Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

13.12.2017.

VANREDNI SAMIT U ISTANBULU: LIDERI OIC-a USVOJILI DEKLARACIJU O PRIZNANJU DRZAVE PALESTINE

Vanredni samit u Istanbulu : Lideri OIC-a usvojili deklaraciju o priznanju države Palestine


Zemlje članice Organizacije islamske saradnje (OIC) odbacile su danas na vanrednom samitu u Istanbulu odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa o priznanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela i pozvale međunarodnu zajednicu da prizna Istočni Jerusalem kao prijestolnicu Palestine.

Generalni sekretar OIC-a Yousef al-Othaimeena pozvao je muslimanske lidere da rade zajedno kako bi predstavili jedinstven odgovor na Trumpov potez.

“OIC odbija i osuđuje američku odluku. Ovo je kršenje međunarodnog prava… i ovo je igranje sa osjećanjima muslimana širom svijeta… to će stvoriti nestabilnosti u regiji i svijetu.”

Na samitu je usvojena deklaracija u kojoj je navedeno kako su u slučaju pasivnosti Vijeća sigurnosti UN-a spremni na raspravu pred Generalnom skupštinom UN-a.

“Izjavu američke administracije u vezi sa statusom Jerusalema odbacujemo i osuđujemo”, navedeno je u deklaraciji.

Predstavnici OIC-a pozvali su cijeli svijet da prizna Istočni Jerusalem kao glavni grad države Palestine.

“Potvrđujemo da priznajemo državu Palestinu s Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom”, navodi se u deklaraciji.

‘Nikad nećemo odustati od Palestine’

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan poručio je kako islamske zemlje nikada neće odustati od cilja koji je suverena i nezavisna Palestina, s glavnim gradom Jerusalemom.

“Kao islamske zemlje, nikada nećemo odustati od našeg zahtjeva za suverenu i nezavisnu državu Palestinu, s glavnim gradom Jerusalemom”, poručio je turski predsjednik Erdogan i ponovio kako je Jerusalem crvena linija.

“Ovom odlukom Izrael gotovo da je nagrađen za sve terorističke činove. Trump, pa makar bio i sam, je dao tu nagradu.”

“Ono što je Izrael bio 1947. godine, nažalost Palestina je danas u takvoj situaciji. Vjerujte da ovakvu podjelu ne bi napravio ni vuk u sukobu sa ovcom”, poručio je Erdogan.

Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas rekao je da Jerusalem ostaje glavni grad Palestine, grad u kojem će i dalje živjeti i muslimani i kršćani. Naglasio je i da je SAD izgubio status posrednika u mirovnom procesu i da mu neće biti dozvoljeno da u budućnosti bude dio tog procesa.

Palestinski predsjednik je u obraćanju istakao kako bez Jerusalema, kao glavnog grada Palestine, nema mira i stabilnosti na Bliskom istoku.

“Svom snagom moramo raditi kako bi okupirana Palestina konačno bila priznata kao država”, rekao je Abbas.

Rouhani: Spremni smo zaštiti Jerusalem

Predsjednik Irana Hassan Rouhani poručio je da su spremni na saradnju s muslimanskim zemljama u cilju zaštite Jerusalema. Iranski predsjednik je istakao da u tom smislu da nemaju nikakvih ustezanja i preduslova.

Rouhani smatra kako je “konsultacija i koordinacija nekih zemalja s cionističkim režimom utjecala na odluku SAD-a”. Prema njegovim riječima, oni nastoje utvrditi sudbinu Palestine, prenosi Anadolija.

Iranski predsjednik je podsjetio da su muslimani, kršćani i Jevreji oduvijek živjeli zajedno na ovom području.

“Stranci cionisti su se nametnuli u ovoj regiji. Cionisti dodaju sjeme terorizma i nasilja na Bliski istok”, rekao je Rouhani navodeći da Vijeće sigurnosti UN-a nije poduzelo potrebne mjere.

Istakao je da “SAD cionističkom režimu pruža svaku vrstu oružja”.

“SAD nikada nije bio pošten posrednik, niti će biti. Nisu igrali pozitivnu ulogu u rješavanju palestinskog problema. Vidimo da SAD samo pokušava dobiti maksimalnu korist”, kazao je Rouhani.

Smatra da je potrebno s ovog samita poslati snažnu poruku osude ovakve odluke SAD-a. Rouhani je potcrtao da je potrebno ujedinjenje svih muslimana protiv “cionističkog režima”.

Da se prizna država Palestina

Na samitu učestvuju 22 državna čelnika, između ostalih palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, jordanski kralj Abdullah II, azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev, predsjednik Bangladeša Abdoul Hamid i iranski predsjednik Hassan Rouhani.

Također su prisutni ministri vanjskih poslova više od 20 zemalja, uključujući Egipat, Ujedinjene Arapske Emirate, Moroko i Kazahstan.

Saudijsku Arabiju će predstavljati ministar islamskih poslova Salih bin Abdulaziz al-Shaikh.

Šefovi diplomatija zemlja članica OIC-a sastat će se prvo da raspravljaju o nedavnoj Trumpovoj odluci, nakon čega će uslijediti razgovori predsjednika država i šefova vlada.

Kako je ranije najavio ministar vanjskih poslova Turske Mevlut Cavusoglu, na samitu će se pozvati na priznanje Palestine kao države.

“Mi koji priznajemo Istočni Jerusalem kao glavni grad Palestine trebamo podsticati i druge zemlje da priznaju državu Palestinu u granicama iz 1967. godine, s Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom”, rekao je Cavusoglu.

Teheran je u utorak saopćio da je “spreman” podržati palestinski otpor.

‘Strah da ne naljute Washington’

Qassem Soleimani, komandant vanjskih operacija u Revolucionarnoj gardi, kazao je da je Iran spreman podržati “islamske snage otpora” u Palestini.

Iranski Parlament također je pozvao islamske zemlje da smanje ekonomske veze sa SAD-om.

Turska je u utorak kritizirala, kako kažu zvaničnici te države, slabašnu arapsku reakciju na američku odluku o priznanju Jerusalema za glavni grad Izraela te kazala pred samit muslimanskih država da neke arapske države strahuju da ne naljute Washington, prenosi agencija Reuters.

Osnivanje Organizacije za islamsku saradnju (OIC) koja je sa 57 članica na četiri kontinenta, nakon UN-a, najveća međudržavna organizacija, oslanja se na važnost koju islamski svijet pridaje Jerusalemu.

OIC je osnovan odlukama šefova država i vlada islamskih zemalja okupljenih u Rabatu, u Maroku, nakon što je 1969. zapaljena Al-Aksa koja je od izrazite važnosti za muslimane. Al-Aksu je 21. augusta 1969. zapalio kršćanski ekstremista Michael Dennis Rohan. U požaru je izgorio mihrab Al-Jami’ al-Qibli kao i minber star gotovo hiljadu godina. Rohan je vjerovao kako će uništenje džamije ubrzati dolazak Mesije i bio je član reda Church of God. Kasnije je objavljen izvještaj u kojem se navodi kako Rohan nije psihički uravnotežen.

(Kliker.info-Aljazeera)

13.12.2017.

MAJKA


MAJKA





Image result for novinar cedomir petrovic

/////////////////////

Izdvajamo

  • Trebalo je, sve one koji su započeli krvavi rat, a bili tada na vlasti, trebalo ih je, sa njihovim majkama i očevima, sa njihovim ženama i decom, staviti u prve linije, gde se najviše gine, pa da vidimo, da li bi naredili: Pucaj u meso! Ili ih postaviti na Mostarski most, pa raspaliti. Trebalo je da budu tih dana i noći u Srebrenici, u šalvarama. Na Stradunu i u Vukovaru. Da u Sarajevu, puzeći, nađu vodu i podele žednima i pticama i poliju cveće, koje je odavno uvelo

................................

Svim majkama, koje su izgubile decu
u ovom ratu bezumlja.
Ne ponovilo se nikad više.

Ko u ratu ne mrzi i ne želi smrt nikome? Majke. One znaju sve o darivanju života i njegovom oduzimanju. Neke od njih, posle masovnih silovanja, smognu snage i rode decu krvnika, da ih čuvaju, odgajaju, da bi postali ljudi…

Da li se rudari, Muslimani, Srbi i Hrvati, mrze između sebe i žele smrt, jedni drugima ili se međusobno pomažu i u nesreći, da izađu iz tog strašnog mraka u kome provedu pola života i crni od uglja i muke što je pritisla, hvataju taj čisti bosansko-hercegovački zrak, sa Grmeča, Igmana, Čemernice, čemerna im duša. Ima i žena rudara. I konji i mazge što vuku kolica sa ugljem, celog života, oslepe i tako slepi i ostanu zanavek dole.

Proleti život ženi, kao tren. Ostanu samo slike. Rintaš na poslu, pereš hodnike i stepeništa i sobe, a misli ti kod dece. Da im nije malo užine, što si im spremila pred zoru, da neće neko da ih gurne niz stepenice, da ih maltretira što su sirotinja. Svi će da kažu: Vidi onu kurvu, sram je bilo! A, niko da kaže: Vidi ono dete, nema hleba da jede, sram nas bilo!  

Popne se muž na ženu i ostavi svoje seme. Ona ostaje sama da ga čuva i neguje. Da na ceo svoj teret, nosi i taj stomak sa sobom. I ne pamti sebe bez njega.  I srećna je i nema veće sreće u žene, no da postane majka. Ali, ima ih već šestoro. Dva dečaka i četiri curice. I uveče, na kraju snage, stoji sa nožem ispred dva velika krompira.  Šta da uradi sa njima? Pomisli na Isusa, kako je nahranio gladne, hlebom i ribom. I nož je tu i javi se misao, da prekrati svoje i njihove muke i prilazi kćerkica i uzima nož i kaže: Lezi majko, odmori se malo, ja ću da ih skuvam i posolim i podelim na ravne delove. Neću da ih oljuštim, da bude više. I majka legne, a telo kaže, uuuhhhhh.

A, sutra, šta ćemo sutra i da li će Hrvatska, Srpska i Muslimanska sirotinja, mrzeti jedni drugi i ubijati se međusobno, radi vere, nacije, promena granica, ćiriličnih i latiničnih natpisa. Neće. Njihova jedina borba je ona za opstanak porodice. I pre će oni što nemaju ništa, pomoći onima, koji imaju još manje. Zato što sirotinja zna šta je glad. Ovi gore, na vlasti, mnogi i zadrigli, vide samo masu ispred sebe i ne gledaju u oči, a u očima majke, vidi se glad deteta.

