Otvori blog     

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

18.05.2013.

POLITIKA, PROMAJA, INAT I SLOGA JAHAČI NAŠE APOKALIPSE

 

 Dnevnik: Politika, promaja, inat i sloga jahači naše apokalipse  

           

Dalibor Đorđević je aforističar iz Srbije. Rođen u Pirotu, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Nišu. Živi i radi u Babušnici. Jedan od autora zbirke aforizama “Četiri Jahača Srbokalipse”. Piše aforizme jer voli da u mali prostor strpa sve što ima. I ne zato što mu “pada koncentracija posle dve  rečenice, već zato što današnjem čitaocu pada koncentracija posle dve rečenice”.

U Dnevniku pojašnjava zašto je zbirka aforizama podigla toliku prašinu u javnosti, zašto je „narod tup i kako ga još više zatupljuju tabloidi“. Dnevnik je završio u petak, dan uoči beogradske promocije zbirke aforizama.

Subota, 11. 05.

U narednih nedelju dana vraćam se epskoj formi dnevnika. Poslednjih par godina moje dnevničke beležnice su se svele na dve rečenice dnevno. Te dve rečenice su vremenom dobile formu aforizma. Aforizam, zato što se prebrzo živi, zato što mi pada koncentracija posle dve rečenice (što reče Aleksandar Baljak), ali i zato što današnjem čitaocu pada koncentracija posle dve rečenice (što dodadoh ja). Svakodnevno pisanje aforizama je preraslo u svakodnevno objavljivanje na mojoj fejsbuk stranici. Ta aktivnost mi je donela upoznavanje sa mnogim divnim svetom, a ponajpre sa trojicom sa kojima dođosmo i do zajedničke knjige – 4 Jahača Srbokalipse. O toj knjizi, o njenom nastanku i o njenoj beogradskoj promociji više u danima koji slede.


Celog dana sam pod pozitivnim utiskom. Sinoćnje gostovanje Đorđa Balaševića kod Ivana Ivanovića vratilo me u pluskvamperfektno vreme, vreme normalnih i čistih emocija, podsetilo me kako izgleda lako pustiti suzu, i kad si tužan, i kad si srećan. Suzu sam uspeo da pustim jedino pre dva meseca kad mi je mati umrla, pre toga kad mi se deca rađala, pre desetak godina… Ostalo vreme – potpuno otupelo i bezemotivno. Valjda smo predugo pod dejstvom odbrambenih mehanizama, postali smo svi Kamijev Merso, ‘’hladne mašine, strojevi lišeni osjećaja’’ – kako peva naš odlični bend Vatra. Kažem “naš”, iako sam Srbin, a bend je iz Hrvatske, jer nijednog trenutka nisam sebi dozvolio da sve suludosti iz poslednjih dvadesetak godina promene moj pristup da svojim zovem sve što je dobro, a da osuđujem, ismevam i napadam sve što je loše, makar dolazilo i iz naroda kojem po rođenju pripadam. Štaviše, smatram svojom obavezom da kritikujem svoje sunarodnike kad greše. Kao što kritikujem svoju decu. Da mi je pristup ispravan - samo me dodatno uverilo Đoletovo gostovanje kod Ivana Ivanovića.

Nedelja, 12. 05.

Na fejsbuku delimo oduševljenje. U današnjoj Politici objavljena dva aforizma iz naše knjige – 4 Jahača Srbokalipse. Konstatujemo da smo obezbedili najmanje dva pojavljivanja u Politici: većina se pojavi samo jednom, na predzadnjim stranama. Karlo Minić je čuo za našu knjigu, tražio da dođe do nje i, evo – objavio nas. I to je ono po čemu se razlikujemo od drugih – nikoga nismo vukli za rukav, molili, podmićivali. Bob Živković, naš čuveni ilustrator, pratio je na fejsbuku to što radim, preko mene saznao i za ostale, bez razmišljanja nam dao ilustracije za korice knjige. Jelica Greganović, blogerka,  dopisnica B92 iz Slovenije i sve tiražniji Lagunin ekskluzivac, takođe bez prevelike molbe i nagovaranja – napisala nam predgovor iliti po novogovoru – blurb. To je ono o čemu juče sa Bobom Živkovićem pričamo u inboxu: internet je napravio revoluciju time što je sve učinio dostupnim, što na društvenim mrežama ne vrede veze i vezice, nema negativne selekcije iz realnog života – svi su na izvol’te i svi mogu da vrednuju sve, samo po zasluzi, kao što to pesnik reče. Paradoksalno: realni život se pretvorio u Matrix, a u virtualnoj stvarnosti, na društvenim mrežama, žive živi ljudi!
...

Nedelja je dan kada iščitavam štampu i nedeljnike. Otkako sam se pre par godina opredelio za aforizam, tako su i srpske novine utanjile: Vreme i NIN su pretvoreni u slikovnice, Danas je samo bleda senka nekadašnje Naše Borbe, jedino je Politikin Zabavnik isti kao nekada. Mnogi kažu – nije Zabavnik što je nekad bio. Ne, braćo moja, Zabavnik je isti, vi ste se promenili. Ako planiramo da ostanemo normalni, moramo se držati konstantnih vrednosti. A ima ih!

Ponedeljak, 13.05.

Apsolutno oduševljenje dana – Bob Živković uradio nacrt za naslovnicu za našu drugu knjigu! Okvirni plan je da je dovršimo i odštampamo do jeseni, do narednog Sajma knjiga u Beogradu. Dešava mi se upravo ono o čemu je pisala Jelica Greganović u predgovoru za prvu knjigu: „Ova knjiga je jedan od retkih jakih medikamenata koje možete kupiti bez recepta i bez prethodnog savetovanja sa vašim lekarom ili farmaceutom!“ Rad na prvoj knjizi mi je pomogao da prebrodim i preguram bolest i smrt moje majke, a ako je meni pomogla u takvim trenucima – ostalima će biti od koristi u kakvim god da su sosevima zaglibljeni. A ovde su svi zaglibljeni, svi su u sosu do grla. Svima treba lečenje smehom. Ako je nekada napad bio najbolja odbrana, sada, u ovom jadu i čemeru, u ovom beznadnom vremenu – napad smeha je najbolja odbrana!

Utorak, 14.05.

Na naslovnoj strani Danasa priča o promeni imena službi bezbednosti. UDBA ime menja, al’ ćud nikada! Uz Crkvu, službe bezbednosti su najnereformisaniji deo ovog nereformisanog društva. Preživele su odlazak Tita, Miloševića, Đinđića, Tadića... I ostale iste! Hoće li Vučić imati snage da te zabrane, te entitete unutar nedovršene države privede njihovoj pravoj svrsi – službi bezbednosti građana i države? Nebrojene države su ovde propadale, samo su službe opstajale. One su jedan od najvećih kočničara Srbije ka Evropskoj uniji. Utiska sam da je Vučić toga svestan, za razliku od Đinđića, koji toga jeste bio svestan, al’ je prekasno krenuo u obračun sa njima. Ona srpska četiri ocila treba čitati kao: Samo Služba Srbiju Sputava!
...

Zahvaljujući zalaganju mojih prijatelja, Zlatibora Stankovića i Marjana Milanova, juče je u Nišu otvorena striparnica - Južni Darkvud. Osim Darkvudovih izdanja, prodavaće se izdanja i Veselog četvrtka, System Comics-a, ali i ostalih strip izdavača iz regiona. Konačno nešto što osvetlava obraz zaparloženom, učmalom, u svakom pogledu sve siromašnijem jugoistoku Srbije.

Sreda, 15.05.

Iščitavam članke sa sjajnog portala - dvogled.rs. Ištvan Kaić u svom članku analizira zbunjenost među drugosrbijanskim intelektualcima nastalu prošlogodišnjom smenom vlasti. Zbunjenost – jer, eto, nije nam palo nebo na glavu, nismo postali ruska gubernija, već – dovršavamo kosovsko pitanje, sve smo bliži datumu početka pregovora sa EU, popravljamo odnose sa narodima u regionu,  pokrenuta su pitanja spornih privatizacija, Mišković je u pritvoru sa optužnicom... Zaista me ne zanima ko je taj što sve ovo sprovodi. Tadić, očigledno, za sve to nije imao hrabrosti, petlje, šta li već. Pre dve godine sam napisao – Nije važno da li je Vlada crna ili bela, važno je da lovi Miškoviće! Ako ova Vlada dovrši sva pokrenuta pitanja, onda se stvarno otvaraju perspektive da konačno postanemo uređeno društvo. Navodno je Marko Kraljević pred bitku na Rovinama rekao – Dabogda hrišćani danas pobedili, pa makar ja prvi glavu izgubio. Parafraziram Marka Kraljevića  - Dabogda Srbija postala uređeno društvo, pa makar ja više nijedan aforizam ne napisao!

Četvrtak, 16.05.

Još dva dana do beogradske promocije knjige. Agresivnost naše medijske kampanje kulminira od juče:  u beogradskom BusPlus-u reklama za našu knjigu! Uskoro ćemo početi i iz frižidera da iskačemo. Al’ reklama je jedno, a sadržina i suština drugo, govorio nam je Bob Živković. - Moje ilustracije će privući pažnju čitalaca – reče nam Bob -  na vama je da ih sadržinom oduševite ili ostavite ravnodušnim. Za sada nikoga ne ostavljamo ravnodušnim. Oni što nas ne vole već su organizovali bojkot naše stranice na fejsbuku, kako to već biva u Srbiji. Nama je važno da smo podigli dovoljno prašine, što je potpuno netipično za jednu zbirku aforizama. Među srpskim izdavačima važi pravilo da ne izdaju knjige aforizama, jer čitaoci kupuju samo romane. A, što reče kolega Šestić, čitaoci kupuju samo romane zato što izdavači izdaju samo romane.

...

Ne veseli me vest da je za glavnog urednika Večernjih novosti imenovan Ratko Dmitrović. Nemam protiv da mrakobjesni tutumraci iz devedesetih imaju svoje glasilo, kao što je slučaj sa Pečatom, al’ ovo sa Novostima i Dmitrovićem je stvarno previše. Narod je tup, a tabloidi ga još tupe.


Petak, 17.05.

Završne pripreme pred sutrašnju promociju u Beogradu. Biram aforizme koje ću kazivati. Nas četvorica predstavljamo sledeće Jahača Srbokalipse: ja – Politiku, Ognjen Šestić – Promaju, Predrag Rašula – Slogu i Dejan Andrejić – Inat. Politika, Promaja i Inat su logični jahači naše apokalipse. Za Slogu smo najpre zamerili našoj kumi – Jelici Greganović. A onda shvatili  - upravo je Sloga jako opasan jahač srpske apokalipse. Poslovično joj težimo, a kad se Srbi konsenzusom i aklamacijom slože oko nečega, obavezno slede veliki istorijski lomovi sa najvećim posledicama upravo po Srbe same.

 

**********************************

/////////////////////////////////////////////////////////////////////

 

 Tema sedmice: Zdrava hrana na balkanskim trpezama 

Eko selo Grabovica na Buškom jezeru, prilog iz TV Liberty magazina, maj 2013.
******************************
Hrana je izvor zadovoljstva, ali i lek, naravno, ako je zdrava. Nažalost, mada je razvoj tehnologije omogućio da hrana postane sve dostupnija, uključujući i siromašnim slojevima, njen kvalitet je, zbog upotrebe hemikalija, ne retko diskutabilan. Zbog sve učestalijih bolesti, čiji je uzročnik između ostalog nezdrava hrana, sve veći broj ljudi nastoji da na svojoj trpezi ima organske, eko namirnice.

Na Balkanu se često daje primat gurmanskoj hrani, ali koja, kod onih koji je redovno konzumiraju, izaziva zdravstvene probleme. I svi više građana na našim prostorima nastoji da se hrani zdravije, tako što nabavljaju namirnice uzgajane prirodnim putem, istovremeno izbegavajući masnije proizvode.

Visokokalorična hrana odlika je i tradicija bosansko-hercegovačke trpeze. Stoga ne čudi što se Bosanci i Hercegovci, prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, u istraživanju 2011. godine, nalaze na drugom mestu po broju osoba sa prekomernom težinom u Evropi. BiH, zemlja sa neiskorištenim zelenim površinama, može intenzivirati proizvodnju eko hrane, one koju Zapad višestruko ceni.

Na bosanskohercegovačkom tržištu prisutna je raznovrsna hrana. Pored certifikovanih proizvoda na rafovima pijaca i supermarketa, plasira se i roba diskutabilnog kvaliteta. Tu su i mnogi savetnici za pravilnu prehranu. Sve ovo je dodatni namet na prosečnog bosanskohercegovačkog potrošača, piše Zvjezdan Živković u tekstu Između zdrave hrane i fast fooda.

Uprkos tome što Srbija važi za državu u kojoj se proizvodi organska hrana, svega delić njene poljoprivrede orijentisan je ka tome, dok skromni kućni budžeti pored svesti da bi trebalo zdravije da se hrane, većini građana uskraćuju tu mogućnost.

Čest je slučaj i da se za ispravnost i kvalitet takve hrane veruje isključivo proizvođaču, pošto je sistem kontrole bezbednosti u poslednje vreme pokazao niz manjkavosti, ocena je iz teksta Ishranu diktira cena a ne kvalitet hrane, autora Milana Nešića i Ognjena Zorića.

Iako će najčešće reći da se hrane dobro, građani Crne Gore se u najvećem broju ne hrane zdravo. Razlozi za to su, između ostalog, privrženost domaćoj hrani: siru, pršuti i kobasici, uz odsustvo svesti o visokom nivou masti i soli. Pored višeg životnog standarda, nedostaje i edukacija građana ali i zaokruženost sistema sertifikacije organske hrane, piše Esad Krcić u tekstu Mit o hrani: Domaće, pa makar i nezdravo.

U Hrvatskoj je sve veći interes za eko proizvodima, sve ih je više na tržištu, no, za većinu ljudi, i dalje su preskupi. Stručnjaci upozoravaju i na nedovoljnu edukaciju, ali priznaju da, s padom standarda, na žalost, pada i svest o važnosti zdrave hrane, ocjena je iz teksta Ankice Barbir Mladinović Eko hrana poželjna, ali skupa.

Na Kosovu kažu da ne postoji veliki izbor zdrave hrane, a iz civilnog društva optužuju nadležne institucije da ne informišu građane na pravi način. U Ministarstvu trgovine ističu da postoji mnogo žalbi potrošača i da se uglavnom tiču hrane kojoj je istekao rok trajanja, navodi Amra Zejneli u tekstu Sve više žalbi građana zbog sumnjivih namirnica na tržištu.

 

 

*****************************

//////////////////////////////////////////////////////////////// 

Gaf nedelje: Prokletstvo, Aca na Kosovu i dva Obraza             

Trešnje na komad
Trešnje na komad
******************************
Šta je dragi Bog zgrešio, pa da ga Amfilohije zastupa? To se nismo zapitali mi, nego premijer Dačić, dok je išao po „eplove“ i „guglove“ u Ameriku. Vicepremijeru Vučiću u isto vreme zapalo je da ide na „sever“, odakle nikako da se povuče, iako je ostavku podneo, Aleksandar Vulin. Do „severa“ stići neće, a slutimo da je želju imao, Ilja Gorjačev mladi ruski desničar, sabesednik raznih, pa i Vuka Jeremića. Kako god neko bi morao da porazgovara sa Dušanom Elezovićem, jer mu očigledno savet dobronamernih treba. Ako vam se traži voće, pođite na pijacu bez straha, jer može i na komad. Ugalj može na kilu, a grobno mesto .... platite ako pretekene. Ako vam svašta pada na pamet, nemojte ni da pokušavate – menjačnice ima ko da čuva. Sve ukupno možete razrešiti uz pomoć makaza, ali za to morate na Farmu. Sve je isto, niko živi ne spava, svi su nervozni, ali su barem trešnje za džabe ....

 

 

18.05.2013.

FARBANjE U RUŽIČASTO

Farbanje u ružičasto

image Kemal Kurspahić        

Ako je vjerovati međunarodnim posmatračima bosanskohercegovačkih prilika, a osim u paranoičnoj zaokupljenosti teorijama zavjere i zna-se-kakvih-sve nečasnih motiva „inofaktora“, nema razloga da im se ne vjeruje, zemlja je u najvećoj političkoj krizi još od vremena postizanja Dejtonskog sporazuma prije gotovo 18 godina.

Međunarodni Visoki predstavnik – u šestomjesečnom izvještaju Savjetu bezbednosti Ujedinjenih nacija ove nedjelje – govori o zaostajanju na putu euroatlantskih integracija, potpunoj blokadi institucija i ustavnog poretka Federacije i sve učestalijem i verbalno agresivnijem osporavanju državnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine i otvorenom zagovaranju otcjepljenja Republike Srpske. Nije, naravno, ni svijet jednodušan pa tako – u istoj debati – predstavnik Rusije kaže kako je izvještaj Visokog predstavnika „daleko od objektivnog i pati od pristrasnog kriticizma srpskih vođa“ a predstavnik Velike Britanije kako je analiza Visokog predstavnika „i objektivna i trezvena“ ali obojica imaju, istina potpuno različite, razloge da brinu za mirnu Bosnu:  Rus kaže da je njegova zemlja ozbiljno zabrinuta zbog zapaljive retorike kao i zbog porasta radikalizma „islamističkog uklona“ a Britanac se pridružio osudama onih u Republici Srpskoj koji nastavljaju da zagovaraju raspad Bosne i Hercegovine poručujući da „ne može biti ponovnog crtanja mapa ni bilo kakvog razgovora da se Bosna i Hercegovine pridruži Evropskoj Uniji kao bilo šta drugo nego kao  jedinstvena suverena država“. 
 
Američka predstavnica zapaža kako je zaostajanje Bosne i Hercegovine u približavanju Evropi naročito upadljivo kad se poredi s napretkom susjeda i kako ništa nije učinjeno u ispunjavanju „pet ciljeva i dva uslova“ za zatvaranje ureda Visokog predstavnika – koji su mogli biti ispunjeni još 2008. godine - i sve dok to ne bude slučaj Sjedinjene Države će nastaviti da podržavaju tu funkciju. Predstavnik Evropske Unije ocijenio je političku klimu „napetom i teškom“ zapažajući kako su nastojanja za kontrolu nad federalnim institucijama kompromitovala sposobnost lokalnih partija da se posvete reformama i kako vodstvo u Banjaluci nastavlja da dovodi u pitanje državne institucije i međunarodno prisustvo što je – za Evropu – „neprihvatljivo“.
 
Ali, nasuprot toj tmurnoj slici koju projektuju stranci, ponuđena je i vedrija slika – iz, ili u ime, same Bosne i Hercegovine: njena predstavnica u raspravi je, istina, obznanila postojanje „različitih mišljenja među političkim akterima, građanima i civilnim društvom“ i obećala „nastojanja da se hitno nađe put iz ćorsokaka“ ali je naglasila i kako je Bosna i Hercegovina „pozitivan primjer“ mirovnih nastojanja, kako je uspostavljen „stabilan mir“ i kako zemlja „funkcioniše na ustavnim osnovama“ i kako je većina izbjeglih i izmještenih osoba vratila imovinu i mnogi su se vratili kući ...
 
Ako je tamo-gdje-se-pišu ovakva sočinjenija o „stanju u Bosni i Hercegovini“ namjera bila da se ponudi malo ružičastija slika od dobro poznate međunarodne zabrinutosti zbog sedmogodišnje potpune blokade proevropskih reformi, rezultat je – kako često biva s tzv. bosanskohercegovačkom politikom – bio potpuno suprotan: prisutni u dvorani tugaljivo su saslušali izlaganje bez ikakvog dodira s bosanskom stvarnošću kakvo jedino može biti ako mora – a mora – izražavati zajednički imenitelj između Izetbegovićevog i Komšićevog zalaganja za snažnu državu i Radmanovićevog za njen raspad. Tamo gdje cijeli svijet vidi krizu i zaostajanje, bosanskohercegovačka predstavnica nudi sliku ustavno funkcionalne države. Tamo gdje međunarodni autoriteti vide prijetnju opstanku države, njena predstavnica obznanjuje tek “razlike u mišljenjima“.
 
