Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

25.09.2017.

MIROSLAV BRČKALO O SKUPŠTINI NARODA I MILORADU DODIKU: ,,DOŠAO JE U SITUACIJU DA SE BOJI VLASTITOG NARODA"

BRČKALO O SKUPŠTINI NARODA I DODIKU: „Došao je u situaciju da se boji vlastitog naroda“

„Na posljednjoj sjednici Narodne skupštine nisu shvatili naša upozorenja i mi smo bili prinuđeni da adekvatno reagujemo. Ostaje žaljenje što ta reakcija nije bila mnogo ranije i možda je ključna greška nas iz opozicije što se ta reakcija nije desila na prvoj konstitutivnoj sjednici kada je također prekršen poslovnik, kazao je Vijesti.ba zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Miroslav Brčkalo govoreći o Prvoj skupštini naroda u organizaciji opozicije u RS-u koja je najavljena za večeras“.

BRČKALO O SKUPŠTINI NARODA I DODIKU: 'Došao je u situaciju da se boji vlastitog naroda'

Večeras se u Banskim dvorima održava Prva skupština naroda u organizaciji opozicionih stranaka. Zbog čega se opozicija odlučila na ovakav oblik političke borbe i kakva su Vaša očekivanja od večerašnje skupštine?

Kao što ste rekli ovo je prva skupština naroda. Cilj je prije svega borba za istinu, pravdu i demokratiju i borba je da pokušamo što više toga prenijeti građanima koji nemaju priliku da vide sve što se dešava u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Već duže vrijeme upozoravamo vladajuće da krše Ustav, zakon i poslovnik o radu Narodne skupštine Republike Srpske pa čak i svečanu zakletvu koju su bili dužni položiti svi narodni poslanici. Oni sa jedne strane sve to krše a sa druge strane očekuju od opozicije da se ponaša u skladu sa kodeksom ponašanja izabranih predstavnika što nije logično. Na posljednjoj sjednici Narodne skupštine nisu shvatili naša upozorenja i mi smo bili prinuđeni da adekvatno reagujemo. Ostaje žaljenje što ta reakcija nije bila mnogo ranije i možda je ključna greška nas iz opozicije što se ta reakcija nije desila na prvoj konstitutivnoj sjednici kada je također prekršen poslovnik kod izbora komisije za izbor i imenovanje, pa se kasnije desila kupovina "papaka", i znate već šta se dešavalo ali bolje ikad nego nikad“.

 

Iz vlasti ipak pozivaju opoziciju da se vrati u institucije, kako komentirate taj poziv, obzirom da je vlast na neki način, kako i sami tvrdite derogirala dignitet institucija.

Niko i nije rekao da ćemo mi napustiti institucije. Mi ćemo se boriti na svim frontovima a Skupština naroda je samo jedan od oblika naše borbe gdje pokušavamo iznijeti istinu i gdje pokušavamo na kraju krajeva razgovarati o zabranjenim temama u Narodnoj skupštini. Mi smo u proteklom periodu podnijeli veći broj interpelacija koje se odnose na osnovna  životna pitanja, od ekonomije, javnih preduzeća, katastrofalne demografske slika u Republici Srpskoj i jednostavno hoćemo da razgovaramo sa narodom koji nas je izabrao, želimo da vidimo taj feedback, odnosno da vidimo kakve su reakcije naroda i da vidimo da li shvataju šta se dešava u Narodnoj skupštini“.

 

Pretpostavljamo da će biti govora i revizorskom izvještaju koji je možda povod za ovakav oblik političkog organiziranja.

Hoće sigurno. Tu je najmanji problem personalno gospodin Šnjegota. Mi ovdje kroz revizorski izvještaj branimo institucije Republike Srpske jer ako oni ovako nastave u RS-u će vladati čovjek a ne zakon. Zbog toga smo mi i insistirali da se ne smije desiti eventualno razrješenje i postavljanje novog revizora dok se ne utvrdi istina o trenutnom revizorskom izvještaju jer to ne može biti neriješeno. Neko mora snositi odgovornost za ovo stanje - ili ministar finansija Tegeltija ili gospodin Šnjegota ako nije dao istinite. Ovo se ne smije zataškati i ne smije ostati neriješeno, neko mora snositi odgovornost jer narodski rečeno tu neko laže i ne mogu dvojica biti u pravu, a u revizorskom izvještaju imate jako teških kvalifikacija. Prema tome ili gospodin Šnjegota nije znao raditi svoj posaom ili gospodin Tegeltija i Vlada RS-a pokušava da prikrije katastrofalne podatke.

 

RS-a je kazao da je uredu da opozicija djeluje i na ovakav način sve dok je to demokratski, međutim ako izađe na ulice kako je kazao, pokazat će se šta su institucije RS-a. Kako to komentirate?

Ne bojimo se mi nikakvih njegovih poruka i sve bi to i nekako bilo uredu da možemo zaboraviti 1998.godinu i poruke koje je on tada govorio, prema tome to je njegova šuplja priča i teško onome ko dođe u poziciju da se boji vlastitog naroda a on je u takvoj situaciji zbog katastrofalne ekonomske slike i zbog nemogućnosti davanja odgovora na osnovna pitanja.

 

Jučer su održani općinski izbori u Trnovu. SDS-ov kandidat je izgubio te izbore. Da li je to neki signal Savezu za promjene, posebno kada se ima u vidu da je SNSD dobio izbore u toj općini i sa većom razlikom nego prošli put. Jeste da je malo mjesto i razlika nije velika, u nekih stotinjak glasova, ali ipak..?

Ne može Trnovo biti neki pokazatelj za neku opštu sliku u RS-u. U Trnovu jeste pobijedio kandidat SNSD-a za načelnika ali sa druge strane skupštinska većina i dalje ostaje na strani Saveza za promjene. To jeste jedna vrsta opomene Savezu za promjene, ali ono što je problem Savezu za promjene jeste jednostavno činjenica da su sva javna preduzeća u rukama SNSD-a, od šuma do elektroprivrede, i oni jednostavno za izbore mobilizuju dosta velik broj ljudi. Mislim da treba izvući jednu vrstu pouke ali moramo isto tako primjetiti da je u Trnovu bilo dosta nepravilnosti vezano za prijave boravka tako da je pitanje da li su tu glasali građani Trnova ili osobe koje su registrovane iz drugih opština. Prema tome, ja to ne bih uzeo kao realan omjer snagam ali svakako treba izvući određene pouke. Zanimljivo je da je Berilo iz SDA podržao SNSD-ovog kandidata i to je jedan praktičan primjer kako u suštini funkcioniše koalicija i kako je Mile veći bakirovac od svih ostalih koje on optužuje, jer njemu kada zatreba on je spreman i sa crnim đavolom praviti razne dogovore".

 

(Vijesti.ba / SB)


















25.09.2017.

PROF.DR. SLAVO KUKIĆ : MUKE BANJALUČKOG VOŽDA "MILORADA DODIKA"

Prof.dr. Slavo Kukić : Muke banjalučkog vožda

Septembar 25. 2017.


Papa Franjo, čitam, u Vatikanu primi delegaciju glavnog bosanskohercegovačkog grada – i, navodno, poruči kako i dalje trebaju čuvati njegovu multikulturalnost i multikonfesionalnost. Ne isključujem, dakako, da je poglavar Katoličke crkve rekao baš to. Ali, ako jeste, bilo bi, barem ja tako mislim, primjerenije da ih je zamolio da učinu sve kako bi multukulturalnost i multikonfesionalnost, koji su stoljećima činili dušu glavnog grada BiH, Sarajevu nanovo bile vraćene. I ne samo Sarajevu nego i Bosni i Hercegovini kao cjelini – jer, priča je identična u svim njezinim dijelovima.



!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Image result for milorad dodik karikature


Image result for milorad dodik karikature


Image result for milorad dodik karikature


Image result for milorad dodik karikature


Image result for milorad dodik karikature

Image result for milorad dodik karikature


Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Kako, međutim, takav civilizacijski iskorak očekivati u zemlji u kojoj mlađahne vedete nacionalnih političkih partija šalju poruke kako se za anticivilizacijske zloće koje sami čine opravdavati ne trebaju nikome, misleći pri tome, obzirom na autoritete na koje se pozvaju, na pripadnike drugih etničkih grupa ove zemlje dakako? Kako, potom, takav civilizacijski iskorak očekivati u zemlji u kojoj, a baš to se događalo prethodnih dana, njezini izabrani predstavnici u institucijama zakonodavne vlasti odbijaju prijedloge zakona o negiranju genocida i zabrani kandidiranja na javne funcije osuđenim ratnim zločincima?

Kako takav iskorak napraviti u zemlji, čiji prvi čovjek čak i govornicu Ujedinjenih naroda, s koje bi istupati morao kao zastupnik svoje države, koristi za promociju stavova samo jedne političke partije – a i to se događalo zadnjih nekoliko dana? Kako, na koncu, civilizacijske iskorake zbog dobra njezinih građana očekivati u zemlji, u kojoj njezini najmoćniji političari javno govore kako se ne žele odreći sna da će nje nestati a današnji njezini dijelovi postati sastavnice nekih drugih država?

Usprkos svemu, tjedan iza nas je, pa makar i samo malo, ponudio i odgovor na pitanje kako se s bosanskohercegovačkim rebusom nositi? I najiskrenije, dogodilo se to u momentu kad se najmanje moglo nadati. Narodna skupština RS-a, naime, u tjednu iza nas usvoji zaključak – o kojem, očito, prethodno ništa nije znao i prvi čovjek ovog entiteta – kako se njezina odluka o referendumu o Sudu i Tužiteljstvu BiH, usvojena prije više od dvije godine, konačno ima objaviti u Službenom glasniku RS-a.

Svega koji sat potom oglasi se i Predsjednik RS-a, i to na način koji je krajnje indikativan – da će, bude li zaključak Narodne skupštine i proveden, bude li, dakle, odluka o referendumu u Službenom glasniku i objavljena, istu, koju je Narodnoj skuoštini on sam predložio, jer ima skupštinsku većinu, novom odlukom te iste skupštine i suspendirati.

A razlog je, pojasni Mile, njegova procjena kako u ovom trenutku u vezi s tim ne bi bilo političkog konsenzusa – kako bi, k’o eto, oporba bila protiv referenduma i kako on, kao najodgovorniji, zbog toga ne želi izazivati unutarsrpske podjele.

Naravno da je Dodikovo uzmicanje iskorišteno, čini se prvi put u prethodnih desetak i više godina uspješno, protiv njega sama. Prvi čovjek SDS-a ga, recimo, zbog suspenzije skupštinske odluke prozva političkom kukavicom i prevarantom, počasni predsjednik PDP-a doda kako je uvijek znao da od Dodikova referenduma o sudu i tužiteljstvu neće biti ništa, a američka ambasadorica u BiH mu poruči kako učinjeno nije i dovoljno. I kako je novom skupštinskom odlukom donesenu odluku potrebno potpuno anulirati da bi se vlasti mogle fokusirati na ono što je za BiH važno – na uspostavu pravne države, vladavine zakona, ekonomski napredak i otvaranje novih radnih mjesta itd.

Uz uzvraćanje istom mjerom, na što se javnost odavna navikla – da su svi oni odreda marionete Bakira Izetbegovića i izdajnici srpstva, a gospođa ambasadorica još i neodgojena, osoba koja se definitivno otkrila kao uzrok sankcija koje su SAD uvele i njemu osobno – lider SNSD-a je naknadno morao vlastito zalijetanje „popravljati“ ako se popraviti više uopće što moglo.

Suspenzija odluke, poruči ovih dana, ne znači i odustajanje od referenduma. Naprotiv, referenduma će, pita li se njega, jednog dana, kada i oporba odustane od nacionalne izdaje i sama prigrli obranu srpskog interesa kao svoga, ipak biti. Jer, kroz Sud i Tužiteljstvo BiH se, k’o biva, želi napisati historija protiv Srba – a to im se ne smije dopustiti.

Bez obzira, međutim, na naknadnu mu pamet, ostaje pitanje što je to što je Dodika pritislo u mjeri da je, u vezi s odlukom na kojoj je dvije godine „jahao“, morao uzmaći? Na razini hipotetskog, može biti svašta. Može, recimo, biti da je Beograd definitivno odlučio promijeniti ploču – i da Vučić od predsjednika manjeg entiteta traži da konačno počne funkcionirati kao političar BiH, a ne Srbije.

