mnogi narodi su vise skloni lazi nego istini,i zbog toga uvjek zive u proslosti,bez imalo nade buducnosti.Najbolji nam je primjer,jedan dio srpskog naroda u BiH,Srbiji,Crnoj Gori i Hrvatskoj,koji i dalje zive u mitologijama proslosti,bez imalo nade buducnosti.Kroz ovakvo razmisljanje srpskih: intelektualaca,akademika,historicara,pisaca i politicara,izbili su mnogi nepotrebni oruzani ratovi.Medju takvim ratovima,bio je i rat u BiH od 1992 do 1995.godine.

Svi dobro znamo da su srpske vodje iz Srbije i BiH napravili oruzani rat u BiH, i da su izvrsili nezapamceni genocid nad nevinim bosnjackim i hrvatskim narodom.Takodjer svi dobro znamo,da je stvorena "genocidna" Republika Srpska,na bosnjackoj i hrvatskoj krvi,i njihovim polomljenim i jos ne pronadjenim kostima.Ali na zalost: "Mi imamo jos mnogo srpskog naroda,a i naroda ostale nacionalnosti,koji tumace drugacije."

Nikada laz,ne moze pobjediti istinu,iako je istina mnogo sporija.U BiH je istina dosla na vidjelo,i svaki dobronamjeran covjek,ce reci: "Republika Srpska je genocidna tvorevina,i nju pod hitna treba ukinuti." Ja dobro znam,a takodjer i mnogi dobronamjerni ljudi,da je medjunarodna zajednica: " Osnivac Republike Srpske,"a da je "Alija Izetbegovic" bio samo njihova zavjesa.Izetbegovic je morao da potpise Dejtonski sporazum,jeli je bio pod velikim pritiskom medjunarodne zajednice.

Nema niko pravo da kritikuje "Aliju Izetbegovica" jeli je on ipak uspio da sacuva BiH. Sasvim je normalno,da je Izetbegovic pravio greske,ali niko nije bez gresaka.Republika Srpska je stvorena u Dejtonskom sporazumu,kojeg nije Parlament BiH potvrdio,i stim nije ni ligitimovao Republiku Srpsku.

Mi se sada moramo boriti,da se Dejtonski sporazum ne legitimuje u Parlamentu BiH,i da se konacno ukine Republika Srpska.Sve sto je stvoreno na genocidu i nevinoj krvi,ne moze dugo zazivjeti.Republika Srpska je upravo stvorena na genocidu bosnjacke i hrvatske krvi,i ona ne moze opstati.

REPUBLIKU SRPSKU MORAMO UKINUTI, JELI CE MO SAMO TAKO BOSNU I HERCEGOVINU SACUVATI.

18.10.2008.

ISTREBLJENJE BOSNJAKA-MUSLIMANA

ISTREBLJENJE BOSNJAKA MUSLIMANA

Isrebljenje muslimana je radjeno u citavoj Evropi,a najbolji je primjer Andaluzija.Nebi postojali muslimani ni u Evropi,da se nisu borili za svoj opstanak.U Evropi su ubijeni i protjerani mnogi muslimani u druge kontinente,a oduzeto im je svo bogastvo.I danas dan u mnogim drzavama Evrope,muslimani nemaju sva svoja prava.

Da bi se odrzali kao narod, i kao Bosnjaci (muslimani),svi eole uceni,posebno u ovom vremenu,duzni su obracati se svom narodu i govoriti mu o proslosti opominjati i upozoravati posljedice zaborava.To bi bio njihov zadatak.

U knjizi ''Povjest Bosne'' Vjekoslava Klaica spominje se,da su hriscani jos od srednjeg vijeka imali namjeru da potpuno uniste Bosnjake(muslimane),sto i danas to cine.

Kada je Njemacka napala kraljevinu Jugoslaviju,u Jugoslaviji su se formirali partizani,cetnici i ustase.Partizani i cetnici su udruzeno radili sve do 1943.godine,a ustase su bili na njemackoj strani.Srbe su stitili partizani i cetnici,Hrvate ustase,a Bosnjake (muslimane) niko nije stitio.

Bosnjaci su morali da oforme svoju organizaciju,kako bi zastitili muslimanski narod.Prva bosnjacka organizacija je bila ''Zeleni kadar,''a poslije ''Domobrani, i Mladi muslimani.'' Ni jedna ova organizacija nije nikog napadala,samo  se branila ako ih neko napada.Oni su samo branili gole zivote Bosnjaka (muslimana) i tako su uspjeli da sacuvaju mnoge zivote Bosnjaka (muslimana).Da nije bilo ovih organizacija,pitanje je,dali bi sada bio ziv i jedan Bosnjak(musliman).

Kada je zavrsen Drugi svjetski rat, bogati Bosnjaci (muslimani) su prozvati, ''Kulacima'' i ''Burzajima."Muslimanska imanja su konfiskovana,a oduzeta zemlja uglavnom djeljena Srbima.Uspostavljene su radne obaveze,tako da nije bilo postedjeno ni musko ni zensko.Gonjeni su na izgradnju pruga,puteva.Morali su se davati,svi prehranbeni artikli i ostala imovina: zitarice,stoka,meso,mlijeko,mrs,vuna itd.Oni koji nisu bili u stanju ispuniti obaveze,osudjivani su na zatvor i konfiskaciju imovine.Nakon toga su presli osnivanju seljackih radnih zadruga.Ko nije htjeo u zadrugu,isao je u zatvor.U takvim uslovima okupljana je omladina kojoj su ulijevali u glavu komunisticku koncepciju odvracajuci je od vjere,propagirajuci,da je vjera ''opijum'' za narod.Ulijevali su mrznju prema svemu sto je vjersko pa cak i prema roditeljima nazivajuci ih ''konzervativcima'' i ''zaostalim'' elementima.Roditelji nisu vise bili u stanju,odgojiti svoju djecu kako bi oni zeljeli,niti su bili starrjesine u svojim domovima.

Prosvjetni kadar je stavljan na velike muke zbog neposlusnosti ucenika,a predmet etika je ukinut.Za obavljanje mevluda,ustaljenog muslimanskog obicaja u muslimanskim kucama,morala se podnijeti molba SUP-u da bi se dobilo odobrenje.Mektebi su zvanicno ukinuti 1950.godine.

Poslije rata i Islamska Vjerska Zajednica ( IVZ) je ostala bez prihoda,jeli su im sve oduzeli.IVZ je osnovala ''Fond IVZ'' sa clanskim knjizicama i tako  su se uspjela da odrzi.

U periodu od 1945-1946.godine, mnogi Srbi su dolazili u BiH,iz Crne Gore,Srbije i Hrvatske i dobivali su oduzeta muslimanska imanja.

Prilikom zavrsetka Drugog svjetskog rata,muslimanski vjerski sluzbenici su bili u velikoj krizi, zajedno sa muslimanskom omladinom.Mnogi muslimanski sluzbenici su napustali svoj posao i prelazili u razne sluzbe,makar da budu magacineri,ostavljajuci IVZ na cjedilu.Drzavni vjeroucitelji su masovno napustali svoj posao.Sve ovo je cinjeno zbog velikog pritiska na njih i velike kontrole nad njihovim poslom.

Godine 1948.Bosnjaci (muslimani) su izgubili svoj identitet i postali su neopredjeljen narod,sto nikada nigdje nije bilo u svijetu,niti ce biti slicno.Bio je pokusaj potpunog unistenja Bosnjaka (muslimana) sto su Titovi komunisti donekle uspjeli,jeli su se neki muslimani prebacivali u hriscanske religije zbog svog opstanka,a mnogi su se selili u druge drzave.

Intelektualci u BiH i s njima svi razumni muslimani,osnovali su organizaciju ''Mladi muslimani" koji su pokusali da spase muslimansku vjeru i da dokazu svijetu, da Titov komunisticki sistem,  zele potpuno da uniste Bosnjake (muslimane).

Titove organizacije UDBA i OZNA brzo su otkrili Mlade muslimane i nazvali su ih kao "neprijatelji" Titove Jugoslavije, tako da su dobili sva moguca prava, da ih mogu osudjivati i ubijati po njihovoj volji.Mnogi Bosnjaci (muslimani) intelektualci su ubijeni,a mnogi su osudjeni na mnogo godina zatvora.Niko vise nije smjeo progovoriti od strane muslimana,niti je muslimanski pisac mogao napisati knjigu.Nad muslimanima se radila represija mnogo godina,a nikada nije ni prestajala,od samog njihovog postajanja i sve do danas..Najtezi dani za Mlade muslimane su bili od 1951 do 1952.godine.

Metoda komunista je u ovakvim slucajevima bila:da se prije sudjenja digne hajka protiv nepozeljne osobe,kako bi ga narod osudio.

Kada su pusteni iz zatvora,muslimanski inelektualci,Hafizi i imami,nisu mogli obavljati svoje duznosti,odnosno nije im dozvoljeno da rade.Katolickim i pravoslavnim popovima je dozvoljen rad.

Mladi muslimani su ispunili svoj zadatak,dizuci svoj glas u najtezim danima bezbostva i dali u zalog mnoge sehide i invalide,na kojima su se zulumcarili bez imalo milosti i na najgori nacin izivljavali..Ta strasna mucenja bila su uvertira zlocinima koje pocinise nad nevinim bosnjackim i drugim narodima od 1992-1995.godine.

Pa pored prezivjelih strasnih zlocina,muslimansko-bosnjacki narod je pokazao citavom svijetu, da je ostao dostojanstven,da ne zeli osvetu i da sve cini da bi doslo do istinskog mira.Iako su se zulumcari(Srbi i neki Hrvati) osvjedocili, da su im planovi propali, i da im nije poslo za rukom, da ostvare svoj san o unistavanju muslimana,oni i dalje nastoje da ostvare taj cilj.

Srpska pravoslavna crkva se nije zalagala za vjersku pouku, za citavo vrijeme komunizma.To im je vjerovatno odgovaralo,jer nedostatak moralnih pravila,svakako je pogodovalo,stvaranje atmosfere, u kojoj su zlocini nad drugima opravdani i pozeljni.Eto zbog cega Srpska pravoslavna crkva precutkuje zlocine pripadnika svoga naroda,jer je i ona ovome kumovala.

Nije  bilo lagano, odrzati se uspravno, od zatalasanog jednoumlja,uz ciscenje svega sto lici na islam.Nije moguce opisati sve sto se desavalo, u proteklom periodu ispiranja mozgova.Ali treba znati: "Svakom zlu ima kraj,i kad kraj njegov dodje-ni za tren ga nece moci odloziti ni ubrzati."

Zbog ovog historijskog teksta: "Ja se zalazem,da se ukine "Republika Srpska," i da svi u buducnosti zivimo u miru i demokratiji.

18.10.2008.

ZEMLJA-BOSNA I HERCEGOVINA

ZEMLJA BOSNA I HERCEGOVINA

O zemlju Bosnu otimali su se, pocev od velike seobe naroda (IV vijeku) do nasih dana: Goti,Avari,Slaveni,Bizantinci,Bugari,makedonski,hrvatski i srpski vladari,Madjari,Osmanlije,Austrijanci,Nijemci,Italijani,kao i pet vjera-paganstvo,Rimokatolicka crkva,Crkva bosanska(patereni,bogumili),Pravoslavna crkva i islam.

Bosna je oduvjek bila konglomerat raznih vjera,kultura i civilizacije.Kada je car Teodosije sa svojim suvladarima dijelio svoje carstvo na Istocno i Zapadno (395),rijeku Drinu je odredio kao granicu i razmedju izmedju dva carstva i dvije civilizacije u Evropi.Ovom rijekom ce kasnije ici i granica utjecanja Katolicko-rimske i Pravoslavno-Bizantijske crkve poslije velikog raskola medju njima od 1054.godine.Na rijeci Drini poceo je i Prvi svjetski rat.(1914.godine).

U X vijeku ce se istocno i jugoistocno od ove rijeke obrazovati Raska(Srbija) i Duklja (dijelovi danasnje Crne Gore,a zapadano bosanska srednjovjekovna drzava.Dalje ka zapadu, u isto vrijeme,obrazovala se i hrvatska drzava.Stanovnistvo ovih drzava,bilo je staroslavenskog porijekla.Oni su iz svoje prapostojbine,o kojoj postoje razlicite teorije gdje se tacno nalaze,donijeli slican jezik,obicaje i paganske vjere.

Iz prvobitnih drzavnih jezgara,sve cetiri drzave su se sirile iz unutrasnjosti ka Jadranskom moru gdje su savladale druge samonikle autohtone juznoslavenske knezevine-Paganiju(Neretljansku oblast) Zahumlje,Travuniju ili su medjusobno preotimale na duze ili krace vrijeme odredjene teritorije,uglavnom periferne oblasti.

Rijeka Drina je predstavljala istocnu granicu bosanske drzave-i banovine i kraljevine-za citavo vrijeme njenog srednjovjekovnog postojanja,sve do ulaska kraljevine Bosne u sastav Otomanskog-carstva (1463.godine).Kao istocna granica Bosne rijeka Drina je utvrdjivana i sporazumima izmedju Osmanske imperije i Srbije (1831),zatim kao i sve danasnje granice Bosne i Hercegovine,Berlinskim ugovorom velikih evropskih sila (1878.godine),Vidovdanskim Ustavom Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca (1921.godine),odlukama Zemaljskog antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Bosne i Hercegovine i Jugoslavije (1943.godine),odlukom o prijemu BiH u clanstvo OUN (1992.godine)i najzad,Dejtonskim i Pariskim mirovnim sporazumom (1995.godine).

Srednjovjekovna Bosna-na latinskom Bosnium,Bissena,Bessona,Bosona,Bozina,Bosnia,Bothna,na grckom Bosova-dobila je ime po rijeci Bosni,koja se u rimskom dobu nazivala Bassanius.Cinjenica da je prvobitna drzava Bosna dobila ime po starom imenu rijeke oko koje se razvijala znaci da ni hrvatska a ni srpska prvobitna drzava jezgra nisu neposredno utjecale na formiranje ove drzave.Juznoslavenska plemena koja su zivjela i u ranom,i u kasnijem srednjovjekovnom periodu,sebe su u bosanskoj drzavi nazivali samo imenom Bosnjani.Sve druge tvrdnje da je to stanovnistvo nazivalo sebe bilo Hrvatima bilo Srbima ne pocivaju na naucnim (znanstvenim) cinjenicama.

Bosna kao razvijena drzava i centar osobene kulture na Balkanu na historijsku scenu dolazi od vremena Kulina bana (1180-1204) koji se u pisanim izvorima pominje kao ''Culin,magno bano Bosniae'',''Banus Culinus-dominus Bosniae'' i njegovih nasljednika.Jedna od bitnih karakteristika tadasnje Bosne bila je zestoka borba izmedju Katolicke crkve i jereticke Bosanske crkve (patarena,bogumila).

U zapadnoj Evropi u XI i XII vijeku bila su dosta rasirena razna hereticka ucenja.Poznati su katari ili patareni u sjevernoj Italiji i albizani u juznoj Francuskoj i drugdje.Ova ucenja su imala mnogo srodnosti sa bosanskim bogumilstvom i pristalicama Bosanske crkve.Zato su rimski inkvizitori bosanske bogumile nazivali i patarenima.Vec od vremena Kulina bana u Bosni bogumili i druge hereticke sekte pocinju da obrazuju posebnu Crkvu bosansku.

Na podsticaj papa madjarski kraljevi su cesto poduzimali krstaske pohode na Bosnu u cilju njenog osvajanja i unistenja heretika(patarena,bogumila).Krstaski ratovi su trajali sve do XIV vijeka,kako bi se unistila Bosanska crkva i njene pristalice bogumili.Krstaski ratovi nisu uspjeli pobjediti Bosansku crkvu,i Bosanska crkva je svaki dan bila jaca.Prilikom dolaska Turske u Bosnu i njenog osvajanja Bosne 1463.godine,svi bogumili su presli u islam,i tako se rasformirala Bosanska crkva.

Na BiH je izvrsena agresija 1992.godine od strane Srbije,Crne Gore,bosanskih srba i njihovih paravojnih formacija.Agresori su izgubili rat,ali je BiH podjeljena i stvorena je ''genocidna'' Republika Srpska.Republiku Srpsku je stvorila Medjunarodna zajednica,zajedno sa potpisnicima Dejtenskog sporazuma.Dejtonski sporazum su potpisali: Alija Izetbegovic,Slobodan Milosevic i Franjo Tudjman,zajedno sa predstavnicima medjunarodne zajednice.

Pravno gledajuci: Dejtonski sporazum su potpisala dva ratna zlocinca ''Slobodan Milosevic'' i ''Franjo Tudjman,'' zajedno sa Alijom Izetbegovicem koji je uspio sacuvati i odbraniti BiH u njenom najtezem vremenu.I zato ga svi moramo da gledamo kao najveceg junaka BiH,a ne kao Srbina,kao sto to neki tumace s politicke strane,ili kao izdajnika,opet s politicke strane.Svako dobro zna: ''Ko je branio BiH,''a ko je ''napadao BiH.''Takodje svako dobro zna: ''Ko sada brani BiH,''a ko sada ''napada BiH,''kako bi ostvarili nedovrseni plan ''Milosevica i SANU.''Ako su Dejtonski sporazum potpisala dva ratna zlocinca,i ujedno stvorili ''genocidnu'' Republiku Srpsku,onda taj sporazum je nevazeci,kao sto je nevazeca i Republika Srpska.

Ne budite naivni.Branite zajednickim snagama BiH,jeli nam se ne pise dobro.Ne nasjedajte na naivna politicka obecanja,i pokusajte da konacno zaustaviti zahuktali fasizam,i sa srpske i sa hrvatske strane.

Budimo jedinstveni i branimo nasu jedinu drzavu Bosnu i Hercegovinu.

18.10.2008.

JEDINI VAZECI LEGALNI GRADJANSKI USTAV REPUBLIKE BiH

U JEDINOM VAZECEM I LEGALNOM GRADJANSKOM USTAVU REPUBLIKE BIH, KOJI JE  SUSPENDOVAN AGRESIJOM I GENOCIDOM, STOJI SLJEDECA OBAVEZA,SVIH GRADJANA BiH 

Član 154.

Neprikosnoveno je i neotuđivo pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike.

Član 155.

Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi akti su protuustavni i kažnjavaju se kao izdaja Republike. Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo.

NASA JE GRADJANSKA DUZNOST DA OVE CLANOVE USTAVA PROVODIMO U DJELO, A RUSITELJE REPUBLIKE BIH PRIVODIMO PRAVDI.

18.10.2008.

FIKRET ABDIC I NJEGOVA KVAZI DRZAVA U BOSNI I HERCEGOVINI

FIKRET ABDIC I NJEGOVA KVAZI DRZAVA U BiH

Fikret Abdic je rodjen 29.rujna 1939.godine u Donjoj Vidovskoj.Otac mu je bio u partizanima i Fikret je odrastao kao klasicno dijete komunizma.Fikret je bio opterecen predrasudama o negativnoj ulozi tradicije i vjere.Abdic je diplomirani inzinjer agronomije.

Kada je zapoceo rat u BiH Abdic je sklopio sporazum o trajnom miru s Radovanom Karadzicem i o suradnji i priznanju s Matom Bobanom.Od hrvatskih vlasti dobio je status povlastenog partnera i pravo na upotrebu bezcarinske zone u Rijeci.Robni promet s Hrvatskom i inozemstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrbacke tvrtke Voce.

Fikret Abdic 29.rujna 1993.godine proglasava Samostalnu autonomiju pokrajinu Zapadnu Bosnu.Abdic je suradjivao sa:Tudjmanom,Milosevicem,Karadzicem,Mladicem,Bobanom i Marticem.

Sporazum o federaciji i saveznistvu Bosnjaka i Hrvata doveli su Abdicevu ideju o stvaranju SAP Zapadne Bosne u krizu.Kada su postrojbe Petog korpusa Armije BiH,pod zapovjednistvom generala Atifa Dudakovica sredinom kolovoza 1994.godine umarsirale u Veliku Kladusu Fikret Abdic postao je izbjeglica.

Fikret Abdic se ipak vratio u BiH i uz pomoc marticevih srpskih pobunjenika umarsirao u Veliku Kladusu.Sada su mu apetiti porasli i Abdic je proglasio Republiku Zapadnu Bosnu.

Nakon oslobodilacke akcije Hrvatske vojske Oluja,kada se rusi srpska paradrzava u Hrvatskoj,istodobno Armija BiH potiskuje Abdica iz Cazinske krajine.Bio je to kraj ideje o drzavici na zapadu Bosne i Hercegovine.Ponovni gubitnik Abdic se nastanio u Opatiji.

U srpnju 2002.godine Abdic je osudjen na 20.godina zatvora.Kasnije, kazna mu je smanjena na 15.godina zatvora.


UNISTENJE MARTICEVE I ABDICEVE REPUBLIKE

Prije 13 godina,doslo je do historijskog susreta pripadnika Petog korpusa Armije RBiH i Hrvatske vojske.General Atif Dudakovic i Marijan Marekovic,predzadnjeg dana akcije "Oluja," svaki sa svoje strane,krenuli su prema mostu na rijeci Koroni u Trzackim Rastelima.

Rukovanje dva generala upravo na tom mostu,na granici izmedju BiH i Hrvatske,oznacilo je deblokadu bihackog dzepa koji je gotovo cetiri godine bio u totalnom okruzenju.

6. avgusta 1995.godine general Atif Dudakovic se prisjeca i istice da je rezultat zajednickih akcija bio unistenje dvije paradrzave-Marticeve i Abdiceve republike.

Ovih dana se u Hrvatskoj i Srbiji na poseban nacin obiljezava 13 godina od akcije "Oluja," a takodjer i na nasoj bosanskoj strani prisjecamo se i mi i obiljezavamo veliku pobjedu.Nezaboravimo da je bihacki okrug bio cetiri godine u totalnom okruzenju.Nasa akcija izvedena u to vrijeme znacile su prekretnicu rata.Od tog dana u BiH pocinje apsolutno drugacije gledanje na zavrsetak rata,nakon taga doslo je i do Dejtonskog sporazuma-pojasnjava proslavljeni ratni komandant Petog korpusa Armije RBiH Atif Dudakovic.

18.10.2008.

PRENOSENJE NACIONALIZMA GENIMA-GENETSKI NACIONALIZAM

GENETSKI NACIONALIZAM

Sam naslov ovog mog komentara,pokazuje,"da se nacionalizam prenosi genima,"koji se jedino moze zaustaviti:u pravnoj,multietnickoj,jedinstvenoj,cjelovitoj,nezavisnoj drzavi i drzavi koja ima svoj,zagarantirani "suverenitet i integritet,"

Bosna i Hercegovina je suverena i nezavisna drzava,ali je podjeljena na dva entiteta,zbog kojih ne moze da napreduje i da provede pravu demokratiju.Takodjer,BiH zbog svoja dva entiteta,ne moze da zaustavi "genetski nacionalizam" koji je sve vise razara i koji unosi u BiH sve vise fasizma,mrznje i netrpeljivosti.Takodjer,BiH zbog svoja dva entiteta,nije u mogucnosti,donijeti novi Ustav,koji ce je povesti pravim putem i ulazak u Evropsku uniju.

Ja sam naveo,da se genetski nacionalizam prenosi genima od samog postojanja covjeka.Veoma je tesko ubjediti punoljetnu osobu da voli sve dobre ljude,bez obzira na nacionalnost,ako je ta osoba ucena od malih nogu da mrzi drugu vjeru.Ovakvo prenosenje mrznje na mladje generacije,ja nazivam "genetski nacionalizam" jeli se prenosi s koljena na koljeno "genima."

Da bi mogli na neki nacin, sve ovo ublaziti,potrebno je da sve institucije u BiH funkcionisu dobro i da rade za interes cjelovite drzave,a ne za interes pojedinaca,ili samo jednog naroda u toj drzavi.Takodjer,potrebno je uvoditi,pojedine predmete u skole,koji ce pomoci razbijanje "genetskog"nacionalizma.Takodjer,potrebno je u BiH,uciti samo jednu historiju,jedan jezik i razbiti sve vladine i nevladine "nacionalisticke" stranke,kako bi ublazili mrznju,netrpeljivost i sve vise prodiruci fasizam.

U BiH su upravo uvedena dva entiteta,kako bi BiH sto prije podjelili,i kako bi Bosnjacki narod ostao u manjini,i konacno kako bi Bosnjacki narod,postepeno nestao.Ovakva politika protiv muslimana,vodi se od samog postojanja muslimana i u Evropi,a i u citavom svijetu.Kako bi potpuno unistili Islam i tako dobili ciste hriscanske teritorije.

Svaka svjesna osoba dobro zna," da je nemoguce unistiti Islam," i zato se svi moramo okrenuti zajednickom zivotu,da gradimo mostove prijateljstva i ljubavi,bez obzira na nacionalnost.Takodjer moramo zajednicki da gradimo nasu BiH i da razbijemo sve one koji vode ka podjeli BiH i ponovnom ratu u BiH.Najveca obaveza svih dobrih ljudi u BiH je,"da ukinemo oba entiteta i da BiH,napravimo kao pravnu i multietnicku drzavu,sa jednakim pravima svih naroda i narodnosti."



17.10.2008.

RATNO VODSTVO REPUBLIKE SRPSKE JE-FASISTICKO I GENOCIDNO

Peter Galbraith: Ratno vodstvo RS je fašističko i genocidno
Šta bi se desilo da su Hrvati uzeli Banju Luku 1995. • Na Balkanu je u posljednjih 10 godina napravljen ogroman napredak • Obama će pomoći i BiH...
17.10.2008. 07:51

- Vodstvo Republike Srpske bilo je fašističko i genocidno. Vojska RS također je bila fašistička i genocidna - ustvrdio je u razgovoru za "Dnevni avaz" nekadašnji ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj Piter Galbrajt (Peter Galbraith).

Povod za razgovor s njim je intervju koji je dao za američki nacionalni radio (NPR) te reakcije koje je izazvala njegova ocjena da su "bosanski Srbi genocidni fašisti".

- Ne znam koje sam riječi tačno koristio na NPR-u. Bila je to akademska rasprava o ratovima na Balkanu i u BiH. Među gostima sam bio i ja. Možda sam tamo rekao nešto slično, poput paralela koje su se povlačile s Njemačkom nakon Drugog svjetskog rata.

No, ne mislim da su bosanski Srbi fašistički i genocidni. Rukovodstvo RS i Vojska RS iz tog doba - jesu! - kaže Galbrajt.

- NPR je radio emisiju. Govorio sam o tadašnjoj situaciji i špekulirao šta bi se desilo da smo pustili Hrvatima da uzmu Banju Luku. Istakao sam da je tadašnje vodstvo bosanskih Srba genocidno i fašistoidno te da bi možda bilo bolje, da bi region bio stabilniji, da smo dopustili da budu potpuno poraženi, umjesto što smo se odlučili na kompromis.

Kompromis je bio greška?

- Pazite, govorio sam o okolnostima koje su dovele do takvog raspleta. Da je Banja Luka uzeta, imali bismo na koridoru u Posavini najmanje 300-400 hiljada ljudi i veoma tešku situaciju.

Već smo imali dosta izbjeglica iz Krajine. Oni i bosanski Srbi u egzodusu doveli bi do humanitarne katastrofe. To nismo smjeli dopustiti. Bilo je još dosta drugih faktora koje smo uzimali u obzir.

Imate li ambicija aktivirati se u administraciji novog predsjednika SAD. Senator Obama u sve većoj je prednosti...

- Poznat sam kao čovjek koji nikada nije odbio ponuđeno mjesto.

Pojasnite.

- Znam veoma mnogo ljudi u štabu senatora Obame. Oni su sada zauzeti pobjedom na izborima, a ne kadrovskim popunjavanjima mjesta u administraciji.

Kakvim vidite stanje na Balkanu danas?

- Ne pratim ga tako detaljno kao ranije. U proteklih deset godina zabilježen je ogroman napredak. Hrvatska je 1998. na vlasti imala Tuđmana i brojne probleme. Danas ona ulazi u NATO, a uskoro će postati i članica EU. Nisu ni vijesti iz BiH tako loše, mada znam da su ljudi u vašoj zemlji generalno nezadovoljni. Ipak, u proteklih deset godina zabilježen je izuzetan napredak.

U Srbiji imate demokratsku vlast... U cijelom regionu, međutim, ostalo je veoma mnogo toga da se uradi.

Biste li se rado vratili na neku dužnost na Balkanu?

- Veoma volim taj region i volio bih se vratiti i raditi tamo. No, trenutno nisam bez posla.

Očekujete li da se nova američka administracija posveti Balkanu i kvalitetno završi započeto?


- Da. Apsolutno! Možete očekivati snažniji angažman Obamine administracije na Balkanu, pa samim tim i u BiH. Oni će biti fokusirani na više stvari, ne samo Irak, i problemima pristupati na neki globalniji način.

Nasa

17.10.2008.

POVELJA KULINA BANA (29.8.1189.godine)

Povelja Kulina bana ( 29.8.1189.godine ) predstavlja jedan od najznacajnijih pisanih spomenika u historiji Bosne i Hercegovine i vrijedan spomenik iz historije slavenske pismenosti uopce.Njena vrijednost istaknuta je u visestranim mogucnostima koje pruza za izucavanje proslosti,narocito srednjovjekovne bosanske drzave i drustva krajem XII.stoljeca.

Proucavanjem Povelje,rezultirala su stanovistem,da je samo jedan od tri primjerka original,a da su druga dva prepisi,pri cemu je jedan stariji a jedan mladi prepis Kulinove povelje. Polazna postavka je da je ''petrogradski primjerak original'',a da su dva primjerka u ''Dubrovniku'' stariji i mladi prepisi.

Povelja Kulina bana pisana je dvojezicno.Pored Bosancice i Bosanskog jezika tu je i latinica i Latinski jezik.

Original Povelje Kulina bana se nalazi u ''Sankt Peterburgu (Petrograd),Lenjingrad.

Dva prepisa Povelje Kulina bana stariji i mladi prepis,nalaze se u Dubrovniku.

17.10.2008.

SISTEMATSKO ISTREBLJENJE BOSNJAKA (MUSLIMANA)

Najavom redukcije skola u nekm djelovima distrikt Brckog,a posebno u Brezovom Polju(carsija) nastavlja se sistematsko istrebljenje Bosnjaka ( muslimana) iz distrikta Brckog.

Ja cu da navedem nekoliko primjera,kako se vrsilo sistematsko istrebljenje Muslimana u Brezovom Polju jos za vrijeme Titove Jugoslavije.

Sve do 1970.godine u Brezovom Polju je bio Festival mladih, koji je okupljao sva mjesta koja pripadaju distrikt Brckom, pa i dalje.Svi gradjani Brezovog Polja sa nestrpljenjem su ocekivali ovaj Festival,gdje su upoznavali mnoge omladince iz drugih mjesta i sirili su prijateljstvo u BiH i pravili je cvrscom.Mnogima to nije odgovaralo,pa su Festival prenjeli u selo Razljevo gdje nije bilo nikakvih uslova za njegovo odrzavanje.Omladina Brezovog Polja a i gradjani Brezovog Polja nisu bili zadovoljni,ali se nisu imali kome zaliti.Opstina Brcko je donjela takvu odluku i sve je bilo zavrseno.

Kada se govorilo, da ce se poceti da pravi fabrika obuce "IZBOR BRCKO" u BREZOVOM POLJU svi gradjani Brezovog Polja su bili sretni.Fabrika se trebala da pravi van centra grada<ali OPSTINA BRCKO je donjela odluku da se masine postave u OMLADINSKI DOM u BREZOVOM POLJU.Masine su postavljene u OMLADINSKI DOM i omladina je izgubila svoj jedini dom, i svoje jedino okupljanje i zabavu.Ovo je sve namjerno radjeno<snamjerom sto brzeg iseljavanja muslimanske omladine iz BREZOVOG POLJA i odlazenje u tudje zemlje.

Prenosenje Festivala iz BREZOVOG POLJA u RAZLJEVO i oduzimanje Omladinskog Doma od brezopoljske omladine, je sistematsko ciscenje MUSLIMANA iz BREZOVOG POLJA.Sada kada se prica o redukciji skola i mogucem zatvaranju osnovne skole u BREZOVOM POLJU koja je bila najveca i najbolja skola u BiH prije rata, je potpuno ispunjavanje planova velikosrpskih projekata ''SLOBODANA MILOSEVICA I RADOVANA KARADZICA.''

Vlada Brcko distrikt mora dobro da razmisli, koje odluke donosi i da li ide u korist velikosrpskim planovima ili u korist onih koji vole BiH.U BREZOVOM POLJU i ako ostane jedan ucenik<ta se skola nesmije ukinuti, jeli bi se islo u susret velikosrpskim planovima, koji su bili za potpuno unistenje BiH i stvaranje velike SRBIJE i velike HRVATSKE.

17.10.2008.

POSLEDICE POSLIJE DVA POSLJEDNA RATA U BOSNI I HERCEGOVINI

Dabi pravilno gradili buducnost,mi moramo,dobro poznavati proslost,i zato ja nastojim da u svojim komentarima,ukratko napisem o nasoj proslosti.

Nikada se nesmiju zaboraviti,ucunjeni zlocini na nama,jeli tako oprastamo zlocincima,koji ce biti ponovo spremni da ponove svoj zlocin.

Svi zlocinci se moraju kazniti,a oni koji ih podrzavaju u lokalnim i drzavnim institucijama,moraju da znaju da drzava nije samo njihova,i Bog njihov,nego je drzava BiH svihu nas,i Bog je nas.

Ja cu u ovom komentaru,napisati posljedice poslije agresije na BiH od 1992.godine do 1995.godine.

Za vrijeme agresije na BiH od strane ''Srbije,bosanski Srba,Crne Gore i Hrvatske'' broj poginulih Bosnjaka u Bih je 200.000 a od toga 22.000 djece.Broj ranjenih je 240.000 a od toga 52.000 djece.Broj hendikepiranih je 100.600 a od toga 4.000 djece.Broj raseljenih je 1.225.000 preko 100 zemalja.Broj raseljenih unutar BiH je 850.000.Broj silovanih zena je 40.000.Broj nestalih lica je 53.600.

Broj sela koja su potpuno unistena je 475.Broj gradova koji su bili okupirani je 61.

Procenat ukupno unistenog stambenog fonda je oko 36 posto.

U Srebrenici je za sedam dana u julu 1995.godine,ubijeno i odvedeno 10.748 ljudi a ostatak protjeran.



Za vrijeme agresije na BiH od 1992.godine do 1995.godine u BiH je sruseno 3.290 vjerskih objekata.Unisteno je 614 dzamija a osteceno 307.Unisteno je 557 mesdzida,954 mekteba,15 tekija,90 turbeta,te 1425 Vakufskih objekata.

Mnogi od ostecenih ili srusenih objekata,bili su kulturno-historijski spomenici,te je tesko procjeniti,smatraju strucnjaci,koliko je stete naneseno njihovim unistavanjem.

Napomena; Za vrijeme Drugog Svjetskog rata o 1941.godine do 1945.godine,u ratu je poginulo 103.000 Muslimana,a cetnici na celu sa ''Drazom Mihajlovicem'' protjerali su 200.000 Muslimana i mnoge muslimanske kuce zapalili.

17.10.2008.

HISTORIJA VJERSKIH OBJEKATA I SREDNJOVJEKOVNI GRAD U BREZOVOM POLJU

Govoriti o historiji Brezovog Polja,a ne spomenuti vjerske objekte u njemu,a takoder i Nakic kulu koja je udaljena od Brezovog Polja svega 4 kilometra,nebi bilo fer.

Brezovo Polje ima tri vjerska objekta.Dva vjerska objekta su ''dvije dzamije'' i jedan vjerski objekat je ''pravoslavna crkva.'' Prva dzamija je napravljena u XVII stoljecu u starom Brezovom Polju i nosi naziv ''Begova dzamija.'' Druga dzamija je napravljena u XIX stoljecu 1862.godine,u novom Brezovom Polju,i nosi naziv ''Azizija.''

Azizija spada medzu najmonumentalnije objekte nastale u zalazku moci Osmanskog Carstva u BiH.Podignuta je sredstvima iz Carskog trezora i Naziv nosi prema tadasnjem vladaru,sultanu ''Abd-ul-Azizu'' sinu ''Murata V'' koji je vladao od 1861 do 1876.godine.

Datum pravljenja ''Begove dzamije'' nije poznat,ali se zna da je podignuta u XVII stoljecu,sto nam pokazuje da je to najstariji vjerski objekat u Brezovom Polju.

Pravoslavna crkva je podignuta 1933.godine,u Brezovom Polju,sredstvima trezora ''Kraljevine Jugoslavije.''

Samo 4 kilometra od Brezovog Polja,nizvodno niz rijeku Savu,nalaze se ostaci ''Nakic kule.Na ovom mjestu je 1526.godine,formiran srednjovjekovni grad ''Novi'' u kojem je napravljena i poznata ''Nakic kula.'' Za ''Nakic kulu'' se culo mnogo toga,cak je i u pjesmama opjevana,ali o gradu ''Novi'' malo se sta govorilo.Srednjovjekovni grad ''Novi'' zatekla je i Turska vladavina i cuvala ga i branila od neprijatelja,sve do 1683.godine.Kada je izbio rat izmedu Turske i Austro-Ugarske 1683.godine,Austro-Ugarska je razrusila grad ''Novi'' a ujeno i ''Nakic kulu.'' Novi je razrusen 1683.godine i ostali samo neki djelovi od ''Nakic kule.'' Srednjovjekovni grad ''Novi'' nikada nije ispitivan,od strane drzavnih institucija,ali se nadamo da ce se jednog dana sve preispitati i grad ''Novi'' ce biti upisan kao srednjovjekovni grad BiH.

Sada se ponovo vracamo na vjerske objekte.Ja sam dovoljno opisao sve vjerske objekte u Brezovom Polju s kojim su se svi brezopoljci ponosili.Kada je izvrsena agresija na BiH 1992.godine u Brezovom Polju su iste godine srusene obadvije dzamije.Dzamije su srusili bosanski Srbi,cime su brzo pokazali svoju pravu sliku.Pravoslavna crkva nije srusena,ali ona nije nije bila rusena i ostecivana od strane brezopoljaca ni prije rata iako u Brezovom Polju zivi 99 posto Muslimana.Brezopoljci su cuvali pravoslavnu crkvu,kao svoje oko i ponosili su se stim,jeli nikada nisu pokazivali svoju mrznju prema srpskom narodu.Kada je rat zavrsen,brezopoljci su se vratili u svoje mjesto i ponovo cuvaju pravoslavnu crkvu,kao svoje oko,jeli je to samo bozija kuca,koja upucuje na mir,samo ako ce se pridrzavati Biblije.

Po povratku brezopoljaca u svoje mjesto,podigli su ''Begovu dzamiju'' od svojih sredstava,a dzamija ''Azizija'' je proglasena nacionalnim spomenikom,koja se vec pocela da gradi.

Komisija za ocuvanje nacionalnih spomenika u sastavu;Zeynep Ahunbay,Amra Hadzimuhamedovic,Dubravko Lovrenovic,Ljiljana Sevo i Tina Wik donijeli su sljedecu odluku,koju cu ja samo jednim djelom prepisati.

U cilju trajne zastite nacionalnog spomenika utvrduju se sljedece mjere zastite;objekat Azizije dzamije u Brezovom Polju bit ce rekonstruisan na izvornoj lokaciji,u izvornom obliku,uz primjenu izvornih ili istovrsnih materijala i izvornih metoda gradenja,na osnovu podataka o ranijem izgledu koji su sastavni dio ove odluke.

Vlada Brcko Distrikta duzna je hitno osigurati finansijske,naucne i tehnicke mjere za zastitu i konsolidaciju djelova objekta koji su preostali nakon razaranja(otkopani temeljni zidovi,ulomci objekta i sl),kao i za pronalazenje i vracanje ulomaka koji su odvezeni na deponiju.

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

Ja sam prepisao,samo jedan dio Odluke Komisije,iz raloga sto sam obavjesten,da se dzamija Azizija u Brezovom Polju ne radi po izvornom obliku uz primjenu izvornih ili istovrsnih materijala i izvornih metoda,na osnovu podataka o ranijem izgledu koji su sastavni dio ove odluke.

17.10.2008.

HISTORIJA BREZOVOG POLJA (CARSIJE)

Brezovo Polje se djeli na ''staro Brezovo Polje'' koje je formirano u XVII stoljecu i ''novo Brezovo Polje'' koje je formirano u XIX stoljecu 1862.godine.

Staro Brezovo Polje se pocelo da formira,kada se vodio rat izmedu Turske i Austrije od 1683 do 1689.godine,kada je Turska pocela da gubi rat i Muslimani su bjezali iz Hrvatske u BiH,od kojih su neki dosli i u staro Brezovo Polje.U staro Brezovo Polje su dolazili i mnogi Muslimani iz Srbije,koji su protjerivani od Srba,a veci broj ih je dosao iz srbijanskih sela,koja su pripadala ''Soko Gradu.''

Novo Brezovo Polje je formirano 1862.godine.Naime,kada je Srbija postala knezevina,dobila je slobodne autonomije i trazila je od Turske da se oslobode neki njeni gradovi.Turska je pristala da oslobodi ''Uzice,Sabac i Soko Grad.U ovim gradovima su bili ''Muslimani'' koji su dobili naredenje 1862.godine,da se sele u BiH.Bosanski Vezir Osman-Serif-Pasa odredio je za iseljenike,mjesta gdje ce se naseliti;Bijeljina,Brezovo Polje,Orasje,Gradacac,Bosanski Samac i Kozluk.Pocelo je masivno iseljavanje Muslimana iz navedenih gradova,ali su svo svoje imanje ostavljali za sobom,koje im nikada nije vraceno.Srbi su opljackali te gradove i Soko Grad potpuno spalili.Mnogi Muslimani su ubijeni,a koji su ostali zivi,potpuno su osiromasili.

Turska,vlast je napravila 300 kuca u ''Brezovom Polju'' i tu su doselili.Muslimani iz ''Soko Grada,Uzica i Sabca.Svi su dobili ''bezplatne kuce'' i ''po 40 dunuma obradivog zemljista.''

Brezovo Polje je postalo ''Opstina'' 1900.godine,a prvi gradonacelnik opstine Brezovo Polje,bio je moj pradjed ''Mula-Husein Hadzi-Ibrahimovic.'' Husein je bio nacelnik sve do 1916.godine.

Brezovo Polje je sve vise napredovalo,a gradani postajali sve bogatiji.Naglo se sirila trgovina i zemljoradnja,tako da su mnogi brezopoljci imali svoje ducane i po 100 dunuma zemlje.

Dolazkom Austro-Ugarske na vlast,postepeno se pocelo da oduzima zemljiste od Muslimana u Brezovom Polju.

Dolazkom Kraljevine Jugoslavije,Muslimani u Brezovom Polju su gotovo na pola osiromasili i poceli su postepeno da se sele u Tursku.

Dolazkom Tita na vlast od 1945.godine,pocele su da se sprovode mnoge reforme,kao sto su;agrarna reforma,nacionalizacija,ekspropiracija,konsifikacija,komasacija i mnoge druge gdje je oduzeto sve sto je muslimansko,i Muslimani u Brezovom Polju su naglo osiromasili.Vecina muslimanskh imanja je podjeljeno hriscanima i zemljoradnickim zadrugama,koje su se tek formirale.

Moram da napomenem,da su sva srpska sela koja pripadaju Bijeljini za vrijeme Turske bila muslimanska a takoder i muslimansko imanje.Sada su to srpska sela i oteto imanje od muslimana,koje srbi uzivaju.Isti slucaj je i sa brcanskim selima i gradom Brcko.

Na BiH je izvrsena ''Agresija'' 1992.godine od strane srpskih zlocinaca,a u Brezovom Polju je izvrsen ''Genocid'' nad Muslimanima,takoder od srpskih zlocinaca.

Sada je Brezovo Polje poluprazno,gdje zive 90 posto starci,a davno oteta imanja od brezopoljskih pradjedova Muslimana,uzivaju bosanski Srbi i legalizuju muslimanska zemljista bezakonito.Brezovo Polje je sve vise okruzeno srpskim zivljem,a mnogi su se Srbi naselili iz drugih krajeva,koji nastavljaju da ilegalno oduzimaju muslimanska zemljista,praveci ogromne kuce i upotrebljavaju sve veci pritisak na brezopoljce Muslimane,kako bi se potpuno iselili iz Brezovog Polja i kako bi ostvarili veliko srpske projekte,stvaranjem ciste srpske teritorije u BiH.

Ilegalno oduzimanje muslimanskog zemljista oko Brezovog Polja,koje je za vrijeme Titove Jugoslavije bilo zadruzno,a koje je rukovodstvo Titove Jugoslavije oteto od brezopoljskih pradjedova Muslimana je ostvarivanje veliko srpskih projekata.

Ostavljanje Brezovog Polja samim,bez pravljenja bilo koje fabrike u Brezovom Polju i zaposljavanje ono malo omladine u njemu je ostvarivanje veliko srpskih projekata.

Nepokretanje tuzbe protiv srpskih zlocinaca,koji su napravili ''Genocid'' u Brezovom Polju je ostvarivanje veliko srpskih projekata.

Ovo je napisana,mala historija o Brezovom Polju iako je mnogo sto sta propusteno.

17.10.2008.

HISTORIJA BRCKOG

Da bi znali graditi buducnost,moramo poznavati proslost,i zato cu ja sada napisati o historiji ''Brckog.''

Naselja u Brckom su postojala jos u prahistorisko doba.U ataru Brckog,naden je prilican broj bronzanih predmeta neolitskog covjeka; narukvica,podlaktica,ogrlica i srpova.Dolina rijeke Save je bila naseljena,jos u kamenom i gvozdenom doba,sto je razumljivo s obzirom na plodnost zemljista i bogastva riba u Savi.U prvom stoljecu,Bosansku posavinu su osvojili rimljani. U iskopanim grobovima na ovom terenu,naden je skupocjen nakit Rimskog porijekla. U doba Rimskog vladanja,Bosanska posavina je bila,puna bara i mocvara.Bosansku Posavinu su u periodu IX,X, i XI stoljecu osvajali; Bugari,Vizantinci i Madzari. U XII stoljecu,Bosansku Posavinu osvaja Madzarska.

Naseljavanjem Posavine pocinje u XII stoljecu,a najstarije stanovnistvo je Muslimansko.Poslije Muslimana dolaze Pravoslavci i Katolici.Brcko se kao naselje pocelo razvijati kod stare skele na Savi. U Turskim dokumentima,Brcko se prvi put spominje kao selo 1548.godine. U XVII stoljecu,cesce se pominje kao mjesto ciji su stanovnici glavno bili Derbendzije,Mostari i Splavari. Posto su Bosansku Posavinu nastanjivali najvise Muslimani,pouzdano se zna da su Muslimani osnovali Brcko. Pod Turskom upravom,Brcko je bilo pogranicno mjesto prema Austriji.Kada je za Bosanskog biskupa 1645.godine. dosao Marijan Marovic,on je dao svoj izvjestaj Papi Inocentiju X,da je Brcko u tom vremenu imalo 150 Muslimanskih kuca i tri dzamije.

U ratovima 1683-1699,1716-1718.i 1739. godine. Bosanska Posavina je bila opustosena. Godine 1718,Posavinu je zauzela Austrija.Brcko je bilo u rusevinama. Sva sela uz Savu su bila razorena,a na podrucju Brckog je jedva bilo 15 granicnih kucica. Epidemije kuge su u ova doba,kosile stanovnistva a stalna ratovanja pogadzala su narocito Muslimansko stanovnistvo. Poslije ovih ratova,Turska je radi zastite Bosne od Austrije,pocela utvrdzivati granicu prema Austriji. Obnavljaju se ranije napustena mjesta i podizu nova naselja.Po manjim mjestima se podizu manja i veca naselja sa sa utvrdzenjima koja se zovu ''Palanke.''

U XVIII stoljecu,u Bosni jacaju kapetanije. Kapetanija je predstavljala vojnoodbrambeni,utvrdzeni prostor sa posadom. U svakoj Kapetaniji se nalazio po jedan grad i jedna kula. Glavni zadatak im je bio da cuvaju granicu.Poslije 1739.godine,u Brckom je sagradzeno vojnicko utvrdzenje sa posadom,a samo mjesto je bilo u sastavu Tuzlanske kapetanije.

Poslije Rusko-Turskog rata 1877.godine,dolazi do mira koji je potpisan u Berlinu 1878.godine. Clan XXV Berlinskog ugovora,Austro-Ugarska je dobila od veliki sila mandat da okupira BiH,sa zadatkom da zavede red i mir u zemlji. Sprovodeci svoju kolonijalno-okupatorsku politiku,proglasila je 7 oktobra,1908.godine aneksiju BiH.

U XIX i XX stoljecu,Brcko se naglo razvija na ekonomskom i kulturnom polju.Brcko postaje u XIX stoljecu,ekonomski i kulturni centar Bosanske Posavine.Tada se formiraju glavne 4 mahale; stara(atik),nova(dzedid),varos i karanfil. Grad se razvija kao izrazito,trgovacko i ndustrijsko mjesto,narocito kada je 1830.godine,osnovano Dunavsko-Parabrodsko drustvo. Brcko je 1878.godine,imalo 3.000 stanovnika.

Septembra 1869.godine,Brcko je preko Tuzle povezano telegrafom a 1870.godine,otvorena je posta.Godine 1880,podigli su Jevreji svoj hram,koji je porusen 1942.godine. Bijela dzamija(Dzedid dzamija) sagradzena je 1881.godine,koju su srusili Bosanski Srbi 1992.godine.Katolicka crkva je podignuta 1883.godine,Pravoslavna crkva je sagradena 1874.godine i opstinska bolnica je podignuta 11.augusta.1886.godine.Alijaga Kucukalic sagradio je 1891.godine,hotel Posavinu.Godine 1899,Brcko je dobilo elektricno svjetlo.Uporedo sa ekonomskim jacanjem Brckog u XIX i XX stoljecu,stvoreni su uslovi za brzi razvoj kulture i prosvjete.Pored 3 Mekteba jedne Medrese Osnovne Skole,otvorena je 1885.godine i Trgovacka skola.Godine 1922,u Brckom je otvorena Niza Gimnazija koja je 1929.godine,pretvorena u Gradzansku skolu.Godine 1923,otvorena je Trgovacka Akademija.Poslije Drugog Svjetskog rata,u Brckom su otvorene jos mnoge srednje skole i Ekonomski Fakultet. Brcko je bio industrijski najrazvijeniji grad u BiH.

Srbija,Crna Gora i Bosanski Srbi su 1992.godine izvrsili agresiju na BiH a ujedno i na grad Brcko.U Brckom su Bosanski Srbi otvorili logor ''Luka Brcko'' u aprilu 1992.godine.U logor su dovodili Muslimane iz Brckog i okolnih sela. U Muslimanskom mjestu ''Brezovo Polje'',gdje su 99 posto Muslimani,pokupili su sve muskarce i odveli u logor.Mnoge zene su silovali i istjerali iz Brezovog polja.Bosanski Srbi su naselili Brezovo Polje samo Srbima.Takoder Srbi su naselili Brcko samo Srbima. Cilj srpskih ideologa je bio ''potpuno istrebljenje Muslimana u Brckom i njegovoj okolini,sa idejom stvaranja ciste srpske teritorije,sto se vec nekoliko stotina godina priprema u Beogradu.Dovedene Muslimane u logor,Srbi su masovno ubijali.Logorasi u logoru ''Luka Brcko'' bili su i gladni i zedni.Morali su da pjevaju pjesme najveceg ratnog zlocinca iz Drugog Svjetskog rata ''Draze Mihajlovica.'' Sve ove turture od strane srpskih zlocinaca i ja sam licno prezivio,jeli sam bio u logoru ''Luka Brcko'' a poslije u logoru ''Batkovici.'' Bosanski Srbi su u Brckom napravili spomenik ''Draze Mihajlovica'' s kim su se ponosili a ujedno izazivali muslimanski i hrvatski narod. Danas u Brckom postoji ''Srpski cetnicki pokret'' koji se zove ''Ravnogorci.'' Srbi i dalje propagiraju u Brckom,ucinjeni zlocin na Muslimanima jos od 1683 do 1995.godine.Cetnicki pokret u Brckom,slobodno propagira,nacizam i fasizam,bez ikakve reakcije vlasti iz Brckog i BiH.Sa ovim se dokazuje da u vlasti u Brckom ima jos mnogo nacionalno nastrojeni,koji se bore za Republiku Srpsku a ne za BiH. Cetnici su istjerali i opljckali sve mjestane u varosi ''Brezovo Polje'' a Vlada brcko distrikt nista ne cini za to mjesto. Varos Brezovo Polje lagano tone i nestaje,sto je i bio cilj Slobodana Milosevica i Radovana Karadzica. Vlada Brcko distrikt i javni tuzilac sa svim ostalim tuziteljstvom,zaboravljaju za Brezovo Polje.Jos niko nije pokrenuo tuzbe protiv srpskih zlocinaca koji su odveli sve muskarce u logor od 16 do 70 godina a zene silovali od 13 do 60 godina.

Postoji javna poruka Vladi Brcko distrikt. Nikada se nemoze zaboraviti ucinjeni zlocin nad Muslimanima u Brckom,Brezovom Polju i svim ostalim muslimanskim mjestima koja pripadaju opstini Brcko.Za sav ucinjeni zlocin nad Muslimanima,Bosanski Srbi ce morati odgovarati.Moramo se svi probuditi i razbiti postojeci nacizam i fasizam koji propagiraju ''Bosanski Srbi.'' Svi patrioti BiH moraju vratiti BiH u Multietnicku drzavu i da se zivi u slobodi.

Od svog nastanka,Brcko nosi obiljezja Multieticnosti i Multikulturalnosti.Brcko je bilo jedino podrucje koje nije rijeseno Dejtonskim,Mirovnim Sporazumom.Nakon dugotrajne arbitraze,konacno je nadzeno rijesenje.Brcko Distrikt je osnovan 8 Marta.2000.godine.Distrikt je dio Federacije BiH i RS. Brcko Distrikt ima samoupravnu administraciju pod Suverenitetom drzave BiH.

Prema zadnjem popisu stanovnistva od 1991.godine,Opcina Brcko je imala 87.332 stanovnika. Od toga 45 posto su bili Bosnjaci,25 posto Hrvati,21 posto Srbi,6 posto Jevreji i 3 posto ostali. Danasnje stanovnistvo se sastoji od 41 posto Bosnjaci,38 posto Srbi i 21 posto Hrvati.Teritorija Brckog Distrikta pokriva teritoriju od 208 kilometara kvadratnih i ima oko 80.000 stanovnika.Naselje Brcko ima 38.479 stanovnika.

16.10.2008.

MILORAD DODIK-SNSD-NACIONAL-SOCIJALIZAM-REPUBLIKA SRPSKA

Milorad Dodik  i SNSD sa Nacional-Socijalizmom.

SNSD je partija koja tvrdi da se zalaze za socijal-demokratske principe i da na njima istrajava. Da je to zaista tako? Sta je socijal demokratija i kako se ona ispoljava i primijenjuje?
Socijalisticke ideje su kao sto svi znamo zasnovane na jednakosti i pravdi za sve ljude (ili barem vaze za veliku vecinu), bez obzira na vjersku, rasnu, nacionalnu pripadnost. Ako pogledamo na SNSD i primjenu njihove socijaldemokratije ne mozemo konstatovati da tu ima bilo cega sto bi moglo uputiti na univerzalnost njihovih principa i otvorenost prema svima bez obzira ko oni bili. SNSD je partija iskljucivo namijenjena Srpskom narodu, i kao takva narusava elementarni princip socijaldemokratije,a to je jednakost medju ljudima. Davanje prednosti jednom narodu u odnosu na druge je ono sto se zove NACIONAL-SOCIJALIZAM.
Nacionalsocijalizam se pojavio u Italiji i Njemackoj nakon 1 svjetskog rata i kulminirao je sa najcrnjom fasistickom ideologijom, koja je u koncentracione logore uputila mnogo svijeta, koja je zapocela rat ogromnih razmjera u kojem su zivote izgubile desetine miliona ljudi, a sve u svrhu dominacije jednog naroda nad cijelim svijetom.

SNSD nacionalsocijalizam nema ambicije niti program kakav je imao Hitler, ali u svoj sustini i programu mirise na elementarne principe koje je NSDAP (Hitlerova nazi partija) imala na svom pocetku. Velicanje nacionalne pripadnosti, pozivanje na ponos i tradicije, uzdizanje jednog naroda iznad drugih, kao i omogucavanje pripadnicima jednog naroda mnogo veca prava u odnosu na druge su samo djelic aktivnosti koje upucuju na tradicije nacionalsocijalizma.

U realnosti, Dodik i njegov SNSD praktikuju pseudo-vjerski socijalizam (Dodik ide u crkvu, vjeruje u Boga, itd) i kao takav u sustini nema nikakve veze sa socijaldemokratijom. Cak stavise, SNSD je u svojoj sustini jako blizak SDA, koja istinski praktikuje vjerski socijalizam. U pocetku SNSD je bio po svojoj ideologiji trebao biti blizak SDP-u, ali upravo zbog mononacionalog, odnosno nacionalsocijalistickog pristupa ta koalicija nikada nije imala sanse za uspjeh.