Ta politika prefarbavanja depresivne bosanske stvarnosti u ružičasto, za međunarodnu upotrebu, polazi od potpuno neosnovanog očekivanja da bi stranci mogli povjerovati u bosansku „dogovorenu istinu“ nasuprot svemu što tamo sami slušaju i gledaju, a što je u izvještaju Visokog predstavnika ilustrovano desetinama antidržavnih postupaka i izjava i u Federaciji i u Republici Srpskoj, i da bi mogli najzad odustati od bosanskog projekta, zaključati radnju i otići kući.
 
Takvo očekivanje potpuno je nerealno.
 
Antidržavne aktivnosti i izjave, uključujući i pozive iz Banjaluke da Visoki predstavnik ide kući, samo potcrtavaju potrebu za daljim međunarodnim nadzorom pa je tako i sa zasjedanja Savjeta bezbjednosti poručeno kako će, recimo, Amerika nastaviti da podržava funkciju Visokog predstavnika sve dok se ne ispune pet ciljeva i dva uslova od kojih je najvažniji: da svijet može zaključiti da je politička situacije stabilna a Bosna i Hercegovine nepovratno na putu euroatlantskih integracija.
 
Takvo šta ne nazire se ni na horizontu pa se u svjetskim prijestonicama više govori o potrebi za održavanjem, a ne ukidanjem, uloge i ovlašćenja Visokog predstavnika uz saglasnost da u tome još ima posla i za evropske mirovne snage i za NATO – ako zatreba.

 

Kemal Kurspahić

(RSE)

 

********************************

Jasenovac i Blajburg: Mogu li antifašisti činiti zločine?

image Jasenovac        

I ovih se dana potvrđuje ispravnom ocjena da je na ovim prostorima previše povijesti. U Hrvatskoj su se a i s razumljivim odjekom u Bosni i Hercegovini stjecajem povijesnih okolnosti u dva dana obilježavala ova dva metaforička mjesta. Ona će ostati još dugo mjesta podjela i svađa kao i različitih pogleda i ocjena. Nije ni to sporno, no sporno je što je kod nekih primjetljivo da i ne žele da se dođe do istine koliko god to bilo teško i složeno.

Prije svega valja jasno kazati da je zločin ubiti i jednog pogotovo nevinog čovjeka. Davno je rečeno: tko ubije jednog čovjeka ubio je cijelo čovječanstvo. Također svaki zločin treba ne samo verbalno osuditi nego i pravno procesuirati. Verbalna osuda spada na svakog čovjeka i svaku instituciju i organizaciju a procesuiranje na državne institucije. Opraštanje spada na one koji su pogođeni zločinima.
 
Zloupotreba brojki
 
Priča o točnim brojkama stradalih u Jasenovcu i Bleiburgu je po svemu ispolitizirana i nikad se nije željelo doći do preciznije brojke. Čak i danas je moguće vrlo jednostavno doći do dobro pouzdane brojke za oba stratišta. Većina ljudi i danas zna gotovo za sve svoje gdje su, kada i od koga pobijeni. Zašto se kod popisa stanovništva ne bi uvela rubrika o stradalima u II svjetskom ratu. Hrvatska to nije htjela, a evo izgleda neće ni Bosna i Hercegovina to staviti među rubrike kod slijedećeg popisa. Očito se nije imalo volje i očito je da se namjerno nije htjelo to popisati i istražiti. Brojke su služile a često i danas služe za stalna prepucavanja o ionako dovoljno velikom zlu te su i one  postale treba jasno kazati - dio strašnih zločina.
 
O Jasenovcu se govorilo i pisalo beskrajno, svakom knjigom od Novaka, Dedijera, Živojinovića, Bulajića, Terzića i drugih brojke su rasle i do 900.000 pobijenih a i krivnja cijelom hrvatskom narodu i Crkvi u Hrvata se proporcionalno uvećavala. Stalno je ponavljanja „službena“ brojka od 700.000 ubijenih u Jasenovcu, što se nažalost i sada ponavlja u bh manjem entitetu. Židovski istraživač Vladimir Žerjavić smatra da je stradalo oko 83.000, židovski Centar Simon Wiesenthal navodi 85.000 žrtava,  prema istraživanjima Crnogorca dr. Bogoljuba Kočovića u Jasenovcu je stradalo oko 70.000 žrtava, a po poimeničnom popisu žrtava u Jasenovačkom spomen centru ima 83.331 imena i prezimena.
I o Bleiburgu koji uključuje i križni put je bilo uvećavanja čak do 600.000 pobijenih. Žerjavić tvrdi da je pobijeno oko 50.000, slovenski povjesničar Mitja Ferenc da je stradalo više od 100.000, a dr. Mate Šimundić oko 270.000. Ne treba ni u Bleiburgu pretjerivati jer je previše i jedan ubijeni. Hrvatski povijesni institut radi na istraživanju svih žrtava pa se nadamo da će se doći do preciznije brojke, oslobođene strasti, politiziranja, pretjerivanja i zataškavanja.
 
Mogu li antifašisti učiniti zločine?
 

A o Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti a kamoli govoriti a pisanje da i ne spominjemo. I stoga je u svijesti većine naših suvremenika Bleiburg ostao neki kolateralni incident, a ne strašna tragedija. Ako se prelistaju i sadašnje novine i poslušaju mediji onda se vidi pogotovo ovdje u BiH da nema ni blizu tekstova o Bleiburgu kao o Jasenovcu i da nisu kriteriji ni blizu isti.
 
I ovaj put se potvrđuje nevjerojatna istinitost one izreke da pobjednici pišu povijest kao da je time laž postala istina. Neka se kaže tko je odgovarao za Bleiburg! I danas ima živih Basta, Nagya koji su bili zapovjednici JNA u Bleiburgu i drugih ubojica nevinih ljudi u Bleiburgu i nijedan nije ni prozvan a kamoli na sud pozvan.
 
Mnoge ubojice iz Jasenovca su procesuirane i osuđene i danas ih se s pravom svaki dan osuđuje, ali nijedan iz Bleiburga. Josip Manolić, nekadašnji šef Udbe, u stilu nedodirljivih diktatora i sada tvrdi i  opravdava pa i proces Stepincu: oni su bili protiv režima. Onda se ta logika može primijeniti i za Jasenovac, a kako onda to zvuči zastrašujuće. U ime antifašizma poslije rata ubili su tisuće ljudi bez procesa i suda. Sasvim je ljudski razumljivo, ali nije opravdivo, da krivi za tragediju Bleiburga žele učiniti sve da ne budu otkriveni i da ne odgovaraju. Oni ubojstva tisuća ljudi pravdaju antifašizmom, i smatraju da antifašisti ne mogu učiniti zločine. Ali bi bilo pošteno da barem šute, no oni znaju da stalnim ponavljanjem i iskrivljivanjem činjenica laž za mnoge postaje istina i to im je uspjelo  kod znatnog broja današnjih ljudi. Također je vrijeđanje pameti i istine da se od blajburške tragedije oslobađa krivnje Tita, kao biva on nije znao. Je li zamislivo čak u Togu (nek Togo ne zamjeri!) da ne zna predsjednik države za ubojstvo 100 ljudi, a ne za pogibiju 100.000 ljudi??!!
 
Nadalje je zanimljivo da čitava plejada političara, novinara i drugih smatra da Bleiburg praktično i nije zločin jer su tamo  pobijene «poražene snage». Ako ćemo tom logikom ići onda i za Ratka Mladića jadni Srebreničani su bili «poražena strana», zamislite kako to zvuči zastrašujuće!
 
Zlobna je zamjena teza da je za pokolj nevinih, odvojimo ih od krivih, odgovoran isključivo Pavelić i njegov režim jer ih je poveo u bespuće a ispada da nisu krivi oni koji su ih pobili. Očito je da ta teza treba onima koji su tamo krivi i odgovorni i koji su i danas živi i koji time brane svoje zločine. Očito je da to sustavno rade i oni koji su idejni i stvarni nasljednici onih koji su pobili nevine ljude u Bleiburgu. Svi se slažu da zločini ne zastarijevaju, a zanimljivo je da nitko i ne pokušava tražiti proces, a ne osudu, za sudionike zločina u Bleiburgu. Nema pomirbe na zločinima. I nije pitanje dobrote i tolerancije da se za zločin kaže da je dobar. Ono što je moguće i što treba podržavati da oni koji su stradali i njihova rodbina u sebi nemaju mržnje i da smognu snage da oproste, ali ne da se time zaniječe samo zlodjelo. Ostaje dobar primjer da je Račanova neokomunistička vlada barem rekla da je i Bleiburg zločin.
 
Treba popisati poginule
 
Treba se po istim kriterijima odrediti i prema Jasenovcu i prema Bleiburgu. Treba prirediti obilježavanja u dva različita dana i trebaju  otići i održati po istim kriterijima sastavljene govore svi: predsjednik države i drugi dužnosnici, biskupi i drugi vjerski službenici. Kad će to biti moguće? Bojim se dok se to ne dogodi da neće biti ispravnog odnosa prema Jasenovcu i Bleiburgu. Ovako se moglo ponovo iščitavati da su u ova dva mjesta bile dvije Hrvatske podijeljene prije svega po političkim i ideološkim opcijama.
 
Radi prepuštanja pokojnih pokoju i radi smirivanja živih valja svim sredstvima težiti, tražiti i ustanovljivati istinu. Jasenovac i Bleiburg su činjenice i dio hrvatske, bošnjačke i srpske kolektivne prošlosti i nju treba prevladavati, ali ne politizirajući i ideološki nego ljudski i vjernički. Trebala bi prije svih katolička Crkva a i ostale vjerske zajednice naći načina da se ova dva stratišta, naravno sa svim njihovim razlikama i specifičnostima, obilježavaju na dostojanstven način i sa svim pijetetom. Poštivanje mrtvih i molitva za mrtve je dio ljudskih, narodnih i vjerskih obaveza. Ponovit ćemo: Tko ne poštuje mrtve ne poštuje ni žive.
 
Stoga molimo i tražimo u ime mrtvih a još više u ime živih da se kod slijedećeg popisa u BiH uvede rubrika poginulih u II. svjetskom ratu a i u ovom ratu. Time će se pomoći da mrtvi počivaju u spokoju i da ih se stalno ne prevrće u grobu, a još više će se pomoći smirivanju živih potomaka i rodbine poginulih i čitavoj Bosni i Hercegovini. Popisom poginulih bitno će se unaprijediti i pomirenje na ovim prostorima. Ili neki ne žele pomirenje?

Franjo Topić

(Dnevnik.ba)

 

 

18.05.2013.

BiH IMA VELIKI POTENCIJAL

BiH ima veliki potencijal

image Ali Babacan        

Turski program sa Međunarodnim monetarnim fondom možda je i najuspješniji u istoriji postojanja MMF-a, izjavio je zamjenik premijera Republike Turske Recepa Tayyipa Erdogana, Ali Babacan, komentarišući nedavnu isplatu posljednje rate kredita koji je Turska vratila MMF-u.

Babacan je najavio da Turska više neće uzimati kredite, nego će sada pomagati Međunarodnom monetarnom fondu.
 
"Prije dva dana smo isplatili i posljednju ratu kredita. Sada MMF traži od Turske pomoć u finansiranju i mi smo već obezbijedili pet milijardi dolara finansiranja za fondove MMF-a. Ti fondovi će se koristiti za finansiranje razvoja raznih zemalja svijeta, a vjerovatno i za evropske zemlje koje su poprilično u nevolji", naglasio je Babacan.
 
Erdoganov zamjenik boravi u Sarajevu kako bi prisustvovao četvrtom Sarajevo Business Forumu koji počinje danas. Medijima se obratio zajedno sa članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakirom Izetbegovićem i ocijenio odnose Turske i BiH veoma dobrim.
 
"Sretni smo što se i ekonomski aspekt naših odnosa razvija u dobrom pravcu. Ali mislimo da je potrebno uložiti više truda, posebno od naše poslovne zajednice, da radi više sa BiH. Vjerujemo da je privatni sektor ključan i da treba biti aktivniji s obje strane. Potrebno je više posla, trgovine i investicija", poručio je Babacan.
 
Sarajevo Business Forum je veoma uspješan događaj, istakao je Babacan, i dodao da sve više zemalja ima svoje predstavnike na Forumu.
 
"Evropska ekonomija prolazi kroz teška vremena. Mnoge zemlje na Balkanu osjećaju pritisak, jer izvozna tržišta ne stoje dobro. Ipak, mislim da je bitno pokušati preinačiti ekonomiju, pronaći nova tržišta širom svijeta. Međunarodni aspekt ovog foruma je veoma važan za podršku bh. ekonomiji", pojasnio je Babacan.
 
Komentarišući snažan napredak turske ekonomije, kao i brz razvoj cijele zemlje, Babacan je naglasio kako je politička stabilnost osnov na kojem je Turska uspjela sagraditi snažan ekonomski sistem. On je dodao i da je Turska implementirala dobre fiskalne i monetarne politike, kao i da je povjerenje u državu jedan od najvažnijih faktora koji je tursku ekonomiju učinio uspješnom.
 
„Svaka zemlja ima svoje okolnosti i veoma je teško kopirati politike i načine rada”, kazao je zamjenik turskog premijera. Babacan je naglasio kako ekonomske politike trebaju biti "uzgojene kod kuće" i napravljene posebno za svaku zemlju.
 
Birokratske prepreke

 
„BiH ima veoma veliki potencijal, nalazi se u srcu Balkana, na raskrsnici i potencijal za industriju, poljoprivredu i turizam je veoma veliki”, ocijenio je Babacan i poručio kako su mir i stabilnost ključni faktori.
 
"Sve dok se u zemlji održava i jača politički konsenzus i kompromis, siguran sam da će BiH biti sve privlačnija zemlja s kojom treba raditi, trgovati i u koju treba investirati. Trebamo zapamtiti da se poslovi kreiraju, a ekonomija raste kada je privatni sektor jak. Važno je otkloniti birokratske prepreke", upozorio je Erdoganov zamjenik.
 
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović pohvalio je ulogu Turske na Balkanu.
 
"Turci su veoma prisutni i sve prisutniji u regionu i BiH i tu šansu treba iskoristiti. Postoji jasna namjera i volja turskih biznismena da se investira u BiH. Mislim da je do nas što oni ne uspijevaju više da investiraju", istakao je Izetbegović i dodao kako BiH treba stvoriti atmosferu stabilnosti i sigurnosti koja privlači i osigurava kapital.
 
"Turska je imala slične probleme kao mi. Imala je slabu ekonomiju i recesiju. Slične probleme su rješavali i riješili. Imamo ekonomsko čudo u Turskoj i ekonomsko čudo u Maleziji. Dva veoma referentna čovjeka pričat će nam o toj formuli, modelu i načinu na koji su oni rješavali probleme", najavio je Izetbegović.
 
Član Predsjedništva BiH podsjetio je i na kredit koji je Turska odobrila ovoj zemlji, pomoću kojeg su već hiljade porodica, izbjeglica i povratnika, dobile priliku da ponovo počnu život, zaposle se i pokrenu biznis.

 

(Oslobođenje)

 

******************************

Primjeri nepotizma kadrova SNSD-a u vlasti RS i BiH

image Mladen Ivanić        

BIJELJINA - Partija demokratskog progresa (PDP) saoćila je danas primjere nepotizma kadrova SNSD-a u institucijama vlasti RS i BiH. Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH i predsjednik Izvršnog odbora SNSD – zet Danilo Petrović, dugogodišnji glavni savjetnik u ...

...  kabinetu svog punca Nebojše Radmanovića.

Petrović je od prošle godine i suvlasnik privatne hidroelektrane Žiraja kod Teslića. Petrovićeva majka (Radmanovićeva prija) je direktorica Elektrokrajine, koja kupuje struju od malih hidroelektrana u RS (dakle i od svog sina).

Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine RS i potpredsjednik SNSD – supruga Sanja, pomoćnica ministra finansija u Vladi Republike Srpske, zadužena za resor makroekonomske analize i politike.

Željka Cvijanović, predsjednica Vlade RS i članica Izvršnog odbora SNSD – suprug Aleksandar, generalni direktor gradskog Zavoda za izgradnju Banja Luka, jednog od najvećih preduzeća za planiranje prostora, projektovanje i izgradnju u RS.

Nikola Špirić, ministar finansija BiH i potpredsjednik SNSD – sin Aleksandar, diplomata na poziciji prvog sekretara Ambasade BiH u Republici Srbiji.

Zoran Tegeltija, ministar finansija u Vladi RS i član Izvršnog odbora SNSD-a – supruga Duška, pomoćnica ministra trgovine i turizma u Vladi Republike Srpske, zadužena za resor trgovine.

Radmila Stojnić, poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srpske i članica Glavnog odbora SNSD-a – kćerka Maja, pomoćnica ministra finansija u Vladi Republike Spske, zadužena za resor koordinacije finansijske podrške Evropske unije.

Dušanka Majkić, poslanica u Parlamentarnoj skupštini BiH i članica Izvršnog odbora SNSD-a – sin Dejan, pomoćnik direktora Poreske uprave Republike Srpske.

Džerard Selman, predsjednik Ustavnog suda RS, zaposlio suprugu u “Pošte RS”, sestru i svastiku u Fond zdravstva RS, a kćerku u Ministarsvo za ekonomske odnose u Vladi RS.

Ranko Škrbić, bivši ministar zdravlja i ambasador BiH u Srbiji, kum predsjednika RS-a, stoji u saopćenju PDP-a.

Glavni odbor PDP-a usvojio je danas deklaraciju o borbi protiv nepotizma u institucijama i javnim preduzećima RS-a, kako bi se njenom primjenom vratilo povjerenje građana u institucije vlasti.

U tom dokumentu se naglašava da svi izabrani i imenovani predstavnici vlasti ne mogu imati svoje bliske srodnike na rukovodećim mjestima, niti imati pravo na korištenje državnih subvencija i drugih povlašenih kredita, kao ni drugih pogodnosti u bilo kojoj oblasti u kojoj postoji mogućnost komercijalnog, odnosno tržišnog zadovoljavanja potrebe.


(Vijesti.ba/Fena)

 

Predstavnici ambasada u BiH obišli Međunarodni kamp mira

image Ćamil Duraković        

SREBRENICA- U Klotlijevcu kod Srebrenice, na jezeru Perućac, užurbano teku pripreme za Međunarodni kamp mira - Srebrenica 2013.

Kamp su danas posjetili potpredsjednik FBiH Svetozar Pudarić, Jens Wagner, prvi sekretar Odjela za štampu, kulturu i protokol ispred Njemačke ambasade u BiH, Saubijaksono Sujono, ambasador Indonezije u BiH, te ambasador Slovačke Republike u BiH Miroslav Mojžita.
 
Goste su dočekali načelnik Općine Srebrenice Ćamil Duraković, Hakija Meholjić, predsjednik Udruženja „Za Srebrenicu“, te potpredsjednik Skupštine općine Srebrenica Hamdija Fejzić.
 
- Ove godine ulazimo u fazu kada počinjemo govoriti o međunarodnoj dimenziji. Danas predstavljamo kamp predstavnicima diplomatskog kora i od njih očekujemo podršku kampu. Nadamo se da će kamp mira postati stvarno mjesto susretanja i dijaloga mladih iz cijelog regiona – izjavio je za Fenu potpredsjednik FBiH Svetozar Pudarić.
 
Općina Srebrenica je dodjelila lokaciju za kamp.
 
- Cilj ovog kampa nije samo da okuplja mlade ljude, nego prepoznavanje Općine u ovom projketu kroz promovisanje turističkog potencijala - izjavio je načelnik Općine Srebrenica Ćamil Durakovć, te dodao da će ovaj kamp imati jasne poruke mira i na jedan dobar način će promovisati turističke potencijale.
 