No, ta mi se mogućnost, priznajem, baš i ne čini realnom. Jer, da je po srijedi to, ne bi predsjednik istočnih susjeda po Srbiji vodao Dodika kao cirkuskoga medvjeda. A voda ga svako malo. Zašto? Vjerojatno, kako bi vlastitom narodu prodavao zjake u vezi s onim što mora činiti na Kosovu – pa evo, neka mu Mile podgrijava nadu kako bi se teritorijalno mogao namiriti zapadno od Drine.

Može, potom, biti da je pritisak zapadnih centara moći, bez obzira što se on u javnosti i ne primjećuje, postao toliko snažan da se više kao utočište koristiti ne može ni Rusija. Može – iako, što se realnog života tiče, ne vjerujem da je po srijedi i to. Jer, banjalučki kockar je, da bi sačuvao vlastitu moć, spreman i na sve vrste žrtvi, pa i, zatreba li, nove ratove i nove tisuće mrtvih Srba.

Može, na koncu, i to mi se čini najrealnijim, po srijedi biti da Zapad pritišće banjalučkog kockara posredno, preko Beograda, uvjetujući Vučiću proces pridruživanja društvu evropskih naroda steriliziranjem njegova prekodrinskog „borca za svesrpsko jedinstvo“. Ako je, pak, po srijedi to, a moglo bi biti, onda zaobići nije moguće i još neka pitanja.

Znači li, primjerice, Dodikovo uzmicanje u vezi s referendumom o Sudu i Tužiteljstvu BiH da se na kartu beogradskog pritiska može igrati i kod svih budućih njegovih uzmicanja na kojima bi Zapad, a zbog svojih ambicija prema BiH, istrajavao?

Ako je, potom, odgovor potvrdan, koje bi to posljedice moglo imati za samog Dodika? Znači li to i definitivan gubitak njegove moći u ovom dijelu BiH? Pita li se, recimo, mene, politički pad se u tom slučaju ne bi mogao izbjeći. Jer, na bahatom uskrsavanju ideje svesrpskog okupljanja u jedinstvenu srpsku državu je svoj uspon i gradio.

Odustajanje od njega bi, po istoj logici, značilo svojevrsnu izdaju u očima svjetine – i njezino okretanje leđa „izdajniku“ dakako. Pomoći, pri tome, ne mogu ni pokušaji da se teret izdaje natovari drugima, u Dodikovu slučaju opoziciji, a ni bilo što drugo. Politički pad je, hoću reći, jedini mogući scenarij s kojim se može kalkulirati.

Ne treba se zavaravati, svjestan je toga i Dodik sam. Ono, pak, što iz njegove perspektive ostaje je pitanje koja je cijena, koju pri tome on sam mora platiti. A bojim se da je ona visoka toliko da mu u ovom momentu i zadaje glavobolju – i još uvijek ga tjera na razmišljanje što učiniti? Ne vjerujem, istina, iskustvo s drugima govori tome u prilog, da bi mu račun bio ispostavljen zbog pretjeranog srbovanja.

No, ne vjerujem ni da bi odgovornost mogao izbjeći zbog kriminala koji mu se stavlja na teret – zbog Pavlović i Bobar banke, zbog autoputa i Boske, da ne nabrajam. A ta vrsta odgovornosti vodi isključivo prema jednoj adresi – zatvorskim zidinama i dugogodišnjoj robiji.

Je li, ako je tako, na političko uzmicanje, taman ono značilo spas i za Srbiju o kojoj svakodnevno zbori, banjalučki moćnik i spreman? Uz određene garancije, vjerujem da jeste – ako bi mu, recimo, bio zajamčen politički azil jedne od zemalja na kojoj je svoju moć zadnjih godina dobrim dijelom i gradio. Azil Rusije. Jer, srbijanski mu, zbog pritisaka i ucjena kojima bi Vučić mogao biti izložen, baš i ne igra.

No, elementarno je pitanje koliko on, u slučaju odstupanja dakako, znači i samu Putinu – i koliko ga je ovaj u tom slučaju spreman i zaštićivati? Jer, što bi njemu uopće imao značiti jedan izolirani balkanski tiranin ako ga za potrebe vlastitih geopolitičkih ciljeva nije u mogućnosti dalje instrumentalizirati?
To su, siguran sam, muke s kojima Milorad Dodik, banjalučki vožd, i najpoznatiji krajiški baja, i liježe i ustaje. I koje mu izazivaju sve nesnosniju nesanicu. Ali i muke koje ga, bilo mu drago ili ne, sve ubrzanije primiču točci definitivnog političkog raspleta.


///////////////////////////////////
//////////////////////////
24.09.2017.

TODORIĆEV OBRAČUN S PLENKOVIĆEM

TODORIĆEV OBRAČUN S PLENKOVIĆEM: "Premijera sam upoznao usred noći. Dao nam je čokoladice..."

Kako je moguće da ista osoba sudjeluje u kreaciji Lex Agrokora i sama si dizajnira ovlasti, i onda sama sebe postavi da primjenjuje taj Zakon? Takav konflikt interesa nije viđen u modernoj Europi, piše u novom blogu



TODORIĆEV OBRAČUN S PLENKOVIĆEM: 'Premijera sam upoznao usred noći. Dao nam je čokoladice...'

Kako je u petak najavio, Ivica Todorić objavljuje tekstove na svom blogu na dnevnoj bazi. U nedjelju je pisao o prvom susretu s premijerom Plenkovićem, o tome kako nije htio sam ići na sastanak s Božom Petrovom. Pita se i od koga je dokumente dobila Martina Dalić, osim onih osnovnih iz Agrokora. Traži od Vlade da odgovori javnosti. Objavu prenosimo u cijelosti.

 

 

--"Premijera Plenkovića upoznao sam na sastanku 26. veljače 2017. godine, kojem su nazočili Martina Dalić, Božo Petrov, Zdravko Marić i Ivan Crnjac. Do sastanka je došlo nakon višetjednog inzistiranja Bože Petrova, s kojim se nisam želio naći nasamo, pa sam predložio zajednički sastanak. Na sastanku nije donijet nikakav zaključak, a bilo mi je neobično što me primaju u tajnosti, pod okriljem noći.


- 5 dana kasnije, Zdravko Marić dolazi k meni u Agrokor , kako je rekao, u ime premijera. Obavještavam ga da Agrokor ne treba pomoć Vlade i da premijeru zahvaljujem na čokoladicama koje nam je poslužio na sastanku.

 

- Ključno: u prezentaciji Vladi 20. srpnja Martina Dalić kaže da su tada, 3. ožujka, „ubrzali rad na izradi Lex Agrokora“. Znači, pet dana nakon što prvi put vidim premijera, oni „ubrzavaju rad“. Od kada onda rade na Lex Agrokoru?

 

Neka Vlada hrvatskoj javnosti odgovori na konkretna pitanja:

 

-Je li točno da su sastancima u Vladi, prije donošenja Lex Agrokora, prisustvovale i držale prezentacije privatne tvrtke i osobe s izravnim financijskim interesima za Agrokor, vlasnici i zaposlenici savjetničkih kuća, financijskih savjetnika, odvjetnici i drugi koji danas od Agrokora uzimaju ogroman novac? Tko je bio bio na tim sastancima? Jesu li vođene bilješke i postoje li zapisnici?

 

-Kako je moguće da su Lex Agrokor pisali, po vlastitom priznanju, Ante Ramljak i njegovi prijatelji i suradnici. Tko ih je za to ovlastio? S kojim ciljem? Postoje li o tome službene bilješke?

 

-Kako je moguće da ista osoba sudjeluje u kreaciji Lex Agrokora i sama si dizajnira ovlasti, i onda sama sebe postavi da primjenjuje taj Zakon? Takav konflikt interesa nije viđen u modernoj Europi.

 

-I ključno pitanje - kakvu je dokumentaciju osim osnovnih dokumenata koje joj je dostavio Agrokor i od koga dobila potpredsjednica Vlade Martina Dalić? Koje osobe ili koje tvrtke su izradile tu dokumentaciju bez službenih podataka od managementa Agrokora? Na osnovu kojih podataka su se stekli uvjeti za primjenu Lex Agrokora?


///////////////////////////////////////

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (V)

Očito žalostan zbog odlaska ljeta a raznježen dolaskom jeseni i nove godine ,  naš Šemsudin Gegić Shems se, okružen ovoljetnom izdvojenom  literaturom , u svojoj mostarskoj avliji,  sjetno   prisjeća

24.09.2017.

MARINKO ČULIĆ : POVRATAK U 1941.

Marinko Čulić : Povratak u 1941.

Septembar 23. 2017.


Jako je dobro da je to kritizirala i poveća grupa kolega iz lijevoliberalnih novina, pa ćemo ovdje sa zadovoljstvom biti pojačalo tih kritika. Da, velika je, u nebo vapijuća sramota da je Andrej Plenković pristao da ‘Hitler iz našeg sokaka’ Marko Skejo bude ravnopravni sugovornik njegovim ministrima, a istodobno je u povodu smrti Slavka Goldsteina poslao obitelji kratki telegram sućuti koji više sliči na hladnu konstataciju da je umro taj veliki intelektualac, nego na žaljenje što se to dogodilo.

Piše: Marinko Čulić (Novosti)

Ali neka i od takvih stvari može biti od koristi. U ovom slučaju ona je u tome da smo u hrvatskom premijeru dobili kapitalnog, krunskog svjedoka da je Hrvatska zemlja potpuno deformiranog, rahitično iskrivljenog sustava vrijednosti. Odlično obavljeno, pet. Ohrabruje i što Plenković nije svjedok samo za jedan proces, o ne, ima toga još. Nešto prije, istaknuo se i kada je Dražena Keleminca, koji u posljednje vrijeme voli spaljivati primjerke tjednika koji držite u rukama, nazvao nevažnim marginalcem koji nije vrijedan njegovog osvrtanja. Da bi zatim DORH ili, preciznije, čak i DORH, kojemu je posljednjih godina otpalo brat-bratu pola zuba, odlučio pokrenuti krivični postupak protiv Keleminca zbog širenja mržnje i poticanja na nasilje.

Ne znam je li ovdje ocjena odličan dovoljna za premijera Plenkovića, osobno bih prije bio za stepenicu više – izvrsno. To zato što je danas u ovoj zemlji pravih, autentičnih svjedoka vrlo malo – pomeli su ih brojni održani procesi, tipa Glavaš, Merčep, Sanader ili Mamić, kao i neodržani, tipa Todorić – pa ih treba maksimalno tetošiti ako obećavaju. A Plenković je obećavao od samoga početka. Kada je stao na čelo Vlade (one prve, s Mostom u koaliciji), izjavio je da će ona biti odana antifašističkim vrijednostima, ali, žalibože, nije bila i još uvijek nije.

Dobro, možda bi i bilo tako da je antifašizam nešto što staviš u vitrinu i samo povremeno obrišeš s njega prašinu. Ali on se u međuvremenu pretvorio u živo i otvoreno političko polje, ne, naravno, u smislu svoje reafirmacije, nego brutalnog, gotovo ‘klaoničkog’ kljaštrenja i sakaćenja. Stvari su kulminirale u doba Karamarkovog ‘antikomunističkog manifesta’ i praktički otvorene reustašizacije, tako da je, pričao mi je jedan redakcijski kolega, Slavko Goldstein, vrativši se s nešto duljeg putovanja u inozemstvu, zapanjeno rekao da ima dojam da se vratio u NDH. Ali vjerojatno ga je još više iznenadio rasplet događaja, pun neočekivanih obrata.

Karamarko je sa svojim bojovnim anti-antifašizmom izgubio prve sljedeće parlamentarne izbore, preciznije nije ih dobio, jer je svojim konkvistadorskim metodama uplašio i zbio lijevoliberalni i lijevi dio birača. Ali onda nastupa još jedna prekretnica. Na vlast dolazi Plenković, čovjek finih, briselski udešenih manira, tako da mu se priklonio i značajan dio spomenutih nedesnih birača. Bila je to velika greška, jer je baš Plenković proveo važan, formativni dio Karamarkovih ideja. Nije pritom koristio rabijatni tip govora o zatvaranju opozicijskih stavova u četiri kućna zida, ali je poduzeo nešto u suštini još gore.