I na kraju, bilo bi pretjerano direktno povezivati Dodika sa Hitlerom, jer Dodik nije u svojoj politickoj praksi primijenio metode primjerene nacional-socijalizmu fasistickog tipa, ali njegovo uporno insistiranje na postulatima koji su jako bliski ideologiji nacional-socijalizma guraju stvar u tom pravcu. Njegovo podrzavanje principa po kojima samo Srpski narod ima iskljuciv suverenitet nad teritorijom Republike Srpske (koja je sastavni dio nezavisne drzave Bosne i Hercegovine) govori u prilog ovim tvrdnjama. Cinjenica da je SNSD pobijedio velikom vecinom na proteklim izborima, u kojima je totalno izgurao SDS (krajnju desnicarsko-nacionalnu stranku) njihovom sopstvenom ideologijom je zaista cudno. Ispada da je SDS izgubio samo zato sto nije uspio da ostvari ono sto je zapoceo; samostalost Republike Srpske i njihovo pripajanje Srbiji. Dodika sad ocekuje tezak zadatak. Valja sprovesti ono sto se (nezvanicno) obecalo. (Cinjenica je da Dodiku idu u prilog neke partije i politicari iz Federacije koji zagovaraju ukidanje RS kao i izbacivanje Srpskog naroda izvan granica BiH, sto je posebna prica)

Mi svi imamo potrebu da stvari nazivamo pravim imenima. SNSD je partija izuzetno desnih ubjedjenja i kao takva mora biti okarakterisana. Kada promijene svoj statut i u svoju partiju uvedu na velika vrata Bosnjake i Hrvate i ostale, i kad prestanu pricati o referendumu Republike Srpske i njihovom odvajanju od drzave BiH, tek tada imaju pravo da se nazivaju socijaldemokratama i traze svoje mjesto u socijaldemokratskoj internacionali. Do tada bi trebali da drze jezik za zubima kada je u pitanju socijal-demokratija i socijaldemokratski principi.


16.10.2008.

SRBIJA-KOSOVO-VOJVODINA

PIŠE: PROF. DR PAVLE NIKOLIĆ,

 

prof. Ustavnog Prava

Ako je tačno da je istorija učiteljica života, onda je neophodno u raspravi o problemu položaja Vojvodine kao autonomne pokrajine u ustavnom uređenju Srbije, između ostalog, obratiti pažnju i na njen ustavni položaj koji je imala u bivšoj Jugoslaviji. To podsećanje može korisno da posluži da se otklone mnoge zablude, spreči ponavljanje ranije učinjenih grešaka i slično.

Pre svega, treba se podsetiti da su autonomne jedinice (Vojvodina i Kosovo i Metohija) stvorene 1945. samo u Srbiji arbitrenom voljom tadašnjih komunističkih vlastodržaca, iako su isti, zvanično formulisani razlozi za njihovo obrazovanje, postojali i u nekim drugim republikama - u Hrvatskoj (Dalmacija, Dubrovnik, Istra, Slavonija...), u Makedoniji (zapadni deo naseljen većinskim albanskim stanovništvom), i drugde. To je bio prvi korak politike ondašnjih upravljača usmerene na slabljenje Srbije kao najveće i najmnogoljudnije federalne jedinice i destrukciju Srbije kao države. Drugi korak bilo je pretvaranje tih autonomnih jedinica u kvazi federalne jedinice i kvazi države 1971, odnosno 1974. godine.

Ustavom SFRJ od 1974. (i Ustavom Srbije od iste godine) stvoren je "model" autonomije potpuno nepoznat teoriji i praksi u svetu, "model" koji je naučno neobjašnjiv, a politički neprihvatljiv i apsurdan.

Dve su bitne karakteristike ove potpuno izvitoperene prirode autonomnih pokrajina. Prvo, one su, formalno i faktički, postale "konstitutivni elemenat" federacije i federativnog uređenja uopšte. To je značilo da su pokrajine tretirane kao subjekt federacije i federativnog uređenja, posed socijalističkih republika. Između ostalog, to se ispoljavalo u tome što su one, kao i republike, bile nosioci originernih ovlašćenja vlasti, bile su direktno zastupljene u svim organima federacije i to, po pravilu, jednako kao i republike, zajedno (ravnopravno) sa republikama su vršile najvažnije funkcije federacije (sa, praktično, pravom veta), i drugo. Drugo, u biće pokrajina su uneti krupni elementi "državnosti": pokrajine su imale svoje ustave, pravo na samoorganizovanje, imale su organe koji su svojstveni isključivo državama (predsedništvo, ustavni sud, vrhovni sud), suvereno su odlučivale o svojim granicama, imale su svoje zakonodavstvo koje je znatno prošireno i, u odnosu na savezno zakonodavstvo, izjednačeno sa zakonodavnim pravima republika, uživale su sudsku i ustavno-sudsku autonomiju, pa je Srbija time bila lišena mogućnosti da putem sudstva obezbeđuje pravni poredak Republike...

Sve je to dovelo do skoro potpunog izjednačavanja pokrajina s republikama, do jednakog položaja pokrajina i republika u federaciji i jednakog uticaja na vršenje federalne vlasti. Naravno, to je imalo pogubne posledice na Srbiju - drastično je narušen Ustavom utvrđeni status Srbije. Tako, Srbija nije više bila zastupljena u federaciji kao ostale republike, jer njeni predstavnici nisu više bili predstavnici Republike kao celine, pošto su pokrajine posebno bile zastupljene. Dalje, Srbija nije više učestvovala u vršenju federalne vlasti kao ostale republike, jer su pokrajine samostalno i odvojeno od Srbije u tome učestvovale. Na taj način, Srbija nije više imala u federaciji isti ustavno-pravni status kao ostale republike, pa i nije bila ravnopravna s njima. Takođe, Srbija je bila drastično ograničena u vršenju svog suvereniteta na teritoriji Republike, pa se delovanje njenih organa svodilo na teritoriju Republike bez pokrajina. Praktično, Srbija je bila razbijena na tri ustavno-pravna područja, od kojih su dva (to su bile pokrajine) formalno ustavno konstituisana, dok treće područje (tzv. uža Srbija) to nije bila.


Dobro procitajte...i upamtite. Ne govorim dzabe da Vojvodina ima pravo da se odvoji.
Vojvodini je status Pokrajine iz Ustava 1974 - NEUSTAVNO I NEZAKONITO UKINUT - te ona ima pravo da taj akt smatra nevazecim i nistavim - i da se pozove na svoja prava i polozaj Ustava iz 1974.

Kazem Vam da je pitanje toliko "skakljivo" - da se strucnjaci - pogotovo iz Srbije - NE USUDJUJU - da debatuju - jer se zna sta je rezultat.

A rezultat je:

DA VOJVODINA IMA PRAVO NA OTCEPLJENJE - PREMA USTAVU IZ 1974 - KOJI JE DEFACTO I DALJE NA SNAZI U VOJVODINI - JER SU NJENA PRAVA - NEUSTAVNO I NEZAKONITO - OD STRANE MILOSEVICA - ODUZETA.

VOJVODINA JE BILA KONSTITUTIVNI ELEMENAT - I ONA IMA PRAVA NA REDEFINICIJU ODNOSA SA SRBIJOM.

U VOJVODINI SE MOZE RASPISATI REFERENDUM PO NJENOM PITANJU - I ON NE VAZI ZA TERITORIJU UZE SRBIJE - JER - KAKO SMO REKLI - VOJVODINA IMA POSEBAN STATUS - I IMA PRAVA DA ODLUCUJE O SEBI - BEZ MESANJA DRUGIH.


16.10.2008.

POUCNI LINKOVI

16.10.2008.

ZEMLJA BOSNA

16.10.2008.

POVELJA-O BOSANSKOM JEZIKU

16.10.2008.

ETNICKA-ODREDNICA-BOSANSKIH-VLADARA-BOSNJANI

16.10.2008.

SVE DO KRAJA XIX STOLJECA-NAROD U BOSNI SE ZVAO BOSNJACI(BOSNJANI)

16.10.2008.

AGRESORSKI HISTORICARI I PRETENZIJE NA BOSNU

15.10.2008.

MOST

15.10.2008.

NOZ ZICA SREBRENICA-POTOCARI

14.10.2008.

HAPSENJE RADOVANA KARADZICA

14.10.2008.

GRAD TUGE-SREBRENICA

14.10.2008.

I TO JE MOGUCE:DRUSTVO SRPSKO-TURSKOG PRIJATELJSTVA

TO JE MOGUCE: DRUSTVO SRPSKO-TURSKOG PRIJATELJSTVA

Ideja da osnujemo drustvo srpsko-turskog prijateljstva je,zapravo radjena kao paradoja na stvaranje onih silnih drustava drugih naroda-kaze uz smjeh Dragoslav Milosavljevic,osnivac i predsjednik rodjeni Beogradjanin.Ovo udruzenje je osnovano 7.jula 2004.godine.

Tezak je rad razvejati magle historije.Ocigledno je,medjutim da danas ima vise stvari koje nas spajaju s visevjekovnim porobljivacem,nego koje nas razdvajaju.Tu je i tri i po miliona stanovnika Istanbola i Male Azije kojima je maternji jezik srpski.

Kada je 24 aprila 1867.godine Ali Riza-pasa komandant-Beogradske tvrdjave kao posljedni Turcin,napustio prestonicu,odrzano je blagodarenje.Zapoceo ga je mitropolit Mihailo jektenijom.

Beograd je dopao pod tursku upravu 1451.godine pa do 1867.godine.Zivot srpskog naroda pod vlascu Otomanske imperije nikako ne bi mogao nazvati robovanjem.Naprotiv veci dio tog ''ropstva'' protekao je u skladnom suzivotu ova dva naroda i dvije vjere,s tim sto su Srbi koji su ostavili hriscanstvo i prihvatili islam imali i izvjesne privilegije.Kosovski mit umije da zamagli historijske horizonte: vazalstvo srpskih plemica poslije Kosova i dan-danas znacenje nacionalne bruke,mada je takav odnos oduvjek bio i ostao princip vojnog udruzenja radi zajednicke odbrane.

Jesu li Srbi i Turci najljuci protivnici jos od Vidovdana 1389.godine ili su tokom onih,''pet vjekova turskog ropstva'' imali mnogo opasnijih zajednickih neprijatelja,kada su nastupili zajedno i kao saveznici.Racunajuci kulturoloska preplitanja,rodbinske veze,oko trinaest hiljada turcizama u srpskom,odnosno nesto vise od hiljadu srbizama u turskom jeziku,ali i zvanicno bar oko tri i po miliona stanovnika Republike Turske kojima je maternji jezik srpski.

Kralj Aleksandar je rekao: da su Srbi izmirili sve racune sa Turskom jos 1912.godine pa u buduce sa njima mozemo biti samo prijatelji.

Samo u periodu od 1543 do 1612.godine,Srbija je doprinjela vodjenje carstva s trinaest velikih vezira,sedam njihovih zamjenika,dvadeset tri vezira,osam admirala (kapudin-pasa),brojnim guvernerima provincija i s bezbroj velikih defterdara i najvisih administrativnih sluzbenika.Mladji narastaji to ne znaju.

Protiv koga su,onda Srbi podigli onolike ustanke.Kaga su protjerali.

Sopstveni basibozluk.Zaboravne i bahate poturice.Kada su dahije ubile beogradskog vezira Hadzi Mustafa-pasu,kod Srba poznatog pod nadimkom ''Srpska majka,'' i pocele da sprovode teror po pasaluku.Sam sultan ih je upozorio da ce na njih poslati vojsku druge vjere(Srpsku vojsku) koja nece imati milosti.Tako je i bilo.

Inace u Beogradu zivi oko hiljadu Turaka,a pretpostavlja se da ih na Kosovu i Metohiji ima jos oko trideset hiljada,mada su mnogi pripadnici tog naroda podjelili sudbine komsija Srba.



Nasa historija precutala je da su na prostorima turske imperije u sluzbenoj upotrebi bila cak cetiri jezika-objasnjava Dragoslav Milosavljevic-Turski,za svakodnevne razgovore,arapski u sluzbi vjere,jer je tim jezikom napisan Kuran,zatim persijski,zbog poezije,i-srpski,kao jezik diplomatije i vojske.


Sa Cirilice preveo Haler Tekst napisao Milos Lazic

14.10.2008.

Glavni Uzroci Genocida nad Bosnjacima

UZROCI SRPSKOG GENOCIDA NAD BOSNJACIMA I OSTALIM NARODIMA

Pojavam,srpskog politicara u Knezevini Srbiji,''Ilije Garasanina,'' ubrzo se stvorila i njegova knjiga ''NACERTANIJE,''koja je objavljena 1844.godine.U knjizi je bio ''prvi nacrt plana'',za stvaranje ''Velike Srbije.''Poslije ojavljene knjige ''Nacertanije,'' mnogi srpski nacionalisti su poceli stvarati ideologiju o velikoj Srbiji.

Program o etnickoj cistoj Srbiji ''Stevana Moljevica'' i ''Dragise Vasica'' te ''Memorandum'' Srpske Akademije Nauke i Umjetnosti 80ih godina XX stoljeca,imao je cilj ''Osvajanje tudjih teritorija i stvaranje velike Srbije.''U ovom kontekstu su i velikosrpske aspiracije na teritoriji od Soluna do Karlobaga i dalje do Graca i Beca,te na sjeveru do Budima i istocno od Temisvara i Vidina.Ovome se moze dodati i romanticka opsesija vaskrsavanjem Vizantijskog Carstva pod macem Srbije i uspostavljanje srpske prijestolnice u Carigradu.Sve je bilo u funkciji srpstva i svetisavlja ciji su transparenti bili ''Srbi sve i svuda.'' ''Srpske su zemlje tamo gdje se nalazi makar jedan srpski grob.''

Srbi su najstariji narod.Srbi su nebeski narod.Bog je Srbin.Svete srpske zemlje itd.To su govorili najveci srpski nacionalisti.Pisani su romani,genocidne poruke i takozvane ''Studije nacional-sovinisticke propagande.Sve ove nacionalisticke i fasisticke komponente,poticu jos od ''Save Nemanjica,'' kada je otimao tudje zemlje drugih naroda po Balkanu i proglasavao ih srpskim zemljama.

jedna varijanta najgore fasisticke ideologije,osmisljena je u agresivnom pravoslavlju i njegovom vjerskogenocidnom radikalizmu od XII stoljeca do danas,a njegovi interpretatori i realizatori su ekstremno svestenstvo,nacionalisticki inelektualci,,pisci,politicari,historicari,akademici,i vladari pomucene pameti.U ovom genocidnom kontekstu stvorena je ideja o takozvanom,drzavnom jeziku o srboslavlju i srboslaviji o etnickim ciscenjima i pokoljima u ime vjere (srpske vjere) i srpskohriscanskog paganizma.

Berlinski Kongres oznacio je predhodne i buduce genocide na Bosnjacima,Albancima,Romima,Turcima,Vlasima(u istocnoj Srbiji),Madzarima,Rumunima(u Vojvodini),Makedoncima,kao i etnickim grupama u novonastalim balkanskim drzavama.Posljedice Berlinskog Kongresa su ''etnicka ciscenja u BiH,Crnoj Gori i Srbiji'' kao u mnogim mjestima u Sandzaku.Etnicko ciscenje se najvise vrsilo nad Bosnjacima(muslimanima).Identitet,tradicija,knjzevno-jezicka kultura,historija Bosnjaka,integrisane su u Srpske odnosno Hrvatske i Crnogorske nacionalne kulture pod geslom socijalisticke unitarizacije,ateizacije internacionalizma i visih ciljeva.Promovisana je ideja o jugoslovenstvu,kao mamac za etnicka i nacionalna ponistavanja naroda( ne srpske i ne hrvatske proslosti)

Svoje staro i autenticno nacionalno ime,bosnjacki narod je odbranio borbama i velikim zrtvama tokom svoje dvije hiljadu godisnje historije.

14.10.2008.

Uzroci Mrznje i Genocida nad Bosnjacima(Muslimanima)

UZROCI MRZNJE I GENOCIDA NAD BOSNJACIMA

U izmisljenoj mitologiji,stvaraju se izmisljene pobjede,izmisljeni junaci i sve ostalo sto odgovara tom narodu.

Svaka izmisljena mitologija,govori protiv drugog naroda i tako stvara mrznje izmedju naroda.Mnogi narodi vjeruju u izmisljenu mitologiju i prenose to s koljena na koljeno, za sljedece i buduce generacije.

U izmisljenim mitologijama i njihovim izmisljenim pobjedama i junacima,pjevavaju se mnoge pjesme sa guslama,a pisu se i mnoge knjige.U svakoj napisanoj knjizi o izmisljenim junacima,ti junaci su veliki pobjednici i cine ono sto ne moze napravite obican covjek.

U mitologijskim pjesmama sa guslama,poziva se taj narod na borbu protiv drugog naroda,sto se vremenski i odrazi,kada se dobije prilika za to.

Zivot srpskog naroda pod vlascu Otomanske imperije (Turske),opjevan je u mitologijskim pjesmama sa guslama,gdje se stvorila velika mrznja prema turskom narodu.U mitologijskim pjesmama sa guslama,Srbi su pobjedili bitku na Kosovu,iako su tu bitku izgubili.Bitka na Kosovu je usla u srpske gene,kao srpska pobjeda,i to se i danas-dan tako tumaci,iako su Srbi izgubili tu bitku.

Ja sam u predhodnim komentarima,navodio,da Bosnjake u BiH i drugim bivsim jugoslovenskim drzavama,vecina Srba smatra kao Turke,iako oni sa Turcima nemaju nista.I da su Bosnjaci Turci,oni nista nemaju sa Otomanskom imperijom (Turske),jeli tada nisu bili ni rodjeni.

Zbog vladavine Turske na prostorima Srbije u proslosti,mnogi Srbi krive Bosnjake za to,iako tada nisu bili ni rodjeni,niti Bosnjaci imaju sta sa Turskom.Zbog pogresnog razmisljanja vecine Srba i vjerovanja u razne mitologije:Stvorena je velika mrznja prema Bosnjacima.

Stvaranjem  sve vece mrznje prema neduznom narodu ''Bosnjacima,'' Srbi su vrsili nezapamcene zlocine nad Bosnjacima,u ratu od 1992 do 1995.godine.Najsvirepiji genocid je napravljen u julu 1995.godine u Srebrenici,kada je ubijeno i zaklano za nekoliko dana preko 10.000 Bosnjaka(muslimana).

14.10.2008.

Uzroci Genocida nad Bosnjacima

UZROCI GENOCIDA NAD BOSNJACIMA

U mjesecu lipnju 1389.godine,dogodila se Kosovska bitka izmedju Srbije i (Osmanskog Carstva) Turske.U bitki je poginuo i Sveti knez Lazar i Turski sultan Murat.Srbija je izgubila Kosovsku bitku,i pala je pod Osmansko Carstvo 1459.godine.

Srbija dobiva neovisnost 1878.godine.Knez Milan Obrenovic postaje srpskim Kraljem 1882.godine.Godine 1867 povlaci se turska vojska iz srpskih gradova.Obrenovic i Karadjordjevic su naizmjenicno vladali u XIX stoljecu.

U vremenu dok je Srbija bila Knezevina u vlasti Srbije se pojavio ''Ilija Garasanin.'' Garasanin je napisao nekoliko knjiga,ali najpoznatije mu je djelo knjga ''NACERTANIJE'' (objavljena 1844) koja se smatra nacrtom za stvaranje Velike Srbije.

Odlazkom Turske iz Srbije, Bosne i drugih drzava,Bosnjaci muslimani su ostali da zive u Srbiji, Bosni i drugim drzavama.Srbi su Bosnjake gledali kao Turke ,a mnogi su ih i javno nazivali ''Turcini.'' Bosnjaci su na to cutali,ali su zbog tog nazivi prezivjeli vese ratova i genocida u Srbiji,Bosni,Hrvatskoj,Crnoj Gori,Makedoniji,Sandzaku i mnogim drugim zemljama na Balkanu i Evropi.

Mrznja prema Bosnjacima nikada nije prestajala,samo zbog toga sto se zovu Muslimani.

U osnovnim i srednjm skolama ucila se, pogresna historija,i citale su se knjge od mnogih srpskih i hrvatskih nacionalista.Sve je to vise razdvajalo hriscane od Bosnjaka i stvarala se sve veca mrznja.Srbi nikada nisu gledali BiH kao drzavu,a i Hrvati su imali skrivene tajne namjere.BiH su najvise voljeli Bosnjaci sto su i dokazali u ratu od 1992 do 1995.godine.

Agresija na BiH je napravljena,zbog osvajanja BiH i putpunog unistenja Bosnjaka,koji su i dalje za mnoge Srbe,bili kao Turci iako je Turska napustila Srbiju i Bosnu prije mnogo godina.

Srbi su izgubili Kosovsku bitku od Turske, jos 1389.godine,ali su htjeli da naprave osvetu nad Bosnjacima,koji nemaju nikakve veze sa Turcima.Najbolji nam je dokaz za to: ''Agresija na BiH'' 1992.godine,a da bi se potpuno u to uvjerili,pokazuju izgovorene rijeci ''Ratka Mladica,''kada je usao u Srebrenicu sa srpskim nacifasistima 11.jula 1995.godine i napravio nazapamceni masakr nad Bosnjacima.

Citiram rijeci Ratka Mladica koje je izgovorio u Srebrenici 11.jula 1995.godine: ''Evo nas 11.juli 1995.godine u srpskoj Srebrenici.Uoci jos jednog velikog praznika srpskoga,poklanjamo srpskom narodu ovaj grad.I napokon dosao je trenutak da se,poslije bune protiv dahija,Turcima osvetimo na ovom prostoru.''zavrsen citat.

14.10.2008.

Sta Nas Najvise Moze da Priblizava i Spaja

Kada je interkulturalno komuniciranje zasnovano na univerzalnim (humanim) vrijednostima i potrebama,tada sve razlike kao sto su; ''nacionalne,vjerske,jezicke,ukupno,kulturno-duhovne'',ne udaljavaju i razdvajaju,vec priblizavaju i spajaju medusobno oplemenjujuce ljude i narode.

Tada nece biti potrebno,ni predzise krscanstva,ni predzise islama,ni predzise bilo kojih vjera i naroda.

Kaze se da ''nije Bog u sili nego u pravdi.''

''Krscanstvo i Islam su od Boga date'' i ''sve druge religije.''

Vjerujuci u Boga mi trebamo da se ''povezujemo,a ne razdvajamo.''

Ne moze se svirati pjesma o ''slobodi pomocu instrumenta nasilja

14.10.2008.

Aspiracije Srbije i Hrvatske Prema Bosni i Hercegovini-Nikada Nisu Prestajale

U Bosni i Hercegovini nijedno kljucno pitanje postavljenjo 1992.godine,nakon agresije Srbije,Crne Gore i Hrvatske nije rijeseno.Politike Zagreba i Beograda,ostale su iste,a u Crnoj Gori se malo sta promjenilo.Ista politika se i dalje vodi prema BiH,samo su se likovi promjenili.Kao posljedica takvog stanja,tih politika,imamo situaciju u kojoj su ostala nerijesena ta kljucna pitanja i sva gibanja unutar BiH su posljedica toga.

Aspiracije Srbije i Hrvatske,nisu prestale i danas su prisutne,samo na drugaciji nacin.U Hrvatskoj su dvije politike,jedna koja i dalje vidi Bosnu i Hercegovinu kao svoju,i ona druga personificirana u liku ''Stjepana Mesica'' gdje BiH priznaju kao drzavu i smatraju da Hrvati trebaju svoje pitanje rijesavati unutar BiH,a ne u okviru hrvatske dijaspore.

Srbijanska politika,pak nije promjenjena od XIX stoljeca.Od tada pa do danas BiH su smatrali svojom rezervnom varijantom.Umjesto 1992.godine,kada su udarili u ratne bubnjeve,sada pokusavaju velikosrpske ciljeve realizovati upakovano u demokratske izmjene.Ono sto su poceli ''Cvetkovic'' i ''Macek'' nastavili ''Tudzman'' i ''Milosevic'',danas pokusavaju ostvariti ''Vojislav Kostunica'' i Milorad Dodik.''

Nazalost u BiH na sceni imamo licemjernu i dvojnu politiku.Sve vrijeme se javno prica o nedjeljivoj i multietnickoj drzavi,a kada pogledate u praksi,BiH je danas podjeljena ne na dva,nego na tri entiteta.Osim RS postoji i ''Herceg-Bosna'' u svim elementima,osim sto nema izvrsne organe vlasti.Ako se ovo sve nezaustavi,moguce je da se moze dogoditi zavrsen cin ''drzava BiH podjeljena na tri djela,Federacija.'' Na sceni je politicka podjela,a onda i ekonomska.

Bojim se da ni pretenzije sa strane nasih istocni i zapadni susjeda nikad nisu utihnule da odnos izmedu etnickih grupa koje predstavljaju etnicke politicke elite,kojima su se pridruzile,religiozne elite ne vode nikakvom sporazumu o dobro smjestenoj buducnosti BiH.Prema tome,zaista je tuzna cinjenica,da nakon svega sto se desilo u BiH,pored cinjenice da je BiH platila najkrvaviji kusur raspada Jugoslavije,ponovo mora da prolazi kroz teske testove,dali je uopste u stanju da opstane kao drzava.

Bosna i Hercegovina je uvjek moneta za potkusurivanje susjednih drzava,kad god njima treba nesto za politicku promociju,za neke njihove interese.

Medunarodna zajednica treba da prvo smiri pretenzije u susjednim drzavama BiH,misleci na Srbiju i Hrvatsku,pa tek onda da prica o multienickoj BiH i njenom novom Ustavu.Takoder,Medunarodna zajednica treba da zabrani rad svih nevladinih i vladinih organizacija u BiH,koje sa svojom politikom razbijaju BiH.

14.10.2008.

Kraci Bilten o Bosnjacima i Drzavi BiH

Mnogi Bosnjaci su u FNRJ-SFRJ ostali bez imanja kroz razne vidove reformi.U ljeto 1945.godine,donesen je Zakon o agrarnoj reformi a 1953.godine,pristupilo se nacionalizaciji zemljesta od veleposjednika,Vakufa,banaka i crkava.Na osnovu ovog Zakona,ponovo su imucni Muslimani a posebno Vakufi pretrpjeli otimacinu od strane Narodne vlasti Titove Jugoslavije.

Zemlja je pripala novoformiranim poljoprivrednim dobrima i zemljoradnickim zadrugama..Kasnije; ekspropiracije,konsifikacije,komasacije sesdesetih i krajem osamdesetih godina XX stoljeca,ponovo su zahvatile zemljiste Vakufa i mnoge imucne Bosnjake.

Prvih godina poslije Drugog Svjetskog rata u kojem su najvecu cijenu poslije Jevreja platili Bosnjaci,ubijanjem,zatvaranjem,proganjanjem i zlostavljanjem,clanova organizacije ''Mladi Muslimani'' koji su se borili za prava Muslimana.Kao nacija Bosanci Muslimani priznati su tek Ustavom iz 1971.godine,zahvaljujuci organizaciji ''Mladi Muslimani'' i zahvaljujuci ostalim Bosnjackim organizacijama,koji su digli svoj glas protiv nepravde koja im je ucinjena.Naime 1948.godine,Muslimanima je oduzet,njihov identitet i statut,tako da su Muslimani postali neopredjeljen narod,sve do 1971.godine.Ovakav slucaj,nigdje nije bio u svijetu.Zbog velike borbe svih Muslimanskih organizacija o najvise,organizacije ''Mladi Muslimani'' mnogi su Muslimani pozatvarani u zatvore i mnogo muceni,a od njih se slabo ko vratio kuci.

U Srbiji 1986.godine dolazi ''Slobodan Milosevic'' na vlast,koji je brzo homogenizirao Srbe u ideji srpskih zemalja.Nesebicnu podrsku toj ideji dala je Srpska pravoslavna crkva SANU-i i mnoge druge institucije koje su jasno naznacile sve ciljeve velikosrpske politike.Burne i dramaticne promjene koje ce uslijediti 1990.godine,uvod su u krvavi rat i raspad SFRJ.

Malo je ko vjerovao,da ce jednog dana bivsa JNA,biti zastitnica nacionalistickih velikosrpskih ideja.JNA oduzima oruzje Teritorijalnoj Odbrani te tako Bosnu i Hercegovinu ostavlja bez oruzja,odnosno,bez oruzja ostavlja Bosnjake Muslimane-najmnogobrojniji narod u SR BiH.Ovi dogadaji su rezultati opcim Referendumima za samostalnost,na kome su se gradani BiH izjasnili za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu.

Na prvim visestranackim parlamentarnim izborima u SR BiH odrzanim 18 novembra 1990.godine,pobjedile su politicke stranke;Stranka demokratske akcije SDA,Srpska demokratska stranka SDS i Hrvatska demokratska zajednica HDZ.

Srpska demokratska stranka SDS je na prostorima sjeveroistocne Bosne,odmah poslije izbora,zapocela djelovanje na drzavno-pravnoj razgradnji Bosne i Hercegovine.

Na Referendumu odrzanom 29. februara i 01.marta 1992.godine,gradani BiH izjasnili su se za samostalnu nezavisnu i suverenu drzavu BiH.Rezultati Referenduma su objavljeni 06.marta.1992.godine. ''Za'' je glasalo 2.061.932 glasaca ili 99,44 posto. ''Protiv'' glasalo 6.037 ili 0,29 posto,a nevazecih glasackih listica je bilo 5.227 ili 0,25 posto tako da je od ukupnog broja 2.073.568 gradana koji su glasali na republickom Referendumu za utvrdivanje statusa Bosne i Hercegovine 29.februara i 01.marta 1992.godine,glasalo 99,44 posto glasaca ili 2.061.932 glasaca.

Za suverenu i nezavusnu BiH drzavu ravnopravnih gradana,naroda BiH-Muslimana,Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj zive,izjasnilo se 2.061.932 gradana ili 99,44 posto cime je steceno puno pravo na samoopredjeljenje BiH.

14.10.2008.

Nosilac Ratova od 1683.godine pa sve do 1992.godine je-Katolicka i Pravoslavna Crkva

Svih dosadasnjih ratova,koji su poceli od 1683.godine,pa sve do danas nosilac je bila ''Katolicka i pravoslavna Crkava.''

Izvan Crkve nema spasenja i spasenje je samo unutar nje,izvan Crkve nema poslanika,istine,dobrote,pravde i pravog odnosa sa Bogom.To je crkveno religijsko opravdanje krizarskih ratova,inkvizicija i genocida nad svim nekrscanima.

Krscani tih zemalja u ime religije i ljubavi do kraja i bez rezerve primjenjuju staro pagansko-faraonsko nacelo,drzava njegova je u njoj i religija,kao da su oni stvorili zemlju a ne Bog.Ovo je zapocelo 1683.godine,kada se vodio rat izmedu Turske i Austrije a zrtve su bili Muslimani Bosnjaci.Crkva je planirala ratove,protiv Muslimana,snamjerom potpunog unistenja i pokrstavanja,Muslimana.Ovo je sve cinila katolicka Crkva.

Godine 1711 u Crnoj Gori ubija se 1.000 Muslimana na Badnje vece,ali sad je bila pravoslavna Crkva glavni pokretac genocida nad Muslimanima.Najveci dostojanstvenik i pjesnik ''Petar II Petrovic,Njegos u Gorskom vijencu je pruzio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad Muslimanima Srbije,Sandzaka,Crne Gore i Bosne i Hercegovine.Tako je Njegos kao najveci srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika,odnosno nosilac najvise vjerske i svjetovne vlasti,opjevao,posvetio i u najuzvisenije djelo pretvorio genocid ili medzunarodni zlocin pod kojim se podrazumjeva svjesno,namjerno i plansko potpuno ili djelimicno unistavanje nacionalnih,etnickih,rasnih ili religijskih grupa.Motiv za izvrsavanje genocida su zelja za pljackom i porobljavanjem,rasna,nacionalna i vjerska mrznja prema i predrasude.Svi ti motivi su opjevani u Gorskom vjencu,a vjersku mrznju prema Muslimanima Njegos izrice rijecima ''odza rize na Cetinju.''

Od 1862 do 1878.godine,izvrsen je genocid nad Muslimanima u Srbiji,Sandzaku,Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini gdje je pobijeno hiljadama Muslimana,ali ovaj put od srane Srba,a nosioc genocida je bila pravoslavna Crkva.Dakle dva genocida od dva razlicita dusmana sa potpuno istim posljedicama dogadzaju se u razlicitom vremenskom periodu za svega sesnaest godina.

I konacno poslednji genocid od 1992 do 1995.godine,gdje po prvi put ucestvuju i katolicka i pravoslavna Crkva,odnosno ''Srbija,Crna Gora i Hrvatska.'' Medzutim pored svih stradanja,progona i klanja,Muslimani se u ovom genocidu po prvi put kao narod,organizirano,kroz vojsku,policiju,politiku i drzavu svim sredstvima bore i suprostavljaju cetnicima i ustasama,dakle jedinim argumentima koji oni razumiju i uvazavaju.

Sve do 1992.godine,Muslimani se nisu oruzjem suprostavljali,svojim koljacima i zlikovcima.Naprotiv od 1683.godine do 1992.godine,dakle punih 309.godina,Muslimani su ocekivali da kojlaci i zlikovci kazu;mi cemo vam oprostiti sto vas koljemo i ubijama i ubuduce cemo vam se smilovati.'' To se nije nikada dogodilo i to je bila muslimanska ''najveca iluzija,zabluda i samoobmana.

Rat je davno zavrsen,ali ratni zlocinci,jos nisu pohvatani,kao da se ponovo zeli da oprosti,ratnim zlocincima koji su ucinili genocid nad muslimanima i drugim narodima.Jos nisu pokrenute mnoge tuzbe protiv ratnih zlocinaca,a u vlasti stranke SDS a najvise u vodecoj srpskoj stranki SNSD ima jos ucesnika,agresora na BiH i ,a takoder,ima mnogo i kriminalaca koji su se obogatili za vrijeme rata od 1992 do 1995.godine.

Mi prvo moramo da kaznimo,sve agresore,ratne zlocince i kriminalce pa tek onda da pocnemo da gradimo multietnicnu BiH.

Moraju se ukloniti svi simboli ratnih zlocinaca kao na primjer;spomenici,nazivi ulica i svih institucija koji nose imena ratnih zlocinaca'' i tek onda cemo moci da napravimo pravi mir u BiH.

14.10.2008.

Povelja o Bosanskom Jeziku

14.10.2008.

Bosanski Jezik i Agresori

Jos davno u I/II stoljecu nove ere rimski historicar,Via Apija,zapisao je ime ''Bosna''.Krajem XII stoljeca ''Bosanski Ban Kulin'' svojom Poveljom ''Dubrovcanima'' potvrdzuje ime geografskog pojma i drzave Bosne,a time i ime jezika svih Bosnjaka odnosno bosanskog jezika.Tokom mnogih stoljeca,mnogi pisci hronicari,putopisci i vladari impresivno su isticali ljepotu bosanskog jezika (kao lijepi jezik dobrih Bosnjaka).U usmenoj i pisanoj tradiciji,afirmisano je ime ''Bosnjak'' i ime jezika ovog naroda.U vrijeme Osmanske Carevine,bosanski jezik je bio jedan od diplomatskih jezika na Porti a ne neki drugi iz grupe juznoslovenski jezika-kako je insinuirano u nebesko-romanticarskoj historografiji.Zapisi o Bosni,Bosnjacima i Bosanskom jeziku,potvrdzeni su i na mnogim steccima bosanskohercegovackih(ali i Sandzackih-prema nojnovijim istrazivanjima)-Bogumila-''Dobrih Bosnjaka'',te kasnije u svim zapisima i djelima pisaca alhamijada knjizevnosti BiH i Sandzka(vrlo impresivno u poetici novopazarskih,uzicki,bijelopoljskih,pljevaljskih alhamijada stvaralaca) zatim u svim poetskim oblicima usmene Bosnjacke tradicije,u naucnim djelima i djelima novije Bosnjacke literature i historije kulture.

Cinjenica je da trajnost lingvistickih supstrata otkljucava sva vrata najstarije historije i najstarijih kultura,pa i onih u Sandzaku u kojem zive Bosnjaci i drugi narod.Dakle historijske cinjenice potvrdzuju da je jezik Sandzackih Bosnjaka Bosanski,odnosno Bosnjacki-kao njegov alternant isto onako i onoliko kakav je u maticnoj drzavi BiH.To je onaj lijepi jezik ''Dobrih Bosnjaka'' koji kao historijska i kulturna tekovina,traje neprekidno od Povelje Bana Kulina do danas.

Radoslav Katic,Hrvatski lingvista,je rekao ''Postoji narod i taj narod ima svoj jezik'' O ljepoti Bosanskog jezika je pisala knjizevnica ''Isidora Sekulic'' koja je rekla ''Bosanski jezik je jedna koletivna umjetnost ciste genijalnosti,od ranga narodnih umotvorina,ali koja nije samo cudo proslosti,nego je cudo sadasnjosti.'' Jezik Bosnjaka,Sandzaka,,dakle Bosanski/Bosnjacki, ima svoju autenticnost u djelima Sandzckih pisaca;Camila Sijarica,Muhameda Avdagica,Ragipa Sijarica,Zaima Azemovica,Marufa Fetahovica,Husa Basica,Safeta Sijarica,Hoda Katala,Semihe Kacar,Bele Isovic-Dzogovic,Omera Turkovica,Ismeta Rebronje,Rasima Cehahmetovica,Murata Baltica,Jasmine Mekic-Medzedovic,Edite Dautovic,Sabana Sarenkapica,Mevlude Malajac,Zihnije Bulica,

Bosnjaci su imali sviju knjizevnost na Bosanskom jeziku.Imali su i svoju pisanu knjizevnost i pisanu tradiciju-ukljucivsi i one ucene pjesnike koji su pisali na turskom,persiskom i arapskom,tecno govorili ove jezike velikih civilizacija i literatura i sto je dovoljna potvrda da Bosnjaci nisu bili nepismen narod,vec naprotiv vrlo pismen i afirmisan dobrim djelima svih ondasnjih knjizevnih vrsta i zanrova.Za stavljanje govora/jezika iz okvira stokavskog dijalekta pod jedan (srpski)imenitelj najvise je cinio ''Vuk Stefanovic Karadzic'' i njegovi naslednici kasnije,formulisuci i uspostavljajuci velikosrpski jezicki,kulturoloski i nacionalni(nacionalisticki)program iz kojeg su kasnije proizilazili ''Nacertanije'' Ilije Garasanina pedesetih godina XIX stoljeca.

Za iseljavanje Bosnjaka i Albanaca u Tursku,sacinili su program ''Vasa Cubrilovic'' i ''Ivo Andric'' u organizaciji ''Srpskokog kulturno-prosvjetnog kluba'' pred Drugi Svjetski rat.Program o etnicki cistoj Srbiji ''Stevana Moljeviva'' i ''Dragise Vasica'' te Memorandum ''Srpske Akademije Nauke i Umjetnosti'' 80ih godina XX stoljeca,imao je cilj ''osvajanje tudzih teritorija i stvaranje velike Srbije.'' U ovom kontekstu su i velikosrpske aspiracije na teritoriji od Soluna do Karlobaga i dalje do Graca i Beca,te na sjeveru do Budima i istocno od Temisvara i Vidina.Ovome se moze dodati i romanticka obsesija vaskrsavanjem Vizantijskog Carstva pod macem Srbije i uspostavljanjem srpske prijestolnice u Carigradu.Sve je bilo u funkciji srpstva i svetasavlja ciji su transparenti bili ''Srbi sve i svuda'',Srpske su zemlje tamo gdje se nalazi makar jedan srpski grob.''

Srbi su najstariji narod na svijetu za ''Milja Vujanovica,Relju Novakovica,Vojislava Seselja'' i druge.Srbi su nebeski narod,Bog je Srbin,Svete srpske zemlje itd.To su govorili najveci srpski nacionalisti.Bosnjacima se prijetilo,odsjecanjem prstiju,pisani su romani,genocidne poruke(Noz-Vuk Draskovic) i takozvane ''Studije''nacional-sovinisticke propagande(Srbi i Siptari-Novica Vujanovic).Sve ove nacionalisticke i fasisticke komponente,poticu jos od ''Save Nemanjica'',kada je otimao tudze zemlje drugih naroda po Balkanu i proglasavao ih srpskim svetim zemljama.

Jedna varijanta najgore fasisticke ideologije,osmisljena je u agresivnom pravoslavlju i njegovom vjerskogenocidnom radikalizmu od XII stoljeca do danas,a njegovi interpretatori i realizatori su ekstremno svesenstvo,nacionalisticki intelektualci,pisci,politicari,historicari,akademici i vladari pomucene pameti.U ovom genocidnom kontekstu stvorena je ideja o takozvanom,drzavnom jeziku o srboslavlju i srboslaviji o etnickim ciscenjima i pokoljima u ime vjere(srpske vjere) i srpskohriscanskog paganizma.Svoju jezicku reformu Vuk Karadzic je zapoceo 1814.godine da bi vec 1818.godine svojim rijecnikom srpskoga jezika verifikovao dominaciju ovoga jezika nad ostalim juznoslovenskim jezicima i stavio pod isti imenitelj ''Srpski jezik.''

1850.godine,napravljen je dogovor u Becu izmedu Srba i Hrvata da se jezik zove ''Srpsko-Hrvatski.''Hrvatska je pocela funkcionirati isto onako kao veliko srpsko srbovanje do danasnjih vremena.Srbi i Hrvati su ignorisali druge jezike i unistavali ih.Pravog dogovora nije bilo u Novom Sadu da se jezik zove Srpsko-Hrvatski.Bio je ponovni dogovor izmedu Srba i Hrvata 1960.godine uvezi jezika ali nisu konacno rijesili problem.Kada je izbio rat 1990.godine,tada su Hrvati preuzeli svoj jezik,Srbi svoj,Makedonci svoj,Slovenci svoj,a najveci ceh su platili Bosnjaci i Albanci-sve dk su se izborili za svoju samobitnost.Bosnjaci koji su imali svoju historiju,kulturu,tradiciju,jezik-jos od vremena onih ''Dobrih Bosnjaka'' Bana Kulina,izborili su se za svoj jezik i svoje nacionalno ime ''Bosnjak.''

Konacno Srbi i Hrvati,morali su to priznat.Slobodna upotreba jezika naroda i nacionalnih zajednica osnovni su demokratski principi savremenog drustva i primarni standardi svih medunarodnih dokumenata.Novosadski dogovor 1960.godine,iskljucivao je postojanje Bosanskog i Crnogorskog jezika.Vraceni su svom stablu(Mehmed-Nesa Selimovic,Osman Dzigic,Musa Cazim-Catic,Skender Kulenovic,braca Dizdar,Zija Dizdarevic i drugi).Nacionalisticki pisci i pjesnici su Njegosov (Gorski Vijenac),Dzura Jaksic (Otadzbina)i Janko Veselinovic(Hajduk Stanko).U djelima Ive Andrica sa one druge srane Hrvatske i djela Ivana Mazuranica (Smrt Smail-Age Cengica),Matija Beskovic(Balkanske Carice)Branko Radicevic(Dzacki Rastanak) i Dobrica Cosic,pokazuje se velika mrznja prema Muslimanima i drugim narodima.

Ova nacija je imala vise otaca od-Vatopeda do Haga.Vuk Karadzic je bio veliki nacionalista,jeli je on smislio one formulacije o srpskom jeziku i srpskoj usmenoj i pisanoj tradiciji,kao jedinoj dominantnoj uodnosu na kulture ostali naroda i nacionalnih zajednica.Vuk je prepravljao jezik nekih narodnih tvorevina,naprimjer,u sevdalinkama,baladi ''Hasanaginica'',legendi o Aliji Dzerzelezu,mjenjao imena licnosti u nekim pjesmama i upisivao srpska;Fata/Kata(Lepa Kata icindiju klanja),Ajkuna/Andzelija,Mejra/Mara(Bosa Mara Bosnu pregazila),Mujo/Jovo(Vjetar Ruzu nis polje nosase) i Aliju Dzerzelez/Sveti Nikola.Vuk je jezik Bosnjaka(Bosanski) pretvarao u Srpski.Formulaciju(Pisi kao sto govoris,citaj kao sto je napisano),Vuk je preuzeo od njemackog gramaticara ''Adelanga.''Vukova formulacija nije se odnosila na Bosanski jezik jer je njegova narodna struktura bila u govornoj literalnoj funkciji od najstarijih pisanih spomenika i zapisa i tokom njegove historijske evolucije i afirmacije-sve do danas.

Cjelokupno usmeno stvaralastvo Bosnjaka preuzimali su Srbi i Hrvati(Hasanaginica) i (Omer i Merima).Prije Vuka pisao je Dositej Obradovic da ce Bosnjaci biti Bosnjaci dok Turci vladaju ovom zemljom,a poslije ce biti ono sto su bili njihovi preci.Poslije Berlinskog Kongresa 1878.godine,nacionalna pozicija Bosnjaka i status njihovog jezika anulirani su genocidnim metodama i posebno poslije Balkanskih ratova i poslije oba svjetska rata.

Berlinski Kongres oznacio je predhodne i buduce genocide nad Bosnjacima,Albancima,Romima,Turcima,Vlasima(Uistocnoj Srbiji),Madzarimai Rumunima(U Vojvodini),Makedoncima,kao i etnickim grupama u novonastalim balkanskim drzavama.Posljedice Berlinskog Kongresa su ''etnicka ciscenja u BiH,Crnoj Gori i Srbiji'' kao u mngim mjestima u Sandzaku.Etnicko ciscenje se najvise vrsilo nad Muslimanima.Identitet,tradicija,knjizevno-jezicka kultura,historija Bosnjaka,integrisane su u Srpske odnosno Hrvatske i Crnogorske nacionalne kulture pod geslom socijalisticke unitarizacije,ateizacije internacionalizma i visih ciljeva.Promovisana je ideja o jugoslovenstvu ,kao mamac za etnicka i nacionalna ponistavanja naroda ( ne srpske i ne hrvatske proslosti)

Novosadski dogovor je bio u stvari promovisanje Srpsko-Hrvatskog jezika.Na Novosadskom dogovoru nije prisustvovao ni jedan predstavnik Bosnjaka.Raspadom Jugoslavije raspao se i ovaj vjestacki pravopisni kodeks-na Srpski i Hrvatski.Nacionalno ime Bosnjak je rezultat historijskog identiteta jednog velikog naroda na cijeloj teritoriji drzave BiH,Sandzaka,Crne Gore,Kosova,Makedonije i u dijasporama (Hrvatska,Srbija,Slovenija,Turska,zapadnoevropske zemlje-Amerika,Kanada,Australija i druge).Ovaj narod je predstavljao homogen kolektivitet jos od vremena onog rimskog historicara ''Apija''(koji je verifikovao oblast Bosnu a time i ime naroda u ovoj oblasti) i dalje u doba Bogumila ''Dobrih Bosnjaka'' tek kroz cijeli srednji vijek sve do danasnjih Bosnjaka.

Svoje staro i autenticno nacionalno ime,bosnjacki narod je odbranio borbama i velikim zrtvama tokom svoje dvije hiljadu godisnje historije.Kulture religija kroz koje je ovaj narod prolazio nisu umanjle nacionalnu semiotiku imena Bosnjak,naprotiv oplemenjivale su ga autenticnim nacionalnim i kulturnim vrijednostima ciji korijeni dosezu do najstarijih ilirskih plemena koja su nastanjivala zemlje na kojima danas zive Bosnjaci.Jezik i tradicija Bosnjaka su dio Evropske kulture i njenog nasljeda.Bosanci su nekad imali i cirilicno pismo ''Bosancica.'' Sada Bosnjaci najvise upotrebljavaju latinicu,ali imaju korjene iz cirilicnog pisma ''Bosancice.''

14.10.2008.

Plan Stevana Moljevica i Draze Mihojlovica je Isti-Kao Plan Slobodana Milosevica i SANU

12.10.2008.

Ilija Radakovic-Besmisleni Ratovi u Yu 1992-1995

12.10.2008.

Memorandum Stevana Moljevica i Instrukcije Draze Mihojlovica

U augustu .1941.godine,bosanski cetnici su uspostavili intezivnije kontakte na ''Ravnoj Gori'' sa ''Drazom Mihalovicem.'' Bosanski cetnici se organizacijski cvrsce povezuju i prihvacaju ciljeve cetnickog pokreta promovirane u memorandumu ''Stevana Moljevica'' o homogenoj Srbiji,i drugim cetnickim programskim dokumentima.

Stevana Moljevica,memorandum,datiran je 20.juna.1941.godine a zasnovan je na ideji da ''Srbi imaju pravo na polozaj vodece nacije na Balkanu,a da bi mogli zauzeti taj polozaj,oni moraju postati,vodeca nacija u Jugoslaviji.To ce postati,ako stvore i organiziju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati cjelo etnicko podrucje na kome Srbi zive.''Tako bi se stvorila velika Srbija u kojoj bi,prema programu cetnickog pokreta iz septembra.1941.godine bilo mjesta samo za srpski narod,sto bi se realizovalo ''radikalnim ciscenjem gradova i njihovim popunjavanjem,svjezim srpskim elementom.'' te planskim ciscenjem ili pomjeranjem seoskog stanovnistva sa ciljem homogenosti srpske drzave.''

U instrukciji ''Draze Mihajlovica'' od 20.decembra.1941.godine stoji,da je cilj cetnickog pokreta ''stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju etnicki cistu,sto je podrazumjevalo,unistenje ili protjerivanje muslimanskoga i hrvatskoga naroda,pri cemu je za Hrvate bilo predvideno prevashodno preseljenje u one krajeve koji bi Hrvatima ostalo od Hrvatske,dok je Muslimanima bilo namjenjeno prije svega,unistenje a zatim,preseljenje u ''Tursku'' ili druge krajeve. U svoju osobnu biljeznicu ''Draza Mihajlovic'' je za ''Muslimane'' zapisao da se moraju iseliti u ''Tursku'' ili ma gdje van nase teritorije.Svi Muslimani,ima da budu pokrenuti sa svojih ognjista.Oni koji su blize,hrvatskim oblastima tamo- glavno je da svi budu pokrenuti.I u svim ostalim cetnickim dokumentima,pa i onim usvojenim na kongresu u selu Ba.1944.godine,uvjek je polazna tacka,bila velika Srbija,doduse uvjek u granicama Jugoslavije.

Sa ovim historijskim komentarom,zelio sam da upoznam sve citaoce ovog bloga,''koje su bile namjere,srpskih cetnika jos od 1941.godine.''

Memorandum ''Stevana Moljevica,'' o homogenoj Srbiji i plan ''Draze Mihajlovica,'' o velikoj Jugoslaviji i u njoj etnicki cista velika Srbija,nastavili su da sprovode ''Slobodan Milosevic'' i Radovan Karadzic.''

Sprovodjenju cetnickih ideologija,kasnije se prikljucio i Franjo Tudjman sa ciljem, stvaranje, ''Herceg Bosne.''

Kao sto svi znamo i Srbija i Hrvatska su zbog cetnickih ideologija,izvrsili genocid nad muslimanima u BiH u ratu od 1992 do 1995.godine.I Srbija i Hrvatska su izgubili oruzani rat u BiH,ali u BiH je ostalo mnogo politickih srpskih i hrvatskih stranaka koje i dalje zele da ostvaruju planove Milosevica i Tudjmana.Nazalost,u BiH je jos mnogo naroda koji podrzavaju ovakve stranke,zbog cega se u BiH i dalje siri mrznja izmedju naroda i zbog cega BiH i dalje stangnira.

Razbijmo sve nacisticke stranke i povedimo BiH pravim putem,jeli samo tako ce mo moci u EU i u civilizaciju.

12.10.2008.

Podaci o Broju Stanovnistva u Bosni i Hercegovini-Prije Rata

11.10.2008.

TRI PRSTA

http://www.czipm.org/triprsta.html

http://rb.blogger.ba/arhiva/2006/03/18/186646

http://bs.wikipedia.org/wiki/Pozdrav_sa_tri_prsta

http://en.wikipedia.org/wiki/Three-finger_salute_%28Serbian%29



Centar za Istrazivanje Pravoslavnoga Monarhizma.

TRI PRSTA

Posljednjih godina srpski pozdrav pobjedi,salutiranje,uobicajeno se vrsi sa tri rasirena prsta:palcem,kaziprstom i srednjim prstom,a da se rijetko ko upitao sta ovoj pozdrav znaci,odakle i od kada potice.Oni koji su sebi zaista postavili ovo pitanje,dosli su do vrlo neocekivanih saznanja.

Ako pitate samozvane ''srucnjake'' od kada se ovaj pozdrav koristi medju Srbima,neretko ce te dobiti odgovor ''oduvjek,'' a ako ih pitate sta znaci,reci ce vam da tri prsta predstavljaju Svetu Trojicu.Istinitost ovih njihovi tvrdnji mozemo vrlo lako provjeriti.Ako je zaista istina da se ovaj pozdrav koristi ''oduvjek,'' za ocekivati je da ga vidimo na slikama starih srpskih umjetnika koji su docaravali trenutke iz nase slavne istorije.Ako ne tu,a ono barem od kada se pojavio fotoaparat.Bilo bi vrlo prirodno vidjeti odusevljenje srpske borce posle Cerske ili Kolubarske bitke,ili poslije proboja Solunskoga fronta kako pokazuju tri prsta.Medjutim, takvih slika i fotografija nema.Cak ni u mnogobrojnim zapisima,bilo istoriografskim,socioloskim ili etnografskim,nigdje nema ni slovca o ta tri prsta.

U tom slucaju krenimo i dalje,prema danasnjci.Dolazimo do Drugog svjetskog rata.Za ocekivati je da cemo ovakav pozdrav viditi na mnostvu fotografija boraca Ravnogorskog,cetnickog pokreta ciji ''naslednici'' najvise i koriste ovakav pozdrav.Ipak,ni tu se ama bas ni na jednoj slici ne vidi da iko pokazuje tri prsta,niti se i u jednom opisu nekog znacajnog dogadjaja pominje da je iko ikada pokazao tri prsta kao znak nekakvog odusevljenja.Interesantno je da to cak ne pominju ni stranci koji su u to vrijeme boravili u cetnickim jedinicama.Nigdje nista o tri prsta kod Srba.

Ipak,uspjeli smo pronaci neke izvore iz vremena Drugog svjetskog rata,koji pominju,ili pokazuju ovakav pozdrav.Iznenadjuje cinjenica da ti izvori ne vode ka srpskim cetnicima,ili bilo kojim drugim srpskim jedinicama,vec na sasvim suprotnu stranu,ka hrvatskim ustasama.Naime hrvatske ustase,o kojim ne treba posebno trositi rijeci,polagali su zakletvu svome ''poglavaru'' pred rimokatolickim svestenikom sa rasirena tri prsta,palcem,kaziprstom i srednjim prstom,desne ruke.Ovakav pozdrav hrvatske ustase preuzele su od njemackih SS jedinica,mada se po nekim izvorima naslucuje da su Hrvati ovakav pozdrav koristili cak i u Prvom svjetskom ratu.

Slicnu su zakletvu polagali i elitni srpski odredi u Drugom svjetskom ratu,odredi Srpskog Dobrovoljackog Korpusa.Slicnost je u tome sto se podizala desna ruka i sto su se mali i domali prst postavljali jednako kao i kod ustasa,ali tu se svaka slicnost zavrsava.I kod jednih i kod drugih,mali i domali prst su spojeni i savijeni uz dlan,kod ustasa jer drugacije ne mogu da se rasire ostala tri prsta,a kod Srpskog Dobrovoljackog Korpusa(SDK-a) da se pokaze jedinstvo Bozanske i ljudske prirode u Gospodu Isusu Hristu.Ratnici SDK-a su zakletvu Kralju Petru II Karadjordjevicu polagali sa spojenim palcem,,kaziprstom i srednjim prstom,kao simbolom jedinstva Svete Trojice,upravo onako kako se pravoslavni osenjuju casnim Krstom.

Porijeklo ovakvog koristenja spojena tri prsta,kao i malog i domalog spojenih i savijenih na dlanu,potice jos iz IV vijeka,i vremena Svetog Meletija Arhiepiskopa antiohijskoga.U to vrijeme su se Hriscani borili sa arijanskim jereticima.Izmedju ostalog,spor oko prirode Gospoda Isusa Hrista doveo je i do toga da Arhiepiskop Antiohijski Meletije rukom docarava prisutnima na Saboru trojicno jedinstvo Bozije.Kada je Arhiepiskop Meletije spojio tri prethodna rasirena prsta,iz njih se vidi svjetlost kao munja.

Prvo razdvajanje prstiju,''razdvajanje Svete Trojice'' kod Srba desilo se pocetkom devedesetih godina proslog vijeka,i za to je najodgovorniji tadasnji vodj opozicije,a danas antisrpski pregaoc ''Vuk Draskovic.'' Od vremena uspona nesrecnoga Draskovica,Srbi zaboravljaju stari hriscanski pozdrav sa spojena tri prsta i uzimaju antihriscanski sa razdvojena tri prsta.Na ovo su upozoravali i razliciti cetnicki listovi u emigraciji,ali i razne omladinske nacionalne organizacije u otadzbini.Ostaje nam nada da ce buduci narastaj imati usi da cuju upozorenja koja im danas upucujemo,te da cemo odbaciti ovakav nacin salutiranja i obnoviti pravoslavni pozdrav koji koristimo vec duze od hiljadu godina.

Nemanja Mrcenovic

Sa cirilice preveo haler

11.10.2008.

Genocid u Srebrenici

Genocid u Srebrenici - Genocid.org Dokumentarna hronologija dešavanja u i oko Srebrenice, 1995. godine, tada zaštićene zone UN-a. Podsjećanje na genocid, stradanje, nečovječnost i inertnost ...
www.genocid.org/articles.php?cat_id=3 - 15k - Cached - Similar pages

11.10.2008.