- Pored onog što se desilo u Srebrenici treba raditi na mogućnosti pomirenja. Cilj nam je da Srebrenica bude prepoznatljiva po onome što je nekad bila, a to je jedinstvo. Mi stariji trebamo dati podršku mladima da ne smiju napustiti Srebrenicu i da se ovdje mora živjeti. Ovo je naša gruda i mi nećemo ići od nje - kazao je za Fenu Hakija Meholjić, predsjednik Udruženja „Za Srebrenicu“.
 
Gostima je predstavljen Kamp i dosadašnje aktivnosti kao i planovi za budućnost. Kamp koji će ove godine biti održan po treći put ima za cilj da se mladi iz cijele BiH ali i iz inostranstva upoznaju i druže u cilju prevazilaženja predrasuda i sklapanja novih prijateljstava, te umrežavanje organizacije iz kojih dolaze.
 
Također, ove godine su planirane brojne radionice na kojima se govori o nenasilno komunikaciji, ljudskim pravima, životu različitosti.

 

(FENA)

 

Pola miliona Bosanaca i Hercegovaca 1. jula ulazi u Evropsku uniju

SARAJEVO - Hrvatska će 1. jula ove godine službeno postati 28. članica Evropske unije. Tog dana će i oko pola miliona Bosanaca i Hercegovaca, koji posjeduju hrvatsko državljanstvo, formalno postati građani EU, iako žive u BiH, državi koja još nema ni status zemlje kandidata za ulazak u "evropsku porodicu".

Procjenjuje se da 90 posto Hrvata u BiH posjeduje državljanstvo Republike Hrvatske. Desetine hiljada Bošnjaka, najviše iz Krajine ali i iz drugih dijelova BiH, takođe imaju hrvatsko državljanstvo, kao i hiljade Srba koji su u BiH izbjegli iz Hrvatske.
 
Iako žive u Bosni i Hercegovini, svi koji imaju hrvatsko državljanstvo dobiće niz povlastica u odnosu na svoje rođake, prijatelje i komšije koji su ostali samo na bosanskohercegovačkom državljanstvu. 
 
Agencija Anadolija zabilježila je slučaj dvojice braće, Mirze i Mufida Čopelj, od kojih jedan ima hrvatsko državljanstvo, a drugi nema. Iako su obojica rođene Sarajlije, 1. jula Mirza će biti građanin Evropske unije, a Mufid će ostati u Bosni i Hercegovini.
 
Mirza je novinaru Anadolije ispričao da je državljanstvo Hrvatske dobio boravkom u toj zemlji.
 
„Nošen životnim događanjima, koji su iza nas, i ratovima, postao sam hrvatski državljanin“, pojasnio je Mirza koji je svom bratu šaljivo poručio: "Nadam se brzom susretu, da će i Bosna i Hercegovina ući u EU, pa ćemo biti jednaki."
 
Od 1. jula, građani BiH koji posjeduju i hrvatsku putovnicu, granicu sa Hrvatskom prelaziće na mjestima gdje je naznačeno „Za građane EU“. Tako će i ova dva brata u Hrvatsku - novu članicu Evropske unije, ulaziti različitim trakama.
 
„Mi imamo i sestru u Njemačkoj. Nikada nisam imao problema sa dobijanjem vize, ali sam uvijek morao čekati vizu i proći procedure“, kazao je Mufid novinaru Anadolije dodavši da njegov brat nikada nije morao prolaziti slične procedure jer je kao nosilac hrvatskog pasoša bez problema putovao kroz sve zemlje EU, dok je za one koji imaju samo pasoše BiH trebalo osigurati vize.
 
Ukoliko službena administracija EU u Bruxellesu ne promijeni zakone, državljani BiH koji posjeduju i hrvatsko državljanstvo, ulaskom Hrvatske u evropsku porodicu uživaće iste pogodnosti kao i Hrvati koji žive u Zagrebu, Dubrovniku, Puli ili nekom drugom hrvatskom gradu.
 
Kao najvažnija pogodnost za državljane Hrvatske navodi se pravo zaposlenja u zemljama članicama Evropske unije. Kako u BiH ima preko 500.000 nezaposlenih, a u EU 1,3 miliona slobodnih radnih mjesta, pretpostavlja se da će bh. građani sa hrvatskim državljanstvom najviše iskoristiti ovu pogodnost. Tako će i Mirza imati pravo da radi u nekoj od država članica Evropske unije, dok će Mufid ostati uskraćen za tu mogućnost.
 
„Ja imam sina koji živi u Švedskoj i odavno je državljanin Evropske unije. Ista stvar je i sa našom sestrom koja živi u Njemačkoj. Samo sam ja ostao u Bosni“, kazao je Mufid koji je podsjetio da od 1. jula državljani BiH u Hrvatsku neće moći ulaziti sa ličnom kartom, kao do sada, a da će onima koji nisu dobili biometrijske pasoše čak trebati i vize.
 
„Promijeniće se mnogo stvari. Vjerovatno ću opet morati čekati na vizu i sigurno će tražiti mnogo štošta“, istakao je Mufid, a Mirza je dodao: „Više mu neću slati kune, već eure. I možda papire da može izvaditi vizu sljedeće godine da dođe u Zagreb. A sigurno će biti i rigoroznija kontrola na granicama“, kazao je Mirza svom bratu Mufidu kroz bosanski crni humor. 
 
„Ali, kad mogu braća Boateng igrati za dva različita kluba, zašto i ova dva brata ne bi mogla navijati za dvije različite države“, našalio se Mirza.
 
Primjer braće Čopelj nije izuzetak. Još hiljade porodica u BiH imaju članove koji posjeduju hrvatske pasoše, ali i one koji su ostali samo na pasošu BiH. Jedni će za 43 dana postati građani EU, a drugi ostati u BiH.  
 
Hrvatske udruge u BiH strahuju da će mogućnosti koje hrvatskim državljanima nudi ulazak Hrvatske u EU uticati na dodatni odlazak Hrvata iz BiH, koji će priliku za rad i studiranje u povoljnijim uslovima moći iskoristiti u nekoj od zemalja EU, čime bi ionako mali broj Hrvata u BiH, u odnosu na predratni preiod, bio dodatno umanjen.

 

(AA)

 

 

18.05.2013.

NAJVEĆA VOLONTERSKA AKCIJA U HISTORIJI BiH

Učestvovalo više od 40.000 građana
"Let's do it" najveća volonterska akcija u historiji BiH
FOTO: Organizator akcije
"Let

 

Više od 40.000 građana iz više od 110 općina iz cijele BiH bili su danas akteri najveće volonterska akcija u hitoriji BiH “Let’s do it – očistimo Zemlju za jedan dan”.

Kako su saopćili organizatori, u toku pet sati, koliko je akcija trajala, prema preliminarnim rezultatima više od 40.000 građana i nekoliko hiljada djece uzelo je učešće u akciji.

Akcija „Let's do it – Očistimo Zemlju za jedan dan“ posvećena je prvenstveno čišćenju ilegalnih deponija smeća u jednom danu, ali i čišćenju zelenih površina i drugih prirodnih vrijednosti, odnosno zaštićenih područja.

 

Riječ je o projektu koji se prvi put realizirao u našoj zemlji prošle godine u sklopu globalne akcije čišćenja cijele planete „Let's do it World“, a nositelj projekta su udruge građana „Ruke“ iz Sarajeva i „Mozaik prijateljstva“ iz Banja Luke, dok je generalni partner kompanija HT ERONET.

- Izuzetno smo zadovoljni realizacijom ovogodišnje akcije, budući da je odziv građana bio odličan. Sretni smo da su građani BiH pokazali da žele da žive u čistoj BiH. i da se ekološka svijest kod stanovništva povećala. Ponosni smo da su se ovo godine projektu pridružili i učenici osnovnih i srednjih škola. Mi nastavljamo sa planiranim aktivnostima i najavljujemo na jesen akciju sadnje drveća u jednom danu - kazao je Božidar Mihajlović, predsjednik UG „Ruke“.

Prepoznavajući vrijednosti akcije „Let's do it – očistimo Zemlju za jedan dan“, projekt su podržale agencije Ujedinjenih nacija u BiH i Delegacija EU u BiH.

 

 

“Ove godine Ujedinjene nacije su obezbijedile prostor i svu potrebnu opremu za realizaciju ativnosti glavnog info štaba akcije. Mi, Volonteri Ujedinjenih nacija u BiH vjerujemo da je bit volonterizma odvajanje slobodnog vremena i truda u cilju postizanja pozitivnih društvenih promjena, što smo potvrdili aktivnim učešćem svih agencija UN-a - izjavila je Hyun Joo Youn, predstavnica Volontera Ujedinjenih nacija u BiH.

Značaj ove akcije prepoznao je i vladin sektor, te su Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Ministarstvo za prostorno uređenje i ekologiju RS, te Fond za zaštitu okliša FBiH odlučili i ove godine podržati ativizam mladih entuzijasta. Konačni rezultati akcije biti će prezentirani javnosti uskoro.

 

 

 

****************************

////////////////////////////////////////////////////////////

 

Tužna vijest
Umro Zlatko Marić, rukometna legenda i osnivač SDU-a
FOTO: Arhiv
Umro Zlatko Marić, rukometna legenda i osnivač SDU-a

 

Socijaldemokratska unija (SDU) saopštila je danas da je jučer u Sarajevu preminuo njihov dugogodišnji član, osnivač SDU BiH, član Predsjedništva SDU BiH i predsjedavajući Općinskog vijeća Novo Sarajevo Zlatko Marić. 

 

''Zlatko Marić je bio istinski socijaldemokrata, predan do kraja ideji države Bosne i Hercegovine u kojoj naše različitosti predstavljaju naše najveće bogastvo. Svoju bogatu sportsku i trenersku karijeru u ostvarenu u rukometu, Zlatko Marić je početkom agresije na R BiH zamjenio svojim aktivnim angažmanom, obavljajući veoma važne funkcije u Ministarstvu unutrašnjih poslova, a kasnije i u Ministarstvu vanjskih poslava Republike Bosne i Hercegovine.


Poslije rata se posvetio političkoj karijeri prvobitno u SDP-u BiH, a potom i kao osnivač i član najužeg rukovodstva Socijaldemokratske unije BiH'', navodi se u saopštenju.

 

''Ostaće upamćen po svom izraženom patriotizmu i nesebičnom zalaganju za istinske vrijednosti socijaldemokratije. Na zadnjim lokalnim izborima 2012. godine postao je vijećnik SDU u Općinskom Vijeću Novo Sarajevo, a nedugo zatim je preuzeo i funkciju predsjedavaućeg Općinskog vijeća Novo Sarajevo, gdje ga je smrt i zatekla'', dodaje se u saopštenju.

 

O komemoraciji i mjestu sahrane javnost će biti naknadno obavještena. 

*******************************

/////////////////////////////////////////////////////////////

 

 

 

Ekskluzivni snimci američke televizije
FOX TV snimio izraelske komandose u Siriji
FOTO: You Tube
FOX TV snimio izraelske komandose u Siriji

Do koje mjere je Izrael već duboko upleten u sirijski konflikt otkriva najnovija reportaža američke TV stanice FOX News.

Njihovi reporteri na izraelsko-sirijskoj granici snimili su izraelske komandose koji se vraćaju iz "misije" unutar Sirije, prenosi Advance.hr.

Već neko vrijeme postoje informacije kako izraelski komandosi direktno pomažu sirijskim pobunjenicima, ali ovo je prvi video dokaz tih tvrdnji.

 Podsjetimo, već od ranije je poznato kako izraelske medicinske ekipe pomažu ranjenim sirijskim pobunjenicima koji prelaze granicu te odlaze u izraelske bolnice. 

Pritom treba napomenuti kako je Izrael tokom ove godine već 3 puta izvršio zračne napade na Siriju, posljednji se dogodio početkom ovog mjeseca na Damask.

Izraelski anonimni dužnosnici tvrde kako je ciljan konvoj oružja, u sva tri napada, koji je navodno trebao ići za libanonsku skupinu Hezbollah.

Ali, mnogi smatraju kako su Hezbollah samo prigodno opravdanje za izraelske zračne napade čiji je pravi cilj pružiti pomoć pobunjenicima koji su posljednjih sedmica pretrpjeli znatne gubitke u ofanzivi sirijske vojske.

 

*****************************

///////////////////////////////////////////////////////////////////

Na Trgu Oslobođenja "Alija Izetbegović"
Obilježena 21. godišnjica Prve brigade policije Stari Grad
Pripadnici brigade položili cvijeće
FOTO: K. Ke.
Obilježena 21. godišnjica Prve brigade policije Stari Grad

 

Pripadnici Prve brigade policije Stari Grad Sarajevo danas su se na Trgu Oslobođenja "Alija Izetbegović" okupili povodom 21. godišnjice postrojavanja te kako bi odali počast svojim poginulim kolegama. Okupljanje je započelo simbolično, u 10 sati, kada je vršeno i prvo postrojavanje 1992. godine.

Ismet Dahić, prvi komandant Brigade i predsjedik Udruženja boraca "Branioci Bosne", kazao je da su tog dana postrojena 764 policajca te kako je ovo bila prva brigada koja se okupila na tlu BiH.

- Ostali su bili na zadacima. Donijeli smo odluku da se fotografišemo ispred zgrade i da neprijatelju pokažemo da nismo nespremni te da ćemo se braniti. Zamolio bih vas da se svake godine na ovaj dan okupljamo i odamo počast momcima koji su dali život za grad i državu - kazao je Dahić.

On je dodao da je sramota što se na današnjem okupljanju nije pojavio nijedan zvaničnik, a posebno kantonalni ministar unutrašnjih poslova i ministar za boračka pitanja.

*************************

//////////////////////////////////////////////////////

 

 

 

Kritički osvrt na stanje kulture i kulturnih institucija u BiH
Održan okrugli sto o sumraku kulture u BiH
FOTO: Ilustracija
Održan okrugli sto o sumraku kulture u BiH


"Sumrak institucija kulture u BiH: kritički osvrt na stanje kulture i kulturnih institucija u BiH" naziv je okruglog stola kojeg je danas u Bošnjačkom institutu organiziralo Udruženje umjetnika "Bellarte" povodom obilježavanja 18. maja, Međunarodnog dana muzeja i Noći muzeja.
 
O ovoj su temi razgovarali istaknuti predstavnici kulturne i naučne scene u BiH, među kojima i profesori Fakulteta političkih nauka Hidajet Repovac i Senadin Lavić, profesor Filozofskog fakulteta Sulejman Bosto, Alma Leka iz Historijskog muzeja BiH, direktorica Muzeja Sarajeva Amra Madžarević, direktorica Bošnjačkog instituta Amina Rizvanbegović Džuvić, direktor Sarajevske zime Ibrahim Spahić, te direktor SARTR-a Nihad Kreševljaković.
 
Cilj skupa je bio razgovarati o uzrocima iznimno lošeg položaja kulture u BiH, posljedicama koje se ogledaju u različitim vrstama problema i finansijskih teškoća s kojima se svakodnevno bore institucije kulture, te razmotriti eventualna rješenja izlaska iz trenutne situacije.
 
Senadin Lavić ističe za Agenciju Fena da su učesnici skupa govorili općenito o sumraku društvenog života i bosanskog bića, ali i znanstvenih, vjerskih, finansijskih, ekonomskih i političkih institucija u ovom trenutku.
 
- Akcent je bio da vjerujemo kako budućnost pripada mladima i da će od njih poteći jedan novi krug. Konstatovali smo da su institucije kulture u krizi te da Zemaljski muzej BiH nije zatvoren slučajno, to traje već 20 godina i taj proces ima svoju genezu. Ovdje odgovornost nije samo na određenim politikama, već i na intelektualno-kulturnim elitama koje se zadnjih 20 godina nisu potrudile da odgoje, oblikuju i njeguju generaciju mladih koji će doći na izložbe ili posjetiti muzejske zbirke, već su sve nezainteresovano posmatrale - smatra Lavić.
 
On ocjenjuje da glavna odgovornost leži u društveno-političkom sistemu koji je nametnut Daytonom i osnov je svih problema danas u BiH. Naglašava da je etno-politička i etno-teritorijalna podjela zemlje te svođenje kulture na općinsku ili kantonalnu razinu osnov koji onemogućava normalan razvoj zemlje.
 
Nihad Kreševljaković ističe da u kulturi postoji beskonačno mnogo problema, ali da je  veoma teško doći do rješenja kada sagovornici nisu osobe koje direktno odlučuju o tome.
 
- Glavni zaključak je da, bez obzira na teško stanje u kulturi, ne treba pristajati na tu ravnodušnost kada govorimo o borbi za ono što je pitanje našeg ljudskog i kulturnog identiteta - zaključio je on.
 
Za Hidajeta Repovca postoji mnogo uzroka današnjeg stanja kulture u BiH, ali je jedan od najtemeljnijih disfunkcionalnost društva i uticaj politike na sva dešavanja u BiH. Tu se odlučuje o novcu, a time i o tome koliko će institucije kulture imati sredstava i da li će moći preživjeti.
 
- Izgleda da mnogima zbog neznanja, nesposobnosti i nedovoljne upućenosti u sadašnji trenutak nije stalo do institucija kulture. I rade na njihovoj postupnoj destrukciji. Jer tome prethodi njihovo zatvaranje - smatra Repovac.
 
On je mišljenja da se institucije kulture postepeno povlače u sebe i s teškom mukom opstaju. Naglašava da je suština i u svijesti ljudi.
 
- I naš građanin, običan čovjek, nema dovoljno svijesti o potrebi promjene. Jer da ima, ne bi političari sjedili gdje sjede i odlučivali o sudbini kulture. Tako ljudi kao nosioci promjena sjede pasivni i čekaju da im neko nametne kulturni obrazac. Tu ima i straha od kulture. Jer da je ta svijest angažiranija ne bi mogao biti ovakav odnos zvanične politike prema kulturi, sigurno bi bio bar osjetljiviji. A ovako je on grub, primitivan, prizeman i provincijalan - zaključuje Repovac.

 

 

18.05.2013.

TIM S GRBAVICE NOVI-STARI PRVAK BOSNE I HERCEGOVINE

Tim s Grbavice novi-stari prvak BiH
Šampionsko slavlje igrača i navijača Željezničara

 

 

 

                  

 

Nakon što su svojim navijačima poklonili pobjedu od 4:0 protiv Leotara, na stadionu Grbavica su igrači Željezničara upriličili proslavu nove titule šampiona naše zemlje.

Hiljade Manijaka okupile su se u "Dolini ćupova" da sa svojim ljubimcima proslavi novi trofej. Uz veliki broj poznatih ličnosti iz javnog života BiH, na proslavu titule došli su i bivši igrači Želje poput Zajka Zebe, Mirsada Bešlije, Patricka Gerharta i Boubacara Dialibe.

Igrači i stručni štab Želje primili su medalje i pehar koje im je uručio predsjednik Nogometnog saveza BiH Elvedin Begić, a veliko slavlje uveličao je svojim pjesmama i Mladen Vojičić-Tifa.

 

Najvatreniji navijači Željezničara okupili su se, potom, pred Vječnom vatrom gdje pjevaju navijačke pjesme i uzvikuju "Šampioni!".