Pošao je od toga da radikalnu desnicu i ustaški revanšizam treba staviti u okvire zakona, što je u javnosti trebalo ostaviti dojam da ih se time ograničava, ali zapravo ih se ozakonjivalo. Titov trg u Zagrebu izbrisan je legalnom odlukom gradske Skupštine, a HOS-ova ploča u Jasenovcu sa zloglasnim ‘Za dom spremni’ maknuta je sramotnim, ali ipak regularnim dogovorom s HOS-ovim udrugama, istina uz preveliku cijenu da je uklonjena samo iz nekadašnjeg ustaškog logora, a praktički legalizirana svugdje drugdje.

Da se ne bismo puno zezali oko toga što ove legalne skupštinske odluke i navodno regularni dogovori zapravo znače, recimo da su i najveći zločini u nacističkoj Njemačkoj i isto toliko nacističkoj NDH također u pravilu imali ‘pokriće’ u uredno donesenim zakonima i propisima. Dakle teško će ogriješiti dušu onaj tko pomisli da su to bile zemlje golog bezakonja, naprotiv, zakoni su se ondje provodili s upravo ubitačnom preciznošću i dosljednošću.

Naravno da bi bilo nategnuto, pa i glupo reći da će Plenkovićeve metode dosljedne primjene prava imati iste zločinačke posljedice kao u spomenutim dvjema nacističkim državama. Ali strah da će se ponoviti nacifašističko zlo ne postoji ni u Italiji, pa je ondje ipak ovih dana pod prijetnjom teških zatvorskih kazni uvedena zabrana isticanja fašističkih i nacističkih simbola. Osim toga, ondje se i prije ove zabrane nije moglo zamisliti da se najviši državni dužnosnici, kao naša Kolinda Grabar-Kitarović, slikaju uz fašističke zastave ili da za fašističke pozdrave izjavljuju da su stari talijanski pozdravi.

Usporedba s Italijom vrlo je aktualna jer je riječ o dvjema zemljama s vrlo sličnim crno-crvenim podjelama, ali i vrlo različitim antifašizmima. Italija je u Drugom svjetskom ratu oslobođena akcijom zapadnih članica velike antifašističke koalicije, dok se Hrvatska oslobodila sama, i to uz jednu osobinu partizanskih oslobodilaca koju je u svojim knjigama najzornije oslikao baš Slavko Goldstein.

Partizani su funkcionirali kao neka vrsta onodobnog UNPROFOR-a, jer nisu dozvolili da se Hrvati i Srbi međusobno zakrve, nego su ih usmjerili u zajedničku borbenu kolonu protiv okupatora i domaćih kolaboranata. Tragedija ovih posljednjih četvrt stoljeća je da u Hrvatskoj više nema nikoga tko bi igrao tu ulogu UNPROFOR-a, tako da su hrvatsko-srpski odnosi funkcionirali i još funkcioniraju isključivo po ključu kost na kost. Oh da, bilo je hrvatskih političara koji su to pokušavali ispraviti, ali ne više od tri, četiri, pet…, u svakom slučaju premalo da se promijeni sadašnji model države.

A to je model bez amortizera koji bi uklonili ili barem ublažili unutrašnje konflikte, u ovom slučaju međunacionalne, ali i šire (socijalne, međudržavne…), tako da ti konflikti drmaju zemljom doslovce bez ijedne zapreke i ijedne pauze. Srbi čine čvorišnu točku tih konflikata, iako ih je manje nego ikada, jer očito vrijedi pravilo da kada bi ih ostalo i samo nekoliko hiljada ili čak nekoliko stotina, to bi opet bilo previše. Sa Židovima bi sigurno bilo isto da ne uživaju veću međunarodnu zaštitu, ali antisemitizam je u Hrvatskoj ionako uvijek bio samo metaforična inačica antisrpstva.

Tako se krug zatvorio na onom istom mjestu na kojem je otvoren, što je Slavko Goldstein prije nekoliko godina vidovito naznačio u sjajnoj knjizi ‘1941. – godina koja se vraća’. Prije nekoliko dana Goldstein je umro i pokopan je na Mirogoju, a na sprovodu se nije pojavio nitko iz vrhova hrvatske svjetovne i crkvene vlasti.

///////////////////
////////////////////////////////

“Mađarska rečenica” :Andrej Nikolaidis dobitnik nagrade ‘Meša Selimović’

Septembar 23. 2017.


Nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u 2016. godine na govornom prostoru BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije osvojio je Andrej Nikolaidis za roman “Mađarska rečenica”.

Odluku je donio žiri 17. međunarodnih književnih susreta “Cum grano salis” u sastavu Adisa Bašić, predsjednica, te članovi Hadžem Hajdarević, Slobodan Šnajder, Pavle Goranović i Mile Stojić.

Na ceremoniji održanoj u Narodnom pozorištu Tuzla nagradu je Nikolaidisu uručio gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, priopćeno je iz Press službe Grada Tuzle.

“Građanima je dosta nadjačavanja, nadmudrivanja, spletkarenja i mržnje, ljudi umorni od atmosfere u kojoj je čovjek čovjeku vuk, u potrazi za životom u normalno uređenim državama Zapada, masovno napuštaju ove prostore. Vrijeme je, krajnje je vrijeme za promjenu paradigme, odoše nam životi i odoše nam mladi ljudi. Vrijeme je da čovjek čovjeku više ne bude vuk, nego brat.

I večeras su, u najužem izboru, sve sami dobri, pametni i talentirani, angažirani pisci. Tko god pobijedi, pobijedili su svi, pobijedila je dobra knjiga”, izjavio je tom prigodom gradonačelnik Imamović.

Kako je ranije objavljeno, u uži izbor za nagradu “Meša Selimović” bili su nominirani romani: Daša Drndić: EEG, Ivica Đikić: Beara, Damir Karakaš: Sjećanje šume, Andrej Nikolaidis: Mađarska rečenica i Damir Ovčina: Kad sam bio hodža.

(Kliker.info-Fena)

23.09.2017.

IVAN STAMBOLIĆ IZ ARHIVE RSE: TOPOVI SU ME UĆUTKALI

Ivan Stambolić iz arhive RSE: Topovi su me ućutka

Image result for ivan stambolic put u bespuce fotos

Pre 30 godina je održana čuvena Osma sednica Saveza komunista Srbije na kojoj je smenjen tadašnji predsednik Predsedništva Srbije Ivan Stambolić. Bio je to početak vladavine Slobodana Miloševića u čijem će se mandatu u krvi raspasti Jugoslavija, a Srbija urušiti u sopstvenom nacionalizmu iz kojeg se nije oporavila do dan danas.

Tim povodom objavljujemo poslednji intervju sa Ivanom Stambolićem koji je snimljen u junu 2000. godine, dva meseca pre nego što će biti otet i ubijen.

"Srbija je posle Osme sednice vrlo brzo daleko, daleko odjezdila u dve svoje tragične restauracije: u staljinistički socijalizam i raspomamljeni nacionalizam", rekao je Ivan Stambolić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Uz ovaj intervju objavljujemo i delove iz Stambolićeve knjige "Put u bespuće" iz 1995. godine.

Stambolić: Splet je mnogih okolnosti da su se stvari tako dogodile. Uprošćeno rečeno, imao sam otvoren front, i sa čela i sa bokova, ali sam mislio da imam leđa sigurna i zaštićena, a odatle je došao nož.

RSE: Vi ste već punih 13 godina van politike. Koliko dugo ste bili u politici?

Stambolić: Otprilike isto toliko, 13 godina. Kao što vidite, nisu baš zgodni brojevi. Kada bi mogle te godine da se, kao minus i plus, potru, pa onda sve ispočetka....

RSE: Kada poredite ta dva perioda, šta je prednost - pozicija posmatrača ili biti u vrhu politike? Mada, svih ovih godina, niko nije posmatrač.

Stambolić: Ima prednosti ta posmatračka pozicija. Čak i kada se izađe iz dobre politike, ta prednost se gubi, ta udobna, posmatračka, kritička distanca, kada posmatrate ovo, što smo mi osuđeni da posmatramo. Ovo što nam se događa, ne znam da li uopšte ima bilo kakve politike.

Ima politika i politika. Politika je, što se mene lično tiče, prvo imala mene, pa sam počeo da kreiram i pravim politiku. Uvek sam je shvatao kao rukovođenje javnim poslovima, kao u službi javnih poslova, kao upravljanje stvarima, a ne vladanje ljudima i narodom. Kada se ona tako shvati, primenjuje i praktikuje, to je vraški težak, naporan i složen posao. On brzo zamara, troši.

Međutim, kada je ova druga stvar u pitanju, kada je politika strast da se vlada ljudima i narodom, kada se oni upotrebljavaju radi vlastodržačkih samovolja i ambicije, kada se ta samovolja nameće kao volja naroda, onda je to, po meni, neka politička patologija, nije prava politika. Onaj ko se tako bavi politikom, nikada neće postati ovaj posmatrač o kome vi pitate. On iz politike jednostavno ne sme da ode. Kada si na vrhu te politike, u stvari, kao da si na vrhu nekog stuba srama.

RSE: Kada ste odlazili iz politike, vaš sin je bio dečak i on je prokomentarisao - VIII sednica mi je vratila tatu. Sada već imate i unuka.

Stambolić: To nije prokomentarisao Veljko, već Tijana. Veljko je već tada bio poodrastao, a Tijana je bila u osnovnoj školi. Ona je to tako prokomentarisala.

Što se tiče Uroša, to mora da se dogovorimo. Ako hoćemo da razgovaramo o Urošu, moramo do ujutru da razgovaramo. Mnogi moji drugovi su postali dede i stalno se sa njima svađam i raspravljam jer svi hoće da pričaju o svom unuku, a ja nikako ne mogu da dođem do reči.

RSE: Zar niste došli u iskušenje da se uključite, da pokušate kao političar, sada na opozicionoj sceni Srbije? Kada ste bili smenjeni, to je bila druga polovina osamdesetih godina, nije bilo šanse ni da progovorite javno. Posle je bilo drugačije.

Stambolić: Da. Te četiri godine se nigde nije moglo progovoriti, a na mene su padale lavine raznih intriga i laži, sa ciljem da se čovek ponizi, diskredituje, diskvalifikuje. To je bilo ponajteže izdržati. 1991. godine prvi put sam počeo nešto javno da govorim kada su mi studenti to omogućili, kada je bila njihova pobuna. Tada sam govorio, pozivao studente da dezertiraju iz tog rata, koji se priprema. Upozoravao sam ih da je rat pred nama, da je pripremljen i da će čast svoga naroda oni spasavati tako što će dezertirati iz tog rata. Ali, to što sam tada govorio, nije se čulo od topova. Nije to govorenje imalo eha ni odziva.

Strano mi je da menjam stavove, u cilju dopadanja nekome ili nečemu. Nije mi bio cilj da se uguram u javni život. Ti stavovi, u zadnjih godinu-dve dana, nisu nailazili na pogodno tle.

RSE: To je bilo vreme, kada je bilo nemoralno ćutati.

Stambolić: Nisam ćutao. Oglašavao sam se, ne tako često, na tim kritičnim tačkama, na kojima sam smatrao da sam dužan da se oglasim. Ipak se to svodilo više na to da umirim svoju savest, nego što je imalo nekog dejstva, što se čulo šire i više.

RSE: Da li ste nekada došli u iskušenje da pokušate da odigrate u Srbiji, onu ulogu koju su odigrali Milan Kučan u Sloveniji, ili još više, Kiro Gligorov u Makedoniji?

Stambolić: Ta se uloga nije mogla ovde odigrati. Nisam je mogao odigrati, ni ja, ni neko drugi sličan u tom pogledu. Bio sam izopšten, baš onda, kada se trebalo pripremati za takvu ulogu.

