Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

17.08.2017.

NEDžAD BAŠIĆ: BOSNA IZMEĐU PUTINA, KRALJA SELMANA I TRAMPA

Nedzad Bašić: Bosna između Putina, kralja Selmana i Trampa


    Nedzad Bašić

Autor
17.8.2017. 



Nedzad Bašić: Bosna između Putina, kralja Selmana i Trampa
//////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Otvoriti javnu debate po ovim pitanjima bilo bi zasigurno mnogo korisnije od naših već dosadnih žalopojki kako se kod nas ništa ne može promjeniti, kako se ne može zauzdati korupcija i nepotizam, zaustaviti plagijarenje, i suspendirati prevare i pljačke, Nove kreativne ideje po ovim pitanjima mogle bi zasigurno pokrenuti masu mladih koji još uvijek čekaju da se nešto pozitivno i inventivno ponudi na ovim našim prostorima. Za tako nešto sada je vrijeme i trebamo tu veliku istorijsku šansu iskoristiti. Kako? Pitanje je sad.
..............................

Ne učestvovati u pobuni protiv podizanja novih kazamata, geta i logora u koje se nasilno guraju siromašni i bolesni, nezaposleni i stari, ne učestvovati u pobuni protiv iscrtavanja novih prostora sa nacionalnim zastavama i novim mitskim epovima u kojima se slave nacionalni zločini, ne učestvovati u pobuni protiv korupcije, nepotizma, ne učestvovati u pobuni protiv nacionalnih šarlatana, prevaranata i lupeža, danas je najvažnija uloga koja se dodjeljuje čovjeku u ovoj procesiji koja u ritmu mrtvačkog plesa zapljuskuje Bosnu i Hercegovinu danas.

Kad je prvi Predsjednik BiH Alija Izetbegović pisao svoj poznati traktat  „Bosna između Islama i Zapada“ nije mogao ni sanjati da će budućnost Bosne i Hercegovine poslije njegove smrti, u rukama njegovih nasljednika, biti ekskluzivno određena intenzitetom fatalne privlačnosti između ruskog militarizma, islamskog vjerskog konzervatizma i američkog profi-populizma, baš na vrijednostima na kojima on najvjerovatnije nije planirao graditi Bosnu i Hercegovinu. Ova fatalna tripartitna privlačnost  eskalirat  će  u Bosni u drugoj deceniji 21 stoljeća do same ivice novog balkanskog rata koji bi lako mogao eksplodirati u novi  globalni sukob između ovih triju najekstremnijih sila koje prijete da otvore najmračniju eru čovječanstva.

Ovaj politički koncept impregnacije „militarizma, vjerskog konzervatizma i profi-populizma“ na prvi pogled ostaje dosta zamagljen, nejasan i nevidljiv. Međutim, malo suptilnijim posmatranjem regionalnih i međunarodnih interakcija između vojnih, političkih i tržišnih interesa jasno se nazire globalna strategija kroz koju se sve intenzivnije manifestira  koncept „rušilačke suradnje“ između ideologije konzervativnog islama, ruske militantne koncepcije međunarodnih odnosa i interesa profi-populizma nove američke administracije.

Glavne odrednice djelovanja i „rušilačke suradnje“ između ruskog militarizma, islamskog konzervatizma i američkog profi-populizma na globalnoj ravni, danas se najekstremnije manifestiraju u narastanju agresivnog nacizma i razornog rasizma, vjerske isključivosti i mržnje, netolerancije i oštrog sraza između bogatih i siromašnima, što se demonstrira kroz sve moćnije povezivanje nacionalno podmitljive inteligencije, moralno-posrnulog crkvenog klera  i korumpiranih i nepotistički impregniranih političko-birokratskih struktura, koje u  kohabitaciji sopstvenih interesa izrastaju u snažan katalizator nepodnošljivog destruktivnog, nemoralnog i razarajućeg ponašanja pojedinca i grupe. U formi kohabitacije interesa ove tripartitne globalne ideologije, otvoreno ili manje otvoreno podržava se legitimnost ustavno-pravne transformacije države od slobodnog demokratskog-sekularnog sistema ka „demokratski oktroiranom“ diktatorskom konzervativno-klerikalnom konceptu društva, koje će sve snažnije ulaziti u spregu sa interesima militarizma, konzervatizma i profi-populizma stvarajući na taj načim moćan prsten koji se  sve snažnije steže oko čovjeka  koji ostaje nemoćan napraviti ma kakav otklon od srljanja u sopstvenu propast.

Korupcijom okovan, nasilan i primitivan, srpski nacionalizam u intimnoj suradnji sa klerikalno-licemjernim i lukavim hrvatskim nacionalnim establišmentom, praćeni nepotistički povezanim i intelektualno inferiornim bošnjačkim bizarnim politikanstvom, podržat će koaliciju agresivnog ruskog militarizma, islamskog vjerskog konzervatizma i praktičnog trampovog profi-populizma na Balkanu, otvarajući nove kanale međusobnog komuniciranja i sporazumjevanja, sukobljavanja i suradnje u procesu uspostavljanja kontrole nad sopstvenim podanicima.

Našavši se u kandžama ovog dvostruko impregniranog triumvirata zla, koji brutalno razara samo tkivo čovjeka, Bosnom ponovo jezde legije novih narodnih tribuna i misionara, cirkusanata, pljačkaša, hohštaplera, šarlatana…, koji čekaju akreditive za ulaz u novu diplomaciju, diplomaciju novih pljački i novih ratova. Kolone korumpirane trule mladeži čeka dodjelu lažnih lokalnih diploma raznih fakulteta i doktorata iz ruku niskokaloričnih novokomponiranih i korumpiranih akademika koji uspješno pripremaju nove generacije za nove podjele, manipulacije i prevare sopstvenog naroda, kojeg treba uvesti u koaliciju  interesa ovog dvostrukog triumvirata koja se fantastičnom lakoćom uspostavlja na ovoj lokalnoj ravni.

Stvaraju se novi nacionalni mitovi koji se izvlače ispod  svodova historije međusobnih vjerskih i nacionalnih ratovanja i progona. Stvara se novi koncept parohijalne svijesti u kojoj se vizionarskom domišljatošću nude nove „perspektive“ čovjeka u kojima njegova pljačka i prevara dobija najviši oreol nacionalne moralne i zakonske opravdanosti a nasilje nad njim prerasta u egzistzencijalnu nužnost opstanka nacije i vjere na ovim prostorima. Počinje nova pozorišna predstave u kojoj neučestvovanje predstavlja glavnu ulogu koja je dodijeljena običnom čovjeku, koji ostaje i zbunjen i  počastvovan tom novom ulogom koja mu je dodijeljena u svečanoj nacionalnoj loži pod reflektorima međusobne mržnje, netrpeljivosti i isključivosti. Ne učestvovati u pobuni protiv podizanja novih kazamata, geta i logora  u koje se nasilno guraju siromašni i bolesni, nezaposleni i stari, ne učestvovati u pobuni protiv iscrtavanja novih prostora sa nacionalnim zastavama i novim mitskim epovima u kojima se slave nacionalni zločini, ne učestvovati u pobuni protiv korupcije, nepotizma, ne učestvovati u pobuni protiv nacionalnih šarlatana, prevaranata i lupeža, danas je najvažnija uloga koja se dodjeljuje čovjeku u ovoj procesiji koja u ritmu mrtvačkog plesa zapljuskuje Bosnu i Hercegovinu danas.

Ima li izlaza iz ovog zatvorenog kruga sublimiranog globalnog i lokalnog triumvirata prijetnje, pljačke, nasilja, bezakonja i nemorala? Na koju destinaciju smo se uputili? U kom pravcu bi trebali krenuti? Ko može i kako da nas distancira od radikalnog nacionalizma, vjerskog konzervatizma i manipulativnog populizma? Da li se možemo i kako udaljiti od „destruktivne integracije“ Putinovog militarizma, Selmanovog vjerskog konzervatizma i Trampovog profi. populizma? Postoji li unutarnja snaga koja bi nas mogla intenzivnije povezati sa  kreativnom  strategijom „inventivne integracije“ koja se sve vidnije uspostavlja između evropskog tržišta visokih digitalnih tehnologija i novih tržišnih prostora što traži nove inventivnosti i nove kreativne generacije mladih ljudi, koji mogu ostvariti novu više ljudsku viziju čovječanstva Angele Merkel, Xi Jinping-a i Emmanuel Macron-a.

Otvoriti javnu debate po ovim pitanjima bilo bi zasigurno mnogo korisnije od naših već dosadnih žalopojki kako se kod nas ništa ne može promjeniti, kako se ne može zauzdati korupcija i nepotizam, zaustaviti plagijarenje, i suspendirati prevare i pljačke, Nove kreativne ideje po ovim pitanjima mogle bi zasigurno pokrenuti masu mladih koji još uvijek čekaju da se nešto pozitivno i inventivno ponudi na ovim našim prostorima. Za tako nešto sada je vrijeme i trebamo tu veliku istorijsku šansu iskoristiti. Kako? Pitanje je sad.

17.08.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : UJEDINJENI NARODI UMRLI SU U PALESTINI, A DEFINITIVNO POKOPANI KASNIJE U BOSNI

Zlatko Dizdarević: Ujedinjeni narodi umrli su u Palestini, a definitivno pokopani kasnije u Bosni

Vanja Majetić - tportal

Autor
17.8.2017.



Image result for novinar zlatko dizdarevic fotos

.........................................

Izdvajamo

  • Bio sam s nekoliko kolega ambasadora iz Amana tada tamo. I golim okom se moglo pratiti kako 'revoluciju' preuzima organizacija koja je već obavila posao u Libiji, odakle su i operativci i oružje došli takozvanom 'štakorskom rutom'. Ostalo je poznato. Greška u procjeni je bila da će Asad pasti poput Gadafija, da će mu se armija i sustav raspasti, da će teroristi ovladati Damaskom i cijelom zemljom. Naravno da u osnovi svega nije bila demokracija protiv postojeće autokracije – Bašar al Asad se vidno odmicao od vladavine svog oca – već goli interes energetskih puteva, novih izvora plina u moru kraj obale, u rušenju sustava koji je hranio sam sebe bez ijednog dolara kredita Svjetske banke i MMF-a, uz socijalne kategorije nezamislive za 'liberalni kapitalizam', uz rusku vojnu bazu u Tartusu, uz sekularizam... Nakon ulaska Rusa 2015. godine i njihovo 'nadigravanje' ostalih tamo i novo vojno podizanje Asada i saveznika, uz propale provokacije iznutra montiranim operacijama 'bojni otrovi protiv vlastitog stanovništva', otkrivenim čak i u analizama na Zapadu (Izvješće američkog MIT-a), stvari se kreću u drugom pravcu. ISIL se polako raspada, ostali 'revolucionari' terorističke provenijencije također, evo i Trump odustaje od 500 milijuna programa obuke 'umjerene oporbe' koja je dobar dio tog 'programa' preprodala džihadistima. Utihnuo je i čuveni 'Sirijski opservatorij za ljudska prava', tvorac svih našminkanih 'istina' sa sjedištem u Londonu i novcem Zapada. Mnogi nekadašnji strasni pripadnici fantomske grupacije organizirane iz Washingtona 'Prijatelji Sirije', danas bi puno dali da ih se u tome ne spominje... Kao i uloge u naoružavanju terorista sa svojih aerodroma, za račun drugog u navodnoj borbi za demokraciju. Sirija neće biti podijeljena teritorijalno. Iznutra, poput Bosne i Hercegovine, možda i hoće, ali povijest tog prostora moćnija je od nekih novih Daytona.
.....................................................
......................................

Onog novinarstva u svijetu – čast  rijetkima – naprosto više nema jer se ciljano promijenio cilj novinarstva. Mediji više ne služe da bi informirali, već da bi oprali um i u taj prazan prostor ubacili nalog za lijeganje na rudu nečijeg interesa. Političkog, ideološkog, izbornog, xafsinškog, lopovskog… Smiješno je danas spominjati  elementarne postulate svjetskog novinarstva u kojima se nije mogla zamisliti informacija koja neće odgovoriti na svako od pet kultnih pitanja: tko, kad, gdje, kako i zašto? U politici koja danas razara svijet prvi nalog je ne postaviti pitanje: zašto? Ili: tko? Nedavno sam imao u rukama nekada respektabilne novine koje su objavile na dvije stranice intervju s uspješnim i zanimljivim čovjekom. Sve je tu, fotografija, pitanja, odgovori i – nigdje imena i prezimena intervjuiranog! Kada? Tražio sam u novinama u velikom predstavljanju programa predstojećeg Filmskog festivala u Sarajevu i nigdje nisam našao od kada do kada je festival. Itd. itd. Kada to kažeš nekome iz nove garde, za mnoge si staro gunđalo, dosadno. Dobro, može i tako. Barem se ne krijem iza anonimnih potpisa i ne psujem nikome majku. I lakše mi je što je tako. Valjda i to ima, na kraju krajeva, nekog smisla. A možda je greška što sam pretjerao učeći kako se život čita spram zvijezda, noću, i to na Istoku. Gdje Zapad polako ali izvjesno umire.          