 

******************************

Javno pismo porodica ubijenih Bošnjaka

Amfilohiju je mjesto na smetlištu historije

  
Photo: Stock

Šireći laži kao svešteno lice, nudeći vjernicima umjesto mira i izgradnje povjerenja samo sirove obmane, mitropolit Amfilohije pokazao nam je gdje je i njegovo mjesto u historiji. Neko ko može negirati zločin nad 8.300 civila ne zaslužuje da ga se tretira kao čovjeka. On kao vjernik ima obavezu da poziva na istinu, na koju i Bog poziva

Deset udruženja porodica ubijenih Bošnjaka iz Bratunca reagovalo je na intervju koji je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović dao Radio-televiziji Republike Srpske, u kojem je relativizirao zločin genocida počinjen u Srebrenici i Bratuncu. U zajedničkom saopćenju se zahtijeva od mitropolota Amfilohija da povuče kazane neistine i Srbima, ali i kompletnoj javnosti ponudi istinu, „istinu na koju i Bog poziva“:

„Nismo razočarani niti iznenađeni lažima koje visoki službenik Srpske pravoslavne crkve obmanjuje javnost. Sličnih istupa pravoslavnih sveštenika imali smo i ranije, a takve, kao što je Vasilije Kačavenda, danas već imamo smještene tamo gdje im je mjesto – na smetlištu historije. Šireći laži kao svešteno lice, nudeći vjernicima umjesto mira i izgradnje povjerenja samo sirove obmane, mitropolit Amfilohije pokazao nam je gdje je i njegovo mjesto u historiji. Neko ko može negirati zločin nad 8.300 civila ne zaslužuje da ga se tretira kao čovjeka. On kao vjernik ima obavezu da poziva na istinu, na koju i Bog poziva", navodi se u saopćenju udruženja.

Potpisnici navode da je na Balkanu započeo proces "u kome se iskazuje želja za razumijevanjem i uvažavanjem suprotstavljenih strana", te dodaju da su ovim smerom krenuli verski lideri kao i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić koji je, kako stoji u napisu, "nedavno je jasno kazao da je to kurs kojim idu i zvanične politike u regionu".

"Stoga, negiranje genocida u Srebrenici i njegovo uspoređivanje sa bolom srpskih majki u Bratuncu, treba jednom za svagda biti razjašnjeno. Ne umanjujemo ničiju bol za izgubljenim djetetom, roditeljem, rođakom... S tim ciljem dužni smo pojasniti, pozivajući se na historijske činjenice, o čemu se zapravo radi. U Srebrenici je ubijeno preko 8.300 civila, u genocidu koji je počinila Vojska Republike Srpske. U Bratuncu, odosno u Kravici, obilježava se stradanje srpskih vojnika (govori se o broju 3.400), stradalih u borbama, od Sokoca do Zvornika. U ratu su vojnici legitimni cilj, osim ako nisu ratni zarobljenici. Ubijati civile ratni je zločin. Mitropolitu Amfilohiju moramo kazati, da su srpski zločinci, u najkrvavijem zločinu genocida, 1992. godine u Bratuncu, za nekoliko dana ubili 603 bošnjačka civila. Da su protjerali 21.000 preživjelih civila. Da su porušili sve islamske bogomolje. Da su u srebreničkom genocidu ubili još skoro 3.000 Bošnjaka Bratunca. Da su na ovaj način ubili 16 posto ukupnog broja Bošnjaka Bratunca. Da je oko Bratunca pronađeno desetak masovnih grobnica u kojima su Bošnjaci, a nema ni jedne u kojoj su pronađeni Srbi. U osnovnoj školi u centru Bratunca bio je logor, u kojem su mučene i ubijene desetine Bošnjaka. Logori za Srbe nisu postojali. I u tome je razlika. Mitropolit Amfilohije bi u ime Boga trebao osuditi takve zločine", poručile su porodice ubijenih Bratunčana bošnjačke nacionalnosti.

Dodaju da su kao građani dijela BiH koji se zove Republika Srpska, od svog povratka gradili "mir, suživot i toleranciju".

"Vjerovali smo da je Televizija Republike Srpske i naša televizija, ali iz dana u dan, ona šireći neistine, obmane, te proizvodeći time mržnju i netrpeljivost, govori da je televizija samo jednoga naroda, odnosno samo jedoga dijela jednoga naroda – maloga broja onih koji ne žele mir, suživot i borbu za istinu. Mi u svojim mjestima povratka imamo saradnju, uvažavanje i suživot, ali to oficijelna politika i njen glasnogovornik – RTV RS-a valjda ne žele, te stoga dopuštaju širenje mržnje, zaoštravanje odnosa među narodima i ponovo ukazuju na nebesko porijeklo jednoga naroda. Zahtijevamo od RTV RS izvinjenje i prenošenje ovoga demanta u cjelosti, kako bismo javnosti plasirali historijske činjenice“, stoji u zajedničkom saopćenju deset udruženja preživjelih Bratunčana.

 

Sećanje: Dve decenije od pogibije Boška i Admire

Ubijena ljubav na Vrbanja mostu

  
Photo: Buka

Na današnji dan prije 20 godina poginuli su sarajevski Romeo i Julija, Boško Brkić i Admira Ismić. Ovi dvadesetpetogodišnjaci, 18. maja 1993. godine, u pokušaju da pobjegnu od zla i ludila koje je zadesilo njihovu zemlju, ubijeni su na Vrbanja mostu, podsjeća Agencija Anadolija

Mladi i zaljubljeni, iako različitih nacionalnosti u vremenu kada je to bilo skoro pa nemoguće, pripremali su vjenčanje i bijeg iz nepodnošljive stvarnosti. Tog kobnog majskog dana u popodnevnim satima, u nadi da će uspjeti pobjeći, jedan Srbin i jedna Bošnjakinja iz Sarajeva postali su Romeo i Julija.

Boškov otac je umro, a majka i brat otišli u Srbiju. U Sarajevu nije imao nikoga, osim svoje srednjoškolske ljubavi Admire. Kako je on ostao zbog nje u Sarajevu, tako je ona željela s njim otići u Srbiju. “Nije imao nikoga, osim Admire”, rekla je za Reuters majka ubijene  devojke. “Boško je zbog nje ostao u Sarajevu. Admira je želela da mu se  oduži tako što će s njim otići u Srbiju.”

Na današnji dan prije 20 godina, na Vrbanja mostu, snajperskim hicem ubijeni su Boško i Admira, a njihova su tijela sedam dana ostala ležati na ulici. Admirini otac i majka su tek nakon dva dana saznali da im je kćerka ubijena.

“Pogođeni su istovremeno, ali on je pao odmah, dok ona još bila živa”, rekao je te '93. za Reuters Dino, vojnik koji je događaj posmatrao iz obližnje zgrade. “Dopuzala je do njega i zagrlila ga. Tako su umrli, jedno drugom u naručju.” Boško je ležao na betonu licem prema zemlji, desna ruka mi je bila neobično savijena iza leđa. Admira je ležala pored svog momka, grleći ga levom rukom.

Smrt ovog zaljubljenog para do danas je ostala nepoznanica. Srpski zvaničnici priznali su još '93. da su im dozvolili da pređu na srpsku teritoriju. Boško i Admira prešli su 500 metara mosta izloženi vojnicima sa obe strane. Kada su iz muslimanske teritorije ušli na područje koje kontrolišu Srbi, neko je pucao na njih.

Slika mrtvih tijela Romea i Julije iz Sarajeva, kako zagrljeni leže na sarajevskom mostu, obišla je svijet. Sedam dana nakon što su ubijeni, Vojska RS izvukla je njihova tijela sa mosta i sahranila ih u Lukavici. Po završetku rata, 1996. godine, na inicijativu i želju Admirinih roditelja, njihovi su posmrtni ostaci prebačena na groblje Lav u Sarajevu i zajedno sahranjeni.

O njima su pisali mnogi, i pjesme, i članke, i priče... Jedan od najpoznatijih članaka bio je onaj Kurta Schorka, koji je objavio Reuters 23. maja 1993. i koji je onda obišao cijeli svijet. Sarajevska rock grupa Zabranjeno pušenje je nedavno snimila pjesmu pod nazivom "Boško i Admira", a isto tako i Bill Madden pod nazivom "Bosko and Admira".

O Bošku i Admiri je snimljen i dokumentarni film. Režirao ga je John Zaritsky, a snimljen je u koprodukciji PBS's Frontline, National Film Board of Canada i WDR Germany.

 

 

18.05.2013.

MILE DODIK JE ŠUMSKI SVETAC

Amfilohije Radović, crkveno đule u lobotomiji

Mile Dodik je šumski svetac

  
Naslonjen na fildžan: Risto Sotona pozira za Dodikov školski spomenar
Naslonjen na fildžan: Risto Sotona pozira za Dodikov školski spomenar
Photo: Stock

Za samo 24 časa, Risto Radović, popularni Risto Sotona, koji se u erotskim prilikama predstavlja kao mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, uspeo je isposluje intervju za Televiziju Šumske, ali i da svojim poremećenim navijačima pokloni govor održan negde na pogoričkoj periferiji. Sluđen Kosovom, udaren Njegošem, ispušten Dodikom i opijen fildžanom, Risto je otkačio trolu i krenuo nizbrdicom ludila; ono što je izrekao o Šumskoj, Srebrenici, Europskoj uniji, Borisu Tadiću, Tomislavu Nikoliću, politici Srbije – zajebalo je Đorđa Vukadinovića i Rajka Vasića. Sotono, svaka ti je sotonska!  

Ti znaš sve moje erotske muke: Risto šapuće Matiji
Photo: Stock
KO FORSIRA SREBRENICU, SPREMA NOVE POKOLJE: Pitanje te Srebrenice jeste jedna velika rana. Ako kaže Tomislav Nikolić, da već kleči pred Srebrenicom, a šta ćemo sa Bratuncem, sa nekoliko hiljada pobijenih pre toga. Šta ćemo sa onim što se dešavao na tim istom prostorima, nije to davno od 1941. do 1945. godine. Koliko je tamo pobijeno i uništeno porodica od raznih Handžar divizija i raznih NDH jedinica. Sad ti najedanput preuzimaš ono što su oni stvorili mit o Srebrenici. Pa je Srebrenica sada postala nešto veće i od Dahaua i od Aušvica. Politika Klintonovko-Blerovska je to isforsirala radi svojih interesa. Tako forsirajući tu nesreću, koja jeste nesreća u Srebrenici, u stvari se priprema za budućnost nove pokolje i nove mržnje.

 

KRVOLOČNO OBJAŠNJENJE: Zločini nad Bošnjacima i Hrvatima su nesreća i uzajamna posljedica tog zla i nesreće Drugog svjetskog rata. Što kažu, krv na krv je ljudska rana naopaka.

SAMO DA OSTANE DODIK PA DA POTEČE MED I MLIJEKO: Vođstvo Srbije treba da vidi šta se dešavalo na Kosovu, jer je to njihov problem, a ovdje neka puste Dodika i Republiku Srpsku neka oni za braćom muslimanima, Hrvatima nađu jedan zajednički jezik da žive normalno, ljudski, u budućnosti, sagledavajući nesretnu prošlost, ali gradeći budućnost na pomirenju.

RISTO SOTONA, GEOPOLITIČKA VIZIJA: Neko tamo njima kaže: ''Vi treba da klečite, pa onda oni kleče''. Radi čega?! Da uđu u Evropsku uniju (EU). Kako je govorio jedan moj vladika Sava: ''Evo ti ništa, drži ga čvrsto''. Bojim se da je ovo isto... Evropska unija – pa i ona se sirota raspada. Daj Bože da se održi. Ali, sada svoje sopstveno biće razgrađivati da bi se ušao u jednu fatamorganu EU, bojim se da tu nema nikakve realpolitike. To nije realpolitika.

Ljepota i zdravlje: Risto Sotona u filmu Petak 13, detalj 
Photo: Stock
POSLE BORISA TADIĆA – POTOP: Srbija je prema Republici Srpskoj vodila bratska politiku sve do bivšeg predsjednika Borisa Tadića. Sad, šta su ovi krenuli... Ja vjerujem da oni intimno i dalje nastavljaju tu politiku. Ne mogu vjerovati da ovima koji su sada na vlasti, da je za njih dovoljan beogradski pašaluk. Ne mogu vjerovati. A moguće je sada da hoće beogradski pašaluk. Kao što je ovim mojim Crnogorcima dovoljna ova fildžan avnojevska Crna Gora. Pa dobro, i to je jedno od rješenja... Vidim to po ponašanju prema RS.

 

NIJE ZDRAV TAJ POLNI ODNOS PREMA MILETU: Iskreno rečeno... To što neki od njih rade, ne liči mi na zdravo. Nije zdrav taj odnos prema predsjedniku Dodiku, kao i taj parcijalni odnos prema tragediji BiH koji je koncentriran na ovoj Srebrenici. Politika anglo-američka je na (to) koncentrirana zbog njihovih geo-političkih ciljeva i opravdanja njihovog učešća u ovom nesrećom građanskom ratu i raspadu  Jugoslavije. Prihvatiti to kao politiku Srbije, radi nekih svojih ciljeva, to nije zdravo.

Mali fildžan za Ristovu glavu: Amfilohije, stojeća poza optimizma
Photo: Stock
U MOJU GLAVU OVO NE MOŽE DA SE SMJESTI: Nikolić treba da sarađuje sa svima, pa i sa Zagrebom. Ali, samo čuvajući obraz svog naroda...čuvajući Ustav, ono što je potvrđeno u Ujedinjenim narodima. To je prvi put u historiji da jedna država koja je cjelovita ušla u UN, sada se odriče svoje žile kucavice. To ja ne mogu da smjestim u svoju glavu. Bez obzira na svu realpolitiku, potrebe Evrope. Ne mogu da smjestim u svoju glavu.

 

ZA CRKVU FILDŽAN NE VAŽI: Crkva samo preobražava i univerzalizuje ograničene zemaljske vrednosti, bile to nacije, bile države. Njene granice nisu granice država. A i to bi hteli neki od naših sadašnjih političara... Lijepo je to što ti političari vole Crnu Goru i crnogorsku državu. Samo nije lepo, nije pametno, nije mudro, lažljivo je i potkopava temelje Crne Gore, ograničavanje bezgranične Crkve Božje na granice fildžan-avnojevske Crne Gore.

FILDŽAN MI, RISTO, ISPECI: Obogotvoravanje crnogorstva ili srpstva - ista je to priča. To je povratak paganstvu. Crkva božja je univerzalna i sramno je i stidno da u Crnoj Gori Svetog Save, Svetog Petra Cetinjskog i lovćenskog tajnovidca Njegoša, hoće da u taj mali fildžan smeste Crkvu Hristovu.

NACISTI VLADAJU EVROPSKIM FILDŽANOM: Sa primitivizmom i ograničenostima ne može se ići u Evropu, ne može se ni preko praga, a kamoli u Šekspirovu, Geteovu i Danteovu Evropu, a to je prava Evropa kojoj mi pripadamo. Sad oni koji i ne znaju šta je Evropa, hoće u Evropu. Koju Evropu? U Evropu Aušvica, Mauthauzena, NATO bombardovanja, Evropu nacifašističke okupacije koja se sad nastavlja okupacijom Kosova i Metohije.

U ŽIŽI GENOCIDNIH ZBIVANJA: Srpski narod našao se na balkanskoj raskrsnici i neprekidno je u žiži istorijskih zbivanja, ne samo Balkana, nego i u svetskim razmerama. To se naročito pokazalo od Kosovskog boja do danas.

Pogled muškosti: Risto Radović sa ruskim mornarima tokom apstinencije
Photo: Mitropolija crnogorsko-primorska
GDE JE KRALJ NIKOLA SAD KAD NAM NAJVIŠE TREBA: Još 2008. godine sam se oglasio o pitanju Kosova i Metohije kada je administracija Crne Gore priznala Kosovo. Ko je njima dao pravo da se odriču kralja Nikole i mnogih drugih iz istorije Kosova i Metohije? Oni su od naroda izabrani da brane Ustav Srbije, da brane granice Srbije onakve kakva je ušla u Ujedinjene nacije i da brane narod Srbije.

 

OTVORIO SAM OČI PATRIJARHU: Rekao sam patrijarhu Irineju da bi, da je imao malo prilike, što nije imao u tom momentu, da čuje i vidi ono što smo govorili episkop Atanasije i ja, shvatio da mi nismo rekli ništa drugo osim onoga što je i on sam mnogo puta kazao.

I JA ĆU JEDNOM BITI SVETAC: Samo oni koji površno gledaju na Njegoša mogu biti protiv njegovog proglašenja za sveca. Njegoš se mora posmatrati iznad trenutnih prepirki o crnogorstvu i srpstvu, jer je on ličnost koja se ne može staviti u kalupe.

DODIK JE VEĆ SVETAC: Kriminalizacija predsjednika RS od pojedinih medija u Srbiji sastavni je dio priče o Kosovu. Isti gospodari koji diriguju ovakvo rješenje kosovskog pitanja, diriguju i rješavanje pitanja BiH, u čemu im smeta Republika Srpska.

EROTSKI HAIKU: Kosovo i Metohija - to je Crkva, to je moj vapaj.

* Svi citati Riste Radovića preuzeti iz njegovih govora u šumolikom originalu; međunaslove smislio i golubom e-novinama poslao Vladimir Kecmanović, vernik

 *************************************

 

Okupljanje poraženih

Politički pakt Jeremića i Dodika

  
U potrazi  za volovima: Mile na pašnjaku
U potrazi  za volovima: Mile na pašnjaku
Photo: Dani

Nakon što je, vođen svojim nezajažljivim ličnim ambicijama, sebe isključio iz domaće politike i u Njujorku prespavao ključne političke procese koji su se poslednjih meseci dogodili u Srbiji, Vuk Jeremić je krenuo u potragu za preostalim opcijama koje mu, uoči povratka u zemlju, još uvek stoje na rapolaganju. Prema pisanju beogradskih medija, trenutno predsedavajući GS UN je u potrazi za političkim saveznicima stupio u vezu sa Miloradom Dodikom koji mu je ponudio svoju podršku i logističku pomoć oko formiranja buduće Jeremićeve stranke u Srbiji

Prema izvorima, na koje se poziva beogradski tabloid Alo, postoji realna mogućnost da dve perjanice srpskog turbonacionalizma svoje zajedničke političke poglede i frustracije, naročito u vezi s Kosovom, krunišu osnivanjem partije koju bi vodio Jeremić, koji je posle isključenja iz Demokratske stranke ostao samostalni poslanik u Skupštini Srbije i, po svoj prilici, usamljen i zaboravljen političar u Srbiji.

Prema navodima beogradskog lista, Dodik i Jeremić su već razgovarali o saradnji, a pominje se da je iskusni profiter iz Laktaša spreman da svojoj srbijanskoj pudlici na sve načine, posebno logistički, pomogne u poslovima oko osnivanja stranke. Inicijativa o zajedničkom političkom projektu potekla je nakon što su odnosi Dodika sa vlastima u Srbiji zahladneli zbog briselskog sporazuma između Beograda i Prištine. Na to se nadovezala izjava Tomislava Nikolića da su Srbi iz Dodikovog entiteta za njega Bosanci, što je komunikaciju između Beograda i Banjaluke svelo na najniži nivo posle Dejtona.

Spremni za prasence: Jeremić i Dodik, politički vizionari
Photo: Stock

Kad je reč o Jeremiću, u domaćoj javnosti postoji rašireno uverenje da on još uvek u Srbiji ima dobar rejting zbog čega bi ga, navodno, gotovo sve stranke želele u svojim redovima. Jeremić je, prema anonimnom izvoru Alo, za sada najviše naklonjen saradnji sa Dodikom, ali do kraja njegovog mandata u UN-u na jesen moguća su “svakojaka iznenađenja”.

Na to koliko su Jeremić i Dodik u dobrim odnosima ukazuje i to da trenutno predsedavajući GS UN tokom svog poslednjeg boravka u Srbiji nije propustio priliku da se sastane sa svojim prekodrinskim saveznikom i njegovom desnicom rukom Željkom Cvijanović. Oni su se sreli 18. marta u jednom beogradskom restoranu, istog dana kada je Jeremić zajedno sa potomcima porodice Pozderac prisustvovao uručenju izraelskog priznanja „Pravednik među nacijama“. O čemu su tada razgovarali nije objavljeno, ali bi nastavak kontakata mogao uslediti vrlo brzo, pošto se očekuje da Jeremić ubrzo dođe iz Njujorka.