Osma sednica je definitivno rešila to pitanje, što se vlasti tiče. Vlastodržačka Srbija je htela vođu, htela je vožda, njega je izvikala svojim klicanjem, te načine znamo. Sa njim je Srbija vrlo brzo posle VIII sednice daleko odjezdila u dve svoje tragične restauracije - u staljinistički socijalizam i raspomamljeni nacionalizam. Nije bilo više Srbije koja bi mogla biti kao neka kučanovska Slovenija ili gligorovska Makedonija. Tu je bilo nemoguće odigrati tu ulogu. Srbija je krenula mnogo rano u prošlost i odjezdila dosta brzo i podaleko, uz takvu podršku, da tu prostora za to nije bilo.

RSE: Da li se srećete sa vašim bivšim saradnicima? Znam da ste nedavno bili u Parizu i imali zanimljivih par dana sa nekim ljudima iz bivše Jugoslavije.

Stambolić: Da, bio sam sa Kirom Gligorovom i Azemom Vlasijem. Srećem se sa ljudima iz naših bivših republika redovno, u jednom ritmu, svakih pet - šest meseci. Otputujem u neku od republika.

Što se mene lično tiče, za mene, moja Jugoslavija, još uvek postoji. Ovu nikada nisam mogao ni primiti, ni prihvatiti. Samo prigrabljivanje njenog imena je licemerno (2000. godine je postojala Jugoslavija pod imenom SR Jugoslavija, činili su je Srbija i Crne Gora, prim. RSE). Čine to oni koji su je razbili.

RSE: Vi ste rekli da putujete često u susedne države?

Stambolić: Putujem. U Zagreb se sa vizama teže putuje, teže se do viza dolazi. Nije baš jednostavno, mada nemam tih problema. U BiH, zaista, tako kako kažete.

RSE: U Sarajevo ste putovali još u vreme rata i u vreme opsade tog grada. Bilo je to proleće 1995. godine. Vi ste bili tamo sa prvom organizovanom grupom Beograđana. To je bio riskantan put, ne samo zbog toga što se tamo pucalo, već se trebalo i vratiti. Zašto ste se odlučili za taj put?

Stambolić: Zbog ljudi u Sarajevu i solidarnosti sa tim ljudima. Ali i zbog ovih ovde, koji su bili protiv ubijanja, razaranja i uništavanja jednog grada i ljudi u njemu. I zbog onih koji su time komandovali i upravljali. Kao što sam tada u Sarajevu rekao, da jednim takvim činom pokažem da rodoljublje, ako nije čovekoljublje, onda je lažno.

RSE: To ste tada rekli Sarajlijama?

Stambolić: Da, to sam rekao tada, a setio sam se sada.

RSE: Koji susret vam je bio najuzbudljiviji?

Stambolić: Svaki je u Sarajevu, u tih nekoliko dana, bio uzbudljiv. Stalno stisnuto grlo i gotovo na ivici suza. Mnoge pamtim. Razgovori i dani koje sam proveo sa Izetom Sarajlićem su mi ostali u veoma dubokom i živom sećanju.

Ali, ispričao bih jedan, kada je već o susretima reč. Išao sam parkom između Vlade i Predsedništva. Neka kišica je promicala, neka je žena pristojno obučena i uređena, sredovečna, išla sa kišobranom u ruci i skrenula je u tom parku u kome smo bili nas dvoje, nikoga okolo nije bilo, pravo ka meni. Bilo je malo neobično. Prišla je, pokušala je da našto izgovori, nije uspela, zagrlila me i počela da plače. Onda je to trajalo, meni se učinilo dugo, ali je to bilo nekoliko trenutaka. I meni se grlo steglo. Bili smo u tom zagrljaju, žena se odvojila, otišla i reč nije progovorila. Otišao sam u Predsedništvo i trebalo mi je dosta vremena da se smirim. Ta žena me je očigledno prepoznala, televizija nas je tih dana mnogo pokazivala.

Mnogo takvih susreta je tamo bilo. I sa starim prijateljima i sa novim koje smo sticali, koji su nam pričali šta su sve doživljavali od granata. Bio je to put koji se ne zaboravlja. I bilo bi mi mnogo žao, bio bih mnogo siromašniji, da ga nisam učinio.


RSE: Vi ste doputovali avionom. Tada je bilo primirje i nekoliko dana se nije pucalo. Međutim, baš u vreme dok je prva grupa Beograđana bila u Sarajevu, stvari su se zakuvale, ponovo je počelo žestoko granatiranje, nije se moglo više vratiti, aerodrom je zatvoren. Kako ste se vi vraćali, kroz tunel?

Stambolić: To je jedno putešestvije, jedna Odiseja, koja je za svoju priču. Prvo kroz taj tunel. Doveli su nas nekako u sumrak ulicama koje su zaštićene pred taj tunel. Ušli smo u njega, voda do kolena. Neko koferče nosim. Interesantno je da je on devetsto i nešto metara dug, a na pola smo se svi preznojili. Kada smo izašli, tamo nas je čekala vojska.

Prepoznali su nas, lepo su nas dočekali. Tu smo dugo ostali. Znojavi smo bili, a bilo je veoma hladno. Sušili smo se nekako na toj hladnoći, nigde se nije imalo ući. Mislio sam da sigurno dobijam zapaljenje pluća. Tešilo me je da ćemo nekako stići u Split, a valjda tamo ima bolnica. Ti vojnici, svi od reda, su nas pitali što nam je ovo trebalo, zašto ovo, što ovo, šta počinismo sebi. Ti razgovori sa njima su bili doživljaj, kako su oni videli taj rat.

RSE: Vaša porodica se oduvek bavila politikom.

Stambolić: U tim uslovima tamo, bila je to najimućnija porodica. Inače, to jeste užički kraj, ali uže to je subregion Stari Vlah. Cvijić za Starovlašane kaže da oni nikada prvi ne kažu šta misle, a po mogućstvu, ne kažu nikada. Očigledno nisam poneo tu karakternu osobinu svoga kraja.

Moj deda, od petoro dece, troje je školovao. Testamentom koji je ostavio pred Drugi svetski rat, videvši šta se priprema, pola imovine ostavio je svojim sinovima, a drugu polovinu da se školuju njegovi unuci. Od nas petorice braće, svi smo se školovali.

Svi su bili odlični đaci, u svakom razredu ulazili su na kraju školske godine u one knjige, ispisani masnim slovima. Nisam bio takav. Nekada sam bio odličan, ali jedan razred sam jedva prošao. Uglavnom, vrlo-dobar. Kada taj jedva pređem, onda sledeći imam sve petice na kraju. Mnogo sam jurio fudbal, skijanje, bobove... Nije me bilo lako ukrotiti, imali su velike probleme sa mnom. A kada nisi stalno odličan đak, među Stambolićima, ti si onda loš.

RSE: Kada ste prvi put bili na Kosovu?

Stambolić: Bilo je to negde pri kraju osmogodišnje škole. Išli smo na ekskurziju na Kosovo. Bili smo na Kosovo polju. Spomenik kosovskim junacima još nije bio podignut. Videli smo Muratovo turbe, ukazivao nam se Miloš Obilić kao u narodnim pesmama u svoj svojoj lepoti, vitez bez straha i mane, Kosovka devojka, što poji ranjene junake i vida im rane. Bili su tu sa nama i devet Jugovića, Toplica Milan, Kosančić Ivan, svi oni što "razgone Turke na buljuke".

Tragedija današnje Srbije je u tome što se, najvećim svojim delom, bar izjednačila sa vlastitim destruktorom.

Bili smo i u Gračanici, Milutinovoj zadužbini, toj našoj velelepnoj srednjevekovnoj građevini. Jedinoj koja je ušla u sve svetske enciklopedije. Dostojanstvena igumanija sugestivno je pripovedala istoriju hrama i njegovog slavnog ktitora. Govorila je i o Milutinu, Simonidi čije oči na fresci iskopaše Turci. O tome kako smo mi jeli zlatnim kašikama, dok su se oni tamo na zapadu Evrope još međusobno jeli. Pričala je kako je Novo brdo bio grad od 40.000 stanovnika, dok London još nije ni postojao. O zvonjavi zvona na crkvi Notrdam u Parizu i još o koječemu slično.

Bila je to opojna, poetski zanosna, pitka i tečna priča o našoj slavi, o našoj nadmoći nad drugima, o našim stradanjima od drugih. Bilo je to pripovedanje koje je svakoga od nas proželo, ponelo nekako, zanelo i uznelo, koje je potpuno obujmilo naša dečija bića. Ko bi nam, dugo posle toga, smeo reći da su to samo legende, da je to samo u pesmama, da ništa od toga nije istorijska činjenica i istorijska istina. Da stvari stoje drugačije. Da je poetska imaginacija i zanesenost jedno, a politika i istorijska realnost nešto sasvim drugo.

Tako u dečačkom zanosu, nabijen emocijama, pun ponosa, baš sa toga mesta, napišem pismo ocu i majci (a ona je ceo kosovski ciklus znala na pamet). I u tom pismu ispričah igumanijinu priču koju sam zapamtio kao magnetofon. Preturajući nedavno po njihovim papirima, pronađoh i to pismo.

Pričam ovo zato što se stalno posle toga pitam. Da sam živeo u drugačijem okruženju, da sam ostao samo sa legendama, mitovima i kosovskim epom, da nisam saznao za Simu Ćirkovića, da nisam čitao "Filosofiju palanke", nego samo knjige o Milutinima, ne bih li i ja počinio sva ova čuda, što potonji počiniše na Kosovu i sa Kosovom?

RSE: U Srbiji postoji izraz Stambolićevska Srbija i to sa pežorativnim značenjem. Gledano iz ove perspektive, da li je iz Stambolićeve Srbije izrasla Miloševićevska Srbija?

Stambolić: Vi kažete - izrasla. Koliko shvatam, ova Srbija, već 13 godina stalno pada. Još nije pala, još dno nije udarila. Onda mora biti da je ona bila visoko! Šta je moglo iz toga izrasti? Šta izrasta iz onog prethodnog, kada je nešto novo došlo, takvom vrstom prevrata?

Doduše, deo srpske kulture su prevrati. Kod nas se sve događa prevratima, pa je i ovo bio jedan prevrat koji je trebalo da bude negacija prethodnog, do kraja. To je jedna regresivna, mutantna destrukcija. To je vraćanje unazad, tragično, dramatično, koje nas je dovelo na ivicu opstanka. Zaista se moramo pitati - da li, kao narod, možemo opstati?

Srbiju nikada nisam zamišljao kao centralizovanu državu, već kao policentričnu.

Što se tiče "Stambolićevske Srbije", ta nikada nije postojala. Ili, ukoliko je postojala, takva "Stambolićevska Srbija", postojala je isto toliko, i to delom, koliko je postojala Srbija jednog Minića ili Todorovića ili Milentija Popovića ili opet jednog Draže i brata mu, Mome Markovića ili još ranije, Blagoja Neškovića, Sretena Žujovića, Aleksandra Rankovića... Dakle, pluralna Srbija, pa makar to bilo i u okviru iste ideologije, sa svim razlikama među njima, koje su imenovane personalno, kao što je to kod Srba obično i bivalo i u daljoj prošlosti - Petrova Srbija, Aleksandrova Jugoslavija, Bajin Beograd, Acin Zaječar...

Nikada se Srbija nije poistovetila u potpunosti ni sa jednim od njenih pomenutih vođa. Tragedija današnje Srbije je u tome, što se najvećim svojim delom, u početku ovoga što nam se događa, bar izjednačila sa vlastitim destruktorom.

RSE: U Vaše vreme, pokrenuta su mnoga krupna pitanja vezana za položaj Srbije, za položaj autonomnih pokrajina u okviru Srbije. Neki iz jugoslovenskog rukovodstva, u naknadnim sećanjima, postavljaju pitanje - postoji li zapravo razlika između Vas i Miloševića u načinu kako ostvariti centralizaciju Srbije i smanjiti ingerencije pokrajina?

Stambolić: Kada to postavljaju, oni mora da su ili slepi, ili gluvi, ili su zlonamerni. Vrhovni sudija, koji se zove život, valjda je presudio i jednoj i drugoj politici. To su zaista bile dve dijametralno suprotne politike koje su se na kraju sudarile i ishod znamo, da ga sada ne objašnjavamo.