Samo jedna čaša više u nekoj krčmi, ili popreki pogled, ubod noža ili metak ili kap bilo čije krvi i krenuće nanovo, ono što je zastalo na trenutak, ali ovog puta neće se zaustaviti, za mnoga vremena. A, sve je od uvek dolazilo od onih gore, od onih koji bi trebalo da prvi budu složni i pokažu svojim narodima, kako se može i mora zajedno. Još nije kasno za to.

Trebalo je, sve one koji su započeli krvavi rat, a bili tada na vlasti, trebalo ih je, sa njihovim majkama i očevima, sa njihovim ženama i decom, staviti u prve linije, gde se najviše gine, pa da vidimo, da li bi naredili: Pucaj u meso! Ili ih postaviti na Mostarski most, pa raspaliti. Trebalo je da budu tih dana i noći u Srebrenici, u šalvarama. Na Stradunu i u Vukovaru. Da u Sarajevu, puzeći, nađu vodu i podele žednima i pticama i poliju cveće, koje je odavno uvelo.

Da iz Sarajevskih podruma, u svojim glavama, vide sliku snajperiste sa Pala, koji gleda majku, kako s praznom flašom u jednoj ruci, stoji kraj Miljacke, u drugoj joj ruci njegov Bukvar iz prvog osnovne, a on urla:  Beži majkoooo, ubiće te!  A, majka mu šapatom, jačim od reke, govori: Amo, Momo, amo, mami. Moma ima mamu i mama ima Momu… idemo kući sine, kasno je.  

I pođe, a neko pripuca i ode joj pola glave.

Nikad tuđe ne boli, kao svoje.

Majke Bosne i Hercegovine, ne traže mnogo. Volele bi da čuju, pre nego što izgovore šehadet, priznavanje genocida, izvršenog u Srebrenici, meseca jula, godine 1995. i izvinjenje. Ne može biti pomirenja, dok delovi Srpskog naroda slave Mladića, kao srpskog junaka. Imala je Srbija svoje velike sinove koji su branili narod i zemlju i te svetinje nikako se ne smeju mešati sa zločincem Ratkom Mladićem.

I ako je živa majka Milorada Dodika, neka razgovara sa sinom i posavetuje ga, da ode sa tog mesta, nije to za njega, jer priziva opet nove ratove i nove zločine, glorifikujući Mladića i nipodaštavajući genocid u Srebrenici.

Neka mu majka odnese blok za crtanje i bojice, kao kad je bio mali i neka nacrta katoličku i pravoslavnu crkvu i videće da nešto nedostaje i da slika nije dovršena. Neka nacrta i Ferhadiju i tek onda će crtež biti potpun i za izložbu.

I neka na drugom crtežu doda Republiku Srpsku, Bosni i Hercegovini, da se vrati tamo gde joj je mesto i gde je od uvek pripadala i da Bosna i Hercegovina, kao celovita, bude još jača, u razlikama koje je neraskidivo vezuju.

I neka bez ustezanja upotrebljava zelenu boju, koja je boja prirode, boja koja najviše smiruje i pojačava viziju, simbolizuje rast, sklad i svežinu.

U saobraćaju, znači siguran prolaz.

Sa tri vrste cveća, bašta postaje šarenija i lepša, mirišljava i traži sunce i vodu i negu majke, koja je uveče poliva. Otkine ona po neki bolesni list, da se cela biljka ne zagadi i ne uvene. I ukrsti ponekad, različite vrste i dobije se najlepši cvet u bašti.

Predsedništvo Bosne i Hercegovine, moraju voditi tri žene, majke, koje imaju svoje porodice i decu. Samo one mogu voditi zemlju, bez sukoba i ratova, jer znaju, kako je nositi u sebi novi život, davati mu svoju krv i mleko i gledati ga kako raste i postaje čovek ili žena. Samo će one znati, kako ti se kida utroba i telo, kada izgubiš dete i samo one mogu da ga zaustave, kada vide da postaje monstrum.

12.12.2017.

JEDNA LOSA ANALIZA ZLOCINACKOG PODUHVATA

Jedna loša analiza zločinačkog pothvata







//////////////////////

Izdvajamo

  • Pobrinuo se za to prvi predsjednik Republike Hrvatske, koji ništa nije ostavljao slučaju - baš sve, naime, ostavio je povijesti. Za razliku od aljkavog Miloševića, na čijim je sastancima vladao opšti javašluk, pedantni ćato s Pantovčaka svaku je ikad naglas izgovorenu misao o podjeli Bosne i etničkom čišćenju Herceg-Bosne uredno snimio, učisto prepisao, ovjerio, protokolirao, katalogizirao i složio u arhiv. Udruženi zločinački pothvat? Valjda na svakoj trećoj od hiljada stranica obrazloženja potvrđene optužnice, prije i poslije svakog sranja koje se dogodilo u slavnoj Herceg-bosanskoj Republici, Praljak, Prlić i društvo odlaze na raport u Zagreb! Nije to bio samo udruženi zločinački pothvat, već i vjerojatno najbolje dokumentirani udruženi zločinački pothvat u cjelokupnoj svjetskoj povijesti zločinačkog udruživanja i udruženog pothvatanja uopće
  • .....................................................

„Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji

Recimo: rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.

Recimo da tako nešto napišem danas, na dan službene nacionalne žalosti nad odrom ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji se nakon izricanja pravomoćne presude pred haškim sudom vratio u zemlju. Recimo da tako nešto – ne to s povratkom u zemlju, to je tek neukusna i prezira vrijedna antihrvatska zajebancija, već ono da je „rat rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“ – napišem danas, nakon sveopće konsternacije nad mučkim samoubojstvom našega viteza u Haagu, i još sveopćije konsternacije nad pravomoćno u povijest upisanog udruženog zločinačkog pothvata osuđene herceg-bosanske šestorice, zajedno s hrvatskim političkim vodstvom devedesetih.

Recimo da tako nešto napišem danas, kad se Hrvatska upravo historijskim konsenzusom – nezabilježenim još od dana ponosa, slave i Oluje – ujedinila u osudi haaškog tribunala: recimo da predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku u udruženi zločinački pothvat upišem tako i cijelu konsterniranu naciju, suodgovornu za, kako ono, „rezultat politike koju je tražila od svojih vođa“.

Recimo, dakle, da danas napišem kako su „samo u lošim analizama krivi pojedinci“, poput recimo Slobodana Praljka, i kako je rat, ergo i ratni zločini, „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Svakako, tako nešto nije se usudilo postaviti ni haško tužiteljstvo. Čak i oni zločinački su pothvat u svojoj „lošoj analizi“ ograničili na šestoricu herceg-bosanskih warlordova i njihove šefove s Pantovčaka: čak ni u Haagu nisu se usuđivali optužnicu za udruženi zločinački pothvat proširivati na narod koji je od optuženih tražio rat.

Pa ipak: „Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.“

Gornje dvije skandalozne, pače suštinski antihrvatske rečenice nisam, međutim, domislio ja, već – kako je mala povijest Hrvata! – upravo Slobodan Praljak.

„Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, rekao je general u intervjuu zagrebačkom Tjedniku prije dvadeset godina, u svibnju 1997. – u ono vrijeme kad je još bio slobodan i Milošević, a kamoli Praljak – podvukavši crtu pod upravo završeni rat i podnoseći izvještaj narodu koji ga je od svojih vođa tražio.

„Samo u lošim analizama krivci su pojedinci“, samoamnestirao se Slobodan Praljak, unaprijed odbivši skarednu tezu bjelosvjetskih revizionista i domaćih izdajnika o takozvanoj „individualnoj krivnji“ – mantru na kojoj će sljedećih dvadeset godina crtu pod završeni rat umjesto vođa i generala podvlačiti Međunarodni sud za ratne zločine – ne prihvaćajući čak ni teoretsku mogućnost ratnog zločina kao takvog. Za Praljka, ratni zločin je oksimoron, zločin u ratu nije zločin, on odbija prihvatiti da bi netko mogao biti ratni zločinac čak i ako je tehnički počinio zločin u ratu.

Ne, bez zajebancije, pače doslovno: „Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. još uvijek Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji. Ratni zločin ispostavlja se tako kao logičan i neizbježan rezultat rata, a rat kao „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“.

„Činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem“ – „čak i ako je počinio zločin u ratu“! – general Praljak, kako znamo, nije prihvatio do kraja života. Zlobniji bi primijetili kako ga je, moguće, koji dan ranije dotukla „činjenica da bi ratnim zločincem mogao biti proglašen“ kolega general Ratko Mladić, ali ostavimo to „lošim analitičarima“ koji za ratne zločine paušalno optužuju pojedince umjesto naroda. Daleko bi nas odveo taj rukavac priče, učas bi završili u beskrajnim filozofskim raspravama o smislu rata, ratnog zločina, života, bitka i bitaka, a tamo je diplomirani filozof Slobodan Praljak kod kuće, takorekuć na svom ognjištu, gdje nije svakom dano biti.

„Nije moguće da se svi vrate na svoja ognjišta, to se još u povijesti nije dogodilo. Pa zbog toga su ratovi i nastajali!“, iskreno se tako Praljak snebivao u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji godinu dana kasnije, u rujnu 1998.: „Ako je sve bilo idilično, zašto se uopće ratovalo?“ Ili, kako je to u Hrvatskom listu 1994. filozofski sažeo prvooptuženi Jadranko Prlić, u to vrijeme predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne: „Nakon svakog rata ljudi se pitaju: što nam je ovo trebalo? Tako gledano, svaki rat je besmislen.“

Ovaj rat, međutim, besmislen bio nije, ako ni zbog čega, ono zbog toga što nije bio rezultat politika pojedinaca –samostalnih ili pak udruženih u zločinačke pothvate – već, vidite kako ste brzo naučili, „politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Teza bi svakako bila skandalozna da sam je, pretpostavimo, postavio ja, ali kako je riječ o Slobodanu Praljku, valja je uzeti u razmatranje: je li moguće da je udruženi zločinački pothvat, osim vojnika na terenu i vođa u hladovini brijunskih borova, uključivao i narod koji ih je birao, tražeći od njih rat?

Svakako, komplot šestorice herceg-bosanskih warlordova i brijunskog vrhovnog štaba nije bio tek obični „udruženi zločinački pothvat“.