Beogradska štampa spekuliše da je bivši šef srbijanske diplomatije protekle zime bio vrlo blizu dogovora o preuzimanju Ministarstva spoljnih poslova u Vladi Srbije, a veza mu je bio predsednik Srbije Tomislav Nikolić, koji je u to vreme obelodanio svoju platformu o Kosovu. Razdor između Vlade i predsednika zbog platforme Jeremiću se učinio kao dobra prilika da stane na Nikolićevu stranu, ali pošto je on, suprotno Jeremićevim nadama, u međuvremenu popustio i priklonio se proevropskoj opciji, ta zamisao odustnog i od realnosti odvojenog Tadićevog gimnazijalca definitivno je propala.

Nakon potpisivanja Briselskog sporazuma, Jeremićevi rigidni stavovi po pitanju Kosova učinili su ga politički neupotrebljivim i nepoželjnim za vladjauće partije zbog čega ga, osim Koštuničinog DSS, niko više ne želi u svojim redovima. To je, u odsustvu izgleda za nastavak svoje međunarodne karijere,  Jeremićev izbor suzilo na samo dve opcije – priklanjanje jednoj klinički mrtvoj partiji ili upuštanje u avanturu formiranja sopstvene stranke sa krajnje neizvesnim izgledima na uspeh.

 

 

Vojislav Koštunica

Moleban za huškače

   
                                                
Photo: Stock

Mitropolitu Amfilohiju i vladici Atanasiju može da služi samo na čast što su uz svoj narod na Kosovu i Metohiji, što su protiv briselskog sporazuma, a svako ko se usudio da zbog toga baci kamen na njih trebalo bi da se dobro zamisli šta radi. Zbog čega, i ko se to uopšte mogao nadati da će oni reći nešto drugo, a ne ono što su rekli? Od ovakvih srpskih medija oni bi dobili aplauz da su rekli da su protiv carstva nebeskog, da su protiv cara Lazara, da su protiv kosovskog zaveta i protiv Njegoša, a da su pre svega za nezavisnost Kosova. Mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije su među najuglednijim velikodostojnicima koje Srpska pravoslavna crkva ima, njihov ugled je ogroman svuda u svetu, a eto, doživeli su brutalan linč u srpskim medijima.

Predsednik male, ali ratoborne DSS, čovek koji je onomad doveo Srbiju na ivicu građanskog rata zbog fiktivnog Kosova, poznat i po izvrdavanju zakona u slučaju atentata na Đinđića, objašnjava zašto je poziv na ubistvo normalna stvar, Pečat, 17. maj

 

 

18.05.2013.

HUMAN RIGHTS WATCH: RATNI ZLOČINI NA KOSOVU

Human Rights Watch: Ratni zločini na Kosovu (8)

Albanski civili kao ljudski štit

  
Photo: www.ssrresourcecentre.org

U nekim slučajevima ljudski štitovi su neposredno korišćeni. Albanski civili bili su primorani da marširaju pored jugoslovenskih vojnika i srpskih policajaca da bi ih zaštitili od napada avijacije NATO-a ili OVK-a. Istraživači HRW-a intervjuisali su svedoke iz Suve Reke, Kline i Lipljana, koji su tvrdili da su ih držali kao ljudske štitove. Svedoci su izjavili OEBS-u da su ih koristili kao ljudski štit u Đeneral Jankoviću (na granici s Makedonijom), u opštini Đakovica, u Prištini i na putu od Ćireza do Štutice. Takođe, postoje optužbe da su srpske snage naterale raseljene albanske civile, koji su tada i poginuli u šumama na Koriši od bombi NATO-a, da im budu ljudski štit, ali za to nema dovoljno dokaza

Nasilno proterivanje

Tokom 1998. i prvih meseci 1999. godine na Kosovu je raseljen veliki deo stanovništva: više od 200.000 kosovskih Albanaca je interno raseljeno, skoro 70.000 ih je izbeglo iz pokrajine u susedne zemlje i Crnu Goru, a još 100.000 jugoslovenskih državljana, većinom kosovskih Albanaca, zatražilo je azil u zemljama zapadne Evrope. Ali kao što je već jasno rečeno, na Zapadu je bila tek nekolicina onih koji su poverovali da će režim u Beogradu pokušati da protera celokupno albansko stanovništvo s Kosova. Međutim, razmere i brzinu proterivanja niko nije mogao da predvidi: za tri nedelje nakon početka vazdušnih napada NATO-a, u susednim zemljama je bilo 525.787 izbeglica s Kosova. Mesec dana kasnije, 12. maja, konačni broj je porastao na 781.618.59 Kao što je rečeno, VJ, srpska policija i paravojne formacije proterale su 862.979 Albanaca s Kosova,60 a još nekoliko stotina hiljada je bilo interno raseljeno, pored onih koji su bili raseljeni pre marta.

Ovi podaci nagoveštavaju da je do početka juna 1999. godine više od 80 odsto ukupnog broja stanovnika na Kosovu, odnosno 90 odsto kosovskih Albanaca, bilo proterano iz svojih domova. Oko 440.000 izbeglica prebeglo je u Albaniju i oko 320.000 u Makedoniju (od kojih je skoro 80.000 prebačeno u neku drugu zemlju izvan regiona). Crna Gora je udomila oko 70.000 izbeglica, a Bosna i Hercegovina više od 30.000. Kolone izbeglica s Kosova su između marta i juna, po pravilu, išle do najbliže granice. To znači da su, po pravilu, stanovnici zapadnog dela Kosova prelazili jugozapadnu granicu i išli u Albaniju, dok su izbeglice iz istočnog dela prelazile jugoistočnu granicu i išle u Makedoniju. Nasuprot tome, u celini posmatrano, stanovnici Kosovske Mitrovice, Vučitrna, i drugih albanskih delova severnog Kosova usmeravani su ka granici s Albanijom. Mnogi žitelji Peći i najzapadnijeg dela Kosova prešli su u Crnu Goru, dok su neki iz najistočnijih delova pre prelaska granice s Makedonijom odlazili prvo u južnu Srbiju. U nekim delovima raseljavanja je bilo u znatno manjoj meri: sa Kosova je otišlo malo žitelja oblasti Frenica u središtu Kosova – najviše zbog vojnih kordona i želje da tu ostanu – osim onih koji su početkom maja proterani iz Glogovca (videti poglavlje o oblasti Drenice). Mada činjenica da su izbeglice uglavnom prelazile najbližu granicu možda ukazuje na to da je odlazak bio dobrovoljan, izjave stotina izbeglica s kojima su u Albaniji, Makedoniji i Bosni razgovarali istraživači HRW-a i drugih organizacija, govore suprotno.

Odlazak albanskog stanovništva s Kosova u izvesnoj meri je koordiniran i kontrolisan, pa se zbog toga nameće zaključak da je reč o sistematskom i nasilnom proterivanju. Da je na Kosovu sprovođena politika “etničkog čišćenja” može se zaključiti iz najmanje četiri ključna pokazatelja: prvi je vreme dolaska izbeglica – izbeglice su stizale u Makedoniju i Albaniju iz istih krajeva u iste dane, dok u nekim drugim periodima (posebno tokom pregovora) kolona izbeglica nije bilo, ili su ih prebacivali s jedne na drugu granicu. Drugi pokazatelj je način odlaska: u Makedoniju su izbeglice proterivane vozom, što je omogućavalo da hiljade ljudi dnevno napusti Kosovo. Neki, među kojima je bilo mnogo onih koji su poslati u Albaniju, a koji nisu imali sopstveni prevoz, prevoženi su kamionima i autobusima koje je obezbedila srpska policija. Da bi proterivanje teklo lakše uspostavljani su sabirni centri. Treći pokazatelj jeste da su srpske i jugoslovenske snage bezbednosti zastrašivanjem nagnale stanovništvo u beg sejanjem straha, pretnji i nasilja, što čini glavni element “etničkog čišćenja” koji je bio čest i tokom ratova u Bosni i Hrvatskoj.

Photo: www.digitaltrends.com

Četvrti pokazatelj je oduzimanje ličnih dokumenata: izbeglicama proteranim prema Albaniji često su oduzimani lični dokumenti i one su bile primorane i da skinu registarske tablice sa kola i traktora pre nego što im je dozvoljeno da pređu granicu. Pošto je skoro 90 odsto izbeglica s Kosova prešlo granicu i otišlo u Albaniju ili Makedoniju, analiza vremena i obrasca progona mora obavezno poći od dolaska izbeglica u ove dve države. Istraživači HRW-a boravili su u obe zemlje od poslednje nedelje marta do sredine juna 1999. Istraživači su stoga bili u mogućnosti da prate i vreme i obrasce priliva izbeglica. Ako su izbeglice bežale od bombardovanja NATO-a ili zbog borbi između jugoslovenskih i srpskih snaga i OVK-a, očekivalo bi se da one pristižu nasumično, u zavisnosti od ličnih odluka pojedinih porodica o tome kada rizici postaju suviše veliki da bi se ostalo. Ali, skoro sve izbeglice iz istog sela ili opštine pristizale su u isto vreme u Albaniju ili Makedoniju. Izuzeci su se dešavali ako bi deo žitelja iz jednog mesta bio upućen u Albaniju a deo u Makedoniju. Iako je bilo neophodno izvršiti selekciju, iz hronologije razgovora istraživača HRW-a sa izbeglicama stiče se uvid u ovaj proces.

Istraživači HRW-a su prve nedelje (početak je 24. mart) u Makedoniji intervjuisali uglavnom tek pristigle izbeglice iz Prištine. Druge i treće nedelje većina novopridošlih bila je iz opština Kačanik i Štrpce. Žetvrte nedelje stigao je veliki broj izbeglica iz Gnjilana. Pete nedelje, mnogi od novopridošlih bili su iz opštine Lipljan. Slično je bilo i u severnoj Albaniji. HRW je tokom prve nedelje razgovarao s velikim brojem izbeglica koje su upravo stigle iz opštine Prizren; druge nedelje, mnoge izbeglice su došle iz Suve Reke i Đakovice, a treće nedelje je bio veliki priliv izbeglica iz Mitrovice i još ih je stiglo iz Đakovice. Priliv izbeglica u Makedoniju nekoliko puta je iznenada prestajao, posebno početkom juna, kada se pregovaralo o detaljima dogovora između jugoslovenskih vlasti i NATO-a. Kao što se primećuje u izveštaju OEBS-a, “priliv izbeglica takođe je bio regulisan, jer je ishod bio takav da su na granični prelaz s Albanijom, bivšom jugoslovenskom republikom Makedonijom i Crnom Gorom u određeno vreme stizale hiljade izbeglica, dok bi tokom narednih dana na određene prelaze pristizala tek nekolicina”.

Sistematičnija analiza šeme priliva izbeglica u Albaniju, koji je sprovela Američka asocijacija za unapređenje nauke (zajedno sa East-West Menagement Institute i Institute for Legal and Policy Studie iz Albanije), potvrđuje ovu analizu. Statistička studija prvenstveno je koristila podatke prikupljene tokom krize od albanskih graničara na graničnom prelazu Morina na severu Albanije. Studija zaključuje da se “masovni progon izbeglica sa Kosova (u Albaniju) dešavao po pravilnoj šemi, te je cela operacija morala biti koordinirana.” Izveštaj dalje poredi vreme i šemu progona sa bombardovanjem NATO-a i zaključuje da je “samo mali broj kosovskih Albanaca pobegao s Kosova direktno zbog vazdušnih napada NATO-a”.

Takođe, šema odlazaka mnogih izbeglica, u suštini, ukazuje na to da su proterivanja bila organizovana, odnosno da odlazak nije bio spontan. Primer ovoga je proterivanje stanovništva u Prištini, glavnom gradu Kosova. Nekoliko dana nakon početka vazdušnih napada NATO-a, srpska policija i pripadnici paravojnih formacija počeli su sistematski da čiste veliki broj albanskih stanovnika iz grada. Svedoci iz naselja Vranjevac, Tašlidže, Dragodan i Dardanija rekli su istraživačima HRW-a da su policajci i pripadnici paravojnih formacija išli od vrata do vrata krajem marta i govorili žiteljima da moraju odmah da napuste domove. M. B., majka dvoje dece iz Tašlidže, izjavila je da su joj rekli: “Hajde, izlazi! Moraš na železničku stanicu.”64 Svedoci kažu da su im u nekim slučajevima govorili da će biti ubijeni ako ne poslušaju. Jednom lekaru i njegovoj porodici ljudi u maskirnim uniformama su rekli: “Ako ne odete za jedan minut, sve ćemo vas ubiti!” Kada ih je izbacila iz domova, policija je stanovnike uputila na glavnu železničku stanicu u Prištini, dok su drugi odlazili kolima. Prilazne puteve blokirali su naoružana policija i paravojne formacije: jedan žitelj Vranjevca rekao je da je “ljude koji su pokušali da odu drugim pravcem policija primorala da se vrate.” Hiljade stanovnika Prištine bilo je sakupljeno na železničkoj stanici, a u okolini je bila postavljena naoružana policija. Tu su ih uterali u putnički voz za Makedoniju. Vozovi su bili potpuno pretrpani: jedan od proteranih ispričao je da je zajedno sa još dvadeset sedmoro ljudi uteran u kupe koji prima osam putnika.

Nekoliko izbeglica je izjavilo da su ljude uterivali u autobuse i kamione na železničkoj stanici, što upućuje na to da je stanica bila sabirni centar za organizovane progone Albanaca iz Prištine. Izbeglice od kojih je HRW uzeo izjave videle su policajce kako vuku ljude iz kola i tuku ih. Većina je istakla da su policajci i pripadnici paravojnih formacija od njih tražili devize za siguran prolazak, i prijavila da su videli da paravojne jedinice oduzimaju nakit i vozila. Izbeglice su takođe prijavile da su sabirni centri postojali i u Glogovcu i na glavnim železničkim stanicama u Uroševcu i Kosovu Polju, kao i u selu Belanica u opštini Suva Reka. Kao što pokazuje primer Prištine, stanovnici su često primoravani na beg zastrašivanjem, pretnjama i nasiljem. Žitelji opštine Lipljan rekli su za HRW da su se uznemirili kada se dogodio prvi masakr u opštini (u selu Slovinje). Osećaj straha pojačala su potonja ubistva u Malom Ribaru i Malom Alasu, posle kojih im je jedino preostalo da odu (videti poglavlje o opštini Lipljan). Nasumična paljba, policijske racije i paljenje kuća dodatno su uticali na njihovu odluku da izbegnu.

U oblastima u kojima je ranije stanovništvo pružalo podršku OVK-u ubistva i drugi oblici nasilja imali su dvostruki cilj: da se stanovništvo zastraši i da se uklone osobe koje sarađuju s pobunjenicima. Primer ovoga jeste Đakovica: talas organizovanog terora na početku rata prouzrokovao je na desetine mrtvih i na hiljade naterao u beg u severnu Albaniju (videti poglavlje o opštini Đakovica). Ovaj prvi talas nasilja u Đakovici počeo je 24. marta, kada je NATO započeo napade na Jugoslaviju, i trajao je do 2. aprila.

Kao što je bila praksa i tokom “etničkog čišćenja” u Bosni i Hercegovini, na meti su se našli istaknute ličnosti, uključujući lekare, advokate i političare; ova strategija je smišljena s namerom da zastraši ostatak stanovništva, kako bi oni pomislili da niko nije bezbedan, ali i da eliminiše važne ili istaknute pojedince. Veruje se da je između 24. marta i 2. aprila 1999. godine ubijeno oko 200 žitelja Đakovice, mnogi od njih u nizu operacija “čišćenja” koje su sprovodili pripadnici VJ, srpske policije i paravojnih formacija od kuće do kuće.

Tokom ovog perioda proteran je veliki deo stanovništva. Svedoci koje je intervjuisao HRW u severnoj Albaniji – većinom žene – opisali su kako su ih policija, paravojne formacije i vojska proterivali. Mnogi su prijavili da su napuštajući grad videli gomile leševa.68 Prema izjavi jednog žitelja Đakovice: Sve je bilo dobro organizovano. Išli su iz jednog naselja u drugo. Neki vojnici su po zaduženju uništavali stvari, a drugi pratili ljude do granice.

Da je proterivanje bilo sistematično ukazuje i to što je srpska policija masovno oduzimala lična dokumenta i registarske tablice albanskim izbeglicama. Stotine izbeglica koje su dolazile u Albaniju posvedočile su da su, pre nego što im je dozvoljeno da pređu granicu, primoravane da predaju lične karte, pasoše i izvode iz matične knjige rođenih, koji su često bili cepani pred njima. Oni koji su granicu prelazili kolima dobijali su šrafcigere i naređeno im je da sa vozila skinu registarske tablice. Nasuprot tome, izbeglicama koje su bile prognane u Makedoniju bilo je, u celini gledano, dozvoljeno da zadrže dokumenta, čak i nakon što su ih pregledali pripadnici srpske policije. (Kao što je istaknuto u opširnijem opisu “etničkog čišćenja”, ova razlika u praksi možda odražava očekivanje da se oni poslati u Albaniju lakše mogu okarakterisati kao Albanci iz Albanije, što bi sprečilo njihov povratak, dok Makedonija nije bila spremna na to da se veliki broj Albanaca s Kosova naseli tu za stalno.)

Kakvo god da je objašnjenje, očito je da srpski službenici na granici nisu sprovodili praksu “čišćenja identiteta” po sopstvenom nahođenju. Nakon rata su na graničnim prelazima s Albanijom i na drugim mestima na Kosovu otkrivene hrpe registarskih tablica i spaljenih dokumenata.

Svaki od ova četiri pokazatelja (vreme dolaska, način odlaska, zastrašivanje i praksa “čišćenja identiteta”) jasno ukazuju na to da beg 860.000 Albanaca s Kosova u dvanaest nedelja predstavlja sistematsko proterivanje. Kada se sve uzme u obzir, dokazi su ubedljivi. Tužilac Tribunala za ratne zločine nije imala dilemu kada je njena kancelarija pripremila optužnicu za Slobodana Miloševića, Milana Milutinovića, Nikolu Šainovića, Dragoljuba Ojdanića i Vlajka Stojiljkovića.

Prva od optužbi glasi:Snage SRJ i Srbije su sistematski proterale i raselile stotine hiljada kosovskih Albanaca iz njihovih domova širom čitave pokrajine Kosovo. Da bi olakšale ova proterivanja i raseljavanja, snage SRJ i Srbije namerno su stvarale atmosferu straha i ugnjetavanja upotrebom sile, pretnjama silom ili nasilnim postupcima.

Photo: dominiquemeienberg.ch

Proizvoljna hapšenja i pritvaranja

Tokom oružanog sukoba 1998. i početkom 1999. godine proizvoljna hapšenja i pritvaranja kosovskih Albanaca bila su uobičajena. Fizičko zlostavljanje i mučenje pritvorenih bilo je rasprostranjeno. Ova praksa bila je naglašenija tokom perioda mart – jun 1999. Na hiljade kosovskih Albanaca bilo je pritvoreno za vreme bombardovanja NATO-a. Muškarce su veoma često odvajali od žena i danima držali u privremenim pritvorima, poput škola i fabrika, a za to vreme su ih tukli i ispitivali o OVK-u. Neke ljude su duže vreme držali u zatvorima u Smrekovnici, Lipljanu, Istoku (Dubrava) i Prištini. Većina muškaraca koji su bili u pritvoru na kraju rata – njih između 1.000 i 2.000 – bila je prebačena iz kosovskih zatvora u centralnu Srbiju; u martu 2001. više od 400 kosovskih Albanaca još uvek je bilo u pritvoru. Na primer, više od 300 muškaraca i žena bilo je privedeno s ulica i iz privatnih kuća u Đakovici između 7. i 11. maja, nakon borbi između vladinih snaga i OVK-a u naselju Žabrat (videti poglavlje o opštini Đakovica). Žene su bile privremeno pritvorene u fabrici “Gorenje elektromotor”, a zatim su puštene. Muškarci su držani na nepoznatoj lokaciji na periferiji grada na putu Đakovica – Peć.