Definicija-Genocida

STA JE GENOCID:


Najmjerodavnije je uzeti definiciju,koju je usvojila Konvencija OUN o sprecavanju i kaznjavanju zlocina Genocida ( 9.12.1948.godine) po kojoj je Genocid,bilo koje od sljedecih djela;

1.Pocinjeno s namjerom da se djelimicno ili potpuno unisti neka nacionalna,etnicka,rasna ili vjerska grupa.

2. Ubistvo clanova porodice.

3. Teska povreda fizickog ili dusevnog integriteta,clanova grupe.

4. Namjerno podvrgavanje clanova grupe,uslovima sracunatim na njeno potpuno ili djelimicno unistenje.

5. Mjere koje imaju za cilj,da se sprijeci porodjaj u samoj grupi ili prisilno prevodjenje djece iz grupe u grupu.

11.10.2008.

Deset Genocida Protiv Muslimana od 1683 do 1992.godine-Dakle Punih 309.godina

Sa ovim historijskim dokumentom o ''Genocidu'' Muslimana na Balkanu i u Evropi,zelim da ponistim svu laznu historiju,koja je pisana vise stoljeca,protiv Muslimana.Lazna historija je takoder pisana,za vrijeme ''Austro-Ugarske,Kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije.Lazna historija se pokusava ponovo da pise protiv Muslimana,i zato se mi moramo svi zajednicki boriti da zaustavimo,sve lazne historicare.

Kao što je križarsko-inkvizitorska Evropa u periodu od nepuna dva stoljeca (1099-1291) vodila deset križarsko-pljackaskih ratova protiv svijeta, islama i muslimana, tako se nad muslimanima bivše Jugoslavije vrši, evo deseti genocid.

PRVI GENOCID nad muslimanima dogada se 584 godine poslje prvog križarskog rata i trajao je od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija muslimana koja se dogadza tokom i poslije velikog ili beckog rata izmedzu Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Madzarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povuci u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo, kao i muslimani Španije prije dva stoljeca, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katolicanstvo. Spiritus movens i osnovni agens svih ovih akcija bila je katolicka Crkva. O­na se pri tome vodila crkvenim dogmama extra ecclesiam nulla sallus - izvan Crkve nema spasenja i spasenje je samo unutar nje, i extra ecclesiam nullus propheta- izvan Crkve nema poslanika, istine, dobrote, pravde i pravog odnosa sa Bogom. To je crkveno-religijsko opravdanje križarskih ratova, Inkvizicije i genocida nad svim nekršcanima. Kao i dva stoljeca ranije u Spaniji, svi objekti islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi na tlu Madzarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske bili su porušeni i uništeni. Muslimane i sve njihove sakralne objekte, za samo šesnaest godina kršcanske vlasti (1683. - 1699.) nije mogla sacuvati i spasiti cinjenica da su o­ni prije toga što šezdeset godina, od 1526. do 1683. godine, dok su vladali istim zemljama i krajevima, kršcanima garantirali i omogucavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto bilo kakve zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršcani tih zemalja, u ime religije i ljubavi, dokraja i bez rezerve primjenjuju staro pagansko-faraonsko nacelo cuius regio eius religioija država njegova je u njoj i religija, kao da su o­ni stvoritelji zemlje, a ne Bog.

O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju franjevacki arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici. Na muslimane u ovim zemljama i krajevima danas jedino podsjecaju razliciti toponimi i prezimena (Hadzici, prezime Hodžic;. Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reci da su ratovali Turska i Austija, a da su zrtve bili muslimani Bosnjaci.

DRUGI GENOCID nad muslimanima dogadja se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeve, tacnije 1711. godine uoci Badnje veceri. Te noci je izvršena takozvana "itsraga poturica", kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na podrucju "Stare Crne Gore" koja se sastojala od svega cetri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšic; i selo Tudemile kod Bara. Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida nad muslimanima, sada na tlu Crne Gore, bila je opet Crkva, ali ne katolicka vec; pravoslavna. Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svedocanstva: prvo, "istraga poturica", ustvari genocid nad muslimanima se dogadza uoci Badnje veceri, dakle najveceg i najsvetijeg hrišcanskog praznika, i drugo, taj dogadzaj, "istraga poturica" je opjevao vladika - najveci crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrovic; Njegoš u Gorskom vijencu. o­n je time pružio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Tako je Njegoš kao najveci srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najvise vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i u najuzvišenije djelo pretvorio genocid ili medzunarodni zlocin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimicno uništavanje nacionalnih, etnickih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvršenje genocida su želje za pljackom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u Gorskom vijencu, a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izrice rijecima "'odža riže na Cetinju" i tvdnjom o iskljucivosti izmedzu lune (mjeseca, op. F.V.) i krsta.

TRECI GENOCID nad muslimanima, koji ce poznati srpski historicar i diplomata Stojan Novakovic; oznaciti kao "generalno trebljenje Turaka - muslimana iz naroda" dogadza se na tlu Srbije izmedzu 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. Naime, od samog pocetka 19. stoljeca Srbija i Crna Gora su ekstreminacijom, progonom i ubistvima muslimana, željele stvoriti svoje nacionalne države i stalno ih, na njihovu štetu, proširivati. Tako su genocid i devestacija u odnosu na muslimane konstantne i strateški cilj u politici Srbije i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeca. Pored Pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra kljucnu ulogu, u trecem genocidu nad muslimanima njoj se pridruzuju historicari i politicari, naravno uz pjesnike poput Njegoša.

CETVRTI GENOCID nad muslimanima dogadza se u periodu izmedzu 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hati-š-Šerifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali i mogucnost da protjera muslimane iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda, što je i ucinjeno od 1862. do 1867. godine. Sve prognane muslimane Porta naseljavaju u Bosnu i za njih se podižu dva nova naselja - Gornju i Donju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac i Orašje.

PETI GENOCID nad muslimanima, uglavnom Albancima i Turcima, dogadza se na tlu Srbije i Crne Gore izmedzu 1876. i 1878. godine. Poslije ustanka u Hercegovini, potaknutih i vodzenih uz pomoc Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog kongresa (1878. godine) na osnovu cijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora sticu potpunu državnu neovisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirotskim, toplickim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svi tih okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni, uprkost cinjenici da se Srbija, shodno odlukama Berlinskog kongresa, obavezala da ce poštivati slobodu vjeroispovijesti muslimana. Mada su predjeli današnje južne Srbije tim cinom potpuno opustjeli i ostali bez stanovništva, što je dovelo u pitanje poljoprivredu zemlje i nanijelo joj veliku štetu, ipak je mržnja prema muslimanima bila vece i jaca od svake koristi i interesa. U razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega šesnaest godina, nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi, bezistani, sebilji i kutubhane, u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu i Vranju, kao što se, prije nepuna dva stoljeca, desilo na tlu Ugarske, Like, Korduna, Udbine, Dalmacije i Boke. Dakle, dva genocida, od dva razlicita dušmanina, sa potpuno istim posljedicama dogadzaju se u razlicitom vremenskom periodu za svega šesnaest godina.

ŠESTI GENOCID nad muslimanima posljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je Austro-Ugarska posljednja pravna država koja je vladala Bosnom unazad posljednjih 115 godina i koja je garantirala svim gradanima osnovna vjersko-duhovna, fizicko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se u pocetku svim raspoloživim sredstvima suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. o­ni su se, odmah poslije, ali u toku okupacije, poceli iseljavati u Tursku, Sandžak, Kosovo i Makedoniju, gde je tada još uvijk bila Turska vlast. Tako dolazi do populacije i radikalnog smanjenja muslimaske populacije u ukupnom stanovnistvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su cinili skoro 39% populacije Bosne i Hercegovine, dok je njihov udio u bh. stanovnistu 1910. godine opao na svega 32%.

SEDMI GENOCID nad muslimanima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju, je direktna posljedica Prvog i Drugog balkanskog rata. To je bio sedmi genocid nad muslimanima Balkana, a prvi nad muslimanima Sandžaka, zato što nije postojala vlast koja bi ih zaštitila.

OSMI GENOCID nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili složeni posebno muslimanima Sandžaka i istocne Hercegovine. Tako je u selu Šahovici, u Bjelopoljskom srezu u Sandžaku, 7. Novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez ikakvog povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od kraljevih komita tokom devedesetih godina po narudžbi, planu i sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno pocinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastrašivanja uticali su na izmjenu etnicke slike istocne Hercegovine na štetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca.

DEVETI GENOCID nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovica, Zerjaviva, Dedijera i Miletica, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života ili 8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije. Najviše je muslimana u tom ratu nastradalo od cetnickog, komšijskog, noža što ih je stigao na kucnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih devet genocida muslimani se nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljacima i zlikovcima. Naprotiv, od 1683. do 1992. godine, dakle punih 309 godina, mi smo ocekivali da koljaci i zlikovci kažu: "mi cemo vam oprostiti što vas koljemo i ubuduce cemo vam se smilovati." To se nije nikada dogodilo i to je bila naša najveca iluzija, zabluda i samoobmana.

I konacno, DESETI, najokrutniji i najveci genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine. Po mnogo cemu je o­n izniman od ostalih devet. Okrutniji je, suroviji, širi i dublji po razmjerama od svih dosadašnjih. o­n je najavljen pola godine unaprijed i sada se, evo, odvija na ocigled cijelog svijeta pod pokroviteljstvom Ujedinjeni Naroda, organizacije za evropsku sigurnost (OESS) pod štafetnom palicom Evropske Zajednice. Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki nacin, ucestvuje Srbija, Crna Gora i Hrvatska. U predhodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i zajednicki cinile genocid nad muslimanima. Medzutim, pored svih stradanja, progona i klanja muslimani su u ovome, desetom genocidu, po prvi puta, kao narod, organizirano, kroz vojsku, policiju, politiku i državu svim sredstvima bore i suprostavljaju cetnicima i ustašama, dakle jedinim argumentima koji o­ni razumiju i uvažavaju.

10.10.2008.

Uzroci Srpskog Genocida Nad Bosnjacima i Osvajanja Tudjih Teritorija

UZROCI SRPSKOG GENOCIDA NAD BOSNJACIMA I OSVAJANJA TUDJIH TERITORIJA

Pojavam,srpskog politicara u Knezevini Srbiji,''Ilije Garasanina,'' ubrzo se stvorila i njegova knjiga ''NACERTANIJE,''koja je objavljena 1844.godine.U knjizi je bio ''prvi nacrt plana'',za stvaranje ''Velike Srbije.''Poslije objavljene knjige ''Nacertanije,'' mnogi srpski nacionalisti su poceli stvarati ideologiju o velikoj Srbiji.

Program o etnickoj cistoj Srbiji ''Stevana Moljevica'' i ''Dragise Vasica'' te ''Memorandum'' Srpske Akademije Nauke i Umjetnosti 80ih godina XX stoljeca,imao je cilj ''Osvajanje tudjih teritorija i stvaranje velike Srbije.''U ovom kontekstu su i velikosrpske aspiracije na teritoriji od Soluna do Karlobaga i dalje do Graca i Beca,te na sjeveru do Budima i istocno od Temisvara i Vidina.Ovome se moze dodati i romanticka opsesija vaskrsavanjem Vizantijskog Carstva pod macem Srbije i uspostavljanje srpske prijestolnice u Carigradu.Sve je bilo u funkciji srpstva i svetosavlja ciji su transparenti bili ''Srbi sve i svuda.'' ''Srpske su zemlje tamo gdje se nalazi makar jedan srpski grob.''

Srbi su najstariji narod.Srbi su nebeski narod.Bog je Srbin.Svete srpske zemlje itd.To su govorili najveci srpski nacionalisti.Pisani su romani,genocidne poruke i takozvane ''Studije nacional-sovinisticke propagande.Sve ove nacionalisticke i fasisticke komponente,poticu jos od ''Save Nemanjica,'' kada je otimao tudje zemlje drugih naroda po Balkanu i proglasavao ih srpskim zemljama.

Jedna varijanta najgore fasisticke ideologije,osmisljena je u agresivnom pravoslavlju i njegovom vjerskogenocidnom radikalizmu od XII stoljeca do danas,a njegovi interpretatori i realizatori su ekstremno svestenstvo,nacionalisticki intelektualci,,pisci,politicari,historicari,akademici,i vladari pomucene pameti.U ovom genocidnom kontekstu stvorena je ideja o takozvanom,drzavnom jeziku o srboslavlju i srboslaviji o etnickim ciscenjima i pokoljima u ime vjere (srpske vjere) i srpskohriscanskog paganizma.

Zbog svih navedenih razloga,o genocida nad Bosnjacima, drugim narodima i osvajanja tudjih teriritorija,ponovno je izvrsena agresija na BiH,i ponavljanje genocida i osvajanje tudjih teritorija.

U BiH je stvorena,''Genocidna tvorevina,Republika Srpska,'' koja i dalje sprovodi projekat ratnih zlocinaca,''Radovana Karadzica'' i ''Ratka Mladica.''

Projekat,ratnih zlocinaca,nastavlja da sprovodi,rukovodstvo u Republici Srpskoj,na celu sa ''Miloradom Dodikom.''

Srpski ratni zlocinci su uspjeli za vrijeme rata,da ostvare veliki dio zlocinackog projekta. Sada pokusavaju da ''Distrikt Brcko'' pripoje Republici Srpskoj i da se otcjepe od BiH,kako bi se konacno pripojili Srbiji.

Gotovo sve ove ideologije i projekte srpskih nacifasista,prepisuju se i srpskom narodu,koji su birali,radikalne i nacifasisticke politicare.

Nikada nije kasno,''ispraviti svoje greske,''i zato ja uvjek kazem: ''Sve ostaje u rukama naroda."

10.10.2008.

Ucesnici Udruzenog Zlocinackog Poduhvata i Njihovi Ciljevi

Sjednica Skupstine 12.maja.1992.godine.

Banja Luka

Zapisnik: engleski ERN 0190-8511-0190-8514,B/H/S 0084-7711-0084-7715
Transkript:ERN 0084-7716-0084-7761 [a]

htt:// www.un.org/icty/bhs/cases/milosevic/documents/docpros/expert/mil-rep-donia 030729b.htm

Transkripti/Predmet Milosevic (IT-0254)/

Bosna i Hercegovina

Prva optuznica protiv Slobodana Milosevica za krivicno djelo pocinjeno u Bosni i Hercegovini potvrdjeno je 22.novembra.2001,a objelodanjeno 23.novembra 2001.godine.Dana 22.novembra.2002.godine Tuzilastvo je podnijelo izmjenu verziju optuznice.Dana 21.aprila.2004.godine ova verzija optuznice je postala vazeca.

U optuznici se navodi,da je Slobodan Milosevic ucestvovao u Udruzenom Zlocinackom Poduhvatu (UZP) koji je nastao prije 1.augusta.1991.godine,a trajao najmanje do 31.decembra.1995.godine.Medju pojedincima koji su uzeli ucesce u Udruzenom Zlocinackom Poduhvatu (UZP) bili su: Radovan Karadzic,Momcilo Krajisnik,Biljana Plavsic,,Ratko Mladic,Borisav Jovic,Branko Kostic,Veljko Kadijevic,Blagoje Adzic,Milan Martic,Jovica Stanisic,Franko Simatrovic(zvani Frenk),Vojislav Seselj,Radovan Stojicic(zvani Badza),Zeljko Raznjatovic(zvani Arkan) i mnogi drugi.Svrha tog Udruzenog Zlocinackog Pokreta(UZP) bila je prisilno i trajno uklanjanje vecine nesrba,prije svega bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata svelikih djelova teritorije Republike Bosne i Hercegovine.U tom vremenu Slobodan Milosevic je bio predsjednik Republike Srbije i imao je znacajan uticaj i kontrolu na ucesnike Udruzenog Zlocinackog Pokreta(UZP) te je mnogo uticao na postupke Saveznog Predsjednistva SFRJ i kasnije SRJ,MUP,JNA i kasnije VJ,armije bosanskih Srba(VRS),kao i srpskih paravojnih jedinica.

Navodi se da je od 1.marta.1992.godine ili priblizno od tog datuma pa do 31.decembra.1995.godine,Slobodan Milosevic,djelujuci sam ili u dogovoru s drugim ucesnicima Udruzenog Zlocinackog Poduhvata(UZP),planirao,podsticao,naredio,pocinio ili na drugi nacin pomagao i podrzavao planiranje pripreme i izvrsenje siroko rasprostranjenog ubijanja hiljada bosanskih Muslimana tokom i nakon preuzimanja vlasti nad teritorijama u Bosni i Hercegovini: zatocenja hiljada bosanskih Muslimana u zatocenickim logorima u Bosni i Hercegovini u zivotnim uslovima sracunatim da dovedu do djelimicnog fizickog unistenja ovih grupa.Za vrijeme njhovog zatocenje u zatocenjeckim logorima,hiljade bosanskih Muslimana su ubijene ili su im nanosene teske tjelesne i dusevne povrede.

Kao saizvrsilac Udruzenog Zlocinackog Poduhvata(UZP),Milosevic se takodje tereti za istrebljenje ili ubistvo i prisilno premjestanje i deportaciju hiljada bosanskih Muslimana bosanskih Hrvata i drugih civila nesrpske nacionalnosti.Optuzbe ukljucujuci brojna djela hotimicnog i bezobzirnog unistavanja kuca,druge javne i privatne imovine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata,njihovih kulturnih i vjerskih ustanova,historijskih spomenika i drugih svjetlih mjesta i oduzimanje i pljacku imovine bosanskih Muslimana,bosanskih Hrvata i drugih civila nesrpske nacionalnosti.

Vojislav Seselj je imao namjeru da ukloni jednu trecinu nesrpske nacije na teritoriji Republike Hrvatske a u Bosni i Hercegovini dvije trecine nesrpske nacije,u Vojvodini da potpuno ukloni nesrpsku naciju,kao bi ta podrucja postala,novi dio drzave pod dominacijom Srba.U Hrvatskoj su ta podrucja obuhvatala oblasti koje su srpske vlasti nazivali ''SAO Krajina,Zapadna Slovonija i SAO Slavonija,Baranja i Zapadni Srem.'' (Poslije 19.decembra.1991.godine,SAO Krajina se pojavljuje pod nazivom RSK(Republika Srpska Krajina),a dana 26.februara.1992.godine,SAO Zapadna Slavonija i SAO Slavonija,Baranja, i Zapadni Srem usle su u sastav RSK),te ''Dubrovacku Republiku.'' U Bosni I Hercegovini ta podrucja su obuhvatila ''Bosanski Samac,Zvornik,''pet opstina poznatih pod imenom ''sire podrucje Sarajeva''(Ilijas,Vogosca,Novo Sarajevo,Ilidza i Rajlovac),Bijeljina,Mostar,Nevesinje i Brcko.

Vojislav Seselj je radio na ostvarivanju cilja ''Udruzenog Zlocinackog Poduhvata(UZP)'' sa svim navedenim imenima ratnih zlocinaca i drugim politickim figurama iz ''SFRJ,Republike Srbije,Republike Crne Gore i rukovodstvom bosanskih i hrvatskih Srba.Medju ucesnicima Udruzenog Zlocinackog Poduhvata (UZP) takodje su bile ''srpske snage'' kolektivno definisane kao pripadnici Jugoslovenske narodne armije (JNA) kasnije Vojske Jugoslavije (VJ) novoformirane srpske Teritorijalne odbrane (TO) Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini,Vojske Republike Srpske Krajine(SVK) Vojske Republike Srpske(VRS) TO Srbije i Crne Gore,snage lokalne srpske policije i policijskih snaga Republike Srbije i Republike Srpske(snaga MUP-a),ukljucujuci Drzavnu bezbjednost(DB),Ministarstvo unutrasnjih poslova Republike Srbije i specijalnih snaga srpske policije u SAO Krajine (Kolektivno,''Marticeva policija''),te pripadnici paravojnih snaga iz Srbije i Crne Gore,paravojnih snaga bosanskih Srba i hrvatskih Srba i dobrovoljacke jedinice kao sto su ''cetnici,seseljovci i arkanovci.''

Udruzeni Zlocinacki Poduhvat je nastao prije augusta 1991.godine i trajao je najmanje do decembra 1995.godine.Vojislav Seselj je ucestvovao u ovom Udruzenom Zlocinackom Poduhvatu(UZP) sve do septembra 1993.godine,kada je dosao u sukob sa Slobodanom Milosevicem.Vojislav Seselj je na ostvarivanju cilja radio u dogovoru sa vise clanova Udruzenog Zlocinackog Poduhvata(UZP) Svaki ucesnik u Udruzenom Zlocinackom Poduhvatu(UZP) odigrao je svoju ulogu ili vise uloga koje su znacajno doprinjele ostvarivanje cilja ovog poduhvata.

Medju ostalim ucesnicima koji su ucestvovali u ovom Udruzenom Zlocinackom Poduhvatu(UZP) bili su: Slobodan Milosevic,Veljko Kadijevic,Blagoje Adzic,Ratko Mladic,Radmilo Bogdanovic,Jovica Stanisic,Franko Simatovic zvani ''Frenki,'' Radovan Stojicic zvani ''Badza,'' Milan Martic,Goran Hadzic,Milan Babic,Radovan Karadzic,Momcilo Krajisnik,Biljana Plavsic,Zeljko Raznjarovic ''Arkan'' i druge politicke figure.

10.10.2008.

Presuda Donesena Bez Uvida U Ratnu Arhivu Srbije

Presuda donesena bez uvida u ratnu arhivu Srbije
"New York Times" ukazao na propuste Haga


Presuda donesena bez uvida u ratnu arhivu Srbije


Tribunalu za ratne zločine u Hagu u proljeće 2003. godine, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, pristigle su stotine dokumenata s oznakom "Odbrana. Državna tajna. Strogo povjerljivo".

Tajna dokumentacija koja sadrži zapisnike s ratnih sastanaka jugoslavenskih političara i vojnih lidera obećavala je najbolji uvid u ulogu Srbije u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine. Ali, postojala je i zamka. Srbiji, nasljednici Jugoslavije, Tribunal je obećao da će dijelovi arhivske dokumentacije biti držani dalje od očiju javnosti, piše jučer list "New York Times" (NYT).

Kritike sudija

Sada pravnici i ostali koji su bili uključeni u čuvanje tajnosti ove dokumentacije navode da je u tom periodu Beograd postavio potpuno jasan cilj: držati kompletnu vojnu arhivu dalje od Međunaronog suda pravde, pred kojim je BiH optužila Srbiju za genocid. I, tvrde oni, Beograd je postigao svoj cilj u februaru, kada je Sud saopćio presudu prema kojoj Srbija nije kriva za genocid.

Kako navodi list, pravnici koji su intervjuirani u Hagu i Beogradu izjavili su da je presuda mogla biti drugačija da je Sud izvršio jači pritisak radi pristupanja kompletnoj arhivi. Sud je odbio i zahtjev bh. Strane, koja je tražila kompletnu dokumentaciju, tvrdeći kako u materijalu Tribunala postoji obimna dokazna dokumentacija. Presuda sadrži i priznanje da 15 sudija nije vidjelo cenzuriranu arhivu.

Dvojica sudija i sami su kritizirali ovaj propust i izrazili neslaganje. Jedan od njih, potpredsjednik Suda, Aun Šaukat el-Hasauneh (Awn Shawkat al Khasawneh) iz Jordana, napisao je da je "nažalost, Sud napravio propust jer nije djelovao u tom smislu", dodajući kako su "sasvim normalna očekivanja da bi ovi dokumenti bacili novo svjetlo na ključna pitanja."

NYT podsjeća da je, kao dio presude, Sud naveo da masakr nad skoro 8.000 Bošnjaka - muškaraca i dječaka u Srebrenici - predstavlja genocid koji su počinili bosanski Srbi, ali da Sudu nedostaje dokaz da su oni djelovali po "naredbi" ili "efektivnoj kontroli" Srbije.

Poznati detalji

Presuda je izazvala čuđenje zbog toga što su detalji o uključenosti srpskih vojnih snaga već bili poznati iz dokaza predočenih tokom ranijih slučajeva koji su rješavani pred Haškim tribunalom.

Pravni eksperti koji su vidjeli arhivske dokumente, prema pisanju lista, tvrde da oni ukazuju na mnogo direktniju kontrolu i naredbe Srbije. Navode kako dokumentacija dokazuje da su srpske snage, uključujući policiju, odigrale značajnu ulogu u preuzimanju Srebrenice i u pripremama za masakr koji je tamo izvršen.

Necenzurirani dijelovi arhivske dokumentacije dobiveni iz "The New York Timesa" sadrže zapisnike sa sjednica održanih između 1993. i 1995. godine u Beogradu. Njima su prisustvovali predsjednici tadašnje Jugoslavije, njenih država Srbije i Crne Gore i najviša vojna komanda, uključujući generala Ratka Mladića, vođu bosanskih Srba, koji je optužen za genocid i koji je još u bijegu.

Pismo podrške Karle del Ponte

Kada su se beogradski pravnici susreli sa sudijama Tribunala kako bi zatražili da se sačuva tajnost njihovih arhivskih dokumenata, dobili su pismo podrške glavne tužiteljice Karle del Ponte (Carla).

Ona je, kako prenosi NYT, potvrdila da je u maju 2003. godine poslala pismo Goranu Svilanoviću, bivšem ministru vanjskih poslova Srbije, u kojem ga je obavijestila da će prihvatiti pečaćenje "opravdanih/povjerljivih" dijelova dokaznog materijala.

Avaz, 09.04.2007.
April 10 2007 - 09:47:21 · 2408 čitanja

Procitajte jos...

Manipulacija istinom uz priče o svijetloj budućnosti
Ispovjest dječaka koji su preživjeli etničko čišćenje u Vlasenici
Moja iventura: Srebrenica
Presuda donesena bez uvida u ratnu arhivu Srbije
Srbija proglašena krivom što nije spriječila genocid
Svi mi znamo da je Srbija počinila genocid

10.10.2008.

Ispovjest Djecaka Koji su Prezivjeli Etnicko Ciscenje u Vlasenici

Ispovjest dječaka koji su preživjeli etničko čišćenje u Vlasenici
ISPOVIJEST DJEČAKA KOJI SU PREŽIVJELI ETNIČKO ČIŠĆENJE U VLASENICI



Godine zaboravljenih i nekažnjenih zločina


-Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima – ispovijedio se, prvi put, tada trinaestogodišnjak, Damir Kičić

Piše: Hazim Karić

Amir Topčić, Nedim Salaharević i Damir Kičić 14. septembra 1992. godine bili su najstariji muškarci deportovani kroz vlasenički kazamat „Sušica“ na tadašnju slobodnu kladanjsku teritoriju. Amiru je bilo dvanaest, a Damiru i Nedimu po trinaest godina. Prošli su kroz minska polja na liniji razgraničenja i sa zebnjom se sjećaju najstrašnijih doživljaja iz djetinjstva. Danas, kao odrasli ljudi, ogorčeni su jer se počinitelji najmonstruoznijih zločina i dalje šetaju slobodni. Neke sreću kada, urijetko, odu u Vlasenicu, druge viđaju u institucijama i uniformama. Kažu kako je nedavno hapšenje Dragana Bastaha - zvanog Car, Gorana Viškovića, poznatijeg kao Vjetar i Veljka Bašića mali pomak, poslije petnaest godina, u rasvjetljavanju najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u Vlasenici 1992. godine. U ekskluzivnoj ispovijesti o ovim dešavanjima ispričali su svoje doživljaje i potresna sjećanja.

Oteti otac

- Otac me je za ruku poveo sa sobom u stanicu policije da se prijavi i provjeri zašto ga danima traže razne patrole. Otišao je sa Sretom Lakićem i Zoranom Obrenovićem. Ostao sam ispred stanice policije da ga sačekam. Nije se vraćao dugo i počeo sam plakati. Izašao je Sreto Lakić, opalio mi šamar, opsovao i otjerao me kući. Oca nisam poslije toga vidio niti znam za njegovu sudbinu – ispričao je Damir Kičić sjećajući se tog strašnog 28. augusta 1992. godine, kada je ostao bez oca. Damirov brat Galib, kome je tada bilo sedamnaest godina, ostao je u logoru Sušica i ne zna mu se za sudbinu.

- Oko tri sata ujutro 13. septembra Ignjat Kraljević, Miodrag/Mićo Koroman i još trojica sakupili su Bošnjake koji su još ostali u svojim kućama. Razvaljivali su vrata i pobili sve koji nisu otvorili. Oni koji su otvorili vrata svojih kuća, sakupljeni su i odvedeni u logor Sušica. Mićo je ušao kroz razbijeni prozor na ulaznim vratima naše kuće. Izveo je moju majku, brata, mene i žene koje su se s nama skrivale. Poveli su me sa sobom da idemo od kuće do kuće. Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima – ispovijedio se tadašnji trinaestogodišnjak Damir Kičić. Vidio je kada je Koroman odveo njegovog daidžu Muju Karića, te Muju Patkovića i Almira Dautovića. Traume zbog ovih, očima dječaka viđenih zločina, ostavile su traga na ovog mladića. Još veću traumu njemu i njegovoj porodici izaziva istina da njegov otac i brat nikada nisu pronađeni, niti se zna gdje su ubijeni.

Škorpion na dječačkom potiljku

Prvi put je javno progovorio u ovoj ispovijesti.
Kada je došao na slobodne teritorije, te 1992. godine, dao je nekome izjavu. Od tada ga niko nije pozvao da svjedoči. Još više je ogorčen što se poslije petnaest godina sporo razotkrivaju zločini, kažnjavaju zločinci i ekshumiraju masovne grobnice u kojima je stotine još neotkrivenih žrtava.

- Dragan Bastah mi je nišanio škorpionom u potiljak kada me jednog dana zatekao kako igram košarke u dvorištu. Primijetio me, zaustavio se svojim vozilom, istrčao i pitao koga ima u kući. Stajao sam ukopan pred njim kada mi je naredio da se okrenem prema lipi u našem dvorištu. Osjetio sam cijev pištolja na potiljku i čuo kada je škljocnulo. - Imaš danas sreće – rekao je i ostavio me na miru – ispovijeda se Nedim Salaharević. Njegovom bratu Edinu, jugoslovenskom košarkaškom juniorskom reprezentativcu, tada devetnaestogodišnjaku, Bastah je zaprijetio da nikada neće izaći iz Vlasenice živ. I nije. Ostao je u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom. Za njihovu sudbinu ne znaju ništa.

- Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima. Kada su me poveli iz logora u deportaciju, on me je otimao iz majčinog zagrljaja uz prijetnju da će me ostaviti: - Za tri godine će on postati Alijin vojnik, govorio je. Nakon ubjeđivanja moje majke koja je, plačući, govorila kako me neće ostaviti, i da se jedan Arkanovac tada nije usprotivio Bastahu, ko zna šta bi sa mnom bilo – govori Nedim Salaharević. Ni njega nikada niko nije zvao da svjedoči o onome što je vidio i proživio. Istražne radnje teku sporo, a ratni zločinci su sve više sigurni da nikada neće odgovarati za ono što su počinili.

Svjedoci ubistava

Amir Topčić je pozvan da svjedoči o dešavanjima koja je vidio očima dvanaestogodišnjaka u Vlasenici 1992. godine. Tužiteljica mu je, u pozivu, naložila da dovede i svoju majku Aišu, koja je ostala u logoru Sušica, jer nije željela ostaviti muža Abdurahmana i sina Seida. Amirovog brata Sulju su odveli Elvis Đurić i Dragan Bastah - Car nekoliko dana prije potpunog etničkog čišćenja Bošnjaka iz Vlasenice, kada su sakupljali muškarce iz ulice jer je na ratištu poginuo njihov saborac, izvjesni Kalimero.

- Goran Višković je odveo Ahmu Klempića u junu dok je popravljao trafostanicu. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni 2003. godine u masovnoj grobnici koja je ekshumirana u Vlasenici. Sa dvije sestre sam deportovan u Kladanj i za roditelje i braću ne znam ništa. Sporo se sve ovo dešava. Ratne zločince često viđam. Drugi su pobjegli iz Vlasenice i ko će odgovarati ako se radi nakaradno – kaže Amir Topčić. Na poziv da svjedoči, izrevoltiran, nije se odazvao. Iz Tužilaštva BiH mu je upućeno izvinjenje zbog načinjenih grešaka, ali je obeshrabren površnim istragama i detaljima koji vode istrage u pogrešnom smjeru.

Odlučili su javno progovoriti

Takva praksa je i doprinijela sadašnjoj situaciji da je za zločine u Vlasenici odgovarao u Haškom tribunalu jedino Dragan Nikolić – Jenki, a samo posredno Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik. Na sudu bi se uskoro trebali pojaviti nedavno uhapšeni Dragan Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar i Veljko Bašić. O ostalima se skoro i ne govori, a kamoli nagovještava njihovo skoro procesuiranje.

Za to vrijeme Amir Topčić, Nedim Salaharević, Damir Kičić i hiljade vlaseničkih Bošnjaka očekuju istinu o svojim najbližim, rođacima, prijateljima i poznanicima, čiji posmrtni ostaci nisu još ni pronađeni. Zato su odlučili o tome javno govoriti da potaknu one neodlučne da iznesu svoja iskustva i posvjedoče o strašnim zločinima.

Vlasenički Bošnjaci su, svojevremeno, pokrenuli inicijativu za izdvajanje ove općine iz Republike Srpske. Jedan od ključnih razloga su desetine nesankcioniranih zločinaca koji i dalje drže ključne funkcije, a nadležne institucije ne čine skoro ništa da se oni uklone iz javnog života i sa slobode. Problem je što je ova općina od rata tamni vilajet i povratak u Vlasenicu, od svih podrinjskih općina, traje najsporije, upravo zbog počinjenih zločina i nekažnjenih zločinaca koji čine sve se povratak Bošnjaka uspori i onemogući. Kada nema Bošnjaka u Vlasenici se ništa ne može promijeniti nabolje.

Majčina patnja

- Ne mogu više podnijeti da moja majka svakoga dana, sve više pati, jer ne zna ništa za oca i brata, a nemoćan sam da bilo šta uradim da zločinci odgovaraju. Kada se tome još doda kako svi u Vlasenici znaju ko je šta uradio, da viđaju ljude na funkcijama i na ulici i ništa im ne možeš, teško je opisati koliko sam ogorčen – kaže Nedim Salaharević.

Hiljade ubijenih
Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, od aprila do septembra 1992. godine, u sistematskoj torturi paravojnih jedinica podržanih pješadijom i artiljerijom JNA, ubijeno je 3.000 žena, djece i staraca. Na 117 lokacija nađeni su posmrtni ostaci žrtava, od čega je 620, do sada, identifikovanih osoba. U genocidu, etničkom čišćenju, uz sistematska silovanja djevojčica i žena iseljeno je 90 posto muslimana. Minirana je stogodišnja džamija u gradu i porušene sve džamije u selima Zaklopača, Drum, Piskavice, Pijuci, Durići, Džamdžići, Cerska, i mnogim drugima, odakle su protjerani Bošnjaci.

Prioriteti
- Razumijem da je Srebrenica prioritet zbog dokazanog genocida nad hiljadama Bošnjaka, ali ne mogu shvatiti da ostali počinjeni zločini svakim danom padaju u zaborav. U Vlasenici je ubijeno i nestalo više od 3.000 ljudi, a do sada, petnaest godina poslije, identifikovano je tek nekoliko stotina žrtava. To je neprihvatljivo i neshvatljivo, a površnost u radu Tužilaštva BiH se nedavno pokazala i na mom primjeru – kaže Amir Topčić, koji još ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog oca i dvojice braće.


Svjedoci

- Zbog svega što su proživjeli, i svjesni činjenice da se ratni zločinci ne kažnjavaju, mnogi svjedoci ne žele. Ne žele uprijeti prstom i imenovati zločince. Ne smiju se odlučiti na takav postupak jer se dželati nalaze na slobodi. Ko će zaštiti svjedoke, ako sreću zločince na ulici. Ja sam na ulici u Tuzli sreo, nekoliko godina poslije rata, čovjeka koji je bio u jedinici koja je počinila najstrašnije zločine. Kada sam ga pitao šta je sa grupom Bošnjaka koje su odveli njegovi saborci, a među njima je i on bio, rekao je kako su pobijeni na Debelom Brdu. Poslije toga ništa – sa neskrivenim ogorčenjem govori Damir Kičić.

Osumnjičeni

Vlasenički Bošnjaci su markirali neka imena osumnjičenih za počinjene ratne zločine koje su vidjeli da učestvuju u silovanjima, ubijanjima, etničkom čišćenju i organizaciji počinjenih ratnih zločina. Uglavnom su to njihove komšije, poznanici, školski drugovi, a neki su odrasli u zajedničkom druženju sa Bošnjacima: Dragan Nikolić - Jenki, Dragan Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar, Ignjat Kraljević, Miloš Šargić, Mišo Ćetković, Ljuban Stanišić, Goran Ninić - Nino, Zoran Obrenović, Ognjen Ostojić, Svetozar Andrić, Mišo Pelemiš, Milan Ristanović, Dragan Ignjatović, Ljubislav Petrović, Simo Stupar, Aleksandar Đurić - Aco, Elvis Đurić, Goran Tešić, Veljko Bašić, Goran Gorić, Slađan Pajić, Momo Todorović, Rade Vitorević, Todor Bošković, Saša Došić, Veselin Došić, Mišo Gojgolović, izvjesni Majstorović, vozač u „Poletu“, Zoran Pajić, Zoran Jovanović, Pero Đurić, Ljubomir Burlica zvani Ljubiša, Vera (Miloš) Matić, Rajko Dukić, Vlado Stupar, Zoran Tešić, Dragan Bjelanović, Rade Bjelanović, Milenko Golić, Miloš Matić, Mišo Todorović, Vojka Celiković, Dušan Dosić, Milan Drakulić, Mane Đurić, Goran Garić, izvjesni „Zenga“, Boban Kovačević, Goran Kovačević, Dragiša Milaković, Miljan Miljanić, Čedo Pajić, Goran Pajić, Nebojša Pajić, zvani Bajaga, Milan Samardžić, Pero Surić, Todor Todorović, Čedo Vrzina, Mićo Vuković i drugi.

Srbin veći od Srba

Vlaseničani poznaju Elvisa Đurića koji je protjerao svoju majku Bošnjakinju i ubio svog daidžu da dokaže kako je veliki, lojalni Srbin. Na poziciji šefa krim-policije u Vlasenici bio je do 2003. godine i tada mu se gubi svaki trag. Njegov brat Aleksandar i danas živi u Vlasenici. Bili su u „vodu smrti“ čiji su pripadnici izvršili najstrašnije zločine i etničko čišćenje. Niko nije odgovarao zbog toga.

Hazim Karić
March 05 2008 - 10:41:12 · 2137 čitanja

Procitajte jos...

Manipulacija istinom uz priče o svijetloj budućnosti
Ispovjest dječaka koji su preživjeli etničko čišćenje u Vlasenici
Moja iventura: Srebrenica
Presuda donesena bez uvida u ratnu arhivu Srbije
Srbija proglašena krivom što nije spriječila genocid
Svi mi znamo da je Srbija počinila genocid



10.10.2008.

Srebrenica-10.11. i 12.Jula 1995.Godine

SREBRENICA - 10. 11. i 12. JULI 1995. GODINE


“Molim vas da ozbiljno shvatite: ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete BiH, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.”

Ovo su riječi Radovana Karadžića u Skupštini BiH.

Tri godine poslije, u izvješću vojnoga promatrača Ujedinjenih naroda u Srebrenici ostalo je zapisano: “Jutro je neuobičajeno, ali jezivo mirno i tiho.”
( prasak, granate, eksplozije...)

11. JULI 1995 . GODINE, kasno poslijepodne.
General Ratko Mladić i drugi oficiri Vojske RS-a ulaze u Srebrenicu. Praćeni kamerama i snimateljima, šetaju praznim ulicama. General Mladić:

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

16. APRILA 1993.
Vijeće Sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju broj 819, koja grad Srebrenicu i krug od 50 kilometara oko grada određuje prvom „sigurnosnom zonom" pod "zaštitom" UN-a.

SREBRENICA, 1995. GODINA. Juni.
Snage Vojske RS-a, predvođene generalom Ratkom Mladićem, stežu obruč oko Srebrenice i onemogućavaju bilo kakav prolaz humanitarne pomoći. Predsjednik Ratnog predsjedništva Općine Srebrenica, Hajrudin Avdić, tih dana izjavljuje:

“Srebrenica preživljava najteže trenutke u svojoj istoriji. Nema vode, nema struje, nema lijekova, hrane, odjeće, obuće. Praktično, bukvalno gladuje.”

Oružane snage RS-a 6. jula 1995. godine započinju napad na Srebrenicu. Do večeri 9. jula vojska je prodrla četiri kilometra u dubinu enklave - kilometar od Srebrenice.

Ministar u Vladi Republike BiH i predsjednik Komiteta za odnose sa Ujedinjenim narodima, Hasan Muratović, na sjedici republičke Vlade:

“Ja želim da vas informiram da smo mi jutros imali sastanak sa UNPROFOR-om, sa gospodinom Godijarom, koji zamjenjuje generala Smita. Prisutni su bili također ljudi iz generalštaba našeg. Složili smo se da se tamo situacija smiruje zahvaljujući tome što je UNPROFOR postavio svoju blokadu i zaprijetio Srbima vazdušnim napadima ako budu nastavili sa napredaovanjem, odnosno sa napadima. Mi smo postavili pitanje zašto to nije UNPROFOR uradio ranije. Oni su odgovorili da je njihova procedura jako spora itd. Uglavnom, vrlo čvrsto obećanje i uvjeravanje je s njihove strane da će oni dalje, pod prijetnjom napadima iz zraka, braniti ubuduće zaštićenu zonu.”

Jutro, 10. jula. Situacija u gradu napeta. Stanovnici na ulicama, bježe prema Potočarima, gdje se nalazi baza Ujedinjenih naroda. Vojska RS-a granatira bez prestanka:

“Alo.”

“Alo, šef ovdje... mi daj, alo!”

“Molim.”

“Zovem i javljam - tuci slobodno!”

“Razumemo!”

“Ko im jebe mater.”

“Razumemo. Ako dozvoljavate, odmah ćemo pokositi.”

“Zovem i javljam - tuci, samo nemoj fabriku ‘Bire’, pošto nam trebaju mašine iz nje.”

“Razumeo šefe, razumeo.”

“I pazite, imajte vezu dobru vezu sa našim, da njih ne pokosite.”

“Ništa se vi ne sekirajte.”

“Samo dajte ...”

“Ništa se ne sekirajte.”

“Samo cepaj i cepaj!”

“Zdravo.”

Iz Srebrenice novinar izvještač Nihad Nino Čatić u svijet šalje informacije šta se dešava u njegovom opkoljenom gradu:

“Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. U bolnici je trenutno doveženo 17 poginulih, 57 teže ili lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi? Bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno.”

Nino se toga 10. jula 1995. godine zadnji put javio iz Srebrenice - ni danas se ne zna gdje je.

Istoga dana, 10. jula, pukovnik Karemans traži žurnu zračnu potporu NATO-a. Nakon četiri upućena zahtjeva, potpora odobrena, ali se zračni napadi odgađaju do jutra.

11. juli 1995. godine, Srebrenica. Vrijeme između 10.30 i 11.30.
Vojska RS-a obnavlja tenkovske napade. Pozicije vojnika i kontrolora UN-a pogođene iz tenka T- 55.

Predsjednik Vlade Republike BiH, Haris Silajdžić, u Sarajevu izjavljuje da je posljednji kontakt sa ljudima iz Srebrenice imao u 6 sati i 20 minuta ujutro:

“Mogu reći da je moj sagovornik Fahrudin bio veoma ogorčen što se ništa ne radi. Ja ga razumijem, mislim s pravom. Nakon toga smo imali jedan period kada nije bilo granatiranja, po svoj prilici. Međutim, kasnije, kao što je bilo najavljeno od strane mnogo izvora, došlo je do novog napada. Razgovarao sam prije sat vremena sa Osmanom Suljićem, sa načelnikom opštine, koji mi je rekao da više neće zvati, da je situacija kritična i da je vrlo teško uspostaviti bilo kakvu odbranu. Dakle, ja ću vam reći moj komentar, ako nekoga interesuje i ako je to uopšte važno u ovakvoj situaciji, to je da je, to što sam rekao svim agencijama svjetskim, izdaja kompletna i da vjerujem da postoji dogovor sada između UN-a i srpskih terorista. Sada mi kažu da su avioni negdje u zraku, da treba nešto da urade. Po meni, bilo šta da urade sada je u dobroj mjeri kasno.”

Zrakoplovi NATO-a 11. jula pokušali su bombardirati artiljerijske položaje Vojske RS-a iznad Srebrenice. Zračna potpora NATO-a je obustavljena nakon što je Vojska RS-a zaprijetila da će pobiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u “zatočeništvu Mladićeve vojske” i da će granatirati bazu UN-a u Potočarima, kao i okolna područja, gdje je bilo oko 30 tisuća civila.

13 sati i 30 minuta.
Srebrenica je pod vatrom i sa istoka i sa juga. Vojnici Armije Republike BiH na južnome dijelu grada napuštaju pozicije.

15.00 sati, Sarajevo.
Premijer BiH, Haris Silajdžić, osuđuje UN za zakašnjelu i preslabu intervenciju u Srebrenici:

“Čujem da su srpski teroristi zauzeli osmatračnicu holandskih trupa i da su uhapsili komandira i da prijete da će ga ubiti ukoliko se ne zaustavi ova akcija NATO aviona. Kao što znate, izgleda da je jedan tenk oštećen. To je cijela akcija, koliko ja znam, i po mom računu - premalo prekasno. Ja ne znam šta se dešava sa stanovništvom Srebrenice, to je najvažnije. Ne znam zašto su, nemam odgovora na to, nemaju ni u NATO-u, ni u UN-u, su morali čekati da teroristi praktično uđu u grad. To ne znam, ali znam da je ovo premalo i prekasno.”

16 sati i 20 minuta.
Vojni promatrači UN-a izvijestili su da su Srbi zauzeli Srebrenicu. Kasno poslije podne, generali Ratko Mladić, Radislav Krstić i drugi oficiri, uz pratnju kamera, prošetali su praznim ulicama Srebrenice. General Ratko Mladić:

“ Ajde Žile, ajde Žile, Ajde Žile, Krstiću, ajde Krle. Snimi im onu zastavu. Baci tu zastavu dole da se ne vijori. Pobodi je dole. Bravo! Pravac Potočari! Pravac Potočari i Bratunac! Nemojte zustavljati, ajde! Kreći ispred mene skroz, ajde. Ajmo momci, napred! Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

Stanovništvo bježi u Potočare, udaljene oko pet kilometara sjeverozapadno od grada, tražeći spas od UN-a. Do večeri 11. jula 1995. godine okupilo se više od 30.000 izbjeglih, većinom žena, djece, staraca. Dio ostaje oko baze UN-a.

“Šta su pričali kad nas je UNPROFOR dao sve četnicima? Sve nas, viče, neće vas niko dirati, slobodni ćete biti, mi ćemo vas prevesti. Muško uho nije nijedno prošlo.Uuuu, nemam više nikoga, samo unuče i snahu. Uuuu, rane moje, što li ćemo...?

“...jedna poginula, jedna ranjena, ruku joj prebili, eno, nije ni ispravljena jošte...”

Izbjegli u Potočarima javno su uvečer 11. jula zahtijevali od pripadnika Nizozemskog bataljona da izađu iz “pakla”. Informiran je o tome i pukovnik Karemans, a preko njega, na sastancima u hotelu “Fontana”, i zapovjednik Glavnog štaba Vojske RS-a, general Ratko Mladić.

23 sata i 15 minuta.
Mladić u susretu sa UNPROFOR-om proglašava primirje do 12. jula u 10 sati. Tu noć u Bratuncu su održavaju dva sastanka, kojima su nazočili Mladić i njegovi oficiri, pukovnik Karemans, a na jednome i predstavnici izbjeglih civila Srebrenice. Mladić je na tim sastancima kazao da će provjeriti da li se među “vojno sposobnim” muškarcima u Potočarima nalaze, kao je kazao, ratni zločinci. Na tim sastancima je dogovorena i evakuacija izbjeglih civila iz Potočara na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, u pravcu Tuzle, uz navedeno odvajanje muškaraca. Nakon pada Srebrenice, tisuće muškaraca Bošnjaka pokušava se kroz šume probiti do Tuzle.

12. juli 1995. godine. Vrijeme između 6.00 i .700 sati ujutro.
U bazu UN-a u Potočarima ulaze posebne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RS-a radi pronalaženja i izdvajanja “vojno sposobnih” muškaraca.
Prije podne 12. jula situacija u Potočarima se pogoršava. Novinari izvještači bilježe:

“Agonija prognanog stanovništva Srebrenice nastavljena je i u Potočarima. U i oko kampa plavih kaciga, u ovom mjestu, prema procjenama UNPROFOR-a, nalazi se oko 25 hiljada ljudi. O preostalim stanovnicima nikada zaštićene zone još uvijek nema informacija.”

U pratnji visokih oficira Glavnog štaba i televizijskih ekipa, u Potočarima se 12. jula prije podne pojavljuje i general Ratko Mladić:

“Ne bojte se ništa, samo polako, polako. Neka prvo idu žene i djeca. Doći će 30 autobusa, prebacićemo vas prema Kladnju. Ne bojte se ništa, niko vam neće ništa uraditi.”

“Hvala, hvala.”

“Hvala, živ bio.”

“Ne zna niko ništa.”

“Radi se po mom naređenju.”

Mladić je dijelio slatkiše djeci, obećavajući okupljenome narodu da će biti prevezeni tamo gdje žele.

U Sarajevu, Vlada BiH najoštrije se usprotivila kompletnoj evakuaciji stanovništva. Ponovljeno je da UNHCR i ostale organizacije UN-a imaju punu odgovornost nad zonom Srebrenice i zatraženo da se uz pomoć međunarodne zajednice stvore podnošljivi uvjeti za izbjeglice, što podrazumijeva dostavu hrane, vode i lijekova u Potočare. Predsjedavajući Predsjedništva Republike BiH, Alija Izetbegović, upućuje zahtjeve UN-u:

“Mi tražimo, prvo, da UN i NATO silom uspostave narušenu zonu Srebrenica u granicama prije napada, tj. u granicama iz maja 1993. godine. Drugo, ako to ne mogu ili neće, tražimo da to javno kažu. Treće, tražimo također da na svaki način, uključujući bacanjem iz zraka, odnosno erdropsom, u zajednici sa UNHCR-om, osiguraju šatore, hranu i lijekove za izbjeglo stanovništvo u pravcu zaštićene zone i evkuaciju ranjenih i bolesnih civila u suprotnom pravcu. Ako to ne mogu ili neće da učine, neka to kažu javno. Dalje, najmanje što su nakon svega dužni prema ovoj zemlji, ravnopravnoj članici UN-a, i prema ovom narodu učiniti to je da dadnu jasne i nedvosmislene odgovore na gornja pitanja. Sadašnja konfuzija u izjavama pojedinih čelnika UN-a, NATO-a, evropskih državnika, američkih državnika, dakle, njihova konfuzija u uzjavama, nejednake izjave, neujednačene izjave samo dalje otežavaju ionako tešku situaciju u Srebrenici. Naravno, njihovi negativni odgovori značili bi javni pristanak na legalizaciju sile u međunarodnom pravu i prihvatanje genocida kao svršene činjenice i ratnih zločinaca kao ravnopravnih pregovarača. To je razlog zbog čega oni izbjegavaju da dadnu jasne odgovore, a to je i razlog zbog čega mi te jasne odgovore tražimo. Ja bih ovdje dodao da ja se bojim da je najnoviji razvoj situacije od danas već dao odgovore na ova pitanja. Naime, neposredno pred polazak na ovu konferenciju za štampu, zato sam i zakasnio, imao sam razgovor, telefonski razgovor iz kog se može zaključiti da su četnici ušli u Potočare, da su razoružali tamošnji holandski bataljon, odnosno dijelove holandskog bataljona, da odvajaju žene i muškarce, da muškarce odvoze na stadion sitd.”

Premijer Republike BiH, Haris Silajdžić:

“Pa, evo, desetine kamiona već prevoze, nažalost, stanovništvo Srebrenice u pravcu Kladnja, koliko razumijem, a onda u Tuzlu. To su otprilike 1800 do 3000 ljudi. Ostale vode prema stadionu u Bratuncu. To je moja informacija. Maloprije sam razgovarao sa ministrom Cerom, on je potvrdio to. Radi se na smještaju, koliko je moguće, tih ljudi na aerodromu u Tuzli. A vidjet ćemo da li će to biti moguće, radi se o velikom broju ljudi.”

Sa spuštanjem mraka, u Potočarima se povećao teror. Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. Čuli su se krici, zapomaganja, jauci i plotuni. Pojedini izbjegli vidjeli su zlostavljanja, silovanje i ubijanja, a neki su naišli na ubijene. Preživjeli svjedoci kažu:

“Kaže: ’Od 12 godina, samo je li muško uho, do 70 odvajajte, pa samo u nepoznato mjesto’ - Mladić, jeste.”

“Svašta. I mrtvijeh i... udaranja i... svega sam vidio.”

“Padom Srebrenice prijavio mi se otac u Potočare, otišao. Baš ovdje, kod ovog stuba, izvršeno je ubistvo njegovo. I četiri brata su mi ostala u Srebrenici. I danas ne znam, tragam, ništa.”

“Odveli svekra, odveli amidžu, odveli amidžića jednoga, odveli koliko ti Bog hoće.”

“Odvode narod gore, gledaju, dolaze nondi, toče vodu pred nama, gledamo. Ne smije niko da iziđe. Pucaju iznad djece naviše.”

Evakuacija izbjeglih iz Potočara prekinuta je tijekom noći i nastavljena u jutarnjim satima 13. jula 1995. godine. Prvi konvoj vozila pratili su pripadnici Nizozemskog bataljona i usput, do Tišće, nije bilo razdvajanja muškaraca. Kasnije su pripadnici Vojske RS-a spriječili pratnju, uz nasilno oduzimanje vozila, pa je u nastavku evakuacije, na različitim mjestima, a najčešće u Tišći, vršeno razdvajanje. Razdvojeni muskarci, među kojima su bila maloljetna djeca i starci, odvezeni su iz Potočara na druga mjesta zatočenja u Bratuncu, 12. i 13. jula, gdje su dovođeni i zarobljenici iz mješovite kolone u šumi, a odatle na mjesta pogubljenja:

“Ko mravi idu.”

“Ko mravi?”

“Ja.”

“Nek radi snajper!”

“Popodne će celo vreme raditi oni.”

“Neka rade.”

“Ali biraćemo.”

“Molim?”

“Biraćemo.”

“Biraj, burazeru, a neka samo izađe onaj zadnji konvoj.”

“Razumeo, šefe. Vi ćete dati signal kad da napravim zapreknu.”

“Ha, ha, ha, odlično.”

“Razumeo.”

“Samo cepaj, šefe!”

“Dobro.”

“U živo meso samo!”

U poslijepodnevnim i ranim večernjim satima snage Vojske i MUP-a RS-a zarobile su veći broj ljudi iz kolone u nekoliko rejona. Vojska je koristila razne načine, uključujući i opremu UN-a i Crvenog križa, kako bi obmanula učesnike kolone, uz obećanje da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu. Od zarobljenih je oduzimana osobna imovina. Mnogi su na licu mjesta likvidirani. Drugi su odvedeni na druge lokacije gdje su ubijeni. Za šest dana srpske snage pobile su više od osam tisuća Bošnjaka. Slijedi razgovor generala Radislava Krstića i jednog od potčinjenih mu, zapovjednika Dragana Obrenovića:

“Ubijajte sve redom, u pizdu materinu!”

“Sve, sve ide po planu.”

Vojska RS-a vršila je, kako se navodilo, pročišćavnaje terena do 19. jula 1995. godine. Manje skupine Bošnjaka su se i poslije 19. jula 1995., danima i mjesecima krile po šumama, pokušavajući da se probije do Tuzle.

Nizozemski bataljon UN-a bez otpora je napustio Srebrenicu. General Ratko Mladić nizozemskom pukovniku Karemansu daje poklon:

“Pozdravite.”

“Hvala.”

“Vaše u Holandiji.”

“...za vas i vašu suprugu, ha, ha, ha.”

“Hvala lijepo.”

SVJEDOČENJA PREŽIVJELIH:

“Ja sam jedni preživio u familiji da svijetu kažem prodao nas je narod Ujedinjenih nacija - svijet da zna da smo mi prodati.”

“Moja majka, brat i otac su tu zadnji put viđeni, evo pet metara od nas. Tu sam ih ja zadnji put vidio. Ja ću tu staviti tri ruže za njih. Molit ću se za njih i za sve nas.”

“Ako sam morala da prećutim Mladiću u Potočarima, koji je bio naoružan do zuba, došao je među civile, među napaćene majke, ne moramo prećutati danas na našem pragu. To je naše tamo - ima inata.”

“Ako ima mjesta mrtvima u Srebrenici, ima mjesta i živima. Mi nikad nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti, a vratit ćemo našu djecu - ne kao čobane, vratit ćemo ih školovane, pametne.”

“Majko, majko
još te sanjam,
sestro, brate,
još vas sanjam
svake noći
nema vas, nema vas, nema vas,
tražim vas, tražim vas, tražim vas,
gdje god krenem
vidim vas.
Majko, oče,
što vas nema?”