Pobrinuo se za to prvi predsjednik Republike Hrvatske, koji ništa nije ostavljao slučaju – baš sve, naime, ostavio je povijesti. Za razliku od aljkavog Miloševića, na čijim je sastancima vladao opšti javašluk, pedantni ćato s Pantovčaka svaku je ikad naglas izgovorenu misao o podjeli Bosne i etničkom čišćenju Herceg-Bosne uredno snimio, učisto prepisao, ovjerio, protokolirao, katalogizirao i složio u arhiv. Udruženi zločinački pothvat? Valjda na svakoj trećoj od hiljada stranica obrazloženja potvrđene optužnice, prije i poslije svakog sranja koje se dogodilo u slavnoj Herceg-bosanskoj Republici, Praljak, Prlić i društvo odlaze na raport u Zagreb! Nije to bio samo udruženi zločinački pothvat, već i vjerojatno najbolje dokumentirani udruženi zločinački pothvat u cjelokupnoj svjetskoj povijesti zločinačkog udruživanja i udruženog pothvatanja uopće.

Gdje je tu, međutim, narod?

Gdje je hrvatski narod, čija je volja rezultirala krvavim ratom? Ako izuzmemo velikosrpsku intelektualnu čaršiju, u posljednjih dvadeset godina, sve od kraja rata, Hrvati su kao krivci ili barem sukrivci za rat – pa tako po, hm, zapovjednoj odgovornosti i za ratne zločine – izrijekom označeni samo jednom, i to u citiranoj sentenci o ratu kao „rezultatu politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, kojom se hrvatska nacija u užem smislu definira kao udruženi zločinački pothvat.

I kako su reagirali Hrvati? Sumnjičavi, najprije su oprezno provjerili tko je to rekao, pa kad su se uvjerili da je Slobodan Praljak, pohrlili mu u mimohod oko odra, na višednevnom obredu općeg nacionalnog šoka i nevjerice, u istom počasnom stroju sa „svojim vođama“ – vlast i opozicija, lijevi i desni, radnici i seljaci, inteligencija i neinteligencija, ovi i oni – upisujući se pune dvadeset dvije godine nakon završetka rata u knjigu žalosti kao u hašku optužnicu.

Što im je to trebalo? Eh, što im je trebalo. Tako gledano, da parafraziram jednoga od njihovih vođa, svaki ratni zločin je besmislen.

N1

12.12.2017.

'NEMA VISE IZGOVORA ZA GONJENJE RATNIH ZLOCINACA'

'Nema više izgovora za gonjenje ratnih zločinaca'


Sudnica, arhiv

Sudnica, arhiv
//////////

Projekat jačanja kapaciteta za efikasno procesuiranje predmeta ratnih zločina, koji je implementirala Misija OSCE-a u BiH, završen je nakon 30 mjeseci. Njegov je glavni rezultat, kako je navedeno, porast broja predmeta ratnih zločina i kvaliteta optužnica. U projekat je uloženo 700.000 eura.

Sa novih 13 tužilaca, te stručnih saradnika i istražitelja u oblasti ratnih zločina, projekat jačanja kapaciteta za efikasno procesuiranje ovih predmeta, rezultirao je, prema riječima v.d. glavne državne tužiteljice Gordane Tadić, velikim napretkom.

"Rezultati se odnose na povećanje broja predmeta koje smo završili, kao i na povećanje kvaliteta optužnica za razliku od ranijeg perioda. Također, svi naši tužitelji su obučeni za rad na predmetima ratnih zločina, a pružena je i značajna podrška za psihologe koji rade u Uredu za podršku svjedocima", riječi su Gordane Tadić.

Tužilaštvo BIH ide ka tome da radi najsloženije predmete ratnih zločina, kaže Gordana Tadić
Tužilaštvo BIH ide ka tome da radi najsloženije predmete ratnih zločina, kaže Gordana Tadić

Upravo je pitanje obučenosti sudija i tužilaca da se nose s najosjetljivijim predmetima, kako je to potvrđeno i od čelnika Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH, do sada bio veliki kamen spoticanja. Sada izgovora te vrste ne smije biti, kaže direktor Centra Arben Murtezić.

"Jedini pravi pokazatelj edukacije je šta će se dešavati s predmetima. Ovo će donijeti konkretne rezultate", ističe Murtezić.

Dometi bi, prema mišljenju šefa Misije OSCE-a u BiH Brucea Bertona, trebali biti dalekosežni.

"Projekat je, zapravo, ostvario konkretne rezultate u jačanju kapaciteta tužilaca, sudija, advokata odbrane, službi za podršku svjedocima i istražitelja. To je također, igralo vodeću ulogu u smislu promovisanja upotrebe novih istražnih tehnika. Ovo sve je vodilo podizanju novih optužnica u predmetima ratnih zločina i osiguralo da se za žrtve postigne pravda", navodi Berton.

Državna strategija za procesuiranje ratnih zločina koja je usvojena 2008. godine pokazala je manjkavosti. Potvrdila je to i tužiteljica Tadić. Dosadašnjim radom, navela je, ne može biti zadovoljna, ali se planiraju značajnije promjene.

Nakon završetka rada Tribunala u Hagu od bh. se pravosuđa očekuje mnogo. Izmjenama Strategije uradiće se ono što je bilo planirano prije gotovo deceniju, uključujući i one osumnjičene koji nisu u BiH.

"Dio predmeta će, kako je predviđeno, biti prebačen kantonalnim i okružnim tužilaštvima i Brčko distriktu i na taj način će se brže rješavati predmeti ratnih zločina, a i putem regionalne saradnje nastojimo da taj problem prevaziđemo. Mi idemo ka tome da radimo najsloženije predmete ratnih zločina, što bi Tužilaštvo BiH i trebalo da radi", kaže tužiteljica Tadić.

S obzirom na stanje u bh. pravosuđu, ali i odnos prema ovim predmetima i presudama za ratne zločine, jasno je kako pravosuđe mora biti oslobođeno političkog uticaja, ocijenio je Berton.

"Što se tiče rezultata procesa i sudskih procesa i odluka sudova, bez obzira radi li se o Haškom tribunalu ili domaćim sudovima u BiH, rezultati rada tih sudova i odluke trebaju biti ispoštovani. Nažalost, u ovoj zemlji politika igra ulogu tamo gdje ne bi trebalo", tvrdi šef Misije OSCE-a u BiH.

Kroz specijalizirane obuke prošlo je oko 2.000 tužilaca, sudija ali i stručnog osoblja.

Zaposleni su novi stručni saradnici u sudovima i tužilaštvima, što bi, kako je navedeno, u konačnici trebalo da znači i to da će istrage i procesuiranja predmeta ratnih zločina biti brži i efikasniji nego do sada.


//////////////////
Kostovićova: Pomirenje nije nemoguće



Svijeće za haškog optuženika i bivšeg generala Slobodana Praljka.


Svijeće za haškog optuženika i bivšeg generala Slobodana Praljka.
//////////////////////////////////

Denisa Kostovićova sa Londonske škole za ekonomiju i političke nauke za 'Zašto?' objašnjava kkaave posljedica za suočvanaje sa prošlošću i pomirenje u regionu mogu imati veličanje ratnih zločinaca i negiranje njihovih zločina i žrtava.

  • Trend

Slavljenje svojih ratnih zločinaca prilikom njihove isporuke Hagu, tokom suđenja, povodom presude, i čak po povratku sa odslužene kazne, sve spada u jedan već viđeni obrazac.

Taj obrazac govori o jednom stalno prisutnom trendu odbijanja suočavanja sa počinjenim zločinima svoje strane -- koji dolazi od delova političkih elita i njima ideološki bliskih ili još ekstremnijih grupa u društvu.

  • Stavovi

Međutim, mislim da je lako ali i opasno ustoličiti ili prihvatiti te i takve stavove kao jedine postojeće na svim stranama iz jugoslovenskih ratova.

Kada se to čini, onda pomirenje izgleda ne samo nemoguće, nego i nepoželjno.

  • Cilj

Naprotiv, na svim stranama postoje glasovi koji se suprotstavljaju i veličanju zločinaca, i koji smatraju da suočavanje sa zločinima svoje strane jako bitno, i moralno neophodno.

Kada se oni uzmu u obzir, pomirenje postaje jedan vredan cilj kome se može stremiti.

Jako je opasno da se ne delegitimizira pojam pomirenja u regionu.

12.12.2017.

PROFESOR BANAC PORUCUJE : DRAGAN COVIC DRZI SVIJECU VODSTVU SRBIJE, HRVATSKA SE MORA DISTANCIRATI OD NJEGA

Profesor Banac poručuje : Čović drži svijeću vodstvu Srbije, Hrvatska se mora distancirati od njega



Ivo Banac, poznati hrvatski historičar, dugogodišnji profesor na Univerzitetu Yale, bivši ministar u hrvatskoj vladi i zastupnik u Saboru,u razgovoru za Radiosarajevo.ba je kazao kako je vrlo važno da političko vodstvo u Hrvatskoj nađe način da pošalje signal kako politika predsjednika HDZ-a BiH i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH nije njihova već “politika Dragana Čovića i onih koji ga vežu uz srpsko i rusko vodstvo”.

EU diskriminira muslimane

Banac je to kazao komentirajući prošlosedmično ponašanje Čovića tokom posjete članova Predsjedništva BiH Beogradu, koje samo otkriva širi plan te politike.

“Ono što možemo vidjeti iz njegovog ponašanja jeste da Čović drži svijeću srbijanskom vodstvu. Priznanje Kosova nije tako banalno kako što se može misliti, ono ima čitav niz implikacija za cijeli dio svijeta. Pored toga, nemojmo zaboraviti ovaj slučaj elektrana na Drini. Apsolutno je bizarno da čovjek koji sebe naziva vođom Hrvata u BiH postupa kako je postupio”, kazao je Banac.

Komentirajući sve snažniji utjecaj Rusije na Balkanu, s osvrtom na odnose Čović – Aleksandar Vučić, kazao je da ima “jedan vrlo zamršeni vez na cijelom prostoru jugoistoka Europe”.

“Ona nije prestala sa svojim subverzivnim djelatnostima ni tamo gdje na prvi pogled izgleda da je situacija smirena, primjerice u Crnoj Gori ili Makedoniji. Jednostavno, to radi i u BiH, ali i u Hrvatskoj, Albaniji, na Kosovu. Nema kutka u ovom dijelu svijeta koji nije umiješan u prodornu igru ruskog vodstva. Ona ima za cilj da zapadne sile, EU pogotovo, stavi u defanzivnu. To je jedini dio Evrope gdje Rusija to može da učini bez teških poraza. Zato je vrlo važno da razni politički faktori na Zapadu, u Briselu, u SAD budu svjesni i prepoznaju šta se događa”, kazao je naš sagovornik.

