Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

23.07.2017.

IVAN ŠARČEVIĆ : NACIONALIZAM KAO KOLEKTIVNA OHOLOST

Ivan Šarčević: Nacionalizam kao kolektivna oholost


Ivan Šarčević

Autor
22.7.2017. 



Image result for ivan sarcevic



////////////////////////////

Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog (religioznog) oboljenja jednog naroda. U nacionalizmu narod je kolektivni bog – nedodirljiv, nepogrešiv, savršen, svet, svjetlonoša svih vrijednosti. Ljubavlju i vjerom u narod, “u boga na svoju sliku”, pokriva se sve, i sva zla: mržnja prema drugom, “etničko čišćenje”, privredni kriminal, obrazovni i kulturni primitivizam, religijsko licemjerje… I nikim nije lakše vladati kao oholim narodom, istodobno ga plašiti nestankom i hraniti anđeoskom superiornošću. Svaka pak oholost odvlači u vlastitu propast. Tako i kolektivna oholost nacionalizma.

Piše: Ivan Šarčević – Prometej

Oholost se od davnina smatra grijehom nad grijesima. Uzrok grijeha prvih ljudi, prema biblijskom izvještaju, mnogi tumači nalaze baš u oholosti, uobličenoj u zmiju, Božjeg protivnika i zavodnika ljudi, te u neumjerenoj čovjekovoj težnji da se uzdigne do sveznanja, da prekorači iz stvorene konačnosti u besmrtnu svemoć i postane kao bog. Za razliku od drugih grijeha, u kojima čovjek mimoilazi Boga ili bježi od njega, u oholosti se izravno suprotstavlja Bogu.

Stari su učili da je oholost drska strast i navlastito mana duhovnih ljudi, prva i posljednja stepenica do savršenstva. Naime, dok se većina ljudi, ako se već nastoji popraviti, bori s pojedinim manama kao što su zavist, srdžba, škrtost, proždrljivost, bludnost, lijenost, dotle savršeniji imaju najviše muku s ohološću. Ona je sveprisutna. Nagriza sve vrline, i onu koja se nameće kao njezina suprotnost i lijek – poniznost.

Duhovni pisac Ivan Kasijan navodi dva glavna oblika oholosti: oholost početnika i oholost savršenih. Oholost savršenih napada ljude izrazito visokog duhovnog života i primarno se odnosi na Boga, na Božja svojstva, jer “savršeni” se ne zanimaju niti muče s bližnjima, oni su iznad njih, u božanskim sferama. Ako oholost ovlada ljudima prokušanim u tolikim borbama duha, događa se da takvi onda padnu krajnje nisko, čak ispod svoga početka. Puste se zavisti, srdžbi, škrtosti, srebroljublju, manama koje su nekada tako moćno držali pod kontrolom. Zato iznenađuju ako se duhovno jaki i kreposni ljudi u starijim godinama izmjene do neprepoznatljivosti, ako upadnu u oholost koju karakterizira paranoidna sumnjičavost prema dobru i dobrima i zasljepljujuća lakovjernost prema zlu i lošima koji im laskaju i udvornički hrane njihov ego.

Oholost početnika ogleda se više u odnosu prema ljudima, osobito prema boljima od sebe. Ako ih sluša, čini to nasilu. Omalovažava ih do prezira, izbjegava ih, jer im je njihova prisutnost i razgovor smetnja slobodi i putu prema savršenosti. Čak i kad se radi o duhovnim stvarima, korisnim za njega, oholi početnik pokazuje nervozu, vrpolji se, pušta nekontrolirane glasove, nestrpljiv je. Stalno je u nekoj duhovnoj akciji svoga usavršavanja. Predstavlja se kao onoj koji nikada nema vremena ni za obične stvari, ni za opuštanje, jer je već u novoj uzvišenijoj misiji. Rijetko tko kao oholi početnici pokazuju odsutnost mjere i samodiscipline; tvrdoglavost i svojeglavost. Premda se na vani čine prokušanima, krajnje su nesigurni i nemirni. Farizejski (a farizej znači odijeljenizdvojen) iznad drugih, u lažnoj skrušenosti stoje i pred Bogom. Namještene ljubaznosti, medenih riječi i pobožne patetike, hladni su za druge i s bešćutne ih visine motre. Nikomu, pa ni najbližima, ne dopuštaju da ih ometa na njihovu putu. Ljubav i dobrota drugih oholima su hrana agresije i jogunastosti. Oholost je doista đavolski grijeh, teško popravljiv, jer đavao najteže podnosi istinu i pravdu, ljubav i milosrđe, odnosno one ga ne dotiču.

Oholost se skriva pod raznim maskama lažno dosegnutih vrlina. U svakom slučaju rijetko priznajemo da smo oholi. Teško se oslobađamo duhovnog autizma ili narcisoidnosti kako psihologija naziva oholost. Varljivo je, također, pristajati na uobičajeno mišljenje da je oholost prisutna samo u pametnih i obrazovanih ljudi. Ona je kušnja svih izraza duha, ne samo intelekta, nego duhovnosti uopće. Štoviše, tvrdoglavi, glupi, nestručni ljudi vrlo su skloni oholosti, jer se grade znalcima i nezamjenjivima. Ohol čovjek boluje od kompleksa manje vrijednosti, a ne može slijediti bolje od sebe. Ne može se predati ni Božjem zahvatu i providnosti makar se stalno na njih pozivao, jer on sam uređuje sve pa i proslavu Boga obrće u proslavu sebe. I ne sluti da svojim najpobožnijim djelima, i molitvom “savršena” pravednika, poput Isusova farizeja, odbacujući ljude, odbacuje samoga Boga. Malo je tako proračunatih i samodovoljnih ljudi kao oholih duhovnjaka.

Oholost se najčešća maskira poniznošću. Nisu, međutim, poniznost i oholost suprotstavljene osobine. Niti je poniznost lijek oholosti kako propisuju površni duhovni učitelji i oni koji učitavaju oholost drugima a svoju ne vide. Budući da oholost nagriza sve i najbolje, ona to najuspješnije čini s licemjernom poniznošću. Oholosti je najbolji lijek u konkretiziranoj ljubavi, u slušanju, u poučljivosti, u strpljivu razgovoru, u izricanju istine, u žrtvovanju za druge. Jer dok se ohol čovjek zatvara u sebe, bježi od rizika, čuva svoju “savršenost”, čovjek istinske ljubavi ne gleda što će biti s njime, jer se vodi dobrom drugoga. Svjedoči istinu, bori se za dobro, solidarizira se s ljudima kojima se nanosi nepravda. Oholi ljudi djeluju ponosni i hrabri, a ustvari su narcisoidne kukavice i neutralni bjegunci iz života. Ponizni su pak odvažni borci protiv beščašća i ljubitelji ljudi. Oni se u konačnici ne uzdaju u sebe nego u Boga.

* * * *

Nije oholost puka odsutnost poniznosti, nego nezasitno precjenjivanje sebe sama. U oholosti je čovjekov duh preaktivan, spreman da prelazi svoje granice i mjere, da se nadilazi, jer smatra da vrijedi nemjerljivo više od onoga kako ga drugi vrednuju. Upravo u tom samonadilaženju, u toj mahnitoj samotranscendenciji, ohol čovjek stremi k sebepobožanstvenjenju. Zato je oholost posljednja kušnja ljudi duha, intelektualaca i svetaca. Najreligiozniji znaju biti najoholiji. U tome leži razlog zašto Biblija izvor ljudske oholosti pripisuje palom anđelu, Luciferu, Svjetlonoši, đavlu, koji nije nereligiozan. Đavao priznaje Boga, ali ga mrzi s njegove dobrote prema ljudima pa nastoji uvesti svoje, protubožanske mjere među ljude.

Za razliku od ponizna, koji se u konačnici ne oslanja na sebe, nego svoje pouzdanje stavlja u smisao dobra i u Boga, prividna sigurnost oholice skriva duboku razdijeljenost, što naravno on ne zamjećuje. S maskom razborita, staložena i hrabra čovjeka, on je ustvari osoba nesređenih emocija, svemirski nesretan i vrlo strašljiv. Ohola će se čovjeka prepoznati po tome što ono najbolje u drugoga preokreće u zlo i nalazi mane gdje ih drugi nema. Budući da sebi ne može priznati nemogućnost da zauzme mjesto boga i druge uvjeri u svoju izuzetnost, pronalazi boljega od sebe, u njega fokusira svu svoju kozmičku nesreću, te ga u opsesivnoj mržnji pretvara u svoga, gle paradoksa, “đavolskog” neprijatelja. Ide i dalje. Da sakrije svoju mizeriju, svoju zavist i ljubomoru, svoga će neprijatelja potvarati kao objektivnu smetnju i zlim duhom šire zajednice, naroda ili društva. Ohol čovjek se nikada ne bi mogao zamisliti da se, poput Isusa, makar malo izloži pred javnost, da stoji osuđen i prezren pred svjetinom, pred čovječanstvom zbog svoga osobnoga stava. On bježi od svakog rizika i gubitka za dobro. Za njega se ne može kazati ecce homo, evo čovjeka, jer on je “anđeo”.

Razdiran iskonskom stvorenjskom čežnjom da zauzme mjesto Boga, ohol čovjek ne prihvaća svoje granice i opsesivno je vezan za svoga neprijatelja. Napast će i druge, također nevine, što se druže s njegovim neprijateljem i đavolskim unesrećiteljem šire zajednice. Oholu čovjeku, valja to ponavljati, nije poniznost lijek, jer on sebe smatra iznimno poniznim. Lijek mu je ljubav, zahvalnost, milosrđe, radost zbog prijateljevanja drugih, sebedarivanje, izlazak iz sebe u rizik do gubitka onoga do čega mu je najviše stalo – ugodne pozicije i “dobroga” glasa.