“Ja sam se rodila u Potočarima 12. jula 1995. Sad živim u Sent Luisu. Prvi put sam u Srebrenici.”

Ovo su riječi Lejle Siručić, koja se rodila u Potočarima u vrijeme pada Srebrenice.. Majka Hamida ovako opisuje te trenutke:

“Prvo smo bili u Vezionici ondje. A onda, odatle smo sišli u Potočare i tu smo bili. Međutim, kad sam ja osjetila da hoću da se porodim, bolove, onda sam tražila pomoć. Pomogao mi dosta Dulo, odavle, iz Srebrenice, on je radio dole. I on mi je pomogao, on mi je doveo te unproforce, oni su me odveli u svoju bolnicu. Tu su me porodili. Bila je jedna naša babica. I poslije odatle su me odveli u Fabriku akumulatora. Tu sam ležala jednu noć sa njom. I odatle smo sjele u autobus i ...Ona nije imala ništa. Nisam znala ni da je živa dok nismo došli u Kladanj. Nije ni plakala, nije ništa, ja mislila umrla. A, eto, kad smo došli u Kladanj, oni su rekli da je ona dobro, da je sve s bebom u redu, ali, eto, ja sam bila u kritičnom stanju.”

Desetogodišnju Lejlu majka i otac doveli su u Potočare da vidi mjesto gdje se rodila. Rekli su joj da, dok su ljudi umirali i ubijani, da se u Potočarima se rađao i novi život.

“Bosno moja,
ti si moja mati,
Bosno moja,
majkom ću te zvati,
Bosno, majko,
Srebrenice, sestro,
neću biti sam.”

10.07.2005. Slobodna Evropa - Danijela DOMAZET
October 26 2005 - 08:16:45 · 4545 čitanja

Procitajte jos...

10.10.2008.

Genocid u Srebrenici

GENOCID U SREBRENICI

Genocid u Srebrenici se dogodio jula 1995. godine i podrazumijeva masovna ubistva velikog broja Bošnjaka muškaraca i dječaka, u rasponu od maloljetnika do staraca. Genocid se dogodio u regionu Srebrenice, a izvele su ga Vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića uključujući i paravojne formacije "Škorpioni", pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova iz Srbije. Događaj se smatra jednim od najvećih masakara u Evropi od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno oko 8,000 ljudi. Masakr se generalno smatra jednim od najužasnijih događaja u savremenoj evropskoj historiji. Mladić i drugi srpski oficiri su u međuvremenu optuženi za ratne zločine uključujući i genocid na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je između ostalog donio pravosnažnu presudu u kojoj masakr u Srebrenici kvalifikuje kao čin genocida.

Bosna je svoj put prema nezavisnosti započela 15. oktobra 1991. godine parlamentarnom deklaracijom o suverenosti. Evropska zajednica je priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992, a Sjedinjene Države učinile su to idućeg dana. Međutim, stvar nije bila riješena međunarodnim priznanjem jer je u to vrijeme počela ofanziva srpskih snaga za osvajanje i etničko čišćenje teritorije. Međunarodna zajednica pokušala je u više navrata uspostaviti mir, no ti pokušaji imali su tek ograničen uspjeh. U istočnom dijelu Bosne, koji je u blizini Srbije, razvio se osobito žestok napad Srba.

Srbi su namjeravali sačuvati Bosnu i Hrecegovinu kao sastavni dio bivše države. To je zaista bio njihov temeljni, dugoročni i politički cilj u Bosni i Hercegovini. Željeli su živjeti u istoj državi s drugim Srbima, a jedina država koja je to mogla garantovati bila je bivša Jugoslavija. Srbi su shvatili da područje srednjeg Podrinja za njih ima ogromno strateško značenje. Bez područja srednjeg Podrinja ne bi bilo Republike Srpske, ne bi bilo teritorijalnog integriteta srpskih etničkih teritorija. Umjesto toga, srpsko stanovništvo bi bilo prisiljeno prihvatiti takozvani status enklave na svojim etničkim teritorijama. Teritorija bi bila podijeljenja na dva dijela, cijelo područje bi bilo razbijeno i bilo bi odvojeno od same Srbije i područja nastanjenih gotovo 100% srpskim stanovništvom.

Usprkos tome što je u Srebrenici stanovništvo bilo pretežno bošnjačko, srpske paravojne snage sa tog područja i iz susjednih dijelova istočne Bosne početkom 1992. godine su na nekoliko sedmica okupirale grad. Međutim, u maju 1992. grupa boraca Armije RBiH pod komandom Nasera Orića uspjela je ponovo osvojiti Srebrenicu. Tokom nekoliko idućih mjeseci Orić i njegovi ljudi širili su oslobođeni teritorij serijom iznenadnih napada. Do septembra 1992. snage Armije RBiH iz Srebrenice spojile su se sa snagama iz Žepe, grada pod bošnjačkom kontrolom južno od Srebrenice. Do januara 1993. enklava je dodatno proširena, tako da je uključivala Cersku, enklavu pod kontrolom Bošnjaka, koja se nalazila zapadno od Srebrenice. U to vrijeme srebrenička enklava dostigla je svoj najveći opseg od 900 kvadratnih kilometara, no nikada se nije spojila sa glavnim područjem pod bosanskom kontrolom na zapadu i ostala je ranjivo ostrvo usred teritorija pod kontrolom Srba.

U januaru 1993. bosanskohercegovačke snage napale su srpsko selo Kravica. Srbi su odgovorili kontraofanzivom koja je trajala tokom nekoliko idućih mjeseci, osvojivši na kraju sela Konjević Polje i Cersku, prekinuvši vezu između Srebrenice i Žepe i smanjivši veličinu srebreničke enklave na 150 kvadratnih kilometara. Stanovnici obližnjih područja, Bošnjaci, slili su se u grad Srebrenicu, tako da se broj njegovih stanovnika popeo na 50.000 do 60.000 ljudi. Za vrijeme tih vojnih aktivnosti tokom mjeseci nakon januara 1993. pojavili su se izvještaji o teroru Bošnjaka nad srpskim civilima, kao i o srpskom teroru nad bošnjačkim civilima.

Komandant Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), francuski general Philippe Morillon posjetio je Srebrenicu u martu 1993. Do tada je grad već postao prenapučen i vladali su uslovi opsade. Srpske snage su u svom napredovanju prekinule dovod vode, tako da u gradu tekuće vode gotovo i nije bilo. Ljudi su struju dobivali iz improvizovanih generatora za električnu struju. Hrana, lijekovi i druge nužne potrepštine bili su izuzetno rijetki. Prije odlaska, general Morillon je na javnom skupu uspaničenim stanovnicima Srebrenice rekao da se grad nalazi pod zaštitom UN-a i da ih on nikada neće napustiti.

Između marta i aprila 1993. iz Srebrenice je pod pokroviteljstvom Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) evakuisano otprilike 8000 do 9000 Bošnjaka. Evakuacijama su se, međutim, protivile bosanske vlasti u Sarajevu, smatrajući da se time doprinosi "etničkom čišćenju" teritorije.

Srpske vlasti su i dalje ostale usredotočene na zauzimanje enklave koja je zbog svoje blizine srbijanskoj granici i zbog činjenice da je bila potpuno okružena teritorijom pod kontrolom Srba bila i strateški važna i lako osvojiva. Srbi su 13. aprila 1993. predstavnicima UNHCR-a rekli da će u roku od dva dana napasti grad ako se Bošnjaci ne predaju i ne pristanu na evakuaciju.


April 1993.: Savjet bezbjednosti Srebrenicu proglašava "zaštićenom zonom"


Savjet bezbjednosti je 16. aprila 1993. reagovao tako što je donio rezoluciju kojom je proglasio da "sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati "zaštićenom zonom" koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu." Istovremeno je Savjet bezbjednosti još dvije enklave, Žepu i Goražde, stavio pod zaštitu UN-a.


Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993.


Općenito se smatralo da su srpske snage koje su okruživale enklavu disciplinovane i dobro naoružane. VRS (Vojska Republike Srpske) je bila organizovana po teritorijalnom principu i Srebrenica je pripadala području pod kontrolom Drinskog korpusa. Oko enklave je bilo razmješteno između 1000 i 2000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa, a te snage bile su opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijskim oružjem i minobacačima. Jedinica ARBiH koja je ostala u enklavi, odnosno 28. divizija, nije bila ni dobro organizovana, a niti dobro opremljena. Nedostajala je čvrsta komandna struktura i sistem komunikacije, neki od vojnika ARBiH imali su stare lovačke puške ili uopšte nisu imali oružja, a samo nekolicina njih imala je prave uniforme. Međutim, Pretresno vijeće Haškog tribunala je saslušalo i svjedočenja da 28. divizija nije bila onako slaba kakvom su je neki opisivali. Sigurno je da je broj ljudi u 28. diviziji nadmašivao broj ljudi u Drinskom korpusu, pri čemu su redovno protiv snaga VRS-a na tom području vršena izviđanja i diverzije.

Od samog početka obje strane u sukobu su kršile sporazum o "zaštićenoj zoni". Pretresno vijeće je čulo svjedočenja o smišljenoj strategiji Srba da se međunarodnim konvojima pomoći ograniči pristup u enklavu. Pukovnik Thomas Karremans (komandant Holandskog bataljona) je izjavio u svom svjedočenju da su srpske snage sprječavale njegovom ljudstvu da se vrati u enklavu, te da se sprječavalo i unošenje opreme i municije. Nužne potrepštine, poput hrane, lijekova i goriva, bivale su sve rjeđe. Neki Bošnjaci u Srebrenici žalili su se na napade srpskih vojnika.

Pretresno vijeće je saslušalo velikim dijelom neosporeno i vjerodostojno svjedočenje o sistematskom odbijanju Bošnjaka da se pridržavaju sporazuma o demilitarizaciji "zaštićene zone". Bosanski helikopteri su letjeli, kršeći time odredbu o zoni zabrane letenja, ARBiH je otvarala vatru prema srpskim linijama i kretala se kroz "zaštićenu zonu", 28. divizija se nastavila naoružavati, a ARBiH je prisvojila barem jedan dio humanitarne pomoći koji je stizao u enklavu. Srbima se činilo da bosanske snage u Srebrenici koriste "zaštićenu zonu" kao podesnu bazu za pokretanje ofanziva protiv VRS-a, a da UNPROFOR ništa ne čini kako bi to spriječio. General Halilović je priznao da su bosanski helikopteri letjeli i time kršili zabranu letenja, te da je on lično poslao osam helikoptera sa municijom za 28. diviziju. U moralnom smislu on to nije shvaćao kao kršenje sporazuma o "zaštićenoj zoni", s obzirom na činjenicu da su Bošnjaci od početka bili izuzetno loše opskrbljeni oružjem.


Početak 1995.: stanje u "zaštićenoj zoni" Srebrenica se pogoršava


Početkom 1995. godine do enklave je uspijevalo stići sve manje konvoja sa zalihama. Vojnici Holandskog bataljona koji su stigli u januaru 1995. vidjeli su kako se situacija tokom mjeseci nakon njihovog dolaska rapidno pogoršava. Već siromašni izvori opskrbe za civilno stanovništvo još su se više smanjili, pa su čak i rezerve u hrani, lijekovima, gorivu i municiji snaga UN-a postale opasno male. Na kraju su mirotvorne snage imale toliko malo goriva da su bile prisiljene enklavom patrolirati pješice. Vojnicima Holandskog bataljona, koji su radi dopusta napustili to područje, nije bilo dopušteno da se vrate i njihov broj je sa 600 spao na 400 ljudi.

Od srpske vojske stizali su i drugi zloslutni znaci. U martu i aprilu holandski vojnici primijetili su jačanje srpskih snaga u blizini dva osmatračka punkta, OP Romeo i OP Quebec. Činilo se da su novopridošli srpski vojnici opremljeniji i disciplinovaniji. Jedan od komandanata bosanskih snaga rekao je jednom vojniku Holandskog bataljona da Srbi imaju u planu zauzeti ta dva osmatračka punkta.


Proljeće 1995.: Srbi planiraju napad na "zaštićenu zonu" Srebrenica


U martu 1995. Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske (RS), reagujući na pritisak međunarodne zajednice da se okonča rat i na tekuće napore da se pregovorima postigne mirovni sporazum, izdao je direktivu VRS-u u vezi sa dugoročnom strategijom snaga VRS-a u enklavi. U toj direktivi, poznatoj pod nazivom "Direktiva 7", konkretno se navodi da VRS treba

izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici.

Tačno kao što je i bilo predviđeno tom direktivom, sredinom 1995. humanitarna situacija za bosansko-muslimanske civile i vojno osoblje u enklavi postala je katastrofalna. Početkom jula 1995. iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ABiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć i kako je, kada to nije uspjelo, došlo do tragedije civila koji umiru od gladi


Razdoblje od 6. do 11. jula 1995.: zauzimanje Srebrenice


Srpski tenkovi tokom napada na SrebrenicuOfanziva VRS-a na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. Tokom idućih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim uslijed napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od nizozemskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage ABiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu.

Ujutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Pukovnik Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a za odbranu grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14:30 sati 11. jula 1995., kada je NATO bombardovao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardovati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, no tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima izvan grada, kao i okolna područja na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.


Masa ljudi u Potočarima


Suočeni sa činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na hiljade bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Njih nekoliko hiljada nahrupilo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima. Iako su tamo velikom većinom bili okupljeni žene, djeca, starci i invalidi,[143] svjedoci su procijenili da se u samoj bazi UN-a nalazilo najmanje 300 muškaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900.

Uslovi u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne. Jedan od oficira Holandskog bataljona situaciju je opisao na sljedeći način: "Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila haotična."


12.-13. juli: Zločini počinjeni u Potočarima


Kako je prolazio dan 12. juli 1995, i ovako teški fizički uslovi postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena. Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. srpski vojnici su se umiješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske muslimane i govore im da odu, da će biti poklani, da je to srpska zemlja. Došlo je do ubistava.

U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade "Transporta" u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi je svjedok izjavio da je 12. jula oko 12:00 sati vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je također da je iza fabrike cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamion.

Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao da spava. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan svjedok je ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane.

Te noći je bolničar Holadnskog bataljona naletio na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu: "Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena."

Tokom noći i rano idućeg jutra među masom su se proširile priče o silovanjima i ubistvima, pa je u logoru zavladao još veći strah.


Odvajanje bošnjačkih muškaraca u Potočarima


Od jutra 12. jula srpske snage počele su da izdvajaju muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz Holandskog bataljona vidio je kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Nadalje, kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, srpski vojnici sistematski su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ponekad bi zadržali i mlađe i starije muškarce. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao "bijela kuća". Već uvečer 12. jula 1995. major Franken je čuo da muškarci ne stižu zajedno sa ženama i djecom na odredište u Kladnju.

Dana 13. jula 1995. vojnici Holandskog bataljona primijetili su jasne znake da Srbi ubijaju neke od bošnjačkih muškaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, na primjer, vodnik Vaasen vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza "bijele kuće". Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami. Jedan drugi oficir Holandskog bataljona vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju jednim hicem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tokom cijelog poslijepodneva. Kada su holandski vojnici pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom posmatraču Ujedinjenih nacija (UNMO) na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza "bijele kuće" i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori se tamo uputio da bi ispitao što se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, no srpski vojnici su ga zaustavili prije no što je mogao da ustanovi šta se događa


Kolona bošnjačkih muškaraca


Kako je situacija u Potočarima uvečer 11. jula 1995. postajala sve kritičnija, među Bošnjacima se proširio glas da se vojno sposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizovati kolonu zajedno sa pripadnicima 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine i pokušati se probiti prema teritoriji na sjeveru, pod kontrolom bosanskih vlasti. Oko 22:00 sata uvečer 11. jula 1995. "komanda divizije" je zajedno sa bošnjačkim općinskim vlastima Srebrenice donijela odluku da se organizuje kolona. Mlađi muškarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srpske ruke u Potočarima i vjerovali da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.

Kolona se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procijenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećina muškaraca u koloni bili su bosanski vojnici iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani.

Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac. Dana 12. jula 1995. srpske snage pokrenule su artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao "lov na ljude".

Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji broj je iznosio otprilike 1000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Hiljade zarobljenih Bošnjaka, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula 1995, i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.

Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali sa kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada ih se prethodno ostavljalo da neko vrijeme pate.


Plan da se pogube bošnjački muškarci iz Srebrenice


Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, u stvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti muškarci i dječaci su se našli na udaru, bez obzira na to da li su odlučili da pobjegnu u Potočare ili da se pridruže koloni Bošnjaka.

Iako su Srbi duže vrijeme bili optuženi za masakr, priznanja od strane srpskih vlasti nije bilo sve do juna 2004. godine. Srpske vlasti su priznale da su njihove sigurnosne snage izvršile pokolj. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske je u svom finalnom izvještaju priznala da je ubistvo više od 7800 Bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano. Komisija je ustanovila da je više od 7800 ljudi ubijeno nakon što su skupljene 34 liste imena žrtava.


Masovne egzekucije


Obimno planiranje i koordinacija na visokom nivou, bez čega ne bi u nekoliko dana bilo moguće pobiti hiljade ljudi, su očigledni i iz najšturijeg opisa razmjera i metodičnosti kojom su egzekucije bile izvršavane.


13. jula 1995. ujutro: Egzekucije na Jadru


Jedna egzekucija manjih razmjera izvršena je na rijeci Jadar 13. jula 1995. godine. 17 muškaraca je odvezeno na mjesto na obali Jadra. Muškarce su onda postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.


13. jula 1995. poslijepodne: Egzekucije u Cerskoj dolini


Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine. Između 1000 i 1500 bošnjačkih muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, poslijepodne 13. jula 1995, autobusima ili pješice je odvedeno u skladište u Kravici. Oko 18:00 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli da unutra ubacuju ručne bombe i pucaju direktno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih, prisjeća se: odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.

Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljeni u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.


13.-14. jula 1995.: Tišća


Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima nađeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizovana operacija. Jednog svjedoka u slučaju Krstić, su sa tog kontrolnog punkta odveli u obližnju školu gdje se već nalazio izvjestan broj drugih zarobljenika. Jedan oficir je dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu, gdje je držan velik broj zatvorenika. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno sa još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom momentu je kamion u kojem se vozio svjedok stao, a vojnik koji je bio na tom mjestu je rekao: "Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude." Kamion je došao do drugog punkta, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.


14. jula 1995.: mjesto zatočenja u školi u Grbavcima i stratište u Orahovcu


Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. godine odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca.[600] Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati,[601] da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 do 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako je optužba u slučaju Krstić sugerisala da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: "Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti".

Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Jedan svjedok u slučaju Krstić, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.

Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. jula 1995, a zatim ponovo između 7. i 27. septembra 1995. godine. U tom području otkrivene su dvije primarne masovne grobnice koje su istražitelji nazvali "Lažete 1" i "Lažete 2". Grobni lokalitet Lažete 1 Tužilaštvo Haškog tribunala je ekshumiralo između 13. jula i 3. augusta 2000. godine. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se pol mogao utvrditi bili su muškarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tokom ekshumacija na tom lokalitetu je nađen identifikacijski materijal za dvadeset i tri lica registrovana kao nestali nakon pada Srebrenice. Grobni lokalitet Lažete 2 djelomično je ekshumirao zajednički tim Tužilaštva i organizacije Ljekari za ljudska prava, između 19. augusta i 9. septembra 1996, a čitava je ekshumacija završena 2000. godine. Sve 243 žrtve iz Lažeta 2 bili su muškarci, a vještaci su ustanovili da je golema većina umrla od povreda nanesenih vatrenim oružjem. Pored toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su povezane platnenim džakom. Forenzičke analize uzoraka tla i peludi, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno prekopanih grobnica po datumima, pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u Lažetama 1 i Lažetama 2 bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju da su te sekundarne grobnice nastale između 7. septembra i 2. oktobra 1995. godine, a Tužilaštvo ih je sve ekshumiralo 1998. godine.


14.-16. jula 1995.: lokacija zatočenja u školi u Pilici, stratište na Vojnoj ekonomiji Branjevo


Dana 14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. jula 1995, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali.

Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pred Haškim tribunalom i osuđen, je bio pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a (prištapske jedinice Glavnog štaba) i učestvovao je u masovnoj egzekuciji. G. Erdemović je svjedočio za optužbu u slučaju Krstić i u svom iskazu pomenuo i sljedeće: Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.

Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, s izuzetkom jednog lica koje je pokušalo pobjeći, prije strijeljanja niko nije pružio nikakav otpor. U nekim slučajevima egzekutori su bili naročito okrutni. Kad bi neko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. Erdemović je svoje kolege, vojnike, morao da nagovara da za strijeljanje prestanu da koriste mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.

Erdemović je posvjedočio da je, 16. jula 1995. oko 15:00 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10.diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava da pobjegne iz obližnjeg društvenog doma. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su da učestvuju u daljem ubijanju. Onda im je rečeno da dođu na sastanak s pomenutim potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je "sve gotovo".

Toga dana, na tom stratištu, ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi.

Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. jula 1995. vide se veliki broj leševa u polju pored Vojne ekonomije kao i tragovi rovokopača koji je pokupio leševe iz polja.

Proces pronalaženja žrtava na području Srebrenice, često u masovnim grobnicama, njihova ekshumacija i identifikacija traje relativno sporo. Do 2002. godine 5000 tijela je ekshumirano i tek 200 identifikovano. Od tada broj ekshumiranih tijela je porastao na 6000, a identifikovanih na oko 2000 (podaci iz 2005. godine)


Prekopavanja grobnica


Forenzički dokazi pokazuju da su početkom jeseni 1995. godine, srpske snage napravile značajan napor da se prikriju masovna pogubljenja tako što su premještali primarne grobnice u udaljene sekundarne grobnice. Forenzički dokazi također pokazuju da su u periodu od nekoliko sedmica u septembru i početkom oktobra 1995. godine srpske snage iskopale mnoge primarne grobnice i premjestile tijela u udaljene sekundarne grobnice. Forenzičke analize su uspjele da povežu određene primarne i sekundarne grobnice tj.:

Branjevo vojna baza i Čančari put 12
Petkovići brana i Liplje 2
Orahovac (Lažete 2) i Hodžići put 5
Orahovac (Lažete 1) i Hodžići put 3 i 4
Glogova i Zeleni Jadar 5
Kozluk i ČanČari put 3
Dokazi o prekopavanjima pokazuju značajan napor da se leševi iz primarnih grobnica sakriju što je nesumljivo prouzrokovano velikim međunarodnim pritiskom koji je uslijedio nakon pada Srebrenice. Takve ekstremne mjere ne bi bile neophodne da je većina ljudi (u primarnim grobnicama) poginuli u borbama.


Epilog i nedavni događaji


Vijesti o masakru su se prvi put pojavile u svjetskim medijima augusta 1995. godine. Dana 10. augusta Sjedinjene Američke Države su objavile satelitske fotografije koje su prikazale moguće masovne grobnice nedaleko od sela Nova Kasaba. Na osnovu toga američki reporter David Rohde je posjetio sjeveroistočnu Bosnu i istražio slučaj na licu mjesta. Dana 18. augusta Rohde je objavio u Christian Science Monitor-u značajne vijesti i priče u kojima je opisao dokaze koji ukazuju da se masakr velikih proporcija desio u Srebreničkoj oblasti. Svjetski mediji su objavili da se veliki masakr nad Bošnjacima dogodio nakon sto su srpske snage okupirale UN zaštićenu zonu i da UN posmatrači nisu ništa učinili da to spriječe.

Ratko Mladić i Radovan Karadžić, vojni i politički lideri Srba, su optuženi za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti, te kršenja zakona o običajima ratovanja, pred Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, godine 1996. Radislavu Krstiću, najvišem oficiru srpske vojske u Haškom tribunalu , je suđeno 2000. godine, za zločin genocida u Srebrenici. Godine 1995. Krstić je rukovodio napadom na Srebrenicu, zajedno sa generalom Mladićem. Augusta 2001. godine, Radislav Krstić je osuđen po optužbi za zločin genocida, a dobio je 46 godina zatvorske kazne.

Nakon dugotrajne diskusije o genocidu u Srebrenici, aprila 2002. godine, holandska vlada (drugi kabinet wim Koka) je odlučila da podnese ostavku, nakon službene istrage i izvještaja kojeg je načinio Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie.

The Enclave, trodijelna serija bazirana na događajima u Srebrenici, je emitovana 1995. godine na Dutch Public Broadcasting stanici. Nakon toga je napravljen i film, koji je obuhvatio navedene dijelove serije.

Marta 2003. godine, izgrađen je Memorijalni cenatar u Potočarima, kojeg je otvorio Bill Clinton. Prvih 600 identificiranih žrtava genocida je pokopano 31. marta, dok je još 118 našlo svoj smiraj 11. jula iste godine, na osmogodišnjicu genocida. Na devetu godišnjicu genocida, 11. jula 2004. ukopano je još 338 identificiranih žrtava.

2004. godine Visoki predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown je prinudio Vladu Republike Srpske da osnuje Komisiju za istragu događaja u Srebrenici. Komisija je objavila izvještaj u oktobru 2004. u kojima je potvrdila 8731 nestalih i poginulih osoba sa područja Srebrenice (7793 ubijene osobe između 10. i 19. jula 1995. i 938 osoba nakon dog perioda).

Srpski nacionalisti su osporavali nalaze Komisije, tvrdeći da je Komisija radila pod pritiskom Visokog predstavnika. Međutim, Dragan Čavić, predsjednik Republike Srpske, je preko televizije rekao da su srpske snage pobile nekoliko hiljada civila u Srebrenici, kršeći međunarodno pravo, istakavši da je Srebrenica crno poglavlje srpske historije. U svom televizijskom obraćanju je koristio riječ masakr, umjesto riječi genocid.

Dana 10. novembra 2004. Vlada Republike Srpske je objavila službeno izvinjenje, koje je došlo nakon što je srpska vlada razmotrila izvještaj Komisije. Vlada Republike Srpske je saopštila da: "Izvještaj jasno pokazuje da su ogromni zločini počinjeni u regionu Srebrenice, jula 1995." Tri mjeseca kasnije, 18. januara 2005, dvojica srpskih oficira Vidoje Blagojević i Dragan Jokić su osuđeni i poslani u zatvor za učešće u srebreničkom genocidu.

Dana 2. juna 2005. pojavio se video snimak zlostavljanja i egzekucije, četvero djece i dva mladića, žrtava srebreničkog genocida. Dokaz se pojavio na suđenju Miloševiću, kao svjedočanstvo o umiješanosti pripadnika policijskih jedinica iz Srbije, u srebreničkom genocidu. Video prikazuje sveštenika srpske pravoslavne crkve koji blagosilja nekoliko vojnika. Nakon toga, vojnici se pojavljaju privodeći civile koji su vezani i na kojima se vide tragovi fizičkog nasilja. Kasnije su identifikovani kao četvorica maloljetnika mlađih od 16 godina, i dvojica ljudi dvadesetih godina. Dok se voze u kamionu, ležeći svezani na podu kamiona, vojnici ih šutaju nogama u glavu i psuju. Nakon toga prikazana je egzekucija četvorice civila, koji su nakon toga snimljeni kako leže u polju. Nakon toga se čuje negodovanje kamermana, koji se žali na ispražnjene baterije, jer nije u stanju da snima i dalje monstruozni zločin. Vojnici naređuju dvojici civila da premjeste leševe tek ubijenih ljudi u obližnju štalu, nakon čega su i njih dvojica pogubljeni.

Video je izazvao javno zgražavanje u Srbiji. U danima nakon njegovog prikazivanja Srbijanska vlada je vrlo brzo uhapsila neke od bivših vojnika identifikovanih na videu. O događaju su najviše izvještavale novine Danas i radio televizijska stanica B92. Sve relevantne svjetske medijske kuće su nekoliko dana izvještavale i prikazivale snimku strijeljanja Bošnjaka. Prema izvorima bosanskih medija nekoliko članova familije pogubljenih mladića, vidjeli su pogubljenja svojih najmilijih na televiziji. Ipak mišljenja su i dalje bila podjeljena i nastupio je velik revizijski odgovor. Novinska kuća Dnevne novosti je ubrzo nakon prikazivanja videa objavila listu od 3,287 Srba navodno ubijenih u i oko Srebrenice, dok je i video koji prikazuje pogubljenja srpskih vojnika od strane mudžahedina također objavljen u to vrijeme. Ipak, kasnije se utvrdilo da se radi o montiranom snimku, na kojem se nigdje ne prikazuje pogubljenje srpskog vojnika. Srpska radikalna strnka, je inače javno na press konferenciji priznala da je snimak montiran.

Sredinom 2005. godine sarajevski fotograf Tarik Samarah u kooperaciji sa skoro osnovanom nevladinom organizacijom Inicijativa mladih za ljudska prava je postavio 27 velikih reklaminih panoa u sjećanje na genocid u Srebrenici, širom Beograda. Panoi su izazvali veliku kontraverzu i mnogi su bili uništeni sa porukama na kojima je pisalo "Nož, žica, Srebrenica," "Biće Repriza," i "Ratko Mladić".

11. jula 2005. navršilo se 10 godina od genocida u Srebrenici. Komemorativnoj ceremoniji u Potočarima je prisustvovalo oko 50,000 ljudi i preko 40 državnih delegacija. Tog dana je sahranjeno dodatnih 610 identifikovanih žrtava. Srbijanski predsjednik Boris Tadić je također prisustvovao komemoraciji, odao je počast i poklonio se pred tabutima žrtava. Tadićevo prisustvovanje je izazvalo ogorčenje među srpskim ultra nacionalistima, ali je pozdravljeno od strane međunarodne zajednice. Francuski, holandski i britanski ministri su također bili prisutni kao i bivši američki predstavnik za Balkan Richard Holbrook. Britanski sekretar inostranih poslova Jack Straw se izvinuo u ime međunarodne zajednice rekavši: sram je međunarodne zajednice da se ovakvo zlo dogodilo ispred našeg nosa, a da nismo učinili ništa.

Masovne grobnice se i dan danas otkopavaju, a žrtve se sa počastima sahranjuju što daje osjećaj epiloga za familije koje su izgubile svoje najmilije.


Rezolucija Sjedinjenih Američkih Država broj 199


Dana 27.juna 2005. godine američki Predstavnički dom je usvojio rezoluciju (H. Res 199 sponzorisanu od strane kongresmena Christophera Smitha i Benajanina Cardina) i na taj način obilježio desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena sa apsolutnom većinom od 370 glasova za, 1 glasom protiv, dok su 62 glasača bila odsutna.

Rezolucija je višepartijska mjera kojom se obilježavao 11.juli 1995-2005. desetogodišnjica srebreničkog genocida u kojem je preko 8,000 muškaraca i dječaka detaljno i metodično odvojeno od njihovih kćeri, majki, sestara i supruga i potom ubijeno od strane srpskih snaga, zakopano u masovne grobnice i onda prekopano u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. jula 1995. godine koja je u to vrijeme bila UN sigurnosna zona i pod zaštitom međunarodne zajednice. Masakr u Srebrenici je bio najgori genocidni zločin u Evropi poslije Drugog svijetskog rata.

Rezolucija navodi da:

"Politika agresije i etničkog čišćenja koju su implementirale srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine sa direktnom pomoći vlasti Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), a koja je uzrokovala raseljenje više od 2,000,000 stanovnika i procjenjeno 200,000 žrtava, desetine hiljada silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili Sarajeva i drugih urbanih naselja bili neprestano izloženi granatiranjem i snajperskim napadima; definisani su kao kriminalni čin genocida po definiciji kako navodi članak 2 Konvencije za prevenciju i kažnjavanje genocida, potpisan u Parizu 9. decembra 1948. godine i stavljen u punopravnu snagu 12. januara 1951. godine."


Revizionizam i poricanje genocida


Mnoge srpske skupine demantiraju genocid, tvrdeći kako je masovno ubistvo od skoro 8.000 Bošnjaka znatno preuveličano, da vlada Republike Srpske nije imala nikakvu politiku istrebljivanja, ili barem da je obim genocida znato preuveličan. Oni koji ne demantiraju masovna ubistva od strane Republike Srpske (općenito oni koji su neupučeni, s tvrdnjama o potrebi revizije događaja) bave se prikazivanjem "nemoralnih ekvivalenta" koji su nerijetko dio propagande (npr. ubijanje Srba od strane Nasera Orića, etničko čiščenje Srba u Hrvatskoj) i/ili opravdanja za pogubljenja (npr. osveta ili kažnjavanje za sabotaže, terorizam, ili subverziju).

Srbi nisu imala povjerenje u "zapadno objašnjene" događaja zbog dugih odugovlačenja u dokazivanju da je bilo masovnih grobnica u području Srebrenice, i da su ljudi u njima u stvari bili Bošnjaci (trebalo je skoro deset godina da bi značajan postotak tijela bio identificiran). Prema njima, općeprihvaćena priča je postala još više sumnjiva nakon što je visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio komisiju za Srebrenicu Republike Srpske koja je prvobitno objavila da su Srebreničani izvršili kolektivno samoubistvo. Ovo je samo pogoršalo zabrinutost da postoji pristranost Zapada u vezi s većom koncentracijom na ratne zločine Srba u odnosu na Bošnjake i Hrvate.

Srpska strana je 2004. godine, pod pritiskom Visokog predstavnika, službeno priznala broj ubijenih Bošnjaka i izrazila žaljenje za masakr, a broj ubijenih nije pod znakom pitanja osim za par slučajeva. Mnoge nacije i međunarodne organizacije smatraju da se u Srebrenici desio masakr, a većina ih smatra da se radilo o genocidu. Vlada manjeg bh. entiteta Republike Srpske je osudila zločin. Vlada Srbije je osudila zločin, ali relativizujući ga na način da je osudila i sve druge zločine koji su se dogodili na Balkanu, iako mnogi Srbi iz Srbije i dalje sumnjaju u broj ubijenih. Na zapadu, radikali na obje strane političkog spektra spore se oko genocida radi različitih razloga.

Neki radikalni liberali vide srebrenički genocid kao još jedan slučaj vladine propagande u nepotrebnom ratu. Konzervativci smatraju da je istina izmanipulisana od radikalnih islamista i njihovih saveznika. Ipak ovakva razmišljanja nisu široko rasprostranjena u zemljama NATO pakta, osim u Grčkoj i dijelom u Francuskoj.

Također tvrdilo se i da su srpska sela oko Srebrenice napadana u prodorima iz Srebrenice između maja 1992. i februara 1993. godine. Naseru Oriću se trenutno sudi pred Tribunalom u Hagu, po optužnici za torturu nad srpskim zarobljenicima u ratu, i zbog pogibija srpskih vojnika i civila u selima koja su okruživala Srebrenicu. Međutim, nedavno su dvije tačke optužnice od ukupno šest, odbačene i prije nego što je odbrana započela iznošenje svojih dokaza. Sve strane se slažu da su se neka djela desila, i da postoji određeni broj Srba koji se vode kao nestali. Srbijanska vlada je predala izveštaj UN-u, maja 1994. u kojem navodi nekoliko slučajeva etničkog čišćenja u regionu Srebrenice, Bratunca u Skelana, navodeći imena 301 vojnika i civila koji su navodno ubijeni od Orićevih trupa. Nedavno se pojavio i spisak od 3000 imena Srba koji su navodno ubijeni. Carla del Ponte je naglasila da srpska propaganda manipuliše sa brojem žrtava, kao i da se poginuli vojnici i policajci ne mogu poistovjećivati sa civilnim žrtvama. Međutim, tačan broj navodno ubijenih žrtava u Orićevim prodorima je nepoznat, a njihova tijela još nisu pronađena u masovnim grobnicama. S druge strane tijela Bošnjaka se nastavljaju ekshumirati iz masovnih grobnica, identificirati i potom sahranjivati.


Bilješke


U nastojanju da eliminišu grupu Bošnjaka, snage bosanskih Srba su počinile genocid [...] Žalbeno vijeće neosporno navodi da zakon osuđuje, u ispravnim riječima, duboku i trajnu štetu nanesenu, a naziva masakr u Srebrenici pravim imenom: "genocid". (MKSJ, paragraf 37)


Reference


ICTY, 2004. Appeals chambers judgement in Prosecuter v. Radislav Krstić, available from ICTY website.

NIOD, 2002. Srebrenica, een 'veilig' gebied. Boom, Amsterdam. ISBN 9053527168. English translation available at the NIOD Srebrenica website.

David Rohde. 1997. Endgame: The Betrayal and Fall of Srebrenica, Europe's Worst massacre Since World War II. WestviewPress. ISBN 0813335337.

Van Gennep, 1999. Srebrenica: Het Verhaal van de Overlevenden [Srebrenica: The Story of the Survivors]. Van Gennep, Amsterdam. ISBN 90-5515-224-2. (translation of: Samrtno Srebreničko Ijeto '95, Udruženje građana 'Žene Srebrenice', Tuzla, 1998).
August 31 2005 - 09:19:23 · 5121 čitanja

Procitajte jos...

Manipulacija istinom uz priče o svijetloj budućnosti
Ispovjest dječaka koji su preživjeli etničko čišćenje u Vlasenici
Moja iventura: Srebrenica
Presuda donesena bez uvida u ratnu arhivu Srbije
Srbija proglašena krivom što nije spriječila genocid
Svi mi znamo da je Srbija počinila genocid





3955031 Unikatnih posjeta
engine php-fusion © 2005-2006 Genocid.org Team
design by 1km team - mave&abasi

10.10.2008.

Moj Odlazak u Logor Batkovici

U ovom komentaru pisem; ''istinitu pricu,o dlazku ''logorasa iz logora ''Luka Brcko'' u logor ''Batkovici'' kod Bijeljine,i dogadjaji logorasa u logoru ''Batkovici.'' Istinite dogadjaje pisem,iz razloga,sto sam i sam bio logoras u logoru ''Luka Brcko'' i logoru ''Batkovici.''

Mnogi autobusi su dosli u logor ''Luka Brcko.'' Svim logorasima je naredjeno da ulaze u autobuse. Autobusi su krenulu.Svi smo gledali pravac,gdje nas vode.Dosli smo do ''vojnih lagera'' u Brckom. I dalje,niko nije znao,gdje nas vode. Kada smo se vozili,putem od ''Brckog do Stolina'' ugledali smo mnogo naroda,sa obadvije strane puta. Medju tim narodom su bila,i mala djeca i starije osobe. Svi su oni gledali u autobuse sa osmjehom,i drzali,podingnuta tri prsta. Ja nisam znao,sta to znaci,ali sam kasnije saznao,da je to znak ''srpske pobjese'' na Muslimanima.

Kada je bilo blizu, pedeset metara do ''muslimansko Brezovog Polja'' ugledao sam u kanalima, ljude obucene u uniforme i sa puskama u rukama. Oni su se sklonili,da ih ne prepoznamo. Sve su to bili ''Srbi'' nase dojucerasnje komsije,i prosvetni radnici iz Brezovog Polja,srpske nacionalnosti.Autobus je prosao ''Brezovo Polje'' i svi su logorasi i dalje bili u neizvjesnosti,ne znajuci gdje odlaze. Dok nas je autobus vozio u ''neizvjesnost'' ja sam razmisljao ''Da li su nas nase komsije,iz srpskih sela,mogli spasiti,ili su i oni saucesnici ''zlocina'' koji se cini na ''Muslimanima.'' Moj zakljucak je bio; ''Svi su Srbi znali za ovaj rat,kojeg su pripremali,mnogo godina.'' Ovakvi planovi se kroje,jos od doba ''Nemanjica'' kada je osvajao,tudje zemlje i pripajao ih ''Srbima'' kao ''Svete'' zemlje.

Autobusi su isli prema ''Bijeljini'' ali i dalje smo svi bili u neizvjesnosti,neznajuci gdje idemo. Mnogi su pomislili,da odlazimo u ''Srbiju'' na streljanje. Autobusi su krenuli,prema ''Batkovicima'' ali i dalje niko nije znao,gdje odlazimo.

Dosli smo u selo ''Batkovice'' i autobusi su naglo zakocili. Svi smo ugledali ''velike hangare'' sa malim prozorima,od demira,i velikim zeljeznim vratima.Nekoliko srpskih vojnika su ''otvorili'' vrata i ostro rekli; ''Izlazite svi napolje,i stanite u redove.'' Namuceni i gladni ljudi,poceli su da izlaze.Niko nije znao,sta ce dalje biti.Stojali smo svi u redu.Odjedanput su ''srpski vojnici (cetnici),ostro rekli; ''Trcite jedan po jedan u pravcu,koji mi pokazujemo ''prstom.'' Bio je mrak,a nije bilo svjetla. Niko nista nije vidjeo,niti je znao,gdje trci. Ja sam jos stajao u redu,i cuo sam mnoge ljudske krikove. Znao sam,da udaraju ljude,pa sam i ja ,to ocekivao. Dosao je red i na mene. Ja sam poceo da trcim u pravcu,gje su drugi trcali,iako nisam nista vidjeo,jeli je bio mrak. Nakon deset koraka,dobio sam udarac po glavi od tvrdog drveta. Nisam vidjeo tu osobu,zbog mraka. Dok sam dosao u logor,dobio sam ,vise od deset udaraca,od deset srpskih vojnika,koji su bili udaljeni jedan od drugog ''dva metra.'' Ja sam uspio izbjeci neke udarce,zbog moje brzine trcanja.

Svi logorasi,dovedeni iz logora ''Luka Brcko'' u logor ''Batkovici'' prosli su taj srpski,cetnicki i fasisticki teror. Kada smo svi usli u logor ''Batkovici,'' zatekli smo mnogo mladih ljudi osisani na nulu,koji su lezali potrbuske i,drzali su ruke iza vrata sa spojenim sakama. Ksnije smo saznali,da su to bili ljudi iz; ''Tuzle,Zvornika,Vlasenice,Bratunca,Bijeljine,Kozluka i mnogih drugih mjesta.'' Kada smo svi usli u logor,mnogi od nas su bili ''onesvjesceni i krvavi'' od udaraca srpskih vojnika,cetnika i fasista.

Bila je vec ponoc.Svi smo i dalje bili u soku i izcekivanju,sta ce se dalje desiti. Usao je ''komandant'' logora,po dijalektu ''srbijanac'' koji je svima zaprijetio da niko ne pokusaje da bjezi. Poslije njegovih rijeci,svi smo vidjeli ''gvozdena burad'' se unose u hangar,gdje ce stalno biti logorasi. Nismo znali o cemu se radi.Jedan srpski vojnik je rekao; ''Ovo su vam burad,da vrsite nuzde,gdje spavate,i da jedan drugog gledate,kako to radite.'' Svi smo bili sokorani,ali fizioloske potrebe se moraju da rade,iako smo se svi stidili toga. Ja sam bio psiholoski ''potpuno utucen,'' ali sam morao da obavljam ''fizioloske'' potrebe.

Kada smo dosli u logor ''Batkovice,'' bilo je dvije hiljade logorasa,99 posto Muslimani i 1 posto Hrvati,koji su zajedno spavali sa buradima za vrsenje nuzde. Bilo je to nesto ''najgore'' sto se moze uciniti covjeku. Hrana nam je dosla,nakon dva dana,ali sama voda sa malo kupusa sa tankom kriskom hljeba. Ova hrana je bila,svo vrijeme,dok sam bio u logoru.Svi smo bili gladni.Mnogi su uzimali,ogrizke od krusaka ili jabuka,koje su bacali srpski cetnici. Svi ovakvi,ogrizci su bili,u velikoj prasini,ali glad nas je primorala, da moramo i da to jedemo.

Mnogi logorasi su vodjeni da rade najteze poslove,iako su bili gladni.Mnogi se nisu nikada ni vratili.Svi smo imali samo jednu vanjsku cesmu za umivanje i kupanje,iako nas je bilo preko dvije hiljade.Spavali smo na betono,jedan mjesec dana,a poslije su stavili slamu. Na slami su se brzo stvorile ''vaske'' (usi), od kojih nismo mogli spavati.

U hangar su dolazili srpki vojnici (cetnici) u svako doba, i vrsili svoje izivljavanje,na nemocnim i polumrtvim logorasima.Cetnici su nas tukli svaki dan i noc sa; nogama,kundacima od pusaka,kundacima od pistolja,kolcima,nekima su sjekli usi sa cetnickim nozevima,mnogima su izbijani svi zubi,a meni su izbili ''pet zuba'' a ostale poremetili.Mnogi od istucenih su umirali,a mnogi postali nepokretni. Mnogi su odvodjeni na streljanje.

Rijetko su logorasi mogli da izlaze,vani,jeli im nije dozvoljavano. Kada bi izlazili vani,morali smo da oborimo glave i da nikoga ne pogledamo. Vanjski prostor je bio ogradjen,visokom bodljikavom zicom sa visoke dvije izvidnice,gje su cetnici izvidjali,da li neko dolazi,ili da li neko bjezi. Dvojica su pokusala da pobjegnu,ali su ih uhvatili i njihova lica i tjelo su potpuno bili izmjenjeni,od udaraca.Logor u Batkovicima i logor u ''Luka Brcko'' sa svim ostalim logorima,koji su Srbi pravili,bili su potpuno isti,kao ''fasisticki Njemacki logori'' za vrijeme ''Drugog svjetskog rata.''

Ja sam bio u logoru ''Luka Brcko'' dva mjeseca,a u logoru ''Batkovice'' cetiri mjeseca. Pretrpio sam veliki zlocin od srpske cetnicke mafije i srpskih fasista,i zato sada pozivam sve logorase,da se angazuju,i da prijave sve ucinjene zlocine na njima i zlocince,kako bi kaznili sve  zlocince,i napravili mir u nasoj suverenoj i nezavisnoj BiH. Potrudimo se svi ''da stvorimo ''multietnicku i pravnu drzavu BiH'' i da razbijemo sve mrznje u njoj.

10.10.2008.

Moj Odlazak u Logor-Luka Brcko

Bio je ''mjesec april 1992.godine.'' Sarajevo je napala ''bivsa JNA'' i ''srpske paravojne formacije'' predvodene sa ''Radovanom Karadzicim.'' Rat je zapoceo u Bosni i Hercegovini.

U Brezovom Polju se pravi sastanak,sa predstavnicima JNA i dogovor je bio ''da brezopoljce niko nece dirati,samo da predaju lovacke puske i da dezuraju,zajedno sa vojnicima bivse JNA.'' Brezopoljci nisu imali drugog izlaza,i dogovor su prihvatili.

Rat se sve vise sirio po BiH,i zapoceo je i u gradu ''Brcko.'' Brcaci su odlazili u druga mjesta,a mnogi su dosli i u Brezovo Polje.Atmosfera u Brezovom Polju je,svaki dan bila napetija.Svako je osjetio,da ce se nesto dogoditi,ali svi su cutali.

Dolazi; ''11.juni.1992.godine,koji donosi i ''najveci Muslimanski praznik ''Bajram.'' Svi brezopoljci su svoj praznik docekali,sa velikim strahom i neizvjesnosti. Priblizava se Bajramski rucak,i svako je bio kod kuce.Pred sam ''Bajramski'' rucak,dezurni vojnici odvode u brezopoljsku ambulantu ''sve clanove Izvrsnog Odbora SDA'' Brezovo Polje.Zavladala je puka tisina i uljeva se jos veci strah u brezopoljce.

Clanovi Izvrsnog Odbora SDA Brezovo Polje,smjestemi su u jos nedovrsenu prostoriju ambulante,gdje je bio sam beton,i veoma mal prostor.Svi su mogli samo da sjednu,jeli je samo toliko bilo prostora.

Dolazi crni mrak i sve veci je tajac i strah.Na spratu se cuje,veliki zamor srpskih vojnika,i pjevaju se cetnicke pjesme.Niko nista ne govori.Svi su u izcekivanju.Velikom brzinom,ulaze cetnici u malu sobicu i izvode jednog po jednog ''Clana Izvrsnog Odbora SDA.'' Niko se brzo ne vraca.Izvodenje i vracanje u sobicu ''Clanova Izvrsnog Odbora SDA'' trajalo je cjelu noc.Cjelu noc su ih tukli; pendecima,kundacima od pusaka,nogama,postavljali na streljanje po sat vremene i opet ih vracali i na kraju vracali ih u sobicu.Svima je zabranjeno da idu u WC.Cjela noc je prosla u srpskoj torturi na nevinim Muslimanima.Niko nije mogao zazmiriti.

Dolazi jutro.Svi traze da idu u WC,ali im srpski cetnici ne dozvoljavaju.Velikom brzinom u sobicu ulazi najgori cetnik po imenu ''Zeljko iz Brckog.'' U toku noci dolazio je i ''Slobodan Tesic'' iz Brckog nekadasnji fudbaler FK.Granicar iz Brezovog Polja. Slobodan je ulazio u malu sobicu,pogledao namucene brezopoljce,ali nije ni jedne progovorio,iako je sve poznavao. Kada je Zeljko usao,samo je ostro rekao. ''Svi napolje.'' Svi su izasli vani,ali ih je cekao kombi da ih vozi u Logor ''Luka Brcko.'' Svi su sjeli u kombi,i kombi je krenuo prema Brckom.

Kada se kombi priblizavao Brckom,svi su pomislili da im je blizu kraj njihovog zivota.Kombi se parkirao,pred sam Logor.Svi su bili u neizvjesnosti.Cuo se ostar glas ''Svi izlazite i stanite u red.'' Brezopoljci su izasli sa mislima o svojo familiji i najblizima,jeli su mislili,da im je kraj zivota.Svi su usli u veliki hangar,gdje su zatekli viliki broj brcaka i ljudi iz drugih mjesta.Sve je bilo strasno za pogledati,ali je covjek jaci od celika. Odmah poslije clanova Izvrsnog Odbora SDA,odnosno ''17.juna.1992.godine,dovedeni su u Logor svi muskarci iz Brezovog Polja. Mnoge zene iz Brezovog Polja su silovane i protjerane iz svog mjesta. Zene su isle prema Tuzli oko cetiri sedmice,i mnoge od njih su umrle,a mnoge ponovo silovane od srpskih cetnika.

U Logoru ''Luka Brcko'' odmah je zapocela srpska (cetnicka) tortura koja nikada nije ni prestajala,dok je Logor postojao. Svaki pola sata su izvodeni ljudi po grupama na streljanje.U bivsim kancelarijama preduzeca ''Luka Brcko'' ljudi su izvodeni na ispitivanje i muceni,udarani,bacani na pod,bacani na zidove da probijaju glavom.Srpski cetnici su udarali; ''nogama,pendecima,kundacima od pusaka,bokserima,samarima,stolicama,davili nevine Muslimane i upotrebljavali sva najgora sredstva protiv nevinih ljudi. Kada su zavrsavali svoja izivljavanja na Muslimanima,uvjek su govorili; ''Idite sad balije kod Alije Izetbegovica.'' Svi ispitivani i muceni Muslimani,izlazili su krvavi i nesposobni za bilo sta. Mnogi su poslije ovog mucenja brzo umirali.

U hangaru gdje su spavali Muslimani na betonu,dogadali su se masakri.U hangar su ulazili vojnocki dzipovi i gazili nevine Muslimane.Svaki povrijeden od dzipa ponovo je udaran i mucen pred svim logorasima sve do njegove smrti. Mnogi su izvodeni na streljanje,a mnogi vezani i bacani u zivi pjesak i rijeku Savu.Zavladala je glad i zedj.Niko nebi nikada pomislio,da nas Srbi toliko mrze,bez ikakvog razloga.Mnogi su Muslimani gubili kantrolu mozga i poceli da pricaj na glas o nepovezanim temama.Takvi su jos muceni pred svim logorasima i na kraju ubijani.Medu takvim je bio i poznati brcanski advokat ''Osman.'' Sve krvave i namucene Muslimane od srpskih cetnika,postavljali su ispred bivse kancelarije Preduzeca ''Luka Brcko.'' Mnoge su takve dovodili u hangar da svi logorasi vide njihove muke.Mnogi su udarani u hangaru pred svim logorasima i dovodeni na sredinu hangara,da svi logorasi gledaju.Bilo je mnogo noci kada se nije moglo spavati,jeli su logorasi morali da po citavu noc pjevaju cetnicke pjesme od Draze Mihajlovica.

Jedan dan se ugledao veliki broj autobusa.Niko nije znao sta ce se da desi.Logorasima je naredeno da ulaze u autobuse,ali niko nista negovori gdje se ide.Dok su logorasi ulazili u autobus,dovlacili su se bolnicki kreveti u hangar.Svi su znali da ce tu sada biti kao bolnica,jeli Medunarodni Crveni krst je trebao da obide logorase u Logoru ''Luka Brcko'' ali srpski cetnici hoce da prikazu Logor kao bolnicu i ujedno da sakriju svoj zlocin.Srbi nisu mogli sakriti svoj zlocin,jeli je svijet saznao da je to bio logor i da su tu muceni i ubijani nevini Muslimani.Autobusi su svi zajedno krenuli.Logorasi iz Logora ''Luka Brcko'' prebaceni su u drugi Logor ''Batkovici'' selo kod Bijeljine. Ponovo su nastale srpske i cetnicke torture.

Pozivam sve zive logorase iz Logora ''Luka Brcko'' i Logora ''Batkovici'' da prijave sve ucinjene zlocine na njima i da prijave zlocince, kako bi kaznili zlocince,jeli ako ih ne kaznimo,oni su spremni da u svako vrijeme ponove svoj zlocin.

10.10.2008.

Haska Arhiva Protiv Radmanoviceve Politike

Manipulacija istinom uz priče o svijetloj budućnosti
HAŠKA ARHIVA PROTIV RADMANOVIĆEVE POLITIKE



Manipulacija istinom uz priče o svijetloj budućnosti


Piše: Hazim Karić

Uporna nastojanja da se obimna sudska arhiva iz Haga ni po koju cijenu ne deponuje u Bosni i Hercegovini, na kojima insistira član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović, postaju simptomatična. Njegova obrazloženja su sasvim jasna – ta obimna dokumentarna građa trebala bi prije propasti nego da dođe u našu zemlju. Njegovi argumanti su kako bi svjedočenja i dokumenti koje posjeduje Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju mogli biti predmet manipulacija i međusobnih optuživanja. Radmanović otvoreno izjavljuje kako se takvi dokumenti trebaju skrivati od javnosti, a posebno rovite političke stvarnosti u našoj zemlji. Jasne su poruke iz njegovog protivljenja: prošlost treba zaboraviti i napose zanemariti i ići „svijetla obraza“ naprijed.

Zaboraviti prošlost?
Ono što je vrlo bitno, a što se uporno prešućuje, leži u činjenici kako je haška arhiva neiscrpan izvor informacija neophodnih za dokazivanje istine o ratnim zlodjelima pojedinaca i institucija koje su osmišljale i provodile stravična kršenja ljudskih prava, sve do genocida. Jasno je Radmanoviću da se u toj građi najviše kriju imena pojedinaca iz srpskog naroda koji su činili ratne zločine, a o kojima su u dugotrajnim haškim postupcima govorili nadugo i naširoko brojni svjedoci zločina. Da bi se prošlost zaboravila i zanemarile žrtve, moraju se sakriti počinitelji. Ako se nastavi o njima pričati, nema svijetle budućnosti, Radmanovićeva je logika.
Međutim, bez istine o stradanjima i žrtvama, o zločincima, inicijatorima i kreatorima masovnih zločina, teško da će u skorije vrijeme biti pomirenja. Svijetla budućnost sigurno se neće moći izgraditi bez rašćišćavanja sa prošlošću, i to onom skorijom i najbolnijom u Bosni i Hercegovini. U Radmanovićevim nastojanjima leži odgovor na brojna neriješena pitanja. Ako se ne raspolaže sa najobimnijom građom o počiniteljima ratnih zločina, njihovo procesuiranje je otežano ili nemoguće. Ukoliko se prepusti ova građa međunarodnim organizacijama i institucijama, procedure da se koristi u slučaju potrebe, svest će se na „nemoguću misiju“ u formi parafa i paragrafa. Ukoliko se ova arhiva zanemari, postoji mogućnost da se dokumentaciona građa izgubi, jer o njoj niko ne brine. Brojni dokumenti, kao dokazi o planiranju i izvršenju ratnih zločina još se jedino nalaze u haškoj arhivi. Da su međunarodna zajednica, pa i sud u Hagu, imali interesa ili vremena da se intenzivno bave analizom i adekvatnom reakcijom na informacije iz ove građe, do sada bi se višestruko povećao broj onih koji u pravosudnim institucijama odgovaraju za hiljade ubistava i stotine počinjenih zločina.

Desetine hiljada odgovornih
Predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Nataša Kandić priprema projekt u kome će, na osnovu dokumentacione građe iz pravosudnih institucija u zemljama bivše Jugoslavije, ali i na osnovu dostupne haške dokumentarne građe, imenom i prezimenom uprijeti u počinioce koji su koristili ratni haos da kolju, ubijaju, siluju, uništavaju i pljačkaju. Projekat neće zaobići ni naredbodavce i kreatore ratnih zločina, ali i one koji su znali za brojne zločine, a koji su mogli a nisu ništa poduzeli da se njihva zlodjela kazne. Svi oni će se morati izvesti pred lice pravde. Prema Kandićkinim procjenama, da je ova građa dostupna javnosti, do sada bi se mogli pokrenuti procesi protiv 35.000 hiljada odgovornih za ratne zločine! Ipak, ona smatra kako haška arhiva ne bi trebala završiti pod kontrolom nijedne države na prostoru bivše Jugoslavije, već u nadležnosti nevladinog sektora.
Vodimo li se logikom Nebojše Radmanovića, kako se haškom arhivom može manipulisati i „tužakati“, jasna je i njegova poruka, a na osnovu fakata iz nedavnog rata o broju žrtava i odgovornih za njihovo pogubljenje, o skrivanju istine o nestalima i odgovornosti onih kojima je ta istina poznata. Na popisu imena koja su pomenuta u haškim procesima najviše je onih iz reda srpskog naroda, pa je Radmanovićeva misija, u tom kontekstu, dobro smišljena, a na putu prosperitetne i svijetle budućnosti bez osvrtanja na mračnu prošlost iz koje se ne može ništa dobroga izvući.