Ponekad, naglasio je, mislimo da oni to dovoljno ne prepoznaju, i vode jednu politiku koja je prilično površna.

“U briselskom političkom magazinu Politico čitamo kako je došlo do odluke EU da se, ipak, pojedine zemlje iz zapadnog Balkana približe članstvu EU, a spominju se Srbije i Crna Gora. Dobro je da se pitanje novu priključenja EU pokrenulo, ali nije dobro da se govori samo o dvije zemlje, a posebno  nije dobro da ispada da su diskriminirane one zemlje, nečlanice EU, u kojima postoji značajno muslimansko stanovništvo”, naglasio je ugledni historičar.

Slučaj “Prlić i ostali”

Vjeruje da će se tenzije između BiH i Hrvatske u vezi s presudom u slučaju Prlić i ostali splasnuti, jer je “stvar dovršena”, a signali su uvijek bili dvosmisleni – jedini prema domaćoj, a drugi prema stranoj javnosti.

“Rad Haškog tribunala je došao kraju. Nema nikakvog način da se taj proces nastavi odlukom Vijeća sigurnosti, prema  tome, ono što u ovom trenutku možemo činiti jeste podvući crtu poslije 16 i više godina suđenja i presuđivanja, te zaključiti što je napravljeno dobro, a što nije napravljeno dobro. Dobro je da se pokrenula čitava jedna lavina procesa i da je dobar dio tog procesa došao kraju s ovakvim ili onakvim odlukama. Posebno važne su odluke vezano za one koji su, zapravo, počini genocid, dakle, slučajevi Karadžić i Mladić”, smatra on.

Loše je, dodaje Banac, da suđenje Miloševiću nije dovedeno kraju zbog poznatih okolnosti i loše je da je to “imalo stanovite implikacije što se tiče općenite uloge Srbije u ratovima u našem dijelu svijeta devedesetih”.

“Također je loše da neke teme nikada nisu bile pokrenute. Posebno mislim na Vukovar i ulogu generala JNA koji su bili važni u prvom polugodištu ratovanja u Hrvatskoj i djelomice BiH.  Sve to skupa kad se uzme, ima mnogo dobrih stvari, ali ima i priličan broj loših stvari. Iz cijelog ovog procesa suđenja mnogi u ovom dijelu svijeta neće bit zadovoljni, a ni procesi u Hagu, nažalost, neće predstavljati prepreku sličnim dešavanjima u drugim dijelovima svijeta, što smo vidjeli iz sirijskog i drugih slučajeva”, zaključio je Banac.

Faruk Vele (Radiosarajevo.ba)

12.12.2017.

BENJAMIN BUTKOVIC : COVICEVIH 'PET LICNIH' NA VRUCEM POLITICKOM TERENU

Benjamin Butković : Čovićevih ‘pet ličnih’ na vrućem političkom terenu



Dragan Čović, bez sumnje, najutjecajniji hrvatski političar u Bosni i Hercegovini, za manje od 15 dana napravio je “pet ličnih grešaka” na političkom terenu u Bosni i Hercegovini, a već je počeo osjećati njihove posljedice i u međunarodnim kontaktima. Uvjet bez kojeg se ne može pratiti ova analiza je činjenica da Čović trenutno obnaša funkciju predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Piše : Benjamin Butković (Aljazeera)

Prva lična je gromoglasno ćutanje na prvostepenu presudu Ratku Mladiću. Formalno opravdanje je da ne komentira nepravomoćne presude. Po nekoj logici, ako se nešto u djelovanju sudova makar malo može komentirati, to su prvostepene presude. Pravomoćne su konačne i o njima se zalud troše riječi. Za žrtve izostanak jasno definiranog stava je uvreda, jer pokazuje ignoriranje i nezainteresiranost. Žrtve, kao ni zločinci, nemaju nacionalnost, ali kako se na političkoj ravni u ovoj zemlji sve promatra kroz uski nacionalni okvir, važno je napomenuti da je, prema podacima demografske službe Tužilaštva u Hagu, u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini ubijeno 8.858 Hrvata. Tome broju treba dodati nestale Hrvate za kojima se još traga. Da li su te žrtve i članovi njihovih porodica zaslužile bilo kakvu poruku njihovog političkog lidera? Prema Čovićevom ponašanju – nisu.

Primjetna je u ovom kontekstu i Čovićeva nezainteresiranost za položaj Hrvata koji su ostali živjeti na teritoriji bh. entiteta Republika Srpska. Osvjedočeni borac za njihova, ali ne samo njihova, prava biskup Franjo Komarica na isti način je ostao bez podrške kada se, zbog svojih kritika na račun entitetskih vlasti prema poziciji Hrvata, našao na meti apsolutnog vladara života u RS-u Milorada Dodika. Čović je tada lakonski poručio novinarima da nije siguran da se javnom komunikacijom o tom sukobu može pomoći. “Ogradit ću se kada je riječ o komunikaciji o tom problemu”, odgovorio je Čović.

‘Neka čeka evropski put’

Čović se žrtava sjetio nakon presude najvišim ratnim zvaničnicima bivše samoproglašene hrvatske republike Herceg-Bosna. Ali, i tu je sporan kontekst. Nije to bila primarna briga za žrtve, nego pokušaj relativiziranja počinjenih zločina, ukazujući, potpuno opravdano, da je žrtava bilo i među Hrvatima i da su i nad njima počinjeni zločini. Politički lider koji je u ovom mandatu člana državnog Presjedništva svoju poziciju gradio na aktivnom promicanju evropskih perspektiva, sve je srušio potpuno neprimjerenom reakcijom na presudu Prliću i ostalima.

Čović je tada napravio drugu grešku, doslovno rekavši: “Naš zadatak je da ohrabrimo naše ljude i da sa dovoljno samopouzdanja kažem da smo mi ipak neka vlast u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i da naše zalaganje za europski put imalo je svoju cijenu. Mi ćemo danas jasno kazati da ako treba da čeka europski put, neka dugo čeka, ali ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, podlegavši emocijama, od promicatelja evropskih vrijednosti, srozao se na političara ekstremno lokalnih dometa.

Najblaže rečeno, nije racionalno dovoditi u vezu pravomoćnu presudu Prliću i drugima, ma koliko ona po političke ciljeve bila pogubna, s evropskim integracijama Bosne i Hercegovine. Da li je cijena o kojoj Čović govori bila zaboraviti i zanemariti posljedice zločina koji su u ime bivše samozvane hrvatske republike Herceg-Bosna počinjeni? Upitno je i objašnjenje zbog čega bi, eto, evropski put dugo bio na čekanju, jer se treba izboriti za svakog časnog pripadnika HVO-a i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Svi časni pripadnici vojne formacije, a posebno Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu i ne smiju biti dovedeni u kontekst počinjenih i dokazanih zločina. Oni su čast dokazali svojim praktičnim djelovanjem.

Presuda u Hagu je izrečena pojedincima, dokazani udruženi zločinački poduhvat odnosi se na poimenično pobrojane zvaničnike Republike Hrvatske, koji su, kako je Tužilaštvo dokumentiralo, a Sud van razumne sumnje prihvatio, sudjelovali u planiranju zločina i komadanju susjedne zemlje. Licemjerno je podmetanje kolektivne krivice, više potencirano od sadašnjeg hrvatskog političkog vrha i nasljednika presuđenog političkog koncepta, nego od drugih. Sud u Hagu nije presudio Hrvatskoj kao državi, nije izrekao kaznu pripadnicima HVO-a, ni Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Pri izricanju presuda svaki od presuđenih prozvan je poimenično.

Ništa ljepše nego tužiti svoju državu

Upravo za časne pripadnike HVO-a i Hrvate u Bosni i Hercefovini opasna je kolektivizacija krivnje Prlića i ostalih, koju Čović svojim izjavama promovira. On tvrdi da se haškim uznicima i njihovim obiteljima treba posvetiti u narednom vremenu, jer križ koji su oni nosili u proteklih 13 i po godina “nije na jedan odmjeren način preuzeo svatko od nas u Bosni i Hercegovini” te da niko od njih, ni po duhu onog pročitanog u sudnici tokom izricanja presude, nije vodio neki svoj rat, ili imao svoje neke osobne zadatke u Bosni i Hercegovini. Simptomatično je i nerazumljivo ćutanje časnih pripadnika HVO-a na ovako teške kvalifikacije.

Čović će samo nekoliko dana kasnije, tokom posjete Hrvatskoj akademiji znanosti u umjetnosti u Zagrebu, odaslati sličnu poruku, rekavši da je haška presuda šestorici bh. Hrvata zločinačka prema svakom časnom predstavniku HVO-a i hrvatskom narodu i da treba spriječiti harangu koja može uslijediti od onih koji bi željeli iskoristiti presudu na procese koji se već dugo planiraju u Bosni i Hercegovini.

Proročanska najava harange, ustvari, prebacivanje je igre na teren otvorenih unutrašnjih pitanja u Bosni i Hercegovini. Presuda će nedvojbeno biti korištena kao odbrambeni element u maksimalističkim zahtjevima za izmjenama Izbornog zakona i drugim pitanjima koje Hrvatska demokratska zajednica Bosne i HercegovineD kroz Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine nameće proteklih mjeseci. Sve što od političkih partnera bude osporeno u tim zahtjevima bit će okarakterizirano kao haranga protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Treću ličnu je Čović napravio pozivajući sve logoraše da tuže Bosnu i Hercegovinu. Nakon prihvaćenih kvalifikacija o udruženom zločinačkom poduhvatu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovih saradnika sa šestoricom lidera bivše samozvane hrvatske republike Herceg-Bosna i međunarodnom sukobu u Bosni i Hercegovini, u vremenu koje je tretirano u presudi, otvorile su se spekulacije o mogućim tužbama logoraša protiv Republike Hrvatske. Čović, naprotiv, poziva logoraše svih nacija da tuže Bosnu i Hercegovinu, uz obrazloženje da je sve što se događalo u Bosni i Hercegovini ugrađeno u Bosnu i Hercegovinu koju prepoznajemo kao “dejtonsku”. Treba pronaći način kako pomoći tim ljudima, kaže Čović.

Halo, NATO, evo moga pisma

Drugim riječima, dejtonska Bosna i Hercegovina ustvari je utemeljena na zločinu. Čović je mnogo godina u političkom životu Bosne i Hercegovine i sumnjiva je njegova briga za logoraše izrečena u ovom trenutku i na ovakav način. HDZ BiH pod njegovim vodstvom u posljednje vrijeme podnio je mnogo prijedloga zakonskih rješenja, ali nijedan se nije odnosio na status logoraša ili žrtava proteklog rata. Nuditi sa pozicije predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine bilo kome da tuži državu je čin zle namjere.