Srbiju nikada nisam zamišljao kao centralizovanu državu. Uvek kao policentričnu, ne samo što se tiče Kosova i Vojvodine, nego čak i uže Srbije, njenih regionalnih lokal-patriotskih sklonosti i zahteva, sasvim objašnjivim, pre svega u veoma velikom stepenu razlike u njenoj razvijenosti.

Što se pokrajina tiče i centralizacije, mi smo to zvali - zajedno sa izgradnjom autonomije pokrajina, mora se izgrađivati jedinstvo i zajedništvo u Republici Srbiji. Mi smo to radili uz rasprave, uz sporove, uz trenja. Dugo, uporno, sporo verovatno, trebalo je brže. Radili smo sporazumno i dogovorno. Takva politika, nazvana oportunističkom u pežorativnom smislu, što je teško objasniti, zamenjena je diktatima.

Prvo, diktat Jugoslaviji po tome kako mi to hoćemo, a kada smo u tom diktatu nju razbili, onda smo dali diktat pokrajinama i Srbiji, kako ona mora biti centralizovanija nego ikada u svojoj istoriji, više nego sa Milošem i njegovim okružnim načelnicima.

Prema tome, ne razumem otkud se bilo kakva veza u tome može naći? Na kraju, mi smo postigli sporazum u promeni Saveznog ustava u vezi sa republikom i pokrajinama i postigli sporazum u vezi sa promenom republičkog ustava o pokrajinama i Srbiji. To smo postigli uz saglasnost i kosovskog i vojvođanskog rukovodstva, što je obznanjeno kroz moj ekspoze i elabarot u Skupštini Srbije četiri dana pred VIII sednicu.

Zašto je to srušeno, zašto su i Jugoslavija i javno mnjenje u Jugoslaviji i u Srbiji bili protiv tog sporazuma svojim ponašanjem za sukobe, to drugi moraju dati na to odgovor, ja ne umem da ga dam.

RSE: Sredinom osamdesetih, Srbija je za neke bila sredina koja je prednjačila u liberalnoj atmosferi, u kojoj su značajna mesta imali mladi i liberalni kadrovi, tržišno orijentisani. Za druge, ona je bila sredina u kojoj narasta nacionalizam sa kojim se rukovodstvo ne obračunava. Naročito ovo drugo se odnosi na period pojavljivanja Memoranduma. Mnogi su mislili da ste Vi predvodnik nacionalističke Srbije, a da će se sa njom obračunati Milošević.

Stambolić: Da. Oni su mislili da će sa Miloševićem učvršćivati Jugoslaviju, graditi socijalizam, a da će sa mnom to teško ići. Što su tako mislili, mogu se davati razna objašnjenja, to bi bila preduga priča, ali opet je to problem tih ljudi.

Nisam bio anacionalan, naprotiv. Osećao sam da pripadam Srbiji, da radim za tu republiku, da se borim za njene interese u Federaciji. Radio sam to veoma uporno, možda sam ponekada preterivao, ali sam u glavnim stvarima uspevao. Borio sam se oko Srbije i protiv njenog zaostajanja, da nam se to prihvati kao problem, da nam se to uvaži u instrumentima ekonomske politike, privrednog razvoja i njegovog planiranja, da napravimo jedinstven SK, da dođe do promena Ustava.

Bio sam veoma otvoren za saradnju i sa drugim republikama. Imao sam izvanredne odnose sa rukovodstvima svih republika. Ta otvorenost je možda smetala jer sam shvatao da se moje nacionalno podudara najvećim delom sa srpskim građanskim i građanstvom. Smatrao sam Jugoslaviju najvećim interesom srpskog naroda, njegovom najvećom tekovinom i da je treba braniti. Ni jedno pitanje i problem koji smo imali nije bilo ratno pitanje i ratni problem, bilo o kom narodu i odnosu da se radilo, bilo o kom razvojnom ili drugom problemu i pitanju odnosa da se radilo.

Zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd
Zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd

Memorandum je tačka našeg definitivnog razlaza u Srbiji i uvod u politički obračun. Ja i ljudi oko mene vodili smo oko Memoranduma raspravu. I danas me ne prestaju optuživati oni koji, uprkos životu i njegovim činjenicama, i dalje hoće da ga brane. Optužuju mene da sam nešto minirao. Vodio sam borbu protiv Memoranduma i srpskog nacionalizma. Milošević se iz te borbe povukao, on u njoj nije hteo da učestvuje. Od tada na dalje, na političkoj sceni, javno, potpuno je bilo jasno svakom političkom čoveku u čemu je sukob i oko čega je sukob. Što će se oni opredeljivati tako, ne znam. Izgleda da su to personalni razlozi, bilo je nešto u politici nezdravo.

RSE: Govorite, pretpostavljam, o jugoslovenskom rukovodstvu i ponašanju jugoslovenskog rukovodstva u to vreme. U knjizi "Put u bespuće" opisali ste dve situacije. Obe su iz 1986. godine. Sednica Predsedništva Jugoslavije zbog dolaska Srba sa Kosova ispred Skupštine, u kojoj se raspravljalo tada o Kosovu:

"Rasprava je sve mučnija, praktično bez dogovora. Zaključujući sednicu, predsedavajući, Lazar Mojsov, do koga sedim, došapne mi da su svi prisutni uvereni kako sve pohode Srba sa Kosova organizujem upravo ja, te da sam ja jedini koji ih mogu sprečiti. Zaprepašćen, pozivam stenografe da ostanu, a učesnicima sednice, uz odobrenje Mojsova, ponovim to što mi je on upravo rekao. Zatim, povišenim glasom, drži neki nervozan govor o nemogućnosti saradnje uz takvo nepoverenje, takve insinuacije. Pri tome ćuti o onome što mu je poznato, koliko i meni, ko zapravo podbada sve te ljude na proteste. Još ne mogu da verujem da su me u tom pogledu zamenili za Dobricu Ćosića."

...

"Dakle, ulazim, i prvo što vidim, Joža Vrhovec sedi na pisaćem stolu, klati nogama i dobacuje zlurado, trljajući dlanove - a sada Ivane, šta ćemo sada? Pukne mi film, te se na njega izgalamim. Sedam pored Mamule. On mi odmah kaže da je veoma dobro, čak značajno, što sam ovako besno reagovao i dodaje: 'Ako ovo do ponoći ne raščistiš u parku, sve će se tebi obiti o glavu. Ne gubi vreme, radi to kako znaš'. To veće Predsedništvo SFRJ, kao i u toku dana, zaključuje da Predsedništvo Srbije, čiji sam ja predsednik, ima obavezu i odgovornost da situaciju sredi i raščisti. Odlazim na drugu stranu parka, u svoju kancelariju. Sazivam rukovodstvo Republike. Informišem o sednici Predsedništva SFRJ, a Lalovića o tekućim zbivanjima. Ponovo naglašavam da je ulica domaći teren i šansa samo za nacionaliste, da nam oni, samo na ulici, mogu preoteti narod, da će sa ulice krenuti na nas, da ne smemo dozvoliti da se vlast brani silom i tako dalje. Iznenadi me Milošević upadicom: 'Zašto se ti toliko bojiš ulice i naroda?'. 'Ne bojim se ja naroda, no onih koji sa narodom mogu manipulisati', kažem."

RSE: To su dve ilustracije, dva detalja o tome kako se tada ponašalo jugoslovensko rukovodstvo. Nije li preko Kosova svako vodio svoju politiku?

Stambolić: Preko svakog pitanja svako vodi svoju politiku. Mi smo bili u krizi, sveopštoj krizi. Jugoslovensko društvo i naši ukupni odnosi su bili u krizi. Kosovo je bila najslabija karika i na njoj je puklo. Hteli su da se izbegne internacionalizacija tog problema. Nije slučajno što je italijanski ambasador, odmah posle pobune na Kosovu, tražio prijem kod mene. Došao je da mi izrazi solidarnost italijanske Vlade. Niti je zemlja slučajno izabrana da to učini, niti je to slučajno nama učinjeno.

O svim pitanjima smo se raspravljali, pa i oko tog pitanja, razume se. Sporo smo dolazili do nekih zajedničkih rešenja, kao što se zna, i stvarali teren za izlazak iz tog kosovskog nacionalno poremećenog stanja i odnosa u njemu.

Uvek se gleda interes. Svako gleda neki interes. Nije se tu htelo ništa ušićariti, posebno oko Kosova, nego povodom Kosova, ko kakav pristup ima i širim stvarima u Jugoslaviji. Tako se to ispreplitalo. Učestvovalo je jugoslovensko rukovodstvo, odnosno i druge republike, jer smo to tada smatrali zajedničkim pitanjem. Posle će ostali reći - prste od Kosova dalje, mi ćemo to sami, brzo, masom i silom. Krenulo se mačem da se seku čvorovi. Tako smo se zavezali u hiljade novih čvorova i doveli tu gde jesmo, i nas i Kosovo.

RSE: Pomenuta knjiga "Put u bespuće", završava se Vašim rečima: "U miru, život će ponuditi mnoge odgovore za budućnost, koje u ovoj ratnoj akustici niko ne čuje". Međutim, to vreme još nije došlo.

Stambolić: Nije. Mi smo još uvek u pucanjima, u ubijanjima, u ratnoj psihozi, u psihozi vanrednog stanja, u strahovima koje to proizvodi. Naše osnovno pitanje i problem jeste što mi još uvek nismo u prilici i situaciji da postavljamo prava pitanja. Zašto smo tu gde jesmo? Gde je leglo inicijalnog zla? Ko su mu inspiratori? Šta je sa odgovornošću? Moramo dati pravu dijagnozu bolesti obolelog naroda, njegove države i društva, da bi se mogla primenjivati prava terapija. Mi, u ovakvom stanju u kom jesmo, ta pitanja ne možemo da postavimo.

Jedno od tih pitanja je - jesmo li mi, kao narod, izgubili identitet? Ko smo? Gde smo? S kim smo? Ko su nam susedi? Gde su nam granice? Kako nam se dogodilo da se 11.000 kvadratnih kilometara teritorije uzme, a mi govorimo o suverenitetu? Da 50.000 stranih vojnika tamo dođe. Mnoga pitanja.

Na pitanju odgovornosti ne insistiram kao na akademskom ili pravnom ili etičkom i etničkom, kao na bilo kakvom pitanju, nego je to pitanje naše budućnosti. Bez tog smelijeg pogleda u dalju i bližu prošlost i novog pogleda, mi ne možemo praviti ni drugačiji, pravi pogled u budućnost i njoj se okrenuti.

RSE: Da li je za Vas još otvoreno pitanje kakav će biti politički rasplet?

Stambolić: Već sam rekao, u srpskoj kulturi su prevrati , bune, sukobi... pa ne znam da li ćemo mi moći to da izbegnemo. Ako ne izbegnemo, mi se možemo udaljiti od Miloševića, ali pitanje je da li ćemo se približiti Evropi? Bilo bi mnogo dobro da to biva na neki civilizovan način, demokratski, izborni. A sve se više bojim da su za to sve manje šanse.

RSE: U prilog tome što ste rekli je i ono što se dogodilo ove nedelje. Pucano je na Vuka Draškovića. Kako ovaj čin može da utiče na ono što se događa u Jugoslaviji?

Stambolić: Iz nekih ličnih razloga, tamo u Budvu, ne odlazim već 12 godina. Ovde je već odavno pomrčina. Ovde je odavno poništena granica između života i smrti. Kao da je izgubljen iskonski osećaj prema životu i smrti. Kada se ta granica jednom pređe, granice više nema.

Moramo se upitati - šta će na kraju ovde ostati, od naroda, od ljudi, od čoveka? Šta će na kraju i posle svega ostati od samog Vuka Draškovića, ili tačnije, od svih opozicionih prvaka? Pred kime će to oni da prvače? Teško je ovde, u svakom slučaju, biti opozicija. Gde je naša etička solidarnost? Na toj osnovi spremni smo da se mrzimo i ubijamo, a to košta vlastitih života. Širenje političkih ubistava, i ne samo njih, vodi potpunom ukidanju političkom životu u Srbiji. To je ta opasnost.

RSE: Da li ste strahovali da Vam je život ugrožen nakon što ste smenjeni na VIII sednici?

Stambolić: Ne, ja se nekim unutrašnjim mehanizmima dosta uspešno branim od strahova.