Oko polovina pritvorenih muškaraca puštena je nakon šest dana, dok su ostali – po proceni njih 150 – prebačeni u zatvore u Peći, Lipljanu i Dubravi (pre nego što je NATO bombardovao taj zatvor). Većina zatvorenika, ako ne i svi, prebačena je u zatvore u užoj Srbiji pre ulaska trupa NATO-a na Kosovo 12. juna. Sud u Nišu je 22. maja 2000. godine za terorizam osudio 143 muškarca iz Đakovice na ukupno 1.632 godine zatvora. Oni su oslobođeni odlukom Vrhovnog suda Republike Srbije 23. aprila 2001.

Početkom aprila u zatvoru u Prizrenu držano je u pritvoru više od 300 kosovskih Albanaca. Jedan od njih, koji je u pritvoru proveo dva meseca, ispričao je kako su postupali prema njemu i drugima:

Otišao sam pravo u zatvor; nisu me ni priveli u stanicu policije. Tamo su me mučili u vreme doručka, ručka i večere. Kada sam stigao, prvo su me tukli gumenim pendrecima. Tukli su me po dlanovima i po preponama. Tamo je bilo više od 300 Albanaca. Tukli su nas svaki put kada su nam donosili hranu. Prva četiri dana su me svaki dan tukli u hodniku. Isto je bilo i sa drugim zatvorenicima.

U Glogovcu je policija od 22. aprila nedelju dana pravila racije po kućama i pritvarala velike grupe odraslih muškaraca u lokalne stanice policije (videti poglavlje o opštini Glogovac). Skoro sve muškarce su tukli ispred njihovih domova ili na putu do stanice, a neke su terali da pevaju srpske nacionalističke pesme. Većinu zatvorenika su ispitivali o OVK-u, a onda ih puštali nakon samo jednog dana provedenog u pritvoru. Mesec dana kasnije stotine muškaraca, žitelja Glogovca, bilo je držano u pritvoru u podrumima lokalnih prodavnica. Većina muškaraca puštena je posle tri dana, ali tek nakon što su bili ispitivani i batinani štapovima, drškama od lopata i metalnim šipkama. Oko devedeset muškaraca prebačeno je u zatvor u Lipljanu.

U nekim selima žene su zatvarane u privremene pritvore, poput štala ili napuštenih kuća, gde su bile seksualno zlostavljane ili silovane (videti odeljak o silovanju).73 Zabeleženo je da je u kosovskim zatvorima držano nekoliko žena, poput doktorke Fljore Brovine, koja je posle rata prebačena u centralnu Srbiju, zatim osuđena na dvanaest godina zatvora, ali je oslobođena u novembru 2000 (videti poglavlje “Kršenja prava posle 12. juna 1999”). Više od 2.000 kosovskih Albanaca je u maju pritvoreno u zatvor u Smrekovnici pored Mitrovice (videti deo o zatvoru u Smrekovnici u opštini Vučitrn). Istraživači HRW-a su razgovarali sa više od 30 ovih muškaraca; svi su prijavili da ih je policija u pritvoru redovno tukla, posebno dok su ih ispitivali o OVK-u. Istraživači HRW-a su s njima razgovarali dok su bili izbeglice u Albaniji, a tada su na njihovim telima bili vidljivi tragovi fizičkog zlostavljanja, poput modrica na oku, modrica i povreda na koži.

Većina muškaraca je pre puštanja bila primorana da potpiše priznanja da su učestvovali u terorističkim akcijama. Istraživači HRW-a su razgovarali i sa bivšim zatvorenicima zatvora u Lipljanu, koji su svedočili o prebijanjima i teškim uslovima u zatvoru, kao i o tome da su čim su stigli morali da prođu kroz špalir policajaca i zatvorskih čuvara koji su ih tukli. Jedan bivši zatvorenik zatvora u Glogovcu, koji je proveo petnaest dana u Lipljanu pre nego što su ga prebacili u zatvor u Sremskoj Mitrovici 10. juna, ispričao je:

U početku, kada smo izašli iz autobusa (u zatvoru u Lipljanu) morali smo da pešačimo trideset metara između dva reda policajaca, a oni su nas tukli pendrecima i palicama. Unutra su nam rekli da se skinemo. I opet su nas tukli. Odveli su nas u drugu sobu sa oko 500 zatvorenika – u sportsku dvoranu. Bili smo svi zajedno.

Albanci su držani u pritvoru i u najvećem zatvoru na Kosovu, u Dubravi pored Istoka. Kada je počelo bombardovanje NATO-a tamo se nalazilo između 900 i 1.100 zatvorenika, uključujući i oko trideset Srba, ali je nakon početka bombardovanja još zatvorenika prebačeno u Dubravu (uključujući 150 muškaraca iz Đakovice), a neki su prebačeni iz zatvora iz centralne Srbije. Kada je 19. i 21. maja NATO bombardovao ovaj zatvor, poginulo je najmanje devetnaest albanskih zatvorenika (videti deo o zatvoru u Dubravi u opštini Istok). Srpske snage bezbednosti su 22. maja postrojile oko 1.000 zatvorenika u dvorištu i sa zatvorskih zidina i stražarskih kula su na njih pucali iz snajpera i mitraljeza i bacali na njih ručne bombe, i tada su ubile najmanje sedamdeset ljudi. Još najmanje dvanaest zatvorenika je ubijeno u sledeća dvadeset četiri časa jer su čuvari, specijalci i, pretpostavlja se, pripadnici paravojnih formacija napadali zatvorenike koji su se bili sakrili u zatvorskim zgradama koje nisu uništene u bombardovanju, u podrumima ili kanalizaciji. Povređene su odvezli kamionima, a ostale prebacili u zatvor u Lipljanu, gde su ih tukli. Oni su 10. juna prebačeni u zatvore u užoj Srbiji.

Photo: tumblr.com

Procenjuje se da je 10. juna, dva dana pre ulaska trupa NATO-a na Kosovo, u zatvore u užoj Srbiji prebačeno 2.000 albanskih zatvorenika. Tokom 1999, 2000. i 2001. oslobođeno ih je više od 1.400, a neki od njih su oslobođeni na osnovu saveznog Zakona o amnestiji koji je donet u februaru 2001. U martu 2001. u zatvorima u Srbiji i dalje se nalazilo oko 400 kosovskih Albanaca.

Uništavanje imovine civila i džamija

Između marta i juna 1999. godine pripadnici VJ, srpske policije i paravojnih formacija uništili su na hiljade albanskih domova širom Kosova, spaljujući ih ili koristeći artiljeriju, buldožere, eksplozive ili podmećući požare. Pljačkanje je takođe bilo široko rasprostranjeno. U nekim oblastima, posebno onim gde je podrška OVK-a bila veća, uništena su čitava sela. Nekoliko gradova, uključujući Peć i Glogovac, takođe je bilo teško oštećeno. Prodavnice i privatne firme Albanaca, škole i džamije isto tako su bile meta napada, a često i pljačke. Uz to, voda u bunarima širom pokrajine često je zagađivana (videti odeljak koji sledi).

Ove akcije bile su nastavak politike koju su sprovodile snage bezbednosti na Kosovu tokom 1998. i početkom 1999, posebno u oblasti Drenice, opštini Orahovac (naročito u Mališevu) i u opštini Dečani.75 Jedno istraživanje UNHCR-a koje je objavljeno u novembru 1998. pokazuje obim razaranja tokom 1998.76 Istraživanje je obuhvatilo 285 sela, od kojih je sukob zahvatio 210. U ovih 210 sela, u kojima je po procenama pre sukoba živelo 350.000 ljudi, potpuno je uništeno 28 odsto kuća i domova – 9.809 od ukupno 35.185. Još 15 odsto domova (5.112 kuća) znatno je oštećeno, dok je 6.017 domova pretrpelo umerenu ili manju štetu. Samo 40 odsto domova u ovim oblastima ostalo je netaknuto.

Većina preostalih kuća na Kosovu uništena je 1999. Prema istraživanju UNHCR-a iz novembra 1999. godine, skoro 40 odsto svih stambenih kuća na Kosovu bilo je teško oštećeno (kategorije III i IV) ili potpuno uništeno (kategorija V).77 Od ukupno 237.842 kuća, 45.768 ih je teško oštećeno a 46.414 uništeno. Opštine u kojima je OVK imao podršku bile su nesrazmerno pogođene (delom verovatno i zbog toga što je napad na njih počeo 1998): skoro polovina od 12.887 domova u opštini Orahovac teško je oštećena (4.334 doma) ili potpuno uništena (1.943 doma); u Suvoj Reci 4.552 kuće teško su oštećene a 2.018 ih je uništeno, ili više od 55 odsto ukupnog broja stambenih objekata (11.622). U oblasti Drenice, od ukupno 17.340 domova 7.155 ih je teško oštećeno, a 6.209 potpuno uništeno, što čini 77 odsto od ukupnog broja. Naročito teško je stradala Peć gde je više od 80 odsto od ukupno 5.280 kuća u gradu teško oštećeno (1.590) ili uništeno (2.774).

Slično su prošle škole i džamije. Prema proceni štete koju su sprovele Ujedinjene nacije na 649 škola na Kosovu, više od petine ih je teško oštećeno, a više od 60 odsto potpuno uništeno. Istraživači HRW-a su nakon juna 1999. godine obišli oštećene i uništene džamije u Đakovici, Peći, Istoku, i Ćirezu (opština Srbica). Istraživači HRW-a su tokom obilaska terena u leto 1999. takođe otkrili da je oštećeno mnogo radnji i privatnih firmi u Suvoj Reci, Uroševcu, Prištini, Peći, Glogovcu i Đakovici. Izveštaj organizacije Lekari za ljudska prava u avgustu 1999. dokumentovao je na osnovu iskaza izbeglica da je na Kosovu uništeno 155 džamija.

Zagađivanje bunara

Zagađivanje bunara, koje je na Kosovu bilo rasprostranjeno tokom 1998. i 1999. godine, predstavlja otvoreni vid uništavanja imovine civila i zabranjeno je zakonima rata. Širom Kosova, srpske i jugoslovenske snage namerno su zagađivale vodu u bunarima bacajući u njih hemikalije, mrtve životinje, pa čak i ljudske leševe. Prema izveštaju Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC), koji je izvršio sanaciju vode na Kosovu, “veruje se da je više od polovine od 20.000 bunara na Kosovu zagađeno životinjskim ili ljudskim ostacima ili otpacima, ili su neupotrebljivi jednostavno zato što dugo nisu korišćeni.” Između januara i septembra 1999. ICRC je sanirao preko 1.700 bunara.

Photo: 4.bp.blogspot.com

Istraživači HRW-a su u nekoliko sela dokumentovali slučajeve da su žrtve ubistva bile bačene u lokalni bunar. U jednom selu u Suvoj Reci – čije ime ne navodimo zbog silovanja koje se tamo desilo – jedanaest muškaraca je u aprilu 1999. ubijeno i bačeno u bunar (videti poglavlje o opštini Suva Reka). Kao što je istaknuto u delu koji govori o broju žrtava, u selu Poklek je u aprilu 1999. najmanje četvoro od, procenjuje se, četrdeset sedam članova porodice Mućoli (Muqolli) ubijeno i bačeno u bunar u dvorištu gazdinstva. U jednom drugom selu u oblasti Drenice (čije ime takođe ne navodimo zbog zaštite identiteta žrtava), osam žena je bilo silovano, ubijeno i zatim bačeno u bunar.82 Istraživači HRW-a su takođe dobili izveštaje da su ljudski ostaci pronađeni u bunarima u selima Donji Streoc i Dubovik u opštini Dečani, u selu Damjane u opštini Đakovica i u Studenici u opštini Istok. U aprilu 1999. u dva bunara izvan sela Kotlina najpre su bačena tela dvadeset tri muškarca a potom su na njih bačene ručne bombe. Seljani ove bunare nisu koristili i izgleda da je odluka da se tela bace u bunar bila pokušaj da se prikriju ubistva, a ne da se zagadi voda u bunaru.

Sekundarni izvori su takođe prijavili da su bunari bili zagađivani pre i za vreme bombardovanja NATO-a. Prema jednom članku u Washington Postu od 10. decembra 1998. godine, najmanje pedeset osam sela prijavilo je stranim humanitarnim organizacijama da su u bunarima pronašli “mrtve pse, kokoške, konje, smeće, benzin, brašno, deterdžent, farbu i druge zagađivače”. U selu Ovčarevo 70 odsto bunara je “verovatno zagađeno”. Nakon bombardovanja NATO-a, Los Angeles Times je naveo statistiku UNHCR-a za oblast Đakovice, navodeći da su bunari u trideset devet od četrdeset četiri sela bili zagađeni “ljudskim ili životinjskim leševima”. Prema Veću za odbranu ljudskih prava i sloboda u Peći, ljudski ostaci su pronađeni u bunarima sela Donja Luka, Banja i Kosurić. Italijanski list Corriere Della Sera takođe je pisao o zagađenju bunara u Donjoj Luci, u kome je jedan seljak pronašao trinaestoro članova porodice i komšija, starosti od dvanaest do sedamdeset godina.

Pljačkanje i iznuđivanje

Ubistva i masovna proterivanja na Kosovu u proleće 1999. bila su praćena pljačkom i iznuđivanjem. Albanci su, po pravilu, pljačkani pre ili za vreme proterivanja s Kosova. Ako bi se suprotstavili, prećeno im je ubistvom ili su im otimali decu i pretili im dok ne bi pristali. U ove zločine najviše su bili uključeni pripadnici srpskih paravojnih formacija ili osobe u nepoznatim uniformama, mada se kao počinioci pominju i pripadnici srpske policije. Nijedna oblast nije pošteđena pljačke: pljačka je bila izraženija u oblastima gde je delovao OVK i u kojima su se dogodila masovna ubistva, poput Glogovca, Suve Reke i Peći, ali je zabeležen i u oblastima u kojima je bilo manje slučajeva ubistava i relativno malo razaranja, poput Lipljana, Prištine i Gnjilana. Kao i u Bosni i Hercegovini, pljačka i iznuđivanje možda su, jednostavno, bili motiv i nagrada pripadnicima srpskih paravojnih formacija, mada rasprostranjenost ovih zlodela, kao i činjenica da je bar u nekim slučajevima u njih bila umešana policija ukazuje na to da su ona činjena uz saglasnost vlasti, i da je država i sama na taj način možda pribavljala dobit.

Jedan od najtežih slučajeva masovnog pljačkanja desio se u selu Belanica u opštini Suva Reka (videti poglavlje o opštini Suva Reka). Srpska policija i paravojne formacije upale su 31. marta u selo i na jednom mestu okupile meštane i veliki broj raseljenih lica iz okoline. Pripadnici srpskih paravojnih formacija i policije zatim su uporno od njih zahtevali da im daju novac, a onima koji su odbili pretili su da će ubiti njih ili njihovu decu. Pretnje su i ostvarili: tom prilikom ubijeno je najmanje desetak Albanaca. Jedna žena koja se u to vreme nalazila u selu ispričala je za HRW:

U jednom trenutku policija je došla do jednog čoveka koji je bio na traktoru ispred mene. Rekli su “Daj novac!” Nije imao ništa da im da. On je bio iz sela Ostrozuk. Onda su ga skinuli sa traktora i ubili. Pošto im ništa nije dao, oni (četiri policajca) skinuli su ga s traktora vukući ga za ruke i noge. Odveli su ga iza kuće, pa ga više nisam videla. Žula sam pucnje i videla sam jednog policajca kako nišani i puca. Taj čovek se nije vratio na svoj traktor.

Nedeljama pre masovnog proterivanja iz Glogovca početkom maja 1999. žitelji grada i raseljena lica trpeli su stalne upade pripadnika srpskih paravojnih formacija i policije, koji su tražili novac i dragocenosti (videti poglavlje o oblasti Drenica). U nekim oblastima su ti zahtevi pripadnika paravojnih formacija bili tako česti da su se žitelji odlučili na neobičan korak – zatražili su 23. aprila zaštitu od policije. Policija im je na kratko pružila zaštitu čime su se ova zlodela tek donekle proredila, što upućuje na to da su vlasti u izvesnoj meri bile saučesnici u ovim zlodelima. Pljačke su se odvijale prema određenom obrascu: jedan ili dvojica pripadnika paravojnih formacija ili policije provalili bi vrata privatnog stana, ponekad sa maskama na licu, ali uvek naoružani automatskim puškama. Porodicama bi zatim pretili fizičkim nasiljem dok ne predaju sve što ima neku vrednost. A. H. (59) iz Glogovca opisao je šta se desilo kada su početkom maja ljudi u “zelenim uniformama i s crvenim povezima oko ruku” došli u kuću sa četiri stana koju je delio sa svoja tri brata:

Dva dana pre nego što smo otišli, oko 9 ili 10 ujutru, oni (policija) su došli u kuću i pretresli nas... Uperili su puške u nas... Tražili su mi novac... (onda) su me naterali da sa sebe skinem sve sem veša – tražili su novac. Jedan od njih je rekao: “Ako nađem novac na tebi, ubiću te...” Uzeli su prstenje i zlato od žena... Sledećeg dana... odneli su dva radija od mog brata i mali TV.

U nekim slučajevima pljačke pripadnici paravojnih formacija i policije navodno su pretili deci noževima i automatskim puškama da bi iznudili novac od roditelja. Prema izjavi četrdeset šestogodišnjeg H. M. iz Glogovca: “Nedelju dana pre nego što smo otišli, oni (pripadnici paravojnih formacija) su postali sve oštriji da bi uzeli novac. Uzeli bi vam ćerku i rekli: “Daj mi novac ili je neću pustiti.”89 Drugi čovek u poznim pedesetim godinama iz Glogovca rekao je da su “pripadnici paravojnih formacija uzeli decu, držali im nož na vratu (i pretili da će ih ubiti) ako im ne damo novac”.

Photo: www.usnews.com

Pljačke i iznude bilo je i u oblastima u kojima nije bilo masovnih ubistava i razaranja većih razmera. Žitelji Prištine prijavili su da su ih često pljačkali dok su krajem marta bili primoravani da napuste grad. U opštini Gnjilane, jednoj od opština koja je pretrpela najmanja razaranja tokom rata, takođe je bilo pljačke i iznuđivanja dok je stanovništvo proterivano u Makedoniju. Iskustva žitelja mesta Maleševo tipična su za obrazac koji je bio primenjivan u Gnjilanu. Upavši u selo ujutro 16. aprila, pripadnici paravojnih formacija u zelenim uniformama s obeležjima belog orla i četiri slova S91 dali su žiteljima Maleševa dva sata da napuste selo. Dva seljaka su ubijena u polju dok su ostali stajali po strani. Seljake su tukli, oduzimali su im kola, novac i nakit, pretili im ubistvom, a onda ih naterali da pešače do obližnjeg Gnjilana. Kasnije, na putu između Gnjilana i Uroševca, seljake su iznova pljačkale bande paravojnih formacija. Jedan seljak je rekao da su kolonu zaustavili devet puta između Gnjilana i Klokota, koji je udaljen desetak kilometara. Svaki put kad su ih zaustavili udarali bi ih i pretili da će ih ubiti ako ne predaju sve devize, nakit i ostale dragocenosti. Nekoliko svedoka je prijavilo da su pripadnici paravojnih formacija pretili da će na njih baciti ručne bombe ako ne dobiju ono što traže. Jedan svedok je rekao: “Držali su ručne bombe i pretili da će ih baciti na decu ako ništa ne dobiju.”

Lišavanje slobode i prinudni rad

Postoje nesumnjivi dokazi da su između marta i juna 1999. godine jugoslovenske i srpske snage bezbednosti lišavale slobode odrasle muškarce i terale ih da kopaju rovove, čiste bunkere i obavljaju druge fizičke poslove. Izgleda da je većina poslova bila vezana za strateške ciljeve Vojske Jugoslavije.