Zlatko Dizdarević, bosanskohercegovački novinar i diplomat te jedan od najpozvanijih stručnjaka za Bliski istok na ovim prostorima, u razgovoru za tportal analizira uzroke i posljedice događaja na neuralgičnim točkama Bliskog istoka, ali i u našem najbližem susjedstvu.

Intervju u cijelosti prenosimo sa tportal.hr

Ovotjedna eskalacija nasilja u Jeruzalemu još jednom dokazuje kako je Bliski istok trajnožareća točka na globalnom planu. Jednom ste prilikom kazali da je Palestina jedino područje u bliskoistočnoj regiji o kojem često razmišljate više srcem nego racionalno. Što vas je toliko privuklo Palestini?

Svojevremeno, u tadašnjoj mladoj generaciji novinara, uz drugačije poglede na svijet, osjećaj za pravdu i nepravdu, uz vrijednosti za koje se onda zalagalo, principe Ujedinjenih naroda i politiku koju su vodili veliki ljudi, Palestina je bila priča o izdaji i to je bilo teško razumjeti. Dosta rano, osamdesetih, dobio sam priliku otići na Bliski istok kao novinar, potom i stalni dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Kaira, i tako je počelo moje uranjanje u tu priču. Nagledao sam se svega u samoj Palestini i Izraelu, Jeruzalemu, izvještavao iz Libanona kada je Sharon tamo upadao radi Palestinaca, bio u Sabri i Shatili nakon pokolja, ali i u logorima na jugu i sjeveru. Mozaik o svemu se sklapao i kroz Egipat, Siriju, Jordan, Irak, Alžir…U vrijeme prve palestinske intifade bio sam u Gazi i na Zapadnoj obali. Upoznao u Tunisu lidere s Arafatom, za njih je on uvijek bio poznat po ratnom imenu Abu Amar, a poštuju i ostale palestinske čelnike Faruka Kadumija, Abu Abasa, Abu Džihada, Abu Ijada, Havatmea, Habaša…Kako su godine odmicale, shvaćao sam koliko priča o Palestini postaje brutalnija priča o promjeni svijeta i potpunom gubljenju svakog digniteta međunarodne politike. Za mene su, tragom te jadne transformacije, Ujedinjeni narodi umrli u Palestini, a definitivno pokopani kasnije u Bosni.

zlatko jaser

S Yasserom Arafatom u Tunisu 1985. godine
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević

Je li moguć mir između Izraelaca i Palestinaca?

Naravno da bi bio moguć kada bi to bio cilj, interes i dogovor u svijetu, ali nije. Svatko tko se makar samo očešao o tu priču i tamo proveo godine, tko više vjeruje svojim očima nego nalozima u podaništvu, lako shvaća da su dvije moguće države tamo, suverene, samostalne i izvjesno održive, jedino trajno rješenje za siguran Izrael uz međunarodno priznatu Palestinu kao jamca te sigurnosti. Za Palestinu je to realnost u kojoj ima stotine razloga za okretanje miru i normalnom životu. Uostalom, povijesni ‘kod’ jednih i drugih je takav da sam apsolutno siguran kako bi uz takvu realnost Izrael i Palestina surađivali mnogo bolje nego mnogi među Arapima međusobno. Nažalost, to nije projekt onih koji siledžijski vladaju svijetom, čak i više korporativno nego ‘ideološki’. Mir i prosperitet nisu interes. Nesreća, ratovi i smrt su danas biznis.

U protekla dva desetljeća rješenje prema kojem Izrael i Palestina postoje kao dvije susjedne države bilo je temelj američke vanjske politike. Američki predsjednik Donald Trump izjavio je da će podržati rješenje za taj sukob koje odaberu i Izraelci i Palestinci. Kako ocjenjujete Trumpovu bliskoistočnu politiku?

Nažalost, sve je jasnije da Trump uopće nema osmišljenu i artikuliranu vanjsku politiku, pa tako ni bliskoistočnu, mada se na tom terenu ponajprije zaletio. Njegove percepcije svjetske politike temeljene na potpuno jednosmjernom poimanju floskule ‘America first’ nekompatibilne su s novom svjetskom realnošću. Uporno inzistiranje na američkoj ‘posebnosti’  kojoj se mora svatko povinuti sve manje ima veze sa stvarnošću u kojoj monocentrizam ubrzano odlazi u povijest. Kina, Rusija, Iran, Indija, uz specifično ambicioznu Tursku, nove su svjetske realnosti. Obama nije imao snage i odlučnosti realizirati svoja dirljiva bliskoistočna obećanja dana na početku mandata u uzbudljivom govoru u Kairu, a Trump (slično i Europa) kao da ne shvaćaju što se tamo doista događa i u kojem pravcu se uopće, mimo njega, profilira nova regionalna geostrategija prostora i energije. Uz obećanja koja je davao prije izbora činilo se da su mogući različiti pozitivni zaokreti, ali od svega je ostalo samo veliko ništa.

Trump je nedavno posjetio i Saudijsku Arabiju, a nakon toga uslijedio je udar na Katar koji je postao žrtveni jarac ambicija i cinizma američkog predsjednika i Saudijske Arabije. Nije li pokušaj izolacije Dohe pokazatelj sveopće radikalizacije, odnosno trenda koji uvodi Trump? Iza svega, zapravo, stoji novac jer je rat u Siriji pri kraju pa je nužno otvoriti novi front kako bi se pokrenuo novi biznis?

Priča je slojevita i ima prapovijest u odnosima potpuno rigidnog Rijada i puno ‘fleksibilnije’ Dohe. Nikad se nisu puno voljeli. U Kataru naprosto nisu mislili da ima logike i razloga zaskakivati se histerično na Iran, što je temeljna opsesija Saudijske Arabije. Za njih je Iran crvena krpa kao prepreka u ovladavanju islamskim svijetom, a i filozofija ‘revolucije’ odande temeljno je protiv vehabijske doktrine protiv svake promjene, a kamoli ‘reformi’, da se o ‘revolucijama’ i ne govori. Svojevrsna tolerancija Dohe prema Muslimanskoj braći, Hamasu pa čak i Hezbollahu, za Rijad je skandalozna. Trump je u oduševljenosti naftaške kraljevine da kupi sofisticirano oružje od Amerike vidio šansu za grandiozni posao mjeren stotinama milijardi dolara i to mu je bilo najvažnije. Trebalo je samo proglasiti Iran leglom terorizma, a Saudijsku Arabiju središtem borbe protiv terorizma (?!) pa čak i ‘arapskim NATO-om’ u toj časnoj borbi. Možda je neozbiljno kazati, ali iz perspektive složenosti stanja na Bliskom i Srednjem istoku, to je računica bez mnogo krčmara. Ostalo je poznato, kao uvijek naknadno kod Trumpa: Zatrčavanje je ogromno, a njegovim ljudima koji išta o tome znaju ostaje da gase požare. Kataru ide 36  ‘fantoma’ za 12 milijardi dolara, sukob se proglašava ‘tamošnjim obiteljskim problemom’ u kojem se  posreduje i tako dalje. Potom novo zalijetanje s Iranom, nelagoda s Jeruzalemom, ali i s obiteljskim klanom koji poluprivatno vodi taj dio politike, neviđeni pritisak kod kuće i kod satelita u sotonizaciji Rusije bez opipljivog razloga, energetski pa tako i dublji raskol s Europom… U svakom slučaju, Trump se sve više bavi vlastitim lutanjem i problemima, a to nije dobro ni za Ameriku ni za svijet.

Katar se našao između dvije vatre, Rijada koji svim silama želi ostati bliskoistočni lider i Teherana koji se pobjedom Hasana Rohanija otvara prema svijetu i ponovno (p)ostaje jedna od svjetskih velesila. Kako ocjenjujete iransko otvaranje i najavljene reforme u toj zemlji?

Bio sam nedavno u Iranu i mada sam dosta znao o njima, bio sam doista zatečen onim što sam vidio. Uočljiva je brzina kojom se vraćaju u život bez blokada, realizirajući bezmalo preko noći jednu ogromnu dobit iz vremena izoliranosti. Sve te godine ulagali su u vlastite mlade ljude, u obrazovanje, osposobljavanje, u izgradnju dobitničke, a ne gubitničke samosvijesti. Susreti s njihovim studentima, njihova znatiželja, način na koji pitaju i slušaju odgovore, kapacitet komunikacije temeljem argumenata a ne povišenih tonova, sve to doista ostavlja snažan dojam. To je zemlja u kojoj je i danas mnogo više od polovice stanovnika mlađe od trideset godina, ali ne nose u sebi osjećaj izgubljenosti. Imaju najveći postotak studenata u odnosu na broj stanovnika i više od polovice su djevojke. Za državu je bilo normalno da, recimo, arhitektici od 26 godina povjeri izgradnju grandioznog mosta u Teheranu vrijednog stotine milijuna dolara. Beskrajno poštuju svoju perzijsku prošlost mada su islamska republika… Sve to govorim kako bih kazao da se tamo potpuno razumije taj njihov mir, racionalnost, povjerenje u sebe i vlastite snage i kapacitete, pa tako i masovno opredjeljenje za postupne, osmišljene i racionalne reforme. Pomno slušaju što se događa unaokolo, ali im ne pada na pamet da se uzbuđuju prijetnjama izvana. Samo nekoliko mjeseci nakon potpisivanja takozvanog ‘nuklearnog sporazuma’ naručili su od Amerike više od sto Boeinga i ubrzo nakon toga približno isti broj Airbuseva iz Europe. To smatraju normalnim. Oni jesu regionalna sila okrenuta budućnosti, znaju danas da se unutarnje ‘revolucije’ vode postupno, svjesni su da im je generacijska situacija u tome dobitak, nisu sami na geostrateškom planu, imaju resurse i mnogo su mirniji od onih nervoznih koji se zaskakuju na njih… Tu ‘moć mirnoće’ pomnoženu sa sviješću o vlastitim ‘genima’ i perspektivama koje imaju, nisam ranije sreo.

Ako dođe do eskalacije sukoba na relaciji Rijad-Teheran, kako će se u tom previranju postaviti Moskva, a kako Ankara?

Uz različita obrazloženja, pa možda ne i do kraja iste interese, i Moskva i Ankara, na svoj način i Kina, smatrat će Teheran saveznikom. Imat će u toj situaciji podršku mnogih drugih koji još drže do kakvih takvih principa. Teheran sigurno neće napasti Rijad, već to može biti samo obratno. Unatoč raspadu međunarodnog poretka, teško bi to bilo braniti u svijetu kojem je siledžijstva moćnih preko glave. Nisam siguran ni da bi podanički režimi iz ‘koalicije’ oko Rijada u tom ratu mogli kontrolirati sve snage unutar vlastitih zemalja.

zlatko

 starom Damasku 2015. godine
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević

Kakva je perspektiva Sirije?

Uvjeren sam da je danas po mnogočemu drugačija od raznih interesno-političkih nagađanja. Tragedija je mitskih razmjera, ali se izlaz naslućuje, ne onakav kakav su zapadni korporativno-interesni i mentalno-kolonijalni gurui htjeli i očekivali. U Siriji je inicijalno, ali na pripremljenom terenu organiziranog ‘arapskog proljeća’, počelo okupljanjem mladih i prodemokratski orijentiranih ljudi u Deri, na jugu uz granicu s Jordanom. Bio sam s nekoliko kolega ambasadora iz Amana tada tamo. I golim okom se moglo pratiti kako ‘revoluciju’ preuzima organizacija koja je već obavila posao u Libiji, odakle su i operativci i oružje došli takozvanom ‘štakorskom rutom’. Ostalo je poznato. Greška u procjeni je bila da će Asad pasti poput Gadafija, da će mu se armija i sustav raspasti, da će teroristi ovladati Damaskom i cijelom zemljom. Naravno da u osnovi svega nije bila demokracija protiv postojeće autokracije – Bašar al Asad se vidno odmicao od  vladavine svog oca – već goli interes energetskih puteva, novih izvora plina u moru kraj obale, u rušenju sustava koji je hranio sam sebe bez ijednog dolara kredita Svjetske banke i MMF-a, uz socijalne kategorije nezamislive za ‘liberalni kapitalizam’, uz rusku vojnu bazu u Tartusu, uz sekularizam… Nakon ulaska Rusa 2015. godine i njihovo ‘nadigravanje’ ostalih tamo i novo vojno podizanje Asada i saveznika, uz propale provokacije iznutra montiranim operacijama ‘bojni otrovi protiv vlastitog stanovništva’, otkrivenim čak i u analizama na Zapadu (Izvješće američkog MIT-a), stvari se kreću u drugom pravcu. ISIL se polako raspada, ostali ‘revolucionari’ terorističke provenijencije također, evo i Trump odustaje od  500 milijuna programa obuke ‘umjerene oporbe’ koja je dobar dio tog ‘programa’ preprodala džihadistima. Utihnuo je i čuveni ‘Sirijski opservatorij za ljudska prava’, tvorac svih našminkanih ‘istina’ sa sjedištem u Londonu i novcem Zapada. Mnogi nekadašnji strasni pripadnici fantomske grupacije organizirane iz Washingtona ‘Prijatelji Sirije’, danas bi puno dali da ih se u tome ne spominje… Kao i uloge u naoružavanju terorista sa svojih aerodroma, za račun drugog u navodnoj borbi za demokraciju. Sirija neće biti podijeljena teritorijalno. Iznutra, poput Bosne i Hercegovine, možda i hoće, ali povijest tog prostora moćnija je od nekih novih Daytona.