Oholost, međutim, nije vezana samo za pojedinca. Kad bi bila samo osobna ili samo puki zbir individualnih oholosti, lakše bi se dala svladati. Oholost je kolektivni duh. Od nje obolijevaju obitelji, udruge, veće i manje skupine, stranke i zajednice, narodi, rase, kulture i civilizacije. U oholosti se pojedinci rađaju. U njoj žive kao razmažena majčina djeca: uvijek nezaštićena i ugrožena pa im stalno trebaju svi ugađati i brinuti se za njih i uvijek najbolja, savršena, pa im se stalno treba diviti i hvaliti ih.

Kolektivnu oholost mogli bismo imenovati onako kako kršćanska teologija, počevši od Augustina, imenuje prvi biblijski grijeh – “istočnim grijehom”, baštinjenim strukturalnim grijehom, uvažavajući da time, kao ni uopće jezikom, ikada dokraja možemo obuhvatiti jedan od najvećih misterija ljudskoga postojanja – tajnu zla, tajnu oholosti. Više od “grešnih korijena” svojih predaka, kako trube suvremeni duhovnjaci, urastamo u kolektivnu oholost – obiteljsku, redovničku, crkvenu, etničku, rasnu, kulturnu, religijsku. Svako naše “veliko” MI, posebno ono narodno, živi duboku podvojenost krajnje ugroženog i istodobno najpravednijeg, najobrazovanijeg, i kakvog sve naj-naroda? Dvadeseto stoljeće, koje još traje, pokazalo je svu ubilačku i samoubilačku razornost kolektivne oholosti u ideologijama fašizma (država-narod), nacizma (rasa-narod), komunizma (klasa-narod). U dnu njih krije se istočni grijeh kolektivnog palog anđela i projekt babilonske kule, od neprijatelja unesrećena a tako uzvišena kolektiva do neba, “nebeskog naroda”, “nebeske klase”.

U osnovi svih osobnih i kolektivnih oholosti, bio čovjek vjernik ili ne, stoji dakle religiozna oholost, mahnita želja da se zauzme mjesto vrhovnog božanstva. Zato su sve ideologije, a ponajviše one povezane s religijom, pervertirani đavolski izrazi vjere u boga na svoju sliku.

Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog (religioznog) oboljenja jednog naroda. U nacionalizmu narod je kolektivni bog – nedodirljiv, nepogrešiv, savršen, svet, svjetlonoša svih vrijednosti. Ljubavlju i vjerom u narod, “u boga na svoju sliku”, pokriva se sve, i sva zla: mržnja prema drugom, “etničko čišćenje”, privredni kriminal, obrazovni i kulturni primitivizam, religijsko licemjerje… I nikim nije lakše vladati kao oholim narodom, istodobno ga plašiti nestankom i hraniti anđeoskom superiornošću. Svaka pak oholost odvlači u vlastitu propast. Tako i kolektivna oholost nacionalizma.

///////////////////////////////////

///////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Nedjelja/nedelja, 23. juli/srpanj 2017.


/////////////////////////////////////////

Ta čudesna obitelj Filipović

Ta čudesna obitelj Filipović | Tacno.net


////////////////////////

Džin od kilo i po!

Džin od kilo i po!

  22.Jul 2017

Dok sam ja zauzet utakmicom života, nastojeći da u duelu sa opakim protivnikom izvučem barem produžetke, pa novu tekmu, i tako do u nedogled, jednom mladom momku u Amsterdamu se

23.07.2017.

AMER ŽULJEVIĆ PORUČIO MARIU KARAMATIĆU DA NEĆE DOČEKATI KRAJ BiH NEGO KRAJ POLITIKE HDZ-a!

ZNA LJEVICA ŠTA RADI DESNICA: Žuljević poručio Karamatiću da neće dočekati kraj BiH nego kraj politike HDZ-a!

Aner Žuljević, delegat Socijaldemokratske partije BiH u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, oglasio se povodom posljednjih izjava Marija Karamatića, delegata HSS-a u Domu naroda Parlamenta BiH, čije istupe je ocijenio sramotnim.





Povodom posljednje izjave Marija Karamatića, koji je ustvrdio da će neusvajanje etničkog modela biranja značiti 'kraj BiH', gospodina želim upozoriti da će jedino gledati kraj takve politike HDZ-a BiH i priljepaka poput njegovog HSS-a, ako nastave sa rasističkom politikom rušenja države BiH i njene pluralne prirode.


Nakon osvojenih 1.666 glasova na posljednjim izborima, Karamatić je u klasičnoj političkoj trgovini dobio na poklon mandat u državnom Domu naroda, isključivo s namjerom da bi govorio sve ono što Dragan Čović misli. 

Govoreći iz perspektive člana partije, koja obilježava 108 godina afirmacije BiH, uvjeravam Karamatića da HDZ, BiH, HSS, te ostatak vesele družine koja podržava politiku HDZ-a kroz nevaldinu udrugu HNS, imaju prirodan izbor da ili nestanu sa političke scene kao retrogradni i nakaradni antievropski politički pokreti, ili da evoluiraju u moderne političke stranke kojim je dobrobit građana i razvoj pluralnog društva jedini prioritet - smatra Žuljević.

Žuljević je svoj stav argumentovao činjenicom da "niti jedna savremena demokratska država ne prihvata i ne priznaje princip, prema kojem se dužnosnici biraju na osnovu njihovih identitetskih odrednica, bilo da se radi o rasi, spolu, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti ili nečem drugom. Naprotiv, to se naziva rasizam, a ne demokratija".

 

Žuljević je ocijenio da je "sramota da ovu državu vode ljudi kojim su puna usta vitalnih nacionalnih interesa, koje se tumači kao zatvaranje Hrvata u njegov privatni rezervat. Sramota je da se predstavnicima naroda zovu ljudi kojim je važnije da provode izborni inžinjering pozivajući se na nacionalne interese, a za koje se pritom ne možete sjetiti kada su zadnji put spomenuli siromašne, bolesne ili nezaposlene svih nacija, koji svaki dan ispunjavaju najcrnje statistike o egzistencijalnom stanju jednog naroda u Evropi".

-Sramota je za sve građane ove države da ih predstavljaju ljudi kojim je, umjesto provedbe presuda Evropskog suda za ljudska prava, prioritet konačna provedba segregacije i podjela škola, općina, izbora i države. Sramota je da građane predstavljaju oni koji se zalažu za preseljenje svih na „svoje“ etničke eritorije, dok, istovremeno, riječ ne progovaraju o masovnom preseljenju Hrvata u zapadnu Evropu u koju sele trbuhom za kruhom- dodaje Žuljević koji, na kraju, zaključuje da presude Evropskog suda za ljudska prava zahtijevaju uspostavu BiH kao građanske države u kojoj su svi ljudi ravnopravni, sigurni i zbrinuti, neovisno o njihovoj nacionalnoj ili drugoj pripadnosti, a ne zahvaljujući njoj.

 

-Takav, jedini moguć savremeni demokratski princip potenciraju i ključni faktori evropskog i međunarodnog poretka, poput Njemačke, koji različiti karamatići moraju prihvatiti ili dignuti ruke od politike - zaključuje Žuljević.

////////////////////////////////////
'DANAS' OBJAVIO DODIKOVO PISMO: Redakcija mu nije odgovorila ali jesu čitaoci. Evo šta su mu poručili...

'DANAS' OBJAVIO DODIKOVO PISMO: Redakcija mu nije odgovorila ...

///////////////////////////

Da se ne zaboravi i ne ponovi : Na današnji dan prije 24 godine srpske snage su na Sarajevo ispalile 3.612 granate !

John Hamill, irski potpukovnik i nekadašnji posmatrač UN-a, koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini bio oficir za vezu pri Sarajevsko-romanijskom korpusu (SRK) Vojske Republike Srpske (VRS), je prošle

////////////////////////////////////

//////////////////////////

///////////////////

21.07.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: BALKAN NA 'NULTOJ TAČKI'

Kurspahić: Balkan na 'nultoj tački'


Vašington pomno prati nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar BiH (na fotografiji Sarajevo)

Vašington pomno prati nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar BiH (na fotografiji Sarajevo)

///////////////////////////////////////

(Komentar*)

Dva susreta balkanskih lidera s najvišim predstavnicima nove američke administracije, predsjednice Hrvatske s predsjednikom Trampom (Trump) u Varšavi i predsjednika Srbije s potpredsjednikom Pensom (Pence) u Vašingtonu, oživjeli su priče u javnosti tih dviju zemalja o „interesovanju koje vlada u Sjedinjenim Državama“ za jačanje uzajamne saradnje i odnosa s Beogradom i Zagrebom. Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić imali su, naravno, vlastitu interpretaciju tih razgovora ali je za njihovo razumijevanje i dimenzioniranje uvijek korisno pogledati kako su oni predstavljeni u zvaničnim saopštenjima Bijele kuće (jer u američkim medijima o tome gotovo nije bilo riječi). Tako je Tramp u razgovoru s hrvatskom predsjednicom naglasio američku podršku stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu; tražio od nje „da uradi sve što je moguće za regionalno pomirenje“ i podržao nastojanja za diversifikaciju energetskih izvora (čitaj: smanjivanje zavisnosti od ruskih energenata). Pens je – opet po zvaničnoj američkoj verziji – istakao značaj jačanja bilateralnih odnosa, podršku nastojanjima Srbije za pridruženje Evropskoj uniji i „napredak u normalizaciji odnosa s Kosovom“.