RSE: O tome, kakva je atmosfera u to vreme bila, govori jedan zanimljiv susret sa gospodinom Brankom Mamulom i kako je to tada izvedeno. Citat iz knjige "Put u bespuće":

"Jedne novembarske večeri trebalo je da se nađem sa Mamulom (admiral Branko Mamula prim. RSE). Predložio je da on pošalje kola po mene. Sigurno želi da me na nešto upozori, da se nađemo u njegovoj kući jer ja se nisam osećao bezbednim, a i njegovi ljudi su mi na razne načine stavili do znanja da sam praćen, prisluškivan, pod kontrolom Osmaša, ali da me Armija štiti, pokriva, da parira svim ostalim službama, koje me, kao što sam i sam primećivao, samo prividno drže na slobodi. Inače, sve takve i slične poruke, prenosio mi je neki pukovnik KOS-a iz Mamulinog kabineta. Dakle, bilo je razloga, pogotovu zbog sigurnosti moje porodice, da se nađem sa Mamulom, te, dobro sam zapamtio, vrlo mračne i kišovite noći, dva meseca nakon VIII sednice.

Pomenuti pukovnik u civilu došao je po mene u zakazano vreme. Upozorio me je odmah da ćemo ići sa dvoja kola i da ćemo sigurno biti praćeni od njih. Sve je to izgovorio šapatom, tajanstveno, kao da mi se već radi o glavi. Potom me zamoli da sednemo u njegova kola i to na zadnje sedište, tako da sednem, da me njihovi ne mogu videti. To 'videti', tako je intonirao da sam morao prevesti na 'pogoditi'. Zar je već bilo dotle došlo? I tako, posle vratolomne vožnje niz košutnjačke krivine, u dva neugledna i prljava automobila, uz stalne povike - eno ih, sada su iza, sada levo, brže, i uz stalno upozoravanje da se sagnem i prilegnem, besomučno zavijamo niz košutnjačku šumu, naglo kočimo, pa opet startujemo.

Svakojake misli me spopadaju. Pomišljam čak i na vojni puč. Za tako nešto noć je bila idealna. Ponovo slušam – brzo, požuri, prate nas, za petama su nam, tu su, tamo su, ko je iza nas, da li su se ubacili... Druga kola su se izgubila u toj jurnjavi. Koliko to traje? Jako dugo, premda verovatno ne toliko koliko se meni čini. I samo što smo se ispeli na Dedinje, umesto Mamulinoj kući, upućujemo se preko Zvezde ka zgradi Generalštaba. Opet se prema uputstvu saginjem, još dublje, da me ni njihov stražar ne bi prepoznao, pa kroz neke tunele do garaže gde menjamo kola, pa ponovo vitlanje na Dedinju uz sve one povike, nagle zaokrete. Svašta mi pada na um. Počinjem da sumnjam da je sve ovo iscenirano. I šta je zapravo Mamula hteo, u po burne crne noći? Ništa naročito, interesovala ga je politička situacija u Srbiji."

...

RSE: Za kraj, još jedan odlomak iz knjige "Put u bespuće", o sedmodnevnom druženju Ivana Stambolića sa kćerkom Bojanom nakon VIII sednice. Bojana je ubrzo posle toga stradala u saobraćajnoj nesreći. Njen otac je rekao da je ona prva žrtva VIII sednice:

"Nas dvoje smo tada, u Miločeru, uprkos svemu, ili baš zbog svega, proveli sedam dana, naših najlepših sedam dana. Miholjsko leto na moru. Prazne plaže, na šetalištima gotovo pusto. Nas dvoje sami. Vodila me je u kafiće gde se njeno društvo okuplja. Pričamo o tome kako je, kada je bila mala, još u osmogodišnjoj školi, za vreme jednog našeg letovanja u Petrovcu na moru, i pored mog protivljenja, dograbila 'Petrijin venac' i pročitala ga. Kada se vratila u školu, kao obično na početku nove školske godine, a posle letnjeg ferija, imali su pismeni zadatak. Tema - knjiga koju sam letos pročitala. Pisala je kako je čitala i doživela Petriju. Sastav je, izgleda, bio izuzetan, onaj za čitanje i po drugim odeljenjima. Međutim, nastavnica je našla za potrebno da joj prigovori kako takve knjige u njenim godinama ne treba čitati, nego nešto vedrije, tako nešto. I ušle su u spor. Bojana se iznervirala i iznenada upitala nastavnicu da li je ona tu knjigu čitala. Ova, zatečena, iskreno odgovori da nije. 'Pa kako Vi govorite o knjizi, koju nisu ni čitali', odbrusila je Bojana. Uvek je smelo isterivala istinu na čistac, bez straha od posledica.

Iznenadno mi otkriva da mi stalno, već godinama, piše pisma, ali mi ih ne šalje. Tako ona sa mnom razgovara. Sada je odlučila da mi uruči samo jedno u kome piše zašto me toliko voli i zašto se sa mnom ponosi. Nije mi dozvolila da ga čitam pred njom. Jedno divno i dirljivo pismo. Koliko mi svoju decu malo znamo! Kako mi je samo zrelo i slikovito pričala o svojoj ljubavi. Ovo sedmodnevno druženje u Miločeru i naša priča o politici i meni, šta i kako dalje, završili smo njenom gotovo ultimativnom molbom, čak i nekom vrstom ucene, da ostavku nikako ne smem podnositi. 'Neka te Sloba smeni'. Obećao sam da će tako i biti jer imala je prave razloge i argumente za to što je od mene tražila. Kao što se zna, nisam ja izneverio, bar ne u tome."

...

RSE: Da li bi ste nešto dodali ovome, što ste napisali pre mnogo godina?

Stambolić: Ne.










23.09.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: ZA DUGO SJEĆANJE

Kurspahić: Za dugo sjećanje



Image result for dragan covic u un-a fotos

Image result for dragan covic karikature

Pokušaj Dragana Čovića da pred UN-om internacionalizuje jedan unutrašnji problem BiH

(Komentar *)

Građani stotinu i više država – od ukupno 193 članice Ujedinjenih nacija – imali su priliku da "od srijede do petka" (kao u pačjoj školi iz djetinjstva) gledaju fotografije svog predsjednika ili premijera s američkim predsjednikom Donaldom Trampom (Trump) i prvom damom Amerike Melanijom Tramp. U Srbiji – Aleksandar Vučić, u Hrvatskoj – Andrej Plenković, u Crnoj Gori – Filip Vujanović, na Kosovu – Hašim Tači (uz to sa suprugom), u Bosni i Hercegovini – Dragan Čović ... u Gani – Nana Addo Dankwa Akufo-Addo, i, da ne duljim, gotovo svaki šef država ili vlada okupljenih na godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a u Njujorku imao je priliku da se rukuje i slika s Trampovima.

Slike u medijima njihovih zemalja ostavljaju utisak posebnog uvažavanja bez navođenja konteksta u kojem ti "susreti na marginama zasjedanja" traju najčešće tek koliko i kliktaj kamere. A onda: sljedeći.

Te fotografije "za uspomenu i dugo sjećanje" na gostovanje u Njujorku u septembru 2017. ipak su drugačije od uobičajenih sa ovih godišnjih najčešće uspavljujućih zasjedanja na kojima predstavnici država iščitavaju duga izlaganja o višedecenijskim, ali i novonastalim, svjetskim pitanjima i žarištima.

Ovo zasjedanje drugačijim – pa i nezaboravnim – učinio je upravo Tramp.

Za razliku od diplomatski uzdržanog državničkog tona uobičajenih izlaganja pred Generalnom skupštinom, novi američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran.

Tako je sjevernokorejskog vođu nazvao "čovjekom s raketama u samoubilačkoj misiji za sebe i svoj režim" i zaprijetio da u slučaju napada na Sjedinjene Države i njihove saveznike neće biti izbora osim "totalnog uništenja" Sjeverne Koreje.

Američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran
Američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran

Njegovi sljedbenici bili su ushićeni da vide Trampa "onakvog kakvog su birali".

Američki analitičari kažu kako je to jezik koji priliči dječijoj svađi u školskom dvorištu ali ne vodi računa o strepnjama američkih saveznika, poput Južne Koreje i Japana, koji bi u slučaju izbijanja rata pretrpjeli apsolutno neprihvatljive žrtve i razaranja.

Tramp je u sličnom nepomirljivom tonu govorio o Iranu kao "ubilačkom režimu" nazivajući sporazum o kontroli iranskog nuklearnog programa kao "sramotan" i ostavljajući mogućnost američkog odbacivanja tog teško postignutog akta; za Venecuelu je rekao da je "socijalistička diktatura" i najavio da bi Sjedinjene Države mogle poduzeti "dalje mjere"; tim izazovima dodao je i Kubu i Siriju.

U prvim analizama Trampovog govora zapaža se njegovo insistiranje na "suverenitetu" – tu riječ je spomenu 21 put – zaključujući kako "snažne, suverene nacije omogućuju različitim zemljama s različitim vrijednostima, različitim kulturama i različitim snovima da ne samo koegzistiraju nego i da rade jedni s drugima na osnovu uzajamnog poštovanja". U tom je kontekstu spomenuo i rusko narušavanje ukrajinske suverene teritorije.

Riječ je, da ipak ponovimo, o "prvim analizama".

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je novinarima u Njujorku kako taj govor od 45 minuta valja analizirati idućih 45 dana kako bi se izvukli odgovarajući zaključci i za politiku Srbije: on je zapazio kako se moglo čuti "mnogo teških reči" i kako je Srbiji, kao maloj zemlji, najbolje da ostane izvan svakog radara i da se nikad ne nađe "na spisku zemalja koje je danas u pakao slao američki predsednik".

Vučić, ipak, nije ostao sasvim izvan radara: kaže da se na prijemu četiri puta rukovao s Trampom, da ga je pozvao da posjeti Srbiju i da je čuo da je poziv prihvaćen.

Nasuprot predsjedniku Srbije, koji bi najradije da njegova zemlja ostane izvan radara koji označava svjetska žarišta, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović pri kraju svog govora – okrenutog globalnim temama poput klimatskih promjena i položaja žene u društvu – pokušao je da internacionalizuje jedan unutrašnji bosanskohercegovački problem:

"… sa zabrinutošću želim skrenuti pažnju kako u ovom trenutku moja zemlja prolazi kroz jedno razdoblje značajnih iskušenja. Duboko sam uvjeren kako jedan konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini ne može biti ni sretan, ni prosperitetan ako to nisu i ostala dva konstitutivna naroda i svi naši žitelji. U tom smislu smatram da mi, unutar Bosne i Hercegovine, moramo uraditi nužan iskorak te do kraja ove godine usvojiti izmjene izbornog zakonodavstva, a u skladu s odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Kao i do sada, očekujemo razumijevanje i podršku međunarodne zajednice u rješavanju ovog pitanja od vitalnog značaja za daljnju demokratizaciju i ostavarenje naše pune integracije u Evropsku uniju."

Pored svih izazova koje je naveo ili otvorio Tramp, ko bi još u svijetu imao interesa da sluša jadikovke predsjednika jedne od vladajućih partija o Bosni i Hercegovini kako "jedan narod drugom narodu bira predstavnike", ostavljajući rijetke koji su to do kraja saslušali pred logičnim pitanjem: ako je tako – ko je onda izabrao njega?

23.09.2017.

ZBUNJENI NAROD

Zlatko Dizdarević : Poraženi Zapad polako umire na Istoku

Septembar 22. 2017.


U pristojnom svijetu, kažu, onaj ko gubi ima pravo da se ljuti. Ovo nije već poodavno pristojan svijet, posebno kada su politika, ratovi i bezočni interesi u pitanju. Zato ni poraženi ne prihvaćaju poraz kroz očekivanu ljutnju, ali uz bar malo dostojanstva. Priča o približavanju konačnog kraha onih što su se još prije sedam godina proglasili pobjednicima u Siriji, po mnogo čemu je tipična.