Imaju li sukobi u Siriji veze s podjelama unutar islama? Postoje, naime, teorije kako suniti pokušavaju razbiti šijitsku koaliciju Teherana, Bagdada, Damaska i Bejruta?

Djelomično da, mada ne odlučujuće i suštinski. Točno je da se minulih godina najagresivniji ekstremizam rodio unutar sunitske denominacije u islamu. Sve terorističke organizacije formalno pripadaju sunitima. Iako taj i takav radikalizam u principu ne pripada temeljnom učenju u islamu, postoje danas i uvjerenja kod radikalnih sunita u politici kako se sa šijitima koji su ‘otpadnici’ od islama treba obračunati. Definiciju tog ‘neprijateljstva’ prema šijitima u aktualnoj politici je svojevremeno prva izrekla Condoleezza Rice, tada državna tajnica SAD-a na putovanju po Bliskom istoku. Imenovan je  ‘šijitski polumjesec’ s osovinom koju spominjete. Tu se, međutim, ne nalazi srž problema današnjih sukoba. Problem je mnogo pragmatičniji i ‘ovozemaljski’, mjeren kategorijama vlasti, dominacije i dolara. Šijiti Irana, Sirije, Iraka i Libanona su za Rijad bespogovorno zlo, suniti za Teheran, Bagdad, Damask i Bejrut nisu.

 Ceremonjia uoči predaje akreditiva u Bejrutu 2008. godine
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević

Kakva je, pak, Asadova budućnost?

Na političkom planu bolja nego prije godinu dana. Formalno, većina onih koji su mu na Zapadu odricali bilo kakvu političku budućnost, sada na ovaj ili onaj način tvrde da im njegova ‘glava’ nije više ni prioritet ni uvjet za rješenje situacije u Siriji. Naravno, on se na vojnom terenu, sa svojim saveznicima, izborio za taj ‘status’. Da nije, ne bi ga bilo. Izvjesno je da će njegov položaj biti važan dio budućih kalkulacija i trgovina, uostalom ni njegovi partneri izvana nisu u Siriji prioritetno da bi spašavali njega, već radi svojih interesa. Ipak, u ovom času je najvjerojatnija varijanta prema kojoj će se nakon rata formirati nova višestranačka vlast, utvrditi ustav i sve drugo što je normalno, i onda ići na izbore na kojima će Sirijci odlučivati o njemu. Odlazio sam u Siriju ranije kao novinar, prije rata i prve godine rata kao diplomat, kasnije odlazio više puta kao ‘promatrač’ pišući knjigu koju dovršavam i temeljem svega što znam uvjeren sam – ako ne bude velikih iznenađenja izvana, na izborima nakon rata Sirijci će ga ponovno birati velikom većinom. Uostalom, kao usred rata, u lipnju 2014. godine.

Kod Kurda ništa novo

Ne smijemo smetnuti s uma i Kurde. Imaju li se oni razloga nadati svojoj državi?

Sumnjam. U ovome ratu Kurdi su se legitimirali i legalizirali na potpuno novi način. Njih se više ne može gurati pod tepih kako je to svijet radio desetljećima. Nažalost, i pored toga, njihova cjelovita, zajednička država zahtijeva međunarodni presedan teško ostvariv danas. Pojednostavljeno kazano, trebalo bi ‘otkinuti’ od četiri države (Turska, Irak, Sirija, Iran) po komad teritorija da bi se sklopila ta država. Misija je u mnogim aspektima nemoguća. Kurdi iz Iraka jesu najbliži ‘svojoj’ državi na prostoru na kojem jesu. Politički su artikulirani, imaju ‘svoju’ naftu i već se tako prema tome odnose, imaju svoju armiju, Pešmerge, a Amerikanci za čije su interese dobili mnoge bitke u Iraku i Siriji, pa ni ostali u regiji, nemaju kapitalni problem s time. Podjela Iraka svakako je stari američki plan. Najveća prepreka novoj državi je Erdogan koji u odnosu na Kurde kojih je u Turskoj petnaestak milijuna, ima ‘sa sobom’ nepremostiv problem. On im naprosto neće, ni po koju cijenu za sada, dati ni onoliko autonomije koliko su već imali u Siriji uoči rata. Iran s Kurdima nema problema ni oni tamo s Iranom. U Teheranu kažu da su ‘ista genetska grupa’… Asad će naći prihvatljivo rješenje za Kurde tamo, ali Erdogan nije spreman da ih tolerira čak ni u Siriji, na granici s Turskom. Otud sve one priče o no-fly zonama i slično. Ne zaboravimo ipak, uz sadašnju relaciju s ‘odmetnutim’ Erdoganom u NATO-u (postoji za njega već i izraz NINO – ‘NATO in Name Only’),  svako malo se šuška kako bi jednog dana, ako Turska otpliva (pre)daleko prema Rusiji, njihovu ulogu čuvara južnih granica NATO-a na Mediteranu mogao preuzeti iz tih razloga novoosnovani – veliki Kurdistan! Amerikanci uvijek imaju dovoljno poslušnih saveznika u Europi i na Bliskom istoku da ovakvu ‘nevjerojatnu’ ideju mogu realizirati, u svoju korist. U ovom času, ipak, takva varijanta je još daleko, na žalost ponovo iskorištenih pa odbačenih Kurda. Ništa novo u njihovoj povijesti.

ISIL je, sudeći prema izvješćima s terena, poražen. Je li tome doista tako i mogu li se u skorije vrijeme pojaviti neke slične organizacije koje su organizirani mehanizam u funkciji zapadne politike na Bliskom istoku?

ISIL je poražen vojno, ali je svoje svekoliko prisustvo ‘ovjerio’ na širokom prostoru Istoka i Zapada. Suštinska razlika između njega i, recimo, Al Kaide i drugih terorističkih formacija je što je ISIL postao, uz ostalo, socio-patološka kategorija, dio frustracije, bez izlaza i krive i izmanipulirane interpretacije vjere, povijesti, percepcija budućnosti. Mitologija je tu  savršeno zloupotrebljena. Nije slučajno što se za to ‘zalijepilo’ toliko mladih ljudi i na Zapadu. Zato njegov vojni poraz nije završena priča već, plašim se, novi početak permanentnog ludila velikog broja pojedinaca i manjih grupa. Ovakav svijet sa svim legaliziranim rušilaštvom koje je u funkciji porobljavanja i tuđih interesa jačeg, hranit će ‘koncept’ ISIL-a sve dok se ne smogne snage za suštinske promjene. Obeshrabruje pri tome saznanje da do ovog časa nitko nigdje nije našao za shodno da se ozbiljno, pošteno, racionalno i uz samoodgovornost upusti u dubinsku analizu pitanja ‘zašto ISIL?’. Ponuđeni odgovori s najodgovornijih mjesta u svijetu su parcijalni, a često i lažni. Nije čudo. Na mnogim od tih mjesta su u njihovom stvaranju, izravno ili neizravno sudjelovali. Taj koncept ‘proksi’ terorista za interese i potrebe velikih ostaje. Mijenjat će se samo ime i forma organiziranja.        

Na Arapskom poluotoku u tijeku je i sukob koji su mnogi prozvali zaboravljenim ratom. Tko i zašto stoji iza nametnutog rata u Jemenu?

Najkraće kazano, Jemen je žrtva opsesije Saudijske Arabije šijitima tamo, pa i šijitima s njihove strane granice, unutar Saudijske Arabije. Tamošnji šijiti su porijeklom autohtoni Saudijci koji naseljavaju velike prostore veoma bogate naftom, a čine blizu 60 posto radnika angažiranih na naftnim poljima. Unutarnji režim Jemena pod izravnim utjecajem Rijada stvarao je godinama ranije, i stvorio, dovoljno ‘upaljača’ za  pobunu protiv tog režima. Saudijci, uz pomoć partnera i velikih ‘suradnika’ sa Zapada izravno interveniraju u Jemenu kako bi tamo očuvali ‘svoj’ režim po svaku cijenu i spriječili širenje utjecaja Irana na taj prostor. Isti oni interesi, snage i mediji koji kreiraju velike svjetske priče onako kako njima odgovaraju po svijetu, u Jemenu su ‘zatamnili sliku’ pa  do svijeta dopiru tek usputni fragmenti. Sudjelovao sam prije nekoliko godina u jednom pokušaju organizacije humanitarnog konvoja, preko jake međunarodne organizacije, krajnje napaćenim civilima u Jemenu. Samo kroz tu do kraja opstruiranu i neuspjelu operaciju shvatio sam koliko je međunarodni poredak korumpiran, ucijenjen moćnicima, nemoćan čak i kad netko hoće pomoći, samo ako je odluka da se ‘tamo’ ne smije pomoći. Jadno.

Na Bliski istok ste kao novinar prvi put otišli još krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Po čemu pamtite tu regiju iz tog razdoblja i kako na nju gledate danas?

Regija je tada još uvijek bila pod pritiskom takozvanog ‘palestinskog problema’. Bila su do tada izgubljena četiri rata s Izraelom, što je stvorilo veliku frustraciju, ali i raskol među Arapima. Bogatiji iz Zaljeva nisu bili posebno nezadovoljni, ali Sirija kao prethodno najveći saveznik Egiptu, Irak i PLO jesu. U Kairu je život, ipak, bio buran i zanimljiv. Reklo bi se mnogo ‘liberalniji’ nego danas. Sjećam se da su dopisnici tadašnjih jugoslavenskih listova govorili kako ne stižu napisati sve što bi željeli. Tada je, 1978. potpisan i Camp David. Egipat je bio neutraliziran kao opasnost po Izrael, a Sadat anatemiziran od većine Arapa. U Kairo sam došao kao stalni dopisnik neposredno nakon njegova ubojstva na vojnoj paradi povodom državnog praznika. Znam da sam od početka imao osjećaj da nisam pogriješio što sam se opredijelio za dopisničko mjesto u Kairu, mada je bila varijanta i s New Yorkom. Bdjenje po kancelarijama u UN-u me nije interesiralo. Egipat je bio povijest, faraoni, istok, Palestina i Jeruzalem blizu, Izrael, sjajni odnosi s našom zemljom, zanimljivi ljudi, islam, kršćanstvo… Imao sam sjajnog učitelja, velikog poznavatelja Bliskog istoka i Egipta, Nijaza Dizdarevića, poslije rata diplomata u Kairu, veleposlanika u Alžiru i Parizu. Govorio je odlično nekoliko jezika uključujući i arapski i njemu mogu zahvaliti na značajnim vezama koje mi je omogućio među velikim ljudima politike, znanosti, kulture i novinarstva na Bliskom istoku. Govorio je, znajući da sam bio mladi odbornik u Skupštini grada Sarajeva: ‘Vidim da kao omladinac  koketiraš  s politikom. Moraš se sada opredijeliti, ili si novinar ili političar. Uz  dvostruku ambiciju postat ćeš novinar osluškujući naloge politike, a kao eventualni političar s ambicijama da budeš ‘dobar’ s novinarima, osluškivat ćeš vole li te oni. U ovome u što si zagazio, bolje je da te ne vole a da te poštuju, nego da te hvale a zapravo ne cijene.’ Trudio sam se da to nikad ne zaboravim. Zato sam i kasnije, kao diplomat, znao da je to ‘u prolazu’, mada je potrajalo, i da je to prije svega novo korisno iskustvo kojim se popunjava praznina u razumijevanju svjetskih procesa prethodno čitanih samo iz jednog kuta.

Don Corleone kao ključ razumijevanja

Može li ‘zapadni način razmišljanja’ biti ključ za potpuno razumijevanje tog velikog i raznolikog bliskoistočnog svijeta?

Teško. Zapravo nikako ako ne znate kako oni razmišljaju. Moj veliki ‘učitelj’ pred polazak u Kairo govorio mi je: Ne zaboravi, oni vide što mi ne vidimo i često misle da je potpuno nevažno ono što se nama čini najbitnijim. Uz to, oni se ne orijentiraju prema suncu i dnevnim vizurama, već prema mjesecu i zvijezdama… Shvatio sam tek mnogo godina kasnije što je mislio. Bezbroj puta pokazala se kao točna i sugestija kako prepoznavati odnose među Arapima: ‘Kada ti je nejasno o čemu se radi među njima, umoči u ‘nejasnoću’ palestinsko pitanje kao lakmus papir i postat će ti sasvim jasno tko je gdje…’ O njihovu načinu razmišljanja učio sam često i najkorisnije družeći se s trgovcima po velikim bazarima, Kan el-Kaliliju u Kairu, al Hamadijeh suku u Damasku, u Hamri u Bejrutu, po starom gradu u Jeruzalemu… I tamo dobivao  najbolje odgovore i učio zašto su takvi kakvi su.

Corleoneova poruka suština je Bliskog istoka
Corleoneova poruka suština je Bliskog istoka
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević 

U čemu su glavne razlike Bliskog istoka otprije četrdesetak godina i danas?