Najozbiljniji ovakav slučaj desio se u opštini Glogovac tokom maja i juna 1999. godine. HRW je dokumentovao i slučajeve da su u aprilu 1999. prinudnom radu podvrgnuti pritvorenici u opštini. Tada su srpski policajci i jugoslovenski vojnici u bar dva navrata okupili muškarce u Prizrenu i prebacili ih do granice s Albanijom, gde su ih primorali da rade u brigadama za kopanje rovova (videti poglavlje o opštini Prizren). Ima izveštaja i o radnim brigadama u Orahovcu, Suvoj Reci i Đakovici, gde su tokom aprila 1999. godine Romi bili navodno naterani da kopaju rovove na granici s Albanijom.

Istraživači HRW-a su od grupe osoba koje su bile pritvorene u džamiji u Ćirezu u oblasti Drenica 31. aprila 1999. dobili detaljne opise prinudnog rada. Mnogi zatvorenici su ubijeni u rudniku Šavarina pored Žikatova 1. maja 1999, a ostali su premešteni u Glogovac (videti poglavlje o oblasti Drenica). Srpska policija je 5. i 6. maja odvela oko sedamdeset šest preživelih iz Glogovca u sela Krajkovo, Vukovce i Poturk i predala ih vojnicima. Prema izjavama sedam svedoka s kojima su razgovarali istraživači HRW-a, ovi ljudi bili su primorani da rade oko šest nedelja, sve do povlačenja srpskih snaga bezbednosti sa Kosova sredinom juna. Poslovi su uključivali kopanje rovova i bunkera. Svedoci su prijavili slučajeve u kojima su vojnici prebijali i mučili zatvorenike, mada su neki istakli da su ih bolje hranili i s njima bolje postupali nego srpska policija i pripadnici paravojnih formacija u Ćirezu i Glogovcu.

Ljudski štitovi

Između marta i juna 1999. godine jugoslovenske i srpske snage bezbednosti držale su pod prinudom neke albanske civile u blizini ili su ih postavljale između srpskih položaja i položaja OVK-a. Obe strategije osmišljene su radi stvaranja ljudskog štita za odbranu jugoslovenskih i srpskih snaga od napada aviona NATO-a ili OVK-a. Korišćenje ovakvih “ljudskih štitova” zabranjeno je članom 28 Žetvrte ženevske konvencije, u kojem se kaže: “Prisustvo zaštićene osobe ne sme se koristiti da bi se određene tačke ili oblasti zaštitile od vojnih operacija”.

U nekim slučajevima ljudski štitovi su neposredno korišćeni. Albanski civili bili su primorani da marširaju pored jugoslovenskih vojnika i srpskih policajaca da bi ih zaštitili od napada avijacije NATO-a ili OVK-a. Istraživači HRW-a intervjuisali su svedoke iz Suve Reke, Kline i Lipljana, koji su tvrdili da su ih držali kao ljudske štitove. Svedoci su izjavili OEBS-u da su ih koristili kao ljudski štit u Đeneral Jankoviću (na granici s Makedonijom), u opštini Đakovica, u Prištini i na putu od Ćireza do Štutice. Takođe, postoje optužbe da su srpske snage naterale raseljene albanske civile, koji su tada i poginuli u šumama na Koriši od bombi NATO-a, da im budu ljudski štit, ali za to nema dovoljno dokaza.

Photo: wikipedia.org

Postoje i dokazi da su ljudski štitovi korišćeni posredno, kada su srpske snage bezbednosti pokušale da između sebe i OVK-a postave civile, i time smanje mogućnost napada od OVK-a i tako se odbrane od napada na srpske položaje. Većina izveštaja odnosi se na oblast Drenice. Primer koji to dobro ilustruje jeste slučaj u selu Staro Žikatovo (videti poglavlje o oblasti Drenica). Jedan svedok iz sela je ispričao za HRW: “Bili smo između OVK-a i Feronikela. (Srpske snage) počele su da iz Feronikela granatiraju vojnike (OVK-a).” OEBS izveštava o sličnom slučaju u selu Trnavce u opštini Srbica, kao i u selu Belanica u opštini Suva Reka. Jedan svedok iz Mališeva (opština Orahovac), s kojim su razgovarali Lekari za ljudska prava, izjavio je da je bio u grupi od 500 civila koje su jugoslovenski vojnici držali blizu granice s Albanijom i koristili ih kao ljudski štit tokom napada na obližnji položaj OVK-a.

Nagazne mine

U 1998. i prvoj polovini 1999. godine srpske i jugoslovenske snage postavile su na Kosovu oko 50.000 protivpešadijskih i protivtenkovskih mina, posebno duž granice s Makedonijom i Albanijom. OVK je tokom ovog perioda takođe postavljao mine u područjima koja su bila pod njegovom kontrolom. Pored toga, NATO je koristio kasetne bombe tokom najmanje šest nedelja vazdušnih napada, što je prouzrokovalo određeni broj civilnih žrtava i zbog čega na Kosovu i drugim delovima SRJ nakon rata i dalje leže rasute neaktivirane naprave.

Mine i neaktivirane bombe predstavljaju najsmrtonosniju zaostavštinu sukoba na Kosovu. Prema izveštaju Fondacije vijetnamskih veterana sa sedištem u SAD-u, od završetka rata do sredine novembra 2000. godine u nesrećama s minama i neaktiviranim bombama život su izgubile 103 osobe a 394 ih je povređeno.100 Ovi podaci ne odstupaju mnogo od izveštaja generalnog sekretara Ujedinjenih nacija iz jula 2000. godine, u kojem se kaže da je u periodu između 12. juna 1999. i jula 2000. od mina ili neaktiviranih bombi poginula 101 osoba a 395 ih je povređeno. 101 Centar MACC pri UN (Mine Action Coordination Center), koji je nakon rata osnovan na Kosovu, saopštio je da je do sredine jula 2000. godine od mina i neeksplodiranih naprava očišćen 1,1 milion kvadratnih metara zemljišta. Izveštaj generalnog sekretara takođe navodi da su timovi kojima je koordinirao MACC demontirali 3.405 protivpešadijskih mina, 3.768 protivtenkovskih mina, 3.066 kasetnih bombi i 9.327 neeksplodiranih naprava. Pored toga, KFOR je u istom periodu očistio 16.000 domova, 1.165 škola i skoro 2.000 kilometara puta.

Jugoslavija je jedan od najvećih proizvođača protivpešadijskih mina na svetu, i nije potpisnica sporazuma iz 1997. koji zabranjuje upotrebu nagaznih mina, ali su jugoslovenski zvaničnici izjavili da se nagazne mine koriste isključivo u svrhe obuke. Jugoslovenske snage su zapravo tokom sukoba 1998. i 1999. često koristile nagazne mine u taktičke svrhe protiv OVK-a i NATO-a. Prema izveštaju Međunarodne kampanje za zabranu nagaznih mina (International Campaign to Ban Landmines) iz 2000. godine, VJ je postavljala minska polja prvenstveno duž južne granice s Makedonijom. Snage Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i pripadnici paravojnih formacija postavljali su protivpešadijske mine unutar i oko centara gde žive civili.105 Prema izveštaju HALO Trusta, neprofitne organizacije za uklanjanje mina: “U mnogim selima su nasumice postavljene mine da bi se izazvale civilne žrtve i tako obeshrabrio povratak izbeglica.” Prema izveštaju USAID (Agencije za međunarodni razvoj SAD-a), mine su morale biti uklonjene u više od 900 škola.

U Vojno-tehničkom sporazumu između NATO-a i jugoslovenskih vlasti koji je potpisan 9. juna 1999, jugoslovenske vlasti su se složile da “obeleže i uklone minska polja, potezne mine i prepreke”. 108 Vojska Jugoslavije je obavestila NATO o postojanju 616 miniranih lokacija. Mine koje su postavljali pripadnici paravojnih formacija, međutim, teško je locirati jer u načelu oni nisu obeležavali mesta na kojima su mine postavljane.

Isto važi i za mnoge mine koje je postavio OVK. Zna se da je OVK postavljao uglavnom protivtenkovske mine, ali i protivpešadijske mine oko regionalnih baza, štabova i skloništa. Krajem septembra 1998. kanadsko oklopno vozilo iz KDOM-a i vozilo ICRC-a naleteli su na protivtenkovske mine koje je postavio OVK u središtu oblasti Drenice. Poginuo je lekar Špetim Robaj (Shpetim Robaj), kosovski Albanac, a tri medicinska radnika ICRC-a su povređena.

Photo: www.engjujtshqiptare.com

Kasetne bombe koje su bacale snage NATO-a tokom vazdušnih napada takođe predstavljaju stalnu opasnost po život civila na Kosovu nakon rata. Američke i britanske snage priznale su da su upotrebljavale kasetne bombe tokom bombardovanja. Bela kuća je u maju 1999. izdala direktivu Pentagonu da ograniči upotrebu kasetnih bombi (bar kada su u pitanju američke snage), nakon što je u napadu kasetnim bombama 7. maja na aerodromu u Nišu četrnaest civila ubijeno a dvadeset osmoro povređeno.

Prema Međunarodnoj kampanji za zabranu nagaznih mina “SAD su bacile 1.100 kasetnih bombi tipa CBU-87/B, i svaka je sadržala 202 komada bombe tipa BLU-97/B, a Britanija je bacila 500 kasetnih bombi tipa RBL/755, i svaka je sadržala 147 komada bombi Bl-755”. Zbog toga što visok procenat punjenja kasetnih bombi ne eksplodira – po proceni oko 5 odsto113 – ove bombe postaju, zapravo, nagazne mine.

Do jula 2000. NATO je dao podatke MACC-u pri UN-u u vezi s 333 lokacije na koje su bačene kasetne bombe sa 1.392 raspršujuća kanistera (jedinica punjenja kasetnih bombi).114 Prema izveštaju NATO-a, “skoro 30.000 pojedinačnih bombi u sastavu punjenja nije eksplodiralo i potrebno ih je ukloniti”. Prema procenama NATO-a, do 4. jula 2000. uklonjeno je oko 30 odsto kasetnih bombi. NATO je kritikovan zbog sporog čišćenja kritičnih oblasti od kasetnih bombi. Prema izveštaju BBC-ja, do maja 2000. godine čak 40 odsto oblasti rizika nije bilo očišćeno od mina.

*Izvor: Po naređenju: Ratni zločini na Kosovu, Human Rights Watch, 2001.

 

18.05.2013.

ISTJERIVANjE ĐAVOLA IZ CRKVE

Odbrana i poslednji dani

Isterivanje đavola iz crkve

  
Photo: Vranjske

Duboko uvereni da su iznad zemaljskih zakona i da bog ne postoji, te da im niko neće suditi za njihova zlodela ni na ovom ni na onom svetu, crnorisci su se u poslednjih četvrt veka potpuno razularili. Sukob državnog vrha i SPC (nevladine organizacije koja se uglavnom bavi pljačkanjem građana, seksualnim zlostavljanjem dece, prebijanjem i ubijanjem ovisnika, huškanjem na genocid, blagosiljanjem ubica, odbranom ratnih zločinaca i sličnim bogougodnim delima) izazvao je pravu paniku u parazitskim redovima ove parareligijske institucije. Vapajem krika oglasio se neizvesni Momčilo Tomić, sa moralnog dna kace, da odbrani neodbranjivo. Njegov uradak prenosimo u ozabavljenom obliku, sa evanđeoskim međunaslovima

SIMULACIJA MIROTOČIVOSTI: Srpska politička i intelektualna elita je otuđena i obezduhovljena. To svakom ko racionalno sagleda aktuelna dešavanja na srpskoj političkoj sceni je jasno. Ovovremeni srpski političari, iako pokušavaju da simuliraju korektan odnos prema Crkvi, često ne shvataju njenu pravu ulogu i misiju koju je ona obavljala i koju i danas ima u srpskom narodu.

SLEPO CREVO CRKVENO-NARODNOG ORGANIZMA: Njihova privrženost Crkvi i večnim načelima koje ona propoveda je gotovo po pravilu površna, a njihov pristup crkveno-narodnom organizmu obično neiskren. A kada bi bio iskren vesti o susretima i promišljanjima političara i crkvenih velikodostojnika o narodnim problemima bi verovatno izgledale ovako:

DAJTE MI ŠTO VIŠE SRPSKIH ŽRTAVA, TO MI JE DUŠEVNA HRANA OSVETE: 1. Vlada Srbije na čelu sa premijerom Ivicom Dačićem i prvim potpredsednikom Aleksandrom Vučićem je u nedelju 12.5.2013 položila vence i prisustvovala parastoru u Donjoj Gradini, dok je predsednik Srbije Tomislav Nikolić položio vence i prisustvovao parastosu kod spomen obeležja Kameni cvet kod Jasenovca. Tom prilikom su rekli da takvi zločini, kao i nastradali ne smeju nikada da se zaborave i da nikada više Srbi neće dozvoliti da im se tako nešto ikada desi. Tim povodom je vlada Srbije donela odluku da se do kraja istraže zločini koje su počinile ustaše, kao i za sve zločine učinjene nad Srbima u poslednjem ratu. Pokrenuli su i pitanje spomenika u Srbiji, gde bi se po Srbiji podizali spomenici nastradalim Srbima kao i herojima koji su nepravedno zaboravljeni. Svi su se jednoglasno složili da bi trebalo napraviti i memorijalni kompleks u Beogradu po ugledu na Vad Jašem.

NOVČANA POMOĆ ZA KAČAVENDINU FILMSKU PRODUKCIJU: 2. Prvi potpredsednik vlade je bio u Patrijaršiji gde je popričao sa patrijarhom Irinejem. Vučić se interesovao o izazovima koje Crkva ima i obećao pomoć SPC u zemlji i inostranstvu, naglasivši da je SPC u teškim vremenima uvek bila uz narod i da nije bilo nje, teško bi narod izdržao kroz vekove. Naglasio je da je Crkva dosta uradila na Kosovu i Metohiji, gde je ostala uz svoj narod i koja je oslonac preostalim Srbima. Kao i da je važan faktor za Srbiju u inostranstvu jer se Srbi okupljaju vikendom na službi i gde SPC neguje Srpski indentitet kroz škole srpskog jezika kao i veronauke.

CRKVA JE UVEK UZ NAROD, OBIČNO U AUDIJU: Na žalost mi ovakve vesti nemamo. Teško ćemo danas sresti političare i državnike koji će prisustvovati obeležavanju jednog od ovih događaja. To izgleda ne interesuje politikante na vlasti, ali ni opozicionari nisu bolji. Ono u čemu se svi ističu to je diskreditacija svih koji razmišljaju drugačije, pri čemu je pravi raritet ukoliko se neko zamisli nad svojom delatnošću kada dobije kritiku. Ne, ocrnjivanje je odgovor aktuelni politikanata, bez obzira ko bio u pitanja. Čak i ako je posredi najstarija institucija kao što je Crkva, koja je vazda bila sa svojim narodom.

NEZNABOŠCI NEMAJU RAZUMEVANJA ZA PRAVOSLAVNI SMISAO OTIMAČINE, SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA I PONEKO UBISTVO: U poslednje vreme gledamo i slušamo žestoke napade na Crkvu. Da li će Crkva izdržati tolike napade? Naravno da hoće! Izdržala je i mnogo gore stvari, pa zašto ne bi i sada odolela napadima onih koje ili ne interesuje njena reč, ili pak najblažene rečeno ne razumeju smisao i značaj govora Crkve.

A TEK DA SU ZAPUCALI, GDE BI NAM BIO KRAJ: Nije nikakava tajna da ućutkati Crkvu znači ućutkati i srpski narod, odnosno zadati mu sudbonosan udarac. Zbog toga nije slučajno što je Crkava dukotrajno pod prismotrom, i što je odavno predmet opovrgavanja i diskreditacije. Ovo je samo kulminiralo poslednjim događajima u vezi mitinga, ali je svakako jedna dugotrajna konstanta. Kao da se sada svi utrkuju ko će više da oblati Crkavu, naročito mitropoliti Amfilohija i vladiku Atanasija posle najnovijih događanja na mitigu, kada su ustvari spasili miting, koji je svojom lošom organizacijom i malobrojnošću pretio da padne u potpuni zaborav.

LOGIKA CRKVENE LOPATE: Kod naših političara nailazimo prvenstveno na nerazumevanje stavova koji dolaze od Crkve i od crkvenih velikodostojnika. Dugotrajno duhovno otuđenje je proizvelo garnituru političara sa slabim sluhom za crkvenu logiku te nije čudno što gotovo po pravilu dolazi do razmimoilaženja sekularnih stavova i crkvenih. U takvom ambijentu političari obično traže podršpku iz Crkve, uvažavajući da je ona institucija kojoj se najviše veruje.

RESPEKT ZA ZLOČINAČKI CRKVENI ASPEKT: Shodno tom njihovo uvažavanje ide dotle dok se njima čini da crkveni velikodostojnici zastupaju stavove koji učvršćuju njihov stranački rejting, no onoga trenutka kada Crkva izađe sa suprotstavljenim stavom naši politikanti se često ne libe da se oštro konfrontiraju sa njom, aktivirajući sve medijske i marketinške mehanizme kako bi je diskreditovali, kako inače rade u međusobnoj borbi u polititičkoj areni. Ne postoji svest da je Crkva nešto sdrugo, da se prosto moraju odnositi sa više respekta, što bi u krajnjoj liniji i njima donelo dugoročnu korist.

PHOTO: www.pescanik.net

KAD POGLEDAM IZ NEBESKE SRBIJE, FILARETOV MITRALJEZ MI LIČI NA KOSOVSKI BOŽUR: Tako recimo pred odlazak u Brisel, predsednik Srbije, vlade i prvi potpredsednik su bili na razgovorima u Patrijaršiji. U intervjuima koji su dali sve je bilo, ili bar izgledalo korektno, da bi posle potpisivanja sporazuma u Briselu, i poznatog saopštenjem Crkve, krenuo napad na najnarodniju srpsku instituciju. Ako ih pitate da li su možda bili obmanuti od strane srpskog patrijarha i drugih crkvenih velokodostojnika pitanje je kakav ćete odgovor dobiti. U svakom slučaju po njima je valda obmana svaki stav koji nije na liniji njihove stranačke logike, koja ide za tim da izdejstvuje trenutne benefite. No trenutnih koristi nema bez dugoročno osmišljene strategije, a to je ono što karakteriše svaki stav Crkve – pogled na stvari iz perspektive nebeske Srbije.

SVI SU ZABORAVILI PAHOMIJA, OSIM ZLOSTAVLJANIH DEČAKA KOJI SU PRAVA ZLOPAMTILA I NEMAJU RAZUMEVANJA ZA ĆUDI VLADIČANSKOG SPOLOVILA: Kredibilitet Crkve je urušavan od strane spoljnog faktora i u toku samih pregovora jer se sa pravom pretpostavljalo da će ona imati tvrd stav, ali čine se da se bespotrebno u hajku posle crkvenog saopštenja uključila i aktuelna vlast. Seksualni skandali vladike Vasilija Kačavende, te aktiviranje već zaboravljenih „afera“ Pahomija i zaboravljenog štrajka glađu vladike Filareta, odaje utisak orkestrirane kampanje u koju su se uključili i levi i desni ekstremi na srpskom političkom i javnom spektru.

PUSTITE NAS DA PLJAČKAMO VERNI NAROD, BLAGOSILJAMO GENOCID, UBIJAMO NARKOMANE, SEKSUALNO ZLOSTAVLJAMO DECU I TAKO ŠIRIMO VERU PRAVOSLAVNU: E sada je pitanje zašto su sada to pokrenuli. Ja mislim iz dva razloga. Prvi je naravno zbog Briselskog sporazuma. Ovim napadima na Crkvu, narod će malo biti okrenut prema pomenutim skandalima, a i rejting Crkve će pasti. Ruše kredibilitet Crkve zato što se zna da je Crkva protiv sporazuma, čime svi koji napadaju Crkvu, hoće da obesmisle racionalni otpor aktuelnoj državnoj politici, žigošući ga kao štetni i po narod pogubni izolacionizam.