Arhiva u Srbiji
Ukoliko se udovolji njegovim upornim insistiranjima da se ova građa ukloni što dalje od Bosne i Hercegovine, mogu se naslutiti i posljedice. Jednostavno će brojni zločini biti zapostavljeni, a njihovi počinitelji će i dalje mirno i spokojno uživati u budućnosti.
Druga opcija bi bila još bolnija – da haška arhiva završi u Srbiji, o čemu se u posljednje vrijeme nagađa. Iz te iste Srbije, jedva su oteti brojni dokazi o umiješanosti najviših i najodgovornijih zvaničnika vlasti predvođenih Slobodanom Miloševićem u ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu... gdje su počinjena brojna zlodjela.
Kako očekivati da se iz srbijanske kuhinje počne tražiti istina koju su tako brižno svi režimi čuvali od javnosti i uvijali u celofan, pod plaštom prosperiteta i svijetle budućnosti nakon klanja i ubijanja, što je očiti Radmanovićev cilj.
March 09 2008 - 22:32:08 · 535 čitanja

Procitajte jos...

Manipulacija istinom uz priče o svijetloj budućnosti
Ispovjest dječaka koji su preživjeli etničko čišćenje u Vlasenici
Moja iventura: Srebrenica
Presuda donesena bez uvida u ratnu arhivu Srbije
Srbija proglašena krivom što nije spriječila genocid
Svi mi znamo da je Srbija počinila genocid

10.10.2008.

Poslednji Popis Stanovnistva u Bosni i Hercegovini-Opstina Srebrenica

POSLEDNJI POPIS STANOVNISTVA U BOSNI I HERCEGOVINI

OPSTINA SREBRENICA

36.666 27.572 8315 38 380 361

ukupno Muslimani Srbi Hrvati Jugosloveni ostali

Brezani 1224 1224 277 0 0 1
Crvice 609 0 605 0 2 2
Gostilj 1197 1057 133 0 0 7

Kostolomci 1061 641 417 0 0 3

Krnici 1674 1139 520 0 1 14

Luka 1007 998 0 0 0 9

Orahovica 1112 551 559 0 0 2

Osatica 3392 3171 3171 207 1 3 10

Podravno 774 360 412 0 0 2

Potocari 4373 4049 291 0 22 11

Radosevic 1967 1747 216 0 1 3

Ratkovici 788 448 337 0 0 3

Sase 1128 572 535 3 4 14

Skelani 4283 2847 1311 0 16 109

Skenderovici 1522 1456 64 0 0 2

Srebrenica 5746 3673 1632 34 328 79

Suceska 2930 2882 28 0 3 17

Toplica 1120 584 469 0 0 67

Viogor 759 451 302 0 0 6


SREBRENICA - 10. 11. i 12. JULI 1995. GODINE


“Molim vas da ozbiljno shvatite: ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete BiH, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.”

Ovo su riječi Radovana Karadžića u Skupštini BiH.

Tri godine poslije, u izvješću vojnoga promatrača Ujedinjenih naroda u Srebrenici ostalo je zapisano: “Jutro je neuobičajeno, ali jezivo mirno i tiho.”
( prasak, granate, eksplozije...)

11. JULI 1995 . GODINE, kasno poslijepodne.
General Ratko Mladić i drugi oficiri Vojske RS-a ulaze u Srebrenicu. Praćeni kamerama i snimateljima, šetaju praznim ulicama. General Mladić:

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

10.10.2008.

Ilija T.Radakovic:Besmislena Yu-Ratovanja 1991-1995

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Sadržaj Sledeće poglavlje

“Nacija je najveće zlo za naciju, jer je organizovana sebičnost koja se nužno zatvara u nepodnošljivo društvo. Nacionalizam kopa grob vlastitioj naciji.”

 

Indijski nobelovac Rabindranat Tagore

“Nečija jednonacionalna ‘istina’, samim tim što je takva, ne može biti istina. Ona suzbija razboritost slobodnih građana.”

General-pukovnik Koča Popović

“Za mene je ključno pitanje definisanje politike koja je dovela do ratova u Jugoslaviji i koja je, kao glavni instrument, imala zločine prema civilima, etnička čišćenja, logore, silovanja i ubijanja. Stvaranje etničke države postavljeno je kao cilj, a etnički nacionalizam proizveo je ideologiju koja je u svemu drugom i u svemu drugačijem videla direktnu smetnju protiv koje je primenjivala silu. To je bila neka vrsta totalnog rata, ne samo vojnog nego i propagandnog, ideološkog, psihološkog i medijskog.”

Istoričar Latinka Perović

“Naš raskid sa svetom, naš rat sa svetom (jer nije to bio rat sa Muslimanima i Hrvatima, nego rat sa svetom), šta je to drugo nego ludilo, i koja bi druga sila mogla taj rat da vodi, ako ne sila ludila?”

Književnik Radomir Konstatinović

 

 

 

I
SADRŽAJ
II
ZAŠTO PISATI O BESMISLENOM RATU – RATOVIMA?
III
ZLOUPOTREBA JNA I ORUŽANIH SNAGA SFRJ:
- O čemu se govori, šta se izostavlja i zaobilazi u knjizi V. Kadijevića “Moje viđenje raspada – vojska bez države”
- Spoljna ugroženost i njen uticaj na bezbjednost SFRJ
- O Ustavu iz 1974, društvenom sistemu i nacionalnom sukobljavanju
- Suština i smisao napada na koncepciju opštenarodne odbrane
- Dva ili pet perioda razvoja OS SFRJ
- Od najave do ratova (1989-1992)
- Informacija Političke uprave SSNO (1991)
IV
RATOVI U SLOVENIJI, HRVATSKOJ I BiH, SRBIJA, CRNA GORA I SRJ U RATOVIMA
* RAT U SLOVENIJI (1991)
- Prve vijesti o ratu u Sloveniji
- Rat u Sloveniji u knjizi Veljka Kadijevića
- Koncepcija ONO, TO i odnosi JNA i Slovenije
- Slovenački generali pred rat i u ratu
- Hrvatsko-slovenački sporazum i proglas Štaba Vrhovne komande
- Šta o JNA i njenoj ulozi piše general Stane Potočar?
- Načelnik kabineta Veljka Kadijevića general Vuk Obradović o vojnoj akciji u Sloveniji
- Zaključna razmatranja o ratu u Sloveniji
* RAT U HRVATSKOJ (1990-1995)
- Stanje u Hrvatskoj 1990.
- Politika SDP Hrvatske 1990.
- Rezultati izbora (1990)
- Najave krvavih zbivanja na obe strane
- Šta je prethodilo ratu?
- Preko živih i mrtvih
- General V. Kadijević – poglavlje “Rat u Hrvatskoj”
- Kratak pregled vojnih dejstava
- Sa lica mjesta – iz Like
- Nekoliko pitanja i zaključaka
* RAT – RATOVI U BOSNI I HERCEGOVINI (1991-1995)
- BiH pred rat u Sloveniji i Hrvatskoj
- Podjela BiH
- BiH – operativna osnovica za rat u Hrvatskoj i neposredne pripreme za rat u Bosni
- Neuspio puč u Sarajevu
- Pokušaj demokratskih snaga da spriječe rat
- Operativne namjere i tok dejstava
- Borbe u dolini Drine
- Opsada Sarajeva
- Rušenje Mostara
- Otvaranje koridora
- Borbe u Bosanskoj krajini
- O prvoj fazi rata u BiH (1991-1993)
- Partizanski generali sa narodom
* SRBIJA, CRNA GORA I SRJ U RATOVIMA
- Rat krenuo od (sa) dva Kosova
- Srbija i Crna Gora “nezvanično” u ratu
- Podudarnost ili revitalizacija projekta “Homogena Srbija”
- Srpska pravoslavna crkva na političkoj sceni
- Otvoreno pismo Slobodanu Miloševiću
- Crna Gora na hercegovačko – dubrovačkom ratištu
- Vukovar i Dubrovnik – pobjede koje predstavljaju poraz
- “Put u bespuće”
V
INTELIGENCIJA, KONFESIJE I PARAMILITANTNE SNAGE - BOJOVNICI BESMISLENOG RATOVANJA
- Zakuvano u glavama kvazi-intelektualaca
- “Vjerska buđenja” ili “vjerski ratovi”
- Paramilitantne snage
VI
RAT KAO NAJGORI IZBOR – ODGOVORNOST ŠTABA VRHOVNE KOMANDE
VII
BILJEŠKE (1983-1995)
- Razgovor sa Petrom Gračaninom (1983)
- Osvrt na reorganizaciju OS (1984-1985)
- Generali sa Lazarom Mojsovom (1986)
- Pismo Peri Šimiću (1988)
- Slovenački penzionisani generali i SSNO (1988-1990)
- O Kninskoj krajini i Tromeđi (1989-1991)
- Akademiku Dr Jovanu Raškoviću (1991)
- O odnosu prema SIV-u Ante Markovića (1989-1991)
- Dva intervjua Petra Gračanina (1991-1993)
- Porast moći armijskog vrha
VIII
VAŽNIJI DOGAĐAJI I DATUMI OD 1981. do 1995. (izbor i komentari autora)
IX
VOJNIČKO RAZMIŠLJANJE O UNAPRED IZGUBLJENOM RATU – RATOVIMA
- Šta je trebalo, a šta nije trebalo da se čini?
- Neke karakteristike besmislenog ratovanja
- Katastrofalne posljedice
- Imenujmo glavne aktere i ličnosti apsurdnih ratova
X
NISMO ĆUTALI
- Tri upozorenja Koče Popovića (1989)
- “Protiv sijača zla” (1990)
- Za stranku demokratskih promjena (1990)
- Zašto je izviždan general, narodni heroj i akademik dr Gojko Nikoliš? (1990)
- Općinskim odborima SUBNOR-a Like (1990)
- Povjerenje, mir, sloboda i demokratija nasušna su potreba – apel 55 generala (1990)
- Građanima i partizanima Like (1990)
- Za mir i ljudski razgovor (1990)
- Tri protesta antifašista (1991)
- Dva jubileja bez prave proslave (1991-1996)
- Odgovor tzv. Koordinacionom odboru (1991)
- Povodom akcije za povratak četničkog vojvode M. Đujića (1991)
- Mir jedina alternativa (1991)
- Poruka armiji za pedeseti rođendan (1991)
- U ime prozvanih (1991)
- Poslije dogovora u Ženevi (1991)
- Tito – naša i svjetska ličnost (1992)
- Apel za mir i zajednički život naroda BiH (1992)
- “Dozvolite da se ne slažemo, g. generale” (1993)
- Na pedeset prvoj godišnjici VI ličke proleterske divizije “Nikola Tesla” (1993)
- In memoriam – Milorad Miščević (1996)
XI
O AUTORU I KNJIZI
- BELEŠKA O AUTORU
- Summary
- Iz recenzija
- Skraćenice
- RECENZIJA

 

Sadržaj Sledeće poglavlje

10.10.2008.

Poucni Linkovi

09.10.2008.

Alija Izetbegovic-Predsjednik Predsjednistva R BiH

 

ALIJA IZETBEGOVIĆ

U SLUŽBI BOSNE

.

 

 

 

 

 

 

www.zemljabosna.com

StatCounter - Free Web Tracker and Counter StatCounter - Free Web Tracker and Counter

09.10.2008.

Historija Bosanske Drzave

 

HISTORIJA BOSANSKE DRŽAVE

Bosna je,kako je to u novijoj historijskoj literaturi nedvojbeno dokazano,najstarija južnoslovenska ranofeudalna država.Začetak stvaranja državne jezgre iz koje ce izrasti moćna Bosanska država otpočeo je tokom 6. stoljeća u vrijeme prvih nadiranja Slovena i Avara i njihovim dodirom sa starosjedilačkim stanovništvom Ilirima,koji su se već prije na području Bosne izmiješali i sa Gotima i Keltima.

Kroz čitav period od 6. do 10. stoljeca podrucje Bosne je bilo izlozeno doseljavanjima Starih Slovena sto je imalo i srazmjeran utjecaj na dugotrajan proces formiranja Bosnjaka kao naroda i Bosne kao drzave.U mnogim raspolozivim historijskim izvorima u periodu izmedju 6. i 10 stoljeca podrucje Bosne se vrlo cesto naziva "Slavensko Kraljevstvo" ili "Sklavinija" ("Slavenska Zemlja").Ti se uopceni nazivi za Bosnu pojavljuju i mnogo kasnije usporedo sa nazivom Bosna.Sklavinijama se uopceno nazivaju i druge juznoslavenske zemlje,i to je dakle,tek jedan uopceni naziv,ali ono sto je bitno jeste da se upravo na podrucju Bosne formira prva Sklavinija,prva "Slavenska Zemlja".Franjo Barisic,razmatrajuci hronologiju prvih Avarsko-Slavenskih naseljavanja,pozivajuci se na Prokopijeve podatke naseljavanja Balkana,je zakljucio da su se prva plemena Starih Slovena doselila na podrucje danasnje Bosne jos sredinom 6. stoljeca,sto potvrdjuju i neki arheoloski nalazi,kao npr. nalazi u Mušićima kod Višegrada,kao i nalazi na lokaciji Dvorovi kod Bijeljine.Prema Prokopijevim podacima se,pak,da zakljuciti da su se tada Stari Sloveni naselili na sirem prostoru danasnje Bosne,ukljucujuci i jezgru iz koje je izrasla Bosanska drzava,odnosno Sarajevsko - Visocku dolinu.

U isto to vrijeme,polovinom 6.stoljeca,tacnije 567.,597 i 605-615. godine dolazi i do prodora Avara na podrucje Bosne,i iako su arheoloske potvrde Avarske prisutnosti na podrucju Bosne dosta oskudne,toponomasticke su mnogo obilnije.Prema nekim historicarima podrucje Bosne je od tada,te u 7. i 8. stoljecu u sastavu Avarskog Kaganata.Historijski je nepobitno utvrdjeno da ratnicka plemena Avari nisu bili brojni,ali su bili vjestiji ratnici od Slovena i starosjedilackog stanovnistva i jedino sto ih je zanimalo je bilo nametnuti svoju vlast,odnosno ubirati porez,sto je vrlo bitno pri razmatranju cinjenica koje se ticu opstanka starosjedilackog stanovnistva Ilira,koji nisu bili odstranjeni sa podrucja Bosne,nego su se vremenom stopili sa dosljacima,o cemu prvenstveno svjedoci cinjenica da su podlogu prvim teritorijalnim organizovanjima,iz kojih ce izrasti Bosanska drzava,davale "Župe",koje su obuhvacale jednu ili vise porodica i ujedno cinile i vojnu jedinicu.I,iako sami naziv Župa potice od Avarske titule "Župan",njihov nastanak je nedvojbeno imao svoj korijen upravo u teritorijalnoj organizaciji Bosanskog starosjedilackog stanovnistva Ilira.Mnogi Ilirski gradovi i tvrdjave,sirom Bosne,nastavljaju postojati i funkcionisati i poslije prvog Avarsko-Slavenskog prodora na podrucje danasnje Bosne.Arheoloski dokazi tome sasvim jasno svjedoce.Kontinuitet kulta i izgradnje grobalja i dalje postoji.Dosljaci preuzimaju od Bosanskih starosjedilaca Ilira i tehniku obrade metala,cemu su dokazi i vise nego jasni : brojne metalne alatke i kucni predmeti izradjeni na isti nacin kao i kod Ilira.Takodjer i pri izradi kuca koje su pravili dosljaci mogu se zapaziti jaki utjecaji starosjedilackog stanovnistva,smatra se da je i samo ime Bosna Ilirskog porijekla.Brojna su i Bosanska srednjovjekovna imena Ilirskog i Keltskog porijekla što su se očuvala u Bosni i u doba razvijenog feudalizma,npr.ime jedne od najvaznijih Bosanskih vladarskih porodica Kotromanic,kao i brojni toponimi sirom Bosne.Svi ovi starosjedilacki politicki,kulturoloski i tehnoloski utjecaji nepobitno ukazuju na blizak i prijateljski kontakt koji je uspostavljen izmedju starosjedilackog i doseljenickog stanovnistva,sirom Bosne.

Župe su se postepeno jace povezivale i stvarale politicku jedinicu (zemlju) koja se u historijskim izvorima vrlo cesto uopceno nazivala "Sklavinija".U samom pocetku se na prostoru Bosne formira,ne jedna,nego vise "Sklavinija" i to na podrucju Sarajevsko-Visocke doline (prvobitna Bosna),te na podrucju koje su zauzimali Usora i Donji Kraji.Najranije se formirala "Sklavinija" koja se djelimicno podudara sa podrucjem Ilirskog plemena Desidijata (prvobitna Bosna),kojoj se kasnije pridruzuju i "Sklavinije" (zemlje) nastale na podrucju koje su zauzimali Usora i Donji Kraji.

 

 

KARTA RAZVOJA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE

Anto Babic o uspostavljanju Bosanske drzave kaze da je tok uspostave Srednjovjekovne Bosanske Drzave zapoceo sa raspadanjem rodovske organizacije i drustvenom diferencijacijom vec u prvim stoljecima poslije doseljenja Slovena.(Anto Babic,O pitanju,57-79,Muhamed Hadzijahic,"Povijest Bosne u IX i X stoljecu",Sarajevo,2004).Jedan od najcjenjenijih historicara po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,Nada Klaic,o tom istom pitanju kaze sljedece:"Nema razloga mijesati bilo hrvatsku bilo srpsku jezgru u proces nastajanja bosanske drzave samo zato sto je povremeno dolazilo do osvajanja Bosne s jedne ili druge strane...Babic je uvjerljivo pokazao da Bosna u spomenuto doba ima ustaljeni i organizirani teritorij,sto znaci da ima atribute drzavne organizacije."(N. Klaic,Iz problematike,17-79,Muhamed Hadzijahic,"Povijest Bosne u IX i X stoljecu",Sarajevo,2004).

Pocetkom 9. pa do sredine 10.stoljeca podrucjem Bosne vrlo organizovano vladaju domaci vladari,dok su u istom periodu zabiljezene jos dva velika doseljavanja Slavena : jedna selidbena struja dolazila je sa krajnjeg Ruskog sjevera i dogodila se tokom treceg desetljeca 9.stoljeca,a druga je uslijedila na samom pocetku 10.stoljeca iz Velike Moravske.U "Ljetopisu popa Dukljanina",koji je u stvari kompilacija razlicitih starih hronika u poglavljima 4. do 10.,latinske i hrvatske redakcije,koji su nastali na bazi hronike koja je po misljenju nekih historicara nastala puno ranije,negdje na prostoru Bosne, detaljno su opisane prilike na podrucju Bosne tokom 9. i 10 stoljeca.Prostor Bosne se u ovoj hronici naziva uopceno "Slavenskim Kraljevstvom" "Sklavinija",sto nije nista neuobicajeno jer se taj naziv zadrzava za Bosnu dugo vremena,cak i u vremenu kada je ime za zemlju Bosna,dozivjelo svoju punu afirmaciju.Od 4. do 10. poglavlja tog Ljetopisa navode se opsirni podaci o politickim i vjerskim prilikama na podrucju Bosne tokom 9. i 10.stoljeca.Po tome Ljetopisu,podrucjem Bosne je pocetkom 9. stoljeca vladao vladar po imenu Silimir i nije bio krscanin,bio je paganin.Prilike u kojima je vladao su bile dosta teske,posebno za krscane koji su u to doba bili progonjeni.Medjutim,Silimir je bio dosta tolerantan prema njima.Silimirova vladavina je svakako vazna etapa u zacecima Bosanske drzave.Zato su u pravu neki stari pisci,kao npr. Ivan Frano Jukic,koji Silimira naziva prvim (znanim) Bosanskim vladarom.(Ivan Frano Jukic,Zemljopis i poviestnica Bosne,Zagreb 1851).

Pocetkom treceg desetljeca 9.stoljeca Silimira je naslijedio njegov sin Bladin za koga se kaze u Ljetopisu da je vladao na slican nacin kao i njegov otac,doslovno "gospodovao redom i putom otca svoga Silimira".Za vrijeme Bladinove vladavine,koja je trajala od pocetka do priblizno krajem treceg desetljeca 9.stoljeca Ljetopis navodi podatke o velikom doseljenju Slovena na podrucje Bosne koji su se ubrzo pokorili Bladinovoj vlasti.Zanimljivo je da se pri opisu Bladinove vladavine spominje i njegov sin Knez Ratimir kao neka vrsta suvlastodrsca.

Ratimir vlada krajem treceg desetljeca 9.stoljeca do 838.godine.Ljetopis ga prikazuje kao nemilosrdnog zatiraca krscanstva,sto je bio veliki zaokret u odnosu na politiku mira i tolerancije koju su provodili njegovi prethodnici Silimir i Bladin.Ratimir se kao vladar "Kraljevstva juzno od Save" spominje 838.godine u Franackim spisima,kao i u drugim izvorima.Neki historicari su ga proglasavali "hrvatskim vladarom" bez ikakvog uporista.Svi raspolozivi historijski izvori govore da je Ratimir bio vladar nezavisnog "Slavenskog Kraljevstva" koje je zauzimalo prostor Bosne,a ne Hrvatske.O tome cuveni historicar Marko Vego kaze:"Cini mi se da je Hadzijahic na cvrscim temeljima kada je poredio Franacke analiste iz 838.godine koji su spomenuli nekog Ratimira cija je regija smjestena izmedju Franacke i Bugarske,juzno od rijeke Save.To je upravo Bosna.Ovo ga je navelo da zakljuci da je vjerovatno Dukljaninov Ratimir istovjetno lice sa ovim Ratimirom u Bosni...Mislim da ce nauka ovu posljednju tvrdnju usvojiti i prihvatiti kao cinjenicu."(Oslobodjenje od 29.8.1972.,Muhamed Hadzijahic,"Povijest Bosne u IX i X stoljecu",Sarajevo,2004).Ratimir nije ostavio sina,a u vlasti ga je naslijedio neki njegov srodnik ""jedan od njegova kolina"

Ljetopis ne navodi imena cetiri sljedeca vladara,koji su slijedili Ratimira i vladali na podrucju Bosne od 838. do 860.godine nego ih naziva skupno Četiri Nepravedna Kralja,opisujuci ih kao izrazito neprijateljskim prema krscanima.Da su krscani u ovom periodu na prostoru Bosne zaista napustali krscanstvo i vracali se paganstvu govore i drugi historijski izvori.O tome govori i Teofanov Nastavljac koji govori o odbacivanju krscanstva i vracanju paganstvu mnogih u juznoslavenskim zemljama upravo u to doba,u periodu od 820. do 867.godine.(Theophanes Continuatus,288-289).Jedna od znacajki vladavine ova "Četiri Nepravedna Kralja" sastoji se u tome da se za njihovog vremena na podrucju Bosne prekida kontinuitet vladavine prijenosom vlasti sa oca na sina.

Poslije "Četiri Nepravedna Kralja" na vlast 860.godine dolazi Satimir koji je vladao do 877 godine,koji se spominje i pod imenom "Svetimir".Spominje ga i Dubrovacki hronicar Resti "re di Bossina padre di Svetopelek o sia Svetopilo"(J. Resti,Chronica Ragusina,21).U mnogim srednjovjekovnim Dubrovackim spisima,koji su nastali kasnije,a odnose se na podrucje Bosne u periodu 9. i 10. stoljeca,podrucje Bosne se izričito naziva Bosanskim imenom.Period Satimirove vladavine karakterisu njegovi izrazito prijateljski odnosi sa Dubrovnikom i tolerancija prema krscanima.Satimir sklapa trgovacki ugovor izmedju Bosne i Dubrovnika koji Dubrovacki hronicar Resti stavlja u 831.godinu.Datiranje tog ugovora,koje navodi Resti,je utvrdjeno kao kasniji i netacan podatak.Satimir se obavezao davati Dubrovniku 500 ovnova,50 volova i 200 tovara zita i osigurati Dubrovcanima potpunu slobodu trgovine u Bosni.Dubrovcani su mu zauzvrat poklonili 14 lakata skrleta i jedan plast "alla bosnese"(J. Resti,Chronica Ragusina,21).O ovom ugovoru govore i druge,starije hronike,tj.Anonimova i Ragninina,ali ne spominju ime Bosanskog vladara.

Satimira je naslijedio njegov sin Budimir koji je vladao od decembra 877. do marta 917 godine.Postoje odredjene indicije da je Budimir vladao vrlo velikim prostorom,i to prostorom uze Bosne,Podgorja,Neretve i Duklje.Postoji vise lokaliteta u Bosni koja nose njegovo ime.Tako,npr. u Sarajevskom polju postoji naselje "Butmir",poznatom po prethistorijskom nalazistu ("Butmirska kultura").Zahvaljujuci Turskim defterima iz 15.stoljeca znamo da se je to naselje tada zvalo "Budimir".Godine 1455. to naselje je zabiljezeno kao "Budmir",a 1485. kao "Budimire" (V. Klaic,Narodni sabor,8,O selu Butmir vidi: H. Sabanovic,Bosansko krajiste,1448-1463).Nema,dakle,nista slucajnog u cinjenici da se Budimirovo ime javlja upravo na podrucju gdje se nalazila jezgra najstarije Bosanske drzave.(A. Benac,Sarajevo kroz arheoloske spomenike).Budimirova vladavina je bila dosta duga,trajala je punih cetrdeset godina i tri mjeseca i karakterise je tolerantnost prema krscanima.Za njegove vladavine mnogi stanovnici Bosne prelaze sa paganstva na krscanstvo,sto je predstavljalo veliki zaokret u vjerskim prilikama na prostoru Bosne.Takodjer,to podvlaci i cinjenicu da se krscanstvo na prostoru Bosne najkasnije prosirilo na siroke slojeve naroda,te su zbog toga,u Bosni najmanje zastupljena krscanska imena naselja od svih juznoslovenskih zemalja.Tome je naravno,kasnije znacajno pridonijelo i sirenje bogumilstva,kao i Islama.

Poslije Budimira na vlast dolazi Svetolik-Stjepan koji je vladao od marta 917. do 932 ili 934 godine.Ragnina se,pripovjedajuci o Svetoliku-Stjepanu,oslanja na starije,anonimne anale,i spominje samo ime Svetolik,dok Anonim govori samo o Bosanskom Kralju Stjepanu.Obje hronike govore o tome kako je Bosanski Kralj Stjepan pozvao i svecano primio u Bosni Dubrovackog Zupnika "Dum Srdja" ("Don Sergio") i bogato nagradio velikom svotom zlata i srebra i nalozio da se u Dubrovniku podigne crkva sv.Stjepana,koja je zaista podignuta dvije godine kasnije.Ragnina dopusta mogucnost da je tu crkvu Svetolik-Stjepan samo obnovio,a ne sagradio.Obje hronike opsirno pisu i o Kraljevoj zeni Margariti,koja je Dubrovnik obdarila srebrom za izradu relikvijara.Potom se pripovijeda o tome kako je Kralj sa Kraljicom i svojim velikasima posjetio Dubrovnik,gdje je najsvecanije docekan.Tom prilikom obdario je milostinjom,svecenike i sirotinju sa vise od 2000 dukata (po Ragnini-perpera).Po selima je izgradio crkvice u cast sv. Stjepana.Kada je oko 934. godine umro Kralj Stjepan Dubrovcani su ga uz najvece pocasti ozalili,kao da je bio gospodar Dubrovnika.Svetolik Stjepan nije ostavio potomstvo,a po njegovoj smrti njegova zena Margarita se stalno nastanila u Dubrovniku,gdje se zaredila.Darovala je Dubrovniku 200 libara srebra i podigla crkvicu posvecenu sv.Margareti.Umrla je u Dubrovniku.U njenu cast su Dubrovcanini 1571 godine postavili natpis u kojem se kaze :"Bosanska Kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekoc blazenom vremenu."Neki historicari su formirali i misljenje da su Dubrovcani podigli taj natpis vise na osnovu legende,a ne na osnovu stvarnih cinjenica,zbog odredjenih kontradikcija koje se javljaju po ovom pitanju u historijskim izvorima,tako da to pitanje jos uvijek nije u potpunosti rasvijetljeno.

Dubrovacki izvori izricito govore da Svetolik-Stjepan nije ostavio nasljednika,sto je najvjerovatnije izazvalo politicku krizu u zemlji,i upravo u to vrijeme,polovinom 10.stoljeca,Bosna je prvi put u povijesti dosla pod vlast jedne strane zemlje,i to Hrvatske.U Ljetopisu popa Dukljanina se opisuje kako je hrvatski vladar Kresimir opustosio Uskoplje,Luku i Plevu i da se je Bosanski Ban tom prilikom sklonio u zastitu kod Ugarskog Kralja.Tu se,najvjerovatnije,misli na hrvatskog kralja Kresimira II koji je vladao od 949. do 969.godine.Njega je naslijedio njegov sin Stjepan (969-997),koji se poistovjecuje sa Stjepanom Drzislavom,za koga se kaze da je vladao Hrvatskom i Bosnom,dok su njegovi nasljednici,prema istom izvoru,vladali Hrvatskom,ali ne i Bosnom.Smrcu Bosanskog vladara Svetolika-Stjepana,oko 934.godine,dolazi dakle do izvjesne krize domace vlasti u Bosni,koja ce potrajati prakticno do 1180 godine i Bana Kulina,koji napokon uspijeva ponovo uspostaviti nezavisnost Bosne.Prema nekim historicarima Bosna je oko 948. godine bila dosla i pod vlast susjedne Srbije,koju je potom zamijenila kratkotrajna vlast Hrvatske nad Bosnom.To su,sasvim jasno,bile tek vojne okupacije agresorskih zemalja Srbije i Hrvatske nad Bosnom i nista vise.Bosna se kao drzava zacela i razvijala na svoj sopstveni nacin i svojim putem,sasvim odvojeno od susjednih Srbije i Hrvatske,o cemu Dr.Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA",Zagreb 1989.,doslovno kaze::" No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem.".

U periodu od 990. pa,kako je vec receno,sve do 1180 godine nastavlja se vrlo nepovoljan period po Bosnu koja dozivljava agresije razlicitih zemalja,od Bugarske,Bizantije,ponovo Hrvatske,Duklje,Ugarske,te ponovo Bizantije,da bi napokon Ban Kulin 1180.godine ponovo uspostavio suverenitet Bosanske drzave na sopstvenom teritoriju,te od tada Srednjovjekovna Bosanska drzava sve vise i vise jaca.Kao Kraljevina Bosna,na svom vrhuncu,postaje najmocnija drzava na Balkanu od 1377. do 1463. godine.Bosansko kraljevstvo nastavlja postojati i poslije ulazenja u sastav Otomanskog Carstva.1465. Sultan Mehmed II Fatih za Kralja Bosne priznaje Bosanskog plemica Matiju.Prema Dubrovackim izvorima prezivao se Sabančić.Po Jirečeku ovi Sabančići bili su jedna loza Kotromanica.(Dz. Alic,"Devetnaest stoljeca Bosne,1998).Ubrzo,Bosna dobiva status Ejaleta.Unutar Otomanskog Carstva, Ejalet (Pašaluk) je bio najveca drustveno politicka jedinica,te Bosna zadrzava svoj teritorijalni integritet cijelo vrijeme,od 1463. do 1878,sto nije bio slucaj sa drugim zemljama koje su ulazile u sastav Otomanskog Carstva,koje su bile rascjepkane i pripadale sastavu vise Ejaleta.U ovom periodu,svako se najznacajniji dogadjaj desio godine 1831 kada se dize velika pobuna Bošnjaka koju je predvodio Husein Kapetan Gradascevic,ZMAJ OD BOSNE,koja je kao rezultat imala,prakticno,nezavisnost Bosne.Te iste godine Bosanska vojska,sa Husein Kapetanom Gradascevicem na celu,osvaja Travnik i zarobljava Vezira.Zatim,Bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom Veziru na Kosovu,a 12. septembra 1831 godine,u Sarajevu, i zvanicno proglasava autonomiju Bosne,sto je prakticno znacilo puna nezavisnost Bosne,iako je diplomatski poruceno Sultanu da ce se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne.Sultan,potom,uspijeva da unese neslogu medju Bošnjake,i pridobija na svoju stranu Ali-Agu Rizvanbegovica i Smail-Agu Cengica,te salje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo,te Bosanska vojska dozivljava veliki poraz u maju 1832 godine.Husein Kapetan Gradascevic se povlaci u Austriju i pokret za autonomiju Bosne,odnosno za punu nezavisnost Bosne,biva ugusen tek 1850 godine.

Zatim od 1878 do 1918. slijedi okupacija Bosne od strane Austro-Ugarske,gdje Bosna zadrzava poseban status i unutar Austro-Ugarske,zvanicno ne pripadajuci ni Austriji ni Ugarskoj,nego dobiva status trece zemlje unutar Monarhije (corpus separatum).

Po zavrsetku I svjetskog rata Bosna ulazi u sastav Jugoslavije,sto je najcrnji period u njenoj historiji. Bosna je cekala od 1463 do 1992 i Alije Izetbegovica da ponovo postane samostalna država.Značaj Alije Izetbegovića u historiji Bosne se moze mjeriti jedino sa značajem Bana Kulina,koji se izborio za nezavisnost Srednjovjekovne Bosanske Države i ucvrstio temelje za njen dalji razvoj.Alija Izetbegović je obnovio staru Bosansku Državu, i jedan je od najznačajnijih vladara Bosne svih vremena.

www.zemljabosna.com

09.10.2008.

Etnicka odrednica Bosanskih vladara

Etnicka odrednica Bosanskih vladara (Bosnjani) Nedelja, Dec 3 2006 


Spomeni starih BosnjanaA zovom Stepan, sin gosodina bana Stepana, po milosti boziei gospodin vsem zemlam bosinskim, i Soli, i Usore, i Dolnim kraem i Humske zemle.
-darovnica knezu Vukosavu, sinu kljuckog kneza Hrvatina, zupu Kljuc, i svjedoci su naravno dobri Bosnjane.
Pisano 1322 god. u Miostri, “u gosti velikoga hizi u Radosavi”-izmedju ostalog spominje se :” a sie pisanie svrsi se u gosti velikoga hizi u Radoslavi.
Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, gospodin bosnski i brat moi knez Vladislav, veru i dusu otca nam gospodina bana i vseh roditel nasih i svoio knezu Vukoslavu sinu, kljuckog kneza Hrvatina i to pred DIDOM VELIKIM RADOSAVOM i pred starcem Radimirom i Zunboromn i Vlckom i pred vsom crkvom i pred Bosnom da ne u naju Vukoslav suzn ni pogublenik.
*******************************************Stjepan Kotromanic
BI MILIOST NASA GOSPODINU JERE OSTAVI HRVATSKOGA GOSPODINAAz sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti Bozijej gospodin vsim zemljam bosanskm, i Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Humske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav:
Bi milost naju knezu Vlkoslav, sinu kneza Hrvatina Kljuckog, jere ostavi hrvatskog gospodina i Bapsice, - naju milost djela.
I dasva knezu Vlkoslavu za jegovu vjernu sluzbu dvije zupe: Banice i Vrabnju, od meje do meje, i u niju dva grada: Kljuc i Kotor.
………………..
I zato, dasva knezu Vlkoslavu one zupe za jegovu vjeru - a one zupe bista nevjerne i stasta naprotivu nam polog Hrvata.

 

A tomu daru bise svjedoci dobri Bosnjane…..

*******************************************

Isprava Rajkovicima najvjerovatnije pisana 1366 god.
Va ime oca i sina i Svetoga duha, amin. Az rab bozji i svetoga Grgure, a zovom gospodin ban Tvrtko, po milosti bozjoj gospodin mnogim ZEMLJAM BOSANSKIM, GOSPODIN BOSANSKI, I SRBSKI, I SOLSKI I PODRINSKI, I MNOGIM STRANAM BOSANSKIM.

Pravi gospodon bzan Tvrtko: kada se behmo svadili, tada nas Stipan Rajkovic umiri i da nam nas grad Bobovac, a neda ga dati Ugrom. I za tu sluzbu dasmo mu Cuklje u Lasve, i dasmo mu Klopc u Brode i dasmo mu Brlosnik na Uzore Vlsi. I hvala njinju, stavlajemo u veki amen. I s timi vasemi predasmo ga u VERU DEDINJU I VSE CRKVE BOSANSKE. I vse krstjane da mu je ruka. I da mu se ne more svrci vera krstjanska ni za jedin uzrok………..
I da mu se tam njegov dlg nepohudobi nikadar. I sto ga ne SUDI DID I DVA STROJNIKA s njim. …..
I da ne suzanj nikadar dokle je korien u Bosne crkve bozje. Da o tom ima crkva stati.
A tomu svidoci dobri Bosnjane :vojvoda Vlkac, zupan Crnul, knez Bogad, tepcic Belhan, knez Branko Prinic, knez Sladoje,….

*********************************************
Stjepan Kotromanic
(15. avgust 1332)
AKO BOSHNJANIN BUDE DUZAN I POBJEGNE - DA MU NIJE VJERE NI RUKE OD GOSPODINA BANA

Utvrdi zakon ko je prvi bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki chlovjek, koji je zakon bil:
Ako ima Dubrovchanin koju pravdu na Boshnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti.
Ako Boshnjanin zapshi da nije duzhan - da mu nareche prisechi samoshestu, koje ljubo postavi banj rod.
Ako bude podoban od banova roda tko - da mu su porotnici od njegova plemena, koga mu hotenje.
A toj da se zna - da ne mozhe tehej pobjegnuti, a veche ne mozhe pred nikoga mu narechi.
A kto Dubrovchanin ubije ali posjeche u Bosni ili Boshnjanin Dubrovchana - taj pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih.
Ako bude svada Boshnjanina z Dubrovchaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovachki i sudje, a globa opchini.

Ako Boshnjanin uhiti Dubrovchanina za konja, a on bude ukraden ili uhushen, a pravi Dubrovchanin: “Moj je konj vlashti” volja: “Ja sam ga kupio, ne znam od koga”, volja povije od koga je kupljen, volja prisezhe samoshest - chist duga da bude.
I ako Boshnjanin bude duzhan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana
I ako Boshnjanin izme dobitak dubrovachki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poshlju da je knjiga prava - da je vjerovana, da plati Dubrovchaninu i bez prestavshtine.
Ako li tat ili husar uzme Dubrovchaninu u banovu vladanju, tko se uvje - da plati Dubrovchaninu i bez prostavshtine, a gospodinu banu vsaki shest volova na svoju glavu - i da se ne vrate
Ako rat bude, chesa Bog ulishi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovchanom shest mjeseca, da si podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina bana Stjepana
A Dubrovchane da zhivu Humskom zemljom u njih” zakonu - u prvom
A ovomuj pisanju svjedok:
zhupan Krksha i veliki vojevoda Vladisav Galeshich i Vukosav Tepchich, Radosav Hlapenovich, Stjepko Radosalich, Milosh Vukasich, Stjepan Druzhchich, Budisav Gojsalich, Vladisav Vukasich, Mioten Drazhivojevich, Pribisav Milibratich
A od Zavrshja:
zhupan Ivahan Pribilovich, Vlatko Dobrovojevich, cheonih Hlap, Ivan Budisalich, Divosh Tihoradovich, Gojsav Vojsilovich, Branosh Cheprnjich, knez Pavao Hrvatinich, Stanac Vojsalich
A siju knjigu pisa Priboje, dijak veliki slavnoga gospodina bana Stjepana, gospodina svem zemljam bosancem i humscem” i Donjem” krajem” gospodin
********************************************

Vladislav Stjepanovic
(Oko 1353. godine)

Az rab Bozji i svetoga Grgura, a zovom gospodin knez Vladislav, i gospoja kneginja Jelena, i niju gospodin ban Tvrtko, i njegov brat knez Vlk - dali su vjeru svoju gospodsku i prisegli su dumanadesete dobrijeh Bosnjana knezu Vlatku Vlkosalicu i njegovu djetetovi, da nije u njih svezanik ni taljenik ni porucenik, ni njegovo dijete. I da mu se ne moze svrci vjera, cesa ne ogledala ona dvanadesete, koja sta s njimi prisegla.
………………………
I da ne moze prijeti nitkore u nasem gospodstvije Vlatkova cloveka - ni sam ban Tvrtko, ni njegov brat knez Vlk, - bez volje kneza Vlatka. Na to su mu vjeru dali i prisegli! A tojzi vjeri i prisesi svjedoci - dobri Bosnjani ………..

*******************************************

Jelena Kotromanic
(Godine 1354)

V” ono vrijeme, kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje - prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko dumanadesete dobrih Bosnjane knezu Vlatku Vlkoslavicu, a sizi su prisegli: …………………………

I volja koja bi kleveta, a ili obada ulizla na kneza na Vlatka, a ili u koju zavjeru zasal knez Vlatko - d amu nisu voljni uciniti nijednoga hudoga, dokole ga nije ogledala Bosna…..

*******************************************

Stjepan Dabisa
(17. jula 1392. godine)

Takozde ze, i az Stefan Dabisa, po milosti jego Bozanstva, kralj Srbljem, Bosni i Primorju, spodobljen bih carstvovati va zemljah roditelj i praroditelj nasih, tvore pravdu i ispravljaje pravila, cine milosti i zapisanija, viru ze daje gradovom i vladanjem, malim ze velicim,..

……satvori milost kraljevstvo mi recenomu gradu Dubrovniku i vlastelem i opcini dubrovackoj po sih nasih listih i poveljah, za njih srdcanstvo potvrdismo im vse povelje recene gospode srbske, raske i bosanske i povelju gospodina kralja Stefana Tvrtka, koju je ucinil recenomu gradu Dubrovniku pod liti rozstva Hristova 1378 miseca aprila 10. dan, i ime vse povelje i svobodstine, zakone i uvite, pridnje i poslidnje, koje je njim ucinil i zapisal receni gospodin kralja Stefan Tvrtko, da je do vika recenomu gradu i jego opcini tvrdo i neporocno nami i nasimi poslednjimi, pace da su vsegda stanoviti u vsih recenih povelah i u zakonih, uvitih u svobodsetinah recene gospode raske, srpske i bosanske.

I recenivlastele i poklisarje grada Dubrovnika primise i zavezase se kraljevstvu mi davati od recenoga grad i opcine srbski dohodak dvi tisuci perper dinari dubrovackih, vsako godiste na Dmitrov dan, po zakonu i uvitu, kako su davali nasemu brau, svotopcivsemu gospodinu kralju Stefanu Tvrtku.
“kralj Srbljem i ime Stefan” je obavezno islo uz naziv srpske krune koju je ranije preuzeo kralj Tvrtko. “Kralj Srbljem” su se kitili i Madjarski vladari kada su pretendovali na Srbiju. Primitkom bosanske krune od pape ovi prefiksi se izbacuju. Pojam “srpska gospoda” se obavezno javlja u vezi okolike grada Dubrovnika i Huma. U ovom slucaju Stjepan Dabisa kao i prethodnici pretenduje na “srpski dohodak” kojeg su ranije ustanovili srpski vladari sa Dubrovnikom.

*******************************************

Tvrtko Tvrtkovic
(24. juna 1405)
U OVU NEPRAVEDNU RAT

Uchinih s gospodinom hercegom i po svitu s vlasteli bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome:
Tko godi je Boshnjanin ali Kraljstva bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovchaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a mozhe Dubrovhcanin tozi istinom pokazati - da se ima Dubrovchaninu vratiti i platiti.
I vsakoje ubistvo chlovichje, krviprolitje, koji su u ovuj i nepravednu rat uchinjena, i vsakoje rane i ubijenja i zle richi i hotinja zla, koja su bila meju bosanscimi ljudmi i dubrovchcimi, oboji obljubismo… i jednosrdno prostismo i blagoslovismo
I takozi pravimo i povelivamo:
Da nitko ne uzmozhe, niti smiti bude uspomenuti ni iskati krvi, ni ine osvete, ni vrazhde, ni u jedno vrime - dokoli stoji svit
Tko li se obrite, potvoriv se - da je gospodstvu mi neviran, i da se raspe.
***********************************************”"

SHTO SUDIJE ODLUCHE NITKO NE MOZHE POTVORITI

A shto je uzel vojevoda Sandalj i knez Paval Radinovich, volja ini Boshnjanin, ljubo Kraljstva bosanskoga, komu godi Dubrovchaninu dobitak, volja ine richi u siju rat, tomuj uzetju da je sudja knez Vukac Hranich i sh njim vlastelin drugi bosanski, koga sh njim kraljevstvu mi poshlje.
***********************************************

Stjepan Tomashevich
I MOJA CE PROPAST POVUCI ZA SOBOM I MNOGE DRUGE
(1461. godine)
Dojde glas kraljevstvu mi kako car turski Muhamed namjerava dojduceg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili turackoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio ugarsku i bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoch, shto molim i tebe, svepochtenog, uzmozhnog i presvijetlog gospodina i oca. Ja ne ishtem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoch neche uzmanjkati. Jere, ako Boshnjani budu vidjeli da u ovoj rati neche biti sami i da che im mnogi ini pomiochi - hrabrije che u rat iti i vojevati, a tagdi i turachka vojska neche bez straha u moje vladanje naprasno ulisti. Prilazi u moju zemlju su veoma teshki, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopushtaju da se prodre u moje kraljevstvo.

**********************************************************

ZA MILOST NJEGOVE STARE GOSPODE I ZA SPOMEN I SLAVU BOSANSKU

Petar, istije Ohmuchevicha, po starini Boshnjanin, a radi nepovoljnog razumirja i pogube bosanske, prishashchah njegovijeh starijeh - sad je Dubrovchanin, koji za milost njegove stare gospode slozhi i postavi ovo rodoslovlje, za slavu bosansku i svakoga vridnoga Boshnjanina, dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrshi
Pisano lita Hristova na 1482.

**************************************************”

-Dominikanac Matija iz Zagreba pise 1327 god. o inkvizitorskoj sluzbi u Slavoniji i da bi se trebao podici krizarski rat protiv Bosnjana i Sklavena u Ugarskoj i Bosni.

-1334 papa Ivan XXII pise kako mu je stalo da vuci vise ne razdiru ovce u stadu Gospodnjem i zeli iskorijeniti hereticku zlocu te nalaze provincialu dominikanaca u Ugarskoj, da posalje svu svoju bracu protiv svih onih Transilvanaca, Bosnjana i Slavena koji su heretici.

- papa Inocentije VI salje 30.03.1356 skoro identican sadrzaj mletackom duzdu Ivanu Gradoniku i naravno opet Bosnjani i Sklaveni odvojeno.

- 1347 biskup Pelegrin pise da franjevci mogu djeliti sakramente po Bosni iako su Bosnjani izopceni.

- U biljeskama sa Bazelovskog koncila 1432 god. termopilski biskup Nikola pise:
Bosnjani, koi su zarazeni manihejskom zabludom mogu se vratiti u krilo katolicke crkve.”

- Borelli-vukasovicev grbovnik - kraj XVII vijeka
“Poslije nesretnog sloma bosanskog kraljevstva mnogi Bosnjani spasili su se bijegom u Dalamciju, na njezina ostrva, Dubrovnik, Napulj, Apuliju, Istru i Vatikan.
**********************************************

Stjepan Ostoja
(6. januara 1404)
DASMO MU SVE ONO STO JE NJEGOVO BILO
Dajemo viditi vsakomu cloviku komu se dostoji - da mi prizvasmo k sebi vojevodu Pavla Klesica.
…………..
I s timi ga s vsim pridasmo gospodinu didu i njegovim strojnikom i vsoj Crkvi bosanskoj, u njih obarovanije.
I da mu se ne ucini nikdare nijedno hudo - sto ga ne bi ogledala Crkve bosanske i vlastele bosansci.
**********************************************

Radosav Pavlovich
(25 oktobra 1432)

I zato… dajemo na vidjenje vsakomu chlovjeku komu se podoba i pred koga lice ov list nash otvoren dojde, a ili bi pred gopsodina cara turskoga, a ili pred gospodina kralja ugarskoga, a ili pred gospodina krlaj Tvrtka bosanskoga, ILI INOGA BOSNJANINA, A ILI GOSPODINA SRBSKOGA A ILI LATININA, a ili ine vrste chlovjeka:
Uchinih dobri i pochteni mir i pravo, milostivo i ljubovno bractvo i srdchane prijateljstvo s knezom i vlasteli i sa vsom opchinom grada Dubrovnika, onakoj na vse - kakoto je bilo medju nami i prvo rati… takoj da je i sada, i bolje, u vijeki vjekoma, amin

*************************************”

Vladislav Hercegovich
(15 avgusta 1451)
I joshte… zapisuju, hochu i tvrdju, da - dopustiv mani Gospod Bog gospoctva - da nisam voljan, ni da mogu, nikadare zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljudi, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati; pache, ni ine gospode ljudi da nisam voljan priko nashega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trzi i s inimi svojim opravami u Dubrovnik
Obituju i zapisuju… da nisam voljan, ni da mogu uchiiniti gabelu od prodaje soli nigdir u vsem nashemu kotaru, razma od onih gde su naredila gospoda stara prva, bosanska i srpska , a toj jest: jedno u Drivih, a drugo u Dubrovniku, tretje u Kotoru, chetvrto u Zeti, u svetoga Srdja na Bojani
*****************************************”"

Sandalj Hranich
(4. marta 1410. godine)
Ni nje kuche, ni nje opchine, ni nje udrzhanije, doma nje i nashega, kako pristoji sinu u matere svoje, do lahka i do teshka vremena i do vsega stho prihodi…
…dokoli bi ne bilo matere mi, rechene gospoje banice Anke, suprochu meni takovo uchinjenije kako bi mogli rechi dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i od Hrvat” i od Bnetka i opchine dubrovachke - da je za to podobno ostaviti sinu mater svoju

******************************************

Takozhde zhe i meni svojemu rabu za milost’ svojego bozhastva darovi procisti mi odrasli bogosadni va rodi mojem’ i spodobi me sugubim viencem jako oboja vladichastva ispravljati mi pr’vi od isprva bgodarovani nam zemli’ Bosne, potom zhe gospodu mojemu bgu spodobl’shu me nasledovati pr’stol’ mojeh praroditel’ gospode sr’pske zanje bo ti behu moi praroditelje va zemalnem car’stvi car’stvovashe na nebesno car’stvo pr’selishe mene zhe videshtu zemlju praroditel’ mojeh’ po nih ostavshe i nemushtu svojego pastjera i odoh v srpsku zemlju zhelaje i hote ukr’pit prestol’ roditel’ mojeh i tamo poshad (poshavhsi) venchan’ bih bgodarovanemi vincem na kralevstvo praroditel mojeh jako bit mi, o H’ste Ususe, blagover’nomu i bgom postavlenomu Stefanu kralju Sr’blem i Bosne i Pomorju i Zapadnem stranam.

U prijevodu - pranana mi je bila Srpkinja, te polazem pravo na srpsku krunu u ovom momentu kada nemaju nasljednika i zato odoh u srpsku zemlju(preko Drine), da preuzmem krunu.

Pisao Tvrtko
******************************************

Druga povelja je povelja bosanskog bana Stjepana Kotromanica (1322-1324)
V” ime otca i s(i)na i svetoga d(u)ha. Az” (jaz) sveti Gr”gur” a zovom” ban” Stjepan”, sin” g(ospo)d(i)na bana Stjepana, po milosti b(o)zhiei gospodin”, i brat” moi knez Vladislav”. Bi milost naju knezu knezu Vl”koslavu, sinu kneza Hr”vatina kluchkoga, ere (jer) ostavi hr”vat”skoga gospodina i Bapshice naju milosti dijela i dasva (dvojina od dati) knezu Vl”koslavu za egovu vjernu sluzh”bu d”vi zhupe: Banice i Vr”banu, ot mee (meje=medje) do mee i u niju dva grada: Kluch” i Kotor”, dasva mu u djedinu i u isklad” u vjeki emu i egovu posljednjemu (nasljedniku) dokole e nashe sjeme u Bosni i dokole e vjer”n” nam” Vl”koslav”. I jako (ako) bi bzhi osuenik” u djet”ci Vl”koslav”, komu hoshte dati, vol”n e. Da ot” onoga sluzhi gdnu banu i da on”dje nije ni ed”noga dohot”ka k” nam” ni sada raz”ve (osim) k”da hoshte Vl”koslav”: I da nije inoga vldca on”dje raz”ve da su vladav”ci kneza Vl”koslava: I da od onoga sluzhi gdnu oruzhiem”, kako mozhe najbole. I zato dasva knezu Vl”koslavu one zhupe za egovu vjeru ,a one zhupe bista nevjerne stasta naprotivu nam” polog” (pored) Hr”vat” (Hrvata)
A tomu bishe svjedoci dobri Boshnane: i (nabraja svjedoke)
A siju knigu pisa Priboe, dijak” velikoslav”noga gdna bana Stjepana na Milih”

*******************************************

Stjepan Tomas
(22. avgusta 1446)
PRIDASMO IH DIDU MILOJU I DIDU KON DIDA

……..da im se toj ne ima poreci ni potvoriti ni na manje donesti, ni za jednu neviru ni zgrihu kraljevstvu nasemu, sto ne bi ogledano gospodinom didom i Crkvom bosanskom i dobrimi Bosnjani.

 


Bosnjaci u Njegosevim stihovimapreuzeto iz “ALMANAHA” br.23-24.Petar II Petrovic NJegos,Gorski vijenac,stihovi1640-1645
……………………………….
…Pa poslijed poce djetinjiti;
zapita me za nase susjede,
za Bosnjake i za Arbanase:
“Kad uhvate-kaze-Crnogorca,
bilo ziva al’mrtva u ruke,
hoce li ga izjest, sto li rade?”
……………………………….
Svobodijada,Pjesma treca,stihovi 235-240
………………………………
…Ali Bosnjak,Hercegovac-
Srb je turske vjere zbiljski;
ne kce s mjesta i megdana
senuti se , uzmaknuti
bez velika mesa,krvi
……………………….
Svobodijada,Pjesma treca,stihovi 280-290
…………………………
Obije se hrabre vojske
Na megdanbu izm’jesase:
Tri sahata megdan bojni
Na maceve i na seblje
s krvlju teskom dijelise,
dok najposle vjestobojna
hitrost misce crnogorske
pogna spolja bitke strasne
Hercegovce vitezove
i Bosnjake nepreklone.
………………………..

 

Scepan Mali, Dejstvije drugo,jevljenije cetvrto

Odose na rucak seraskjer i vezir bosanski zajedno,a poslanici sa
Suvajlijom i karaman-pasom pod njin sator na rucak.Rucaju , ne zbore
nista. Dve kadije Bosnjaka poju uz tambure.

Scepan Mali,Dejstvije drugo,Javljenije jedanaesto,stihovi 827-833

…………………………………..
Sto budalis,jadna Bosnjacino,
Da li cuo usima nijesi?
Opsova nam vjeru i proroka,
a opsova kuran i sultana
u sredinu ov’like ordije,
a upravo nama u ocima
sto ce reci sva nasa ordija
kad zacuje ovo pogrdjenje?
………………………………….

Scepan Mali,Dejstvije cetvrto,javljenije trece,stihovi 224-230

…………………………………….
kud se gode s granice senemo
sresti ce nas dvadeset tisucah,
malo dalje sresce i pedeset
pa ne mrca i zavaljenika,
no Bosnjaka ali Arbanasa,
od iskona vojnickog naroda,
te se radja i mre pod oruzjem.
……………………………………

Scepan Mali,Dejstvije cetvrto,javljenije trece,stihovi 270-275

…………………………………………..
to taj moze mislit i zboriti
koji nezna kako stvari stoje,
al’ ne onaj koji ih poznaje.
Kako bi smo mi to uradili
bez pomoci nekoga drugoga
kad Bosnjaci,nasa rodna braca,
slijepi su te ne vide nista?
…………………………………….

Ogledalo srpsko,XVIII,Sinovi obilica(1750.god.),Beograd 1967,str.124,15-20

……………………..
oce saci u Cevo krvavo
i poharat lomnu Crnu Goru;
ovde vama prijevare nema,
bijesni su Bosnjaci junaci.
…………………………..

Negos-Gagicu 12.VIII 1843,Cjelokupna djela,knj.6,Beograd1967,str.84

….Mi smo u rat sa svijem Turcima okolo nas,kako gotovo svagda
sto smo.Oni su vazda slozni na nase zlo i Bosnjaci i Arbanasi…..

Vladika Rade–Osman pasi Skopljaku,24 aprila 1844,glasnik
Cetinjskog istorijskog drustva,Knjiga XIV,sveska 6,decembar 1935

….Svak zna da su lanih Bosnjaci na Planincu protiv moje volje poginuli
ali nista drugo nije bilo, nego su panuli u onu jamu , koju su za druge kopali…….

Njegos— Osman pasi Skopljaku,5 oktobar 1847,Cjelokupna djela,
knj.6,Beograd 1967,str.153

……Kada sa mnom govoris kako moj brat Bosnjak,ja sam tvoj brat,
tvoj prijatelj,ali kada govoris kao tudjin,kako Azijatin,kako neprijatelj
nasega plemena i imena,meni je to protivno isvakome bi blagorodno
mislecemu covjeku protivno bilo.