U tome što su onda imali nadu da će biti bolje, što su vjerovali da puki interes nije baš sve, do brutalnosti, što su poprilično naivno imali povjerenja u svjetski poredak i Ujedinjene narode, posebno u to da će Palestina dobiti ono što je njezino i bilo im čak formalno priznato, što nisu imali problema sa sekularizmom, miješanim zajednicama, u tome što su imali mnogo socijalnih komponenti u društvu, po tome što mlada generacija ipak nije živjela u potpunom beznađu. Sirijci, Iračani, Jordanci, Libijci nisu bili izbjeglice u milijunima… To se, naravno, odnosi prije svega na zemlje koje su baštinile tradicije starih civilizacija i kultura. Oni su ih bili svjesni. U Damasku je prije rata u jednom tipičnom kafiću u starom gradu, u kvartu Bab Tuma, godinama u izlogu bio ogroman plakat s Brandom kao Kumom, podignutim prstom i njegovom čuvenom rečenicom, ispisanom ispod: ‘Čuvaj svog prijatelja blizu sebe, a neprijatelja još bliže… ‘ Lani u Damasku tog postera više nije bilo. Pitao sam gazdu gdje je Don Corleone. Kazao mi je pomalo rezignirano: ‘Skinuo sam ga, moj gospodine, nema više smisla, ni neprijatelji više nisu što su nekad bili… ‘

Ipak, vaše prvo veleposlaničko mjesto bilo je u Zagrebu. Koji su bili tada ciljevi službenog Sarajeva u i prema Hrvatskoj?

Ciljevi su bili poprilično drugačiji nego danas. Vremena s početka dvijetisućite i naši odnosi tada, bili su drugačiji i rekao bih, iskreniji. Bili smo nove države s puno otvorenih pitanja, statusnih, političkih, pravnih, ekonomskih. Ali, imam dojam, bilo je više povjerenja. Bilo je lijepo tada predstavljati BiH u Zagrebu. Uradili smo mnogo posla, uredili dosta stvari. Stalno su se smjenjivali sastanci na vrhu države, na razini ministara, operativni u okvirima ministarstava vanjskih poslova. Bilo je i druženja izvan kancelarija. Mnogo je stvari dogovoreno i u ‘Baltazaru’ kod Bobe i u vinoteci ‘Bornstein’ na Kaptolu. I na Pantovčaku i u Banskim dvorima bio sam često. Ni s Račanom ni sa Sanaderom, posebno s Mesićem nije bio nikakav problem vidjeti se kada god je zatrebalo. Ne znam kako je danas, ali vidim da je mnogo figa iza leđa, mnogo poteza koji baš i ne odgovaraju protokolarnoj slatkorječivosti, javnoj. Evo, kao sada na terenu uvoznih taksi za poljoprivredne proizvode. U regiji je puno toga otišlo krivim putem. Što se BiH tiče, negdje tamo do 2004. godine bili smo unutar zemlje u usponu, uz optimizam i dosta uzajamnog povjerenja, a onda su mnoge stvari krenule nizbrdo, vrtoglavo. Što je najgore, mislim da se još uvijek lažemo o tome gdje smo i što smo. Filozofija dva protiv jedan stalno je u igri. Tako se u složenoj državi ne može naprijed, pogotovo ako ‘rješenja’ traže ljudi bez zajedničkih vizija i državničkih kapaciteta, a EU ih u frustraciji vlastitom situacijom podržava, čak i nagrađuje komplimentima o ‘izuzetnim rezultatima na europskom putu’. Smiješno.

Kako ste postali veleposlanik BiH u Jordanu s akreditacijama u Siriji, Iraku i Libanonu?

Nakon Zagreba 2005. vratio sam se u ministarstvo vanjskih poslova. Osjećao se pad na sve strane i gubitak entuzijazma kod ljudi koji su trebali voditi pozitivne procese, a polako ih se sklanjalo. Odlučio sam da nakon tri godine napustim ministarstvo i vratim se svojoj osnovnoj profesiji. Nisam imao osobnih razloga za nezadovoljstvo ni statusom ni pozicijom,  naprotiv, ali to nije više bilo to. I kad sam to kazao gdje treba, dobio sam poziv iz Predsjedništva, zvao me Željko Komšić i kazao: ‘Imamo udicu za tebe koju ćeš sigurno progutati.’ Bila je to ponuda za mjesto u srcu Bliskog istoka, veleposlaničko u Amanu s akreditacijom nerezidentnog veleposlanika u Damasku, Bagdadu i Bejrutu. Znači, povratak regiji i staroj  ljubavi. Otišao sam 2008. u vrijeme kada su iza zavjese počinjale ‘pripreme’ za novo preslagivanje Bliskog istoka navodno u ime demokracije i ljudskih prava, a zapravo zarad potpuno drugih imperijalnih interesa. Ostalo je poznato. Meni se kroz sve godine tamo s velikim ‘kamatama’ vraćalo ono što sam ranije vidio, naučio, provjeravao bezbroj puta. Isplivavali su doslovno svakodnevno ljudi s kojima sam se upoznavao i postao prijatelj dvadeset i više godina ranije, neki kao novinari, drugi kao političari, ministri, veleposlanici, jedan i kao predsjednik države. Bila je milina raditi u takvom okruženju. Nažalost, puno toga što sam odande napisao, signalizirao, ukazivao, garantirao, prenosio tajno, osiguravao, otišlo je u vjetar kod kuće. A ni bazare i sukove kao izvore promišljanja ‘raje’ nisam zaboravio. Nažalost, valjalo je služiti nekim drugim pričama, interesima i ‘istinama’. I danas čuvam prepiske iz kojih se vidi kako su ponekad mislili, bezmalo, da nisam normalan temeljem onoga što sam pisao i najavljivao, posebno kada je krenulo to famozno ‘arapsko proljeće’. A sve se potvrdilo do u nijanse. Ne zato što sam bio ‘genij’, već zato što sam imao priliku i sreću naučiti kad je trebalo, od ljudi koji su znali i kreirali realnost Bliskog istoka. I posebno, vjerovao sam vlastitim očima više nego nalozima malih i velikih  birokrata. Ta vrsta škole danas više ne postoji. Nepotrebna je, a mnogima je i opasna.      

Zanimljivo, Jordan je ostao poprilično netaknut recentnim zbivanjima u regiji. U čemu je tajna?

Nema tajne. Potreba je Amerike i Izraela da nemaju tamo problema, potom u obavezi kralja da se često i mimo ispravnih uvjerenja mora suzdržati reakcija temeljem onoga što osjeća i misli jer kraljevina je bez nafte, vode i hrane, a valja živjeti, i u tome da s kraljicom koja je porijeklom Palestinka vrlo uspješno održavaju balans u poprilično umjetnoj stvorenoj državi sastavljenoj od drčnih lokalnih beduina (u manjini) i visprenih Palestinaca raznih statusa (u većini). Imam veliki respekt prema njima jer znam koliko im nije lako, ali idu dalje ne prodajući ni dušu ni narod. I hvataju uspješno priključak s modernizmom prije i više od mnogih koji imaju mnogo povoljnije uvjete za to. Pamtim svoje dane tamo s velikim zadovoljstvom. Samo način na koji su me ispratili odande, u Bejrutu, Damasku, Bagdadu, službeno i privatno, i na koji me dočekaju sada kada se vraćam tamo, dovoljan je za zaključak – imalo je smisla, itekako.

577158

U najstarijem sirijskom kafiću ‘Nofara’ 2016. godine
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević

Izbori bez smisla

Iako više niste u diplomaciji, svakodnevno pratite vanjskopolitička zbivanja. Kako kao iskusan diplomat ocjenjujete diplomaciju u našoj regiji?

Iskreno i čast izuzecima – zvanje i znanje ostalo je negdje u prošlosti. Uglavnom bez vlastite kralježnice, najčešće uz osluškivanje nekog ‘gazde’ za kojeg smo se opredijelili, mnogo više nego što je poriv vlastitog interesa, zanatski ignoranti spram tradicije i regula, skloni potezima i ponašanjima koje profesionalna diplomacija ne poznaje i ne priznaje. Odlučili smo da smo mali pa drugima zato nije teško da nas kao takve prihvate. Ne shvaćamo da najčešće nema potrebe za dodvoravanjem i strahom od ‘njih’ jer mi njima ne bi bili u fokusu da im na bilo kakav način nismo potrebni. Radi njih, a ne radi nas. Imao sam i kao novinar puno dodira s državnom diplomacijom prije rata. Čip sluganstva ikome mimo interesa vlastite države tada nije postojao, ni mentalno ni praktično. Tadašnja diplomacija osamdesetih godina je na svjetskoj sceni bila istinski uvažavana i respektabilna. To danas ovisi o pojedincu, a ne o sustavu. Kako kaže predsjedavajući Predsjedništva BiH ‘crvenimo se pred dužnosnicima EU-a’. Sve što je mogao biti kontinuitet respektabilne diplomacije pometeno je planski da bi se otvarao prostor samo za ‘moje’. I nitko se ne čudi. To je koncept u ovoj državi. Zemlja koja nema jedinstven unutrašnji suverenitet, nema ni konzistentnu zajedničku unutarnju politiku pa tako ne može imati ni vanjsku. Otud joj ni diplomacija u izvornom smislu i kapacitetu zato ne treba. Posljedice su logične i vidljive. I nikoga se ne tiču. Ono što donekle opravdava sve ovo je da nije baš mnogo bolja situacija ni na mnogim mjestima u svijetu. Tamo su se centri odlučivanja davno preselili iz politike u korporacije pa su i najbolji iz diplomacije otišli tamo. Svjetskom politikom upravljaju uglavnom patuljci, a i ‘staff’ biraju spram sebe.

Odnosi na relaciji Zagreb – Sarajevo – Beograd i nadalje su loši. Otvorenih pitanja unutar tog trokuta je mnogo. Vidi li se u skorije vrijeme ‘svjetlo na kraju tunela’ ?

Mnogi na ovim  prostorima, u politici, još uvijek žive u nedovršenom ratu. Ne mislim da je to primarno temelj intimnih osjećanja i uvjerenja, već zato što je proizvodnja animoziteta, sukoba i stalno otvaranje rana, često i na neprimjeren način i bez ikakvog poštivanja žrtve, uspješan mehanizam za uzburkavanje strasti i svrstavanje uz ‘naše’. U složenim društvima kao što je u BiH, tu već postoje razrađeni mehanizmi koji, nažalost, daju odlične rezultate za vlastodršce. Ta se logika u značajnoj mjeri podigla i na razinu odnosa u spomenutom trokutu. Pri tome, inzistiranje na paternalizmu spram ‘svojih’ u BiH od strane Beograda i Zagreba održavat će permanentnu krizu. Legitimiranje vlastitih veličina preko dokazivanja da je drugi poražen, ovdje je šifra za uspjeh. A malo tko hoće priznati – to je dokaz poraza svih.

Tenzije između Sarajeva i Banje Luke su svakodnevne. Što poduzeti po tom pitanju?

Osloboditi se onih kojima je održavanje tih tenzija cilj i projekt. Ljudi su takvom politikom egzistencijalno ucijenjeni, proizvodnje nema i većina radi u institucijama na budžetu.Tamo se posao ne može više dobiti ako nisi ‘njihov’. Jednostavno i surovo. Osnovni mehanizam demokracije kojim se korigira loša realnost su izbori. U nas su izbori  prethodnom činjenicom izgubili smisao. Stranci to ne razumiju ili ih baš briga, uz tapšanje po ramenu. Javno mnijenje je eutanazirano. Ne vidim, nažalost, izlaz mimo eksplozije koja će, ako se desi, biti politički neartikulirana, bez osmišljenog cilja i čelništva, rušilačka s mangupima koji će preusmjeriti bijes ka svom interesu. Rješenje, u sadašnjoj situaciji, može biti generirano samo činjenicom da ćemo tako postati veliki problem po interese nekoga izvana koji će se onda potruditi nešto napraviti. Poput storije s Daytonom. A ne zaboravimo da je i to došlo prekasno, pod pritiskom njihovih izbora i TV muke, a ne povodom brige za nas. Kao rješenje zato je veoma loše, za nas.

Može li BiH postati trajno destabilizirajući faktor na Balkanu?

Ako se nešto bitno ne promijeni, može. U politici nema praznog prostora. Ako nas ne može ili neće u ime vlastitih problema ozbiljnije prigrliti Europska unija, naći će se tko hoće. Apetita sa strane na Balkanu uvijek ima. A i naših poniznih simpatizera spram tih apetita još više. Tužna je ta egzaltacija minulih dana dolaskom drugog čovjeka SAD ovamo. Kao da je došao doista radi regije, a ne preusmjeravanja ‘plinske’ politike na Balkanu s Rusije na Ameriku i definitivnog okončanja ruskog sna o izlasku na ‘toplo more’ ovuda. Naravno, njihov je interes normalan i legitiman, to je politika, samo što i mi odavde imamo nešto tim povodom da prodamo, mimo beskrajne i nježne sreće što su nas pogladili po glavi, tobože, iz ljubavi. 

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u više je navrata izjavio da je Turska uz BiH u dobru i u zlu. Što je Bosna turskom predsjedniku, a što je Erdogan Bosni?