Da je „regionalno pomirenje“ i „normalizacija odnosa s Kosovom“, ipak, više stvar dobrih želja nego realnih bliskih perspektiva pokazao je upravo uz posjetu Vašingtonu sam predsjednik Srbije kad je bio „i iznenađen i uvređen“ time što je američki ministar odbrane Džejma Matis (James Mattis), čestitajući godišnjicu operacije „Oluja“ hrvatskom ministru odbrane, nazvao tu akciju „veličanstvenom pobjedom“. Istu reakciju u Srbiji je izazvala i izjava generala Matisa na saslušanju povodom izbora za ministra odbrane kako je Kosovo „primjer šta se desi kad se međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Državama, posveti odbrani svojih interesa i vrijednosti“ i kako će američki vojnici – trenutno njih 650 – ostati na Kosovu u sastavu KFOR-a sve dok „odbrambene snage Kosova ne budu u stanju da se brinu o sigurnosti kod kuće i teritorijalnoj odbrani“.

Koliko je američki predsjednik puta pomenuo u svojim izjavama zemlje Zapadnog Balkana? Nijednom.
Koliko je američki predsjednik puta pomenuo u svojim izjavama zemlje Zapadnog Balkana? Nijednom.

To što se u srpskoj javnosti o međunarodnoj intervenciji govori isključivo kao o „agresiji NATO-a“ i što se ruski veto na osudu genocida u Srebrenici proslavljao veo „velika pobeda“ – a u Republici Srpskoj se i službeno zabranjuje da se u školama spominje opsada Sarajeva i međunarodnopravno osuđeni genocid – neće doprinijeti ni razumijevanju sa svijetom ni regionalnom pomirenju. Predsjednik Srbije je neke od nesporazuma s američkim zvaničnicima pripisao slabostima u lobiranju i najavio veće angažovanje na tom planu kao da bi plaćeni lobisti mogli retroaktivno promijeniti sliku, na primjer o devedesetima, koju su mnogi uticajni akteri američke politike – uključujući i Matisa – ponijeli iz ličnog angažovanja na Balkanu i koja je zabilježena u značajnim knjigama i dokumentima iz kojih se o tome uči na američkim univerzitetima. Nastojanje da se lobiranjem promijeni slika o nama iz devedesetih je unaprijed promašena investicija: ključ je regionalna stabilnost i evropska perspektiva.

A zanimljiv odgovor na pitanje iz prve rečenice o „zanimanju za nas u Americi“ nudi web stranica BBC World News koja omogućuje instant odgovor na pitanje „koliko je puta predsjednik Tramp spomenuo vašu zemlju za prvih šest mjeseci predsjednikovanja“ u svojim komentarima na Twitteru.

Ukucajte Srbija – nijednom, Hrvatska – nijednom, Bosna i Hercegovina – nijednom, Kosovo - nijednom. Za to vrijeme Rusiju je spomenuo 48 puta, Kinu 19, Sjevernu Koreju 18, Japan 13, Meksiko i Australiju po 8, Siriju i Kanadu po 7, Iran i Poljsku po šest puta. Osim ovih Top 10 spominjao je još 26 zemalja.

Iz bosanske i šire balkanske perspektive – to što odavno više nismo ni blizu vrhu liste zemalja „zanimljivih“ američkom predsjedniku i što u Vašingtonu povodom dolaska novih administracija nema više cjelodnevnih ili čak višednevnih skupova akademskih, diplomatskih, vojnih i obavještajnih eksperata za Balkan i nije tako loše. Pored ostalog – to pokazuje postojanje saglasnosti i kontinuiteta u američkoj politici prema regionu: Sjedinjene Države žele da vide zemlje Zapadnog Balkana integrisane u Evropsku Uniju i NATO; podržaće njihova nastojanja i evropske partnere na tom putu; nastaviće da bdiju nad bezbjednošću regiona.

Iz Vašingtona sa zabrinutošću prate nesporazume među susjedima na Balkanu
Iz Vašingtona sa zabrinutošću prate nesporazume među susjedima na Balkanu

Gledano iz Vašingtona – za četvrt vijeka, od 1990, postignuto je dosta toga što omogućuje da se angažovanje na Balkanu svrstava u rijetke „priče o uspjehu“. Slovenija i Hrvatska su u Evropskoj uniji a osim njih još i Crna Gora i Albanija su članice NATO-a, Kosovo je priznato od 114 država, uključujući i 23 članice Evropske unije, a primljeno je i u članstvo Svjetske banke i Svjetske fudbalske federacije.

Od negativnih trendova – sa zabrinutošću se prate nesporazumi među susjedima, nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar Bosne i Hercegovine i obnavljanje miješanja iz susjedstva u vezi s ustavnim uređenjem države; opstrukcije Rusije uz njeno insistiranje u međunarodnim tijelima kako euroatlantska perspektiva nije i jedina opcija budućnosti zapadnobalkanskih zemalja.

Dobar američki poznavalac balkanskih prilika želio bi da vjeruje kako Vašington, zaokupljen drugim krizama i regionima, neće dići ruke od Balkana jer, kako kaže, u nedavnoj posjeti Beogradu primijetio je kako s neizvjesnostima poslije Brexita privlačnost Evrope slabi, Sjedinjene Države su se praktično povukle a Rusija nije baš privlačna perspektiva. „Ostalo je samo beznađe“.

//////////////////////////////

Pitanje diplomatskog statusa Centra u Nišu uskoro na dnevnom redu Vlade, obećava Dačić

Svi lobisti Ruskog humanitarnog centra - Radio Slobodna Evropa

///////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 21. juli/srpanj 2017.

////////////////////////////
/////////////////////////////////////


DODIK VAN SEBE: Beogradski 'Danas' ga nazvao 'produženom rukom genocida', sve će da ih tuži!

DODIK VAN SEBE: Beogradski 'Danas' ga nazvao 'produženom ...

////////////////////////

Opozicija negoduje i poručuje Dodiku: Pozovi Čovića na komemoraciju Srbima koji su stradali od ustaša

Predsjednici nekoliko opštinskih odbora SDS iz općina u RS koje se graniče sa Hrvatskom, oštro su se danas usprotivili izjavi predsjednika SNSD, Milorada Dodik,a da će srpske interese u Savjetu [...]

///////////////////////////

20.07.2017.

VJEČITO PLAĆANJE REKETA PROŠLOSTI

Vječito plaćanje reketa prošlosti


Zlatko Dizdarević

Autor
17.7.2017. 



Image result for zlatko dizdarevic

//////////////////////////

Izdvajamo

  • »Neće nas politički manijaci osiromašivati zarad njihovog spašavanja guzice, jer ako bude kakve-takve države, njih neće biti«.

.............................

Plodovi prevare BiH sa ciljem njenog daljeg slabljenja dozrijevaju. Paradoksalno je da njeni stanovnici to najmirnije promatraju. Kao drogirani

Puno je toga već napisano, i ponavljano, o nemoći Bosne i Hercegovine da se definitivno artikulira kao država, onoliko koliko to minimalne pretpostavke za opravdanje tog naziva traže. Knjige su napisane temeljem različitih analiza, studija, individualnih i kolektivnih zaključaka i procjena zašto je to tako. Gdje su objektivni ili krivo tumačeni povijesni razlozi, gdje današnji vanjski, a gdje unutrašnji.

Mnogo je u tome bilo neznanja i neshvatanja ovdašnje realnosti, a mnogo planskog opstruiranja i ciljeva kojima moguća funkcionirajuća, složena, uređena država ne odgovara. U svemu ovome, poražavajuća je posebno temeljna činjenica: reakcija stanovnika te formalno postojeće države bez unutrašnjeg suvereniteta, uz onaj vanjski s međunarodnim priznanjem, zastavom i vanjskim granicama, na sve ovo sasvim se približila granici iza koje je izvjestan samo razlaz. Ako se puno toga temeljno ne promijeni. Posebno među samim stanovnicima zemlje u odnosu na njih same. Kako prošlost kazuje, uz postojeći »raspored unutrašnjih snaga«, taj razlaz može biti samo »necivilizacijski«.

Šta se to toliko »presudno« desilo baš sada da bi se ovako razmišljalo na više »šutljivih« strana u Bosni i Hercegovini. Zapravo ništa novo, kapitalno. Samo se, po običaju, čovjek probudi jedno jutro u svemu što je prividno isto a ipak, drugačije. Osjećanja pritisnuli jad i poniženosti pred saznanjem koliko se stvarnost šprda s onim što se u sebi nosi kao minimum preostalog digniteta. Barem onog koji je svojevremeno postojao i bio neupitan.