 


09.10.2008.

Agresorski Historicari i Pretenzije na Bosnu

 

AGRESORSKI HISTORIČARI I PRETENZIJE NA BOSNU

Mnogobrojni osvajaci,koji su gotovo neprestano nasrtali na Bosnu,tokom njene duge historije,od Rimljana,Bizantinaca,Madjara,pa do Hrvata,Srba,Austrijanaca....nisu birali sredstva ni nacine da prisvoje Bosnu,a neki od njih su svoje agresorske ciljeve prenosili i na polje historije i fabrikovali na sve moguce nacine svakojaka totalno izmisljena "historijska prava" na Bosnu.Od svih zemalja agresora na Bosnu,najvise izmisljotina na racun Bosne su proizveli Hrvatska i Srbija,a i Habsburska Monarhija,kao nekakv nasljednik "Ugarske Krune",nasljedjujuci,pored krune,i njene osvajacke pretenzije prema Bosni.Ali,sigurno,najagresivnija i najzlocinackija prema Bosni od sviju njih jeste Srbija i Srbi:

U sljedecih nekoliko primjera se moze vidjeti samo jedno: srpski pokusaji manipulisanja historijom Bosne,u cilju prisvajanja Bosne i to svim raspolozivim sredstvima,pa i prekrajanjem historije po vlastitoj volji:

 

PAPINO PISMO DUBROVCANIMA IZ 1187 GODINE

 

POVELJA BOSANSKOGA BANA NINOSLAVA DUBROVCANIMA (1232-1235)

 

POVELJA STJEPANA II KOTROMANICA DUBROVCANIMA IZ 1333 GODINE

 

BOSANSKA KRALJEVSKA PORODICA KOTROMANIC

 

POVELJA DUBROVCANIMA KRALJA TVRTKA IZ 1378 GODINE

U svojoj knjizi "Historija Bosne i Bosnjaka" (2001,Sahinpasic) Mehmedalija Bojic na ovu temu pise:

"....Knjiga ( Dominika Mandica Etnicka povijest Bosne i Hercegovine(ZIRAL,Toronto-Zurich-Roma-Chicago,1982)) je sigurno hvale vrijedna sto se tice novih podataka,nekih uspjesno izvrsenih i datih analiza,objavljenih nekih do sada nepoznatih izvjestaja i dokumenata,posebno iz arhiva Katolicke crkve i njenih organizacija i date obimne naucne aparature(izvora i literature) i sl.

Medjutim,ovaj autor cini gresku u prilazu da pod svaku cijenu dokaze hrvatstvo pa i tamo gdje ga nije moglo biti.Tako postupaju i mnogi srpski historiografi samo obratno.Po dr. Mandicu Hrvati su svi koji su po doseljenju Juznih Slovena i prijema krscanstva sa Zapada (Rima) bili katolici.Pa buduci da su slavenska plemena nastanjena na Dinarskom planinskom masivu (ukljucujuci tu Dalmaciju,Bosnu,Duklju itd.) primili krscanstvo sa zapada,onda su oni,po dr.Mandicu,jos kada se uz to nekriticki osloni na Ljetopis popa Dukljanina,prirodno svi Hrvati.Srecom u nauci je ovo pitanje prakticno rascisceno.To znaju i hrvatski i srpski historicari,ali im to nije odgovaralo niti odgovara radi pretenzija ranijih i sadasnjih rezima na Bosnu i Hercegovinu,i to na osnovi "historijskih prava na ovu zemlju".Jos do sada nije nigdje nadjen jedan crkveni ili drzavni spis,povelja ili bilo sta slicno iz srednjeg vijeka u kome bi pisalo da je Bosna bila jedna od hrvatskih zemalja i da su u njoj bilo kada zivjeli samo Hrvati.Medjutim sacuvan je veliki broj spisa i dokumenata,posebno u arhivima katolickih institucija iz kojih se jasno vidi da u Bosni zive patareni(bogumili) i katolici,da se tamosnji narod naziva Bosnjanima,a njihovi vladari bosanskim banovima ili kraljevima.Zasto bas nikad nisu crkveni dostojanstvenici u srednjem vijeku nazivali taj bosnjacki narod ili njihovog vladara - hrvatskim ili srpskim imenom?

O rasprostranjenosti imena srpskog i hrvatskog na Bosnu i njen narod u srednjem vijeku vode se izmedju hrvatskih i srpskih historicara rasprave i polemike vec vise od stoljeca i po.U nekim srednjovjekovnim bosanskim poveljama zaista se pominju Srbi i srpski jezik.Medjutim,dr.Mandic u pomenutoj knjizi o tome navodi i argumentirano tvrdi da su pisari povelja u Dubrovackoj republici,od vremena vladavine srpskog Velikog zupana Stevana Nemanje,dakle od 1174 godine,od kada je uzeo Zahumlje,Travuniju(sjeverne susjede Dubrovniku) i Duklju (dio danasnje Crne Gore),bili Srbi."...Zato je on (pisar) i onda kada mu je bilo povjereno da napise koju ispravu za bosanske vladare pisao povelje po srpskom nacinu,upotrebljavao ekavicu i jezik nazivao srpskim."

Medju prvim srpskim istoricarima koji su pokusali naucno da dokazu da je Bosna bila sastavni dio srpske zemlje,i prvobitne drzave jos u doba ustanka Hrvata oko rijeke Save (juzno od Zagreba protiv Franaka,sa Ljudevitom Posavskim (819-822)na celu),bio je Ljub Jovanovic.On je jos 1900 godine napisao i objavio u casopisu "Brankovo kolo" raspravu pod naslovom O Bosni s pocetka VII do sredine XII veka.Jovanovic je,koristeci se Ajnhardovim analima i tekstu o Ljudevitu Posavskom i njegovom "bjezanju ka jugu medju Srbe" zakljucio na osnovu svojih pretpostavki da je Ljudevit mogao naci Srbe samo u Bosni (izmedju Vrbasa i Drine) i na prostoru rijeke Kolubare (sjeverozapadna Srbija).Medjutim,on je ipak ostao pri zakljucku da su se rijeci "na jug" morale odnositi na prostor Bosne.Taj njegov zakljucak i pretpostavku prihvatili su kasnije svi srpski historicari i koristili ga,uz podatke iz druga dva pomenuta izvora,isto tako nesigurna,kao vjerodostojne cinjenice.

Od Jovanoviceve rasprave,pa sve do danas u gotovo svim djelima srpske nacionalne istorije,i u istorijskim atlasima za skole,Bosna se tretira kao srpska zemlja.Odatle poticu i ona tzv. "istorijska prava na Bosnu".Ali,poznati medievist sa Zagrebackog univerziteta dr. Nada Klaic,koja je 1989. godine publikovala djelo Srednjovjekovna Bosna (Zagreb,1989),naucno je opovrgla Jovanovicevu tezu o Ljudevitovom "bjekstvu medju Srbe u Bosnu".Prema njenom tumacenju,Ljudevit Posavski je zaista "pobjegao na jug" (iz svoje posavske Hrvatske) ali u SRB,mjesto koje se pod tim imenom zvalo jos od Rimljana i gdje su zivjeli Dalmatinski Hrvati.To mjesto se i danas nalazi na istoj lokaciji u gornjem toku rijeke Une,u Lici (zapadna Hrvatska).

O drugom i trecem izvoru koje su obilato koristili i srpski i hrvatski medievisti,historijska nauka je vec ranije dala svoj sud.Porfirogenitov podatak u spisu De administrando imperio o dolasku i naseljavanju Srba i Hrvata i to na poziv vizantijskog cara Heraklija(610-641),na danasnje prostore,odavno se ne uzima kao valjana cinjenica.njima je trebalo i u Porfirogenitovo vrijeme pokazati da su ovi narodi vazali vizantijski.Srpski historicar dr.Sima Cirkovic,koji u svom djelu Istorija srednjovjekovne bosanske drzave (Beograd,1964) takodjer zastupa tezu da je Bosna bila jedna od srpskih zemalja,dok istovremeno o vrijednosti Porfirogenetovog spisa pise:"Temeljna kriticka proucavanja spisa O narodima(De administrando imperio) pokazala su da on predstavlja kompilaciju u kojoj se gotovo ne oseca originalno stvaranje piscevo...".Ovaj Porfirogenetov spis je ipak donekle znacajan za Bosnu jer se u njemu prvi put (u jednom pisanom historijskom izvoru) pominje rijec i naziv zemlje Bosna.

O Ljetopisu popa Dukljanina ili Barskom rodoslovu postoji vrlo opsezna literatura.Ovaj historijski izvor koriscen je prema nacionalnim potrebama i porijeklu historicara.Tako je Ljetopis posluzio hrvatskom medievisti dr.Ferdi Sisicu da ustvrdi kako je Bosna u ranom srednjem vijeku bila hrvatska zemlja.A prema srpskom istoricaru Simi cirkovicu "to je skromni sastav nepoznatog popa,nastao u Baru (sada Crna Gora) u drugoj polovini XII veka".Inace u Ljetopisu (hronici) popa Dukljanina Bosna se uvijek pokazuje kao jedna veca politicka i teritorijalna cjelina.Pitanje procesa nastajanja bosanske drzave u ranom srednjem vijeku i to bas od IX do XII vijeka,podrobno je razradio sarajevski akademik dr. anto Babic jos 1955. godine u svojoj raspravi O pitanjima formiranja srednjovjekovne bosanske drzave.

Otimanja prekrajanja i svojatanja bosanske historijske proslosti i njene drzave,kao i razne teorije o tome cija je bila i jeste Bosna,cjelishodno je pratiti i sagledavati i kroz razmatranja historiografskih djela i njihovih autora i to od prvih pocetaka do najnovijeg doba.Medju prvima koji su u svom historiografskom radu ispoljavali pretenzije prema Bosni bio je hrvatski knjizevnik,historicar,politicar i baron Pavao Riter-Vitezovic (1652-1713).On je u svojim spisima razvio misao o cjelokupnoj Hrvatskoj u koju je ukljucio i Bosnu.Ona je prema Vitezovicu,"srce Ilirika"("Cuore Ilirici").Vitezovic je kao clan komisije za razgranicenje izmedju Habsburske monarhije i Osmanskog carstva nakon Karlovackog mira (1699) izradio elaborat beckom dvoru u kojem je Hrvate,Srbe i Slovence prikazivao jedinstvenim imenom Hrvata,trazeci da se Hrvatskoj pripoje sve juznoslavenske zemlje koje budu oslobodjene od Turaka.

Pretenzije prema Bosni i Hercegovini na osnovu "historijskih prava" ugarske krune iskazivala je i Habsburska monarhija pomocu historiografskih djela.Tako je na njen podsticaj i,vjerovatno,narudzbu napisao historicar L.A.Gebhardi 1780 godine Istoriju drzave Bosne i Rame.Publicirao ju je u okviru jedne visetomne Istorije svijeta.Posto je Habsburska monarhija tezila da osvoji i pripoji svom carstvu sve zemlje koje su nekada pripadale Ugarskoj i cekala priliku da istjera Osmansku imperiju iz Vlaske,Srbije i Bosne i Hercegovine i da naslijedi ovu na Balkanu,to je za njen generalstab i drzavne potrebe ceski historicar Maksimilijan Šimek napisao 1787 godine Politicku istoriju kraljevine Bosne i Rame od 867 do 1741 godine.Djelo je izaslo kad se car i kralj Josip II spremao da povede odlucujuci rat sa Turskom radi osvajanja Bosne,prosirenja svojih teritorija na svim posjedima Mletacke Republike na Balkanskom poluostrvu i,najzad,radi zauzimanja Albanije.Pretenzije Austrije prema Bosni i Srbiji naisle su na protivljenje vec nacionalno svjesnih i umnih ljudi iz redova Srba,koji su osporavali "historijska prava" na Bosnu i Srbiju.Arhimandrit i historicar Jovan Rajic je,u namjeri da ospori historicara Šimeka i austrijske pretenzije,napisao Istoriju raznih slovenskih naroda narocito Bugara,Hrvata i Srba (I-IV,Wien,1794).U njoj je prvi od svih srpskih spisatelja prikazao Bosnu kao srpsku zemlju.On je prvi medju Juznim Slavenima napisao i Istoriju juznoslavenskih naroda,i to sve na osnovu narodne tradicije i iz patriotskih pobuda.On,prirodno,nije mogao da napise kriticku historiju,jer nije koristio nikakve vjerodostojne izvore,niti potrebnu literaturu.Prije toga je napisao Kratku istoriju Srbije,Raske,Bosne i Rame(1793),slicne naucne vrijednosti.

U prvoj polovini 19.vijeka historijska nauka i njene pomocne discipline sporo su se razvijale.Otkricem i objavljivanjem mnogih primarnih pisanih izvora,u drugoj polovini toga vijeka,gotovo svi istaknutiji srpski i hrvatski historicari su se bavili i bosanskom historijom i dali svoj znacajan doprinos osvjetljavanju njene proslosti.Medjutim,u nedostatku sigurnih izvora iz ranog srednjeg vijeka svi su odredjivali cija je Bosna prema svome nacionalnom porijeklu.Tako je historicar i prvi pisac historije Bosne i Hrvatske dr.Vjekoslav Klaic (1849-1928) u svom radu Povijest Bosne do propasti kraljevstva (Zagreb,1882) napisao da je Bosna mozda bila hrvatska zemlja.Tu njegovu rijec mozda svjesno su previdjeli svi hrvatski povjesnicari,koji su mu bili savremenici ili zivjeli poslije njega.

O prvom srpskom historicaru Ljub Jovanovicu,koji je pokusao naucno da dokaze da je Bosna bila sastavni dio srpske zemlje i prvobitne drzave jos u ranom srednjem vijeku te njegovom nekritickom koriscenju izvora,vec je vilo govora.Od te Jovanoviceve rasprave,pa sve do danas(90-tih godina XX vijeka) u gotovo svim svim djelima nacionalne historije i u gotovo svim historijskim atlasima za skole Bosna se tretira iskljucivo kao srpska zemlja.

Uoci Drugog svjetskog rata znacajnije djelo o Bosni pod nazivom Historija Bosne (Beograd,1940) napisao je dr.Vladimir Corovic.Premda je pisao sa dosta objektivnosti,i on je zastupao tezu da je Bosna bila srpska zemlja.Nakon toga rata najobimnije djelo i sa najvise naucnih pretenzija napisao je dr.Sima Cirkovic pod naslovom Istorija srednjovjekovne bosanske drzave (Beograd,1964).Premda u ovoj knjizi ima izvanredno dobro i tacno napisanih poglavlja,opservacija i zakljucaka cini se da je knjiga imala prvenstveni zadatak da posluzi odredjenim politickim snagama kao naucno pokrice za pretenzije prema Bosni kao vjekovnoj srpskoj zemlji.I akademik dr.Mihailo Dinic je u svojim radovima uvrstavao rani period srednjovjekovne proslosti Bo

09.10.2008.

Alija Izetbegovic-Predsjednik Predsjednistva R BiH

ALIJA IZETBEGOVIĆ

U SLUŽBI BOSNE

.

 

 

 

 

 

 

www.zemljabosna.com

StatCounter - Free Web Tracker and Counter

09.10.2008.

Historija Bosanske Drzave

HISTORIJA BOSANSKE DRŽAVE

Bosna je,kako je to u novijoj historijskoj literaturi nedvojbeno dokazano,najstarija južnoslovenska ranofeudalna država.Začetak stvaranja državne jezgre iz koje ce izrasti moćna Bosanska država otpočeo je tokom 6. stoljeća u vrijeme prvih nadiranja Slovena i Avara i njihovim dodirom sa starosjedilačkim stanovništvom Ilirima,koji su se već prije na području Bosne izmiješali i sa Gotima i Keltima.

Kroz čitav period od 6. do 10. stoljeca podrucje Bosne je bilo izlozeno doseljavanjima Starih Slovena sto je imalo i srazmjeran utjecaj na dugotrajan proces formiranja Bosnjaka kao naroda i Bosne kao drzave.U mnogim raspolozivim historijskim izvorima u periodu izmedju 6. i 10 stoljeca podrucje Bosne se vrlo cesto naziva "Slavensko Kraljevstvo" ili "Sklavinija" ("Slavenska Zemlja").Ti se uopceni nazivi za Bosnu pojavljuju i mnogo kasnije usporedo sa nazivom Bosna.Sklavinijama se uopceno nazivaju i druge juznoslavenske zemlje,i to je dakle,tek jedan uopceni naziv,ali ono sto je bitno jeste da se upravo na podrucju Bosne formira prva Sklavinija,prva "Slavenska Zemlja".Franjo Barisic,razmatrajuci hronologiju prvih Avarsko-Slavenskih naseljavanja,pozivajuci se na Prokopijeve podatke naseljavanja Balkana,je zakljucio da su se prva plemena Starih Slovena doselila na podrucje danasnje Bosne jos sredinom 6. stoljeca,sto potvrdjuju i neki arheoloski nalazi,kao npr. nalazi u Mušićima kod Višegrada,kao i nalazi na lokaciji Dvorovi kod Bijeljine.Prema Prokopijevim podacima se,pak,da zakljuciti da su se tada Stari Sloveni naselili na sirem prostoru danasnje Bosne,ukljucujuci i jezgru iz koje je izrasla Bosanska drzava,odnosno Sarajevsko - Visocku dolinu.

U isto to vrijeme,polovinom 6.stoljeca,tacnije 567.,597 i 605-615. godine dolazi i do prodora Avara na podrucje Bosne,i iako su arheoloske potvrde Avarske prisutnosti na podrucju Bosne dosta oskudne,toponomasticke su mnogo obilnije.Prema nekim historicarima podrucje Bosne je od tada,te u 7. i 8. stoljecu u sastavu Avarskog Kaganata.Historijski je nepobitno utvrdjeno da ratnicka plemena Avari nisu bili brojni,ali su bili vjestiji ratnici od Slovena i starosjedilackog stanovnistva i jedino sto ih je zanimalo je bilo nametnuti svoju vlast,odnosno ubirati porez,sto je vrlo bitno pri razmatranju cinjenica koje se ticu opstanka starosjedilackog stanovnistva Ilira,koji nisu bili odstranjeni sa podrucja Bosne,nego su se vremenom stopili sa dosljacima,o cemu prvenstveno svjedoci cinjenica da su podlogu prvim teritorijalnim organizovanjima,iz kojih ce izrasti Bosanska drzava,davale "Župe",koje su obuhvacale jednu ili vise porodica i ujedno cinile i vojnu jedinicu.I,iako sami naziv Župa potice od Avarske titule "Župan",njihov nastanak je nedvojbeno imao svoj korijen upravo u teritorijalnoj organizaciji Bosanskog starosjedilackog stanovnistva Ilira.Mnogi Ilirski gradovi i tvrdjave,sirom Bosne,nastavljaju postojati i funkcionisati i poslije prvog Avarsko-Slavenskog prodora na podrucje danasnje Bosne.Arheoloski dokazi tome sasvim jasno svjedoce.Kontinuitet kulta i izgradnje grobalja i dalje postoji.Dosljaci preuzimaju od Bosanskih starosjedilaca Ilira i tehniku obrade metala,cemu su dokazi i vise nego jasni : brojne metalne alatke i kucni predmeti izradjeni na isti nacin kao i kod Ilira.Takodjer i pri izradi kuca koje su pravili dosljaci mogu se zapaziti jaki utjecaji starosjedilackog stanovnistva,smatra se da je i samo ime Bosna Ilirskog porijekla.Brojna su i Bosanska srednjovjekovna imena Ilirskog i Keltskog porijekla što su se očuvala u Bosni i u doba razvijenog feudalizma,npr.ime jedne od najvaznijih Bosanskih vladarskih porodica Kotromanic,kao i brojni toponimi sirom Bosne.Svi ovi starosjedilacki politicki,kulturoloski i tehnoloski utjecaji nepobitno ukazuju na blizak i prijateljski kontakt koji je uspostavljen izmedju starosjedilackog i doseljenickog stanovnistva,sirom Bosne.

Župe su se postepeno jace povezivale i stvarale politicku jedinicu (zemlju) koja se u historijskim izvorima vrlo cesto uopceno nazivala "Sklavinija".U samom pocetku se na prostoru Bosne formira,ne jedna,nego vise "Sklavinija" i to na podrucju Sarajevsko-Visocke doline (prvobitna Bosna),te na podrucju koje su zauzimali Usora i Donji Kraji.Najranije se formirala "Sklavinija" koja se djelimicno podudara sa podrucjem Ilirskog plemena Desidijata (prvobitna Bosna),kojoj se kasnije pridruzuju i "Sklavinije" (zemlje) nastale na podrucju koje su zauzimali Usora i Donji Kraji.

 

 

KARTA RAZVOJA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE

Anto Babic o uspostavljanju Bosanske drzave kaze da je tok uspostave Srednjovjekovne Bosanske Drzave zapoceo sa raspadanjem rodovske organizacije i drustvenom diferencijacijom vec u prvim stoljecima poslije doseljenja Slovena.(Anto Babic,O pitanju,57-79,Muhamed Hadzijahic,"Povijest Bosne u IX i X stoljecu",Sarajevo,2004).Jedan od najcjenjenijih historicara po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,Nada Klaic,o tom istom pitanju kaze sljedece:"Nema razloga mijesati bilo hrvatsku bilo srpsku jezgru u proces nastajanja bosanske drzave samo zato sto je povremeno dolazilo do osvajanja Bosne s jedne ili druge strane...Babic je uvjerljivo pokazao da Bosna u spomenuto doba ima ustaljeni i organizirani teritorij,sto znaci da ima atribute drzavne organizacije."(N. Klaic,Iz problematike,17-79,Muhamed Hadzijahic,"Povijest Bosne u IX i X stoljecu",Sarajevo,2004).

Pocetkom 9. pa do sredine 10.stoljeca podrucjem Bosne vrlo organizovano vladaju domaci vladari,dok su u istom periodu zabiljezene jos dva velika doseljavanja Slavena : jedna selidbena struja dolazila je sa krajnjeg Ruskog sjevera i dogodila se tokom treceg desetljeca 9.stoljeca,a druga je uslijedila na samom pocetku 10.stoljeca iz Velike Moravske.U "Ljetopisu popa Dukljanina",koji je u stvari kompilacija razlicitih starih hronika u poglavljima 4. do 10.,latinske i hrvatske redakcije,koji su nastali na bazi hronike koja je po misljenju nekih historicara nastala puno ranije,negdje na prostoru Bosne, detaljno su opisane prilike na podrucju Bosne tokom 9. i 10 stoljeca.Prostor Bosne se u ovoj hronici naziva uopceno "Slavenskim Kraljevstvom" "Sklavinija",sto nije nista neuobicajeno jer se taj naziv zadrzava za Bosnu dugo vremena,cak i u vremenu kada je ime za zemlju Bosna,dozivjelo svoju punu afirmaciju.Od 4. do 10. poglavlja tog Ljetopisa navode se opsirni podaci o politickim i vjerskim prilikama na podrucju Bosne tokom 9. i 10.stoljeca.Po tome Ljetopisu,podrucjem Bosne je pocetkom 9. stoljeca vladao vladar po imenu Silimir i nije bio krscanin,bio je paganin.Prilike u kojima je vladao su bile dosta teske,posebno za krscane koji su u to doba bili progonjeni.Medjutim,Silimir je bio dosta tolerantan prema njima.Silimirova vladavina je svakako vazna etapa u zacecima Bosanske drzave.Zato su u pravu neki stari pisci,kao npr. Ivan Frano Jukic,koji Silimira naziva prvim (znanim) Bosanskim vladarom.(Ivan Frano Jukic,Zemljopis i poviestnica Bosne,Zagreb 1851).

Pocetkom treceg desetljeca 9.stoljeca Silimira je naslijedio njegov sin Bladin za koga se kaze u Ljetopisu da je vladao na slican nacin kao i njegov otac,doslovno "gospodovao redom i putom otca svoga Silimira".Za vrijeme Bladinove vladavine,koja je trajala od pocetka do priblizno krajem treceg desetljeca 9.stoljeca Ljetopis navodi podatke o velikom doseljenju Slovena na podrucje Bosne koji su se ubrzo pokorili Bladinovoj vlasti.Zanimljivo je da se pri opisu Bladinove vladavine spominje i njegov sin Knez Ratimir kao neka vrsta suvlastodrsca.

Ratimir vlada krajem treceg desetljeca 9.stoljeca do 838.godine.Ljetopis ga prikazuje kao nemilosrdnog zatiraca krscanstva,sto je bio veliki zaokret u odnosu na politiku mira i tolerancije koju su provodili njegovi prethodnici Silimir i Bladin.Ratimir se kao vladar "Kraljevstva juzno od Save" spominje 838.godine u Franackim spisima,kao i u drugim izvorima.Neki historicari su ga proglasavali "hrvatskim vladarom" bez ikakvog uporista.Svi raspolozivi historijski izvori govore da je Ratimir bio vladar nezavisnog "Slavenskog Kraljevstva" koje je zauzimalo prostor Bosne,a ne Hrvatske.O tome cuveni historicar Marko Vego kaze:"Cini mi se da je Hadzijahic na cvrscim temeljima kada je poredio Franacke analiste iz 838.godine koji su spomenuli nekog Ratimira cija je regija smjestena izmedju Franacke i Bugarske,juzno od rijeke Save.To je upravo Bosna.Ovo ga je navelo da zakljuci da je vjerovatno Dukljaninov Ratimir istovjetno lice sa ovim Ratimirom u Bosni...Mislim da ce nauka ovu posljednju tvrdnju usvojiti i prihvatiti kao cinjenicu."(Oslobodjenje od 29.8.1972.,Muhamed Hadzijahic,"Povijest Bosne u IX i X stoljecu",Sarajevo,2004).Ratimir nije ostavio sina,a u vlasti ga je naslijedio neki njegov srodnik ""jedan od njegova kolina"

Ljetopis ne navodi imena cetiri sljedeca vladara,koji su slijedili Ratimira i vladali na podrucju Bosne od 838. do 860.godine nego ih naziva skupno Četiri Nepravedna Kralja,opisujuci ih kao izrazito neprijateljskim prema krscanima.Da su krscani u ovom periodu na prostoru Bosne zaista napustali krscanstvo i vracali se paganstvu govore i drugi historijski izvori.O tome govori i Teofanov Nastavljac koji govori o odbacivanju krscanstva i vracanju paganstvu mnogih u juznoslavenskim zemljama upravo u to doba,u periodu od 820. do 867.godine.(Theophanes Continuatus,288-289).Jedna od znacajki vladavine ova "Četiri Nepravedna Kralja" sastoji se u tome da se za njihovog vremena na podrucju Bosne prekida kontinuitet vladavine prijenosom vlasti sa oca na sina.

Poslije "Četiri Nepravedna Kralja" na vlast 860.godine dolazi Satimir koji je vladao do 877 godine,koji se spominje i pod imenom "Svetimir".Spominje ga i Dubrovacki hronicar Resti "re di Bossina padre di Svetopelek o sia Svetopilo"(J. Resti,Chronica Ragusina,21).U mnogim srednjovjekovnim Dubrovackim spisima,koji su nastali kasnije,a odnose se na podrucje Bosne u periodu 9. i 10. stoljeca,podrucje Bosne se izričito naziva Bosanskim imenom.Period Satimirove vladavine karakterisu njegovi izrazito prijateljski odnosi sa Dubrovnikom i tolerancija prema krscanima.Satimir sklapa trgovacki ugovor izmedju Bosne i Dubrovnika koji Dubrovacki hronicar Resti stavlja u 831.godinu.Datiranje tog ugovora,koje navodi Resti,je utvrdjeno kao kasniji i netacan podatak.Satimir se obavezao davati Dubrovniku 500 ovnova,50 volova i 200 tovara zita i osigurati Dubrovcanima potpunu slobodu trgovine u Bosni.Dubrovcani su mu zauzvrat poklonili 14 lakata skrleta i jedan plast "alla bosnese"(J. Resti,Chronica Ragusina,21).O ovom ugovoru govore i druge,starije hronike,tj.Anonimova i Ragninina,ali ne spominju ime Bosanskog vladara.

Satimira je naslijedio njegov sin Budimir koji je vladao od decembra 877. do marta 917 godine.Postoje odredjene indicije da je Budimir vladao vrlo velikim prostorom,i to prostorom uze Bosne,Podgorja,Neretve i Duklje.Postoji vise lokaliteta u Bosni koja nose njegovo ime.Tako,npr. u Sarajevskom polju postoji naselje "Butmir",poznatom po prethistorijskom nalazistu ("Butmirska kultura").Zahvaljujuci Turskim defterima iz 15.stoljeca znamo da se je to naselje tada zvalo "Budimir".Godine 1455. to naselje je zabiljezeno kao "Budmir",a 1485. kao "Budimire" (V. Klaic,Narodni sabor,8,O selu Butmir vidi: H. Sabanovic,Bosansko krajiste,1448-1463).Nema,dakle,nista slucajnog u cinjenici da se Budimirovo ime javlja upravo na podrucju gdje se nalazila jezgra najstarije Bosanske drzave.(A. Benac,Sarajevo kroz arheoloske spomenike).Budimirova vladavina je bila dosta duga,trajala je punih cetrdeset godina i tri mjeseca i karakterise je tolerantnost prema krscanima.Za njegove vladavine mnogi stanovnici Bosne prelaze sa paganstva na krscanstvo,sto je predstavljalo veliki zaokret u vjerskim prilikama na prostoru Bosne.Takodjer,to podvlaci i cinjenicu da se krscanstvo na prostoru Bosne najkasnije prosirilo na siroke slojeve naroda,te su zbog toga,u Bosni najmanje zastupljena krscanska imena naselja od svih juznoslovenskih zemalja.Tome je naravno,kasnije znacajno pridonijelo i sirenje bogumilstva,kao i Islama.

Poslije Budimira na vlast dolazi Svetolik-Stjepan koji je vladao od marta 917. do 932 ili 934 godine.Ragnina se,pripovjedajuci o Svetoliku-Stjepanu,oslanja na starije,anonimne anale,i spominje samo ime Svetolik,dok Anonim govori samo o Bosanskom Kralju Stjepanu.Obje hronike govore o tome kako je Bosanski Kralj Stjepan pozvao i svecano primio u Bosni Dubrovackog Zupnika "Dum Srdja" ("Don Sergio") i bogato nagradio velikom svotom zlata i srebra i nalozio da se u Dubrovniku podigne crkva sv.Stjepana,koja je zaista podignuta dvije godine kasnije.Ragnina dopusta mogucnost da je tu crkvu Svetolik-Stjepan samo obnovio,a ne sagradio.Obje hronike opsirno pisu i o Kraljevoj zeni Margariti,koja je Dubrovnik obdarila srebrom za izradu relikvijara.Potom se pripovijeda o tome kako je Kralj sa Kraljicom i svojim velikasima posjetio Dubrovnik,gdje je najsvecanije docekan.Tom prilikom obdario je milostinjom,svecenike i sirotinju sa vise od 2000 dukata (po Ragnini-perpera).Po selima je izgradio crkvice u cast sv. Stjepana.Kada je oko 934. godine umro Kralj Stjepan Dubrovcani su ga uz najvece pocasti ozalili,kao da je bio gospodar Dubrovnika.Svetolik Stjepan nije ostavio potomstvo,a po njegovoj smrti njegova zena Margarita se stalno nastanila u Dubrovniku,gdje se zaredila.Darovala je Dubrovniku 200 libara srebra i podigla crkvicu posvecenu sv.Margareti.Umrla je u Dubrovniku.U njenu cast su Dubrovcanini 1571 godine postavili natpis u kojem se kaze :"Bosanska Kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekoc blazenom vremenu."Neki historicari su formirali i misljenje da su Dubrovcani podigli taj natpis vise na osnovu legende,a ne na osnovu stvarnih cinjenica,zbog odredjenih kontradikcija koje se javljaju po ovom pitanju u historijskim izvorima,tako da to pitanje jos uvijek nije u potpunosti rasvijetljeno.

Dubrovacki izvori izricito govore da Svetolik-Stjepan nije ostavio nasljednika,sto je najvjerovatnije izazvalo politicku krizu u zemlji,i upravo u to vrijeme,polovinom 10.stoljeca,Bosna je prvi put u povijesti dosla pod vlast jedne strane zemlje,i to Hrvatske.U Ljetopisu popa Dukljanina se opisuje kako je hrvatski vladar Kresimir opustosio Uskoplje,Luku i Plevu i da se je Bosanski Ban tom prilikom sklonio u zastitu kod Ugarskog Kralja.Tu se,najvjerovatnije,misli na hrvatskog kralja Kresimira II koji je vladao od 949. do 969.godine.Njega je naslijedio njegov sin Stjepan (969-997),koji se poistovjecuje sa Stjepanom Drzislavom,za koga se kaze da je vladao Hrvatskom i Bosnom,dok su njegovi nasljednici,prema istom izvoru,vladali Hrvatskom,ali ne i Bosnom.Smrcu Bosanskog vladara Svetolika-Stjepana,oko 934.godine,dolazi dakle do izvjesne krize domace vlasti u Bosni,koja ce potrajati prakticno do 1180 godine i Bana Kulina,koji napokon uspijeva ponovo uspostaviti nezavisnost Bosne.Prema nekim historicarima Bosna je oko 948. godine bila dosla i pod vlast susjedne Srbije,koju je potom zamijenila kratkotrajna vlast Hrvatske nad Bosnom.To su,sasvim jasno,bile tek vojne okupacije agresorskih zemalja Srbije i Hrvatske nad Bosnom i nista vise.Bosna se kao drzava zacela i razvijala na svoj sopstveni nacin i svojim putem,sasvim odvojeno od susjednih Srbije i Hrvatske,o cemu Dr.Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA",Zagreb 1989.,doslovno kaze::" No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem.".

U periodu od 990. pa,kako je vec receno,sve do 1180 godine nastavlja se vrlo nepovoljan period po Bosnu koja dozivljava agresije razlicitih zemalja,od Bugarske,Bizantije,ponovo Hrvatske,Duklje,Ugarske,te ponovo Bizantije,da bi napokon Ban Kulin 1180.godine ponovo uspostavio suverenitet Bosanske drzave na sopstvenom teritoriju,te od tada Srednjovjekovna Bosanska drzava sve vise i vise jaca.Kao Kraljevina Bosna,na svom vrhuncu,postaje najmocnija drzava na Balkanu od 1377. do 1463. godine.Bosansko kraljevstvo nastavlja postojati i poslije ulazenja u sastav Otomanskog Carstva.1465. Sultan Mehmed II Fatih za Kralja Bosne priznaje Bosanskog plemica Matiju.Prema Dubrovackim izvorima prezivao se Sabančić.Po Jirečeku ovi Sabančići bili su jedna loza Kotromanica.(Dz. Alic,"Devetnaest stoljeca Bosne,1998).Ubrzo,Bosna dobiva status Ejaleta.Unutar Otomanskog Carstva, Ejalet (Pašaluk) je bio najveca drustveno politicka jedinica,te Bosna zadrzava svoj teritorijalni integritet cijelo vrijeme,od 1463. do 1878,sto nije bio slucaj sa drugim zemljama koje su ulazile u sastav Otomanskog Carstva,koje su bile rascjepkane i pripadale sastavu vise Ejaleta.U ovom periodu,svako se najznacajniji dogadjaj desio godine 1831 kada se dize velika pobuna Bošnjaka koju je predvodio Husein Kapetan Gradascevic,ZMAJ OD BOSNE,koja je kao rezultat imala,prakticno,nezavisnost Bosne.Te iste godine Bosanska vojska,sa Husein Kapetanom Gradascevicem na celu,osvaja Travnik i zarobljava Vezira.Zatim,Bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom Veziru na Kosovu,a 12. septembra 1831 godine,u Sarajevu, i zvanicno proglasava autonomiju Bosne,sto je prakticno znacilo puna nezavisnost Bosne,iako je diplomatski poruceno Sultanu da ce se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne.Sultan,potom,uspijeva da unese neslogu medju Bošnjake,i pridobija na svoju stranu Ali-Agu Rizvanbegovica i Smail-Agu Cengica,te salje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo,te Bosanska vojska dozivljava veliki poraz u maju 1832 godine.Husein Kapetan Gradascevic se povlaci u Austriju i pokret za autonomiju Bosne,odnosno za punu nezavisnost Bosne,biva ugusen tek 1850 godine.

Zatim od 1878 do 1918. slijedi okupacija Bosne od strane Austro-Ugarske,gdje Bosna zadrzava poseban status i unutar Austro-Ugarske,zvanicno ne pripadajuci ni Austriji ni Ugarskoj,nego dobiva status trece zemlje unutar Monarhije (corpus separatum).

Po zavrsetku I svjetskog rata Bosna ulazi u sastav Jugoslavije,sto je najcrnji period u njenoj historiji. Bosna je cekala od 1463 do 1992 i Alije Izetbegovica da ponovo postane samostalna država.Značaj Alije Izetbegovića u historiji Bosne se moze mjeriti jedino sa značajem Bana Kulina,koji se izborio za nezavisnost Srednjovjekovne Bosanske Države i ucvrstio temelje za njen dalji razvoj.Alija Izetbegović je obnovio staru Bosansku Državu, i jedan je od najznačajnijih vladara Bosne svih vremena.

www.zemljabosna.com

09.10.2008.

Etnicka odrednica Bosanskih vladara

Etnicka odrednica Bosanskih vladara (Bosnjani) Nedelja, Dec 3 2006 


Spomeni starih BosnjanaA zovom Stepan, sin gosodina bana Stepana, po milosti boziei gospodin vsem zemlam bosinskim, i Soli, i Usore, i Dolnim kraem i Humske zemle.
-darovnica knezu Vukosavu, sinu kljuckog kneza Hrvatina, zupu Kljuc, i svjedoci su naravno dobri Bosnjane.
Pisano 1322 god. u Miostri, “u gosti velikoga hizi u Radosavi”-izmedju ostalog spominje se :” a sie pisanie svrsi se u gosti velikoga hizi u Radoslavi.
Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, gospodin bosnski i brat moi knez Vladislav, veru i dusu otca nam gospodina bana i vseh roditel nasih i svoio knezu Vukoslavu sinu, kljuckog kneza Hrvatina i to pred DIDOM VELIKIM RADOSAVOM i pred starcem Radimirom i Zunboromn i Vlckom i pred vsom crkvom i pred Bosnom da ne u naju Vukoslav suzn ni pogublenik.
*******************************************Stjepan Kotromanic
BI MILIOST NASA GOSPODINU JERE OSTAVI HRVATSKOGA GOSPODINAAz sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti Bozijej gospodin vsim zemljam bosanskm, i Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Humske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav:
Bi milost naju knezu Vlkoslav, sinu kneza Hrvatina Kljuckog, jere ostavi hrvatskog gospodina i Bapsice, - naju milost djela.
I dasva knezu Vlkoslavu za jegovu vjernu sluzbu dvije zupe: Banice i Vrabnju, od meje do meje, i u niju dva grada: Kljuc i Kotor.
………………..
I zato, dasva knezu Vlkoslavu one zupe za jegovu vjeru - a one zupe bista nevjerne i stasta naprotivu nam polog Hrvata.

 

A tomu daru bise svjedoci dobri Bosnjane…..

*******************************************

Isprava Rajkovicima najvjerovatnije pisana 1366 god.
Va ime oca i sina i Svetoga duha, amin. Az rab bozji i svetoga Grgure, a zovom gospodin ban Tvrtko, po milosti bozjoj gospodin mnogim ZEMLJAM BOSANSKIM, GOSPODIN BOSANSKI, I SRBSKI, I SOLSKI I PODRINSKI, I MNOGIM STRANAM BOSANSKIM.

Pravi gospodon bzan Tvrtko: kada se behmo svadili, tada nas Stipan Rajkovic umiri i da nam nas grad Bobovac, a neda ga dati Ugrom. I za tu sluzbu dasmo mu Cuklje u Lasve, i dasmo mu Klopc u Brode i dasmo mu Brlosnik na Uzore Vlsi. I hvala njinju, stavlajemo u veki amen. I s timi vasemi predasmo ga u VERU DEDINJU I VSE CRKVE BOSANSKE. I vse krstjane da mu je ruka. I da mu se ne more svrci vera krstjanska ni za jedin uzrok………..
I da mu se tam njegov dlg nepohudobi nikadar. I sto ga ne SUDI DID I DVA STROJNIKA s njim. …..
I da ne suzanj nikadar dokle je korien u Bosne crkve bozje. Da o tom ima crkva stati.
A tomu svidoci dobri Bosnjane :vojvoda Vlkac, zupan Crnul, knez Bogad, tepcic Belhan, knez Branko Prinic, knez Sladoje,….

*********************************************
Stjepan Kotromanic
(15. avgust 1332)
AKO BOSHNJANIN BUDE DUZAN I POBJEGNE - DA MU NIJE VJERE NI RUKE OD GOSPODINA BANA

Utvrdi zakon ko je prvi bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki chlovjek, koji je zakon bil:
Ako ima Dubrovchanin koju pravdu na Boshnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti.
Ako Boshnjanin zapshi da nije duzhan - da mu nareche prisechi samoshestu, koje ljubo postavi banj rod.
Ako bude podoban od banova roda tko - da mu su porotnici od njegova plemena, koga mu hotenje.
A toj da se zna - da ne mozhe tehej pobjegnuti, a veche ne mozhe pred nikoga mu narechi.
A kto Dubrovchanin ubije ali posjeche u Bosni ili Boshnjanin Dubrovchana - taj pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih.
Ako bude svada Boshnjanina z Dubrovchaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovachki i sudje, a globa opchini.

Ako Boshnjanin uhiti Dubrovchanina za konja, a on bude ukraden ili uhushen, a pravi Dubrovchanin: “Moj je konj vlashti” volja: “Ja sam ga kupio, ne znam od koga”, volja povije od koga je kupljen, volja prisezhe samoshest - chist duga da bude.
I ako Boshnjanin bude duzhan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana
I ako Boshnjanin izme dobitak dubrovachki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poshlju da je knjiga prava - da je vjerovana, da plati Dubrovchaninu i bez prestavshtine.
Ako li tat ili husar uzme Dubrovchaninu u banovu vladanju, tko se uvje - da plati Dubrovchaninu i bez prostavshtine, a gospodinu banu vsaki shest volova na svoju glavu - i da se ne vrate
Ako rat bude, chesa Bog ulishi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovchanom shest mjeseca, da si podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina bana Stjepana
A Dubrovchane da zhivu Humskom zemljom u njih” zakonu - u prvom
A ovomuj pisanju svjedok:
zhupan Krksha i veliki vojevoda Vladisav Galeshich i Vukosav Tepchich, Radosav Hlapenovich, Stjepko Radosalich, Milosh Vukasich, Stjepan Druzhchich, Budisav Gojsalich, Vladisav Vukasich, Mioten Drazhivojevich, Pribisav Milibratich
A od Zavrshja:
zhupan Ivahan Pribilovich, Vlatko Dobrovojevich, cheonih Hlap, Ivan Budisalich, Divosh Tihoradovich, Gojsav Vojsilovich, Branosh Cheprnjich, knez Pavao Hrvatinich, Stanac Vojsalich
A siju knjigu pisa Priboje, dijak veliki slavnoga gospodina bana Stjepana, gospodina svem zemljam bosancem i humscem” i Donjem” krajem” gospodin
********************************************

Vladislav Stjepanovic
(Oko 1353. godine)

Az rab Bozji i svetoga Grgura, a zovom gospodin knez Vladislav, i gospoja kneginja Jelena, i niju gospodin ban Tvrtko, i njegov brat knez Vlk - dali su vjeru svoju gospodsku i prisegli su dumanadesete dobrijeh Bosnjana knezu Vlatku Vlkosalicu i njegovu djetetovi, da nije u njih svezanik ni taljenik ni porucenik, ni njegovo dijete. I da mu se ne moze svrci vjera, cesa ne ogledala ona dvanadesete, koja sta s njimi prisegla.
………………………
I da ne moze prijeti nitkore u nasem gospodstvije Vlatkova cloveka - ni sam ban Tvrtko, ni njegov brat knez Vlk, - bez volje kneza Vlatka. Na to su mu vjeru dali i prisegli! A tojzi vjeri i prisesi svjedoci - dobri Bosnjani ………..

*******************************************

Jelena Kotromanic
(Godine 1354)

V” ono vrijeme, kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje - prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko dumanadesete dobrih Bosnjane knezu Vlatku Vlkoslavicu, a sizi su prisegli: …………………………

I volja koja bi kleveta, a ili obada ulizla na kneza na Vlatka, a ili u koju zavjeru zasal knez Vlatko - d amu nisu voljni uciniti nijednoga hudoga, dokole ga nije ogledala Bosna…..

*******************************************

Stjepan Dabisa
(17. jula 1392. godine)

Takozde ze, i az Stefan Dabisa, po milosti jego Bozanstva, kralj Srbljem, Bosni i Primorju, spodobljen bih carstvovati va zemljah roditelj i praroditelj nasih, tvore pravdu i ispravljaje pravila, cine milosti i zapisanija, viru ze daje gradovom i vladanjem, malim ze velicim,..

……satvori milost kraljevstvo mi recenomu gradu Dubrovniku i vlastelem i opcini dubrovackoj po sih nasih listih i poveljah, za njih srdcanstvo potvrdismo im vse povelje recene gospode srbske, raske i bosanske i povelju gospodina kralja Stefana Tvrtka, koju je ucinil recenomu gradu Dubrovniku pod liti rozstva Hristova 1378 miseca aprila 10. dan, i ime vse povelje i svobodstine, zakone i uvite, pridnje i poslidnje, koje je njim ucinil i zapisal receni gospodin kralja Stefan Tvrtko, da je do vika recenomu gradu i jego opcini tvrdo i neporocno nami i nasimi poslednjimi, pace da su vsegda stanoviti u vsih recenih povelah i u zakonih, uvitih u svobodsetinah recene gospode raske, srpske i bosanske.

I recenivlastele i poklisarje grada Dubrovnika primise i zavezase se kraljevstvu mi davati od recenoga grad i opcine srbski dohodak dvi tisuci perper dinari dubrovackih, vsako godiste na Dmitrov dan, po zakonu i uvitu, kako su davali nasemu brau, svotopcivsemu gospodinu kralju Stefanu Tvrtku.
“kralj Srbljem i ime Stefan” je obavezno islo uz naziv srpske krune koju je ranije preuzeo kralj Tvrtko. “Kralj Srbljem” su se kitili i Madjarski vladari kada su pretendovali na Srbiju. Primitkom bosanske krune od pape ovi prefiksi se izbacuju. Pojam “srpska gospoda” se obavezno javlja u vezi okolike grada Dubrovnika i Huma. U ovom slucaju Stjepan Dabisa kao i prethodnici pretenduje na “srpski dohodak” kojeg su ranije ustanovili srpski vladari sa Dubrovnikom.

*******************************************

Tvrtko Tvrtkovic
(24. juna 1405)
U OVU NEPRAVEDNU RAT

Uchinih s gospodinom hercegom i po svitu s vlasteli bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome:
Tko godi je Boshnjanin ali Kraljstva bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovchaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a mozhe Dubrovhcanin tozi istinom pokazati - da se ima Dubrovchaninu vratiti i platiti.
I vsakoje ubistvo chlovichje, krviprolitje, koji su u ovuj i nepravednu rat uchinjena, i vsakoje rane i ubijenja i zle richi i hotinja zla, koja su bila meju bosanscimi ljudmi i dubrovchcimi, oboji obljubismo… i jednosrdno prostismo i blagoslovismo
I takozi pravimo i povelivamo:
Da nitko ne uzmozhe, niti smiti bude uspomenuti ni iskati krvi, ni ine osvete, ni vrazhde, ni u jedno vrime - dokoli stoji svit
Tko li se obrite, potvoriv se - da je gospodstvu mi neviran, i da se raspe.
***********************************************”"

SHTO SUDIJE ODLUCHE NITKO NE MOZHE POTVORITI

A shto je uzel vojevoda Sandalj i knez Paval Radinovich, volja ini Boshnjanin, ljubo Kraljstva bosanskoga, komu godi Dubrovchaninu dobitak, volja ine richi u siju rat, tomuj uzetju da je sudja knez Vukac Hranich i sh njim vlastelin drugi bosanski, koga sh njim kraljevstvu mi poshlje.
***********************************************

Stjepan Tomashevich
I MOJA CE PROPAST POVUCI ZA SOBOM I MNOGE DRUGE
(1461. godine)
Dojde glas kraljevstvu mi kako car turski Muhamed namjerava dojduceg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili turackoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio ugarsku i bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoch, shto molim i tebe, svepochtenog, uzmozhnog i presvijetlog gospodina i oca. Ja ne ishtem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoch neche uzmanjkati. Jere, ako Boshnjani budu vidjeli da u ovoj rati neche biti sami i da che im mnogi ini pomiochi - hrabrije che u rat iti i vojevati, a tagdi i turachka vojska neche bez straha u moje vladanje naprasno ulisti. Prilazi u moju zemlju su veoma teshki, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopushtaju da se prodre u moje kraljevstvo.

**********************************************************

ZA MILOST NJEGOVE STARE GOSPODE I ZA SPOMEN I SLAVU BOSANSKU

Petar, istije Ohmuchevicha, po starini Boshnjanin, a radi nepovoljnog razumirja i pogube bosanske, prishashchah njegovijeh starijeh - sad je Dubrovchanin, koji za milost njegove stare gospode slozhi i postavi ovo rodoslovlje, za slavu bosansku i svakoga vridnoga Boshnjanina, dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrshi
Pisano lita Hristova na 1482.

**************************************************”

-Dominikanac Matija iz Zagreba pise 1327 god. o inkvizitorskoj sluzbi u Slavoniji i da bi se trebao podici krizarski rat protiv Bosnjana i Sklavena u Ugarskoj i Bosni.

-1334 papa Ivan XXII pise kako mu je stalo da vuci vise ne razdiru ovce u stadu Gospodnjem i zeli iskorijeniti hereticku zlocu te nalaze provincialu dominikanaca u Ugarskoj, da posalje svu svoju bracu protiv svih onih Transilvanaca, Bosnjana i Slavena koji su heretici.

- papa Inocentije VI salje 30.03.1356 skoro identican sadrzaj mletackom duzdu Ivanu Gradoniku i naravno opet Bosnjani i Sklaveni odvojeno.

- 1347 biskup Pelegrin pise da franjevci mogu djeliti sakramente po Bosni iako su Bosnjani izopceni.

- U biljeskama sa Bazelovskog koncila 1432 god. termopilski biskup Nikola pise:
Bosnjani, koi su zarazeni manihejskom zabludom mogu se vratiti u krilo katolicke crkve.”

- Borelli-vukasovicev grbovnik - kraj XVII vijeka
“Poslije nesretnog sloma bosanskog kraljevstva mnogi Bosnjani spasili su se bijegom u Dalamciju, na njezina ostrva, Dubrovnik, Napulj, Apuliju, Istru i Vatikan.
**********************************************

Stjepan Ostoja
(6. januara 1404)
DASMO MU SVE ONO STO JE NJEGOVO BILO
Dajemo viditi vsakomu cloviku komu se dostoji - da mi prizvasmo k sebi vojevodu Pavla Klesica.
…………..
I s timi ga s vsim pridasmo gospodinu didu i njegovim strojnikom i vsoj Crkvi bosanskoj, u njih obarovanije.
I da mu se ne ucini nikdare nijedno hudo - sto ga ne bi ogledala Crkve bosanske i vlastele bosansci.
**********************************************

Radosav Pavlovich
(25 oktobra 1432)

I zato… dajemo na vidjenje vsakomu chlovjeku komu se podoba i pred koga lice ov list nash otvoren dojde, a ili bi pred gopsodina cara turskoga, a ili pred gospodina kralja ugarskoga, a ili pred gospodina krlaj Tvrtka bosanskoga, ILI INOGA BOSNJANINA, A ILI GOSPODINA SRBSKOGA A ILI LATININA, a ili ine vrste chlovjeka:
Uchinih dobri i pochteni mir i pravo, milostivo i ljubovno bractvo i srdchane prijateljstvo s knezom i vlasteli i sa vsom opchinom grada Dubrovnika, onakoj na vse - kakoto je bilo medju nami i prvo rati… takoj da je i sada, i bolje, u vijeki vjekoma, amin

*************************************”

Vladislav Hercegovich
(15 avgusta 1451)
I joshte… zapisuju, hochu i tvrdju, da - dopustiv mani Gospod Bog gospoctva - da nisam voljan, ni da mogu, nikadare zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljudi, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati; pache, ni ine gospode ljudi da nisam voljan priko nashega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trzi i s inimi svojim opravami u Dubrovnik
Obituju i zapisuju… da nisam voljan, ni da mogu uchiiniti gabelu od prodaje soli nigdir u vsem nashemu kotaru, razma od onih gde su naredila gospoda stara prva, bosanska i srpska , a toj jest: jedno u Drivih, a drugo u Dubrovniku, tretje u Kotoru, chetvrto u Zeti, u svetoga Srdja na Bojani
*****************************************”"

Sandalj Hranich
(4. marta 1410. godine)
Ni nje kuche, ni nje opchine, ni nje udrzhanije, doma nje i nashega, kako pristoji sinu u matere svoje, do lahka i do teshka vremena i do vsega stho prihodi…
…dokoli bi ne bilo matere mi, rechene gospoje banice Anke, suprochu meni takovo uchinjenije kako bi mogli rechi dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i od Hrvat” i od Bnetka i opchine dubrovachke - da je za to podobno ostaviti sinu mater svoju

******************************************

Takozhde zhe i meni svojemu rabu za milost’ svojego bozhastva darovi procisti mi odrasli bogosadni va rodi mojem’ i spodobi me sugubim viencem jako oboja vladichastva ispravljati mi pr’vi od isprva bgodarovani nam zemli’ Bosne, potom zhe gospodu mojemu bgu spodobl’shu me nasledovati pr’stol’ mojeh praroditel’ gospode sr’pske zanje bo ti behu moi praroditelje va zemalnem car’stvi car’stvovashe na nebesno car’stvo pr’selishe mene zhe videshtu zemlju praroditel’ mojeh’ po nih ostavshe i nemushtu svojego pastjera i odoh v srpsku zemlju zhelaje i hote ukr’pit prestol’ roditel’ mojeh i tamo poshad (poshavhsi) venchan’ bih bgodarovanemi vincem na kralevstvo praroditel mojeh jako bit mi, o H’ste Ususe, blagover’nomu i bgom postavlenomu Stefanu kralju Sr’blem i Bosne i Pomorju i Zapadnem stranam.

U prijevodu - pranana mi je bila Srpkinja, te polazem pravo na srpsku krunu u ovom momentu kada nemaju nasljednika i zato odoh u srpsku zemlju(preko Drine), da preuzmem krunu.

Pisao Tvrtko
******************************************

Druga povelja je povelja bosanskog bana Stjepana Kotromanica (1322-1324)
V” ime otca i s(i)na i svetoga d(u)ha. Az” (jaz) sveti Gr”gur” a zovom” ban” Stjepan”, sin” g(ospo)d(i)na bana Stjepana, po milosti b(o)zhiei gospodin”, i brat” moi knez Vladislav”. Bi milost naju knezu knezu Vl”koslavu, sinu kneza Hr”vatina kluchkoga, ere (jer) ostavi hr”vat”skoga gospodina i Bapshice naju milosti dijela i dasva (dvojina od dati) knezu Vl”koslavu za egovu vjernu sluzh”bu d”vi zhupe: Banice i Vr”banu, ot mee (meje=medje) do mee i u niju dva grada: Kluch” i Kotor”, dasva mu u djedinu i u isklad” u vjeki emu i egovu posljednjemu (nasljedniku) dokole e nashe sjeme u Bosni i dokole e vjer”n” nam” Vl”koslav”. I jako (ako) bi bzhi osuenik” u djet”ci Vl”koslav”, komu hoshte dati, vol”n e. Da ot” onoga sluzhi gdnu banu i da on”dje nije ni ed”noga dohot”ka k” nam” ni sada raz”ve (osim) k”da hoshte Vl”koslav”: I da nije inoga vldca on”dje raz”ve da su vladav”ci kneza Vl”koslava: I da od onoga sluzhi gdnu oruzhiem”, kako mozhe najbole. I zato dasva knezu Vl”koslavu one zhupe za egovu vjeru ,a one zhupe bista nevjerne stasta naprotivu nam” polog” (pored) Hr”vat” (Hrvata)
A tomu bishe svjedoci dobri Boshnane: i (nabraja svjedoke)
A siju knigu pisa Priboe, dijak” velikoslav”noga gdna bana Stjepana na Milih”

*******************************************

Stjepan Tomas
(22. avgusta 1446)
PRIDASMO IH DIDU MILOJU I DIDU KON DIDA

……..da im se toj ne ima poreci ni potvoriti ni na manje donesti, ni za jednu neviru ni zgrihu kraljevstvu nasemu, sto ne bi ogledano gospodinom didom i Crkvom bosanskom i dobrimi Bosnjani.

 


Bosnjaci u Njegosevim stihovimapreuzeto iz “ALMANAHA” br.23-24.Petar II Petrovic NJegos,Gorski vijenac,stihovi1640-1645
……………………………….
…Pa poslijed poce djetinjiti;
zapita me za nase susjede,
za Bosnjake i za Arbanase:
“Kad uhvate-kaze-Crnogorca,
bilo ziva al’mrtva u ruke,
hoce li ga izjest, sto li rade?”
……………………………….
Svobodijada,Pjesma treca,stihovi 235-240
………………………………
…Ali Bosnjak,Hercegovac-
Srb je turske vjere zbiljski;
ne kce s mjesta i megdana
senuti se , uzmaknuti
bez velika mesa,krvi
……………………….
Svobodijada,Pjesma treca,stihovi 280-290
…………………………
Obije se hrabre vojske
Na megdanbu izm’jesase:
Tri sahata megdan bojni
Na maceve i na seblje
s krvlju teskom dijelise,
dok najposle vjestobojna
hitrost misce crnogorske
pogna spolja bitke strasne
Hercegovce vitezove
i Bosnjake nepreklone.
………………………..