Mnogi pamte razne izjave tim povodom. Ja pamtim sljedeće dvije: U obraćanju javnosti u Istanbulu u julu 2016. godine, poslije puča, predsjednik Turske je pored ostalog rekao da ‘jedinstvena nacija znači da su Turska, Bošnjaci, Armenci, 78 milijuna nas, jedna nacija. Jedna država, 780 tisuća četvornih kilometara, ujedinjena, jedna država. Svi zajedno, braćo i sestre, činimo Tursku’. Pamtim i izjavu Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH i predsjednika Stranke demokratske akcije, na lokalnoj televiziji u noći kada je Erdogan pobijedio na predsjedničkim izborima u Turskoj. Poručivao je Erdoganu egzaltirano kako on ‘nije samo predsjednik Turske, već predsjednik svih nas’, te kako ‘moramo svi da se svrstamo pod njegovu zastavu… ‘  Malo je reći da je ta izjava jednostavno nevjerojatna za predsjednika jedne suverene države, predsjedniku druge države. To su, eto, oni jedan drugome. Još uvijek se nadam da ogromna većina građana Bosne i Hercegovine, uključujući i deklarirane Bošnjake, baš i ne vjeruju da je ‘to’ Bosna Erdoganu ili Erdogan Bosni. Nažalost, znam i da nije malo onih u BiH koji svoj temeljni identitet traže i pronalaze u Turskoj, zemlji koja je ovdje nekada bila okupator. Uostalom kao što je bila i u drugim zemljama na Balkanu, pa ljudima ne pada na pamet da Erdogana proglašavaju svojim predsjednikom. Ta je priča, zapravo, mnogo bliža Muslimanskoj braći kojoj je svaki musliman na drugoj strani planeta bliži od svakog nemuslimana koji je stoljetno susjed ovdje. Tu, međutim, dolazimo na drugi teren na kojem je srž mnogih današnjih storija o ovakvoj Bosni i Hercegovini.

Bosna sva u previranjima

Hrvatska je nesumnjivo ideološki podijeljena. Ima li i u BiH sličnih previranja?

Bosna je sva u previranjima, istinskim i namjerno provociranim. Ipak, pored činjenice da ima i ideoloških ‘previranja’, kako kažete, imam osjećaj da su ona mnogo više na drugom terenu, u isforsiranim nacionalnim podjelama. Kada biste danas postavili obično pitanje ljudima na ulici, bez ikakvog uvoda i kontekstualiziranja: ‘Što ste Vi?’ vjerujem da bi zanemarivo malo njih kazalo – učenik, radnik, glumac, umirovljenik…  Većina bi refleksno kazala – Bošnjak, Hrvat, Srbin ili rjeđe, Bosanac i Hercegovac… Ovo zadnje se u statistikama vodi pod ‘ostali’. Hrvatska je za mene na ovom terenu velika zagonetka. Eto, nema više Jugoslavije kao ‘tamnice naroda’, nije na frustrirajućem Balkanu već u Europi, ispoštovani su korijeni i ‘osloboditelji’, nema regije, samo susjedi, svoji na svome, pet sati na tri granice od Sarajeva do Pelješca itd. Odjednom spomenik Francetiću, crne košulje, u Jasenovcu ‘komunisti zatvarali…’ zločinci partizani što su vratili Dalmaciju, Istru… da se ne ide dalje. O čemu se radi?  Što je sad problem? Valjda će se jednog dana dokučiti da je vrijeme za relaksaciju, istinu i pitanja o važnijim stvarima od kojih se živi. Valjda treba još sačekati. Eto, tako to vidim.  

Zagreb je nedavno ostao bez Trga maršala Tita. Glavna sarajevska ulica je Titova ulica. Kakva je percepcija Bošnjaka prema Titu i je li moguće da i Sarajevo ostane bez Titove ulice?

Nitko u Sarajevu nikada nije javno postavio to pitanje, bez obzira na nacionalnost. Nema tu ni straha od režima, ni pritiska ‘jugonostalgičara’, već jednostavno, to je ovdje tako. Režima u tom smislu svakako i nema. Ogromna većina u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to što smo daleko od toga da svi isto mislimo, ne pokazuje osjećaj da im je Tito nešto uzeo. Naprotiv, Bosna i Hercegovina i mi u njoj smo s njim bili bolji i u ta vremena sretniji. Uz to, Bosna i Hercegovina nije odredila Titovu povijesnu dimenziju, niti će. Svjetska povijest je to učinila i bez nas i bez Zagreba ili Beograda. I to ne preispituje, osim ponegdje zanemarivo. Ovo liječenje frustracija sada, bezmalo četrdeset godina kasnije, za mene je samo sramoćenje pred tom poviješću. I pred nama samima. Sve ostalo je mala priča, malih ljudi i malih formata. Iz, zapravo, svađalačkih razloga. Uostalom, eto i to se u današnjem svijetu zove demokracija.

Mediji i novinarstvo su u regiji, ali uostalom i u cijelom svijetu, na niskim su granama. Kako kao dugogodišnji ugledni vanjskopolitički novinar ocjenjujete medije i novinarstvo u regiji?

Iskreno, ne ocjenjujem nikako. Onog novinarstva u svijetu – čast  rijetkima – naprosto više nema jer se ciljano promijenio cilj novinarstva. Mediji više ne služe da bi informirali, već da bi oprali um i u taj prazan prostor ubacili nalog za lijeganje na rudu nečijeg interesa. Političkog, ideološkog, izbornog, xafsinškog, lopovskog… Smiješno je danas spominjati  elementarne postulate svjetskog novinarstva u kojima se nije mogla zamisliti informacija koja neće odgovoriti na svako od pet kultnih pitanja: tko, kad, gdje, kako i zašto? U politici koja danas razara svijet prvi nalog je ne postaviti pitanje: zašto? Ili: tko? Nedavno sam imao u rukama nekada respektabilne novine koje su objavile na dvije stranice intervju s uspješnim i zanimljivim čovjekom. Sve je tu, fotografija, pitanja, odgovori i – nigdje imena i prezimena intervjuiranog! Kada? Tražio sam u novinama u velikom predstavljanju programa predstojećeg Filmskog festivala u Sarajevu i nigdje nisam našao od kada do kada je festival. Itd. itd. Kada to kažeš nekome iz nove garde, za mnoge si staro gunđalo, dosadno. Dobro, može i tako. Barem se ne krijem iza anonimnih potpisa i ne psujem nikome majku. I lakše mi je što je tako. Valjda i to ima, na kraju krajeva, nekog smisla. A možda je greška što sam pretjerao učeći kako se život čita spram zvijezda, noću, i to na Istoku. Gdje Zapad polako ali izvjesno umire.          

tportal

17.08.2017.

"STRAŠNA MAJKA" NAJBOLJI FILM SARAJEVO FILM FESTIVALA

"Strašna majka" najbolji film Sarajevo Film Festivala



Nagrađeni dobitnici Sarajevo Film Festivala

Nagrađeni dobitnici Sarajevo Film Festivala

//////////////////////////////

„Srce Sarajeva“ za najbolji film dodjeljeno je filmu "Strašna majka", gruzijske rediteljice Ane Urushadze. Nagradu za najboljeg glumca dobio je Shervan Haji iz filma "Druga strana nade", a najboljom glumicom proglašena je Ornela Kapetani iz filma "Buđenje dana".

Nagrade „Srce Sarajeva“ dodjeljene su, u četvrtak naveče, najboljim rediteljima i rediteljkama, glumcima i glumicama te dugometražnim igranim, dokumentarnim, studentskim i kratkim filmovima, koji su prikazani u okviru 23. Sarajevo Film Festivala.

Najbolji film "Strašna majka" je priča o 50-godišnjoj domaćici Manani koja je prisiljena odabrati između porodičnog života i svoje strasti – pisanja, koju je godinama potiskivala.

Nakon što je primio nagradu "Srce Sarajeva" za najboljeg glumaca Shervan Haji je kazao da je šokiran. "Ova nagrada pripada svima. Nagrada je biti ovdje, ovo je predivno", dodao je on.

Ornela Kapetani, koja je proglašena najboljom glumicom, kazala je da nagradu koju je dobila u Sarajevu posvećuje svojoj majci.

Najboljim dokumentarnim filmom proglašen je "Grad sunca" reditelja Ratija Onelija.

U sekciji dokumentarni program specijalnu nagradu žirija dobio je film "Home" režisera Zdenka Jurilja.

Za najbolji kratki film proglašen je film "Plavetnilo", rediteljke Antonete Alamat Kusijanović. "SFF je bio moj prvi festival prije deset godina kada sam bila na Talent Campusu i ovo je moja prva nagrada. Čestitam mom kompletnom timu", rekla je ona.

Ove godine prvi put dodijeljene su nagrade za studentski film. Nagradu je dobio film "Čistoća", bosanskohercegovačkog reditelja Nevena Samardžića.

U ponoć će biti objavljeno i koji je film, na 23. Sarajevo film festivalu osvojio Nagradu publike.

U sklopu 18 programa 23. SFF-a publika je prethodnih sedam dana imala priliku pogledati 235 filmova, od čega 111 dugometražnih i 124 kratkometražna, 137 igranih, 70 dokumentarnih i 28 animiranih filmova. Za nagrade u svim regionalnim selekcijama SFF-a ove godine se takmičilo 46 filmova.


U petak će opet biti prikazani pobjednički filmovi iz svih kategorija, i to u Narodnom pozorištu, Ljetnom kinu Raiffaisen, kinu Meeting Pointu, Multipleks Cinema City, Sarajevo Summer Screen, Pozorištu mladih, Ljetnom kinu Novi Grad, Kinu Novi Grad i MMC kinu Ilidža.

U kategoriji za najbolji igrani film 2017. svjetske premijere su imali filmovi "Buđenje dana" debitanta Gentiana Kocija, "Meda ili ne tako sjajna strana stvari" rumunskog reditelja Emanuela Parvua, te "Zrno" u režiji Semiha Kaplanoglua.

Regionalne premijere na 23. SFF-u su imala četiri filma, i to "Pravci" Stephana Komandareva, "Sofijin sin" u režiji Eline Psykou, film gruzijske debitantice Ane Urushadze "Strašna majka", te "Taoci" reditelja Rezoa Gigineishvilija.

Izvan konkurencije takmiče se bh. filmovi "Muškarci ne plaču" Alena Drljevića te "Ptice kao mi" Faruka Šabanovića.

Za nagrade u svim regionalnim selekcijama SFF-a ove godine je prikazano 55 filmova, od čega se 46 takmičilo za nagrade "Srce Sarajeva".

"Počasno Srce Sarajeva" ranije je uručeno trosktrukom oskarovcu, američkom reditelju Oliveru Stoneu te legendarnom britanskom komičaru, oskarovcu Johnu Cleeseu.


Ceremoniji dodjele glavnih festivalskih nagrada u Narodnom pozorištu prethodila je ceremonija na crvenom tepihu na kojem su se našle brojne filmske zvijezde iz BiH, regije i svijeta.

17.08.2017.

DRŽAVNI PRAVOBRANILAC MLAĐEN MANDIĆ: "U ENTITETU RS-e JE VEĆ VIŠE STOTINA HEKTARA ZEMLJE I NEKOLIKO OBJEKATA UKNJIŽENO NA DRŽAVU BiH"

DRŽAVNI PRAVOBRANILAC MLAĐEN MANDIĆ: "U RS-u je već više stotina hektara zemlje i nekoliko objekata uknjiženo na državu BiH"


-Reći ću zbog čega je specifičan Veliki Žep. Do sudskog spora je došlo iz razloga što je napravljena greška, odnosno pokušaj izlaganja Velikog Žepa i prepisivanja na m:Tel. Ako razgovaramo kao pravnici – da li bi uknjižbom na m:Tel koji je akcionarsko društvo, da li bi se time smanjila teritorija Republike Srpske. Veliki Žep je bio prvo upisan na Srpske Šume pa onda je zabilježen pokušaj upisa na m:Tel, kaže Mandić.



DRŽAVNI PRAVOBRANILAC MLAĐEN MANDIĆ: 'U RS-u je već više stotina hektara zemlje i nekoliko objekata uknjiženo na državu BiH' - 2

Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine uputiće zahtjev Upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske za uknjižbu vojnog objekta Veliki Žep kod Han Pijeska na državu BiH, nakon što to zatraži Ministarstvo odbrane BiH.

 

U razgovoru za N1 v. d. pravobranica Bosne i Hercegovine Mlađen Mandić objašnjava dalju proceduru.

 

“Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine još nije stigla u Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine. Kada odluku dobijemo, poduzećemo zakonske korake na koje je Pravobranilaštvo BiH obavezano zakonom i Ustavom BiH. Mi postupamo po zahtjevima Institucija BiH. Ako Ministarstvo odbrane BiH podnese zahtjev za tu uknjižbu Pravobranilaštvo BiH je dužno da postupi po zahtjevu, a da li će Veliki Žep biti upisan na državu – BiH zavisi od Institucija Republike Srpske, odnosno od Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove. Pravobranilaštvo BiH nema uticaj na Institucije Republike Srpske. Naš posao se završava slanjem zahtjeva za uknjižbu”, izjavio je Mandić.