Četvrta lična greška Dragana Čovića je pismo koje je neposredno pred izricanje dvije posljednje presude u Haškom tribunalu poslao NATO-u i zvaničnicima zapadnih sila. Formalno, kao predsjedavajući Predsjedništva, ima pravo na službenu korespondenciju, ali u njoj može iznositi samo vlastite stavove. Problem je, a to nije svojstveno samo Čoviću, kad se u međunarodnim kontaktima tvrdi da je nešto usuglašeni stav Predsjedništva, a naknadno se ispostavi da to nije tačno. Ni druga dva člana bh Predsjedništva, Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić, nisu znala ništa o stavovima izrečenim u odaslanom pismu. Čović i njegovi stranački saradnici vrlo su glasni kada u ime Bosne i Hercegovine pisma šalju neki drugi. Uglavnom se to odnosi na odbranu interesa Republike Hrvatske u odnosima s Bosnom i Hercegovinom. Tako je bilo i u prepiskama o izgradnji Pelješkog mosta.

Poseban problem u pomenutom pismu su kvalifikacije koje se tiču unutarnje i regionalne sigurnosti, a ne odgovaraju stvarnom stanju. Čović u pismu, između ostalog, tvrdi da postoje određene specifičnosti ove države, kakve nema niti jedna država našeg okruženja; naslijeđe bivših učesnika rata u Bosni i Hercegovini, a koji su došli iz islamskih zemalja, te odlazak radikaliziranih građana Bosne i Hercegovine na strana ratišta. “Dodatno, njihov povratak u Bosnu i Hercegovinu postaje vrlo značajan test za sigurnosne i druge institucije Bosne i Hercegovine koje brinu o miru i stabilnosti države. Ovo iznimno bitno pitanje – i za Bosnu i Hercegovinu, i za šire okruženje – pokazat će snagu Bosne i Hercegovine da se odupre jednoj od najvećih kriza za svako društvo, kao i za čovječanstvo u cijelosti; terorizam i radikalizam”, piše u pismu.

Pretpostavka je, mada to u pismu nije navedeno, da se Čović u definiranju problema koristio podacima koje je svojevremeno iznijela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Službeni podaci iz institucija Bosne i Hercegovine, koje su od međunarodnih partnera pohvaljene za svoje rezultate u borbi protiv terorizma, kažu da se trenutno na sirijskom i iračkom ratištu nalazi 115 državljana Bosne i Hercegovine, a da ih je četovoro u Ukrajini. Bosna i Hercegovina je krivično gonila ukupno 55 povratnika sa navedenih ratišta zbog podrške terorizmu. Bosna i Hercegovina ima problem s osobama koje podržavaju terorizam, ali navedeni brojevi daleko su od hiljada potencijalnih terorista u Bosni i Hercegovini kojima službeni Zagreb, nakon presude šestorici bh. hrvata, jasno je i zašto, želi zaplašiti region i svijet.

Ostaje u igri, ali se greške pamte

Petu ličnu Čović je napravio u Beogradu, tokom službenih razgovora s domaćinom, predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, tvrdeći da je usaglašeni stav Predsjedništva da će Bosna i Hercegovina o statusu Kosova imati isti stav kao i Srbija, sve dok Srbija ne zauzme drugačiji stav. Neuobičajeno za takve prilike, na takvu tvrdnju odmah na konferenciji za novinare reagirao je Bakir Izetbegović, rekavši da će se odluke o takvim pitanjima donositi u Sarajevu, u dogovoru trojice članova kolektivnog šefa bh države. Izetbegović je tvrdio, a Čović nije osporio, da ga je zamolio da navedeni stav prezentira kao lični, a ne stav Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Kad nema službenih stavova i pojašnjenja, otvara se mogućnost donošenja vlastitih zaključaka, pa će toj napasti podleći i autor ovog teksta. Čovićevo ponašanje u Beogradu nije čudno, jer relativiziranje suvereniteta i prava na vlastito političko odlučivanje u Bosni i Hercegovini važno je zbog već pomenute zaštite interesa Republike Hrvatske. Poznato je da spor oko izgradnje Pelješkog mosta još traje, Bosna i Hercegovina ima neriješeno pitanje granice i s Hrvatskom, a nije riješen ni problem neovlaštenog korištenja vodnih resursa iz Buškog jezera.

Dragan Čović često voli reći da je Bosna i Hercegovina njegova domovina. Sad mora odabrati – ili Bosna i Hercegovina, ili će istrajavati na ideji da na tekovinama bivše samoproglašene hrvatske republike Herceg-Bosna traži suverenost na dijelu teritorije ove zemlje. Jedno s drugim ne ide. Vrijeme političkog kockanja nije beskonačno. Traženje krivice u drugima gubi vrijednost kod birača, oni traže da osjete moć onoga koji je u poziciji upravljanja procesima u zemlji, a ne izgovore kako se on, eto, bori, ali ga drugi opstruiraju. Možda poslije ovih pet ličnih grešaka neće biti izbačen iz igre, ali će one sigurno ostati zapamćene.

12.12.2017.

IZETBEGOVIC O RAZGRANJICENJU SA SRBIJOMA

IZETBEGOVIĆ O RAZGRANIČENJU SA SRBIJOM: "Utvrđena je granica između dvije države, sporne su dvije elektrane na Drini"

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u opširnom razgovoru za portal Klix.ba pored ostalog je govorio i razlozima zbog kojih BiH i Srbija još nisu potpisale međudržavni ugovor o granici.


-Razlog nespremnosti Srbije da potpiše taj ugovor je sporno pitanje korištenja energetskih i saobraćajnih objekata koje postojeća državna granična linija presijeca i radi kojih Srbija traži izmjene te granične linije. Postoje suprotstavljene tvrdnje o načinu i izvorima kojima je finansirana gradnja hidroelektrana Zvornik i Bajina Bašta. To su stvari o kojima ne odlučuju predsjednici na večerama i tet-a-tet sastancima. O tome, na bazi relevantnih činjenica i dokumenata, trebaju odlučiti stručne međudržavne komisije. Uloga predsjednika je da pokrenu rad tih komisija, odnosno da im daju smjernice i usaglase model i principe rješavanja spornih pitanja. Prema mom mišljenju, Bosna i Hercegovina i Srbija treba da, na principima pravičnosti, dogovorom rješe sporna pitanja u pogledu učešća u pravima i obavezama vezano za sve nekretnine i nepokretne energetske, infrastrukturne i druge objekte koji se nalaze uporedo u obje države. Tu prvenstveno mislim na pravično učešće BiH u koristima HE Zvornik i HE Bajina Bašta i na prava lokalnih zajednica u BiH duž rijeke Drine na naknadu štete za potopljeno zemljište koje je rezultat rada HE Zvornik i HE Bajina Bašta, a sve to na temelju i u skladu s raspoloživom dokumentacijom i ranijim dogovorima, propisima i pravnim režimima iz bivše SFRJ, rekao je Izetbegović.

12.12.2017.

KOLEKTIVNA ERUPCIJA NACIONALISTICKOG LUDILA: KAKO JE NESTALA ONA NAPREDNA, RAZUMNA I TOLERANTNA HRVATSKA

KOLEKTIVNA ERUPCIJA NACIONALISTIČKOG LUDILA: Kako je nestala ona napredna, razumna i tolerantna Hrvatska

U ovom trenutku desnica je u Hrvatskoj odnijela pobjedu u društvenom i kulturnom ratu te su histerija, bijes i najnebuloznije teorije zavjera koje su uslijedile kao reakcija na presudu Praljka prirodna posljedica stanja svijesti koje u društvu pobijedilo zadnjih godina i koje će, prema svemu sudeći, još dugo da traje.

Piše: Danijal Hadžović

 

Prostor u vodećim evropskim i svjetskim medija proteklih dana punilo je svojevrsno zaprepaštenje i zgroženost reakcijama u Hrvatskoj na presudu hercegbosanskoj šestorki. Osude na dugogodišnje zatvorske kazne za udruženi zločinački poduhvat, praćene posljednjim scenskim nastupom Slobodana Praljka koji je izveo samoubistvo uživo, u Hrvatskoj su probudili bezumnu nacionalističku histeriju koja je podsjećala na najluđe epizode srpskog nacionalističkog ludila iz devedesetih. I dok su se vodeći hrvatski mediji i novinari gotovo utrkivali u oplakivanju Praljka i veličanju i Herceg-Bosne, istovremeno su se  mogle čuti i najmaštovitije teorije zavjere od toga da je presuda šestorki finansirana od  islamskih zemalja pa do zaključaka da se ovom presudom svijet sveti Hrvatskoj „jer je srušila Jugoslaviju“.

 

A da svo ovo ludilo postane i zvanični stav države pobrinuli su se  predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković, istaknuvši između ostalog da oni ne priznaju presudu najviše međunarodne sudske instance (izjavu je, doduše, Plenković naknadno preinačio). Oni rijetki glasovi razuma koji su govorili o onome što u presudi stvarno piše i podsjećali na dokazane i dokumentovane namjere Franje Tuđmana prema BiH, u svoj toj histeriji jedva da su se čuli i bivali bi uglavnom počašćeni gnusnim prijetnjama.

 

Ključno pitanje koje se ovdje otvara je šta se to desilo s hrvatskim društvom da danas, u 2017. godini, narativ karakterističan za radikalnu desnicu postane vodeći i službeni narativ same države? Kako se to desilo u zemlji u kojoj su i u jeku ratnih strahota, dok je Hrvatska i sama bila žrtva agresije, postojali utjecajni i odlučni glasovi koji su se suprotstavljali Tuđmanovoj politici komadanja Bosne i Hercegovine i udruženom zločinačkom poduhvatu Herceg-Bosne? Gdje su danas ti glasovi i je li moguće da je Hrvatska u 2017. nacionalno ostrašćenija i tuđmanskija nego u vrijeme dok je Tuđman bio živ?

Odgovor leži u činjenici što je posljednjih godina desnica u Hrvatskoj preuzela ne samo  državni aparat, nego i samo društvo, dakle umove i srca ljudi. Svojevrsnu prekretnicu koja je najavila nove vjetrove u hrvatskom društvu predstavljao je referendum iz 2013. godine predvođen Željkom Markić i njenom incijativom „U ime obitelji“, kojim su se i ustavno zabranili istospolni brakovi. Pokrenut kao reakcija na društvenu agendu koju je tada provodila lijeva vlast u Hrvatskoj predvođena SDP-om, referendum, svesrdno podržan od Katoličke crkve i tadašnjeg rukovodstva HDZ , bio je jasna poruka ko je većina u Hrvatskoj.

Uporedo s referendumom na društvenoj sceni hrvatske isplivalo je na desetine internetskih portala, nevladinih organizacija i desničarskih tv zvijezda koji su u kratkom vremenu stekli enorman utjecaj. Odlučni da redefinišu Hrvatsku i ponište onaj liberalniji tok razvoja društva koji je započeo s Račanovom vladom, a nastavljen čak i pod Sanaderovom, Kosorkinom i Milanovićevom palicom kroz proces uključivanja u EU,  ponovo su oslobodili iz boce duh klerikalizma, agresivnog nacionalizma i neoustaštva. Ionako loša i rasuta Vlada Zorana Milanovića postala je lak plijen za trganje razularenoj i bijesnoj bujici nacionalizma, proglašavanje neistomišljenika Srbima, Jugoslovenima, orjunašima i udbašima,  postao je uobičajen narativ najutjecajnijih desničarskih medijskih perjanica, a različite društvene manjine redovita i unosna meta napada.   

 

Ostale stvari su se desile po inerciji. Najprije je na predsjedničkim izborima 2015. Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila Ivu Josipović. Sljedeće godine na parlamentarnim izborima SDP i koalicioni partneri su doživjeli debakl. Na vlast se ponovo vratio HDZ tada predvođen Karamarkom, po vlastitim riječima „ideološkim tuđmanovcem“, potpomognut s još jednom desničarskom snagom blisko povezanom s Katoličkom crkvom, Mostom. U ovom mandatu Zlatko Hasanbegović, radikalni desničar u svojstvu ministra kulture, proveo je svojevrsnu „sječu ljevičara“, ukidanjem sredstva finansiranja neprofitnim ljevičarskim i građanskim medijima te ih preusmjerio onim konzervativnim i desničarskim. Preuzeta je i Hrvatska radiotelevizija uz otpuštanje i progon ideološki nepodobnih kadrova. Nešto ranije, EPH, nekada stub građanske i progresivne Hrvatske i najveći medijski koncern, kupio je tajkun isplivao na HDZ-ovoj privatizaciji devedesetih, Marijan Hanžeković, pod čijom palicom sva njegova izdanja skreću naglo udesno. Zbog afere i sukoba s Mostom, Karamorkova vladavina nije bila dugog vijeka, te je na čelu HDZ-a ubrzo zamijenjen s uveliko umjerenijim i pristojnijim Andrejem Plenkovićem koji je preuzeo i vođenje vlade.

No, sistem vrijednosti u društvu je ostao isti. Desnica u Hrvatskoj danas ima predsjednika, zakonodavnu, izvršnu vlast, javnu televiziju, druge ključne medije i društvene institucije. Da stvar bude gora, ona umjerenija desnica kojoj primjerice pripada Plenković, radi mira u kući širom otvara vrata za najradikalnije elemente u svojim redovima koji svojim djelovanjem i retorikom uveliko dovode do jačanja nacionalisitčkih strasti i netrpeljivosti u društvu.

Na drugoj strani stoji rasuti SDP s nikad slabijim rukovodstvom; u još goroj situaciji su liberali koji se nalaze rasparčani na mnoštvo malih i slabih stranaka, dok na medijskoj sceni, na kojoj je građanska ideja nekoć dominirala, lijeve snage nikad nisu bili neutjecajnije i slabije. Osim toga, sama ta uslovno rečeno lijeva i građanska Hrvatska je široka i nekoheretna grupa u kojoj je skupljeno sve i svašta, od radikalnih marksista do tržišnih liberala, koje samo prividno ujedinjuje zajednički otpor prema plemenskom nacionalizmu i klerikalizmu s desnicom, no brzo se hvataju za vratove kada se dođe do bilo koje druge teme.  Desnica u Hrvatskoj, i pored svih svojih razlika, ipak je mnogo složenija, ujedinjena u zajedničkim vrijednostima „vjere, obitelji i domovine“, te je u njenom djelovanju velika većina pitanja potpuno sekundarna u odnosu na to.

U ovom trenutku desnica je u Hrvatskoj odnijela pobjedu u društvenom i kulturnom ratu te su histerija, bijes i najnebuloznije teorije zavjera koje su uslijedile kao reakcija na presudu Praljka prirodna posljedica stanja svijesti koje u društvu pobijedilo zadnjih godina i koje će, prema svemu sudeći, još dugo da traje.

12.12.2017.

SAN O POTPUNOJ JUDAIZACIJI JERUZALEMA

San o potpunoj judaizaciji Jeruzalema





Image result for novinar zlatko dizdarevic foto

Jeruzalem u sudaru s vlastitom istorijom i ljudima poput Netanyahua i Trumpa postao je globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi s time mirili. Region je vjekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bilo je i ostaje status Jeruzalema, grada koji nazivaju »pupkom svijeta«, »centrom civilizacija«, »kolijevkom čovjekove duhovnosti«, »svetištem svih svetišta«. Svojevremeno mi je tamo jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: »Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…« Ali, milijarde ljudi Jeruzalem doživljavaju kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.

Otkako je svijeta i vijeka, Jeruzalem je bio »grad slučaj«. Nije čudo. U njemu su najveće svetinje tri monoteističke religije, judaizma, kršćanstva i islama. U ionako složenu storiju miješala se odvajkada politika.

U ime nje, vjere i raznih interesa, svašta se radilo. Od lukavih prevara i pljačke, do krvavih obračuna najstrašnije vrste. Povijest, ipak, nije zabilježila odavno toliko politički katastrofalan i po interese »napadača« promašen potez kao ovaj posljednji u izvedbi već pomalo grotesknog Donalda Trumpa i njegovog pogubljenog okruženja. Predsjednik je, naime, odlučio da ispoštuje obećanje dato uoči izbora, potom privremeno zaboravljeno i evo sada iznenada iznešeno pred zblanutu svjetsku javnost: Amerika će prebaciti svoju ambasadu u Jeruzalem iz Tel Aviva i time Sveti grad »pokloniti« samo Izraelu. Ovaj potez vodi se, kako vjeruje Trump, prvo kao njegov politički biznis i dug biračima, a potom ide na konto nezajažljivog partnera Benjamina Netanyahua i ostalih ekstremista okolo omađijanih mitologijom i potpuno klaustrofobnim tumačenjem povijesnih prava.

Davno nekad, prvi premijer Izraela Ben Gurion kazao je: »Stari Palestinci će izumrijeti, mladi će zaboraviti i biti raseljeni. Naš krajnji cilj je da svi Palestinci odu…« Poznato je šta se sve dešavalo kroz sedam decenija od tada. U sjajnoj knjizi »Izraelski aparthejd« novinar i pisac Ben White konstatira: »…U Južnoj Africi bijeli doseljenici su iskorištavali radnu snagu domicilnog stanovništva kojemu su oduzeti posjedi, a u Izraelu je domicilno stanovništvo trebalo biti uklonjeno, istrijebljeno ili protjerano, a ne eksploatirano…« Moglo bi se reći, piše White, da je cionizam gori prema autohtonom stanovništvu od aparthejda u Južnoj Africi. Izraelu treba zemlja, ali bez naroda.

Formalno, kaže sad i šef State Departmenta Rex Tillerson, Trump je odlučio »samo« da potpiše odluku o prebacivanju ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem kao »cjeloviti glavni grad Izraela«, koju je Kongres donio još 1995. godine. I ništa više!

Trump naravno zna da se ovdje ne radi samo o statusu glavnog grada Izraela, već i o činjenici da time u oduvijek zajedničkom, svetom gradu tri velike monoteističke religije, judaizam ostaje domaći kod kuće, a kršćanstvo i islam postaju podstanari. Ili se sutra moraju i iseliti odatle. Rezolucije UN-a tako više ne važe, a tzv. »palestinsko pitanje« definitivno nestaje. Bezmalo pola planete, kršćani i muslimani, ovakvom odlukom bivaju poniženi. I sve bez posljedica? Teško. Na kojoj osnovi i procjeni svjetske realnosti Trump ovo radi? Da li samo zaigran silom i u uvjerenju da »oni« doista mogu sve što hoće, ili jer misli da radi dobar posao s velikim profitom i malim rizikom.

Ove godine navršeno je sedam decenija otkada je u UN-u dogovoreno, pa 1948. i odlučeno da se podjelom bivše Palestine stvore dvije države – Izrael i Palestina. Jevreji su tada dobili mnogo više od polovice onoga što su prethodno sanjali, a Palestincima je uzeto tri četvrtine onoga što su do tada vjekovima imali. Palestina je u međuvremenu priznala Izrael, pa nestaje. Izrael nije priznao Palestinu i širi se. Evo sad i preko cijelog Jeruzalema.

Izrael je prvo donio odluku o tome 1950., a trideset godina kasnije, 1980. Kneset je digao na nivo zakona. Vijeće sigurnosti UN-a je tada reagiralo Rezolucijom broj 478 osporavajući taj zakon. Petnaest godina kasnije američki Kongres 1995. godine pod pritiskom jevrejskog lobija donosi zakon o preseljenju ambasade u Jeruzalem. Protivno jasnoj Rezoluciji u UN-u. Tadašnji i kasniji predsjednici SAD-a zakon nisu potpisivali uz obavezu da će pratiti stanje tzv. mirovnog procesa pa onda odlučiti o potpisu. Trump je prvi koji je evo odlučio da se nema više šta čekati. Kaže, »u cilju ubrzavanja tog procesa«.

Trump i njegovi »šaptači« na čelu sa zetom, savjetnikom za Bliski istok, Jaredom Kushnerom, ortodoksnim Jevrejom i jednim od glavnih organizatora poslova u korist izraelskih ilegalnih naselja na okupiranim teritorijama, otvorili su tako novo poglavlje o Bliskom istoku ali i više od toga. Usprotivili su se ovome i oni koji su se uvijek smatrali bliži Americi nego ostatku svijeta. Sasvim glasno i evropske zemlje poput Njemačke,Velike Britanije, Francuske, Italije itd. uz Tursku, Kinu, Jordan, Saudijsku Arabiju, Egipat, Libanon, Iran…

Jeruzalem u sudaru s vlastitom istorijom i ljudima poput Netanyahua i Trumpa postao je globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi s time mirili. Region je vjekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bilo je i ostaje status Jeruzalema, grada koji nazivaju »pupkom svijeta«, »centrom civilizacija«, »kolijevkom čovjekove duhovnosti«, »svetištem svih svetišta«. Svojevremeno mi je tamo jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: »Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…« Ali, milijarde ljudi Jeruzalem doživljavaju kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.

Jeruzalem je uvijek, bez obzira na vlasnika, gotovo uvijek uživao poseban tretman. Tako mu je značaj i danas, u postojećoj krizi na Bliskom istoku, izuzetan. Od razaranja Solomonovog carstva, Jeruzalem nikada nije bio formalno glavni grad neke države osim svoje, »jeruzalemske«. Bio je autohtono administrativno sjedište, značajan kulturni, vjerski, trgovinski centar. Tek poslije Prvog svjetskog rata, Britanci, s mandatom upravljanja Palestinom, određuju Jeruzalem kao administrativni centar, a tada iscrtane granice Palestine računat će se i u savremenoj istoriji i politici.

Četiri su ključna spora u sedam decenija od podjele Palestine 1947.: teritorija, Jeruzalem, ilegalna jevrejska naselja i izbjeglice. Problem Jeruzalema ostat će najteži, a Izraelci 1950. godine, zakonom kojim Grad jednostrano proglašavaju nedjeljivom prijestolnicom samo njihove države, ujedinjuju Arape protiv sebe. Sudbina Svetog grada prevazilazi okvire izraelsko-palestinskog sukoba.

Poslije junskog rata 1967. godine Izrael je sistematski radio sve kako bi ojačao pozicije na okupiranom dijelu Palestine, a posebno u Jeruzalemu. »Uređenja« su značila rušenja i uklanjanja čitavih arapskih naselja iz dijelova grada. Tako je nastao i trg ispred Zida plača. Nezakonite eksproprijacije, konfiskacije arapske zemlje i vjerskih posjeda, sve je to bila planska aneksija i pretvaranje Jerusalema u dominantno jevrejski grad. Jevreja kojima je na duši trajna sigurnost Izraela i spremni su na kompromis s Palestincima nije malo, ali ni dovoljno da se porazi Netanyahu dodatno zaštićen Trumpom.

O smislu Trumpovih političkih poteza danas je, nakon bezmalo godinu dana otkako je u Bijeloj kući, teško govoriti. Ipak, često i nije problem prepoznati njegove motive. Teže je shvatiti kako mu se može desiti da upadne u ovoliko »propalu investiciju« s velikom mogućnošću »bankrota«.

Osnovni motivi za ovu investiciju logično se nameću. Prvo, naivno je bilo povjerovati da će Trump i vodeća politička struktura oko njega tek tako, lako i bez otpora, prihvatiti novu bliskoistočnu zbilju u kojoj Amerika više nije pobjednik i jedini »vlasnik svega« na tim prostorima. Tamo je sada s ekskluzivnim liderstvom drugačije. Ušli su Rusi na velika vrata, Assad je ostao neporažen, vratio se Iran na regionalnu scenu, otela se Turska, Indija je drugačija, Kina nezaobilazna…Sve su to za Washington bolna saznanja. Zato Izrael, stub američke alijanse tamo, mora dobiti vjetar u krila. I dobio je na najvažnijem terenu, mitskom.

Ništa manje važno, svekoliki pritisak na Trumpa kod kuće dostiže vrhunac uz orkestrirane operacije »neoliberala«, obavještajnih kuhinja, medija, korporacija itd. Validnost argumenata nije važna. Histeričan on, histerični oni. Trump zna da su mu preostali obožavatelji konzervativci i mrzitelji svakog useljenika – izbjeglice koji nije njihove »krvne grupe«. Posebno ako je musliman.

Istaknuti branitelji Trumpovog »lika i djela« od početka su jevrejski moćni lobiji, ne samo zbog njihovih ljudi oko njega poput pomenutog zeta ili ambasadora u Izraelu Friedmana i sličnih. Za samo jevrejski Jeruzalem tu cijena podrške ne postoji. San je potpuna judaizacija Jeruzalema i mimo groba Isusa Krista i Al Akse u njemu, uz sve ostalo. Od toga je napravljen mit odavno, uz politiku koja, naravno, podrazumijeva i silu.

Međutim, ovdje čak i nije samo okupacija Palestine dominantno u prvom planu, već atak na »multisvetost« mjesta koje je bez alternative. To nije stvar politike o kojoj, vjerovatno, ogroman broj ovim poniženih, povrijeđenih i poraženih čak i ne razmišlja. Uostalom, mimo »lidera u Islamu«, među prvima je na precizan način reagirao i Papa Franjo kazavši da »svako mora poštivati status quo Jeruzalema.« Veoma glasni bili su i lideri mnogih, različitih svjetskih crkava.

Muslimanski i kršćanski svijet, onaj dio koji se zove »narod« koji ne mora biti baš opsjednut politikom, strankama i ideologijama, osjeća sad isto – poniženje i bijes. Zar to niko sa silnih američkih instituta, univerziteta, iz Trumpovih medija, od biznismena i inih nije znao. Može se Kralj iz Rijada iz samo mimikrijskih razloga oglasiti javno protiv Trumpove odluke vjerujući da će posao s naftom i oružjem potajno ići kao i do sada. Teško je vjerovati da njegovi beduini to neće pročitati.

Naivno je bilo očekivati i da će ponižavanje međunarodne zajednice, UN-a i drugih svjetskih organizacija proći olako uz prihvatanje ove igre šutke. Velike evropske države ovaj put to očigledno ne žele. Većina je zatražila zasjedanje Savjeta bezbjednosti kako bi se atak na njihove oduke i rezolucije kvalificirao na pravi način.

Iz Washingtona, kao i u nekim prethodnim slučajevima Trumpovog zalijetanja stižu prva, doista naivna petljanja. Od onih da se, zapravo, ništa u vezi s Jeruzalemom ne mijenja, (sic), do tvrdnji da je operacija u cilju »odmrzavanja mirovnog procesa«. Ako je doista potrebna nova energična odluka o tome, odavno je najbolje bilo – priznati Palestinu s Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Pa onda pregovarati ravnopravno o spornim pitanjima. Ovako, sa ovim »biznisom« Trump je doista u problemu. Velikom.

Novi list

12.12.2017.

ENES RATKUSIC : DRAGAN COVIC BI NA NAROD DA SVALI KRIVICU

Enes Ratkušić : Čović bi na narod da svali krivicu



Iz perspektive pravosudnih kvalifikacija koje je hercegbosanskoj šestorki, predvođenoj Jadrankom Prlićem, izrekao Haški tribunal, tek se sada, posmatrajući sve važnije etape krvavog raspada bivše Jugoslavije, može reći da će stav Hrvatske biti najpresudniji.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Ne distancira li se vlast u Hrvatskoj od zločina, za koje njena aktuelna garnitura objektivno ne snosi krivicu, na hrvatska pleća past će po drugi put u novijoj povijesti najgore moguće stigme s kojima su se i ponekad razložno, a ponekad bezrazložno suočavale generacije njihovih očeva i djedova. Razložno, jer za brojne ustaške zločine tokom Drugog svjetskog rata nema niti može biti nikakvog opravdanja, od Jasenovca do hercegovačkih jama. Bezrazložno, jer im se nakon Drugog svjetskog rata na pleća natovarilo i što jeste i što nije.

Drugim riječima, srpska strana, kojoj je partijska garnitura na čelu s maršalom Brozom, podarila da se u zemlji najviše pita, o čemu zorno svjedoči njihova dominacija u svim važnim institucijama sistema, JNA, policiji, državnoj bezbjednosti, diplomatiji, krojila je i samu historiju, razumijevanje svega što se zbivalo. Taj monopol omogućio im je, naravno, i pravo na njeno falsificiranje. Brojni zločini, čak i one koje su počinile četničke jedinice, pripisivane su ustašama i, dakako, trpani u udžbenike historije na kojima su se generacije imale podizati.

ZNA SE KO JE PISAO HISTORIJU

O spomenutim krivotvorenjima nerado se ili šapatom pričalo. Jedne prilike, uoči samog rata, u vrijeme mitingaških divljanja po Srbiji, Hakija Pozderac, poznati političar i privrednik, ali i nekadašnji politički komesar 8. krajiške brigade tokom Drugog svjetskog rata, na upadicu da je u atmosferi ulično-institucionalne afirmacije četništva realno očekivati povratak jedinog živog četničkog vojvode Momčila Đujića, reagirao je na neočekivan način.

“Ne, on se ne smije pojaviti ovamo”, bio je rezolutan, otkrivajući detalje koji na najilustrativniji način govore o spomenutim krivotvorenjima novije povijesti. “Kad su ustaše”, rekao je Pozderac tom prilikom, “1941. upale u Knin, ubili su 28 uglednih Srba, a kad su nakon njih upali četnici vojvode Đujića, oni su poubijali 1.700 Srba. Sve je to kasnije pripisano ustašama, jer zna se ko je pisao historiju”.

Sličnih primjera moglo bi se unedogled navoditi. Konclogor Jasenovac, u koji su ustaše trpale Jevreje, Rome, Bošnjake, zatim mnoge rodoljube i antifašiste, u oficijelnoj historiji predstavljan je dominantno kao stratište Srba. Drugi uopće nisu bili važni. Tek novija istraživanja dokazala su da se u brojkama pretjeralo, ali i da mučenici tog strašnog kazamata nisu bili samo Srbi, kako nas je “historija” učila. Naravno, činjenice same po sebi nisu predstavljale jedini problem.

Drugi cilj bio je po srijedi. Tako napisana historija suštinski je gotovo u potpunosti obezvrijedila antifašistički pokret koji je u Hrvatskoj bio znatno snažniji nego u Srbiji. Priličnije rečeno, dok se u Hrvatskoj i, dakako, u Bosni ratovalo protiv njemačkog i italijanskog okupatora i domaćih izdajnika u liku ustaških i četničkih falangi, najveći dio Srbije gotovo da nije znao za rat. U sklopu već spomenutih falsifikatorskih dorada, vojnici Wehrmachta po Beogradu i Srbiji “ginuli” su tri decenije po završetku rata u poznatom televizijskom serijalu Otpisani.