Piše : Zlatko Dzdarević (Novi list)

Prve naznake poraza ofenzivaca koji su nahrupili pretežno tuđom voljom u ovu zemlju, potpuno eliminirajući iz igre istinske domaće borce za »proljeće«, pojavile su se u zapadnim medijima tek prije nekoliko sedmica. Slutnje o priznavanju realnosti rađale su od momenta kada je sila nebeska sa poslušnicima obznanila kako odlazak Assada sa vlasti nije više preduslov za pregovore o budućnosti Sirije… Neupitne pobjede »režima i njihovih pomagača«, posebno nakon Aleppa i evo sada Deir az Zora, kazivale su kako zapravo nije ni važna ta njihova »dozvola« Assadu za preživljavanje.

Normalan svijet ovo danas očekuje sa željom od početka razaranja prastare države, a to stvarni tvorci bliskoistočnog krvavog »rekonponiranja« do juče nisu ni sanjali: Govor o pobjedi »totalitariste i zločinca« ne može se više sakriti. Na velikoj sceni prvo se oglasio Steffan de Mistura, specijalni izaslanik UN-a za Siriju, u poruci sirijskoj opoziciji da »moraju shvatiti kako nisu pobijedili« te da »moraju imati osjećanja za realnost…« Diplomatski, a jasno. Naravno, kako je kraj ovakvog rata u politici i šansa gubitnicima za izvjesnu trgovinu, De Mistura se kobajagi nada kako ni »Assad sada neće proglašavati pobjedu…« Čuj neće, pa što je onda ratovao?

Onda su se oglasili i drugi pobjednici. Lider Hezbollaha Hassan Nasrallah, jednostavno i bez ikakve dileme: »Mi smo dobili u rat u Siriji. Ostali projekti su propali…« Potom i šef štaba ruske vojske u Siriji, Alexander Lapin: 85 posto teritorije očišćeno je od militanata i ilegalnih naoružanih grupa. Poznato je kako preživjeli ISIL-ovci nakon poraza u Deir az Zoru bježe na istočnu obalu Eufrata. Sedamdesetak terorističkih grupa i 25 hiljada njihovih pripadnika ujedinilo se pod Al Nusrom u nešto što se zove Hayat Tahrir Al-Sham. Pitanje je vremena dokle će.

Dolazak ruskog ministra obrane Shoigua u Damask minulog utorka i dugi razgovori o »vojnoj i taktičkoj kooperaciji« s Assadom i njegovim generalima pokopava posljednju nadu stratezima pokopavanja Sirije. Simbolično, s njim su se u u vojnoj bazi u Hmeymim blizu Latakije prvi put pojavili i borbeni avioni MIG29 SMT, potpuno nova verzija »bivših« MIG-ova 29. Shoigu je donio Assadu i Putinovo pismo sa čestitkom za Deir az Zor i poraz ISIL-a tamo.

Na Zapadu minulih dana sarkastično podcjenjivanje ovih činjenica i pokušaji kapitaliziranja silovane logike u njihovim verzijama o tome »ko to tamo ratuje«. A teza je: Assadu je ostanak na vlasti bio važniji od blizu pola miliona mrtvih, srušene države i odlaska polovice stanovništva iz domova…

»Argumenti« se nude na više nivoa. Prvo, potpunim prebacivanjem cijele priče s izvornog, imperijalno-interesnog terena, na onu o »terorizamu« režima protiv vlastitog naroda. U taj paket spada i ciljana, nova i uporno ponavljana terminologija koja definira ljude i događaje: režim, umjerena opozicija, pro-demokratske snage, apsolutista i diktator, ubijanje vlastitih civila, lažni izbori… Ovih dana, recimo, u interpretaciji funkcionara Chatham Housa iz Londona »Asad je fragmentirao opoziciju pa su tako nastali radikali…!« Terorista tamo za njih nema. A za Institute for Strategic Affairs iz Bejruta, »Assad duguje svoje preživljavanje Rusiji i Iranu pa je zato dužan da ih sluša, a njih uopće nije briga šta on misli…«

Prešutkivanje bitnih činjenica i fakata svjetskoj javnosti o onome što se hoće nametnuti kao neupitna istina, priča je za sebe. Recimo, ko sve i odakle naoružava teroriste u Siriji, gdje je i u čije džepove »curila« nafta iz osvojenih i opljačkanih tamošnjih izvora, ko liječi i u kojoj državi teroriste sa sirijskih i iračkih ratišta, tko kako lobira ili glasa u svjetskim organizacijama protiv Damaska, koje su energetske mega-trase i bile od početka povod za razaranja i uništavanja država, otkud islamski radikalizam, šta je depopulacija, a što geografsko rekomponiranje regiona kao dio projekta na kojem je započeta »arapska zima«. Otkud to da je polovica od svih raseljenih u Siriji pobjegla u Damask, tamo gdje vlada njihov zlotvor Assad, a ne među »oslobodioce«. Zašto se iz Turske, Jordana i Evrope vraćaju srušenim kućama pod Assadom. Ko su doista teroristi i ko ih je stvorio, kada i gdje u svijetu. O svemu se tome kazala pokoja riječ ali, više slučajno, skoro pa greškom političkih egzibicionista.

Surove su laži čak i onome što nije promaklo savremenim sistemima komunikacija. Recimo o upornim kemijskim napadima Assada na »svoj narod«, od Istočne Ghoute, preko povoda za Trumpovo bombardiranje Sirije minulog aprila, do izraelskog napada na vojnu bazu nakon dubioznog izvještaja iz UN-a. Napad izveden s neba iznad libanskog teritorije! I nikom ništa. Zamislite da je obratno. Nikad ni riječ kako je ishlapio respektabilni izvještaj američkog i svjetski glasovitog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) o takvim »napadima«, kao i podjednako upečatljiv izvještaj »Čiji sarin« o toj temi, novinarskog veterana Seymoura Hersha, »vijetnamskog« Pulitzera.

Nije uopće čudo što se i povodom Sirije otkrivaju nove, istinski sramne storije o nekada uvažavanim svjetskim organizacijama i institucijama. Medijskim posebno. Oni, ipak, nisu najveći problem. Kada se sve završi (ako se dozvoli ovakav završetak), pokazat će se da je muka mnogo veća. Rat u Siriji nije bio tek uobičajeni rat arogantne sile protiv maloga koji mora da se pokori, već događaj koji mijenja mnogo toga na planetu. Poraženi Zapad polako umire na Istoku, a Sirija može značiti važno globalno buđenje, znak da se isplati boriti.
Zašto?

Zato što je ta zemlja, ma šta se nakon rata događalo u njoj, prva i jedina u minulim decenijama pokazala da se i protiv nasilja politike, povodljive i snishodljive međunarodne zajednice i njenih oružja – može pobijediti. U planetarnoj prevari s krađom »proljeća« to nije viđeno ni u jednoj od zemalja koje su »demokratizirane« razaranjem. Primjer Sirije je zato izuzetno važan, uz strašnu cijenu koju su platili.

Kroz ovu dramu na veliku svjetsku scenu vratila se Rusija kao sila, dokidajući tako eru monocentrizma nakon raspada Sovjetskog Saveza. Amerika činjenicu tog raspada nije iskoristila ni onako kako je to obećavala, ni kako je mogla. Naprotiv. Svijet je postao gori, a Washington sadašnju duboku geostratešku promjenu kao da još nije shvatio. Niti činjenicu da u novoj areni spram njih nije više samo jedan takmac, već čitav blok zemalja u kojem su, pored Rusije i Kina, Iran, zemlje BRICS-a pa tako i Indija, Brazil… Ali i mnoge kojima i nije više do ideološkog »svrstavanja« i siti su bilo kakvog uslovljavanja. Nova sankcijska žandaranja protiv Irana, pritiskivanja posrnule Evrope i kupovanje unutar nje malih i poslušnih protiv starih i iskusnih, duboka nesvjest spram dometa Rusije itd. – stare su zablude u potpuno novoj situaciji.

Konačno, ovakav završetak storije u Siriji mijenja i mnoge današnje realnosti u energetskim imperijama. Plinovod Katar – Mediteran preko Sirije, jedan od suštinskih povoda za kažnjavanje neposlušnog Assada, nije prošao. Opet poruka mnogima. Eno šok i iz Venezuele, odbili dolar u poslovima sa naftom. Slučajno?

Sirijci su platili strašnu cijenu za opstanak i jadno je kada se gubitnici cinično utrkuju da dokažu kako je to zato što je Assad žrtvovao zemlju sebe radi. Narod koji tako misli ne bi hrlio svojim razvaljenim domovima tamo gdje je on još uvijek predsjednik. Interes jeste svemoćan, ali nisu bez vraga ni riječi sirijske glumice Rane Shmeis pominjane ovih dana nakon što je dobila nagradu na festivalu u Iraku. Ključne rečenice koje je izgovorila bile su povratak svjetlu, pulsiranje života, dostojanstvo i dignitet.

Poprilično zaboravljeni pojmovi kod onih što »oslobađaju« po svijetu terorizmom i rušenjem pa se brane lažima. I to su porazi velikog poraza.






















23.09.2017.

IZGUBIO BITKE, A JOŠ VODI RAT

IZGUBIO SVE JE BITKE, A JOŠ VODI RAT: „Milorad Dodik - izgubljen u prijevodu“


Novi blog Slobodana Vaskovića prenosimo u cijelosti


IZGUBIO SVE JE BITKE, A JOŠ VODI RAT: 'Milorad Dodik - izgubljen u prijevodu'


piše: Slobodan Vasković

 

Milorad Dodik ponovo se sučelio sa Morin Kormak, ambasadorkom SAD u BiH i ponovo doživio poraz. I to u nekoliko ravni.

 

 

Kormak je vrlo precizno obrazložila stav SAD-a po pitanju referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH, tražeći njegovo otkazivanje/poništavanje, dok je Dodik ostao potpuno nejasan i po pitanju zakazivanja referenduma, još i više u vezi sa njegovom, kako je ranije potvrdio, zajedno sa koalicionim DNS-om i SP-om, suspenzijom.

 

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Morin Kormak izjavila je da nije dovoljno samo suspendovati ili odgoditi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH, već da treba biti otkazan. "On treba biti otkazan kako bi fokus mogao biti na budućnosti bh. ekonomiji i otvaranju radnih mjesta", rekla je Kormakova. Dodala je da je američka vlada primila k znanju da je došlo do suspenzije, ali da je za ukidanje sankcija (Dodiku, op.aut.) potrebno trajno opredjeljenje za budućnost a ne za skretanje pažnje s ekonomskih i životnih pitanja. Kormakova je naglasila da te teme koje odvlače pažnju čine težim napore da se privuče dodatne investitore u BiH. Rekla je da investicije od 250 miliona SAD čine i dalje relativno malim investitorom i da želi raditi na tome da se one povećaju. (nezavisne.com)



"Referendum nije zakazivan niti se odgađa zbog Kormakove, niti njene ambasade, koja očito krši osnovne principe spoljne politike novog američkog predsjednika, koji često ističe da se SAD neće miješati u unutrašnja pitanja drugih zemalja", naglasio je predsjednik Srpske i poručio da Kormakova ne treba više da se brine o sankcijama koje su mu nametnute, jer se ona prethodno već pobrinula da ih dobije. On je naglasio da ostaje dilema da li Kormakova govori u interesu i u ime opozicije u Republici Srpskoj ili Bakira Izetbegovića, ili ona smatra da je to jedno te isto, ali jedno je očito - ne govori u ime svoje države. (nezavisne.com)

 

Dodik nije pojasnio zbog čega suspenduje Referendum, ako već nije bilo nikakvog “podvijanja repa”; Posebno nije pojasnio zbog čega ne održi referendum, kada je, napokon, nakon 26 mjeseci objavljena odluka o njegovom održavanju. 

 

Tvrdnje o “nepostojanju konsenzusa sa opozicijom po tom pitanju” jeftini su propagandistički spinovi, jer Dodik nema hrabrosti da provede odluku parlamenta, ali zato ima itekako smjelosti da ponizi isti taj parlament: Prvo donoseći odluku za koju je znao da neće biti objavljena, potom njenim neobjavljivanjem, zatim naredbom o suspenziji Odluke o referendumu i, na kraju, nakon njenog objavljivanja, najavom suspenzije u parlamentu. I tu ponižavanju parlamenta nije još kraj - odluku tek treba i zvanično suspendovati!

 

Dodikovo djelovanje nije politika, ono je adhok loše osmišljena akcija kako bi se dobilo malo manevarskog prostora zbog prijetnji sankcijama koje su stigle i od nekoliko najsnažnijih evropskih zemalja; pokušaj da se te sankcije odlože, a, potom, u skladu sa izbornim ili ličnim potrebama, Referendum nanovo proglasi validnim i iz “suspendovanog stanja” aktivira u Političko Oruđe za obračune u BiH i u RS.

 

Iako loše osmišljena, ta akcija je poražavajuća po parlament, ali, očito je, da Dodikovi providni manevri nikako ne prolaze kod vlasti SAD-a; Da li će proći i kod Evropljana vidjećemo na skupštinskom zasjedanju!

 

SAD traže poništenje Odluke o referendumu, a ukoliko ih EU ne bude pratila u tome, ponovo ćemo imati Referendumsku priču ili pred oktobarske izbore ili nakon oktobarskih izbora iduće godine.

 

Kako god, trenutni rezultat kaže da Kormakova ubjedljivo vodi i u ovom trenutku, jer je Dodik ponizio Skupštinu, nije sproveo referendum i još će ga, kako sada stvari stoje, suspendovati. Istovremeno, Kormakova nije ni uzmakla, niti promijenila stavove SAD-a, već je ostala na principima politike te zemlje. I traži poništenje referenduma. 

 

To, praktično, znači da SAD zahtijevaju da Dodik potpuno reterira i, zauzvrat, njemu ne nude ništa. Baš ništa, posebno ne skidanje sa “Crne liste”.

 

Izrečeno najbolje potvrđuje Dodikov pokušaj da se predstavi kao prezenter politike SAD-a u BiH, ovlašteni prevodilac Donalda Trampa na srpski jezik i stavova njegove administracije, takođe, na srpski jezik (vidi izjavu M.D.), što je, ruku na srce, tragikomično!

 

I vrlo opasno po samog Dodika, jer se izgubio u prevodu. A nije isključeno da negdje postoji i dio koji se odnosi na brisanje Deklaracije o otcjepljenju RS iz dokumenata SNSD-a!

 

Susreti Radojičića i Adžića, funkcionera SNSD-a, sa Kormakovom  

“Nije dobro ovakvo ponašanje”, kratko mi je prokomentarisao funkcioner SNSD-a vidljiv izostanak pripadnika te stranke, koji obnašaju visoke entitetske dužnosti, na prijemu koji je organizovala ambasada SAD u Banjaluci, 21.09., gdje su predstavili novo osoblje ambasade.

 

Gotovo pa niko iz SNSD-a na prijemu nije bio, sem visokih policijskih funkcionera, na čelu sa direktorom Policije RS Darkom Ćulumom!!! 

 

Zato je nazočio Nedeljko Čubrilović, predsjednik parlamenta.

 

Poznato je da je dolazak funkcionerima SNSD-a na prijem zabranjen “sa najvišeg mjesta”.

 

Takav stav SNSD-a je, dan poslije, 22.09., potpuno smrvljen, jer je Kormakova, zajedno sa Igorom Radojičićem, gradonačelnikom Banjaluke (jednim od najuticajnijih funkcionera SNSD-a) i načelnikom Gradiške Zoranom Adžićem (SNSD) bila na "Američkom biznis forumu za promociju i umrežavanje”, kao i na zajedničkom ručku.

 

Stavovi SNSD-a više ne traju ni 24 časa, jedini je zaključak!!! Ili je tu, ipak, samo riječ o Dodikovim stavovima?!

 

Šta tek reći o antidodikovskom djelovanju DNS-a, jer im nije bilo dovoljno da Čubrilović dođe na prijem, već je i Marko Pavić imao, dan kasnije, sastanak sa Kormakovom!!!


















23.09.2017.

REVOLUCIJA U MAKEDONIJI MOŽE BITI DOBAR PUTOKAZ ZA BiH

Jasmin Mujanović jjasno i glasno : Revolucija u Makedoniji može biti dobar putokaz za BiH

Septembar 22. 2017.


Politički analitičar sa Instituta Istok-Zapad u New Yorku i doktor filozofije Fakulteta političkih nauka York Univerziteta u Torontu Jasmin Mujanović u intervjuu za novinsku agenciju Patria kazao je kako ni EU ni Amerika ne mogu izgraditi demokratiju i slobodno društvo u BiH ukoliko građani ove zemlje to sami ne učine.

Mujanović je u intervjuu za NAP govorio o utjecaju Rusije na Balkan, političkim odnosima u zemljama Balkana, prelasku s jednopartijskog na višepartijski sistem, značaju političkih promjena u Makedoniji na cijeli Balkan…

PATRIA: Bosna i Hercegovina je prema Dejtonskom ugovoru pod patronatom NATO-a. Prema tim sporazumima i zakonskim normama BiH je suštinski dio NATO porodice. Tri i po godine zapadni mediji su pisali o krizi NATO-a koju je izazvala brutalna agresija na Bosnu. NATO je konačno reagirao i ta reakcija je sačuvala i ojačala njegovu poziciju. Koliko su danas euroatlantski moćnici svjesni tih ugovora i historijske pozicije BiH?

MUJANOVIĆ: Pa, prvo, ne znam da bi bilo koji predstavnik unutar NATO- a rekao da je BiH “patronat” te organizacije niti bi se sam složio sa tim opisom. Mislim, da stvari baš tako stoje ne bi bilo potrebe da se BiH uopšte zvanično priključi tom savezu. U stvarnosti, BiH ima veoma bliske odnose i sa NATO alijansom i sa velikim dijelom atlantskog svijeta ali nam i te kako fali ta garancija koju nudi NATO pakt kroz tzv. Član 5.

Dakle, u najgorem slučaju BiH danas nema garanciju da će bilo ko drugi braniti njen suverenitet ili teritorijalni integritet, baš kao i 1992. Dejton tu skoro pa nije uopšte važan. Tako da se ne bi slučajno našli u situaciji Ukrajine – gdje je Rusija zvanično poštovala njene granice i državnost sve do onog dana kad su aneksirali Krim i okupirali Donbas – BiH mora u NATO što prije. A to je i najbolje za cijeli region.

PATRIA: Obavještajna povezanost Hrvatske sa Srbijom je uvijek bila posebna. Većina Miloševićevih  rukovodilaca srpske Udbe i vojnoobavještajnog sektora su bili Hrvati. Počevši od Frenka Simatovića,  Stanka Čolaka, Zlatka Radnića. Zdravko Mustač je kao policijski vrh osiguravao Miloševića na Gazimestanu. Koliko takve veze mogu trajati?

MUJANOVIĆ: Zavisi šta mislite kad kažete “takve veze”. Ako je implikacija nekako etnička onda mislim da je to čista slučajnost ili barem posljedica činjenica da je SFRJ bila država “miješanog” karaktera. U svakom slučaju, ovo je više pitanje institucija. Mala prljava tajna raspada Jugoslavije je da se to i nije dogodilo tek tako. Raspao se SKJ i raspala se SFRJ ali političke elite koje su bile na vlasti 80-ih godina, u svim bivšim republikama, su uglavom još uvjek na vlasti, a na vlasti je ostao i (de fakto) jednopartijski sistem samo sad podijeljen na 6 ili 7 dijelova.

Tako je i u tim različitim organima državne bezbjednosti, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Posljedni čovjek koji je stvarno prijetio tom sistemu, Zoran Đinđić je završio sa metkom u glavi. To nam govori mnogo. Elem, u tom smislu, to što “traje” u ovom čitavom regionu nisu lični odnosi niti ideologije već jedan generalni autoritarni politički sistem za koji građani još uvjek nisu našli način (ili volje) da razbiju.

PATRIA: Vi ste prvi koji je uočio neobičnu vezu između hrvatskog i bosanskog HDZ-a i ruske strane. Todorić nije mogao dizati kredite bez odobrenja države. HDZ je morao znati da se sa ogromnim kreditima od Sberbanka može pasti u ekonomsku i političku ovisnost prema Rusiji. Ugrožavanje ekonomskog suvereniteta, podrazumijeva političku ovisnost. Na Zapadu sumnjaju da je to bio svjesni izbor Hrvatske.

MUJANOVIĆ: Svjesno, nesvjesno, to su činjenice. Moramo razumjeti da je Hrvatska, u praksi, jednopartijska država. HDZ je samo dva puta izgubio parlamentarne izbore od 1990. godine. I čak ta dva puta kada su izgubili, njihovi saveznici unutar državnih i nevladinih institucija su veoma brzo zakočili program opozicije. Kao u svim državama gdje postoje takvi sistemi, to znači da je Hrvatska ekonomija pod strašnim političkim pritiskom.

Dakle, i ako HDZ nije tek tako planirao da preda Agrokor Rusima, njihova duboko korumpirana politika je to dozvolila. I sad, u momentu opšte panike, kad se Agrokor raspada, oni su spremni na sve opcije i na sve odnose samo da spase svoj režim. A to je Moskvi došlo kao kec na desetku. Sada mogu kontrolirati i Zagrebom i Beogradom i na taj način apsolutno paralizirati BiH, strateški centar cijelog Balkana.

PATRIA: Dodika su na vlast u RS-u dovele upravo euroatlantske zemlje. Nakon njegovog stavljanja na američku crnu listu on je trebao biti obuzdan u svojim radikalnim istupima. Dragan Čavić je rekao da je upozoren od zapadnih dužnosnika da ništa ne preduzima protiv Dodika. Može li se Dodik opet okrenuti prema NATO-u?

MUJANOVIĆ: Ne može. Dodik je spalio sve svoje mostove, i kao Nikola Gruevski u Makedoniji, samo je pitanje vremena kada i kako će on biti skinuti sa vlasti. Čak je i veliko pitanje hoće li on politički preživjeti sljedeće izbore. Ali čak i da se provuče nekako, njegov režim je na aparatima. A na kraju, njega će jednostavno smijeniti građani i opozicija u RS-u i BiH, a ne NATO i zapad. Tako je bilo sa Miloševićem, tako je bilo sa Gruevskim, tako će biti i sa Dodikom.

PATRIA: Nakon pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, nasilja usred  Sobranja u Makedoniji, iza kojih je, navodno, stajala ruska obavještajna služba, čini se kao da je Bosna i Hercegovina na redu ovih globalnih sudara na terenu malih država.

MUJANOVIĆ: Jeste ali moramo se podsjetiti da su ovo primarno lokalni događaji koji tek sada dobivaju neku globalnu dimenziju. Ali u suštini, ovo je borba za našu budućnost i za budućnost naše demokratije na ovom prostoru. U tom kontekstu moramo shvatiti da su nam Rusi ključni neprijatelji, ili barem ovaj sadašnji režim njihov nam je protivnik, a također da nam ni EU niti Amerika ne mogu izgraditi demokratiju i slobodno društvo ako mi sami nismo spremni da to zahtjevamo od svojih lidera i predstavnika, odnosno da insistiramo na tome kroz proteste, demonstracije, pa i izbore.

Meni je Makedonija važna zato što je ta njihova “Šarena Revolucija” stvarno promjenila političku dinamiku u toj državi; spojila je etničke zajednice, aktivirala mlede, reformirala opoziciju… To nam je primjer, to nam je putokaz, i sve dok ne počnemo na taj način da razmišljamo o politici, da je shvatamo kao ličnu dužnost, onda ćemo ostati jeftini i uglavnom zaboravljeni pijuni većih sila.

(NAP)



















22.09.2017.

KO SMO MI BOŠNJACI

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.

Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”

//////////////////////////

UDŽBENICI U SRBIJI VRVE FAŠISTIČKIM SADRŽAJEM: 'Predci današnjih Bošnjaka bili su gori i nesnosniji od Osmanlija, pravih Turaka'

UDŽBENICI U SRBIJI VRVE FAŠISTIČKIM SADRŽAJEM: "Predci današnjih Bošnjaka bili su gori i nesnosniji od Osmanlija, pravih Turaka"

//////////////////////////////////////

IVANIĆ O SUSPENZIJI REFERENDUMA: 'To je politički kukavičluk i blamaža institucija RS-a'

IVANIĆ O SUSPENZIJI REFERENDUMA: 'To je politički kukavičluk i ..

////////////////////////////


Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46768037

Powered by Blogger.ba