 

Scepan Mali, Dejstvije drugo,jevljenije cetvrto

Odose na rucak seraskjer i vezir bosanski zajedno,a poslanici sa
Suvajlijom i karaman-pasom pod njin sator na rucak.Rucaju , ne zbore
nista. Dve kadije Bosnjaka poju uz tambure.

Scepan Mali,Dejstvije drugo,Javljenije jedanaesto,stihovi 827-833

…………………………………..
Sto budalis,jadna Bosnjacino,
Da li cuo usima nijesi?
Opsova nam vjeru i proroka,
a opsova kuran i sultana
u sredinu ov’like ordije,
a upravo nama u ocima
sto ce reci sva nasa ordija
kad zacuje ovo pogrdjenje?
………………………………….

Scepan Mali,Dejstvije cetvrto,javljenije trece,stihovi 224-230

…………………………………….
kud se gode s granice senemo
sresti ce nas dvadeset tisucah,
malo dalje sresce i pedeset
pa ne mrca i zavaljenika,
no Bosnjaka ali Arbanasa,
od iskona vojnickog naroda,
te se radja i mre pod oruzjem.
……………………………………

Scepan Mali,Dejstvije cetvrto,javljenije trece,stihovi 270-275

…………………………………………..
to taj moze mislit i zboriti
koji nezna kako stvari stoje,
al’ ne onaj koji ih poznaje.
Kako bi smo mi to uradili
bez pomoci nekoga drugoga
kad Bosnjaci,nasa rodna braca,
slijepi su te ne vide nista?
…………………………………….

Ogledalo srpsko,XVIII,Sinovi obilica(1750.god.),Beograd 1967,str.124,15-20

……………………..
oce saci u Cevo krvavo
i poharat lomnu Crnu Goru;
ovde vama prijevare nema,
bijesni su Bosnjaci junaci.
…………………………..

Negos-Gagicu 12.VIII 1843,Cjelokupna djela,knj.6,Beograd1967,str.84

….Mi smo u rat sa svijem Turcima okolo nas,kako gotovo svagda
sto smo.Oni su vazda slozni na nase zlo i Bosnjaci i Arbanasi…..

Vladika Rade–Osman pasi Skopljaku,24 aprila 1844,glasnik
Cetinjskog istorijskog drustva,Knjiga XIV,sveska 6,decembar 1935

….Svak zna da su lanih Bosnjaci na Planincu protiv moje volje poginuli
ali nista drugo nije bilo, nego su panuli u onu jamu , koju su za druge kopali…….

Njegos— Osman pasi Skopljaku,5 oktobar 1847,Cjelokupna djela,
knj.6,Beograd 1967,str.153

……Kada sa mnom govoris kako moj brat Bosnjak,ja sam tvoj brat,
tvoj prijatelj,ali kada govoris kao tudjin,kako Azijatin,kako neprijatelj
nasega plemena i imena,meni je to protivno isvakome bi blagorodno
mislecemu covjeku protivno bilo.

 


09.10.2008.

Agresorski Historicari i Pretenzije na Bosnu

AGRESORSKI HISTORIČARI I PRETENZIJE NA BOSNU

Mnogobrojni osvajaci,koji su gotovo neprestano nasrtali na Bosnu,tokom njene duge historije,od Rimljana,Bizantinaca,Madjara,pa do Hrvata,Srba,Austrijanaca....nisu birali sredstva ni nacine da prisvoje Bosnu,a neki od njih su svoje agresorske ciljeve prenosili i na polje historije i fabrikovali na sve moguce nacine svakojaka totalno izmisljena "historijska prava" na Bosnu.Od svih zemalja agresora na Bosnu,najvise izmisljotina na racun Bosne su proizveli Hrvatska i Srbija,a i Habsburska Monarhija,kao nekakv nasljednik "Ugarske Krune",nasljedjujuci,pored krune,i njene osvajacke pretenzije prema Bosni.Ali,sigurno,najagresivnija i najzlocinackija prema Bosni od sviju njih jeste Srbija i Srbi:

U sljedecih nekoliko primjera se moze vidjeti samo jedno: srpski pokusaji manipulisanja historijom Bosne,u cilju prisvajanja Bosne i to svim raspolozivim sredstvima,pa i prekrajanjem historije po vlastitoj volji:

 

PAPINO PISMO DUBROVCANIMA IZ 1187 GODINE

 

POVELJA BOSANSKOGA BANA NINOSLAVA DUBROVCANIMA (1232-1235)

 

POVELJA STJEPANA II KOTROMANICA DUBROVCANIMA IZ 1333 GODINE

 

BOSANSKA KRALJEVSKA PORODICA KOTROMANIC

 

POVELJA DUBROVCANIMA KRALJA TVRTKA IZ 1378 GODINE

U svojoj knjizi "Historija Bosne i Bosnjaka" (2001,Sahinpasic) Mehmedalija Bojic na ovu temu pise:

"....Knjiga ( Dominika Mandica Etnicka povijest Bosne i Hercegovine(ZIRAL,Toronto-Zurich-Roma-Chicago,1982)) je sigurno hvale vrijedna sto se tice novih podataka,nekih uspjesno izvrsenih i datih analiza,objavljenih nekih do sada nepoznatih izvjestaja i dokumenata,posebno iz arhiva Katolicke crkve i njenih organizacija i date obimne naucne aparature(izvora i literature) i sl.

Medjutim,ovaj autor cini gresku u prilazu da pod svaku cijenu dokaze hrvatstvo pa i tamo gdje ga nije moglo biti.Tako postupaju i mnogi srpski historiografi samo obratno.Po dr. Mandicu Hrvati su svi koji su po doseljenju Juznih Slovena i prijema krscanstva sa Zapada (Rima) bili katolici.Pa buduci da su slavenska plemena nastanjena na Dinarskom planinskom masivu (ukljucujuci tu Dalmaciju,Bosnu,Duklju itd.) primili krscanstvo sa zapada,onda su oni,po dr.Mandicu,jos kada se uz to nekriticki osloni na Ljetopis popa Dukljanina,prirodno svi Hrvati.Srecom u nauci je ovo pitanje prakticno rascisceno.To znaju i hrvatski i srpski historicari,ali im to nije odgovaralo niti odgovara radi pretenzija ranijih i sadasnjih rezima na Bosnu i Hercegovinu,i to na osnovi "historijskih prava na ovu zemlju".Jos do sada nije nigdje nadjen jedan crkveni ili drzavni spis,povelja ili bilo sta slicno iz srednjeg vijeka u kome bi pisalo da je Bosna bila jedna od hrvatskih zemalja i da su u njoj bilo kada zivjeli samo Hrvati.Medjutim sacuvan je veliki broj spisa i dokumenata,posebno u arhivima katolickih institucija iz kojih se jasno vidi da u Bosni zive patareni(bogumili) i katolici,da se tamosnji narod naziva Bosnjanima,a njihovi vladari bosanskim banovima ili kraljevima.Zasto bas nikad nisu crkveni dostojanstvenici u srednjem vijeku nazivali taj bosnjacki narod ili njihovog vladara - hrvatskim ili srpskim imenom?

O rasprostranjenosti imena srpskog i hrvatskog na Bosnu i njen narod u srednjem vijeku vode se izmedju hrvatskih i srpskih historicara rasprave i polemike vec vise od stoljeca i po.U nekim srednjovjekovnim bosanskim poveljama zaista se pominju Srbi i srpski jezik.Medjutim,dr.Mandic u pomenutoj knjizi o tome navodi i argumentirano tvrdi da su pisari povelja u Dubrovackoj republici,od vremena vladavine srpskog Velikog zupana Stevana Nemanje,dakle od 1174 godine,od kada je uzeo Zahumlje,Travuniju(sjeverne susjede Dubrovniku) i Duklju (dio danasnje Crne Gore),bili Srbi."...Zato je on (pisar) i onda kada mu je bilo povjereno da napise koju ispravu za bosanske vladare pisao povelje po srpskom nacinu,upotrebljavao ekavicu i jezik nazivao srpskim."

Medju prvim srpskim istoricarima koji su pokusali naucno da dokazu da je Bosna bila sastavni dio srpske zemlje,i prvobitne drzave jos u doba ustanka Hrvata oko rijeke Save (juzno od Zagreba protiv Franaka,sa Ljudevitom Posavskim (819-822)na celu),bio je Ljub Jovanovic.On je jos 1900 godine napisao i objavio u casopisu "Brankovo kolo" raspravu pod naslovom O Bosni s pocetka VII do sredine XII veka.Jovanovic je,koristeci se Ajnhardovim analima i tekstu o Ljudevitu Posavskom i njegovom "bjezanju ka jugu medju Srbe" zakljucio na osnovu svojih pretpostavki da je Ljudevit mogao naci Srbe samo u Bosni (izmedju Vrbasa i Drine) i na prostoru rijeke Kolubare (sjeverozapadna Srbija).Medjutim,on je ipak ostao pri zakljucku da su se rijeci "na jug" morale odnositi na prostor Bosne.Taj njegov zakljucak i pretpostavku prihvatili su kasnije svi srpski historicari i koristili ga,uz podatke iz druga dva pomenuta izvora,isto tako nesigurna,kao vjerodostojne cinjenice.

Od Jovanoviceve rasprave,pa sve do danas u gotovo svim djelima srpske nacionalne istorije,i u istorijskim atlasima za skole,Bosna se tretira kao srpska zemlja.Odatle poticu i ona tzv. "istorijska prava na Bosnu".Ali,poznati medievist sa Zagrebackog univerziteta dr. Nada Klaic,koja je 1989. godine publikovala djelo Srednjovjekovna Bosna (Zagreb,1989),naucno je opovrgla Jovanovicevu tezu o Ljudevitovom "bjekstvu medju Srbe u Bosnu".Prema njenom tumacenju,Ljudevit Posavski je zaista "pobjegao na jug" (iz svoje posavske Hrvatske) ali u SRB,mjesto koje se pod tim imenom zvalo jos od Rimljana i gdje su zivjeli Dalmatinski Hrvati.To mjesto se i danas nalazi na istoj lokaciji u gornjem toku rijeke Une,u Lici (zapadna Hrvatska).

O drugom i trecem izvoru koje su obilato koristili i srpski i hrvatski medievisti,historijska nauka je vec ranije dala svoj sud.Porfirogenitov podatak u spisu De administrando imperio o dolasku i naseljavanju Srba i Hrvata i to na poziv vizantijskog cara Heraklija(610-641),na danasnje prostore,odavno se ne uzima kao valjana cinjenica.njima je trebalo i u Porfirogenitovo vrijeme pokazati da su ovi narodi vazali vizantijski.Srpski historicar dr.Sima Cirkovic,koji u svom djelu Istorija srednjovjekovne bosanske drzave (Beograd,1964) takodjer zastupa tezu da je Bosna bila jedna od srpskih zemalja,dok istovremeno o vrijednosti Porfirogenetovog spisa pise:"Temeljna kriticka proucavanja spisa O narodima(De administrando imperio) pokazala su da on predstavlja kompilaciju u kojoj se gotovo ne oseca originalno stvaranje piscevo...".Ovaj Porfirogenetov spis je ipak donekle znacajan za Bosnu jer se u njemu prvi put (u jednom pisanom historijskom izvoru) pominje rijec i naziv zemlje Bosna.

O Ljetopisu popa Dukljanina ili Barskom rodoslovu postoji vrlo opsezna literatura.Ovaj historijski izvor koriscen je prema nacionalnim potrebama i porijeklu historicara.Tako je Ljetopis posluzio hrvatskom medievisti dr.Ferdi Sisicu da ustvrdi kako je Bosna u ranom srednjem vijeku bila hrvatska zemlja.A prema srpskom istoricaru Simi cirkovicu "to je skromni sastav nepoznatog popa,nastao u Baru (sada Crna Gora) u drugoj polovini XII veka".Inace u Ljetopisu (hronici) popa Dukljanina Bosna se uvijek pokazuje kao jedna veca politicka i teritorijalna cjelina.Pitanje procesa nastajanja bosanske drzave u ranom srednjem vijeku i to bas od IX do XII vijeka,podrobno je razradio sarajevski akademik dr. anto Babic jos 1955. godine u svojoj raspravi O pitanjima formiranja srednjovjekovne bosanske drzave.

Otimanja prekrajanja i svojatanja bosanske historijske proslosti i njene drzave,kao i razne teorije o tome cija je bila i jeste Bosna,cjelishodno je pratiti i sagledavati i kroz razmatranja historiografskih djela i njihovih autora i to od prvih pocetaka do najnovijeg doba.Medju prvima koji su u svom historiografskom radu ispoljavali pretenzije prema Bosni bio je hrvatski knjizevnik,historicar,politicar i baron Pavao Riter-Vitezovic (1652-1713).On je u svojim spisima razvio misao o cjelokupnoj Hrvatskoj u koju je ukljucio i Bosnu.Ona je prema Vitezovicu,"srce Ilirika"("Cuore Ilirici").Vitezovic je kao clan komisije za razgranicenje izmedju Habsburske monarhije i Osmanskog carstva nakon Karlovackog mira (1699) izradio elaborat beckom dvoru u kojem je Hrvate,Srbe i Slovence prikazivao jedinstvenim imenom Hrvata,trazeci da se Hrvatskoj pripoje sve juznoslavenske zemlje koje budu oslobodjene od Turaka.

Pretenzije prema Bosni i Hercegovini na osnovu "historijskih prava" ugarske krune iskazivala je i Habsburska monarhija pomocu historiografskih djela.Tako je na njen podsticaj i,vjerovatno,narudzbu napisao historicar L.A.Gebhardi 1780 godine Istoriju drzave Bosne i Rame.Publicirao ju je u okviru jedne visetomne Istorije svijeta.Posto je Habsburska monarhija tezila da osvoji i pripoji svom carstvu sve zemlje koje su nekada pripadale Ugarskoj i cekala priliku da istjera Osmansku imperiju iz Vlaske,Srbije i Bosne i Hercegovine i da naslijedi ovu na Balkanu,to je za njen generalstab i drzavne potrebe ceski historicar Maksimilijan Šimek napisao 1787 godine Politicku istoriju kraljevine Bosne i Rame od 867 do 1741 godine.Djelo je izaslo kad se car i kralj Josip II spremao da povede odlucujuci rat sa Turskom radi osvajanja Bosne,prosirenja svojih teritorija na svim posjedima Mletacke Republike na Balkanskom poluostrvu i,najzad,radi zauzimanja Albanije.Pretenzije Austrije prema Bosni i Srbiji naisle su na protivljenje vec nacionalno svjesnih i umnih ljudi iz redova Srba,koji su osporavali "historijska prava" na Bosnu i Srbiju.Arhimandrit i historicar Jovan Rajic je,u namjeri da ospori historicara Šimeka i austrijske pretenzije,napisao Istoriju raznih slovenskih naroda narocito Bugara,Hrvata i Srba (I-IV,Wien,1794).U njoj je prvi od svih srpskih spisatelja prikazao Bosnu kao srpsku zemlju.On je prvi medju Juznim Slavenima napisao i Istoriju juznoslavenskih naroda,i to sve na osnovu narodne tradicije i iz patriotskih pobuda.On,prirodno,nije mogao da napise kriticku historiju,jer nije koristio nikakve vjerodostojne izvore,niti potrebnu literaturu.Prije toga je napisao Kratku istoriju Srbije,Raske,Bosne i Rame(1793),slicne naucne vrijednosti.

U prvoj polovini 19.vijeka historijska nauka i njene pomocne discipline sporo su se razvijale.Otkricem i objavljivanjem mnogih primarnih pisanih izvora,u drugoj polovini toga vijeka,gotovo svi istaknutiji srpski i hrvatski historicari su se bavili i bosanskom historijom i dali svoj znacajan doprinos osvjetljavanju njene proslosti.Medjutim,u nedostatku sigurnih izvora iz ranog srednjeg vijeka svi su odredjivali cija je Bosna prema svome nacionalnom porijeklu.Tako je historicar i prvi pisac historije Bosne i Hrvatske dr.Vjekoslav Klaic (1849-1928) u svom radu Povijest Bosne do propasti kraljevstva (Zagreb,1882) napisao da je Bosna mozda bila hrvatska zemlja.Tu njegovu rijec mozda svjesno su previdjeli svi hrvatski povjesnicari,koji su mu bili savremenici ili zivjeli poslije njega.

O prvom srpskom historicaru Ljub Jovanovicu,koji je pokusao naucno da dokaze da je Bosna bila sastavni dio srpske zemlje i prvobitne drzave jos u ranom srednjem vijeku te njegovom nekritickom koriscenju izvora,vec je vilo govora.Od te Jovanoviceve rasprave,pa sve do danas(90-tih godina XX vijeka) u gotovo svim svim djelima nacionalne historije i u gotovo svim historijskim atlasima za skole Bosna se tretira iskljucivo kao srpska zemlja.

Uoci Drugog svjetskog rata znacajnije djelo o Bosni pod nazivom Historija Bosne (Beograd,1940) napisao je dr.Vladimir Corovic.Premda je pisao sa dosta objektivnosti,i on je zastupao tezu da je Bosna bila srpska zemlja.Nakon toga rata najobimnije djelo i sa najvise naucnih pretenzija napisao je dr.Sima Cirkovic pod naslovom Istorija srednjovjekovne bosanske drzave (Beograd,1964).Premda u ovoj knjizi ima izvanredno dobro i tacno napisanih poglavlja,opservacija i zakljucaka cini se da je knjiga imala prvenstveni zadatak da posluzi odredjenim politickim snagama kao naucno pokrice za pretenzije prema Bosni kao vjekovnoj srpskoj zemlji.I akademik dr.Mihailo Dinic je u svojim radovima uvrstavao rani period srednjovjekovne proslosti Bosne u istoriju srpskih zemalja.Nazalost,tako je to M. Dinic uradio i u Historiji naroda Jugoslavije(I,Zagreb,1953),koja je sacinjena na inicijativu Savjeta za nauku i kulturu pri vladi FNR Jugoslavije.U toj knjizi je proslost Bosne od VI do XII vijeka prosla gore negoli u udzbenicima Kraljevine Jugoslavije.Jer,taj period,koji se u toj Historiji obradjuje na 318 strana,Bosni je pripalo svega desetak redova,pa i to montirano na stetu historijske istine jedne stare juznoslovenske zemlje i drzave Bosne.

Proslost Bosne nije bolje tretirana ni u srpskim,ni u hrvatskim historijskim atlasima.Njihovi historiografi i kartografi su se,izgleda,presutno dogovorili o krojenju granica drzave Bosne u ranom srednjem vijeku.Jedni stavljaju granicu dodira hrvatske i srpske drzave u to doba na rijeci Vrbasu,drugi na rijeci Bosni,a treci na rijeci Drini - kako kome odgovara.U vrijeme postojanja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca,odnosno Jugoslavije,izdato je vise falsificiranih historijskih atlasa.Tako je u Istorijskom atlasu za opstu i narodnu istoriju koji je priredio istoricar Stanoje Stanojevic (1874-1937) Bosna prikazana tako da je sve od 9. do 12. vijeka bila jedna od srpskih zemalja i kao takva uvijek u sastavu srpske drzave.U ovom njegovom atlasu Bosna je u periodu od XII do XX stoljeca prikazana na jednoj omanjoj kartici srazmjera 1:2.750 000.Ovaj Stanojevicev atlas (zvanicni udzbenik za studente) izdat je,istog sadrzaja,i u Beogradu (1940-Geca Kon A.D.).U Skolskom istorijskom atlasu koji je izdat u socijalistickoj Jugoslaviji,a priredili ga Relja Novakovic,Gavra Skrivanjic,Vladimir Stojanovic i Zeljko Skalamara,a po narudzbi Zavoda za udzbenike u Beogradu (ovaj atlas je bio najtirazniji i dozivio je niz izdanja) drzava Bosna se tretirala u svim izdanjima kao srpska zemlja,i to sve od IX do XX vijeka.Najvjerodostojniji Istorijski atlas za nacionalnu istoriju (od rimskog perioda do zavrsetka I svetskog rata-1918) uradio je Dragutin Prljevic,a objavilo preduzece ZNANJE iz Beograda.U njemu Bosna prvi put,koliko autor ove Historije Bosne zna,u ranom srednjem vijeku nije naznacena ni kao srpska ni kao hrvatska zemlja.Drzava Bosna je tek u ovom atlasu imala tretman onakav kakav je ta zemlja u proslosti i zasluzivala.

Do sada je,cini se,najpotpunije i najobjektivnije objasnjena rana srednjovjekovna proslost Bosne u Istorijskom atlasu koji je izradio dr Zvonimir Dugacki za poduzece "UCILA" iz Zagreba 1972 godine.On prikazuje proslost Bosne bez ikakvih opterecenja i kompromisa.Prvi put Bosna je ucrtana kao drzava u sklopu Balkana i evropskih drzava u raznim periodima svoga postojanja...."

 

www.zemljabosna.com
09.10.2008.

Povelja Bosanskoga Bana Kulina

NAJSTARIJI BOSANSKI DRZAVNI DOKUMENT , DOSAD PRONADJEN

 

 


Povelja Bosanskoga Bana Kulina je napisana 29.avgusta 1189. godine na starobosanskom jeziku i Bosanskim pismom Bosancicom.Ovaj dokument je ne samo najstariji ,dosad pronadjeni, Bosanski drzavni dokument,nego je Povelja Bosanskoga Bana Kulina i najstariji drzavni dokument,od svih juznoslovenskih drzava!!

Ban Kulin,u glavnom dijelu te Povelje,kaze:

....Ja,Ban Bosanski Kulin,obecavam Tebi kneze Krvasu i svim gradjanima Dubrovcanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.

I pravicu drzati sa Vama i pravo povjerenje,dokle budem ziv.

Svi Dubrovcani koji hode kuda ja vladam,trgujuci,gdje god se zele kretati,gdje god koji hoce,s` pravim povjerenjem i pravim srcem,bez ikakve zlobe,a sta mi ko da svojom voljom kao poklon.

Nece im biti od mojih casnika sile,i dokle u mene budu,davati cu im pomoc kao i sebi,koliko se moze,bez ikakve zle primisli.Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evandjelje.

 


Prijepis glavnog dijela teksta Povelje Bosanskoga Bana Kulina na originalnom starobosanskom jeziku sa Bosancice na Latinicu,glasi:

....Ja,Ban Bosanski Kulin prisezaju Tebi,kneze Krvasu i vsim gradjam Dubrovcam,pravi prijatelj biti Vam,od sele i do vijeka,i prav goj drzati s vami i pravu vjeru do kole sam ziv.

Vsi Dubrovcane kire hode po moemu vladaniju,trgujuce,gdje si kto hoce kretati,gdje si kto mine,pravov vjerov i pravim srcem drzati je,bez vsake zledi,razvje sto mi kto da po svojov voljov poklon,i da im ne bude od mojih castnikov sile,i do kole u mene budu,dati im svijet i pomoc kakore i sebi,kolikore moze,bez vsega zloga primisla.Tako mi Bog pomagaj i sije Sveto Evandjelje.

 


kliknite ovdje da dodjete na stranicu sa glavnim sadrzajem www.zemljabosna.com

09.10.2008.

Stecci

STEĆCI

 

Radimlja,Stolac

 

ZAPIS NA STEĆKU IZ 1094 GODINE

Se znamenje Kneza Nenca,Velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegov Knez Muven,s` Božijom pomoćju i svojih vjernih,a s` inonom nijednom inom pomoćju,nego on sam.

Ti,koji pročitas moj kam,mozda si hodio do zvijezda.I vratio se,jer tami neima ništa do ponovo ti sam.

Človjek mojže vidjeti ono tšto nije vidio,tčuti ono tšto nije tčuo,okusti ono tsto nije otkusio,bit tami gdji nije bio,al` uvijek i svagdi,samo sebe može najti,ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemji bi,a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini,i tad bih samo Bosnu sanjo.

Človjece,tako da niesi proklet,ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta,kad bješe suša,pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

 

Donja Zgošća,Kakanj

 

Radimlja,Stolac

 

 

 

Radimlja,Stolac

 

 

 

STEĆCI,BOSANSKI SREDNJOVJEKOVNI EPITAFI

kliknite ovdje da dođete na stranicu sa glavnim sadržajem www.zemljabosna.com

 

Stećak sa uklesanim ljiljanima - Opličići,Stolac
09.10.2008.

Vladari Srednjovjekovne Drzave Bosne

VLADARI SREDNJOVJEKOVNE DRŽAVE BOSNE

 

http://www.zemljabosna.com

PERIOD OD 1154 DO 1322 GODINE

1154-1167....................Ban Borić
1167-1180.................... (Bizantijska okupacija)
1180-1204....................Ban Kulin
1204-1232....................Ban Stjepan
1232-1253....................Ban Ninoslav
1254-1267....................Ban Prijezda I
1267-1287....................Ban Prijezda I i Ban Stjepan Kotroman - DVOVLASCE
1287-1290....................Ban Prijezda II i Ban Stjepan Kotroman - DVOVLASCE
1290-1299....................Ban Stjepan Kotroman
1299-1304....................Ban Stjepan Kotroman i "Ban" Mladen I Šubić - DVOVLAŠĆE
1304-1313....................Ban Stjepan Kotroman i "Ban" Mladen II Šubić - DVOVLAŠĆE
1314-1322....................Ban Stjepan II Kotromanić i "Ban" Mladen II Šubić - DVOVLAŠĆE

PERIOD OD 1322 DO 1463 GODINE

1322-1353....................Ban Stjepan II Kotromanić
1353-1391....................Kralj Tvrtko I Kotromanić (krunisan 1377 god.)
1391-1395....................Kralj Stjepan Dabiša
1395-1398....................Kraljica Jelena Gruba
1398-1404....................Kralj Stjepan Ostoja
1404-1409....................Kralj Tvrtko II
1409-1418....................Kralj Stjepan Ostoja (vraća se na prijestol)
1418-1420....................Kralj Stjepan Ostojić
1420-1433....................Kralj Tvrtko II (vraća prijestol)
1433-1435....................Kralj Radivoj Ostojić
1435-1443....................Kralj Tvrtko II (ponovo se vraća na prijestol)
1443-1461....................Kralj Tomaš
1461-1463....................Kralj Stjepan Tomašević
1465-1467....................Kralj Matija Sabančić

09.10.2008.

Bosancica-Staro bosansko pismo

09.10.2008.

Podjela bosanske nacije-krajem XIX stoljeca

Sve do kraja 19-tog stoljeca Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv."Hrvatima" nit tzv."Srbima",nego Bošnjacima,a tzv."srpsko-hrvatski" politicki faktor nije imao nikakvog znacajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.

Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam medu Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i tzv."hrvatstvo",dok "pravoslavaca" prakticno nije ni bilo u Bosni sve do ulaska Bosne u sastav Otomanskog Carstva.

Medutim,krajem 19-tog stoljeca to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noci postaju tzv. "Hrvati" i tzv. "Srbi".Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada pocinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda,što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije dogadalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu,a ne protiv nje.

O Bosnjacima,kao jednom narodu tri razlicite vjere,govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin,govoreci o "potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena".

Osvrnimo se,dakle, na Nacertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Nacertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: ...K ovome treba dakle uciniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Da bi plan velike Srbije tekao bez vecih problema,i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka",i od strane "coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg." (ovdje je znacajno primjetiti da Garasanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni,dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka,bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolicki Bošnjaci,tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema "preobratiti",odnosno posrbiti, Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:"Na istocnog veroispovedanija Bošnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak.".NAPOMENA:U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca....Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv."bosanski Srbi"),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veci problem,pak,Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika,pa o tome kaze:"Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bošnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri."

Bosnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noci postali tzv. "bosanski Hrvati",ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar,Nada Klaic,itd.

Tako,hrvatski historicar Tomislav Raukar kaze vrlo jasno: "U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave... "

"Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje.

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu,po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,hrvatski historicar Dr Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE",Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

"....No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca...."

Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Citav ovaj fenomen,u svojoj cuvenoj pjesmi "Pjesma Bošnjaku" koju je objavio list "BOŠNJAK" u izdanju od 2. VII, 1891 godine,opisao je i Safvet-beg Bašagic rijecima:

 

www.zemljabosna.com

Znaš Bošnjace, nije davno bilo,

 

Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,

 

Kad u našoj Bosni ponositoj,

 

I junackoj zemlji Hercegovoj,

 

Od Trebinja do Brodskijeh vrata,

 

Nije bilo Srba ni Hrvata.

 

A danas se kroz svoje hire,

 

Oba stranca ko u svome šire. [...]

 

Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago,

 

Naše ime ponosno i drago.
09.10.2008.

Poucni Linkovi



http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/silajdzic-uputio-pismo-zvanicnicima-una

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/blokiranje-bih-ka-clanstvu-u-eu

http://www.un.org/icty/bhs/cases/stanisic/indictment/stan-ii030501b.htm

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/komsic-silajdzic-rekao-poznate-stvari

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/radmanovic-poslao-pismo-celnicima-un

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/silajdzic-vrijeme-je-da-un-ispravi-svoje-greske

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/globus/otvoreni-tajni-arhivi-o-minhenskom-sporazumu

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/imenovati-opstruktore-povratka-izbjeglica

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/znacaj-ljudskih-prava-i-sloboda

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/ideja-aparthejda-ne-moze-opstati-u-bih

http://www.sarajevo-x.com/clanak/080929081

http://www.veritas.org.yu/bilteni/Bilten_54.pdf

http://www.bogbosnaibosnjastvo.org/hrvatskaagresijanabih.htm

http://secint24.un.org/icty/bhs/cases/blagojevic/judgements/040405/blag-judg040405b.htm

http://www0.un.org/icty/bhs/cases/momir_nikolic/judgements/031202/nik-tj031202b.htm

http://un.org/icty/bhs/cases/seselj/documents/pre-trial/ses-ptbrief070731b.pdf

http://www.un.org/icty/bhs/cases/krajisnik/krajisnik_cis.htm

http://www.un.org/icty/bhs/cases/krajisnik/krajisnik_cis.htm

http://www.un.org/icty/bhs/cases/babic/babic_cis.htm

http://www.un.org/icty/bhs/cases/seselj/seselj_cis.htm

http://www.bosona.net/index.php?option=com_content&task=view&id=18&Itemid=41

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/silajdzic-uputio-pismo-zvanicnicima-una

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/blokiranje-bih-ka-clanstvu-u-eu

http://www.un.org/icty/bhs/cases/stanisic/indictment/stan-ii030501b.htm

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/komsic-silajdzic-rekao-poznate-stvari

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/radmanovic-poslao-pismo-celnicima-un

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/silajdzic-vrijeme-je-da-un-ispravi-svoje-greske

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/globus/otvoreni-tajni-arhivi-o-minhenskom-sporazumu

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/imenovati-opstruktore-povratka-izbjeglica

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/znacaj-ljudskih-prava-i-sloboda

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/ideja-aparthejda-ne-moze-opstati-u-bih
http://www.sarajevo-x.com/clanak/080929081
http://www.zemljabosna.com/sadrzaj1.html
http://www.vreme.com/arhiva_html/467/08.ht
http://www.most.ba/119/012.aspx
http://www.znaci.net/00001/23.htm
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/nova-optuznica-protiv-karadzica-suzena-za-14-bh-opcina
http://www.un.org/icty/bhs/latest/press/p759-t.htm
http://www.bim.ba/bh/106/10/8628/
http://www.veritas.org.yu/bilteni/Bilten_62.pdf
http://moljac.hr/biografije/abdic.htm
http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=1971&Itemid=94
http://un.org/icty/bhs/cases/milosevic/documents/docpros/mil-pros040119b.pdf
http://www.nacional.hr/articles/view/10862/
http://bs.wikipedia.org/wiki/Genocid_u_Bosni_i_Hercegovini
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/mackenzie-vrijedja-zrtve-silovanja
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/dudakovic-abdiceva-samoljubljivost
http://www.zemljabosna.com/sadrzaj1.html
http://www.vreme.com/arhiva_html/467/08.html
hhttp://www.zemljabosna.com/sadrzaj1.html
http://www.zemljabosna.com/karta_bosne_1600_godine.html
http://www.zemljabosna.com/pjesma_bosnjaku.html
http://www.most.ba/119/012.aspx
http://www.geocities.com/Athens/Troy/9892/bhelz.html
http://sh.wikipedia.org/wiki/Historija_Bosne_i_Hercegovine
http://bs.wikipedia.org/wiki/Historija_Bo%C5%A1njaka
http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanski
http://www.bosnianlanguage.com/
http://sh.wikipedia.org/wiki/Crkva_bosanska
http://bs.wikipedia.org/wiki/BiH
http://shmajser.wordpress.com/2006/12/03/etnicka-odrednica-bosanskih-vladara-bosnjani/
http://www.zemljabosna.com/agresorski_historicari.html

Objavio/la haler prije 0 sekundi #

Upišite komentar:

Vaš username:

09.10.2008.

Poucni Linkovi

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/silajdzic-uputio-pismo-zvanicnicima-una
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/blokiranje-bih-ka-clanstvu-u-eu
  
http://www.un.org/icty/bhs/cases/stanisic/indictment/stan-ii030501b.htm
     
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/komsic-silajdzic-rekao-poznate-stvari
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/radmanovic-poslao-pismo-celnicima-un
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/silajdzic-vrijeme-je-da-un-ispravi-svoje-greske
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/globus/otvoreni-tajni-arhivi-o-minhenskom-sporazumu
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/imenovati-opstruktore-povratka-izbjeglica
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/znacaj-ljudskih-prava-i-sloboda
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/ideja-aparthejda-ne-moze-opstati-u-bih
   
http://www.sarajevo-x.com/clanak/080929081
   
http://www.veritas.org.yu/bilteni/Bilten_54.pdf
   
http://www.bogbosnaibosnjastvo.org/hrvatskaagresijanabih.htm
   
http://secint24.un.org/icty/bhs/cases/blagojevic/judgements/040405/blag-judg040405b.htm
  
http://www0.un.org/icty/bhs/cases/momir_nikolic/judgements/031202/nik-tj031202b.htm
   
http://un.org/icty/bhs/cases/seselj/documents/pre-trial/ses-ptbrief070731b.pdf
   
http://www.un.org/icty/bhs/cases/krajisnik/krajisnik_cis.htm
   
http://www.un.org/icty/bhs/cases/krajisnik/krajisnik_cis.htm
   
http://www.un.org/icty/bhs/cases/babic/babic_cis.htm
   
http://www.un.org/icty/bhs/cases/seselj/seselj_cis.htm
   
http://www.bosona.net/index.php?option=com_content&task=view&id=18&Itemid=41
 
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/silajdzic-uputio-pismo-zvanicnicima-una
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/blokiranje-bih-ka-clanstvu-u-eu
  
http://www.un.org/icty/bhs/cases/stanisic/indictment/stan-ii030501b.htm
     
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/komsic-silajdzic-rekao-poznate-stvari
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/radmanovic-poslao-pismo-celnicima-un
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/silajdzic-vrijeme-je-da-un-ispravi-svoje-greske
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/globus/otvoreni-tajni-arhivi-o-minhenskom-sporazumu
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/imenovati-opstruktore-povratka-izbjeglica
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/znacaj-ljudskih-prava-i-sloboda
   
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/ideja-aparthejda-ne-moze-opstati-u-bih    
http://www.sarajevo-x.com/clanak/080929081 
http://www.zemljabosna.com/sadrzaj1.html
http://www.vreme.com/arhiva_html/467/08.ht
http://www.most.ba/119/012.aspx
 http://www.znaci.net/00001/23.htm  
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/nova-optuznica-protiv-karadzica-suzena-za-14-bh-opcina
http://www.un.org/icty/bhs/latest/press/p759-t.htm
http://www.bim.ba/bh/106/10/8628/
http://www.veritas.org.yu/bilteni/Bilten_62.pdf
http://moljac.hr/biografije/abdic.htm
http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=1971&Itemid=94
http://un.org/icty/bhs/cases/milosevic/documents/docpros/mil-pros040119b.pdf
http://www.nacional.hr/articles/view/10862/
http://bs.wikipedia.org/wiki/Genocid_u_Bosni_i_Hercegovini  
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/mackenzie-vrijedja-zrtve-silovanja  
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/dudakovic-abdiceva-samoljubljivost
http://www.zemljabosna.com/sadrzaj1.html
http://www.vreme.com/arhiva_html/467/08.html
hhttp://www.zemljabosna.com/sadrzaj1.html    
http://www.zemljabosna.com/karta_bosne_1600_godine.html
http://www.zemljabosna.com/pjesma_bosnjaku.html
http://www.most.ba/119/012.aspx
http://www.geocities.com/Athens/Troy/9892/bhelz.html
http://sh.wikipedia.org/wiki/Historija_Bosne_i_Hercegovine
http://bs.wikipedia.org/wiki/Historija_Bo%C5%A1njaka
http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanski
http://www.bosnianlanguage.com/
http://sh.wikipedia.org/wiki/Crkva_bosanska
http://bs.wikipedia.org/wiki/BiH
http://shmajser.wordpress.com/2006/12/03/etnicka-odrednica-bosanskih-vladara-bosnjani/
http://www.zemljabosna.com/agresorski_historicari.html


 


 


 


 

09.10.2008.

Imenujmo Glavne Aktere i Licnosti Apsurdnih Ratova

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje

IX

VOJNIČKO RAZMIŠLJANJE O UNAPRED IZGUBLJENOM RATU – RATOVIMA

“Nadajmo se da su sa ovim tragičnim ratom, dakako uz visoku cenu, konačno pokopane dve velike istorijske zablude – o srpskom jugoslovenstvu i velikoj Srbiji, koje su srpski narod odvele na stranputicu istorije.”

Publicista Milenko Marković

IMENUJMO GLAVNE AKTERE I LIČNOSTI APSURDNIH RATOVA


Vojničko razmišljanje o unapred izgubljenom ratu, završiću kao i izlaganje na Okruglom stolu Društva za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji (1941-1945), održanom od 5. do 7. decembra 1995. u Beogradu.

“SFRJ je vojno poražena iznutra. JNA je razbila sama sebe. Uloga Vrhovne komande i ŠVK ne može da bude drugačije ocjenjena nego negativno. Uzroka razaranja SFRJ je više, ali, kada se stvar svede na glavne uzroke, moglo bi se reći da je to:

- odstupanje Srbije od osnova ravnopravnosti, demokratije i nužnog strpljenja u međusobnim odnosima, a to odstupanje je postepeno sazrevalo od pojave Memoranduma SANU, kao idejno-političke platforme;

- fatalna politika Beograda i Zagreba oko podjele Bosne, i

- odstupanje armijskog vrha od koncepcije opštenarodne odbrane i principa na kojima je građena.

A kada su se idejno i planirano spojili - kada je ratna politika našla agresivnu silu, počela je ofanziva - psihološko-propagandni rat, početni oružani sukobi kao prethodnica i priprema ratova. Agresivnost nije mogla a da ne izazove reakcije u drugim djelovima SFRJ, specifične od sredine do sredine, koje su, zatim, u toku rata, i same mjenjale svoj karakter, pri čemu se dešavalo da prvobitni branioci postanu agresori, uz obilje ratnih zločina na svim stranama” (“Stvaranje i razaranje Jugoslavije”, str. 191).

Bilo je više prekida i obnavljanja ratnih dejstava od 1990. do 1995, kada je nađen spas u miru i protiv svih onih snaga na Balkanu koje mogu da ugroze druge. Prije ili kasnije, neizbježni su demilitarizacija svih, povratak izgnanih, granice bez pasoša, garancije manjinskih prava, ugovori između bivših jugoslovenskih država o ratnoj odšteti, abolicija učesnika i kažnjavanje svih ratnih zločinaca. A ko, eventualno, ispolji silu, na njega treba ići svim demokratskim snagama kod nas i uz pomoć svijeta.

Glavne ličnosti apsurdnih ratova (S. Milošević, F. Tuđman i A. Izetbegović) bili su tri sedmice zatvoreni, uhapšeni i ugošćeni u vonjoj bazi Rajt-Peterson, gdje je okončano najveće ubijanje poslije Drugog svetskog rata. To se dogodilo u vrijeme kada su ratovi izgubljeni i pošto je izvršeno oko 3.500 vazdušnih akcija NATO i drugih snaga po Bosni i Hrvatskoj - u vrijeme kada je broj NATO napada bio približno jednak broju najviše ispaljenih projektila na Sarajevo u jednom danu i kada je izmjenjen opšti odnos snaga.

I tu su sva trojica na mirovnoj konferenciji u Dejtonu položili oružje i doživjeli poraz – 21. novembra 1995. Dobro bi bilo da su ostali u Ohaju ili negdje drugde… Na listi poznatijih “političara” i “vojskovođa”, koji snose najveću krivicu, su R. Karadžić, R. Mladić, M. Martić, V. Šešelj, D. Kordić i još neki - za i pred Hag. A da li je lista kompletna - sa svih strana? Gdje su kreatori i glavni realizatori rata? Gdje su “vojskovođe” sa Vukovara, Podrinja, Konavlja i Dubrovnika, Lovinca i Velebita, Zadra, Sarajeva, Mostara, Jajca, Foče, Bihaća, Prijedora, Ahmića, Srebrenice, Medačkog džepa, izvršioci “Bljeska” i “Oluje”, a posebno sa onih taktičko-operativnih pravaca i punktova gdje je sve opustošeno?

Gdje su “političari” koji su vršili smotre pred odlazak u bojeve i rušilačke pohode, koji su pozdravljali i odlikovali i nakon zločina? Gdje su rušioci više hiljada spomenika velikog antifašističkog rata 1941-1945. - iz Užica, Vukovara, Foče, Jajca, Marijinih Prkosa, Titovog Drvara, Srba, Titove Korenice, Ličkog Kamenskog, Petrove gore, Šamarice, Kozaračke Mrakovice, Klisa, Sutjeske, Neretve, Sremskog fronta i hiljade drugih, porušenih po Hrvatskoj i Bosni od strane raznih vojski.

Gdje su svi vrhovni komandanti, ministri odbrana i unutrašnjih poslova, načelnici generalštabova i stožera, komandanti armija, korpusa i zbornih područja? Svi oni treba da budu barem svjedoci onoga što se događalo u njihovo vrijeme i u njihovim “zonama odgovornosti”.

Bez odgovornosti najodgovornijih - nema pravog i stabilnog mira, nema perspektive i vraćanja prirodnim tokovima saradnje naroda koji moraju da žive zajedno, jer su geografski jedni kraj drugih, kulturno-istorijski povezani, ekonomski međuzavisni. Sve su to ključna pitanja za novostvorene države na jugoslavenskom prostoru, ali i za međunarodnu zajednicu. Na tome se, u stvari, polaže najveći moralni ispit.

Ako na haškoj klupi i domaćim klupama budu sjedili samo izvršioci druge, treće, četvrte komande, poraz će biti mnogo veći, posljedice još trajnije, domašaji širom svjeta nesagledivi, a novom zlu će se širom otvoriti mnoga nova vrata…

Apsurdni YU-ratovi izmjestili su iz ležišta uobičajene predstave i izmjenili značenja mnogih pojmova. Oni koji su sebe smatrali ili još smatraju pobjednicima, faktički su gubitnici. Poraženi, zbog toga što su vjerovali da se takvo zlo ne može dogoditi, nevinošću svojih stradanja i impozantnošću patnje, uzdizali su se u moralne pobjednike čak i kada su po svemu bili gubitnici.

U svim vremenima i na svim prostorima, dezerteri su smatrani izdajnicima i kukavicama. U ovom ratu-ratovima oni to nisu, čak su izazivali divljenje, imali podršku poput momka koji je od Vukovara dotjerao transporter u Beograd i garažirao ga pred Saveznom skupštinom. A najtragičniji primjer je mladić koji je, u moralnoj dilemi šta su zapravo dužnost, patriotizam, hrabrost, a šta manipulacija, zloupotreba, zločin, izdaja, između dva stroja negdje kod Šida ispalio metak na sebe. Ti ljudi zaslužuju spomenike, a u obnovi porušene istorije naći će se valjda na više strana mjesta i za spomenike “nepoznatom dezerteru”.

U ovom ratu ili poslije njega, razišli su se republički predsjednici i vladari sa svojim posljednjim predstavnicima u Predsjedništvu SFRJ. Slobodan sa Borom Jovićem, Franjo sa Stipom Mesićem, Alija sa Bogićem Bogićevićem, i Momir sa Brankom Kostićem. Istomišljenici ili se nisu razdvajali, ili su ostali zajedno - Kučan sa Drnovšekom i Gligorov sa Tupurkovskim. I među mnogim vojskovođama je rascjep. A bilo je i mnogo drugih razvoda brakova, svojevremeno sklopljenih iz velike ljubavi ili koristoljublja...

Knjige svih takozvanih “vrhovnih komandanata” - knjiga J. Drnovšeka “Moja resnica”, knjiga B. Jovića “Poslednji dani SFRJ”, knjige S. Mesića, B. Kostića, D. Ćosića i V. Kadijevića, mada su različite - značajni su izvori - dokumenti. U principu, uglavnom, pisane kao opravdanja, predstavljaju, svaka na svoj način, optužnice za druge ali i za autore, za ono što su učinili, ali i za ono što nisu učinili a bili su dužni da učine.

Vrijednost knjiga bivših vrhovnih komandanata i članova bivšeg Predsjedništva SFRJ i SRJ je u tome što iznose (a da li još sve?) njima poznate činjenice o ratu-ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i o ulozi lidera republika koje su predstavljali u jugoslovenskom vrhu. Pokazuje se koliko su oni, a koliko drugi kreirali politiku i planirali rat-ratove.

Malo je bilo onih koji su mogli zamisliti sve što se dogodilo, a dogodilo se najgore.

Imenujmo, i bez okolišavanja, sve koji su to započeli i napravili. Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su otišli suviše i toliko daleko da ne mogu nazad iako to pokušavaju. Idu i dalje stranputicom, kockaju se, radi ostajanja na vlasti, sa vitalnim interesima Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore.

Savremena istorija, i u našem slučaju, pokazuje da se nasiljem ništa trajnije ne može oteti, ni podjeliti ono što pripada drugom, razdružiti ono što je suštinski zajedničko. Ništa se ne može dobiti silom, na dugi rok. Neka stigne kazna sve ideologe, organizatore i realizatore, one koji su to zaslužili. Narodna mudra izreka kaže - ničija sila nije dovijeka.

Rat nije završen, niti je naš povratak u svijet moguć dokle god ne budemo ispunili prihvaćene međunarodne obaveze, a to su:

Cjelovita BiH u okviru ranijih granica.

Saradnja sa Hagom (a ne prkos) i kažnjavanje krivaca za rat.

Međusobno priznanje jugoslovenskih republika.

Povratak svih izbjeglica.

Dijalog sa Albancima na Kosovu.

Pravog mira nema dok ne prestane specijalni rat, koji još traje, dok Srbi u Hrvatskoj, Bošnjaci, Srbi i Hrvati u BiH, Albanci i Mađari u Srbiji ne budu pravno i stvarno konstitutivni djelovi u tim republikama. Dok sa scene ne odu glavni inicijatori i “vojskovođe” u besmislenim ratovima, dok ne nestane njihova netolerantnost, nacionalistička dvoličnost i tvrdokornost u međusobnim i odnosima sa svjetom, dok ne odu oni koji su napravili etnički čiste regione i države.

I na kraju, dok ne dođu nove, svježe, savremene - treće snage, sposobne da u različitostima koje treba poštovati, vide zajednički interes i budućnost, a to su snage demokratske i antifašističke orijentacije.

“Smatram da nostalgija za kojom se žudi ili kojoj se nadamo, za idiličnom Jugoslavijom – pripada svetu mitologije. Ali ima mesta saradnji na novim osnovama i mi možemo i moramo da idemo u susret toleranciji, civilizaciji i demokratiji, jer nam taj put budućnosti diktiraju tekovine NOB-a.”

Profesor Sinan Hasani

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje
08.10.2008.

Zakuhano u Glavama Kvazi-Intelektualaca

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje

V

INTELIGENCIJA, KONFESIJE I PARAMILITANTNE SNAGE - BOJOVNICI BESMISLENOG RATOVANJA

“Ne treba se varati, ovaj rat je zakuvala inteligencija ili mali, sitni egzekutori, aparatčici poput Slobe Miloševića. Posle su to divno realizovale ove vojne gluperde, ali je sve to zakuvano u glavama intelektualaca.”

Arhitekta Bogdan Bogdanović

 

ZAKUVANO U GLAVAMA KVAZI-INTELEKTUALACA

 

Na površini svakog rata, pa i besmislenih jugoslovenskih ratovanja počev od 1990. godine (ako ne i ranije, ako se uzmu u obzir njihove najave i pripreme), nalaze se politički i vojni vrhovi.

Međutim, oni nisu i jedini ključni faktori. Uvažavajući pouke narodnog iskustva da je “povika na vukove, a i lisice meso jedu”, valja skrenuti pažnju na to da vrhunskim političarima i “vojskovođama” treba priključiti i druge, čiji je doprinos izbijanju rata također izuzetan, da se ne bi umanjile njihove pogubne zasluge, a ni odgovornost pripisala isključivo onim prvim. Zato, bar sumarno, treba razmotriti i odnos djela inteligencije i vjerskih konfesija prema ratu, kao i ulogu paramilitantnih formacija u njemu

George Orwel, engleski književnik, sudionik španskog građanskog rata i ljevičar, pisao je: “Kada se u funkciji širenja mržnje i laži nađu nauka i umjetnost, defetizam duha postaje stvarnost, pa u vrtlogu konflagracije, čovjek je krvožedna hijena, a narod bijesan čopor zvijeri.” Na jugoslovenskim prostorima autoritet nauke, aktivnost “intelektualne elite” u funkciji javnih medija, stavljeni su, prije svega, u periodu od 1988. do 1995. u službu ratne indoktrinacije javnog mnjenja. Neke naučne i stručne institucije su nastojale da ideološke smjernice “očeva otadžbine” predstave kao utemeljenje u sopstvenom nacionalnom biću, čija budućnost traži “radikalno revidiranje pogleda na međunacionalne odnose koje je formirao NOP” (Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU - Memorandum, 12. februara 1991).

Najuglednije nacionalne naučne institucije vrlo su brzo odustale od “objektivnog posmatranja jugoslovenskog društva i državne zajednice, pa su sopstveni etnos uzdigle na pijedestal božanskog mučenika, neprekidno izloženog torturi nevjernog brata-zlotvora” (Dr Mladen Dušanić, “Akribija ili fantastika”, 1992). Bez obzira da li je riječ o onima u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu, brojnim (“đavolskim”) “naučnim djelima” i publicističkim izmišljanjima i brbljanjima, najprije su “znanstveno rasturili promašaje” “neprijateljskog jugoslovenskog konstruktivizma”, iz kojeg su, kao takvog, neminovno proizišli “neravnopravan položaj”, “podređenost”, “zapostavljenost” i “diskriminacija” sopstvene nacije (republike). Kao nosioce “nacionalnog kolonijalizma”, “gospodarske pljačke”, “privredne otimačine”, “asimilacije”, “terora”, “poniženja”, “šovinizma” i “obespravljenosti”, uvijek su identifikovani oni “drugi narodi” i njihove političke i vladajuće strukture.

U Srbiji, najuglednije naučne i stručne institucije, udruženja umjetnika, mnoge kulturne ustanove i prosvjetne asocijacije prihvatile su “antibirokratsku revoluciju” i “događanje naroda”, uz prepoznavanje i otkrivanje glavnih nosilaca “antisrpske koalicije” (Slovenija, Hrvatska, Albanci, nacionalne manjine, Njemačka, Austrija, EZ, Vatikan, Kominterna, “autonomaši”, “titovci”, “komunisti” i, na kraju - cijeli svijet). Prema mišljenju nekih akademika, međunacionalne tolerancije, vjerski ekumenizam, a pogotovo “partizansko, već u Drugom svjetskom ratu ostvareno, bratstvo i jedinstvo, kojega su promovisali srbofobi”, nanijeli su “više zla srpskom narodu”, nego petovjekovno robovanje pod Turcima.

Pa, ipak, uoči i u prvoj fazi besmislenog rata-ratova, najdalje je otišla SANU, koja je Srbe proglasila za “najugroženiji i mržnjom okruženi narod”, a Jugoslaviju (“prvu” i “drugu”) je ocjenila kao “državu srpske protivurečnosti, pri čemu neravnopravnost (kao najbliže određenje) nije proisticala samo iz odnosa političke i ekonomske dominacije pojedinih republika, već i iz rasprostranjenog psihološkog fenomena - antisrpstva, kao trajnog svojstva pripisivanog pojedinim narodima, nacionalnim manjinama, pojedincima i čitavim ideologijama” (Dr Olivera Milosavljević, “Upotreba autoriteta nauke”, “Republika”, 1 - 31. avgusta 1995).

Poslije izjave predsjednika Slobodana Miloševića da “za nas konfederacija nije država” (“Politika”, 16. januara 1991), naučne institucije i intelektualna elita tvrdili su da “savez suverenih država predstavlja klopku za Srbiju” (“Politika”, 24. avgusta 1991), pa se “po svaku cenu mora sprečiti konzerviranje Jugoslavije kao savezne države” (“Politika”, 30. avgusta 1991). Odbacujući bilo kakvu mogućnost obnove Jugoslavije, čiji poredak se ne bi temeljio na unitarističko-centralističkoj osnovi (“jedan čovek - jedan glas”), pojedini članovi SANU, zastupajući tezu “svi Srbi u jednoj državi”, zalagali su se za “novu jugoslovensku državu u koju će svakako ući Srbija, Crna Gora, Srpska republika Bosna i Hercegovina i Republika Krajina” (“Politika”, 29. decembra 1991). Razumije se, put do ostvarenja takvog cilja vodio je preko ruševina zajedničke države i inauguracije prava na nezavisnost svih “konstitutivnih naroda”, izraženom u “apsolutnoj državnosti”.

Neminovnost rasturanja zajedništva zahtjevala je izbor puta i metoda razrješenja mnogih problema (teritorijalnih, vojnih itd.). Osnažene ideje o “Velikoj Srbiji” sa zapadnim granicama na liniji Karlobag-Virovitica i revitalizacija obnove “Stare (južne) Srbije”, koje su zastupale i “naučno” branile brojne “meritorne institucije”, udruženja umjetnika i “duhovna elita”, s jedne strane, pokrenule su srpsku ofanzivnu nacionalnu isključivost, a s druge, razvile i osnažile “odbrambene mehanizme ugroženih etnosa”. Tako su međunacionalne mržnje omogućile mobilizaciju silnog nagona “samoodržanja”, pretočenu u želju za ratnom pobjedom, koja se ostvaruje svim, pa i nebiranim sredstvima.

Zaokret ka ratnoj opciji, pojedini predstavnici “intelektualne elite” branili su hipotezom o Srbima kao najstarijem, najljudskijem i najhumanijem “nebeskom narodu”, pa prema tome, “srpsko pitanje” i nije ništa drugo do “demokratsko pitanje”, nerješivo “bez božanske pomoći”. Upravo zbog toga “danas (1991), kao i nekad, izabrati zemaljsko carstvo znači izgubiti sebe dotadašnjeg, tj. ubiti samog sebe” (“Politika”, 28. juna 1989). Zato za srpski narod “rat je mir - sloboda ropstvo” (Orwel), jer “bez borbe nema opstanka, a u stvari, bez smrti nema vaskrsenja”, pa “neutralnost danas kada se protiv srpskog naroda vodi rat, smatram božijim i moralnim kukavičlukom” - upozorava Dobrica Ćosić (“Politika”, 26. jula 1991).

Pretendujući na pravo teritorijalne ekspanzije “silom oružja”, mnoge kulturne i naučne ustanove nastojale su osporiti valjanost “komunističkih (avnojevskih - I. R.) republičkih granica” (“Politika”, 16. oktobra 1991; “Avanti”, 3. februara 1992), tvrdeći da “istorijsko, nasledno, geopolitičko, etničko i prirodno pravo daje JNA legalitet” ostanka, prije svega, “u Bosni, a zatim i u srpskim krajevima i oblastima” (“Politika”, 2. marta, 24. avgusta 1991. i, 8. aprila 1992). Zato će u toku ratnih dejstava ratoborni akademici i umjetnici bezrezervno podržavati borbena dejstva JNA u Hrvatskoj i BiH: “JNA treba da se koncentriše na granici između onih krajeva gde je većina srpskog naroda i drugih delova Hrvatske. Zna se koji su to krajevi - Krajina, Slavonija, Baranja i zapadni Srem” - upozorava akademik M. Marković (“Politika”. 29. septembra 1991).