Ovakva osjećanja proizvela je i vijest minule srijede iz Trsta, sa skupa dobrohotnih Evropljana, navodno zabrinutih za tzv. Zapadni Balkan. Pa bi da se novcima olakša pogurivanje »nedozrelih« iz regiona na sporedni kolosijek Unije, pošto za glavni nisu. Bruxelles bi, kao, proširenje, ali mu potencijalno novo društvo baš i ne odgovara. A ni sa sobom ne znaju šta bi. Htjeli bi da šest potencijalnih članica ne ašikuju s protivnicima, Rusima, Turcima i islamistima, da se zatvore nove rute izbjeglica »odande« a da taj Balkan, ipak, ostane pod kontrolom. Pa eto neka imaju za sebe malu Uniju. To će se platiti, novac nije problem, njime se sve može…

Ovo, ipak, nije osnovna tema i razlog pominjanja frustracije nad državom. Ono što jeste, povodom novca i političke dobrohotnosti u Trstu na samitu s Merkelovom kao svojevrsnim domaćinom (inicijativa »Berlin plus«) te idejom da se milijardama eura stimulira klub šestorice (Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija) da ostanu tamo gdje su, jeste storija o Bosni i Hercegovini unutar svega toga. I posebno o njenim građanima sada već mazohističkog mentaliteta. Jer čak i kada im se u svom jadu siromaštva, osim kleptomanske manjine, ponude džaba novci – zaboravimo sada motive, koncept i pozadinu – ideja ne pije vode. Naprotiv, naša je samoubilačka mitologija važnija i uzvišenija. Ješćemo kamenje, ali će biti kako mi njima kažemo, a ne oni nama.

Već je poznato kako je u okviru cijele te operacije »Berlin plus« dio programa koje će Evropa sufinansirati velikim novcima biti u oblasti transporta i razvoja saobraćajne infrastrukture. Na tom terenu, mjesecima se već dogovaralo i dogovorilo da četiri projekta u toj oblasti budu na terenu BiH (plus jedan u Srbiji i jedan u Makedoniji). Tri su se odnosila na izgradnju magistralnih puteva, dva u Federaciji BiH, jedan u Republici Srpskoj. Četvrti je projekt obnova, proširenje i modernizacija luke Brčko. U pitanju je, ukupno, aktiviranje blizu 300 miliona eura! Cijeli posao mora biti vođen i koordiniran kroz novoformiranu Transportnu zajednicu. Sadržaj Ugovora o njenom djelovanju je detaljno dogovoren i usaglašen.

U samoj završnici cijelog dogovora, u Trstu, ispostavlja se da Bosna i Hercegovina ne može da potpiše Ugovor o pristupu Transportnoj zajednici, što znači da je nema u cijelom projektu. Razlog je, ukratko, što Dodik i Republika Srpska žele da su država, a ne jedan entitet unutar države. Ili, još jednostavnije, novi potez je povučen kako bi se i ovoliko Bosne i Hercegovine koliko je ima – kompromitiralo na svakom koraku.

Manje su važna tzv. »objašnjenja« iz Banjaluke prema kojima nije da oni projekte neće, samo im je uslov da Zajednicom kojim predsjedavaju zemlje učesnice, kada dođe red na BiH, rukovode naizmjenično tri ministarstva transporta. Jedno sa nivoa BiH i dva entitetska! Šaljivđije kažu, »ovo je Dodikov znak velikog popuštanja, jer ipak priznaje državno ministarstvo kao jednako entitetskom…« U cijeloj šprdnji se lako shvata da uz ovakva uslovljavanja BiH kao cjelovita država naprosto neće ući u Transportnu zajednicu. Jad nije samo u tome što se lider dejtonskog entiteta drznuo da Bruxellesu postavlja uslove o tome kako će i kome davati novce za razvoj, već i zato što Evropljani očito nemaju snage da kažu glasno kako RS i Federacija nisu države.

Nije ovaj Dodikov potez samo po sebi nov. Njegova igra je poznata, zategne se konopac do kraja i proizvede gnjev, a onda se kobajagi »popusti«, i eto Dode u Bruxellesu kao »razumnog političara«. Razlog za frustraciju i nije u spoznaji da se sve ovo može samo zato što »lideri« BiH tako zamrzavaju status quo u zemlji umjesto poticanja bilo kakvog napretka, pa i onog prema Evropi. To im još jedini preostali osnov osiguranja opstanka na vlasti. Gora je spoznaja što su im podanici do te mjere i na svaki način eutanazirani da im je sve, pa i vlastito ubrzano otklizavanje u bijedu, normalno i logično ako tako kažu čuvari njihovog identiteta kojeg crpe tamo gdje im vođe kažu.

Moglo bi se, naravno, o razlozima odbijanja gradnje komunikacija u BiH razgovarati na razne načine. I na one koji su zdravoj pameti perverzni, a političkim kriminalcima jasni: Ne smije se »raja« povezivati, ne smije se brzo stizati iz Banjaluke u Sarajevo i obratno, ili iz Mostara u Sarajevo, iz Sarajeva u Tuzlu ili Višegrad, iz Trebinja u Zenicu, do mora preko Tjentišta itd. Naviknut će se ljudi pa će im možda jednog dana biti korisno, ili lijepo, ili ne daj Bože normalno povezivati se i zajednički promišljati neku budućnost bez vječitog plaćanja reketa prošlosti. No, da za sada i ne idemo toliko daleko, puno ih je ionako danas koji će ovo nazvati bogohuljenjem.

Pitanje je jednostavnije: šta je to što ljude, bez obzira na ideološka, politička, nacionalna, vjerska ili ko zna kakva sve legitimna uvjerenja i pripadanja tjera da pristaju na dalje osiromašivanje samo zato što je neko ko se već enormno obogatio preko njihovih leđa smislio novi pasjaluk u svoju korist, na isti način kao i do sada. Šta je to, sasvim precizno, što ovaj put građane u Republici Srpskoj tjera da se odreknu više od pola milijare maraka za početak, i time pristanu na ludilo tipa – ma neće ako nije po mome, pa makar crk’o! Šta je to što, ovaj put građane Federacije sprječava da ih makar nekoliko stotina izađe na ulicu, kad neće »lideri«, da kažu: »Neće nas politički manijaci osiromašivati zarad njihovog spašavanja guzice, jer ako bude kakve-takve države, njih neće biti«.

Primjećuje li iko, još preciznije, kako su se istog dana kada su Bosni i Hercegovini zalupili pred nosom vrata Transportne zajednice, uz mizerne optimističke poruke bh delegacije u Trstu kao da se ništa nije desilo, u Mostaru sastali Dragan Čović i Milorad Dodik i dogovorili se šta i kako dalje. Da ne bude nedoumica ovim povodom, objelodanjen je dogovor njih dvojice da »HDZ u Parlamentu BiH ne glasa nikad za pitanja za koja SNSD (Dodikov) kaže da su protiv interesa Republike Srpske…« A treći koji je kobajagi izvan ove priče, Izetbegović, poručuje javnosti nešto što doista vrijeđa elementarnu pamet: »Možda Čović ubijedi Dodika da odustane od blokada…« Danas je ovako a sutra, ide druga varijanta iste prevare – uvijek dva protiv jedan!

Ovdje doista nema smisla pominjati Evropljane i recimo Visoku predstavnicu za vanjsku politiku, Mogherini. Dirljiva je izjava uoči Trsta kako joj je Dodik obećao da će biti »konstruktivan«. I bio je, u korist daljeg urušavanja ovoga što je ostalo od BiH. Na zadovoljstvo mnogih destruktivaca, svjesnih ili nesvjesnih svoje uloge u tome.

Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine, ma kome pripadali a očigledno sebi ponajmanje, omađijani dopinzima raznih vrsta, izgubljena su generacija za ikakav preokret. Ovi koji dolaze sve više liče njima, a oni koji to ne žele ili su već otišli ili se pakuju za odlazak. Nemoć samoodržanja postala je dominantna i već je stanje duha.

Plodovi prevare BiH sa ciljem njenog daljeg slabljenja dozrijevaju. Paradoksalno je da njeni stanovnici to najmirnije promatraju. Kao drogirani.

 Novi list

20.07.2017.

DINKO GRUHONJIĆ: OD KONCENTRACIONOG LOGORA U BOSNI I HERCEGOVINI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI

DINKO GRUHONJIĆ: OD KONC LOGORA U BOSNI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI


DINKO GRUHONJIĆ

Autor
20.7.2017. 



DINKO GRUHONJIĆ: OD KONC LOGORA U BOSNI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI


!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Izdvajamo

  • Srbija je logor za ratne zločince, koji se po njemu nesmetano kreću, jer ogromna većina ne samo građana, već i onih koji se ko fol iz opozicionih redova bave politikom, to prihvata i odobrava, pošto su “naši”. Srbija je zemlja sa najvećim brojem nekažnjenih ratnih zločinaca po kvadratnom kilometru.

...............................................

Kako se logor iz devedesetih vratio kući dvehiljaditih

Beogradski nedeljnik NIN u novom broju izašao je sa naslovnom stranicom na kojoj je fotografija ulaza u koncentracioni logor Aušvic sa natpisom “ARBEIT MACHT FREI” (Rad oslobađa), ispod čega dominira naslov “Radni logor Srbija”. Inspiracija je bila jasna, reč je o štrajkovima u firmama Fijat, Gorenje, Goša, itd. koji su ovih dana bili, ili su još uvek u toku, u Srbiji. Radnici štrajkuju jer je mudro srbijansko rukovodstvo zemlju “izreklamiralo” kao zemlju jeftine radne snage, kao “evropski Bangladeš”, da oprosti Bangladeš. Inspiracija uredništva NIN-a je, dakle, bila jasna mada ne baš i s(p)retna, ali su potom usledile brojne interpretacije, mahom nedotupave i neukusne, u čemu su prednjačili čelnici i četnici Vučićeve Srpske takozvane napredne stranke.

Genocidna politika

Stara radikalka Maja Gojković, danas predsednica Skupštine Srbije, veli da je takva naslovnica “uvreda za Srbiju i za sve žrtve nacizma”. “Bezobzirno, necivilizovano i bolesno poređenje Srbije sa nacističkim logorima, u kojima su na najbrutalniji način mučeni i ubijani milioni ljudi, nema nikakve veze sa slobodom medija, niti se ovakav postupak može time pravdati”, izvolela je izjaviti Maja Gojković. Za one mlađe, a naročito za one sa kraćim pamćenjem: reč je o istoj osobi koja je devedesetih godina 20. veka veoma dobrovoljno saučestvovala u sprovođenju politike krvi i tla balkanskog kasapina Slobodana Miloševića.

I šta je takva politika proizvela? Upravo koncetracione logore na tlu Evrope, po prvi put nakon Drugog svetskog rata. Proizvela je i politiku tzv. etničkog čišćenja, što je eufemizam koji se odomaćio kako se ni u “regionu” niti u onom delu međunarodne zajednice koji ima nečistu savest, zbog dugogodišnjeg žmurenja na Miloševićeve pokolje, ne bi morala izgovarati reč “genocid”. Maja je dakle Gojković bila direktna saučesnica u sprovođenju genocidne politike, koja je dovela do 130.000 mrtvih, miliona raseljenih i miliona zauvek unesrećenih postjugoslovena. I ne samo da se ta Maja Gojković protiv nje nije bunila, već je u njoj duboko uživala, kako samo zločinci to umeju. Bila je verna pratilja vojvode Šešelja, koji je danas radikalski poslanik u Skupštini Srbije kojom predsedava ista ta “napredna” Maja Gojković.

NIN naslovna

Naslovnu stranu novog NIN-a osudio je i šef poslaničke grupe Vučićevog SNS-a, prostačina koja se kliče Aleksandar Martinović. “Rođenu državu u kojoj živiš, deca ti žive, primaš platu, porediš sa Aušvicem… To je vrhunac licemerja u kojoj se davi takozvana demokratska emancipovana Srbija“, moralizirala je moralna nakaza od Martinovića. Pogađate, reč je, takođe, o bivšem radikalu, vatrenom pristalici ideje “velike Srbije”, podržavaocu koljačkih pohoda iz devedesetih godina, još jednom četničkom pažu ćosavog vojvode Šešelja.

U brojnim komentarima na društvenim mrežama, Srbija se raspolutila na one koji su “za” i “protiv” NIN-a. Sam se NIN nakon brojnih reakcija izvinio čitaocima: “Naslovna strana novog broja NIN-a izazvala je brojne reakcije. Apsolutno nam nije bila namera da uvredimo žrve holokausta, već isključivo da kritikujemo Vladu Srbije za nepoštovanje važećih zakona o radu i štrajku, koje je sama predložila. Svejedno, očito je da postoje čitaoci koje je povredila provokativna ilustracija na naslovnoj strani i njima se izvinjavamo”, naveli su glavni urednik NIN-a Milan Ćulibrk i kolegijum redakcije.

Radni logori za sopstveno stanovništvo

Što se mene tiče, nemam nikakvog razloga da sumnjam u namere redakcije, tim pre što i kolegu Ćulibrka i druge i lično poznajem. Što se “naprednjaka” tiče, njima niko nema razloga da se izvinjava nikada i ni za šta. Što se žrtava holokausta i njihovih potomaka tiče, sasvim je jasno da su se mogli osećati povređenima, te je izvinjenje NIN-a na mestu. Ali, u svim tim silnim komentarima, reakcijama, optužbama i odbranama nekako promiče ono što jeste suština: kako i zašto je Srbija postala “evropski Bangladeš”, zemlja jeftine radne snage, u kojoj radnici neretko nose pelene jer im spekulativni strani investitori ne dozvoljavaju ni u toalet da odu tokom radnog vremena?

Kako je, dakle Srbija, od proizvođača koncentracionih logora iz devedesetih godina prošlog veka došla do toga da postane “radni logor” za sopstveno stanovništvo iz koga glavom bez obzira beži svako ko ima barem neki zanat u rukama pa da se domogne “mrskog” Zapada? Kako se logor iz devedesetih vratio kući dvehiljaditih? Ogromna većina komentatora, smatrača i dežurnih tviterskih moralizatora ne povlači ovu paralelu, iako je toliko očigledna. Možda je ne vide, što je užasno. Ili je namerno prećutkuju, što je odvratno ali možda manje užasno.

Kako, uostalom, ovi koji sada vladaju i mogu vladati bez da osmisle neke logore? Ili još bolje: kako je moguće da oni i dalje vladaju? To su suštinska pitanja na koje srbijansko društvo, ogrezlo u direktnom, moralnom ili metafizičkom saučesništvu u zločinima devedestih – mora odgovoriti. U stvari, i ne mora, kao što očigledno i ne želi. Ali, onda je cena jasna i zove se dugo, sporo truljenje od kojeg se smrad širi celim regionom i celom Evropom.

Licemerni vapaji

Licemerni su zato vapaji nad radnicima i radnicama koji za bedne novce rade u pelenama kod bezdušnih poslodavaca. Užasno je licemerno analizirati Srbiju kao običnu tranzicionu zemlju. Svi oni koji prećutkuju da je Srbija postgenocidna država, koja je oglašena krivom kao prva država na svetu koja nije sprečila genocid (u Bosni i Hercegovini), rade u korist ovih koji su sada na vlasti. A na vlasti su redom: Aleksandar Vučić, osoba koja je pretila ubijanjem 100 Muslimana za jednog Srbina. Ta pretnja se, podsetimo, i te kako obistinila. Ivica Dačić, osoba koja je bila portparol režima Slobodana Miloševića, prvog genocidnog nacionalsocijalističkog režima na prostoru Evrope nakon Drugog svetskog rata. Dragan Marković Palma, najbliži saradnik pokojnog Željka Ražnatovića Arkana, kriminalca i masovnog ubice.

Do juče je predsednik Srbije bio Tomislav Nikolić, četnički vojvoda koji se okitio tom “titulom” na Romaniji, u vreme genocida nad Bošnjacima koji se metodom blickriga odvijao u Podrinju, Bosanskoj krajini i širom BiH. I još mnogo, mnogo njih takvih vlada Srbijom. To su i svi oni ratni profiteri, koji su prvi milion stekli jer su lešinarili oko odrubljenih glava i preklanih vratova, nad primarnim, sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama. Kapital im je nedirnut. Svi oni UDBA-ši, KOS-ovci i ostali vojni i policijski visoki oficiri, koji su masovno na slobodi, bez trunke mogućnosti da im se ikada sazna za ime a kamoli za odgovornost. Na kraju krajeva, i svi oni takozvani ultralevičari, koji danas takođe trube o “trulom kapitalizmu”, kao da je u tome uopšte poenta i kao da ovo ovde ima uopšte ikakve veze sa nekakvim “kapitalizmom”. I oni veoma glasno ćute o genocidu iz devedesetih.

Eto još jedne analogije: Srbija je logor za ratne zločince, koji se po njemu nesmetano kreću, jer ogromna većina ne samo građana, već i onih koji se ko fol iz opozicionih redova bave politikom, to prihvata i odobrava, pošto su “naši”. Srbija je zemlja sa najvećim brojem nekažnjenih ratnih zločinaca po kvadratnom kilometru.

I to je ono što je NIN, po svoj prilici nesvesno, poručio ovdašnjoj javnosti i “eliti”. Na ovom mestu valja se prisetiti šta je napisao Primo Levi: “Uvek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni koji stoje i gledaju“.

Avangarda

20.07.2017.

DRAGO BOJIĆ : PAD U AMBIS NELJUDSKOSTI

Drago Bojić: Pad u ambis neljudskosti


 Drago Bojić

Autor
19.7.2017. 



Drago Bojić: Pad u ambis neljudskosti

////////////////////

Izdvajamo

U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva

..........................

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci

Piše: Drago Bojić

Ljudsko biće sadrži u sebi mnoštvo čudovišta koja se oslobađaju pri svakoj povoljnoj okolnosti, kaže na jednom mjestu francuski sociolog Edgar Morin, našoj javnosti poznat po kritičkim pismima „ocu modernoga velikosrpstva“, Dobrici Ćosiću. Tih „povoljnih okolnosti“, smatra Morin, nikad ne nedostaje izopačenim ljudima, onima što su zagušili svoje savjesti, prihvatili opće moralno posrnuće kao svoje i zaodjenuli se u barbarstvo.

Čovjek raspolaže neiscrpnim rezervoarom zla i uvreda, pa kad nekoga želi teško uvrijediti onda vrijeđa mrtve, nevino ubijene, koristi „povoljnu okolnost“ smrti, jer zna da su upravo tu ljudi osjetljivi i ranjivi. Mrtvih ljudi nema, nezaštićeni su, ne mogu se braniti, izručeni su na milost i nemilost živima. Može ih se vrijeđati, mrziti i prezirati, opravdavati njihova stradanja i zlurado se naslađivati njihovim najbližima koji tuguju za njima.

Svako obilježavanje obljetnice genocida u Srebrenici prati poricanje genocida, vrijeđanje mrtvih i živih i monstruozno solidariziranje sa zločincima. Kad to čini grupa nacionalno ostrašćenih i nacionalizmom opijenih „zavetnika“, to, nažalost, i ne začuđuje u društvu posvemašnjeg potonuća u etničku mržnju. Ali kad to čine intelektualci, novinari, književnici, predstavnici medija i politike, učitelji vjere, svećenici, dušobrižnici, onda se to posrnuće u ambis neljudskosti ne može prepustiti zaštitničkoj ignoranciji i šutnji prezira. Ove godine je u tome, čini se, najdublje potonuo mostarski književnik i obraćeni republičko-srpski novinar, poskokovac i politički herceg-bosanac, Veselin Gatalo.

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci. Gatalove tekstove objavljuje portal Studentskog centra Sveučilišta u Mostaru (Pogled.ba) što ukazuje da se urednici tog portala slažu s njegovim stavovima i što je još jedan pokazatelj stanja ne-duha na tom sveučilištu. Pa i nakon što su mu neki, vjerojatno sjećajući se njegove mostarske epizode socijalno angažiranog alternativca, dobronamjerno pokušali „otvoriti oči“ i ukazati na monstruoznost njegovih stavova o Srebrenici, poslije čega bi se razuman čovjek bar postidio i zašutio, ako se već ne bi javno pokajao, on se ne zaustavlja i tone sve dublje u nečovještvo.

Već spomenuti sociolog Morin smatra da su okrutnost i bešćutnost nešto najužasnije u ljudskom biću. Okrutnost može proizlaziti iz nedostatka, iz viška ili iz zločinstva. Nedostatak može biti rezultat neosjetljivosti, ravnodušnosti, neznanja, nesvjesnosti, mentalne zaostalosti. Višak se manifestira kao neumjerenost popraćena nerazumnošću, uvjerenjem da posjedujemo dobro ili da smo posjedovani od dobra. Čini se da se i manjak i višak spajaju kod negatora genocida u Srebrenici i uopće kod ljudi koji žele umanjiti, relativizirati ili zanijekati ljudsku patnju i koji ne pokazuju nikakav pijetet prema žrtvama i nikakvu osjetljivost za one koji pate.

Treća vrsta okrutnosti proizlazi iz zločinstva i odnosi se na one koji su direktno odgovorni za stradanja ljudi, za maltretiranja, silovanja, masakre, ubijanja i kojima je zlo postala druga narav – suština njihove egzistencije. Patnje žrtava i njihovo nevino stradanje kod zločinaca i zlih ljudi stalno pojačava njihovu mržnju i okrutnost, jer ih nevinost žrtava, nesreće i tuge njihovih najbližih stalno podsjećaju na zlo koje su učinili, s kojim se poistovjećuju i koje opravdavaju. To ih dodatno razdražuje, razbješnjuje, dovodi do patološkog ludila, pa umjesto priznanja zločina i kajanja, oni se nastavljaju svirepo iživljavati nad mrtvima vrijeđajući njihove najbliže.

Nehuman i nemilosrdan odnos prema mrtvima drugih, puno govori o ljudima, o njihovom nekarakteru. Takav odnos prema nevino ubijenima ne prati nažalost samo Srebrenicu, nego sva ljudska stradanja u ovoj zemlji i na ovim prostorima. Odsutnost elementarne ljudske osjetljivosti za patnju drugih, vjerojatno je i najbolnija i najužasnija karakteristika bosansko-hercegovačkog ali i svih društava, etničkih zajednica i pojedinaca u regiji. Deklarativnog a lažnog, praznog i nepoosobljenog humanizma je previše, empatije gotovo da nema.

Neki će se možda i solidarizirati s patnjom ljudi u raznim dijelovima svijeta, ali će posve ravnodušno i hladno šutjeti o patnji koja se dogodila ili događa u njihovoj blizini, koja pogađa njihove susjede, za koju su i sami odgovorni. Lakši je kozmopolitski humanizam pokriven uzvišenim načelima morala i religije, nego konkretna solidarnost u vlastitoj kući, na poslu, u vlastitom selu ili gradu. Lakše je patetično i neobvezatno suosjećati s nepoznatim ljudima iz dalekoga svijeta nego s ljudima koji žive među nama i koje svakodnevno susrećemo. Moguće je primjerice suosjećati s nastradalim ljudima u Srbiji, Hrvatskoj, Turskoj ili nekoj drugoj „dragoj“ zemlji, i istodobno negirati genocid u Srebrenici, ismijavati stradanja ljudi, mrziti i prezirati i mrtve i žive.

U svojim Razmišljanjima o židovskom pitanju, pokušavajući shvatiti zašto ljudi mrze i preziru Židove, francuski filozof Jean-Paul Sartre na jednom mjestu zapisuje i ove užasavajuće riječi: „Neki čovjek može biti dobar otac i dobar muž, savjestan građanin, profinjen i načitan, filantrop, i k tome, antisemit. Može voljeti ribolov i ljubavne užitke, biti tolerantan kad je riječ o religiji, prepun velikodušnih ideja o stanju domorodaca u središnjoj Africi i, k tome, mrziti Židove.“ Kako bolna i uznemirujuća dijagnoza patološke mržnje koja proizlazi iz razorenog uma i ugašene humanosti.

Čovjek može biti dobar i bolji, ali je i ponor čovjekova zla u koji može upasti nesaglediv. Da, moguće je biti uljuđen i ljubazan građanin, i istodobno prezirati patnje ljudi. Moguće je u javnosti hiniti velikodušnost, otvorenost za druge, podržavati dobre ideje i sudjelovati u građanskim inicijativama, i istodobno mrziti i prezirati druge i drugačije. Moguće je biti obrazovan, društveno angažiran intelektualac i opet patološki mrziti druge. Moguće je živjeti mirnim porodičnim životom, poštivati društvene konvencije, posjećivati izložbe, koncerte, predstave, i opet mrziti druge. Moguće je biti član akademskih zajednica, književnih društava, čitati dobru literaturu, slušati kvalitetnu muziku, i opet mrziti druge. Moguće je deklarativno zastupati građanske, socijaldemokratske, liberalne ideje, zauzimati se za prava ljudi i prava životinja, i opet prezirati i mrziti druge. Sve to mogu u sebi spajati ljudi pogažene ljudskosti i izopačenog uma, oni što su ugušili svoju savjest i koji bestidno uživaju smišljajjući kako napakostiti nekome. Patnja nikoga ne čini boljim, ali solidarnost u patnji drugoga mjera je humanosti.

Mi s drugim ljudima, kaže na jednom mjestu katolički teolog Karl Rahner, ne dijelimo samo politiku i profanu povijest – „povijest propasti“, nego i „povijest spasenja“ u kojoj svi ljudi pripadaju jedni drugima, u kojoj nitko nije beznačajan i u kojoj je svatko za svakoga važan i odgovoran, u kojoj teret krivnje i milosti svatko nosi ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Što je u jednom čovjeku pretrpljeno, isplakano i ispaćeno, to je za sve ljude od odlučujuće važnosti. U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva.

20.07.2017.

ĆAMIL DURAKOVIĆ 'ODGOVORIO' NA DISKRIMINACIJU BOŠNJAKA

Duraković 'Odgovor' na diskriminaciju Bošnjaka


Mi jesmo povratnici, ali naša djeca nisu: Ćamil Duraković

Image result for camil durakovic
Mi jesmo povratnici, ali naša djeca nisu: Ćamil Duraković

///////////////////////////////////

Ćamil Duraković, bivši načelnik Srebrenice najavio je formiranje nove nevladine organizacije pod nazivom 'Odgovor'. Cilj mu je da oni koji su se vratili u Republiku Srpsku govore o svojim problemima, a ne oni koji žive u Sarajevu ili Tuzli.

Istovremeno, Duraković u intervjuu za Radio Slobodna Evropa kaže da mu nije cilj rušenje Republike Srpske, jer je on nije ni kreirao, ali da se želi boriti protiv politike u tom bh. entitetu koja naziva Bošnjake 'okupatorima', što je nedavno izjavio Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske.

RSE: Najavili ste osnivanje organizacije preko koje ćete se boriti za povratnike, a protiv trenutne vlasti u Republici Srpskooj koju predvodi SNSD. Zbog čega ste se odlučili na ovaj korak?

Duraković: To je nevladina organizacija koja okuplja ljude koji žive na prostoru Republike Srpske sa svojim porodicama. To su ljudi koji i 20 godina nakon rata nisu primijećeni kao ravnopravni građani, jer se terminološki koristi da su to povratnici. Svi su zaboravili da ovdje postoje djeca koja su ovdje rođena i koja postaju punoljetna, a o njima niko ne vodi računa.

Milorad Dodik u Bratuncu 7. jula izjavio “da su muslimani finansirani kako bi ponovo okupirali Drinu“
Milorad Dodik u Bratuncu 7. jula izjavio “da su muslimani finansirani kako bi ponovo okupirali Drinu“

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Mi smo htjeli okupiti ljude koje ovaj režim diskriminira, a mi znamo kako je ovdje živjeti. To je inicijativa apolitičnih ljudi i želimo pozvati protiv nečega što prevazilazi bilo kakvu politiku. Čuli ste posljednje poruke Milorada Dodika u Bratuncu koji naziva Bošnjake, koji ovdje žive stotinama godina, okupatorima. To je suprostavljanje takvim politikama, i ne govorim da se radi o režimu, već su to loši pojedinci koji koriste politiku i manipuliraju, kako građane, tako i institucije ovog entiteta i ugrožavaju mir.

RSE: Da li je povod osnivanja ove organizacije taj što niti jedna stranka nije ponudila rješenje za povratnike u Republici Srpskoj?

Duraković: Ono što ja ne vidim ni u jednoj političkoj stranci de facto i de jure žive na ovim prostorima, pa ćete imati slučajeve da neki političari konzumiraju benefite političkih opcija, a oni sami ne žive ovdje, već u Federaciji BiH ili u Srbiji. Želimo sarađivati sa njima kako bi im približili realnu sliku u ovom entitetu.

Duraković: Nas interesuje konkretan život ovdje (na fotografiji - Srebrenica)
Duraković: Nas interesuje konkretan život ovdje (na fotografiji - Srebrenica)

////////////////////////////

RSE: Najavili ste kako se nećete 'baviti patetikom, obećavati da će RS nestati, slati pamflete i političke govore, već širiti svijest o činjenicama'. Šta to konkretno znači?

Duraković: Bošnjaci i Hrvati koji ovdje žive nisu nikakav strani faktor. Rezultat Dejtonskog sporazuma je da je ovaj entitet u okviru države Bosne i Hercegovine i zove se Republika Srpska. Niti je Ćamil Duraković, niti iko od novih generacija potpisao ili kreirao, tako da nam nije zadatak da je brišemo sa bilo kakvih mapa. Nas interesuje konkretan život ovdje, nas koji ovdje živimo i imamo porodice. Mi jesmo povratnici, ali naša djeca nisu, jer su ovdje rođena, odrastaju ovdje i mi želimo da tražimo prava u okviru institucija ovog entiteta.

Najlakše je sa daleke instance govoriti kako je to ovakva ili onakva tvorevina, a nama je ovdje živjeti. Oni ne osjećaju kako je danas Bošnjacima u Srebrenici, Bratuncu, Milićima ili Prijedoru. Želim da kažem da mi hoćemo u okviru ovog sistema da budemo relevantni i imamo svoja ljudska prava. Ne mogu više dva bošnjačka političara u Sarajevu u tv debati pričati o tome kako je mojoj Ajni u prvom razredu u Srebrenici, a oni žive u Tuzli ili Sarajevu i kriju se iza političkih opcija. Naša djeca i omladina koja su se ovdje rodila se ne mogu primijetiti od onih 'ljutih' političkih faca koje uzurpiraju ovaj prostor dvadesetak godina.

RSE: Koliko će vam u ostvarivanju ciljeva biti teže, s obzirom da ćete biti nevladina, a ne politička organizacija i šta konkretno nudite povratnicima?

Duraković: Mi ćemo prvobitno ići na okupljanje ljudi na ovim prostorima, odnosno njihovim potrebama, počev od jezika saslušanja njihovih potreba, i sa time nastupati prema svim političkim opcijama. Sjedište je u Srebrenici, ali smo otvoreni za bilo kakvu saradnju u Republici Srpskoj. Mi ćemo umrežiti javne ličnosti koje mogu doprinijeti našem radu.

RSE: Neizbježno je pitanje finansiranja ove nevladine organizacije. Ko Vas finansira?

Duraković: Mi smo ušli jako spontano u ovo i nas niko ne finansira. Mi ćemo se okrenuti, prije svega, našoj dijaspori i ljudima koje poznajemo. Jako je teško, 22 godine nakon rata sve to postići, jer je i dijaspora izgubila povjerenje u zloupotrebe projekata i inicijativa. Nećemo ići ni prema jednoj politici da nas oni pomažu, jer u tom slučaju nećemo biti neovisni. Zbog toga ćemo se oslanjati na ljude iz biznisa sa kojima sam razgovarao i koji će nam pomoći kako bismo ostali neovisni u našem radu.

///////////////////////////////////////
//////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 20. juli/srpanj 2017.

20.07.2017.

PRIJEDOR OBAVIJEN TUGOM : OBAVLJENA DžANAZA ZA 23 SVIREPO UBIJENE BOŠNJAČKE ŽRTVE

Prijedor obavijen tugom : Obavljena džanaza za 23 svirepo ubijene bošnjačke žrtve

Juli 20. 2017.


Na stadionu “Poljana” (Berek) u prijedorskom naselju Raškovac  završena je dženaza 23 Prijedorčana ubijenih u agresiji na BiH, javlja INS.

Posmrtni ostaci prijedorskih žrtava bit će ukopani u prijedorskoj dolini tuge, na šehidskim mezarjima Kamičani, Rizvanovići, Rakovčani, Bišćani, Zecovi, Čarakovi i šehidsko mezarje Skela u Prijedoru.

Najmlađa žrtva e osamnaestogodišnji Ifet (Fahrudin) Vojniković. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u junu prošle godine u masovnoj grobnici Hozića Kamen na području Bosanskog Novog.

Najstarija žrtva je Šerif (Hasan) Hegić., rođen 1920. godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice Jakarina Kosa 2001. godine. Među žrtvama je i jedna nana Džehva (Hase) Hadžić, rođena 1925. godine.

Ožalošćenim porodicama, prijateljima i komšijama u ime porodica obratila se Azra Kadirić koja je sa sestrom Sarom potresnim glasom pročitala i imena šehida. Kadirić je rekla da u gradu Prijedoru postoji vojska nišana koja svojom tišinom bjelinom i čistoćim prkosi zaboravu.

– Oni kazuju govor koji svako razumije, kazala je Kadirić.

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić kaže da se još traga za oko 800 civila, žrtava bošnjačke nacionalnosti ubijenih na području Prijedora.

– Sigurno je da se na ovom području još nalaze brojne i masovne te pojedinačne grobnice, ali mi, nažalost, nemamo informacija gdje su skriveni posmrtni ostaci žrtava. To imaju počinioci, saučesnici, pomagači, u nekim slučajevima promatrači, ali oni nemaju savjesti da kažu gdje su ubijene prijedorske žrtve – istaknula je Čengić za Fenu.

Posmrtni ostaci civila bošnjačke nacionalnosti na obavljenoj dženazi ekshumirani iz masovnih grobnica Jakrina Kosa, iz koje je ekshumirano 373 žrtve, Koričanske Stijene iz koje je ekshumirano 90 žrtava, kao i masovne grobnice jama Hrastova Glavica na području Sanskog Mosta iz koje su ekshumirane 124 žrtve.

Do sada je pronađeno 2.325 prijedorskih žrtava. Posmrtni ostaci su pronađene na više od 450 različitih lokaliteta, od toga 98 masovnih grobnica. U Šejkovači se trenutno nalaze 323 posmrtna ostatka, koji su ekshumirani u ranijem periodu iz pojedinačnih i masovnih grobnica, a većina posmrtnih ostataka je nekompletna. U Prijedoru se još uvijek traga za 777 žrtava, koje se vode kao nestali.

Spisak žrtava koje će danas naći svoj smiraj u Prijedoru:

1. Ifet (Fahrudin) Vojniković (1973.); 2. Velid (Ramo) Marošlić (1972.); 3. Adem (Sefer) Kešić (1969.); 4. Kemal (Sefer) Kešić (1962.); 5. Edin (Ahmet) Dedić (1969.); 6. Fikret (Rahim) Duratović (1968.); 7. Ermin (Rahim) Duratović (1968.); 8. Safet (Hamed) Avdić (1967.); 9. Sakib (Fehim) Kahrimanović (1966.); 10. Mustafa (Mehmed) Karagić (1966.); 11. Edin (Bećir) Rizvanović (1964.); 12. Suvad (Sadik) Kekić (1963.); 13. Suad (Husnija) Marošlić (1962.); 14. Kemal (Abdulah) Hodžić (1960.); 15. Bajro (Ago) Brakić (1941.); 16. Fehim (Bajro) Brakić (1962.); 17. Emsud (Alija) Kekić (1957.); 18. Teufik (Tahir) Kljajić (1949.); 19. Smail (Osman) Rekić (1943.); 20. Abdulah (Jasim) Kadirić (1942.); 21. Ibrahim (Karanfil) Bačić (1927.); 22. Džehva (Hase) Hadžić (1925.); 23. Šerif (Hasan) Hegić (1920.).. .

(Kliker.info-INS)

////////////////////////////////////

Sarajevski Jevreji za izraelski list Haaretz : BiH je za nas najsigurnije mjesto u Evropi

Kapija stare aškenaske sinagoge u bh. prijestolnici Sarajevu je otključana. Nema sigurnosnih kamera niti detektora metala, nema policijskih vozila ispred. Niko vam čak ni ne zapisuje ime kada ulazite. Ovo

/////////////////////////////

NEMOGUĆA MISIJA ČOVIĆA I DODIKA: HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona pada u Predstavničkom domu, dobiće tek 20 posto glasova! - 2

NEMOGUĆA MISIJA ČOVIĆA I DODIKA: HDZ-ov prijedlog Izbornog ...

///////////////////////

MODNI KREATOR ŠOKIRAO IZJAVOM: 'Deset puta sam spavao s ...

20.07.2017.

OTPOR ČOVIĆEVOJ POLITICI MEĐU HRVATIMA: "HDZ BiH UOPĆE NE SPOMINJE HRVATE U ENTITETU RS-e I NE STAJE U ODBRANU NJIHOVIH INTERESA"

OTPOR ČOVIĆEVOJ POLITICI MEĐU HRVATIMA: "HDZ BiH uopće ne spominje Hrvate u RS-u i ne staje u obranu njihovih interesa"

Banjalučki biskup dr.Franjo Komarica primio je predsjednika Hrvatske stranke BiH Božu Skopljakovića i predsjednika Kluba Hrvata u Vijeću naroda Narodne skupštine RS-a Tomislava Tomljanovića, priopćeno je iz Hrvatske stranke BiH.





- Borba za ustavnu ravnopravnost svih Hrvata na cijelom području BiH i održivi povratak naročito u RS-u su prioriteti Hrvatske stranke u BiH. Takvu orijentaciju smo već potvrdili svojim djelovanjem preko stranačkih zastupnika u Narodnoj skupštini RS-a i borbom za naše povratnike ovdje u RS-u od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas – izjavio je nakon sastanka Skopljaković.

 

Dodao je kako, nažalost, najjača hrvatska stranka, HDZ BiH, križa Hrvate u RS-u i uopće ih ne spominju kod kreiranja važnih zakona kao što je Izborni zakon BiH.

 

Skopljaković je naglasio da u prijedlozima Izbornoga zakona ili zakona o reorganizaciji javnih servisa HDZ BiH uopće ne spominje Hrvate u RS-u i ne staje u obranu njihovih interesa.

 

- Hrvatska stranka i još neke hrvatske stranke se tome moraju enegično suprotstaviti. Našega biskupa heroja dr. Franju Komaricu uvijek smo podupirali i to ćemo činiti i dalje - kazao je predsjednik Hrvatske stranke BiH.

Banjolučki biskup Komarica poručio je kako podupire svaku političku opciju u Hrvata koja se zalaže za povratak Hrvata u RS i koja ravnopravno tretira svakoga Hrvata na cijelom području BiH, priopćeno je iz Hrvatske stranke BiH.

 

 

(FENA/SB)

/////////////////////////////

REAGOVALO TUŽILAŠTVO BiH:  Najavilo žalbu zbog odbijanja optužnice u slučaju referendum

REAGOVALO TUŽILAŠTVO BiH: Najavilo žalbu zbog odbijanja ...

///////////////////////////

///////////////////////////////



//////////////////////////////////
///////////////////////////


Kanabis u Urugvaju od danas u apotekama : Zaživio zakon koji je donio najskromniji svjetski političar

Urugvaj je u srijedu postao prva zemlja u svijetu koja je počela u apotekama  prodavati kanabis u rekreativne svrhe. Zasad je samo 16 apoteka  počelo prodavati taj laki psihodelik. Država u [...]

///////////////////////

 
PODRUČJE OPĆINE FOČA: Pronađeno najmanje pet nekompletnih skeletnih ostataka

PODRUČJE OPĆINE FOČA: Pronađeno najmanje pet nekompletnih skeletnih ostataka

19.07.2017.

BiH ZAUSTAVLJA GRADNJU PELJEŠKOG MOSTA ?

BiH zaustavlja gradnju Pelješkog mosta?



Hrvatska prihvatila bh. zahtjeve i podigla visinu mosta sa 35 na 55 metara

Hrvatska prihvatila bh. zahtjeve i podigla visinu mosta sa 35 na 55 metara

///////////////////////

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je u srijedu Izvještaj o aktivnostima u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta i zadužilo Ministarstvo civilnih poslova da zatraži od Državne komisije za granicu potpuni izvještaj o njenom radu u vezi s razgraničenjem na moru između BiH i Hrvatske.

Ova tačka dnevnog reda dolazi u trenutku kada Parlament Bosne i Hercegovine od bh. vlade traži da pošalje notu Hrvatskoj u kojoj će zahtijevati obustavu svih aktivnosti vezanih za izgradnju mosta, dok se ne postigne obostrana saglasnost oko tog projekta.

Istovremeno, bh. parlament je najavio i da će osnovati posebnu komisiju koja bi trebalo da preispita jesu li ispunjeni svi uslovi pod kojima bi projekt izgradnje Pelješkog mosta postao prihvatljiv za Bosnu i Hercegovinu.

Sve se ovo dešava nakon zajedničke sjednice vlada Bosne i Hercegovine i Hrvatske prije desetak dana u Sarajevu, ali i najave susjedne zemlje kako je dobila novac od Evropske komisije za izgradnju mosta, i sa čijom realizacijom planira početi u ovoj godini.

No, bosanskohercegovački parlamentarci misle drugačije. Oni su, prvenstveno, nezadovoljni odnosom kojeg je Bosna i Hercegovina imala u proteklih deset godina, kada je u pitanju rješenje ovog slučaja.

„Bosna i Hercegovina je takva država koja radi protiv sebe same i naraštaja koji dolaze. Kako je moguće da je temeljna stopa mosta na najvećem luku u teritorijalnim vodama Bosne i Hercegovine? Ko je od naših eksperata učestvovao u projektovanju? Pokušao sam da se raspitam u svim kućama koje se bave tim poslom, kažu niko. Teško našoj djeci bez obzira na ime i prezime i religijsko opredjeljenje, jer mi uništavamo vlastitu zemlju“, poručio je sa govornice državnog parlamenta kada se raspravljalo o ovoj temi poslanik Zaim Backović.

Iako je Hrvatska prihvatila bosanskohercegovačke zahtjeve i podigla visinu mosta sa 35 na 55 metara, te ostavila 200 metara morskog prolaza između središnjih stubova, bh. vlast ne misli da je to dovoljno.

U cijeli slučaj se umiješao i državni vrh koji vodi vanjsku politiku.

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ocjenjuje kako je pored visine mosta neophodno da se Bosni i Hercegovini obezbijedi pravo pristupa otvorenom moru sa najvećim brodovima, što neće biti moguće ukoliko visina mosta ostane onakva kakvu je zamislila Hrvatska.

Pitanje još uvijek otvoreno: Bakir Izetbegović
Pitanje još uvijek otvoreno: Bakir Izetbegović

„Da li je to 55 metara u visinu ili 250 u širinu, neka to procjene stručni ljudi. Mi očekujemo od Vijeća ministara, odnosno Ministarstva prometa, da tu ima jasan stav, temeljen na ekspertizi, a ne na političkim stavovima, tako da je to pitanje još uvijek otvoreno“, kazao je Izetbegović prije dva dana.

No, kako navodi ministar prometa i komunikacija BiH Ismir Jusko, ekspertiza o izgradnji Pelješkog mosta ne postoji. On tvrdi da u ministarstvu nije bilo dokumentacije i korespondencije ministarstva sa hrvatskim ministarstvom oko izgradnje mosta. Prvi put je, kako kaže, dokumentaciju dobio od kolega iz susjedne zemlje i u kojoj je saznao da je bilo osam osoba koje su dale saglasnost na visinu mosta i morski prolaz.

„Ja sada postavljam pitanje - zašto se čekalo deset godina da se ova tema poteže? Zbog čega ovi stručnjaci nisu prije dali odgovore na ova pitanja. Već sam rekao da ću to predati Vijeću ministara i bh. parlamentu i kontaktirati struku o tome da li treba izvršiti reviziju ranije odluke, jer ovo ministarstvo nema pravo da odlučuje o ovako bitnom infrastrukturalnom projektu“, poručuje ministar Jusko.

Pitanje izgradnje Pelješkog mosta dugo godina je bilo otvoreno između dvije zemlje, što ne čudi ako se zna da Bosna i Hercegovina i Hrvatska nikada nisu riješile pitanje granica.

U sve ovo direktno je prije desetak godina bio uključen Damir Arnaut, koji je u to vrijeme bio pravni savjetnik člana bh. Predsjedništva Harisa Silajdžića. On kaže da je tadašnji Kolektivni šef države bio jedinstven u ocjeni kako pošto-poto treba zaštititi bh. granice, ali tada se došlo do spoznaje da ima nekoliko problema.

„Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu Mediterana, možda, čak, i u svijetu, koja nije nikada povukla svoje ravne polazne crte. O tome sam pitao Vijeće ministara, ali sam dobio odgovor da tamo niko ni ne zna šta su te crte. Zbog toga što nikada nismo povukli ravne polazne crte, nismo bili u stanju ni da proglasimo unutrašnje vode Bosne i Hercegovine koje imaju identičan status kopnenom teritoriju BiH. I tu smo jedini.

Nikada nismo zaključili konačni ugovor sa Hrvatskom o teritorijalnim vodama, iz kojeg bi se moglo zaključiti gdje prestaju naše, a gdje počinju hrvatske teritorijalne vode. Hrvatska insistira na ravnim polaznim crtama bivše Jugoslavije i da ima unutrašnje vode na granici sa našim teritorijalnim vodama, što nije dozvoljeno. Zbog toga treba insistirati da Hrvatska promijeni svoj pomorski zakon koji se tiče unutrašnjih voda. Tek tada se može govoriti o Pelješkom mostu“, navodi Arnaut.

Ekspertiza o izgradnji Pelješkog mosta ne postoji: Ismir Jusko,
Ekspertiza o izgradnji Pelješkog mosta ne postoji: Ismir Jusko,

I struka se slaže sa time da je neprihvatljivo za BiH sadašnje rješenje koje Hrvatska nudi kada je riječ o Pelješkom mostu.

„Zabrinjava podanički odnos predstavnika institucija koji po svaku cijenu gledaju da se udovolji susjednoj državi pod motom da nikada veliki brodovi nisu ulazili u Neumski zaljev. Mi hoćemo da gradimo luku koja će primati velike prekookeanske brodove i velike tankere“, ističe Ševal Kovačević iz Pomorskog društva BiH.

I dok pojedini bh. političari kažu kako Bosni i Hercegovini 'vjetar u leđa' treba biti i posljednja odluka Arbitražnog suda vezana za Piranski zaljev, hrvatska strana se još uvijek ne izjašnjava o sve glasnijim bh. zahtjevima da se zaustave aktivnosti vezane za izgradnju Pelješkog mosta, za čiju gradnju odlukom Evropske komisije treba da dobije 375 miliona eura.

//////////////////////////
/////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 19. juli/srpanj 2017.


//////////////////////////////////

Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46050166

Powered by Blogger.ba