 

Na pitanje šta će se desiti ako zahtjev za uknjižbu, kao i ranije, bude odbijen, Mandić kaže:

 

“Govorim kao pravnik, odluke Ustavnog suda BiH su obavezujuće na cijeloj teritoriji BiH, a neizvršenje odluka Ustavnog suda je krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora, čini mi se, od tri godine. Pojedinci, a naročito pravnici iz Republike Srpske zlopotrebljavaju i pravo, a i Ustav. Teritorija jednog entiteta, jedne države je sasvim druga pravna katerogija od pojma vlasništva. U Republici Srpskoj već postoji svojina – to je zgrada SIPA-e, poligon SIPA-e u Istočnom Sarajevu, zatim državni zatvor u opštini Istočna Ilidža - to je više stotina hektara koje su uknjižene na državu BiH. Prema tome, samim knjiženjem se ne smanjuje teritorija Republike Srpske jer vi u jednoj teritoriji možete imati razne vrste vlasništva. To apsolutno nema nikakve veze sa uvećanjem ili umanjenjem teritorije Republike Srpake. Ja razumijem ljude koji ne znaju pravo pa izjavljuju da se otima teritorija Republike Srpske. To nije tačno”, pojasno je Mandić.

 

On  je pojasnio i koliko je do sada upućeno zahtjeva nadležnima u Republici Srpskoj za uknjižbu.

 

''Otprilike od 5-6 zahtjeva je, mislim, upućeno - za kasarnu u Doboju, u Bijeljini i još par poligona, čini mi se Manjača, itd. Međutim, Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske je to odbila. Reći ću zbog čega je specifičan Veliki Žep. Do sudskog spora je došlo iz razloga što je napravljena greška, odnosno pokušaj izlaganja Velikog Žepa i prepisivanja na m:tel. Ako razgovaramo kao pravnici – da li bi uknjižbom na m:tel koji je akcionarsko društvo, da li bi se time smanjila teritorija Republike Srpske. Veliki Žep je bio prvo upisan na Srpske Šume pa onda je zabilježen pokušaj upisa na m:Tel. Pravobranilaštvo je upozoravalo geodetsku upravu da to ne mogu da rade i ono što je karakteristično da je direktor ili odgovorno lice povukao to izlaganje ne bi došlo do sudskog spora, Veliki Žep bi ostao - status quo”, rekao je Mandić.

///////////////////
//////////////////////////

GORČIN STOJANOVIĆ: "Odmah snimati seriju o Dodiku, bilo bi to dosad neviđeno u svijetu show biznisa"

“Nikada nisam gledao ništa od toga, duže od desetak minuta ali sam upoznat sa srpsko-bosanskim serijama. U oba slučaja junaci su primjereni estetici tih serija, tako da mislim da je to “izvanredna” ideja i nema razloga da se čak ide daleko u prošlost kakva je Radovan Karadžić, treba odmah snimati seriju o Dodiku"



GORČIN STOJANOVIĆ: 'Odmah snimati seriju o Dodiku, bilo bi to dosad neviđeno u svijetu show biznisa'

Priča o snimanju serije “Alija” u produkciji turske državne televizije (TRT), u režiji Ahmeda Imamovića i uz aktivno angažovanje sina Alije Izetbegovića, Bakira, podigla je medijsku prašinu, a stvar se dodatno “komplikuje” nakon kritika predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na račun svega toga i prijedloga da se napravi film o Radovanu Karadžiću.

 

Dodik je u medijima izjavio da je serija Alija način da se opere njegova biografija, a da je vrhunac svega to što Bakir Izetbegović, ne samo što učestvuje u radu ekipe koja snima film o njegovom ocu, nego se pojavio u Tarčinu, mjestu gdje su Srbi bili zatvarani i ” gdje je njegov otac dolazio da vidi da li je to mučenje bilo dovoljno veliko da bi zadovoljilo njegovu sujetu”.

 

Predsjednik Republike Srpske je za agenciju Srna kazao da je Alija Izetbegović napisao Islamsku deklaraciju, da je bio poznat i viđen član Handžar divizije u Drugom svjetskom ratu i da ga je smrt spriječila da ne završi u Hagu.

 

O tome je za “Danas” komentarisao reditelj Gorčin Stojanović.

 

Stojanović je rekao da nije dovoljno upoznat sa estetikom turskih serija: “Nikada nisam gledao ništa od toga, duže od desetak minuta ali sam upoznat sa srpsko-bosanskim serijama. U oba slučaja junaci su primjereni estetici tih serija, tako da mislim da je to “izvanredna” ideja i nema razloga da se čak ide daleko u prošlost kakva je Radovan Karadžić, treba odmah snimati seriju o Dodiku dok je još na vlasti. Bilo bi to dosad neviđeno u svijetu šou biznisa.”

 

On podsjeća da veliki dio književnosti problematizuje obračune sinova i očeva, ali da ne može da sudi o umjetničkom angažovanju Bakira Izetbegovića, jer njegov prethodni rad ne poznaje, dok je Ahmed Imamović, kao reditelj, prema Stojanovićevom mišljenju, kompetentan da snima serije.

 

(Danas/SB)

17.08.2017.

INSTITUT ZA ISTRAŽIVANjE GENOCIDA KANADA : SNIMATI FILM O RAROVANU KARADžIĆU, ARHITEKTI BOSANSKOG GENOCIDA, JE NAGRADA PLANERU, ORGANIZATORU I IZVRŠIOCU ZLOČINA GENOCIDA !

Institut za istraživanje genocida, Kanada : Snimati film o Radovanu Karadžiću, arhitekti bosanskog genocida, je nagrada planeru, organizatoru i izvršiocu zločina genocida !


August 17. 2017.


Povodom pokušaja filmske humanizacije monstruma, po zlu genocida čuvenog Radovana Karadžića, največeg zločinca poslije holokausta u Evropi, saopštenjem za javnost se oglasio Institut za istraživanje genocida, Kanada.



Image result for radovan karadzic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic u hagu fotos


Image result for ratko mladic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic u hagu fotos


Image result for ratko mladic u hagu fotos


Image result for ratko mladic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic u hagu fotos


Image result for milorad dodik i dragan covic karikature


Image result for milorad dodik i dragan covic karikature


Image result for milorad dodik i dragan covic karikature


Image result for milorad dodik i dragan covic karikature


Snimati film o Radovanu Karadžiću, arhitekti bosanskog genocida, je nagrada planeru, organizatoru i izvršiocu zločina genocida čime se legalizira i legitimizira agresija i genocid. Radovan Karadžić je arhitekta agresije i genocida na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Destine hiljada ljudi, žena i djece je poslao u smrt.

Snimanje filma o takvom zločincu još jednom opominje da je u eri zaštite ljudskih prava i sloboda u modernoj Evropi i civilizovanom svijetu moguće bez ikakvih problema izvršiti najstrašnije zločine protiv čovjeka, civilizacije, zločine agresije, genocida, i kasnije nagradite arhitekte tih zločina snimanjem filma o njima.

Snimanjem filma o zločincu Karadžiću, Dodik i njegov politički establišment negira zločin genocida u Republici Bosni i Hercegovini, čime, imajući u vidu naučnu činjenicu da negiranje genocida predstavlja zadnju fazu genocida, neposredno učestvuje u nastavku genocida drugim sredstvima.

Dozvoliti snimanje filma o ratnom zločincu je i kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Konvenciju i međunarodno pravo tako činimo besmislenim čime se podstiče i motiviše vršenje genocida i nekažnjavanje idejnih tvoraca i izvršilaca zločina genocida.

Ratni zločinac Radovan Karadžić je bio politički lider velikosrpskog projekta usmjerenog na razbijanje bosanskohercegovačke države, istrebljenjem Bošnjaka, negiranjem i potiskivanjem historijskog bošnjačkog bića. Ti destruktivni procesi nastavljaju se i danas, negiranjem prava Bošnjaka na njihovu zemlju, jezik, kulturu i tradiciju.

Kontinuirano se na silu protjerava Ideja Bosne i Bosanski duh, kao bosanskohercegovačko svjedoćenje čovjeku i civilizaciji o toleranciji, priznavanju, prihvatanju, poštovanju drugog i drugačijeg. Udružena zločinačka garnitura koju je vodio Radovan Karadžić, ujedinjena s vojnom garniturom koja je neposredno odgovarala ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću, a u kojoj su veliku ulogu odigrali patološke ubice mnogih paravojnih formacija, izazvali je agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini.

Počinili su najgore i najmasovnije zločine poslije holokausta u Evropi sa ciljem da Republika Bosna i Hercegovina prestane postojati za račun velike Srbije. Relevantni podaci i dokazi potvrđuju genocidni plan, genocidnu namjeru i izvršenje genocida u svim okupiranim mjestima Republike Bosne i Hercegovine, gradovima u opsadi, sigurnim zonama UN-a i slobodnim područjima Republike.

Navedeno saznanje je objektivno, istinito, naučno saznanje, do koga se došlo svim dosadašnjim relevantnim naučnim istraživanjima.

Ljudska prava su odavno postali samo “oružje” moćnih nacija, “oružije” koje je uništilo moral, deklasiralo Ujedinjene nacije, ponizilo istinu i pravdu. To “oružije” kontinuirano koristi baštinik zločinačkog djela optuženog zločinca Radovana Karadžića, Milorad Dodik u svome anticivilizacijskom pokušaju negiranja države Bosne i Hercegovine, bošnjačkog naroda, bosanskog jezika i bosanske historije, kulture i tradicije.

A, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci i bosanski jezik su kontinuirano opstali u svim ponorima civilizacija jer nude alternativu ljudskoj moralnoj bijedi, alternativu zvanu Ideja Bosne i Bosanski duh. Zato Dodikova histerična antidržavna hajka sa ciljem čuvanja vlastite stolice ide prije svega na štetu srpske komponente Ideje Bosne i Bosanskog duha.

Na potezu je ta komponenta da se konačno uzdigne iz vlastitog zločina prema drugom, ali i prema sebi, i priznanjem zločina, pokajanjem za zločin pokaže da još ima šanse da bude u zagrljaju Ideje Bosne i Bosanskog duha.

25 godina poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima preživjele žrtve i svjedoci tih največih zločina poslije holokausta u Evropi još su daleko od istine i pravde. I dalje je prisutno nastojanje da se falsificira slika Bosne i Hercegovine i da se Evropi i svijetu predstavi po modelu koji montiraju stratezi Velike Srbije i Velike Hrvatske. Razvija se i jača opasna i obmanjujuća razorna antibosanska konstrukcija Bosne i života u njoj.

To je razlog što se Milorad Dodik kontinuirano ruga preživjelim žrtvama agresije i genocida, sada snimanjem filma o optuženom ratnom zločincu Karadžiću u kome ga želi prikazati od zločinca do “filmskog junaka”, vrijeđajući žrtve svih zločina u svijetu. Snimiti film o optuženom ratnom zločincu je početak kraja savremene civilizacije i savremene kulture, jer nije spriječila niti kaznila zločin genocida u Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, a što je njena obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i Poveljom Ujedinjenih nacija.

Snimanje filma o ratnom zličincu je i operacionalizacija poznatih političkih odluka Zapada prema agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima i de facto je presuda žrtvama genocida. Entitet Republika Srpska i danas predstavlja posljednje mjesto aparthejda i gušenja ljudskih prava i sloboda ne samo u Evropi, već i u svijetu.

Još jednom u ime našeg Internacionalnog ekspertnog tima šaljemo poruku svijetu da se što prije obuzda diktatorski status Milorada Dodika o čemu smo posebno pisali kanadskom premijeru Justinu Trudeau, navodi se u saopštenju za javnost Instituta za istraživanje genocida Kanada.

(Kliker.info)

/////////////////////////
///////////////////////////////

Prof.dr. Zlatko Hadžidedić : Britanija želi podjelu Bosne i Hercegovine i Makedonije

Hrvatska djeluje kao faktor nestabilnosti, dok je strateški cilj Srbije eurointegracije, kaže za N1 prof. dr. Zlatko Hadžidedić, stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma.U srijedu je predsjedavajući

////////////////////////////////////

////////////////////////////

//////////////////////////

//////////////////////////

IZETBEGOVIĆ NAJAVIO TUŽBU PROTIV DODIKA: 'Alija je bio regrutovan u partizansku vojsku!'

IZETBEGOVIĆ NAJAVIO TUŽBU PROTIV DODIKA: "Alija je bio regrutovan u partizansku vojsku!"

17.08.2017.

USTAVNI SUD UBRZAVA BiH KA NATO

Ustavni sud ubrzava BiH ka NATO


Šta odluka Ustavnog suda znači za put BiH ka NATO: Pripadnik Oružanih snaga BiH

Šta odluka Ustavnog suda znači za put BiH ka NATO: Pripadnik Oružanih snaga BiH

////////////////////////////////////////

Ustavni sud Bosne i Hercegovine odbio je apelaciju Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je uložilo žalbe na raniju odluku Suda BiH da se vojna imovina u Han Pijesku uknjiži na BiH. Odluka Apelacionog vijeća BiH je konačna i izvršna.

Knjiženje perspektivne vojne imovine jedan je od koraka u procesu ispunjavanja uslova za aktiviranje Akcionog plana za članstvo (MAP) u NATO-u. Od 63 perspektivne vojne lokacije, 23 se nalaze na teritoriji RS-a, a vlasti tog entiteta godinama već odbijaju uknjižiti ih u vlasništvo BiH.

Međutim, pitanje je da li će pravni epilog u slučaju objekta Veliki Žep u Han Pijesku biti model za rješavanje preostalih vojnih lokacija na teritoriji Republike Srpske, a pitanje je i šta će to značiti za put BIH ka NATO-u.