Agoniju i rasturanje na prostorima tzv. avnojevske Jugoslavije su podsticale, podupirale i aktivno pomagale hrvatske naučne institucije i “apostoli duhovne avangarde”. Na temelju “paroksizma hrvatskih rasističkih teoretičara (dr Ante Starčević, dr Domeniko Mandić, dr Krunoslav Draganović, dr Mladen Lorković, dr Franjo Tuđman, dr Dalibor Brozović), ugrađenog u kult države (po ugledu na nacistički ‘volkscher Staat’) i njen pravni poredak, Srbi su ponovo proglašeni za najvećeg neprijatelja hrvatskog naroda” (Dušan Plenča, “Reinkarnacija ustaškog i četničkog pokreta”, Stvaranje i razbijanje Jugoslavije, Beograd, 1996), da bi u periodu 1990-1995. ponovo brojno zaživjele “znanstvene” studije o ustaškoj zločinačkoj tvorevini NDH kao “izrazu povijesnih težnji hrvatskog pučanstva za svojom samostalnom državom” (“Nedjeljni vjesnik”, Zagreb, 25. februara 1990). U isto vrijeme, neviđena zvjerstva Pavelićevih mastodonata minimizirana su do “niskih razmjera” (dr Franjo Tuđman, “Bespuće povijesne zbiljnosti”, Zagreb, 1992).

Razumije se, “povijesna znanost” i “domoljubivo pjesništvo”, pored osude “balkanskih cigana”, bezgraničnim zalaganjem “uma, duha i Božje milosti” nastoji dokazati (i legalizovati) “neprikosnoveno pravo lijepe naše na teritorijalnu cjelovitost” (“Večernji list”, aprila 1992), koja je podrazumjevala bezrezervnu reviziju “avnojevskih” granica: “Gospodo, i u zemlji i u inostranstvu, hrvatski narod se ne može svesti na ovakve postojeće granice, jer te su se granice uspostavile u doba turske najezde, a ostale su do danas” - izjavio je dr Franjo Tuđman u proljeće 1990 (“Spiegel”, 28. juna 1990). I besmrtnici Hrvatske akademije znanosti su se također potrudili tumačenjem da je revizija “granica domovine”, prije svega, usmjerena prema istoku, jer: “Bosna čini geopolitičku cijelinu sa Hrvatskom... i to su prirodne i istorijske granice Hrvatske... koje su se izmjenile silom turske i srpske penetracije” (“Borba”. 12. aprila 1990).

Razaranje “nacionalnih i vjerskih (srpskih, jevrejskih, romskih) individualiteta na osnovama velikonjemačkog i frankovačko-ustaškog rasizma, NDH je sprovodila ne samo putem teritorijalnog čišćenja od svih pripadnika osuđenih naroda, već i primenom genocida u svim oblastima kulture i nauke, cinično nazvanim “drugom revolucijom”. Idejno identičan, a državnički prilagođen novim, radikalno drugačijim, objektivnim i subjektivnim uslovima, Tuđman reinkarnaciju ustaške “druge revolucije” proglašava “suvremenim kulturnim preporodom”. Reč je o inauguraciji strogo kontrolisanog javnog mnjenja suludom snagom duhovnog terora koji mas-medije pretvara u jazbinu licemerstva, a umetnike i naučnike u marionete” (Dušan Plenča, n.d. str. 168-169).

Vladajuća struktura u Hrvatskoj, uz svestrano angažovanje “domoljubivih znanstvenika i umjetnika”, temeljno je “očistila” biblioteke, pozorišta, muzeje, galerije, izdavačke kuće i kulturne institucije “od prostačkih natruha i podrivačkih supstituta naših misli i naših pogleda na budućnost hrvatskog doma” (“Feral Tribjun”, 8. decembra 1995). Stručnjaci, poput Zvonka Makovića, zapaženog hrvatskog likovnog kritičara, natruhama su proglasili tempere, ulja, akvarele, grafike, plastiku i skulpture srpskih slikara i vajara. Istovjetnu sudbinu doživjela su i najbolja djela “jugoslovenskih bizantinaca, nostalgičara i ortodoksa, dok je ćirilica protjerana preko Save i Dunava” (“Politika”, 25. decembra 1995).

Opsjednuti ratom i njegovim necjelovitim, ograničenim i sporodolazećim mirom, uslovljenim pobjedom ili porazom, bili su i ostali nužni objekti istraživanja i duhovnog oslikavanja, ali kada ta problematika postane faktorom javne socijalne i nacionalne misli i propulzionom snagom ponašanja vladajućih sila, nauka i umjetnost, kultura i prosvjeta, postaju daleko odgovornije za formiranje i ponašanje javnog mnjenja od bilo kojeg dejstvujućeg faktora ili upravljačke strukture.

Jer, spregom nauke, umjetnosti, publicistike i javnih medija, oblikovano je javno mnjenje u duhu ideologije (programa) vladajućih struktura, pa je manipulacija populacijom u pravcu rasturanja Jugoslavije, poprimila neslućene razmjere. Razumije se, međunacionalna mržnja stvarana je i širena svim sredstvima: preko štampe, radija, televizije, filma, pozorišnih dramoleta, mitinzima, saopćenjima i deklaracijama, demonstracijama i manifestacijama, raspravama na “naučnim” skupovima, apoteozama sopstvenog etnosa, prokletstvima i anatemama “narodnih izdajnika” (mirotvoraca) - sveopćim duhovnim terorom, od kojega nije bilo zaštite. Već “1990-1991. postalo je sasvim izvjesno da se jugoslovenski problem neće riješiti dogovorima i sporazumima, već krvlju, ognjem i mačem neslućenih razmjera” - tvrde poznate apologete HDZ Georg Reissmüller i Carl Sttöhn (“Der Stern”, 1992).

Pripremajući se za besmisleni rat-ratove oblikovanjem javnog mnjenja, vladajuće strukture su često ukidale one medije koji su ukazivali na neizbježnost nastupajuće ratne apokalipse. Demokratska svjetska javnost, a prije svega, “Međunarodni fond medija”, polazeći od pretpostavke da su “nezavisni i slobodni mediji temelj demokratije, a ujedno nezamjenjivo upozorenje javnosti da se umjesto ratnog samouništavanja, kakvu politiku vode zvanični Beograd i Zagreb, mora uspostaviti demokratski sistem i sloboda svih građana” (Marvin L. Stone. “Süddeutsche Zeitung”,1992), uspjela je u više navrata da ponovo oživi zakonskim nasiljem ukinuta sredstva informisanja: u Srbiji - “Borba”, “Radio B92” i “Studio B”; u Crnoj Gori “Monitor”; u Hrvatskoj - “Radio 101”, “Indeks” i “Feral Tribjun” (“Slobodna Dalmacija”, 8. februara 1993).

Zloupotrebom nauke i usluga intelektualne elite, odbacivanjem svakog smisla za mjeru, izmišljanjima, detaljno razrađenim mehanizmima propagande, komentarima, feljtonima, pismima čitalaca, prigodnim napisima i specijalnim tretmanom pojedinih problema, javni mediji, vodili su javno mnjenje jednosmjerno i jednozvučno, sa nemjerljivim agresivnim pristupom u pravcu rušenja Jugoslavije, isključivo nasiljem, odnosno ratom, utemeljenim na primjeni masovnog genocida. U tom pravcu, specifičan rat protiv svih onih koji su na bilo koji način osporavali ili osuđivali strategiju stvaranja “Velike Srbije” ili “Velike Hrvatske”, vodili su beogradska “Politika” i zagrebački “Vjesnik”. Tako je “Politika” unaprijed imala razrađene novinarske obrasce: “Za Kosovo jedino je istorijski princip bio demokratski, za Srbe u Hrvatskoj etnički, za Srbe u BiH katastarski, za Dubrovnik argumenti su traženi u kratkoj pripadnosti Hrvatskoj, za Vojvodinu opet etnički, za Zadar, Karlovac, Vukovar... argumenti nisu ni traženi” (Dr Olivera Milosavljević, n.d.)

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje
08.10.2008.

Srpska Pravoslavna Crkva na Politickoj Sceni

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje

SRBIJA, CRNA GORA I SRJ U RATOVIMA

“Neće nas spasiti ni savez sa savremenim pravoslavljem. Današnje pravoslavlje sve više klizi u političku stranku i klerikalizam.”

General dr Gojko Nikoliš

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA NA POLITIČKOJ SCENI*)

*) O ulozi svih konfesija u besmislenom ratu, vidi poglavlje V – “Vjerska buđenja” ili “vjerski ratovi”

Srpska pravoslavna crkva (SPC) je stupila na političku scenu veoma angažovano, ističuci da su “Srbi kažnjeni zbog nesloge, zato što su napustili pravoslavlje, zaboravili svoju prošlost, kulturu i pismo, “pa ne umeju prepoznati neprijatelja - zmiju kojoj treba nogom stati na glavu”. U početku (1988-1991), u crkvenoj štampi objavljuju se tekstovi pravoslavnih “visokodostojanstvenika” i “liberalne nacionalne inteligencije” (Bećković, Komnenić, Đurić, Drašković, Enriko, Popović, Simonović, Rakitić itd.) o “najugroženijem” i patološkom “mržnjom okruženom srpskom narodu”, o “obespravljenosti”, “eksploataciji”, “teroru”, “asimilaciji” i o “vekovima dugom genocidu nad srpskim narodom”, pa se zato “ima smatrati nužnim otkrivanje stratišta i grobova novomučenika i novosvetitelja” (Uskršnja poruka patrijarha Pavla 1991).

Tokom 1991-1994. patrijaršijski dvor postaje centrom okupljanja prvaka srpskih nacionalnih stranaka iz Srbije i onih “preko Drine”. SPC (posebno jedan deo teologa kao Mijač, Medić, Terzić i drugi), odnosno neki njeni dostojanstvenici (Jović, Kačavenda, Radović itd), prihvataju rat kao “kaznu božju za ovozemaljske grehe” i smatraju da je pir smrti “sasvim opravdan ako se pretvara u odbrambeni rat” (“Pravoslavlje”, br. 613, od 15. marta 1992).

Politička revitalizacija SPC, prvenstveno na problemima “konačnog rešenja nacionalnog pitanja ujedinjenjem celog srpskog naroda na svim prostorima na kojima živi”, imala je značajnu ulogu u homogenizaciji militantnog hegemonizma.

SPC je podupirala srpske aspiracije u Hrvatskoj i BiH i bila je značajan politički subjekat, koji se odredio ne samo u odnosu na politiku u Srbiji, nego i na cjelom jugoslovenskom prostoru.

Uloga rukovodstva SPC u ratu u Hrvatskoj i BiH i na području bivše Jugoslavije je, na žalost, sve prije nego pozitivna. Od 1987. ona snažno podržava političku opciju koja ima svoje korjene i u Memorandumu SANU iz 1986, tj. SPC se zauzima za politiku koja bi dovela do ostvarivanja cilja o udruživanju svih Srba u jednoj državi, prodirući preko Drine (u skladu sa Garašaninovim Načertanijem iz 1844).

Svoju pravu prirodu SPC pokazuje otvorenom podrškom rukovodstvu bosanskih Srba, posebno onda kada je Slobodan Milošević, radi odbijanja mirovnog sporazuma avgusta 1994. zatvorio granicu na Drini, optužujući predsjednika Srbije “da raspiruje neprijateljstvo među Srbima”. U tadašnjoj poruci SPC je zapisano više oštrih napada na međunarodnu javnost, protiv mirovnog plana. SPC nije nikad osudila Karadžićevu genocidnu politiku, niti angažovanje paravojnih snaga iz Srbije i Crne Gore u zločinima u BiH.

Zato na rukovodstvu SPC stoji, teška istorijska krivica, koje se neće moći otresti iako će još dugo propovjedati da Srbi brane Evropu od prodora islamskog fundamentalizma.

SPC je odigrala veliku ulogu u homogenizaciji Srba. To isto su učinile i druge crkve - katolička i islamska. Došlo je do tijesnog spoja crkava i nacionalnih država. SPC, govori o nekoj nebeskoj Srbiji (iznad zemaljske), koja mora biti uzor savremenoj Srbiji: naglašavaju se tradicionalizam, mitologizacija, revitalizacija mita Svetog Save, razvijaju se priče o tome da je “boljševizmom najviše stradalo i trpilo pravoslavlje” i da padom komunizma treba da nastupi procvat pravoslavlja. Nije teško zaključiti da je riječ o ofanzivnoj religioznoj instituciji, koja je u značajnoj mjeri suodgovorna za rat, posebno u Bosni.

Šta znače riječi patrijarha Pavla na Palama “Došli smo u misiju ko Sv. Sava da mirimo braću”. Što nije kazao prestanite tući Sarajevo. Ili, šta znači njegova poruka prije “Oluje” kad je došao u Krajinu kada je rekao: “Došli smo da ohrabrimo borce. Kumanovo je osvetilo Kosovo”. Ovo nije poziv za mir nego huškanje na rat.

Srpske nacionalističke stranke su se zaklele patrijarhu na slogu i odbranu srpstva a to vraća šest stoljeća unazad pred Samodrežu crkvu, gdje se knez Lazar pričestio i zakleo uoči Kosovskog boja. Ovo posljednje nije zaklinjanje pred boj sa Turcima, već i pred boj sa hrišćanskom braćom.

SPC u Hrvatskoj se vrlo neodgovorno ponašala prema vlastitom narodu, tj. prema srpskom pitanju. Najprije je govorila o proganjanju Srba, uvela veliki dio ljudi u velikosrpsko kolo, pa u rat, a onda ga ostavila na cjedilu i tako pomogla da srpskog naroda u nekim djelovima Hrvatske praktično više nema. Prvi su pobjegli Jovan i Lukijan i većina glavara SPC. Jovan je čak u ovom ratu postao i episkop Srba u Italiji i stolovao u Trstu umjesto u Zagrebu ili Ljubljani. Umjesto da se založi za Karingtonov plan i Plan Z-4, SPC je savjetovala napuštanje vlastitih kuća.

Naučne, prosvjetne i kulturne institucije i asocijacije (Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU, Srpski nacionalni savet - SNS, Srpski sabor - SS, Udruženje književnika Srbije - UKS, PEN klub Srbije, itd), pred strahom da će biti “potrošeno istorijsko vreme” ocjenjuju SFRJ kao državu u kojoj je “prisutna dugoročna diskriminirajuća politika prema Srbiji”, pa bez rezerve pružaju (1988-1991) punu podršku “novoj vlasti u Srbiji” i “golorukom srpskom narodu Krajine, Bosne i Hercegovine”, uz gromoglasno tamburanje o “trećem, oslobodilačkom domaćem ratu za zaokruženje jedinstvene nacionalne države”.

Nesigurna u svoju političku snagu i u uticaj obznanjenog programa, “duhovna elita” identifikuje svoju političku usmjerenost sa programom nove vlasti u Srbiji, prije svega, sa osudom “pogubnog jugoslovenstva”, federalne državne zajednice (“antisrpske koalicije”) i sa razaranjem privrednih reformi Ante Markovića. Tako su nedvosmisleno izjednačeni hegemonističko-unitaristički program Slobodana Miloševića sa projektom “srpske građanske budućnosti” “demokratske opozicije” na eksplicitnom trojstvu “narod-vođa-elita”.

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje
08.10.2008.

Neuspio Puc u Sarajevu

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje

RAT – RATOVI U BOSNI I HERCEGOVINI (1991 – 1995)

“U martu 1992. godine, mjesec dana pre srpskog napada, ekstremna srpska partija R. Karadžića, SDS, pokušala je da izvede puč u Sarajevu.”

Mark Tompson

NEUSPIO PUČ U SARAJEVU


Uporedo sa vojnim pripremama besmislenog rata, sve strane su intenzivirale političke pripreme za ratni sukob. U to se umješala i međunarodna zajednica, pokušavajući da ga spriječi kompromisom. U decembru 1991. je Predsjedništvo BiH podnijelo Evropskoj zajednici (EZ) zahtjev da i BiH prizna kao nezavisnu i suverenu državu. Tim povodom je Alija Izetbegović izjavio: “Morali smo izabrati između tog da budemo nezavisna država ili da postanemo dio neke velike Srbije”, a 31. decembra rekao je da BiH “daje prednost nekom obliku labave konfederacije kao rješenju za Jugoslaviju” (Ratni zločini u BiH, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Zagreb, rujan 1993).

U beogradskim opozicionim krugovima tada su postojale snage za koje je bilo prihvatljivo konfederalno preuređenje. S tom idejom je, 11. januara 1992, došao u Sarajevo i Vuk Drašković i predložio Radovanu Karadžiću da potpiše ugovor, po kome bi Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina obrazovale “konfederaciju južnobalkanskih država, u kojoj će svaka članica biti suverena, ali će i konfederacija, takođe, biti suverena: Karadžić je taj predlog odbio, jer, po mišljenju Draškovića, ti su “ljudi bili rešili da počne rat po svaku cenu, jer je to veliki žrec zla iz Beograda zahtevao i plan je već ranije bio sklopljen” (“Srpska reč”, Beograd, 10. maj 1993).

Rukovodstvo Republike Srpske i njegovi pokrovitelji u Beogradu više nisu bili spremni ni na kakav kompromis. Dr Jovan Rašković je, na YUTEL-u i u sarajevskom “Oslobođenju” izašao sa stavom da Srbi u BiH “nemaju čega da se boje u eventualno nezavisnoj Bosni” i da čak imaju “interes da podržavaju nezavisnost BiH” (T. Loza, “Nedjelja”, 26. januar 1992). U Bosanskoj krajini pojavile su se kritike postupaka R. Karadžića, a dr N. Koljević je tih dana “iskočio iz monolitnog srpskog stroja”, nazvavši proglašenje Republike Srpske “neustavnim potezom”. To je bio izraz kratkotrajnog kolebanja. Rukovodstvo SDS je nastavilo akcije na dezintegraciji BiH, a Beograd je, blokadom na isporuke hrane i prekidom platnog prometa pojačavao pritisak na BiH sa ciljem da ista ostane u tzv. krnjoj Jugoslaviji. U rastakanju BiH, SDS je glavne napore prenijela na dezintegraciju Sarajeva, kao administrativnog i političkog centra Republike, koji je imao deset općina, od kojih četiri prigradske (Pale, Trnovo, Hadžići i Ilijaš). U Sarajevu je živjelo, prema popisu stanovništva marta 1991. godine, 525.980 stanovnika (6,6% Hrvata, 49,3% Muslimana, 29,9% Srba, 10,7% Jugoslovena i 3,5% ostalih). Proces razbijanja ove multietničke zajednice počeo je pobjedom nacionalnih stranaka na izborima. Prvi korak učinjen je (maja 1991), kada je Skupština općine Pale odlučila da se otcjepi od grada i priključi tzv. SAO Romanija, a 3. januara 1992. i opština Ilidža (10,3% Hrvati, 42,2% Muslimani, 37,2% Srbi, 7,6% Jugosloveni i 1,9% ostali). Kasnije je to učinila i općina Ilijaš (6,8% Hrvata, 42,2% Muslimana, 45,1% Srba, 4,6% Jugoslovena i 1,3% ostalih). Odbornici SDS izglasali su izlazak tih općina iz dotadašnjih društveno-političkih zajednica i priključenje SAO Romaniji.

Razbijanje BiH po nacionalnim kriterijima se pravdalo i ekonomskim motivima. U sarajevskom slučaju, međutim, nisu se krili pravi, politički ciljevi. Njih je, u jednom napisu (“Naša borba”, 24. mart 1995), o susretu sa R. Karadžićem i dr N. Koljevićem, tim “jezivim parom, profesorom engleske književnosti i psihijatrom”, sljedećim riječima opisao V. Zimerman: “Karadžić je razgovor počeo tiradom kritika na račun Evropljana... i žalopojkama na to što su SAD tako slijepe, pa napuštaju tradicionalne saveznike Srbe. Onda je... krenuo da pravda sve što radi.” “Morate da razumijete Srbe” - rekao je Zimermanu. “Oni su vekovima bili žrtve izdaje. Danas oni ne mogu da žive s drugim narodima.”Karadžić je izjavio da će prestonica Srpske Republike biti Sarajevo, koje će “biti podjeljeno na muslimanski, srpski i hrvatski dio, pa ni jedna etnička grupa neće morati da živi ili radi zajedno sa drugima”. Takvu su sudbinu namjenili Sarajevu protagonisti velikosrpskog projekta u budućoj “jugoslovenskoj” državi.

Međutim, dok su bile u toku pripreme da se definitivno dovrši - milom ili silom - podjela BiH između upravljača u Beogradu i Zagrebu, problemi su se javili zbog bosanske HDZ, ali i zbog stava međunarodne zajednice prema podjeli BiH. Dio rukovodstva HDZ oko Stjepana Kljujića, bio je protiv podjele BiH. Tuđmanu i istomišljenicima iz proustaškog krila HDZ BiH smetala je “bosanska” struja u stranci, naročito kada se založila za referendum o nezavisnosti BiH. Zbog toga će Kljujić biti zaobiđen u razgovorima sa SDS (u Zagrebu) februara 1992. U HDZ BiH pobjedila je manjina, vezana uz Tuđmana i snage koje su radile na podjeli BiH.

Na zahtjev Predsjedništva BiH o priznavanju BiH za nezavisnu i suverenu državu, međunarodna Badinterova arbitražna komisija dala je pozitivni odgovor “ukoliko građani Republike na referendumu potvrde takvo opredjeljenje”. Stav arbitražne komisije su podržale SAD, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Italija, Turska i nekoliko drugih zemalja. Prihvatajući međunarodnu podršku, Skupština BiH je (bez poslanika SDS-a) donijela odluku da se na referendumu izvrši izjašnjavanje o nezavisnosti i suverenitetu BiH. Protiv su bili SDS (i njeni mentori iz Beograda) i vrhovništvo HDZ, u Zagrebu i Grudama (stvarno sjedište BiH HDZ), jer su i jedni i drugi bili svjesni da će se većina građana BiH izjasniti protiv velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Oko referendumskog izjašnjavanja je izbio sukob u HDZ BiH. Zagreb i njegovi štićenici u BiH su pokušali da u tekst uključe i nacionalistički obojena pitanja i da mu na taj način izmjene smisao i svrhu. Međutim, pod pritiskom katoličke crkve i demokratskih snaga iz hrvatskog nacionalnog korpusa, taj je manevar propao. SDS je bojkotovala referendum, jer nije bila spremna da se sukobi sa voljom svoje biračke baze pod međunarodnom kontrolom, zbog koje su mogućnosti manipulisanja bile ograničene. Na referendumu (29. februara i 1. marta 1992), glasalo je 63,44% građana, od kojih su 99,4% podržali opredjeljenje za suverenu i nezavisnu BiH. SDS nije priznala referendum.

Da bi obesnažili rezultate referenduma i proveli svoje ciljeve, vrh Srbije i njihova ekspozitura na Palama rješili su da BiH, prije nego što dobije međunarodno priznanje na osnovu rezultata referenduma, stave pod svoju kontrolu na taj način što će pučem oboriti Predsjedništvo i Vladu BiH. Do sada su se pojavila u javnosti tri strana izvora s komentarima o tom puču. Dr Paulo Shoupa piše: “Nije jasno kakvu je ulogu Karadžić igrao u događajima u martu 1992. koji su doveli do izbijanja i širenja građanskog rata. Nema sumnje, pokušaj udara u Sarajevu bio je njegovo maslo...” Taj autor konstatuje: Paradoksalno je da se JNA pokazala kao ozbiljna prepreka za ostvarenje plana koji su Milošević i Karadžić smislili da bi srušili Vladu u Sarajevu, početkom marta 1992.” U članku “Zarobljeni um”, Tompson tvrdi: “... U martu 1992, mesec dana pre srpskog napada, ekstremno srpska partija R. Karadžića, SDS, pokušala je da izvede puč u Sarajevu...” (“Naša borba”, februar 1995). Kasnije, V. Zimerman u feljtonu (“Partneri u zločinu”), svjedoči da su Milošević i Karadžić pokušali 2. marta 1992. da izvrše puč u Sarajevu (“Naša borba”, 13. marta 1995).

Na drugi dan referenduma (1. marta), na Baščaršiji, ubijen je jedan svat (barjaktar) i ranjen pravoslavni sveštenik. Izvršioci su, iako poznati, ostali van dohvata pravde. Poslije tog ubistva, “... grad se u kratkom roku ispraznio, da bi potom, po sarajevskim ulicama, kako će reći Velibor Ostojić, iz rukovodstva SDS, ‘spontano’ nikle barikade, prvo ‘srpske’, a potom i ‘muslimanske’”. “Prvi rafali su počeli zasjecati noć...”, a u Skupštini BiH se za to vrijeme održavao koktel. “U toku noći mobilizirali su se svi koji su na ovaj ili onaj način došli do naoružanja... Paralelno sa ovim aktivnostima u Sarajevu, širom BiH, takođe, ‘spontano’, postavljene su barikade, a u Bosanskom Brodu stvar su malo ubrzali, pa se uskoro otvorio pravi rat, sa nekoliko žrtava...” R. Karadžić se neočekivano javio iz Beograda. Rekao je “da je mnogo grešaka učinjeno, a da su naročito griješili EZ i A. Izetbegović. Sada ljudi žive pod pritiskom i mislim da ne možemo izbjeći međuetnički i religiozni rat...” (Zehrudin Isaković, “Vreme”, 9. mart 1992).

Komandant 2. armije, general Milutin Kukanjac, tim povodom je izjavio: “... Poznati referendum u režiji A. Izetbegovića, završen je 1. marta 1992. On je izazvao spontane reakcije Srba, koji su iz straha od napada Muslimana u noći 1. i 2. marta podigli barikade na ulicama Sarajeva. Međutim, naša komanda je uspjela da spriječi oružani sukob...” (M. Mišović, “Borba”, 23. novembar 1993).

Drugog marta SDS i SDA demonstracijama su odmjeravale snagu u blokiranom gradu. U taj sukob umješali su se građani, spontano ili organizovano, koji su pokušali da rasture neke barikade. Međutim, dočekani su vatrom, od koje su ranjena četiri lica. To je zaustavilo demonstrante, ali građani su iz zapadnog Sarajeva krenuli ka centru. “Poput bujice, kolona se uvećavala. Tkala se sarajevska plišana revolucija. Kada je ‘savladana’ najveća prepreka na Pofalićima, put je bio otvoren prema centru grada, pa tako i za uspjeh akcije. Te noći se tiho šaputalo da Predsjedništvo, Vlada i ostali organi vlasti ‘moraju pasti’. Ipak, neko je ljude te noći neprimjetno i bezglasno poveo, prvo pored zgrade Skupštine, pa potom i Predsjedništva, ostavljajući tako za neka druga vremena da se uradi ono što se baš te noći možda moralo uraditi” (“Vreme”, 9. mart 1992)

Dva glavna rivala, sarajevske događaje su objasnila sa svojih pozicija. Vođstvo SDA - koje se, ishodom referenduma osjećalo ojačanim - podizanje barikada je povezalo sa izjašnjavanjem za nezavisnu BiH, a ubistvo na Baščaršiji je osudilo i ocjenilo kao provokaciju. Portparol te stranke, Irfan Ajanović, izjavio je: “... Mi smo ljubavlju, slogom, zajedništvom pobjedili silu. Mladost Sarajlija je to dokazala kada je više od deset hiljada Sarajlija srušilo barikade. To je srušilo barikade a ne dogovor koji je postignut u Predsjedništvu BiH. Na kraju krajeva, bilo je mnogo nacionalno izmješanih barikada... U Dobrinji, Vogošći, čujem i na Kozjoj ćupriji. Tamo su i Srbi, i Muslimani, i Hrvati bili na barikadama da Sarajevo čuvaju od četnika V. Šešelja...” “Mi smo zadovoljni ponašanjem Armije” (“Vreme”, 9. mart 1992.)

Rukovodstvo SDS bilo je nezadovoljno ishodom puča. U glasilu “Javnost” iznijeta je hronologija događaja. U pretposlednjem pasusu stoji: “19,30 h. Naredba ljudima sa svih gradskih barikada da se mirno povuku. Do viđenja, bezimeni heroji, srpska braćo, junaci. Doviđenja u sljedećem ratu! Biće toga, znamo mi njih, ali neka znaju i oni nas!” (“Nedjelja”, 15. mart 1992)

 

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje

 

08.10.2008.

Podudarnosti ili Revitalizacija Projekta "Homogene Srbije"

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje

SRBIJA, CRNA GORA I SRJ U RATOVIMA

“Doktrina ‘srpskog jedinstva’, kojom se ušlo u rat i u čije ime je taj rat vođen – proizvela je srpsko nejedinstvo u dosadašnjoj istoriji nezabilježenih razmjera.”

Vidoje Žarković

PODUDARNOSTI ILI REVITALIZACIJA PROJEKTA “HOMOGENA SRBIJA”

Srpski kulturni klub, na čelu sa profesorom beogradskog Pravnog fakulteta, dr Slobodanom Jovanovićem, izradio je 1937. program, u kojem traži da se “Banovine Vardarska (Skopje), Drinska (Sarajevo), Dunavska (Novi Sad), Zetska (Podgorica) i Vrbaska (Banja Luka), spoje u jedno pod zajedničkim imenom Srpske zemlje, čije je sedište u Skoplju” (“Srpske zemlje, nekada, sada i u budućnosti”, 1940, str. 42). Ova politika srpskog militantnog nacionalizma ponovo će oživjeti u vrijeme Drugog svjetskog rata kao program Ravnogorskog četničkog pokreta, koga će rekonstruisati i obznaniti 30. juna 1941. godine banjalučki advokat, dr Stevan Moljević, pod nazivom “Homogena Srbija”.

U uvodnom djelu projekta, Stevan Moljević upozorava “da se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost da stvore i organizuju homogenu Srbiju, koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome žive Srbi i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove... i da se izvrši preseljavanje i izmjena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje...” (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XIV, Beograd, 1981).

U pomenutom elaboratu, Moljević naročitu pažnju obraća teritorijalnim pitanjima i granicama “Homogene Srbije”:

“Na istoku i jugoistoku Srbija i Južna Srbija.

Na jugu Crna Gora i Hercegovina, tj. da se u tzv. jugozapadnu srpsku oblast uključe:

– sva istočna Hercegovina sa prugom od Konjica do Ploča (sa Mostarom gradom), severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju.”

Da u “zapadnu srpsku oblast uđu, pored Vrbaske banovine, sjeverna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripada lička željeznička pruga od Plaškog do Šibenika i željeznička pruga od Okučana preko Sunje do Kostajnice. U tu oblast ušle bi od sreza Šibeničkog opštine: Šibenik i Skradin, opština Knin i srpski deo opštine Drniš, eventualno srpski deo opštine Vrljika, ceo Benkovački srez, ceo Biogradski srez, srez Preko - ceo, tako da granica zapadne srpske oblasti ide Velebitskim kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza Gospićkog, opštine Gospić, Lički Osik i Medak, istočni deo Perušićkog sreza. Od Otočačkog sreza općine Dabar, Škare i Vrhovine. Od sreza Ogulinskog opštine Drežnica, Gomirje, Gornje Dubrave i Plaški. Srez Vojnićki, osim opštine Barilović, i srez Vrgin Most ceo. Srez Glinski osim opština Bučica i Stankovac. Od sreza Petrinjskog opštine Blinja, Gradusa, Jabukovac i Sunja, srez Kostajnički ceo, osim opštine Bobovac. Od sreza Novska opština Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opštine valja porušiti tako da željeznička pruga ostane na teritoriji ovih dveju opština, srez Okučanski ceo, srez Pakrački osim opština Antunovac, Gaj i Poljana, srez Daruvar, Grubišno Polje i Slatina, zatim srezovi Derventa i Gradačac i, razumije se, svi srezovi unutar navedenih granica.” Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa 1,5 milion duša, s celim Šipadovim preduzećem, rudnikom Ljubija i prugom Valjevo-Banja Luka-Šibenik, valjalo bi obezbjediti Zadar i otoke radi njenog izlaska na more.

“Severnoj srpskoj oblasti valja dati uz teritoriju Dunavske banovine, srezove Vukovar, Šid, Ilok i od Vinkovačkog sreza opštine Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci, srez i grad Osijek ceo. Ovoj oblasti valja obezbjediti Baranju sa Pečujem i istočni Banat sa Temišvarom i Rešicama.”

Moljević traži da se “središnoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini” imaju povratiti bosanski srezovi Brčko, Travnik i Fojnica, dok “Dalmacija koja bi obuhvatala jadransku obalu od Ploča pa do ispod Šibenika, te od bosanskih srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno, zapadne delove mostarskog i livanjskog sreza, te delove Kninskog i Šibenskog sreza na severu ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman položaj.”

I na kraju (u obliku zaključka), Moljević piše: “U prvom času i bez ičijeg pitanja, stvoriti homogenu Srbiju u granicama kako su napred označene, pa tek onda sa te osnovice, kao svršenog čina, pristupiti uređenju svih ostalih pitanja i sa Hrvatima i sa Slovencima.” I dalje: “Kad se svi srpski krajevi povežu u jednu homogenu celinu, onda pomišljati na uže zbližavanje s Bugarima...” “Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji.”

Dr Stevan Moljević, rođen 1883. u Rudom, bio je advokat, član SDS-a, osnivač francuskog i engleskog kluba, predsjednik “Srpskog kulturnog kluba” u Banja Luci, a kasnije i predsjednik Izvršnog odbora Centralnog nacionalnog komiteta. Maja 1942. dolazi u Štab četničke Vrhovne komande jugoslavenske vojske u otadžbini, a 1943. preuzima ulogu prvog čovjeka političkog rukovodstva četničkog pokreta Draže Mihailovića. Januara 1944. organizuje četnički kongres u selu Ba (Valjevo). U Vrhovnoj komandi JVNO ostaje do razbijanja četničkih jedinica od strane NOV i POJ aprila 1945.

Da li se može govoriti o podudarnosti i revitalizaciji njegovog koncepta sa ovim ratom, sa vizijama vođa srpskog naroda i potezima koje su oni vukli? Podudarnost je očigledna bez obzira što se istorijske okolnosti iz 1918, 1937, 1941. i 1990. bitno razlikuju. Pomenutu podudarnost posmatraćemo prvenstveno sa vojnog aspekta, pri čemu najprije pada u oči dio Moljevićevog koncepta pod nazivom “Granice”.

U prvoj fazi rata (1990-1995), u tzv. južnu srpsku oblast nije ušla cjela istočna Hercegovina sa prugom Konjic-Ploče. Istina, 1991. JNA je krenula ka Dubrovniku i dolini Neretve, ali su te regije tokom rata izgubljene za koncept “Velike Srbije”.

U tzv. zapadnoj srpskoj oblasti, najprije je 1991-1992. zauzet najveći dio bivše Vrbaske banovine, dio sjeverne Dalmacije (bez Šibenika, Zadra i Biograda), kao i srpski dio Like, Korduna i Banije i dio zapadne Slavonije. U Republici Srpskoj Krajini našle su se pruga od Plaškog do Drniša (ali ne do Šibenika) i pruga Okučani – Kostajnica, bez Sunje, koje nisu radile. Nisu zauzete Šibenska, Biogradska i Zadarska općina. Nije zaposjednuta cijela Gospićka i Ličkoosička općina, općine u Gorskom Kotaru, i sve što je zamišljeno u Baniji i zapadnoj Slavoniji ostalo je van domašaja srpskih oružanih formacija. Stiglo se do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, ali bez četiri važna cilja: Gospića, Zadra sa otocima, Biograda na moru i Šibenika. Na more se izbilo samo kod sela Karina. Prema tome, nije potpuno dostignuta zapadna granica Moljevićevog koncepta. I sve to je bilo privremeno, da bi u fazama od 1993. do 1995. sve bilo izgubljeno, pri čemu su ta područja ostala bez Srba, ali u velikoj mjeri i bez Hrvata. U rukama Republike Srpske ostao je pretežno dio Bosanske krajine i srednje Bosne, koji je uskim koridorom preko Brčkog povezan sa Semberijom i Srbijom.

U tzv. sjevernoj srpskoj oblasti bili su zaposjednuti Vukovar, Ilok, Mirkovci i Baranja bez Pečuja. Osijek i Vinkovci nisu zauzeti. I to je sada područje ponovo vraćeno u sastav Hrvatske.

U tzv. središnjoj srpskoj oblasti (Drinskoj banovini) nisu zauzeti srezovi Travnik i Fojnica, a izgubljena je okolina Sarajeva i Goražda. Vojska Republike Srpske drži etnički oćišćeno područje Podrinja.

Populističkom politikom “dogodio se narod”, ukinuta je autonomija Kosovu, ali, zbog nepovoljnog razvoja događaja, nije dirana Makedonija, što znači da se ovdje gotovo u startu odustalo od Moljevićevog projekta.

Dakle, od realizacije plana “homogena Srbija” u označenim granica i hegemona u Jugoslaviji i potom na Balkanu - za sada ništa. Sudbina Bosne, djela Slavonije i Baranje su otvorena pitanja aktuelnog projekta iz ovog rata. Moljevićev projekat su mnogi analitičari identifikovali sa pojmom “velika Srbija”. Bitno je konstatovati da je ovim ratom točak istorije pokrenut sa izvjesnim modifikacijama programa i, kao iracionalan, pretrpio totalni vojno-politički neuspjeh.

Većina vojnih rukovodilaca, siguran sam, malo je znala o Moljevićevom projektu, pa nije ni pomišljala da se vojni potezi u ovom ratu podudaraju sa Moljevićevim četničkim vizijama “Velike Srbije”. Međutim, neki od generala koji su počeli rat i najduže istrajavali na realizaciji velikosrpske politike, dobro su znali te četničke ciljeve iz 1941. godine i bili svjesni da na kraju XX vjeka vojuju po Moljevićevim mapama.

Ovaj kratak prilog možda će biti zanimljiv mnogima iz bivše JNA i sadašnje Vojske Jugoslavije, koji su pod pazuhom držali “homogenu Srbiju”. Jer, bilo da su naivno izmanipulisani ili ne, priznali to ili ne, zalagali su se za koncept koji je dva puta propao, prvi put (u ratu 1941-1945), stvaranjem SFRJ, i drugi put, u ratu (1990-1995), razbijanjem Jugoslavije.

A šta će ostati od nekih privremeno realizovanih ciljeva: Republika Srpska, Srbija bez pokrajina i sa mnogim još otvorenim pitanjima, kao što su jedinstvena ili djeljiva Bosna, Sandžak i drugo. Da li je ovo prekid strategijski izgubljenog rata ili samo primirje - ostaje da sačekamo. Ali, jedno je sasvim jasno. Nema ni “homogene”, ni “hegemone”, ni “velike Srbije”. Uprkos bezgraničnom zalaganju SANU, SPC, D. Ćosića, J. Raškovića, M. Ekmedžića, Vuka Draškovića, B. Crnčevića, V. Krestića, R. Smiljanića, M. Bećkovića, V. Đuretića, S. Rakitića, M. Komnenića, M. Kapora, G. Đoga, R. Noga, N. Kilibarde i, naravno, S. Miloševića, M. Bulatovića, R. Karadžića, N. Koljevića, B. Plavšić, M. Krajišnika, V. Šešelja, M. Jovića, G. Hadžića, M. Babića, M. Martića i mnogih drugih aktuelnih političara i podržavalaca ovog velikosrpskog projekta, uključujući i one vojne starješine koji su bili lično, direktno ili indirektno, angažovani u njegovoj realizaciji.

“Kad god slušam ultra-patriote kako se busaju u grudi, meni dođe da kažem (makar dobio po glavi) da su velikosrbi napravili Srbiju ovako malom.”

Novinar Predrag Milojević

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje
08.10.2008.

Partizanski Generali sa Narodom-Protiv Rata i za Jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje

RAT – RATOVI U BOSNI I HERCEGOVINI (1991 – 1995)

PARTIZANSKI GENERALI SA NARODOM – PROTIV RATA I ZA JEDINSTVENU BOSNU I HERCEGOVINU *)

*) Ovaj tekst pisan je na osnovu podataka Džemila Šarca i dr Fadila Ademovića – izvoda iz saopštenja pripremljenog za »okrugli sto« beogradskog Društva za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji 1941-1945U ratnom vremenu, kada je Sarajevo tri i po godine bilo u prstenu opsade i, danonoćno, sa svih strana zasipano artiljerijskim salvama, kad snajperisti i mitraljesci nisu birali ciljeve, grupa pensionisanih generala bivše JNA bila je sa narodom, sa državom i Armijom BiH. Ostali su sa sugrađanima u ratnoj kataklizmi, toj najvećoj ljudskoj nevolji.

Znali su i vidjeli: Sarajevo se brani golim rukama, puškom i ostajanjem na licu mjesta a ne bježanjem iz ratnog pakla.

Kao osvjedočeni antifašisti, doskorašnji visoki vojni funkcioneri, komandanti armijskih oblasti, stručnjaci za operatiku i strategiju odbrane zemlje, za socio-psihološke činioce rata, eksperti za pojedine rodove i vidove vojske i ratne vještine, okupili su se čim je počelo stezanje obruča oko Sarajeva. Na sastanku 8. aprila 1992. godine, brzo su došli do jedinstvenih ocjena i stavova. Prve upade paravojnih formacija i vojske iz Srbije preko Drine u Bosnu nazvali su pravim imenom – agresijom na Bosnu i Hercegovinu, agresijom snaga nacionalizma i neofašizma.

Saopštenje za javnost tada su formulisali i potpisali: Milan Ačić, Milenko Anđelić, Idriz Čejvan, ing. Adolf Dančević, Abaz Deronja, Ahmed Džubo, Ahmet Hodžić, Džemal Muminagić, Sakib Pozderac, Džemil Šarac, Mirko Vranić, Milan Vuković i Anton Lukežić. Ovo saopštenje trinaestorice generala objavila su javna glasila u BiH i SFRJ a nemali publicitet dobilo je i u međunarodnoj javnosti. Činu potpisivanja izjave pridružili su se antifašisti: Novak Anđelić, Stojan Bjelajac, Dragutin-Braco Kosovac, Vaso Radić i Cvjetko Kačar. Iz Zagreba se priključio nekadašnji komandant RV i PVO Enver Ćemalović, a iz Herceg-Novog i general Ekrem Durić. Iz Mostara su se oglasili general Asim Pervan, književnik Jakov Jurišić i narodni heroj Dušan Grk.

U toj izjavi napadi na Bosnu i Hercegovinu okarakterisani su kao »put u besmisleno produbljivanje mržnje, raskola i samoubistva naše zajednice«. »Klanjamo se žrtvama palim na obalama Miljacke i širom BiH« - rekli su potpisnici osuđujući ubice nevinih ljudi Muslimana, Hrvata i Srba u Bijeljini, Kupresu, Bosanskom Brodu i drugim mjestima. Iskazali su odlučnost u zahtjevu da se »zaustavi vojna i politička intervencija iz Srbije i Hrvatske«.

Oglasili su se i pismom 3. juna 1992. i upozorili da samo mir i demokratski rasplet krize mogu spriječiti rat bez granica – katastrofalne ljudske i materijalne gubitke, egzodus stanovništva, izbijanja na javnu scenu u sve većoj mjeri intelektualnog, političkog i moralnog društvenog škarta. Osudili su etničko čišćenje i stvaranje koncentracionih logora za nesrpski živalj ističući da inspiratori i nosioci genocida moraju da odgovaraju i da budu kažnjeni. To pismo potpisali su i generali Fikret Jakić, Muharem Fetahagić i Ante Karanušić. Njima se pridružila i grupa uglednih pukovnika bivše JNA – Sahib Osmanbegović, Milan Inđić i Boško Milutinović. Među potpisnicima, na žalost, nije bilo generala Nikole Prodanovića, Slobodana Kezunovića i Nikole Avramovića koji su otišli iz Sarajeva odmah na početku rata.

Svi koji su ostali dijelili su sa narodom dobro i zlo. U haosu koji je nastao, sagledavali su izlaze i javno ih saopštavali. U oba javna istupanja iskazali su vlastito uvjerenje »da su i oni borci u istom frontu«.

Posle generala, svjetskoj javnosti obratili su se i bivši ambasadori SFRJ iz BiH. Oni su, 15. aprila 1992, uputili poruku generalnom sekretaru i Savjetu bezbjednosti, Evropskoj zajednici i Sajrusu Vensu. U tom obraćanju rekli su da je na suverenu Bosnu i Hercegovinu izvršena brutalna agresija sa genocidom, naglasili da se ugrožavaju osnovna ljudska prava, pri čemu se ovom agresijom gasi ono najveće – pravo na život, ruše se gradovi i sela. Pred nasiljem agresora, kolone naroda u najvećem egzodusu koji pamti ova zemlja kreću u prognaničku neizvjesnost. Ne poštuju se osnovni principi Povelje Ujedinjenih nacija, Helsinške deklaracije i Pariske povelje, odluke Savjeta bezbjednosti i KEBS-a o razriješenju krize u BiH i Jugoslaviji.

U trenutku kada su pisali ovo upozorenje, Sarajevo, Bosanski Brod, Zvornik, Bijeljina, Kupres, Foča, Višegrad, Čapljina i druga mjesta bila su izložena pokoljima i razaranjima. Velikodržavnim nacionalističkim politikama Beograda i Zagreba očigledan je cilj da se podijeli BiH. Zato su nekadašnji ambasadori zahtjevali da međunarodni faktori utiču da se sa teritorije BiH odmah povuku sve formacije iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Tražili su upućivanje mirovnih snaga UN. Apel su potpisali: Tarik Ajanović, Danilo Bilanović, Muhedin Begić, Esad Cerić, Osman Đikić, Feliks Gorski, Muhamed Hadžić, Ana Jovanović, Mićo Rakić, Safet Šerifović, Redžo Terzić... Ovaj dokument podržali su i ambasadori iz BiH koji žive u Beogradu: Ljubo Babić, Dimitrije Bajalica, Cvijetin Mijatović, Augustin Papić, Mara Radić, Ismet Redžić, Nusret Seferović i Alija Vejzagić. Apel je podržao i Raif Dizdarević, bivši savezni sekretar za inostrane poslove i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Bilo je i ambasadora koji nisu htjeli da stave potpis ispod ovog apela (Mirko Ostojić) sa obrazloženjem da nisu saglasni da se ovaj osvajački pohod smatra agresijom na BiH.

Sarajevski generali su se stavili na raspolaganje Štabu TO, kasnije Glavnom štabu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Stavili su na raspolaganje svoje znanje, iskustva i praktičnu spremnost da se angažuju u mjeri u kojoj je to neophodno državi. Sa vojnim organima dogovorili su se o vidovima saradnje i zajedničkog djelovanja na odbrani zemlje i oslobađanju od agresora. Izvijestan broj oficira JNA mlađih od 60 godina uključio se u aktivnu službu. Načelnik GŠ Armije Republike BiH general Rasim Delić i svi komandanti korpusa au bivši oficiri JNA. Na najodgovornijim dužnostima bili su i generali Sefer Halilović, Jovan Divjak, Stjepan Šiber, Ivan Brigić. Generali Milan Ačić, Džemil Šarac i Mirko Vranić imenovani su juna 1992. za članove Vojnog savjeta pri Vrhovnoj komandi.

Temeljni odnos potpisnika svih ovih apela prema surovoj ratnoj zbilji je patriotski i antifašistički. Angažovali su se u borbi protiv agresora, protiv velikodržavnih koncepcija usmjerenih na podjelu BiH, protiv svih vidova šovinizma i neofašizma, a sve na osnovama Platforme Predsjedništva RBiH od 26. juna 1992. godine.

Stari partizanski ratnici cijelo ratno vrijeme djeluju u organizaciji SUBNOR-a BiH. Njih osamdesetorica osudili su plebiscit u SDS-režiji i podržali ideju o referendumu za nezavisnu Republiku BiH.

Poznat je Ed-memoar GŠ OS i Predsedništva Republike o obliku rata i ratnoj vještini u odbrani BiH. U dokumentu se preporučuje najpogodniji i realan oblik ratovanja kombinacijom partizanskih i frontalnih dejstava uz korišćenje iskustava NOR-a 1941-1945. Ukazuje se na manevarski rat čiji nosioci mogu da budu ne samo snage sa fronta nego, u velikoj mjeri, jake i dobro vođene partizanske snage na takozvanoj privremeno zauzetoj teritoriji.

Iz sredine penzionisanih generala bivše JNA u Sarajevu upućeno je pismo komandantima OS Republike Hrvatske čim su otpočele oružane čarke između HVO i Armije RBiH. Riječ je o pismu Džemila Šarca Janku Bobetku i Antonu Tusu, a sva trojica su generali bivše JNA. »Mislim da stvari idu pogrešnim putem« - pisao je Džemil Šarac. To svoje pismo nazvao je »kraćim tekstom, skromnim krokijem na temu hrvatsko-bosanskohercegovačkih odnosa«. Zamolio ih je da razmisle o nekim bitnim činjenicama prema kojima osnovnu odgovornost snose rukovodeći ljudi u Zagrebu. U pismu, koje je integralno objavljeno u knjizi »JNA – beznađe zla« dr Fadila Ademovića, naglašava se da BiH nije planirala i dijelila Republiku Hrvatsku sa režimom u Beogradu dok rukovodeći faktori Republike Hrvatske i neki njihovi sljedbenici u BiH to čine sa teritorijom BiH. Takođe se podsjeća na odluke AVNOJ-a i ističe da u rješavanju nacionalnog pitanja »od Titove formule do danas nije otkrivena bolja...«

Jula 1992. godine osuđeno je rješenje kojom paljanska skupština i SDS poništavaju odluke ZAVNOBIH-a o državnosti BiH.

Poznato je da su ratni veterani uspostavili uspješnu saradnju sa Međunarodnom federacijom starih boraca i sa pojedinim srodnim organizacijama koje podržavaju BiH. Posebno je zapažena saradnja sa borcima NOB-a Slovenije, Makedonije i Hrvatske. Izuzetno je razvijena saradnja sa Društvom za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji 1941-1945. i Međunacionalnim udruženjem Bosanaca i Hercegovaca u Beogradu. Članovi obe ove organizacije od njihovog osnivanja su i penzionisani generali i pukovnici iz BiH koji žive u Beogradu: Rahmija Kadenić, Svetozar Oro, Savo Popović, Mirko Tomić, Džemal Fejzo, Jovo Ninković, Ivica Miličević, Žarko Miličević, Mile Trkulja, Ahmed Đonlagić, dr Mehmedalija Bojić, Sead Hadžović, Danilo Stojić, Omer Pezo, dr Mensur Ibrahimpašić, Živko Rodić, Izudin Čaušević, Hasan Četić, Ismet Dilberović, Mujo Dizdar, Čedo Đukić, Ćamil Kazazović, Danilo Kijac, Jovo Kljajić, Moric Levi, Rajko Radetić, Esad Redžić, Josip Rukavina, Stanko Salcberger, Uzeir Zubović, Milan Vasić i Vojislav Šiljegović.

Njihova imena nalaze se ispod poznatog Apela za mir i zajednički život naroda BiH od 25. aprila 1992. godine koji je potpisalo 75 uglednih antifašista iz BiH koji žive u Beogradu.

Za većinu pomenutih generala i pukovnika bivše JNA prestali su penzionerski dani čim se počelo ratovati. Svoje aktivnosti, bez obzira gdje su bili, usmjerili su protiv rata, a svoje sposobnosti stavili na raspolaganje za odbranu BiH. Osjetivši se iznevjerenim od armijskog vrha i armije u koju su ugradili čitav svoj radni vijek, bili su protiv zloupotrebe JNA, protiv ratne politike njenog vrha. U toku rata osuđivali su a i danas osuđuju prevaru tadašnjeg vrha JNA koji se stavio u službu Slobodana Miloševića i, samim tim, prihvatio logiku besmislenih ratova na prostorima nekadašnje zajedničke države sa najtragičnijim posljedicama.

“Srbija je vodila rat sa svetom, a ne samo sa Muslimanima i Hrvatima… Rat je vodila ‘sila ludila’, koja je dovela do paranoidne samoizolacije Srbije i do fatalnog poraza Srbije, što je i najveći poraz u srpskoj istoriji”.

Književnik Radomir Konstantinović

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje
08.10.2008.

Opsada Sarajeva

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje

RAT – RATOVI U BOSNI I HERCEGOVINI (1991 – 1995)

“Ostati u Sarajevu u ova vremena i izdržati sve tamošnje oluje, i još ostati svjetla obraza - to je svojevrstan podvig.“

General-pukovnik Rade Hamović

OPSADA SARAJEVA


Jedinice sarajevskog korpusa JNA su prvih dana aprila blokirale Sarajevo, zaposjele aerodrom Butmir i uspostavile 14 punktova koji su kontrolisali ulazak u grad. Mase građana pokušavale su da se izvuku iz grada koji je upadao u ratnu tragediju. Gradom je zavladao kriminal svih vrsta - vlast je bila u paralizi.

Utisak je da tu haotičnu situaciju srpska strana nije mogla ili nije znala da iskoristi i da zauzme Sarajevo. Teško je utvrditi šta je najviše uticalo na takvo stanje: brza mobilizacija i snažan otpor branilaca, neadekvatno odmjerene snage napadača, neshvatanje da je Sarajevo najvažniji strateški objekt u vojnom rješenju rata u BiH, ili predviđanje da će se predati iznurivanjem, ili nepredviđanje da će se mogući uticaj međunarodnog faktora na tok rata u BiH upravo najjače ispoljavati u vezi sa Sarajevom, kao strateškim središtem BiH. Teško je utvrditi da li su i u kojoj mjeri planeri agresije, posebno operacije za zauzimanje Sarajeva, shvatili značaj tih operativno-strategijskih činjenica.

Jačina borbi oko Sarajeva bila je promjenljiva i vezana za pokušaje napadača da zauzmu grad ili za napore branilaca da probiju opsadu, za intervencije Ujedinjenih nacija i Evropske unije i dolaske svjetskih državnika i predstavnika međunarodnih organizacija. Međunarodni faktori su, u tim prilikama, nametali primirja, koja su, po pravilu, zaraćene strane kršile, pogotovo ako im nisu odgovarala u operativnom smislu.

U gradu je do početka maja bila komanda 2. armije. Ona je predstavljana kao faktor koji traži mirno rješenje, a u stvari je bila koordinator opsade i pokušaja zauzimanja grada. Kada je (27. aprila 1992) proglašen Ustav Savezne Republike Jugoslavije i odlučeno da se JNA povuče iz BiH, u BiH je bilo primirje i počinjala je smjena jedinica JNA na položajima oko Sarajeva. Zatišje je kratko trajalo. U vrijeme konferencije u Lisabonu (1. maja), borbe su obnovljene, pa je konferencija prekinuta. Komanda 2. armije je iskoristila povratak bosanske delegacije, pa je na aerodromu uhapsila Izetbegovića. Uz angažovanje posrednika EZ i UNPROFOR-a dogovoren je prekid vatre, oslobađanje Izetbegovića i evakuacija Štaba ka Lukavici. Jedinice TO su kod Skenderije pripremale zasjedu i 2. maja dio kolone zarobile ili uništile. U Lukavicu je stiglo 11 vozila JNA sa generalom Kukanjcem. O ovom događaju svaka strana je dala svoju verziju. Zarobljenici JNA (oko 230) su oslobođeni, a borbe nastavljene.

Prekidi i intenziviranja borbi će se smjenjivati tokom cjelog rata jer ni jedna strana nije imala snage da protivničkoj namjetne rješenje. Sarajevo je do kraja rata ostalo opkoljeno i izolovano od drugih djelova BiH.

Opsadu Sarajeva je vršio 4. sarajevski korpus JNA (od polovine maja sarajevsko-romanijski korpus Vojske srpske), sa dosta artiljerije kojom su dezorganizovani vitalni gradski sistemi i kod stanovništva lomljena volja za otporom. Fenomen opsade Sarajeva privukao je pažnju svjetske javnosti. Eksperti UN, koji su istraživali ratne zločine u Jugoslaviji, prikupili su dokumentaciju o borbama i opsadi Sarajeva (od 5. aprila 1992. do 30. septembra 1993), koja je poslužila kao osnova za studiju o tom problemu (“Borba”, od 29. jula i 1. avgusta 1994). U toj studiji je navedeno: Jedinice Vojske srpske granatirale su Sarajevo sa 600 do 1.100 oruđa, ne računajući tenkovske topove. Svakodnevno je ispaljivano tokom “mirnih” dana od 200 do 300 granata, a tokom borbeno “aktivnijih” dana 800 do 1.000 granata. Hronologija događaja, utvrđena na osnovu tih podataka, pokazala je da je grad za sedamnaest mjeseci nemilosrdno granatiran i da je na stanovništvo u prosjeku dnevno padalo po 311 granata. Najteže granatiranje grad je doživeo 22. jula 1993, kada je ispaljeno 3.777 granata. Posebno je “indikativno što su se pogibije, ranjavanja i razaranja dešavala u raznim dijelovima grada i... poznatim civilnim okruženjima, kao što su škole, ulice, parkovi, fudbalski i sportski tereni, groblja, bolnice, pa čak i u redovima za hljeb i vodu i u službi humanitarne pomoći u gradu”. Analitičari su utvrdili korelaciju između žestine granatiranja i vremenskih intervala pred i za vrijeme međunarodnih konferencija i ukazali na to da su granatiranja imala politički cilj. Naveli su dan kada je na grad palo najviše granata (3.777) i povezali to sa najavom SAD da se isključuje mogućnost direktne vojne intervencije u BiH. U pomenutoj studiji UN se tvrdi: da kada su međunarodni faktori vršili na RS pritisak da prestane granatiranje - artiljerijski napadi bili su znatno nižeg intenziteta. Opsada Sarajeva je postala glavno ratno poprište i trajala je do kraja rata. Obje strane su istrajavale u svojim namjerama i vjerovatno težile da tu izbore ishod rata. Ali, kako nijedna u tome nije uspjela, Sarajevo je oslobođeno opsade tek poslije zaključenja ugovora u Dejtonu i Parizu. Tako je prestao - ili prekinut najkrvavi i najsvirepiji rat ako ne ovog stoljeća, ono njegove druge polovine.

 

Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje