Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

22.01.2018.

PROF. USTAVNOG PRAVA: KADA SE PROVEDU PRESUDE EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA, U USTAVU NECE BITI NI BOSNJAKA NI SRBA NI HRVATA

Profesor ustavnog prava Omer Ibrahimagić : Kada se provedu presude Evropskog suda za ljudska prava, u Ustavu neće biti ni Bošnjaka ni Srba ni Hrvata




Kada budu provedene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić Finci. Zornić i Pilav, u ustavu se Srbin, Bošnjak i Hrvat neće uopće pominjati, samo bi se jednom rečenicom reklo da članovi Predsjedništva ne mogu biti iz iste etničke grupe, a time se daje mogućnost i nacionalnim manjinama da konkurišu za šefa države, kazao je za Vijesti.ba c.

– Predsjedavajuća Predstaničkog doma Parlamenta BiH Borjana Krišto uputila je apelaciju Ustavnom sudu BiH u kojoj traži da Ustavni sud zabrani izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Kako gledate na ovu apelaciju gospođe Krišto?

IBRAHIMAGIĆ: Apelacijom osporavaju ustavnu odredbu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine a Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje ustavnost u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, ustave entiteta i ustave kantona. Ono što Ustavni sud nije mogao uradi a to je da proglasi član 4 i 5 Ustava Bosne i Hercegovine da nije u skladu sa Evropskom konvencijom, iz prostog razloga što Ustavni sud ne može da mijenja ustavne odredbe ustava čiji je on Ustavni sud. Onda ne bi bio sud nego zakonodavac. Apelacija koja je otišla je legitimna ali vidjet ćemo kakav će biti rezultat, odnosno ocjena Ustavnog suda.

– Postoje različite interpretacije same presude Ustavnog suda iz decembra 2016.godine. Jedni naglašavaju da je Ustavni sud bukvalno donio odluku kojom se zabranjuje izbor delegata iz svih konstitutivnih naroda u Dom naroda. Da li je to tačno?

IBRAHIMAGIĆ: Ne, ovdje se radi da je Ustavni sud procijenjivao prema Evropskog konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i prema toj povelji Ustavni sud je donio jednu takvu presudu. Međutim sa stanovišta multietničke strukture BiH ta odredba iz Ustava Federacije nije loša, ona na neki način želi da u domu naroda budu predstavnici sva tri konstitutivna naroda. Ako imamo deset kantona od čega su četiri kantona većina Hrvati a u šest kantona većina Bošnjaci to može značiti da se željelo da tu hrvatsku većinu u domu naroda ne čine samo Hrvati iz ova četiri kantona nego da jednostavno imaju pravo i Hrvati sa drugih područja i drugih kantona, ukoliko ih ima izabranih da budu predstavljeni u domu naroda. Mislim da je tu Ustavni sud, tako da kažem, bio na jednoj granici da li da to uvaži ili ne uvaži ili. Dom naroda po mom mišljenju trebao bi da maksimalno predstavlja narode ali u svim dijelovima BiH a ne samo tamo gdje je neko u većini. HDZ uglavnom hoće da Hrvati iz onih kantona gdje nisu u većini ne dolaze u dom naroda.

– Oba doma imaju zakonodavnu funkciju. Da li sada postoji imperativ da se dom naroda pretvori samo u mehanizam zaštite nacionalnih interesa?

IBRAHIMAGIĆ: Mi smo dva entiteta uredili asimetrično. RS je unitarni entitet a Federacija je složena zajednica odnosno entitet. Vijeće naroda u RS nije dom naroda. Ono ima ovlaštenja samo da pokreće postupke vezane za ispitivanje vitalnog nacionalnog interesa. Po mom mišljenju na državnom nivou bi više odgovaralo jedno takvo vijeće ili dom naroda koji bi pokretao samo postupke za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, a da predstavnički odnosno dom građana donosi odluke demokratskom većinom.

– Zašto je kod nas nemoguć taj demokratski proces odlučivanja prostom demokratskom većinom i zašto to ne može biti u BiH?

IBRAHIMAGIĆ: On je disrkriminiran članom 4 i 5 Ustava Bosne i Hercegovine, jer preambuli stoji da su Ustav donijeli Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali i kao građani Bosne i Hercegovine. Prema tome nisu Ustav donijeli samo predstavnici naroda nego i građani BiH. U normativnom dijelu ustava nema nijedne riječi o građanima. Preambula jeste sastavni dio ustava ali u normativnom dijelu čitava vlast je data etnicitetima. To je ono što je fatalno za Bosnu i Hercegovinu kao državu.

– Može li Bosna i Hercegovina funkcionisati sa takvim principom i šta je po Vašem mišljenju rješenje?

IBRAHIMAGIĆ: Ne. Rješenje je u tome da Bosna i Hercegovina može profunkcionirati samo u slučaju da entiteti ne budu etnički entiteti. Zato HDZ traži entitet. Međutim organizacija Bosne i Hercegovine na tri etnička entiteta ustvari znači negaciju nezavisnosti i suverenost Bosne i Hercegovine jer ta tri entiteta hoće da budu države unutar države Bosne i Hercegovine, i one onda objektivno oduzimaju suverenitet BiH. Prema tome ako se provedu presude Evropskog suda za ljudska prava onda bi u tome slučaju građanska komponenta dobila jako mnogo na snazi.

– Da li se zbog toga opstruira provođenja tih presuda?

IBRAHIMAGIĆ: To je osnovni razlog opstrukcija, zato što RS ne želi da prizna Bosnu i Hercegovinu kao državu. Mislim je politika Čovića i Dodika na neki način zakočila taj proces, odnosno ta politika vlasti etničkih grupa. Kada budu provedene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić Finci. Zornić i Pilav, u ustavu se Srbin, Bošnjak i Hrvat neće uopće pominjati, samo bi se jednom rečenicom reklo da članovi Predsjedništva ne mogu biti iz iste etničke grupe, a time se daje mogućnost i nacionalnim manjinama da konkurišu za šefa države.

Nihad Hebibović (Vijesti)

/////////////////////////////////////////////////



Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda ...

//////////////////////////////////////////




KO SMO MI BOŠNJACI? —
21.01.2018.

GORDANA KATANA : NEMA VISE SINOVA ZA RAT

Gordana Katana : Nema više sinova za rat




U protekle 22 godine čak i oni koji površno prate rad Narodne skupštine bh. entiteta Republika Srpska nema čega se nisu nagledali. Od čuvenog noćnog lova po posavskim pustarama poslanika koji su svojim glasovima davnog 18. januara 1998. omogućili da Milorad Dodik bude izabran za premijera, do svađa, vrijeđanja ne samo zasnovanih na različitim političkim uvjerenjima nego i etničkoj pripadnosti poslanika, do blokada parlamenta kojim je pribjegla opozicija prošle godine.

Piše: Gordana Katana (Oslobođenje)

Ali i za one najjačeg želuca vidjeti da u skupštinskim klupama sjede pripadnici kontroverzne organizacije Srbska čast bilo je previše. Bilo je to previše za sve osim za samo skupštinsko rukovodstvo s predsjednikom Nedeljkom Čubrilovićem na čelu. Koji je lakonski poručio da je “očito nekome trebao neki događaj, nekome je nešto zasmetalo i onda su počeli da vrše politizaciju”. Pa iako je ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić kazao da postoje ozbiljne sumnje da je Srbska čast paramilitarna organizacija, Čubrilović je naglasio da “te kvalifikacije jednostavno ne stoje”.

– Nema nikakvih vojnih, ni nikakvih paravojnih formacija, nikakvih uniformisanih ljudi, ustvrdio je Čubrilović.

U istragu šta je u suštini Srbska čast, jer glavni tužilac RS-a Mahmut Švraka ističe da humanitarna organizacija nije, uključila se SIPA i nadati se da će prikupljena saznanja rezultirati i odgovorom. Odgovorom javnosti koja mora da zna da li vlasti RS-a formiraju paravojnu formaciju, čine li to same ili uz nečiju pomoć i, ako je to tako, protiv koga bi njeni jurišnici sutra trebali da upere oružje.

Jer i bez oružja vidjeti ih kako u crnim uniformama paradiraju ulicama Banje Luke, nije nimalo prijatno. Zbog rata koji je iza nas ostao, zbog činjenice da takve scene u sjećanje vraćaju slične onima kada su istim tim banjalučkim ulicama stupali pripadnici SOS-a koji su za sobom ostavili krvavi trag.

Kuda ide Republika Srpska ako se stranke na vlasti militarizuju, upitao se ovih dana potpredsjednik NDP-a Zdravko Krsmanović. Pitao je i da li bi njihov zadatak bio da se obračunaju, upravo u izbornoj godini, s opozicijom i svim političkim neistomišljenicima?

Mi pitamo ko bi, osim ljudi koji su javnosti poznati uglavnom po svojoj kriminalnoj prošlosti, bio spreman uzeti oružje u ruke i boriti se za nečije tuđe interese? A odgovor vidimo gotovo svaki dan. I glasi – malo ko. Vidimo taj odgovor u svakodnevnim redovima građana ovog entiteta koji pred Konzulatom Slovenije u Banjoj Luci čekaju da dobiju radnu vizu. I u prepunim autobusima koji barem jednom sedmično odvoze ljude put Njemačke, Austrije, Slovačke…

To su ti novi, ekonomski zbjegovi 21. stoljeća. Zbjegovi ljudi umornih od bezuspješnog traženja posla. Umornih od gledanja korupcije, kriminala, nepotizma u kojem se ovo društvo valja više od dvije decenije. To su mladi ljudi koji ne žele ponoviti sudbinu svojih očeva. Poslanih u rat, dok su oni koji su ih na to nahuškali opljačkali njihove tvornice, oduzeli im pravo na rad. I pretvorili ih ili u armiju nezaposlenih ili u obični prekarijat.

Zato na odlasku poručuju da im nije žao što odlaze. I da je put na koji kreću, put s kojeg nemaju namjeru vratiti se u BiH. Zato smo istim autobusom prije nekoliko dana put Slovačke ispratili Savu iz Bijeljine i Samira iz Doboja. Zagrljene. Koji samo žele raditi i živjeti od svog rada. Što im niko u Republici Srpskoj ne nudi. Jer nisu sinovi tajkuna ili političara, jer nisu ničiji kumovi, jer nemaju novac kojim bi kupili radno mjesto u nekoj od javnih institucija…

Zato više nema sinova za rat.

Da ovo društvo počiva na vladavini zakona, nadležne institucije promptno bi riješile ko su, šta i po čijem nalogu u RS-u rade pripadnici Srbske časti. Pa ako iza njih stoje grupe ili pojedinci iz vlasti, to bi javnosti obznanili, a i njih i njihove nalogodavce sankcionisali. Da imamo na vlasti ljude koji vode računa o onima koji su ih birali, o Srbskoj časti ne bi se ni govorilo. Jer im se ne bi omogućilo da Banjom Lukom paradiraju. Ali nismo, pa stoga s njima banjalučkim ulicama šeću i sin predsjednika RS-a Milorada Dodika i ljudi iz njegovog i kabineta entitetske premijerke i pomoćnici ministara u Vladi koju Željka Cvijanović vodi.

Oni drugi, kojima je stalo samo da žive normalnim životom, šetaju ulicama Münchena, Beča… i svakim danom bit će ih sve više.

21.01.2018.

PROFESOR ZDRAVKO GREBO: ZARATILI BI ALI NEMAJU PARA

21.01.2018.

DODIK, COVIC, IZETBEGOVIC - KO JE NAJBOGATIJI?

21.01.2018.

VESNA PUSIC O KOLINDINIM POSJETAMA ANKARI I SARAJEVU

OVO SE ČOVIĆU NEĆE DOPASTI: Pročitajte šta je Vesna Pusić rekla o Kolindinim posjetama Ankari i Sarajevu

Bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, a danas zastupnica GLAS-a Vesna Pusić u intervjuu za hrvatsko izdanje Večernjeg lista govorila je između ostalog o posjeti predsjednice RH Bosni i Hercegovini, ali i posjeti Turskoj.

OVO SE ČOVIĆU NEĆE DOPASTI: Pročitajte šta je Vesna Pusić rekla o Kolindinim posjetama Ankari i Sarajevu

Na pitanje da li je posjeta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bila uspješna, Vesna Pusić je odgovorila odrečno.

 

"Dogovori oko BiH i promjena izbornog zakona kao teme bilateralnih razgovora između Hrvatske i Turske promašeni su. Pristup kojem bismo mi trebali težiti jest da gledamo BiH u kontekstu prvog neposrednog susjedstva s najdužom granicom s Hrvatskom. Države koje su neposredni susjedi spadaju u prvi krug  interesa i zato nam je bitno da BiH bude stabilna, sigurna, da ekonomski dobro funkcionira, da ne bude izvor problema. Ali kad najviši dužnosnik iz Hrvatske i najviši dužnosnik iz Turske razgovaraju o BiH kao svojoj središnjoj temi bez BiH, mislim da to samo jača percepciju BiH kao tuđeg protektorata. Turski je predsjednik bio vrlo rezerviran u svojim reakcijama. On je zapravo bio taj koji je telefonski nazvao BiH stranu. Da je barem to bila naša predsjednica."


Na pitanje kakvu je zapravo Erdoğan poruku poslao kada je usred razgovora s predsjednicom RH nazvao Bakira Izetbegovića, Pusićeva kaže:

 

"Ne može se o Bosni i Hercegovini bez Bosne i Hercegovine. To je poručio. I naravno da je tako bez obzira na sve ono što se događa “ispod žita”. To je bila vrlo jasna poruka. Na žalost, vrlo često politika prema BiH u Hrvatskoj nije vođena zbog BiH pa ni zbog Hrvata u BiH, već zbog domaće političke scene. Svaki put kad se hrvatska politika intenzivno miješala u situaciju u BiH najviše su nastradali Hrvati u BiH, a onda i svi ostali. Iz niza razloga, pa i zbog činjenice da dijaspora glasa i na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, a Hrvati u BiH, koji su ondje konstitutivan narod, u našem se izbornom zakonu definiraju kao dijaspora".
 
Na pitanje da li je predsjednica u BiH išla samo po glasove za još jedan mandat, Pusić kaže da je to dosta očito.

 

"Predsjednica želi još jedan mandat, a budući da na tim izborima glasaju i birači iz BiH i budući da su ti glasovi jednako vrijedni na predsjedničkim izborima kao i oni u Hrvatskoj, oni mogu donijeti razliku između pobjede i poraza. BiH treba napredak zbog kvalitete vlastitog funkcioniranja, a posredno će to imati pozitivan utjecaj na sve susjede. "
 

Osvrnula se i na promjene Izbornog zakona BiH.
 
"Ako želimo, a želimo, da BiH bude stabilna država svih svojih građana, uključujući i ta tri najveća konstitutivna naroda, onda treba gledati što je to što potencijalno ujedinjuje to društvo i treba biti svjestan da svaka grupacija ima politička i etnička svojstva s kojima se poistovjećuje. Ključno je da se osigura da i Hrvati i Bošnjaci i Srbi budu predstavljeni u državnim tijelima onako kako su se izjasnili na izborima, što su si izabrali. To je važno i to nije samo pitanje interesa Hrvata nego i BiH u cjelini. Izborni zakon treba donijeti tako da bude integrirajući. To mora biti zajednički projekt.
 
Samo jedna institucija i jedna ideja može tome pridonijeti, za koju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci u BiH misle da bi za njih bila dobra. A većina ih se slaže da bi za njih bilo dobro da je BiH u EU. Nema više puno mjesta na svijetu gdje EU igra takvu ulogu, ali tu igra, i zato treba koristiti institucije i vodeće zemlje EU da se promijeni atmosfera u BiH. Tu Hrvatska potencijalno ima golemu ulogu, ali ne tako da hoda po BiH, nego po Bruxellesu, Berlinu, Parizu... Sad je trenutak za to jer je Bugarska preuzela predsjedanje Unijom, a glavna tema je “zapadni Balkan” i proširenje. Dakle, imamo saveznika u zemlji predsjedateljici", kazala je Pusić.

//////////////////////

/

HRVATSKA POLITIKA PREMA BiH HITNO MIJENJA SMJER: Kako je Kolinda udarila u zid!?

Jedini hrvatski saveznik u rastakanju i iscrpljivanju Bosne i Hercegovine opstrukcijama i ucjenama bio je Milorad Dodik.




HRVATSKA POLITIKA PREMA BiH HITNO MIJENJA SMJER: Kako je Kolinda udarila u zid!?

Piše:Ivica Đikić

 

Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini, kažu izvori iz diplomatskih krugova, upravo mijenja smjer, iako će najviši predstavnici te politike učiniti sve da ta promjena ne izgleda kao promjena. Dugogodišnja destrukcija i poticanje dodatne razgradnje BiH na etničkim principima, sva je prilika, ustupa mjesto konstruktivnom pristupu i pokušaju izgradnje čvršćeg bošnjačko-hrvatskog partnerstva za početak uspostavljanja funkcionalne i prema europskim standardima ustremljene Federacije BiH. Ovotjedni posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Bosni i Hercegovini dosad je najvidljivija manifestacija te mijene.

 

Čini se da Hrvati prvi put od okončanja rata naovamo odustaju od trećeg entiteta i raznih podvarijanti tog koncepta, svoje dosad jedine stvarne političke ideje kad je riječ o BiH: ne odustaju, naravno, zato što im se odjednom prosvijetlila pamet i zato što odjednom jasno vide ono što nisu vidjeli tokom proteklih dvadeset i nešto godina, nego zato što se rečena politika sudarila sa zidom, to jest nije uspjela dobiti podršku bilo koga relevantnog u međunarodnim centrima moći, a to se prije svega odnosi na Washington, Bruxelles i Berlin.

 

Jedini hrvatski saveznik u rastakanju i iscrpljivanju Bosne i Hercegovine opstrukcijama i ucjenama bio je Milorad Dodik, šef Republike Srpske, ali on samo iz svojih interesa – tiho ili manje tiho poduprtih iz Beograda – navija za secesionističke težnje hercegovačkih Hrvata.

 

Ipak nisu političke kamikaze

 

Daljnje sudjelovanje u tom destruktivnom savezu hrvatsku bi politiku sasvim odvelo na stazu iracionalnosti i izolacionizma, a Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković, ujedno i predsjednik HDZ-a, kao ni hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović, ipak nisu političke kamikaze, baš naprotiv: svima njima, naročito hrvatskoj predsjednici i premijeru, izuzetno je stalo do osobnog rejtinga na važnim međunarodnim adresama i neće ulaziti u sukob sa Zapadom zbog nakaradne nakane bosanskohercegovačkog HDZ-a da fiksira i ogradi teritorij svoje vladavine i svog dugotrajnog monopola na sve što ima veze s Hrvatima u BiH.

 

Mnogo se toga, dakako, može i treba argumentirano prigovoriti vjerodostojnosti izmjene hrvatskog kursa u pogledu Bosne i Hercegovine, kao i vjerodostojnosti hrvatske predsjednice, koja najednom želi otvoriti novu, svjetliju, stranicu u odnosima Hrvata i Bošnjaka, Hrvatske i BiH.

 

O kakvom to, primjerice, međudržavnom prijateljstvu govori Grabar Kitarović dok istovremeno odbija poštovati zakone Republike Hrvatske i oduzeti državna odlikovanja haškim osuđenicima za ratne zločine u BiH? O kakvom to pijetetu prema nevinim žrtvama Ahmića govori hrvatska predsjednica dok je Dario Kordić, glavni krivac za taj zločin, rado viđen gost na desničarsko-klerikalnim sijelima, koja nisu strana ni gospođi Grabar Kitarović, i dok je njezin savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost Vlado Galić, nekoć visokopozicionirani oficir vojne sigurnosne službe i aktivni sudionik operacija skrivanja hrvatskih ratnih zločinaca iz BiH u Hrvatskoj te zataškavanja istine o zločinima? Kako to da Grabar Kitarović ne vidi više Bosnu i Hercegovinu leglom tisuća i tisuća radikalnih islamista i potencijalnih terorista?

 

Pitanja slična ovima mogla bi se redati do kraja predugačkog teksta, ali u tome ne bi bilo ničeg produktivnog: da, hrvatska politika prema BiH i u BiH prožeta je dvoličnošću, samoobmanjivanjem, osjećajem više vrijednosti i brojnim kontradikcijama, i da, hrvatska politika godinama je ulagala napore da se obesmisli postojanje Federacije BiH, ali bilo bi puno gore kad bi hrvatska politika ostala dosljedno i uporno pogrešna te kad ne bi bilo mjesta za hvatanje u nelogičnostima i za nabijanje na nos dojučerašnjih promašenih stavova.

 

Zaustaviti spiralu propadanja

 

Smisao suvremene politike, nažalost ili nasreću, nije u tome da proizvodi svece, moralne vertikale i heroje dosljednosti, nego da se povlače potezi i donose odluke u interesu boljeg, slobodnijeg i sigurnijeg života što većeg broja građana, naročito onih u svakom smislu slabijih i nezaštićenijih, u interesu smanjivanja međunacionalnih i međuklasnih tenzija, u interesu funkcionalnosti državnih mehanizama.

 

Kad je riječ o BiH i Balkanu, manje je bitno stoje li iza toga iskrene namjere ili pragmatično popuštanje pod pritiskom moćnijih igrača ili pod pritiskom zdravog razuma: iz perspektive ovdašnjeg realnog života, važno je jedino da se počne zaustavljati spirala propadanja i destrukcije te da se počne napredovati, a približavanje Europskoj uniji, kakva god trenutačno bila, jedini je iole opipljiv dugoročni progres koji stoji pred Bosnom i Hercegovinom.

Objavio/la haler u 23:13, 0 komentar(a), print, #

21.01.2018.

SMIJEH SLOBODE

Smijeh slobode

Heni Erceg
Autor




Image result for heni erceg fotos


//////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Partijske zabrane filmova, kadroviranje, manipulacije novcem kojega ministarstvo kulture mahnito dijeli uglavnom profašističkim „kulturnim radnicima“, a uskraćuje „sumnjivim“ ljevičarima, politička su platforma vlasti prestravljene svakim slobodnim iskorakom iz zadane mrgodne matrice. A tek smijehom! Tim vražjim, subverzivnim elementom, protivnikom svakog totalitarizma. Smijehom slobode, kakvim smo toga januarskog jutra ispratili svoga druga. Smjeholjupca i smjehotvorca Predraga Lucića.
......................................

Smijali smo se mnogo, i radosno, i gorko, u jednom dugom razdoblju zajedničkog rada svakodnevno, potom često, uvijek slobodno. A onda je umro moj drug Predrag Lucić, jedan od osnivača Feral Tribunea, novinar, pisac, dramaturg, pjesnik… Njegovim odlaskom jedan se feral ugasio, a smijeh slobode naprasno zamro. Prijatelji, pisci i novinari iz svih krajeva Jugoslavije ispisali su uspomene na jednog čudesno blagog čovjeka i ozbiljnu, nenadoknadivu pojavu, kako u hrvatskom novinarstvu, tako i u satiri, pjesništvu i kulturi uopće. Ali svoju su riječ o Peđi kazale i sve one mrzovoljne desničarske hulje, obradovane smrću čovjeka koji ih je svojim talentom, humorom, svojim tekstovima, pjesmama, žestoko nervirao. Sitnež je smrću jednog Feralovca došla na svoje, baš kao i beskrajni cinizam vladajuće garniture koja godinama uspješno proizvodi sav taj fejsbukovski jad koji se, skriven iza ekrana svojih mašina, tako obradovao smrti Lucićevoj, vjerujući da je time još šire otvoren prostor njihovom nepodnošljivom nasilju i mržnji prema onima koji su, poput Predraga, bili i ostali čvrsti, slobodni kontrapunkt ideologiji zagušljive palanke.

Samo duboko cinična, posve beskrupulozna vlast mogla se naime usuditi poslati telegrame sućuti Predragovoj obitelji, samo su hrvatski premijer i njegov sitni nacionalistički trol, šef parlamenta, mogli sročiti razornu „satiričnu“ poruku da će „djela Predraga Lucića ostati trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi“. Ista je ta desničarska, za svaku slobodnu riječ pogubna partija koliko jučer gasila Predragov i moj Feral Tribune, ista koja je tužbama nasrtala na Feralovu satiru, a objedama prokazivala i opterećivala živote Feralovih autora, ista je to vlast koja je godinama branila da se u teatru postavi Predragova drama Aziz, zato jer govori o malograđanskoj uskogrudnosti i zazoru od drukčijeg drugog, a taj je drugi samo nesretni izbjeglica koji se odnekud stvorio u našem „čistom“ okruženju. Da bi onda bila tek ljetos konačno izvedena na Splitskom ljetu, a njemu, vjerojatno zbog fatalne bolesti, uručena čak i nagrada Judita, kao mjerilo kazališne uspješnosti. Ista je to profašistička vlast koja je – dok smo Predraga ispraćali uz njegove i naše Monty Pajtonove stihove: „Always look on the bright side of life!“ i elegičnog Cohena, i to ne bez vraga upravo na svjetski Dan smijeha – zabranila emitiranje filma „Ministarstvo ljubavi“ na Hrvatskoj televiziji.

I dok je u Predragov dom stizao telegram „iskrenog žaljenja“ premijera Plenkovića, njegov je ministar branitelja pisao oštro pismo HTV-u, tražeći da se već najavljeni film skine s programa. Zato jer su se tom posve benignom komedijom, režisera Pave Marinkovića, našle uvrijeđene hrvatske udovice. One čiji su muževi izginuli još prije nekoliko desetljeća, a one, kao važne, temeljne figure takozvanog domovinskog rata, postale posebna, privilegirana kategorija hrvatskih građana. I glas koji se sluša. Njima, tim udovicama, koje su u međuvremenu našle nove partnere, i neka su!, koje od države primaju izdašne mjesečne svote, i neka primaju!, te na koje imaju pravo i ako se ponovo udaju, i ako se zaposle, a u pravilu se zaposle, njima je dakle zasmetao jedan film u kojemu se tek blagom satirom propituju njihove državne beneficije. Uglavnom, gospođe udružene u masovni pokret za „obranu digniteta domovinskog rata“ zatražile su od ministra branitelja da intervenira, to jest skine film s programa HTV-a, što je ovaj i učinio, a mali se ustrašeni crvi s javne televizije potom dosjetili kompromisa, pa je „Ministarstvo ljubavi“ ipak prikazano, ali u gluhim, noćnim satima.

Zbog jednog je filma, inače dobitnika inozemnih nagrada i već prikazanog u brojnim evropskim državama, čitav javni prostor opet zagušen toksičnim smradom koji nekontrolirano nadire iz tolikih desničarskih tekstova, i još gore: legalizirana je partijska zabrana i intervencija u područje kulturnog stvaralaštva. Svoju je moć opet pokazala jedna bahata kasta koja ubire sve materijalne priviligije iz činjenice jednog davnog rata, a koje je zabranjeno propitkivati, kaste koja svoje privilegije divljački brani, ne birajući sredstva. Uvredama i prijetnjama obasuli su tako autora filma, toga „dezertera koji je mogao napraviti film o vlastitim majkama koje su vas cijeli život učile da mrzite sve što je hrvatsko“. A pod to „sve hrvatsko“ podrazumijevaju se dakako besramne pogodnosti koje desteljećima uživa ta ogromna veteranska populacija i koja je, kao navalni igrač nacionalističke partije na vlasti, Hrvatsku čini se nepovratno gurnula u kameno doba slobode, demokracije i smijeha. Partijske zabrane filmova, kadroviranje, manipulacije novcem  kojega ministarstvo kulture mahnito dijeli uglavnom  profašističkim „kulturnim radnicima“, a uskraćuje „sumnjivim“ ljevičarima, politička su platforma vlasti prestravljene svakim slobodnim iskorakom iz zadane mrgodne matrice. A tek smijehom! Tim vražjim, subverzivnim elementom, protivnikom svakog totalitarizma. Smijehom slobode, kakvim smo toga januarskog jutra ispratili svoga druga. Smjeholjupca i smjehotvorca Predraga Lucića.

Mladina

21.01.2018.

KOLEKTIVNO UBISTVO OLIVERA IVANOVICA

KOLEKTIVNO UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA




Image result for cedomir petrovic fotos

///////////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Da li vi, koji smišljate i pišete ovo i za to dobijate novac, kupujete za taj novac hleba za svoju decu, sokove, cipele, voće, mleko… Da li ćete kad pogledate cipele svog sina, pomisliti da ste ih platili mržnjom u očima ljudi koji žive dole, negde daleko dole, u predelima koji se ne mogu videti kroz prozor vaše kafane. Krvavim natpisima i člancima, otplaćivaćete kredit za
................................................

Ivanović je ubijen načinom ubistva u Orijent ekspresu. Mnogo njih je pucalo, ili zarivalo nož u njega, samo što kod nas nema Herkul Poaroa, zato što bi mi i njega ubili.

Ubijen je Oliver Ivanović. Mučki. S leđa. Tako su samo najveće kukavice Divljeg zapada ubijale. Ubica bi ostajao zapisan kao čovek, koji to nije i pamti se samo, koji je ubio Liberti Valansa. Opet smo prva vest na svim stranim medijima. Nikad s dobrim. Opet su svi televizijski studiji prepuni analitičara, političkih, sudskih, udbaških, vojnih, medijskih, lupetarajućih, pravnih i ostalih. Čeka se u hodniku na red. Jedna grupa izađe, druga uđe. Odlaze na preostale televizije, sve ponavljaju i utvrđuju gradivo, zajedno sa gledaocima.  Supruge i deca ih teraju iz kuće, rečima:  Izađi bre malo napolje, odmori nas… Idi na televiziju, pa tamo kenjaj!

Pojedini novinari optužuju Vučića za ubistvo. Popovi sami sebe ekskomuniciraju iz crkve. Svako ima nešto da kaže, svako ima neko svoje mišljenje. Šilje pamet i ono niže, ako ga imaju. Obilato se proseravaju sitni političari, greše u padežima, akcentima, “izvinjuju” se… Pojedine Kosovske Albance u vrhu vlasti, časte epitetima, notorni zločinci, kriminalci, dileri droge i masovne ubice, što zaista može dovesti do krupnih koraka u napretku naših odnosa.

Pola Srbije urla:  Dajte nam oružje, da gi im jebemo mater!

Partijski komesar Drecun, u čizmama i na konju, pokazuje rukom da istragu treba usmeriti na dva pravca. Jedan, ka predsedniku prištinskog parlamenta (nikad čuo za ovu funkciju) i drugi, ni manje ni više, ka udaljenom Vašingtonu.

Ima mnogo onih koji u Srbiji koriste ubistvo za oslobađanje neverovatne količine mržnje prema Albancima na Kosovu i sve to čine sa bezbedne daljine.

Ivanović je ubijen načinom ubistva u Orijent ekspresu. Mnogo njih je pucalo, ili zarivalo nož u njega, samo što kod nas nema Herkul Poaroa, zato što bi mi i njega ubili.

Bilo je i organizovanih, sa užinom, kolektivnih odlazaka opozicionih lidera u crkvu, farisejskih suza, lažne nade za ujedinjenje opozicije koja je gorela koliko i jedna sveća, zagrljaja, teških pogleda, tako da je i Sveti Sava bio iznenađen.

Razvlače mučenog i ubijenog Ivanovića. Niko ga ne gleda kao čoveka. Svako otkida po jedan njegov deo i koristi za svoje interese. Četiri sina, ostaju bez oca. Supruga, bez životnog druga. Ovi koji danas kukaju, zaboraviće ga brzo, kao i sve do sada. Nisam ga poznavao, ali sam ga nekoliko puta gledao i slušao. Bio je naočit čovek. Često se smejao, ali šta se dešavalo unutra, to je samo on znao.

Nije se još ni ohladio, a počelo je njegovo čerečenje. Ubili su ga Albanci, Srbi sa Kosova, Srbi iz Srbije, Amerikanci, vlast u Srbiji, Rusi na Kosovu, stranci… Da nije upucan s leđa, pojavila bi se i teorija o samoubistvu, ovako teško da može da prođe.

“Zločinačke i besramne izjave” daje Azem Vlasi, koji samo normalno izgovara svoje mišljenje, koje nikog ne optužuje, samo iznosi sumnju. Neki bi ga ponovo hapsili, onih desetina hiljada koji su urlali ispred Skupštine, poslednjeg dana februara 1989. godine, kada je masa vrištala u transu,  “Uhapsite Vlasija”, pa tako više puta, dok ga na kraju nisu uhapsili, sudili, optužili i ubrzo pustili, jer krivica nije postojala, slično kao kod Ivanovića, samo što je on boravio mnogo duže u zatvoru i tamo bio bezbedniji.

Jedan sa šalom oko vrata, kažu da je neki profesor, u tv studiju, izgovara reči, koje kada padnu na pojedine srpske glave, mogu da izazovu krvave sukobe, “Svi Albanci, iz vrha Kosovske vlasti, napisali su svoje izjave o atentatu, još pre ubistva Ivanovića”. Smelo, hrabro, pametno i u pravom trenutku, u duhu opšteg pomirenja.

Jedna ženska, stručnjak za bezbednost, kaže, da podrška pri izvršenjima atentata dolazi od inostranih faktora. Ako se ubistvo dogodilo na teritoriji Kosova, onda i Srbija i njena tajna služba postaju sumnjivi, kao strani faktor.

Optuživaće Albanci Srbe i obratno, za ubistvo Ivanovića. Nekima ne ide u korist da se pronađe ubica, jer iza njega stoje nalogodavci. U Srbiji i na Kosovu, čekaju mnoge albanske i srpske majke i očevi, braća i sestre, supruge, deca, čekaju čitavu večnost, da se presudi ubicama i nalogodavcima, za mnoge zločine. Menjaju se u Srbiji stranke na vlasti, menjaju se lideri, ali niko nema muda, da javno obelodani, ono što svi znaju i pokrene sudske procese protiv ubica i onih koji stoje iza njih.

Da se Srbija nije suprotstavila članstvu Kosova u Interpol i da je danas Kosovo član te međunarodne kriminalističke-policijske organizacije, danas bi sigurno došlo do pune saradnje Srbije i Kosova, koja bi mogla dovesti do rasvetljavanja ubistva. Možda je i bolje da istragu vode Kosovske službe, kao neutralna strana, jer je zločin učinjen na njihovoj teritoriji, a i uvek bi postojala sumnja, da je s naše strane dolazilo do zamagljivanja istrage.

Da li bi vlast u Srbiji, da se dogodilo ubistvo nekog značajnog Kosovskog lidera, na teritoriji Srbije, dozvolila da u istrazi učestvuju i Kosovski nadležni organi? Ni u ludilu.

Razoružati političke elite na Kosovu 

Objavio/la haler u 02:34, 0 komentar(a), print, #

21.01.2018.

STA BiH DOBIJA CLANSTVOM U NATO

Šta BiH dobija članstvom u NATO



U BiH nema jedinstva o pristupanju NATO-u

U BiH nema jedinstva o pristupanju NATO-u

/////////////////////

NATO integracije imaju stratešku važnost za budućnost i razvoj Bosne i Hercegovine i jedina su realna opcija, posmatrajući politički, duštveni, ali i sigurnosni aspekt u bh. društvu. Pojedine zemlje doživjele su ekonomski procvat ulaskom u Sjevernoatlantski vojni savez.

NATO integracije u većini zemalja imale su značajan ekonomski uticaj. Upravo se na tome bazira knjiga „NATO integracija - Značaj za Bosnu i Hecegovinu“, autora Damira Durana, koji, između ostalog, analizirala stanje u dvanaest zemalja Istočne Evrope.

Bosna i Hercegovina se, potpisujući niz strateških dokumenata, obavezala da će ispuniti uslove na putu ka NATO-u. Još prije devet godina BiH je podnijela formalni zahtjev za Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP). Ali za sada ne postoji saglasnost niti jedinstvena odluka za članstvo u Sjevernoatlantskom savezu.

Ipak, prednosti ulaska su velike, prije svega u ekonomskom smislu. Primjeri za to su dvanaest zemalja Istočne Evrope koje su nakon ulaska u ovaj vojni savez privukle investicije u svoje zemlje. Time se, između ostalog, bavio autor knjige "NATO integracije - Značaj za Bosnu i Hecegovinu" mr. Damir Duran.

Neko vrijeme je potrebno dok države same stvore povoljnu klimu za investicije: Damir Duran
Neko vrijeme je potrebno dok države same stvore povoljnu klimu za investicije: Damir Duran

„Nakon pristupanja NATO savezu potrebno je nekih pet do deset godina da se efekti na razvoj ekonomije počnu osjećati. Neko vrijeme je potrebno dok države same stvore povoljnu klimu za investicije, ulaganje u infrastrukturu. Zatim ozbiljni investitori razmatraju da li investirati u tu zemlju ili ne. Budući da su te zemlje postale članice NATO-a, to je obezbijedilo unutrašnju sigurnost tih zemalja.

Tu se gleda i smanjenje političkog rizika, da li će ta zemlja doživjeti neki građanski rat, da li će ta zemlja doživjeti napad i agresiju druge države. Budući da NATO obezbjeđuje sigurnost, teritorijalni integritet, političku nezavisnost države, investitori su ohrabreni da počnu ulagati u te države, prvenstveno Istočne Evrope koje su se zadnjih godina priključile NATO savezu“, kaže Duran.

Kao primjer, Duran je naveo razvoj automobilske industrije. Gotovo svi poznati automobilski brendovi otvorili su u tim zemljama fabrike za proizvodnju vozila. Zaposlen je veliki broj ljudi, na primjer u Češkoj više od 150.000 ljudi, dok u Poljskoj 400.000 ljudi radi u sektoru automobilske trgovine i usluga. Jedan od promotora, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Selmo Cikotić rekao je da je NATO savez na prostoru Bosne i Hercegovine imao specifičnu ulogu.

„NATO savez ne samo da je na prostoru Bosne i Hercegovine imao prvu borbenu intervenciju u svojoj historiji, već je u njoj izveo i prve mirovne operacije, učestvovao u prvoj obrambenoj reformi i mnoge stvari u svojoj historiji činio po prvi put upravo na prostoru Bosne i Hercegovine.

Svojom sintezom većeg broja relevantnih činjenica u okviru knjige i u okviru analiza koje je napravio, autor ove knjige naglašava da je NATO perspektiva za Bosnu i Hercegovinu, ne samo pitanje integracije u ovaj političko-vojni savez, već i put koji vodi prema Evropskoj uniji, ali, što je još bitnije, i ka unutrašnjoj stabilnosti i sigurnosti, te sigurnosti i miru regiona u kome se Bosna i Hercegovina nalazi. Ovaj obrazac da zemlja kandidat bude prvo primljena u NATO članstvo, pa onda biva razmatrana za članstvo u Evropskoj uniji, je nešto što mi ne možemo ignorirati“, ističe Cikotić.

NATO integracije ne mogu se razdvajati o eurointegracija, ali kako kaže Sead Turčalo, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, vidi se da se u političkoj praksi pojam integracija ne razumije u pravom smislu riječi, te da postoji određene doza neinformisanosti:

„Mislim da je Damirova knjiga napisana upravo na jedan informativni, 'lako probavljiv' način, i da je bar minimalno jedna od službi koja treba da popuni taj nedostatak informativne literature. Ova knjiga bi mogla koristiti u tom smislu jednom zainteresiranom građaninu da se upozna sa tim o čemu se tu priča kada praktični političari raspravljaju, prepiru itd, o NATO integracijama Bosne i Hercegovine, a uglavnom se bazirajući na jednom emotivnom stavu, bez ikakvih racionalnih argumenata.“

Upravo zbog toga i ne postoji jedinstvo u Bosni i Hercegovini o pristupanju NATO-u. Gotovo pola države, tačnije entitet Republika Srpska, po uzoru na susjednu Srbiju, želi vojnu neutralnost, dok se drugi dio zemlje zalaže da BiH postane članica NATO-a. Na pitanje šta o tome misli, brigadni general Robert Huston, komandant NATO štaba u Sarajevu je odgovara:

„Ja uvijek naglašavam koliko je bitno reći da se radi o jednom procesu. Volim reći da je samo putovanje važnije od odredišta, od onoga čemu idete. Govorim o reformama, govorim o potrebi reformi i u drugim oblastima, ne samo u oblasti odbrane, a to je upravo ono što bi aktivacija MAP-a donijela – donijela bi provođenje reformi u drugim oblastima i to je, vjerujem, prihvatljivo za sve konstitutivne narode u Bosni i Hercegovini. Ako znamo da aktivacija MAP-a donosi povećanje vanjskih investicija nekih dva, tri puta, vjerujem da je to nešto što bi svakako bilo prihvatljivo za sve konstitutivne narode u ovoj zemlji, za sve strane, a na temelju toga možemo dalje nastaviti dijalog.

Ne mislim da postoji nekakva obaveza za aktivacijom MAP-a u pogledu budućeg i mogućeg članstva. Bitno je da se ostvari ono što jeste dobrobit za sve ljude u ovoj zemlji samom aktivacijom MAP-a, a možemo se, naravno, na temelju knjiga poput ove, bolje informisati i boljim informiranjem biti u stanju donijeti odgovarajuće odluke i zaključke.“

Prema mišljenju Selme Cikotića, koji je i bivši ministar odbrane BiH, NATO put je jedna od realnih opcija za Bosnu i Hercegovinu.

„Iz perspektive Bosne i Hercegovine NATO je danas, sa ukupnog političkog, sigurnosnog, etničkog, pa ako hoćete i entitetskog i drugih stanovišta, jedina realna, jedina racionalna i provodiva opcija. Ima dosta drugih, dopadljivih, 'seksi' opcija na prvi pogled, ali sa stanovišta provodivosti, sa stanovišta njihovih prihvatljivosti za kompletnu državu, za sve etničke grupe, za sve regione, političke opcije ili entitete, vrlo rizičnih“, zaključuje Cikotić.

21.01.2018.

MLADENOVIC: BESRAMNOST SRPSKE POLITICKE SCENE

Mladenović: Besramnost srpske političke scene


Image result for kokan mladenovic

Kokan Mladenović: 'Tihi ratovi' sa komšijama

........................................

Kokan Mladenović je rođen u Nišu, Srbija, 1970. godine. Završio je srednju glumačku školu u Nišu u klasi Mime Vuković-Kurić. Diplomirao je na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu 1995. godine u klasi Miroslava Belovića i Nikole Jevtića. Sa uspehom je režirao u pozorištima Srbije, Slovenije, Mađarske, Hrvatske, Rumunije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Bio je umetnički direktor pozorišta Dadov, stalni reditelj i umetnički direktor Narodnog pozorišta u Somboru, direktor drame Narodnog pozorišta u Beogradu i upravnik pozorišta Atelje 212 u Beogradu. Predstave su mu pobeđivale na svim festivalima profesionalnih pozorišta u Srbiji, kao i na značajnim međunarodnim festivalima u Mađarskoj, Rumuniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji.

Subota, 13. januar

Dan nakon što je u Splitu sahranjen Predrag Lucić, jedan od retkih kojima smo zavideli na pameti, duhovitosti i hrabrosti. Jedan od onih koji su istrajno i nepokolebljivo branili granice časti, morala, pravde i ljudskosti od onih koji vladaju našim životima, od onih koji se otvoreno rugaju istini, onih koji su na pravljenju nesreće i podizanju granica napravili svoje imperije, držeći u njima utamničene čitave narode. Otišao je veliki meštar britkih i ubojitih reči i ostavio nas bez odbrane pred političkim-govnarskim elitama koje vode naše države, pred tajkunima koji kupuju naše živote, pred zločincima koji su ubili decenije koje su prošle i godine koje će doći. Licemeri, svodnici istorije i svakojaki šljam koji nas posmatra sa vrha, mogu da odahnu. Preživeli su njegove „prejake reči“, zaslepljujuće svetlo kojim je osvetljavao njihove štetočinske poslove i britkost kojom je šibao njihovu nemirnu savest.

Noćas će Srbi pucati u vazduh slaveći svoju novu godinu. Valja se vežbati, makar i na vazduhu, dok „tihi ratovi“ sa komšijama ne dovedu do nove ratne buke. Hrvati će, uprkos i u inat Predragu Luciću nastaviti da marširaju desnom stranom svoje istorije. Bosna će drhtati na staklenim nogama pred troglavom aždajom koja joj ne da da iskorači iz postratnog perioda. Balkanski narodi će uporno nastavljati da žive falsifikate svojih istorija, ne shvatajući da su njihove realne istorije i njihovi naopaki karakteri već opisani u pesmaricama Predraga Lucića.

Kako se Mostar oprostio od Predraga Lucića: Stari most,, 11. januar
Kako se Mostar oprostio od Predraga Lucića: Stari most,, 11. januar

Nedelja, 14. januar

Započeli smo sa probama predstave „Kad bi Sombor bio Holivud“ u Narodnom pozorištu u Somboru. Pokušaćemo da ispričamo priču o Ernestu Bošnjaku, jednom od pionira jugoslovenskog filma, čoveku koji je 1906. godine u Sombor doneo čudo zvano film i usudio se da filmove ne samo prikazuje, već i da ih snima. Usudio se da sanja san u kome Sombor postaje Holivud, u kome umetnost filma pokreće prosperitet jednog grada, a onda se, po već tipskoj matrici taj san raspao pred konzervativizmom i kukavičlukom lokalnih političkih lidera i pred sredinom za koju je taj san bio prevelik.

Vraćaju li se gradovima i ljudima kao usud zlodela učinjena nad maštom onih koji svoje gradove i sredine nadrastaju? Jesmo li još uvek sposobni za vizije napretka i kolektivne snove, ili je realnost ono na šta smo osuđeni, realnost u kojoj kultura predstavlja nepotrebni zaostatak iz vremena u kome je još bilo sanjara i snova?

Ponedeljak, 15. januar

U kafeu u kome ispijam jutarnju kafu, na stolu ispred mene leže poređane dnevne novine. U danima intenzivnog rada čovek na trenutak i zaboravi gde i sa kime živi, a onda vas jedna ovako složena retrospektiva naše svakodnevice surovo vrati u realnost. U zemlji u kojoj živimo ne postoji ništa osim estrade. Bez obzira da li govorimo o muzičkoj, političkoj, ili estradi rijaliti programa, radi se o propagiranju istog sistema vrednosti, tačnije o uništavanju svakog sistema vrednosti osim onog koji dno promoviše kao vrh, nemoral kao moral, a laž kao istinu. I onda ne možete a da se ne setite Šekspirovih stihova, koje u očajanju izgovara Kralj Lir:“ Neka se sve promeni, il’ neka nestane sve!“

Utorak, 16. januar

Oliver Frljić u intervjuu za zagrebački „Jutarnji list“, razgovarajući sa Davorom Špišićem, još jednom, po ko zna koji put, secira fašističko naličje Hrvatske (koje se nimalo ne razlikuje od gadnog nacionalno-desnog lica Srbije). Kako je moguće da smo od ljudi poput Olivera Frljića, u ovim našim neoliberalnim kasabama, kojima po pravilu upravljaju prosti, agresivni i neuki, uspeli da napravimo nacionalne izdajnike, neprijatelje naroda, da im zagorčamo privatni i sabotiramo umetnički život?

Da li smo svi mi, koji se usuđujemo da pred nakaradna lica sopstvenih država, ili sunarodnika, stavljamo ogledala razuma osuđeni na marginalizaciju, na istrajnu i gotovo uzaludnu borbu sa terorom većine, one iste većine kojoj HDZ i SNS matrica kroji ne samo prihvatljivi, već i poželjni model društva?

Sreda, 17. januar

Dan nakon kukavičkog ubistva Olivera Ivanovića, jednog od onih lidera Srba sa Kosova koji nisu pristali da mir tog napaćenog prostora kroje oni koji su mu skrojili i rat, srpska politička scena još jednom je pokazala svoju besramnost, elementarno nevaspitanje i sposobnost da se od svega, pa i od jedne individualne nesreće napravi kolektivni rijaliti. Da li ubistvo Olivera Ivanovića pokazuje da se devedesete bukvalno ponavljaju? Da li će politički vrh Srbije, kojeg čine ne samo predstavnici istih ideologija, već i bukvalno isti ljudi koji su tokom devedesetih saučestvovali u zločinima Miloševićeve vlasti, iznova pristupiti likvidaciji političkih protivnika zarad ostvarenja svojih ciljeva?

Da li je potrebno da se plašimo svaki put kada nam kamion na ibarskoj magistrali ide u susret? Smemo li da odemo na jutarnji džoging u komšiluku i da se iz njega vratimo živi? Jeste li apdejtovali spiskove „državnih neprijatelja“ iz devedesetih, ili sastavljate nove? Da li postavljanje neukih i nestručnih u službe bezbednosti, ministarstva unutrašnjih poslova, ili odbrane, znači samo bahato kadriranje ili svesnu nameru da se okružite poslušnima i beskrupuloznima?

"Da li ubistvo Olivera Ivanovića pokazuje da se devedesete bukvalno ponavljaju?": Mladenović
"Da li ubistvo Olivera Ivanovića pokazuje da se devedesete bukvalno ponavljaju?": Mladenović

Četvrtak, 18. januar

Želeći da izbegnem jeftino samoreklamerstvo koje od Prvog čoveka Srbije čini čoveka koji radi više od petnaest sati dnevno, namerno skraćujem vreme provedeno na današnjim probama. Junaci tih proba, kreativnih, ali izuzetno iznurujućih su mladi glumci angažovani u mojoj novoj predstavi.

Ko je, i u ime kojih zakona, kog politikanstva i kakvih racionalizacija u javnom sektoru, dozvolio sebi da zabrani zapošljavanje najboljih i najtalentovanijih u institucijama kulture? Država koja školuje više od stotinu glumaca godišnje, a onda im ukine mogućnost da od svog posla žive, sadistički se iživljava nad onima koji još uvek imaju snage i dara da promene njeno nekulturno lice.

Petak, 19. januar

Nova pozorišna godina u Srbiji, zemlji ponižene kulture, ali i radnika u kulturi koji su na takav odnos pristali, obećava novu bezidejnost i bežanje od bolnih tema svakodnevice. U tom mrtvom moru našeg teatra Narodno pozorište u Beogradu iznedrilo je, tokom nekoliko proteklih sezona, značajne predstave Andraša Urbana, Miloša Lolića, Jerneja Lorencija, Tatjane Mandić Rigonat, Igora Vuka Torbice i još nekolicine autora koji ovaj teatar čine trenutno najvitalnijim borcem za ozbiljno pozorište u Srbiji.

Večeras im se priključuje i Jagoš Marković, premijerom Nušićeve „Ožalošćene porodice“. Neka im je sa srećom.

20.01.2018.

DR. SLAVEN KOVACEVIC O NOVOJ REZOLUCIJI VIJECA EVROPE: "PORUKA JE JASNA - EVROPSKI A NE HDZ-ovi IZBORNI PRINCIPI"!

DR. SLAVEN KOVAČEVIĆ O NOVOJ REZOLUCIJI VIJEĆA EVROPE: "Poruka je jasna - evropski a ne HDZ-ovi izborni principi"!

Doktor političkih nauka Slaven Kovačević smatra da nacrt nove rezolucije Vijeća Evrope o BiH snažno afirmira evropski princip da svaki građanin mora imati pravo da bira i da bude biran u bilo koji organ vlasti, te da je potrebna temeljita promjena Ustava BiH a tek potom i izbornog zakonodavstva.




DR. SLAVEN KOVAČEVIĆ O NOVOJ REZOLUCIJI VIJEĆA EVROPE: 'Poruka je jasna - evropski a ne HDZ-ovi izborni principi'!

-Sadržaj nacrta rezolucije Vijeća Europe iz Strassbourga govori nam da su izvjestioci veoma dobro upoznati sa političkom situacijom u Bosni i Hercegovini, posebno sa stanovišta vladavine prava koja podrazumijeva provođenje presuda Europskog suda za ljudska prava. Ono što jeste ključno odnosi se na univerzalni europski izborni princip, odnosno da svaki građanin mora imati pravo da bira i da bude biran u bilo koji organ vlasti, što Bosna i Hercegovina može obezbijediti jedino usaglašavanjem Ustava BiH sa navedenim presudama Europskog suda za ljudska prava, a nakon toga donošenjem potpuno novog izbornog zakonodavstva. Upozorenje je jasno: ili Bosna i Hercegovina hoće primijeniti evropske izborne standarde i principe ili od euro-atlantskih integracija nema ništa, kazao je Kovačević.
 
Kovačević kaže kako je vladavina prava veoma ozbiljan institut u svakoj zemlji Evrope, tako da se neće dozvoliti da Bosna i Hercegovina, radi interesa pojedinaca iz reda pojedinih političkih elita, dobije bilo kakav popust u tome pogledu.

 

-Ako pojedini domaći zvaničnici pozivaju na provođenje Oduke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, onda je to nekonzistentno, jer s druge strane imate četiri presude Europskog suda za ljudska prava, koja se po njima trebaju ostaviti po strani, jer im vidno zadiru u osobne interese, koje oni to vješto upakiraju u politološki i pravno nepostojeći termin "legitimnog predstavljanja naroda" što je potpuno drugačije od "legitimnog političkog predstavljanja" kako to kaže Ustavni sud BiH ili recimo jedan od osnovnih demokratskih principa, gdje se takvo političko predstavljanje dobija glasom birača na izborima, rekao je Kovačević.
 
On upozorava da se presudi Europski sud za ljudska prava nedvojbeno kaže da je Ustav BiH donesen pod prisilom, da je u pregovorima oko zaustavljanja rata, također pod prisilom nametnut termin "konstitutivni narodi" te se vlast u BiH poziva da prvo izmijeni Ustav BiH i uskladi ga sa presudama iz Strassboruga, pa da onda dođe i do reforme izbornog zakonodavstva.

 

-Ako neko misli da se radi o slučajnostima, da se baš ovi termini koriste i u nacrtu rezolucije Vijeća Europe iz Strassbourga, taj se grdno vara. 
 
Da zaključimo, sada je očevidno da politika HDZ-a i njihova ideja o izmjenama Izbornog zakona BiH, jednostavno rečeno, nije u skladu sa europskim izbornim principima i standardima, odnosno da tako nešto neće moći biti prihvaćeno od strane evropskih institucija. To vam, dakle, znači da bez provođenja sve četiri presude Europskog suda za ljudska prava, Bosna i Hercegovina ne može računati na kandidatski status, a samim time biće joj ugrožen i put ka euro-atlantskim integracijama, kazao je Kovačević u razgovoru za Vijesti ba.



Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
51193846

Powered by Blogger.ba