Prije gotovo godinu dana Pravobranilaštvo Republike Srpske uložilo je apelaciju Ustavnom sudu BiH i zatražilo odgodu izvršenja Odluke Apelacionog vijeća Suda BiH kojom je naloženo da vojna imovina u Han Pijesku, tačnije objekat Veliki Žep bude uknjižena na BiH.

Ustavni Sud BiH odbio je žalbu, a ova odluka je konačna. Što znači da se otvara mogućnost da se vojna imovina može knjižiti na Bosnu i Hercegovinu, odnosno za potrebe Oružnih snaga BiH.

Iz Ministrastva odbrane BIH je saopšteno: „MO BiH ne komentariše odluke Ustavnog suda BiH pa ni ovu. Kako smo informisani, odluka je konačna i obavezujuća, a njeno provođenje će u skladu sa zakonom zahtijevati Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, kao zakonski zastupnik MO BiH“.

Riječ je o zahtjevu za uknjižbu stacionarno-komunikacijskog čvorišta Veliki Žep, odnosno nepokretnosti ukupne površine 11.474 kvadratna metra.

Za Amera Jerlagića, predsjednika Stranke za BiH, odlukom Ustavnog suda otvara se put prema članstvu BiH ka NATO savezu.

„Na bazi ovog presedana sutra je moguće nastaviti knjižiti svu vojnu perspektivnu imovinu na Oružane snage Bosne i Hercegovine, odnosno državu Bosnu i Hercegovinu i na taj način imati konačno ispunjen uslov iz Talina, 2010. godine, kada je u pitanju ispunjenje uslava MAP-a, odnosno pristupanje euroatlanskim integracijama“, kaže Jerlagić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Iz Republike Srpske uslijedile su oštre reakcije političara, izvršne i zakonodavne vlasti, koji su ovu odluku Ustavnog suda BiH ocijenili kao "otimanje teritorije Republiike Srpske".

Ne postoji zakon koji kaže da BiH ima imovinu: Milorad Dodik
Ne postoji zakon koji kaže da BiH ima imovinu: Milorad Dodik

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je u izjavi za novinsku agenciju SRNA rekao da je ovo samo jedna u nizu odluka Ustavnog suda BiH koja je politički dirigovana i direktno uperene protiv RS-a.

„Da budem iskren do kraja, ova odluka za mene nije iznenađenje ako se ima u vidu da Ustvani sud BiH u kontinuitetu donosi antiustavne i političke odluke. Ne postoji zakon koji kaže da BiH ima imovinu, te prema tome ne postoji nijedan pravni osnov za knjiženje bilo koje lokacije ili objekta kao BiH“, rekao je za SRNA-u Milorad Dodik.

Iz Uprave za geodetske i imovinsko-pravne odnose Republike Srpske (RUGIP) smatraju da nema uslova za provođenje presude Suda BiH.

Što se tiče sprovođenja presude o upisu imovine u Han Pijesku istaknuto je da nema uslova za sprovođenje presude Suda BiH. Naime, postupajući u prvostepenom i drugostopenom upravnom postupku, u zakonu predviđenim rokovima, utvrđeno je da postoje određene manjkavosti u presudi Suda BIH , te da navedena presuda nije sprovodiva u evidencijama o nepokretnostima koje vodi Uprava, odnosno Područna Jedinica Han Pijesak“, naveli su u odgovoru na upit RSE iz RUGIP-a.

Amer Jerlagić iz Stranke za BIH napominje da je nepovođenje presuda Ustavnog suda krivično djelo.

„Nema više nijedne instance gdje se može žaliti. Odluke Ustvanog suda se moraju provoditi. Znamo da je neprovođenje odluka krivično djelo. Tako da svi oni koji ne budu spremni provoditi odluke Ustavnog suda snosit će posljedice, bilo da se radi o Geodetskom zavodu entiteta Republika Srpska ili da se radi o nekim ministarstvima i Vladi RS-a“, kaže Jerlagić.

Podrška nadležnim organima u procesu knjiženja perspektivne vojne imovine na državu BiH: OHR u Sarajevu
Podrška nadležnim organima u procesu knjiženja perspektivne vojne imovine na državu BiH: OHR u Sarajevu

Iz Ureda Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini saopštili su da OHR tek treba temeljito razmotriti odluku Ustavnog suda BiH u predmetu Han Pijesak. Ali i pored toga Ljiljana Radetić, glasnogovornica OHR-a napominje da OHR izražava punu podršku svim nadležnim organima u procesu knjiženja perspektivne vojne imovine na državu BiH.

„Organi RS moraju omogućiti knjiženje sveukupne perspektivne vojne imovine koja se nalazi na teritoriji RS, te u tom kontekstu, moraju također provesti i odluku Suda BiH u predmetu Han Pijesak. Osim toga, mora se provesti i odluka Ustavnog suda BiH iz 2012. godine koja se odnosi na šira pitanja vlasništva nad državnom imovinom. Javno ili privatno vlasništvo nad nepokretnom imovinom ni na koji način ne utiče na teritoriju niti teritorijalnu jurisdikciju države ili entiteta. Lokacije perspektivne vojne imovine ili druga državna imovina uknjižena kao vlasništvo države BiH i dalje je dio teritorije Republike Srpske ili Federacije“, saopštila je Radetić iz Ureda visokog predstvanika u BIH.

Sud BiH je krajem 2015. godine naložio knjiženje vojne imovine u Han Pijesku na BiH, RUGIP je uložio prigovor, koji je Apelaciono vijeće Suda BiH odbilo.

„Mislim da će ova odluka ostati, da kažem u nekom vakumu neispunjavanju ustavnih obaveza. Imamo nagovještaj da će se tako nešto desiti sa obzirom na izjave visokih zvaničnika iz Republike Srpske. Opet ćemo imati status quo“, ocijenjuje za naš program Denis Hadžović iz Centar za sigurnosne studije.

17.08.2017.

ŽELJKO KOMŠIĆ: SPAS ZA HRVATE U BiH JE ODLAZAK DRAGANA ČOVIĆA

Prjedlog Željka Komšića : Spas za Hrvate u BiH je Čovićevo povlačenje iz političkog života

August 17. 2017.



Predsjednik Demokratske fronte (DF) Željko Komšić smatra da je prijedlog izmjena Izbornog zakona koji je u parlamentarnu proceduru dostavio HDZ BiH anahron, antievropski, antidemokratski i diskriminatorski. Malo prostijim i jednostavnijim jezikom rečeno – to treba “nabiti s noge na nogu”, poručio je Komšić u izjavi za TV1.

Komšić upozorava da bi svako ko bi pristao na rješenja koja su predviđena pomenutim prijedlogom, ubio BiH i svaku mogućnost da se u ovoj zemlji živi normalno i civilizovano.

“Prihvatanje takvog prijedloga jednostavno ne dolazi u obzir”, kategoričan je Komšić, koji je i poslanik DF-a u Parlamentu BiH.

Prihvatanje HDZ-ovog prijedloga o izmjenama Izbornog zakona BiH, smatra on, odmaklo bi ovaj prostor, ne samo BiH, nekih stotinjak godina od EU.

“Znaju to i Dragan Čović i HDZ. To im je već i stavljeno do znanja od strane pojedinih zemalja EU, pogotovo od strane Njemačke”, ističe on.

Umjesto takvog prijedloga zakona, predsjednik DF-a mišljenja je da bi spas za Hrvate u BiH, a i za cijeli hrvatski narod na ovim prostorima, bilo konačno povlačenje Dragana Čovića iz političkog života, kao i iz svakog oblika javnog djelovanja.

Podsjećamo, izmjene i dopune Izbornog zakona BiH su, na prijedlog delegata iz hrvatskog naroda, usvojene na sjednici Doma naroda sredinom jula. O ovom pitanju izjasniće se i Predstavnički dom Parlamenta BiH na jednoj od narednih sjednica.

(Kliker.info-)


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature






16.08.2017.

OHR O ODLUCI USTAVNOG SUDA: "ORGANI ENTITETA RS-a MORAJU OMOGUĆITI KNJIŽENJE VOJNE IMOVINE I PROVESTI ODLUKU SUDA IZ 2012. GODINE"

OHR O ODLUCI USTAVNOG SUDA: "Organi RS-a moraju omogućiti knjiženje vojne imovine i provesti odluku suda iz 2012. godine"


Osim toga, istaknuto je, mora se provesti i odluka Ustavnog suda BiH iz 2012. godine koja se odnosi na šira pitanja vlasništva nad državnom imovinom.



OHR O ODLUCI USTAVNOG SUDA: 'Organi RS-a moraju omogućiti knjiženje vojne imovine i provesti odluku suda iz 2012. godine' - 2

Sukladno stavu koji zastupa Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, OHR izražava punu podršku svim nadležnim organima u procesu knjiženja perspektivne vojne imovine na državu BiH.

 

– Organi RS moraju omogućiti knjiženje sveukupne perspektivne vojne imovine koja se nalazi na teritoriji RS, te u tom kontekstu, moraju također provesti i odluku Suda BiH u predmetu Han Pijesak – odgovor je OHR-a na upit novinara o odluci Ustavnog suda BiH na apelaciju RS po pitanju knjiženja vojne imovine.

 

Osim toga, istaknuto je, mora se provesti i odluka Ustavnog suda BiH iz 2012. godine koja se odnosi na šira pitanja vlasništva nad državnom imovinom.

 

– Javno ili privatno vlasništvo nad nepokretnom imovinom ni na koji način ne utiče na teritoriju niti teritorijalnu jurisdikciju države ili entiteta – naglašeno je u komentaru OHR-a.

 

Lokacije perspektivne vojne imovine ili druga državna imovina uknjižena kao vlasništvo države BiH i dalje je dio teritorije Republike Srpske ili Federacije.


////////////////////////////////

MINISTARSTVO ODBRANE BIH: Odluka Suda konačna i obavezujuća

Ministarstvo odbrane BiH saopćilo je danas da je odluka Ustavnog suda BiH u vezi sa knjiženjem vojne imovine konačna i obavezujuća i da će njeno sprovođenje u skladu sa zakonom zahtijevati Pravobranilaštvo BiH, kao zakonski zastupnik resornog ministarstva.


MINISTARSTVO ODBRANE BIH: Odluka Suda konačna i obavezujuća

Iz Ministarstva odbrane BiH navode da su posredstvom Pravobranilaštva BiH informirani o odluci Ustavnog suda BiH, koji je odbio apelaciju Pravobranilaštva Republike Srpske u vezi sa knjiženjem vojne imovine, ali da odluke ne žele komentirati.

 

"U vezi sa značajnim brojem medijskih upita koji se odnose na odluku Ustavnog Suda BiH o apelaciji koja se tiče pitanja vlasništva nad Stacionarnim komunikacijskim čvorištem Veliki Žep kod Han Pijeska, Ministarstvo odbrane BiH potvrđuje da je posredstvom Pravobranilaštva BiH informirano o odluci", navodi u saopćenju za javnost.

 

U saopćenju se dodaje da Ministarstvo odbrane BiH ne komentira odluke Ustavnog suda BiH, pa ni ovu.

 

"Kako smo informirani, odluka je konačna i obavezujuća, a njeno sprovođenje će u skladu sa zakonom zahtijevati Pravobranilaštvo BiH, kao zakonski zastupnik Ministarstva odbrane BiH", navodi se u saopćenju.

 

Marina Pendeš, ministrica odbrane BiH, također je odbila komentirati odluku Ustavnog suda BiH no za Hrvatski Medijski Servis kratko je kazala kako smatra da će odluka Ustavnog suda "pomoći Ministarstvu odbrane, odnosno BiH u aktiviranju MAP-a".

////////////////////////
16.08.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : ZNANJE JE NAŠ NAJVEĆI PRIJATELJ, A NEZNANJE NAŠ NAJVEĆI NEPRIJATELJ !

Profesor.dr. Senadin Lavić :Znanje je naš najveći prijatelj, a neznanje naš naš najveći neprijatelj !

August 16. 2017.


Gdje god da živimo, u Hrvatskoj, Evropi ili bilo kom dijelu svijeta, čuvajmo i branimo svoj identitet i živimo za našu Bosnu –   istakao je u svom prigodnom predavanju  u Zadarskom islamskom centru poznati bh kulturolog Pr. dr. Senadin Lavić, profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka i predsjednik BZK Preporod“.

Medžlis Islamske zajednice Zadar

Dok je zadarske ulice neumoljivo pržilo vrelo avgustovsko sunce, a temperatura u hladu dosezala 44 podeoka C skale, u Islamskom centru Zadar u Skročini na broju 27A skupila se velika grupa građana, koji su do kraja ispunili džamijske prostorije, a  jedan broj njih morao se zadovoljiti sa mjestom u hodniku. Svi oni su nestrpljivo čekali da čuju aktuelnu besjedu Pr. dr. Senadina Lavića, profesora Fakulteta političkih nauka Univerziteta Sarajevo i direktora Bošnjačke zajednice kulture (BZK) “Preporod“, koji je tog dana u cik zore krenuo iz Sarajeva da svoje vrijeme sa njima podijeli i u njima ojača uvjerenje  da je njihova sveta dužnost braniti i čuvati svoj identitet.