Jesu li Hrvati morali platiti danak za desetkovanje četnika na Neretvi od strane dalmatinske brigade ili za nešto drugo, teško je pouzdano reći, ali da je njihova uloga od strane novoustoličene vlasti devalvirana, to je činjenica u koju ne može biti sumnje. Ni pokolj u Bleiburgu nije ih zadovoljio. Brozova desna ruka Leka Ranković, šef jugoslavenske UDBE, potrudio se da čak i Andriju Hebranga, perjanicu hrvatskog partizanskog pokreta, likvidira na isti način kao i Dražu Mihailovića. Za grob mu se još uvijek ne zna.

Hrvatima je spočitan i antisemitizam, koji im i dan danas poput Damoklovog mača visi nad vratom i, da ne bude zabune, još uvijek određuje brojna stajališta važnih evropskih ustanova spram Hrvata i Hrvatske. Naravno, negirati antisemitizam u ustaškoj režiji bilo bi suludo, ali je neobjašnjivo, osim u kontekstu već spomenutih krivotvorenja, da Srbe s tom kvalifikacijom niko nije “zakitio”, iako je Milanu Nediću, Pavelićevom pandanu u Srbiji, dodijeljeno Hitlerovo priznanje nakon zvaničnog obavještenja Berlinu da u Srbiji više nema Jevreja.

I na koncu, oficijelna historija četnike nije posebno tretirala, dok ih je filmska industrija čak predstavljala kao nekakve discovery avanturiste, a ne koljače koji su, posebno u Istočnoj Bosni i Podrinju, desetkovali bošnjačko stanovništvo. Samo u kontekstu ovakvih poimanja moguće je objasniti tu “začudnu prekonoćnu transformaciju” decenijama besplatno pod petokrakom odgajanih “čuvara zemlje” u četničku armadu. Kako god da su bili brzi uoči kraja Drugog svjetskog rata zamijeniti ih petokrakama, još su brže petokrake uoči posljednjeg zamijenili kokardama.

MI SMO NA ISTOM ZADATKU

Hrvati iz svega nisu izvukli pouku. Štaviše, garnitura pojedinaca koja je u predvečerje raspada zemlje među Hrvatima isplivala na površinu, koja se uspjela nametnuti kao vodeća snaga, u najvećoj mjeri bila je obrađena na “srpskoj matrici”, pripremljena za djelovanje u novonastalim okolnostima. Osakaćen za osnovna znanja iz domena političkih manipulacija, narod u tim prestrojavanjima nije uočavao poseban problem. Opservacije o Praljku, Tuti, Bobanu, Prliću itd., kao saradnicima UDBE, nisu nadilazile čaršijska ogovaranja. Kadrove poput Stjepana Kljuića, Mariofila Ljubića i drugih, na vojnoj razini Blaža Kraljevića, kao i niz nižih zapovjednika koji su u raspadu Jugoslavije vidjeli “demokratsku priliku” za konačnu emancipaciju Hrvata na razne načine pomela je klasična “udbaška metla” pripremljena u Karađorđevu.

Jedan naoko bizaran događaj koji se 1992. godine zbio u Mostaru o toj vrsti “zavjere” govori puno. Dvojica pripadnika tadašnjih zajedničkih snaga Armije RBiH i HVO-a skamenili su se nakon što su u stožer Mladena Naletilića Tute, zapovjednika Kažnjeničke bojne, po prelasku Neretve, odnosno oslobađanja lijeve obale, priveli uhapšenog pripadnika Državne bezbjednosti srpske nacionalnosti. Naredio im je da ga puste?! Nesmotreno, ili u svojoj zapovjedničkoj osionosti i neprikosnovenosti, ili uvjerenju da neće shvatiti, teško je reći, postupak je obrazložio riječima: “Mi smo na istom zadatku?!”

Na kakvom su “istom” zadatku bili, mnogima još uvijek nije jasno, ali razvoj događanja potvrđuje da je cjelokupna hercegbosanska garnitura, kao i njihovi pokrovitelji iz Hrvatske, djelovala na već spomenutoj “srpskoj matrici”. O odanosti takvoj matrici ne govore samo njihova nedjela, progoni, logori, najsvirepiji zločini nego i biografije. Sve redom od Tuđmana, preko Mate Bobana i Jadranka Prlića do aktuelnog Dragana Čovića životno je zanimala isključivo podjela BiH kao države na srpski i hrvatski dio. Sve drugo bilo je marginalno. A takva vrsta nauma bila je nezamisliva bez zločina. Zločini su, zapravo, bili u funkciji ubrzanja realizacije takvog plana i, naravno, eliminiranje svih dvoumljenja u tom smislu.

Da su se bosanskohercegovački Hrvati s Bošnjacima i, dakako, svim bosanskohercegovačkim Srbima lojalnim svojoj zemlji zajednički suprotstavili agresoru, rat bi bio brzo završen. Realizatorima “udruženog zločinačkog poduhvata”, međutim, takva solucija nije odgovarala, jer stavke udbaškog dogovora iz Karađorđeva u takvim se okolnostima ne bi mogle realizirati.

Tuđman se ne bi otarasio suvišnih Srba niti bi ih Milošević dobio kao populacionu prevagu u svom dijelu “Velike Srbije” nakon uklanjanja Bošnjaka. Okršaji između postrojbi HVO-a i Vojske RS-a bili su samo predstava za javnost, bolje rečeno, način na koji se neposlušne imalo uvjeravati da im je u preseljenju na svoje prostore jedino rješenje. Sve se odvijalo pod strogim nadzorom Bobana i Karadžića i, dakako, za svaki slučaj dvojice glavnih supervizora Miloševića i Tuđmana.

Bosanskohercegovački Hrvati u cijelom tom udbaškom scenariju potkusureni su kao kolateralna šteta. I sad, na kraju balade, kad je sve došlo na naplatu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović od Hrvatske traži pomoć, ponovno posežući za već devalviranom obmanom da je Hag kvalifikacijom “udruženi zločinački poduhvat” izrekao “zločinačku presudu” cijelom hrvatskom narodu, što je notorna neistina.

Kolektivna se odgovornost, naravno, može odnositi isključivo na institucije vlasti, kako vrhušku iz Tuđmanovog doba, tako i hercegbosansku, koja je u Karađorđevu dogovorene ciljeve imala operacionalizirati u dijelu zemlje koji je hrvatski predsjednik kanio pripojiti velikoj Hrvatskoj. Sve su to, naravno, razlozi zbog kojih Hrvatska ne bi smjela nasjesti na Čovićeva traženja, koja su podređena isključivo njegovim ambicijama ostanka na političkoj sceni. Njegova osobnost ne može biti važnija ni od sudbine naroda, još manje od sudbine dviju država, jedne članice Evropske unije i druge koja to želi postati.

Patrioti nisu imali izbora iako su najveći vojni eksperti mogućnost otpora mjerili danima. U cijelom tom kolopletu ratnih zbivanja, bez namjere za bilo čijim idealizacijama, Izetbegović je bio u nemogućem, čak i za najveće poznavaoce povijesno-političkih prilika, u bezizlaznom položaju. Samo maliciozni i umobolni, do nevjerovatnih razmjera sujetni pojedinci među Bošnjacima, koji bi se pogubili i u daleko manje složenim situacijama, ne žele vidjeti “udbašku zavjeru” skrojenu prema brižljivom planu slamanja otpora praktički u jednom danu, kada se od Aerodroma u Sarajevu do Dobrovoljačke odvijala drama, scenario sloma koji samo zahvaljujući “čudu”, ali i bosanskim patriotima nije uspio.

Što se zločina tiče, njih se nisu uspjeli suzdržati ni pojedini pripadnici armijskih jedinica. To su činjenice koje se ne mogu osporiti, ali su oni naprosto neuporedivi s onima koje su činili pripadnici Vojske Srbije, Vojske RS-a i HVO-a. Neozbiljno i krajnje nemoralno ih je objašnjavati i tretirati na bazi demagoških floskula da je svaki zločin zločin i da brojke nisu važne. S druge strane, iako u najtežoj poziciji, armijska strana, ako ništa drugo, nastojala je osuditi zločince u svojim redovima i značajan broj izvesti pred lice pravde.

I ne pomišljajući na takvu praksu, HVO i Vojska RS-a zapravo su stimulirali zločin kao najnormalniji trend vojničkog ponašanja. Primjer Starog mosta, odnosno njegovog rušenja, na najilustrativniji način potvrđuje da su se haški suci držali samo činjenica, zbog čega su konstatirali da je on mogao biti legitiman vojni cilj. Zasigurno bi na isti način, kao legitimnu praksu ratovanja, tretirali desetine zarobljenih Bošnjaka u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom i Heliodromu, da isti na slobodu nisu izlazili kao živi kosturi, izgledom svjedočeći da su podvrgavani različitim oblicima zlostavljanja i iscrpljivanja. Da su iz spomenutih kazamata izašli kao zarobljenici, a ne kao logoraši, zasigurno bi Prlić i ostali prošli sa znatno manjim kaznama.

I na kraju, u cijeloj toj priči svakako ne treba zaobići ni racionalno pretresanje dileme koja se sama po sebi nameće: da li je Haški tribunal spram odgovornosti Srbije i Hrvatske imao iste aršine, odnosno, mogu li se činjenice da Mladić, kao najsvježiji primjer osuđenog, nije dio UZP‑a, dok Prlić i ostali jesu, kontekstualizirati i kao politički stav međunarodne zajednice? Sud se, nema sumnje, vodio činjenicama, a one su s dvije strane, srpske i hrvatske, dolazile u bitno različitoj formi. Između glavnog dvojca, Miloševića i Tuđmana, postojala je, kako sjajno primjećuje Anto Nobilo, velika razlika u transparentnosti.

Tuđman se javno hvalio onim što na teritoriju BiH kani poduzimati, dok se Milošević u tom smislu ustručavao javnih eksponiranja. S druge strane, Čović bjesni što je Hrvatska, ali ne i Srbija, okvalificirana kao agresor, zaboravljajući da je za hatar Dodika ne tako davno okrenuo leđa Bakiru Izetbegoviću, pa se sam bori oko revizije haške presude, što je zasigurno i sam Hag opredijelilo da je ospori. Dodik se, međutim, ne libi da likuje i naslađuje nad Čovićevim mukama. No, to su svakako samo neki u nizu razloga koji su Haški tribunal opredijelili da očiglednu agresiju, koju je pokrenula Srbija s Miloševićem na čelu, i pored kvalifikacije o genocidu, na neki način izostavi jasno definirati. Zato politički moment ne treba isključiti?! Haški tribunal međunarodna je institucija, samim tim i dio projekta koji zasigurno podrazumijeva političku viziju, odnosno rješenja za ovaj dio svijeta na koja ćemo očito malo sačekati.


Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49624750

Powered by Blogger.ba