 

O g. Senadinu Laviću se već mnogo zna. Rođen je 1965.g. u Konjicu. Svojim predanim radom u obrazovnom procesu, spisateljstvu i kulturi afirmisao je i reafirmisao ne samo sopstvene već opšte bosanske i bošnjačke vrijednosti. Uspješan je pedsjednik “Preporoda“ i profesor na Fakuitetu političkih nauka u Sarajevu. U Zadar je došao da svoje vrijeme, znanje i iskustvo podijeli sa svima onima koji u njemu prepznaju osobu od koje imaju šta čuti i naučiti.

Islamski centar Zadar

U Zadarskoj županiji živi odko 1.200 Bošnjaka, ali i veliki broj drugih islamskih vjernika, prije svega Albanaca. Vjerske slobode su primjerne svakom demokratskom društvu…Svugdje gdje postoji kritična masa vjernika treba dozvoliti izgradnju prostora, u kojem će vjernici prakticirati svoju vjeru. I zadarski muslimani su duže vrijeme nastojali obezbjediti molitveni prostor, što im je pošlo za rukom tek u maju 2011. godine, kada je Islamska zajednica Hrvatske za njihove potrebe kupila jednospratnicu u zadarskom naselju Skročina i preuredili je u mesdžid (džamija bez minareta), u kojem je obezbjeđen manji molitveni prostor, stan za imama i prostor za druženje. Time se Zadarski mesdžid odvojio od Riječkog, a za imama je postavljen ef. Ćamil Bašić, koji i danas obavlja tu dužnost.

Senadin Lavić o Bošnjačkom identitetu

 Svaki narod ima neprikosnoveno pravo na vjeru i vjerovanje. Imaju ga i Bošnjaci. Bošnjaci imaju svoju, vjeru, kulturu i tradiciju, koja u nečim i  nadmašuje kulturu i vjeru njihovih susjeda. To im daje, potvrđuje i vrednuje vlastiti identitet.

“Gdje god da živimo, u Hrvatskoj, Evropi ili bilo kom dijelu svijeta, čuvajmo i branimo svoj identitet, živimo za svoju BIH“,  poručio je S. Lavić  već na početku svog izlaganja prisutnim u Islamskom centru Zadar i zahvalio im što čuvaju i unapređuju svoju vjeru i tradiciju.

U svom izlaganju Lavić je govorio o procesima koji se vode i pokreću u svijetu, a imaju poseban  odraz i uticaj na narode Balkana, prije svega bh muslimane. Dio izlaganja odnosio se na prelaznu prelomnu epohu iz 20-og u 21. stoljeće, u kojoj su neumoljivo rušene ljudske vrijednosti, padao moral, a ljudi pretvarani u robove novog doba. Poguban uticaj na Bosnu, Bosance i Bošnjake imali su i imaju velikosrpski projekti usmjereni na razbijanje bh države, istrebljenje muslimana,  negiranje i potiskivanje historijskog bošnjačkog bića. Ti destruktivni procesi započeti u Sandžaku 1912-te, u BiH se razorno nastavljaju  i danas, negiranjem prava Bošnjaka na njihovu zemlju, jezik, kulturu i tradiciju.

Nažalost, i dalje je prisutno nastojanje da se falsificira slika BiH i da se Evropi i svijetu predstavi po modelu koji montiraju  stratezi Velike Srbije i zagovornici Velike Hrvatske. Razmjere antibošnjaštva i antibosanstva se sve više šire u težnji da opravdaju iracionalno i lažima daju snagu istine, da od laži naprave istinu.  Potiskivanjem bošnjačkog povijesnog bića razvija se i jača opasna i obmanjujuća razorna antibosanska konstrukcija Bosne i života njoj.

U takvim uslovima sve veći značaj imju oni koji su stali u zaštitu ljudskih prava i odbranu ljudskih vrijednosti.

Poseban akcenat u svom izlaganju Lavić je dao obrazovanju mladih.

Znanje je naš najveći prijatelj, a neznanje naš naš najveći neprijatelj. Razvijajmo svoje muslimansko bošnjačko biće.  Od  svakog treba učiti i uzeti ono što je dobro. Šaljimo našu djecu u škole, pomozimo i potstaknimo njihovo obrazovanje. Samo obrazovani (mladi) mogu dići naš narod i pokrenuti ga naprijed.

Bila je ovo i prilika potsjetiti se nekih Lavićevih stavova o entiteu Rs. Sasvim je jasno da entitet Rs i danas predstavlja posljednje mjesto aparthejda i gušenja ljudskih prava ne samo u Evropi, već i većem dijelu svijeta.

Istjerivanje magarećije pameti“

Zadatak džemata je da živi sa svojim džematlijama, jača njihovu svijest i razvija muslimansko biće. To dobro znaju u Islamskom centru Zadar.

Imam zadarske džamije Ćamil ef.  je svoje vrijeme predviđeno za hutbu poklonio gostu iz Sarajeva i svoje izlaganje o “ ljudskoj nesreći” sveo na svega par minuta, zaključujući da se “nesreća može odagnati samo istjerivanjem „magarećije pameti“ a ne vješanjem konjskih potkovica na kućna  vrata i vrata automobila“.

U toku džuma namaza imali smo prilike susresti  Bosance koji ovih dana provode svoje vrijeme na nekom dijelu Jadrana, i nije im bilo ni daleko ni teško doći u Zadar da vide i čuju Senadina Lavića, kojeg je imam Ćamil s pravom predstavio kao “borca za mir, istinu i pravdu.“ Među prisutnima je bio i mladi zenički arhitekta Mujičić Ismar, koji sa svojom vjerenicom Sabinom provodi dane odmora na otoku Viru.

Za mene je to bila prilika upoznati Šahinović Safeta iz Bužima i sa njim obnoviiti sjećanja teške dane agresije, uspjehe slavne 505. Bužimske brigade i njenog herojskog komandanta Izeta Nanića.

Usud ili prokletstvo BiH?

Teško je reći da li Bosnu prati usud ili prokletstvo. Ima se dojam da na Bosni i Bosancima i dalje ostaje neka vrsta  prokletstva po kojem neki koji su rođeni i odrasli u ovoj lijepoj zemlji ne poriznaju svoju zemlju, već je  i dalje je negiraju,  osporavaju nju i njene vrijednosti, odbacuju je i iz njenog majčinskog zagrljaja bježe susjedstvu, mada je ona njihov zavičaj, njihova domovina i njihovo izvorište, u kojem su zajedno sa drugima doživjeli i proživjeli najsretnije dane svog života. Ne mali broj njih slobodno, otvorerno i nekažnjeno govori protiv nje i agituje za nepivimoe strukture  – u Srbiji i  Hrvatskoj. A takva mogućnost,po mišljenju mnogih,  proizilazi iz činjenice da sjede na dvije stolice i koriste dvojno državljanstvo, sa kojim im majka Domovina postaje rezervnom domovinom.

Ma koliko se trudili, nastojali i uspjevali obezvrijediti ono što su BH narodi kroz vjekove stvorili, Bosni, Bosancima i Bošnjacima niko ne može osporiti da su bili Evropa, pa i onda kada su drugi  imali samo san o Evropi.

Evropa je mnogo ranije prošla kroz nas, prozimajući nas vrijednim značajkama i vrijednostima i niko nam nema pravo uskraćivati stečene vrijednosti i osporavati pripadnost toj Evropi. Ako ne po standardu, za mnoge smo po mnogo čemu i danas – više nego Evropa!

Zijad Bećirević (Chicago raja)




















16.08.2017.

ISTINE O" HRVATIMA" I" SRBIMA" U BOSNI I HERCEGOVINI

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.
Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Sve do kraja 19-tog stoljeca Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv."Hrvatima" nit tzv."Srbima",nego Bošnjacima,a tzv."srpsko-hrvatski" politicki faktor nije imao nikakvog znacajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.

Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam medu Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i tzv."hrvatstvo",dok "pravoslavaca" prakticno nije ni bilo u Bosni sve do ulaska Bosne u sastav Otomanskog Carstva.

Medutim,krajem 19-tog stoljeca to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noci postaju tzv. "Hrvati" i tzv. "Srbi".Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada pocinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda,što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije dogadalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu,a ne protiv nje.

O Bosnjacima,kao jednom narodu tri razlicite vjere,govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin,govoreci o "potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena".

Osvrnimo se,dakle, na Nacertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Nacertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: ...K ovome treba dakle uciniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Da bi plan velike Srbije tekao bez vecih problema,i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka",i od strane "coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg." (ovdje je znacajno primjetiti da Garasanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni,dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka,bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolicki Bošnjaci,tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema "preobratiti",odnosno posrbiti, Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:"Na istocnog veroispovedanija Bošnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak.".NAPOMENA:U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca....Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv."bosanski Srbi"),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veci problem,pak,Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika,pa o tome kaze:"Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bošnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri."

Bosnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noci postali tzv. "bosanski Hrvati",ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar,Nada Klaic,itd.

Tako,hrvatski historicar Tomislav Raukar kaze vrlo jasno: "U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave...

"Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje."

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu,po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,hrvatski historicar Dr Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE",Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

"....No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca...."

Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Bosanski "Srbi"(posrbice) su nastali od Bošnjaka:

http://www.bosnjacki-front.net/index.php?docid=250917120311

Piše; Ante Herceg i Mustafa Banoviæ

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka živjeli Bošnjaci razlièitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bošnjaci heretièkog vjerovanja, ali i dio onih Bošnjaka koji su pod prisilom križarskih ratova primili katolièanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnièkom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bošnjaci. Što više, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjeæali i identifikovali kao Bošnjaci. Oni su bili bošnjaèki pravoslavci, odnosno bošnjaèki katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju bošnjaèku narodnost.

Termin "Bosanski Srbi" se javlja tek polovinom 19 stoljeæa, kada organizovane grupe politièkih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i poèinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod naših pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranoviæ, koji je sredinom 19 stoljeæa oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bošnjaci, i da se - na osnovu zajednièke religije - poðu identifikovati kao Srbi. Prema rijeèima Novaka Kilibarde - koji je napisao predgovor Petranoviæevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Petranoviæ je bio najplaæeniji povjerenik Srbijanske vlade, te je "za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. neprekidno širio srpsku propagandu." Fra Grga Martiæ, koji je živio u Sarajevu u vrijeme Petranoviæevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamæenjima kaže da je Teofil Petranoviæ bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipoviæ se slaže, i u jednom od svojih pojašnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili "Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije poèela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike."

Što se tièe pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i politièkog svijeta srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (Sandžak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, èini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistoèno od Sarajeva) i na dijelove današnje Crne Gore i Srbije ukljuèujuæi tu i pravoslavni manastir u Mileševi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Mileševi, on je bio i ostao Bošnjaèki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istorièar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjeèe iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijeèima britanskog historièara Noel-a Malcolm-a "vrlo nepouzdano" - u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

Što se tièe teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Meðutim, nakon dolaska Turaka slika se poèinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni sveæenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostoviæu), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove graðevine još više iznenaðuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno graðenje novih crkava - oèito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski režim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bošnjaèki pravoslavci su imali svoju središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bošnjaèki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali osloboðenim kad bi neka katolièka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagraðena je tek sredinom 16. stoljeæa.

U krajevima u kojima je pravoslavlje poluèilo najveæe uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Oèito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podruèja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Veæ u prvim defterima pojavljuju se skupine kršæanskih èobana, koji se deklariraju kao Vlasi što su se naselili u opustošenim krajevima istoène Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka može se razabrati da se Vlasi šire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaških obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih sveæenika. U iduæih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistoènoj Bosni, a poèeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na poèetku 16. stoljeæa opustjelo je još više krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bježali na habsburški teritorij. Buduæi da je Osmanlijama bilo važno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je još jedan velik priljev vlaških doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je još doseljavanja na to podruèje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeæa izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znaèenju "pripadnik pravoslavne Crkve". Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni (tipiène su im poslovne djelatnosti bile stošarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku veæu opasnost Bošnjacima, jer su Bošnjaci bili daleko brojniji od èobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji žive u pograniènom podruèju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu plaæu, imali su pravo nositi oružje i od njih se oèekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plaæe, dopušteno im je pljaèkanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se èesto spominju kao prilièno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovništvom.

Buduæi da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije èudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleða Dalmacije, gdje se veæ u 12. stoljeæu spominje da èuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmeðu 13. i 15. vijeka o njima je èesto rijeè u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaških èobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoèe srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašiæ.

Današnji Bosanski Srbi su zapravo Bošnjaci i dijelom bosanski Vlasi koji su se - pod propagandistièkim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranoviæa i sliènih - uklopili u prekodrinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovništva u Bosni. Nazivati nekoga "bosanskim Srbinom" znaèi služiti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politièko-misionarskim djelovanjem propagandista plaæenih od Vlade Srbije. Termin "bosanski Srbin", koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeæa, odnosi se na Bošnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednièke religije - a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politièkih propagandista - odrodili od svog Bošnjaèkog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaškog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla. Što se tièe Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadržali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, današnji bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

(Ante Herceg i Mustafa Banoviæ, povijesno-istrazivaèko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-249, Nauèno-Znanstveni Žurnal Istorije Jugoistoène Europe. )

 






















Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46297314

Powered by Blogger.ba