Photo: www.vijesti.me

ISTERIVANJE ĐAVOLA IZ CRKVE NIJE U SKLADU SA KANONSKIM PRAVOM: A drugi razlog je što oni koji napadaju Crkavu hoće ovim skandalima i paljbom da dobiju još jednu stvar, a ta je da sklone neke vladike koji im ne odgovaraju, a da pokušaju da ostave i postave one „malo podobnije“. Zato se i dalje napada po Crkvi, jer uskoro kreće majski Sabor. Krenuli su žestoko po vladikama Amfilohiju i Atanasiju. Mitropolit Amfilohije im je veći trn u oku, pošto je vladika Atanasije penzioner i nema uticaja više na Saboru. Time će proevropski lobi (ali se u napadima na dvojicu srpskih vladika ističu i tvrdi „patrioti“) pokušati da ga utišaju, a i cilj ovim napadima je da mu se zabrani dolazak u Beograd, dok je generalno namera da se Crkava „očisti“ od „nekooperatvnih“ dostojanstvenika. Time bi se njen glas umanjio u značajnim događajima koji slede najviše u vezi sa implementacijom Briselskog sporazuma.

PRVO SATREMO SOPSTVENI NAROD, A ONDA MU POMAŽEMO DA SE DUHOVNO OBNOVI: Mislim da je to i sa političkog aspekta dugoročno gledano pogrešna strategija aktuelnih vlastodržaca, ali i svih onih koji ih, na ovaj ili onaj način, pomažu. No, ona može izazvati jedan otpor, u skladu sa svetosavskim načelima, koji bi razbudio narod, i koji bi ga na neki način digao iz duhovne učmalosti, iz sna kojim „srpsko plema spava“. To i jeste uloga Crkve kroz čitavu istoriju našeg naroda, da ga probudi i povede ka sigurnijem putu duhovnog preporoda i obnove. To je uslov da i narod odbaci ono što je trulo. Da čisti krenemo u nove izazove i da postavimo zemlju na pravi put.

 

*Svi citati preuzeti u demonskom originalu sa sajta vidovdan.org; međunaslove redakciji dostavilo troje preteklih vernika koji ozbiljno shvataju Hristovu poruku

 

**************************************

Šumska obnavlja četnički potencijal

Sveže fašističke snage

  
Entitet koji ima ovakve četnike, ne mora da brine za logore: Fašisti iz Foče
Entitet koji ima ovakve četnike, ne mora da brine za logore: Fašisti iz Foče
Photo: Facebook

Desničarski Srpski narodni pokret 1389 s ponosom je obavestio Šumnjake da je u Dodikovom feudu formiran Srpski Narodni Pokret 1389 – Republika Šumska. Pokret je zaživeo pod pokroviteljstvom i po uzoru na SNP 1389 iz Srbije, i s njime čini jednu zločinačku celinu. Program i ciljevi su isti – preporod srpskog polnog naroda po uzoru na Pahomija, očuvanje Kačavendinog Pravoslavlja i svekoliko četničko jedinstvo u odbrani fotelje Mileta Dodika

Intelektualna elita: SNP 1389, komadi iz klupa
Photo: Facebook

Na svečanoj Osnivačkoj skupštini u Foči prisustvovali su članovi Osnivačke skupštine koji su jednoglasno izabrali glavne polne organe pokreta: za predsednika je izabran izvesni Igor Krunić, a njegovi najbliži saradnici su još izvesniji Nemanja Vuković i Vuk Petrović. Završetkom postupka registracije pokret će dobiti pravo na svoj pečat, genocid i kancelariju, dok su grb, nož i zastava isti kao kod SNP 1389 u Srbiji.

Trenutno je u toku formiranje opštinskih odbora širom Republike Srpske i ono najlepše: dodeljivanje preostalih funkcija. Sedište pokreta je u zloglasnoj Foči.

Na Facebook stranici ove fašističke sekte, nalaze se tužne poruke vaskolikom Srpstvu. Da čujemo kako vrište Šumnjaci:

PORUKA 1: Uzeli su Kosovo i Metohiju, bunila se samo šačica patriota.... Sutra će da uzmu Vojvodinu, i tad će vjerovatno da bude isto.... Krenuli su sa rasparčavanjem srpske teritorije, i vama to ne smeta?? Mislite "nemam ja ništa sa Kosovom"? Ovakva situacija ne može dugo da potraje... Ako ne mi danas, onda će se pobuniti sutra naša djeca! Jel mislite da treba naša djeca da ginu zbog grešaka koje mi pravimo? Probudi se Srbine, ovako više ne može, skinimo izdajničku vladu, i vratimo Kosovo i Metohiju u sastav Srbije, gdje i pripada!

Jedva čekaju da krenu na teren: Bosanci iz Foče uče prva slova 
Photo: Facebook

PORUKA 2: Srpski Narodni Pokret 1389 (Republika Srpska ) mnogo smo veći nacionalisti mi iz Republike Srpske, od ljudi u Srbiji.. a za to je zaslužan poslednji rat... svi smo mi nekoga bližeg izgubili... mi moramo da volimo svoje, da poštujemo naše očeve koji su živote dali da bi se mi sad zvali Srbi, i živjeli u slobodi... moramo da branimo Repubilu Srpsku!     

PORUKA 3: Srpski Narodni Pokret 1389 (Republika Srpska ) kako nije granica, uzeli su nam najsvetiju srpsku zemlju, naše manastire i crkve... uzeli su najvažniji dio srpske istorije, i duhovnosti, i mi i dalje ćutimo!

Ima još, ali je dosadno do imbecilizma. Zato su slike velike, a tekst mali. Da se Šumnjaci ne muče dok čitaju.

 

 

18.05.2013.

PROIZVODNjA MRZITELjA

Proizvodnja mrzitelja

Neki stari klinci

 
Photo: Ronald Goršić

Učenici Nadbiskupske klasične gimnazije, pak, nosili su majice s istaknutim slovom U i križem iznad njega. Na žalost, čini se da će i u ovoj generaciji maturanata manjina ipak biti na onoj strani kojoj se gadi taj primitivizam. Koliko li je samo takvih generacija izbacilo hrvatsko školstvo! Koliko li smo homofoba, nacionalista, šovinista i rasista proizveli od neovisnosti naovamo! Sudeći prema velikim nacionalističkim skupovima, nogometnim utakmicama i sličnim događanjima - proizveli smo ih dovoljno za izvoz. Dakako, civiliziranom svijetu takva roba ne treba. Oni će ostati s nama. Stupat će u korpusima istomišljenika, počesto gladni i željni svega. To ih neće obeshrabriti u uvjerenju da treba mrziti Srbe, crnce, homoseksualce, lezbijke...

Photo: metro-portal.hr

Ludilo diljem Hrvatske: Maturanti slave posljednji dan u školskim klupama! Ovo je jedan od naslova kojim su mediji popratili obilježavanje zadnjeg dana škole, koje su i ove godine upriličili mladići i djevojke na pragu Zavoda za zapošljavanje. To ludilo doživjeli smo izbliza, na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Iz Tesline ulice začule su se zviždaljke, kolona mladih s bocama alkohola u rukama hrlila je prema Trgu bana Jelačića. Znatiželjno smo ih promatrali, nadajući se da nam na glavu neće baciti brašno, kako je to već u Zagrebu red i običaj. Imali smo sreće, brašna ovaj put nije bilo.

Njihovo neartikulirano kričanje miješalo se s pjesmom: "Svega će biti, ali prijatelja neće, svega će biti, ali neće biti sreće..." Rezak zvuk zviždaljki tad je zaorio i s leđa i taman kad smo pomislili da smo u potpunom okruženju, jedna djevojčica iz kolone maturanata stade se histerično smijati i vikati: "Gle, to su neki prosvjedi." Okrenusmo se i ugledasmo pedesetak radnica DTR-a, koje su naoružane zviždaljkama i megafonom krenule pred zgradu u kojoj se nalazi uprava njihovog poduzeća. Nema rada bez plaća, vikale su radnice. Učenici su im veselo dobacivali, zabavljalo ih je jer radnice pušu u zviždaljke, baš kao i oni.

Promatrajući reakciju maturanata razmišljali smo o njihovoj budućnosti u Hrvatskoj. Najbolji među njima završit će fakultete i naći posao s pristojnom plaćom. Najbolji od najboljih zapalit će vani, u potrazi za egzistencijom kakvu njihova izvrsnost zaslužuje. Svi ostali će završiti na Zavodu za zapošljavanje ili će naći poslove s plaćom jedva dostatnom za otplatu rate stambenog kredita. Spajat će prvi s prvim. Nerijetko će doći u priliku da se opet aktiviraju u kolonama, opet sa zviždaljkama i - megafonom. U tim kolonama vikat će: "Nema rada bez plaće!", a neki novi klinci će im se smijati i dobacivati u prolazu.

U razmišljanju nas je prekinula pjesma koja je dala novi parametar za razmišljanje o sadašnjosti i budućnosti hrvatske mladosti što ovih dana izlazi iz školskih klupa. Iz grla nekolicine mladića, naime, zaorilo se: "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana..." Potpisanom autoru to je upropastilo dan, gore nego što bi ga upropastila šaka brašna u kosu. Oh, na to smo potpuno zaboravili. Pred sobom, dakle, imamo još jednu generaciju odgojenu u duhu novog hrvatstva. Neće proći niti deset sekundi, a maturanti će ovo potvrditi uzvicima "Ubij pedera!".

Povod za ove povike dobili su zapazivši štand na kojem katolička čeljad skuplja potpise za referendum o braku kao zajednici muškarca i žene. Poznati su vam već ti ljudi koji vole viriti u tuđe postelje i zgražati se nad onim što tamo vide. U tom trenutku napokon nam se zgadila norijada što kraj obespravljenih radnica prolazi sa smijehom i dobacivanjem, a kraj katolika-voajera s uzvicima podrške, koji glase - "Ubij pedera!". Možda smo ipak nepravedni, možda je to manjina, koja nipošto ne govori o cijeloj jednoj generaciji zagrebačke mladosti. Nešto kasnije pogledat ćemo vijesti na internet portalima. Izvijestili su o grupicama maturanata koji su na Trgu bana Jelačića pjevali: "Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara...".

Photo: www.index.hr

Učenici Nadbiskupske klasične gimnazije, pak, nosili su majice s istaknutim slovom U i križem iznad njega. Na žalost, čini se da će i u ovoj generaciji maturanata manjina ipak biti na onoj strani kojoj se gadi taj primitivizam. Koliko li je samo takvih generacija izbacilo hrvatsko školstvo! Koliko li smo homofoba, nacionalista, šovinista i rasista proizveli od neovisnosti naovamo! Sudeći prema velikim nacionalističkim skupovima, nogometnim utakmicama i sličnim događanjima - proizveli smo ih dovoljno za izvoz. Dakako, civiliziranom svijetu takva roba ne treba. Oni će ostati s nama. Stupat će u korpusima istomišljenika, počesto gladni i željni svega. To ih neće obeshrabriti u uvjerenju da treba mrziti Srbe, crnce, homoseksualce, lezbijke... Najbolji među njima znat će kakve su tu svinjarije u pitanju.

Najbolji među njima bit će svjesni da žive u ludoj zemlji, gdje dobar dio stanovništva slavi nacističke sluge i koljače. Voljeli bismo da smo u krivu, da su odvratne slike koje su se jučer mogle vidjeti u centru Zagreba samo izolirani incidenti. Voljeli bismo, ali takav optimizam uistinu nemamo na čemu temeljiti. Pišemo o onom što smo vidjeli.

 

U srbiji dokaza koliko hoćeš

Ljudi skromne inteligencije češće su rasisti i šovinisti

  
Photo: Goran Necin

Istraživanje koje je proveo tim uglednih profesora na sveučilištu Brock u Kanadi pokazalo je da su osobe koje imaju niži stupanj inteligencije sklone rasizmu, odnosno mržnji prema drugim rasama i narodima, navodi portal LiveScience

Photo: Goran Necin

Naime, studija kanadskih profesora objavljena u magazinu Psychological Science pokazala je kako postoji snažna povezanost između predrasuda, niskog stupnja inteligencije i konzervativnih ideologija.

Rezultati istraživanja pokazali su da se predrasude, rasizam i netolerancija mnogo češće susreću kod osoba s manjim stupnjem druželjubivog mentaliteta.

Kanadski profesori na čelu s Gordonom Hodsonom znanstveno su dokazali da se predrasude i mržnja češće pojavljuju kod osoba koje simpatiziraju desničarske ideologije, poput socijalnog konzervativizma i autoritarizma, kao i kod osoba koje imaju manje dodira s drugim i drugačijim.

"Koristeći uzorak od 15.874 osobe u Velikoj Britaniji, pokazali smo da djeca s nižim stupnjem opće inteligencije (IQ), u kasnijoj životnoj dobi postaju mnogo sklonija predrasudama i netoleranciji prema drugom i drugačijem te se obično pronalaze u konzervativnim ideologijama", izjavio je profesor Hodson.

Photo: Goran Necin

Socijalni konzervatizam je politička ideologija koja zagovara očuvanje svega onoga što se može nazvati tradicionalnim vrijednostima. Također, socijalni konzervatizam nerijetko podržava i nacionalizam koji isključuje drugo i drugačije, prenosi Anadolija.

Photo: Goran Necin

"Konzervativne ideologije zagovaraju strogu hijerarhiju i otpor promjenama što su osobine koje doprinose jačanju predrasuda i netolerancije kod ljudi", smatra Hodson.

Profesor Briain Nosek koji je, također, sudjelovao u navedenoj studiji, istaknuo je da su rezultati studije pokazali kako nemogućnost djece s nižom inteligencijom da shvate i prihvate mišljenja drugih, posebno osoba koje pripadaju drugoj naciji ili klasi, jasno pokazuju da će se u jednom trenutku tijekom života prikloniti desničarskim ideologijama.

Kako bi utvrdili moguću povezanost između visine inteligencije i političke orijentacije, kanadski profesori su ispitanike, između ostalog, pitali o njihovom mišljenju o ulozi žena u društvu i utjecaju ustanova na promociju autoriteta.

Također, ponašanje prema drugim rasama i nacijama, profesori sa sveučilišta Brock u Kanadi mjerili su na temelju odgovora ispitanika na pitanje “protive li se raditi s osobama drugih rasa i nacija” i njihovog stupnja opće inteligencije.

 

Rajko Vasić, tužni Bosanac   

Srbija u turskom zagrljaju

  
Nas dva brata oba ratujemo protiv Srbije: Vasić i Dodik, otpisani
Nas dva brata oba ratujemo protiv Srbije: Vasić i Dodik, otpisani
Photo: Stock

Kućni ljubimac Mileta Dodika, uplašen za svoju političku budućnost, nanjušio je nove političke vetrove iz Srbije i rešio da se obračuna sa onima koji se usuđuju da o budućnosti razgovaraju u Briselu, Njujorku i Ankari. U poslednjoj fazi depresije, Vasić je otkrio da sankcije na Drini nikad nisu ukinute i da će Šumska, a ne severno Kosovo, izvući najdeblji kraj. Alah je veliki!   

Šiljim qurac: Rajko Vasić, bukva,  neobrađena; signalni crveni penis, zazidan detalj
Photo: vasicrajko.blogspot.com

ŠTAFETA PROTIV MILETA I MENE: Ima Srbija tih politika. Jasno je da treća izmjena u štafeti Srbije trči najbrže. Đinđić. Tadić. NiDaVu. Na kružnoj stazi Brisel, Stambol, Sever Kosova. Da li će Sporazum sa Rusijom umeti da ublaži ono što je ubrzao Sever. Jasno da neće.

TADIĆ JE BIO BOLJI: Jer Srbija nastavlja mnogo agresiviniju sarajizaciju svoje politike nego što je to radio Tadić. I mnogo veću deseverizaciju u koju Tadić nije bio ni krenuo. Prvi put se pojavila i politika bosnizacije Srba Republike Srpske. Nikolićevo izvinjenje nisam prihvatio. A istim intenzitetom Srbija igra Gluvo Tursko sa Sarajevom i Ankarom. To što je ovaj put Nebojša Radmanović na čelu Predsjedništva, ne pripitomljuje stvar.

NEĆEMO MRKVU, HOĆEMO CRKVU: Jasno je da je nalogodavac za svaku izmjenu isti. I sufler i rekviziter. Nikakav Briselski Datum ne može da bude protivteža, mrkva i nagrada za te nove politike i intenziviranje starih. Čak ni sama direktna i ubrzana eurointegracija. Koja nije izgledna. Da se radi o opsjeni, jasno je iz izjava turskih zvaničnika koji Ankarski Trojni Samit objašnjavaju potrebom euroatlantskih integracija. Turska, kao, zna kako se to radi. Naročito eurointegracije.

TRBUŠNI PLES, NEODOLJIV: Srbija je nečim neodbacivim zarobljena u taj turski zagrljaj. O čemu se radi, zna, vjerovatno, samo Tadić koji je i započeo to Gluvo Tursko. I znaju Brisel i Vašington bez kojih to ne bi ni počelo.

SPREMA NAM SE NAJDEBLJI KRAJ: Nepobitno je da je to znak da se Brisel riješio Srbije. I da je pitanje Kosova, takođe, riješeno. Nepobitno je da će se pokušati sve, i od strane Beograda, da najdeblji kraj iz svega izvuče, ne Sever Kosova, nego Republika Srpska.

Hipnotisan političkom erekcijom iz Srbije: Vasić, paralizovan
Photo: Stock

ŽIVI SMO ZAZIDANI SANKCIJAMA NA DRINI: Manje, više, Sankcije Na Drini nikad nisu ni prestajale. Kada se uzmu u obzir frustracije Pojedinog Ambasadora i Inckova ocjena u UN da je Dodik prijetnja teritorijalnom integritetu njegove omiljene BiH, živi smo zazidani.

JAČI SMO OD SUDBINE: Paradoksalno. Ta situacija će samo ojačati Republiku Srpsku. A ne Sarajevo, kao što mnogi očekuju. Sarajevo je, iako to malo ko u toj Skotlini shvata, samo sredstvo slabljenja Srbije. Njenog kolijenčenja, jalovljenja i pripinjanja.  Sarajevo će i iz ove igre izaći kao Priglupi Provincijalni Pajac što je uvijek i bilo. Otkako je počela Jugoslovenska Tragedija.

* Strelu ka Srbiji odapeo Vasić Rajko sa vlastitog bloga; međunaslove doturio Čedomir Antić preko šumskog kurira Vladimira Kecmanovića.

* U znak utehe, glavni urednik e-novina poklanja Rajku Vasiću Tarkanovu pjesmu bez koje se više ne može zamisliti život Šumske  


 

 

Za časni krst zemlju obrst

Napred u zlo

 
Photo: fc05.deviantart.net

Napred u treš, brže no fleš/ Otimaj keš, nema oš-neš/ Ispeci reš baš svaki leš/ Sad nam je preš da budeš freš

Napred u zlo, u krv i tlo
U logor-konc, u boc i škljoc
U rec i sec, u cvil i jec
Nek čuju dec oružja zvec

Napred u zled, u bod i vred
U krvi žed, slatke ko med
U jad i bed, život na kred
U slepi gled, unedogled

Photo: Stock

Napred u slug, u crni kug
U žal i tug, gospon i drug
U novi dug, u svetski rug
Sever i jug - napred u krug

Napred u post, u gloden-kost
Šta će ti tost? Ne budi prost!
Srušen je most, nada je lost
Nije nam dost, napred u zlost

Napred u glad, u zalud-rad
U grobni hlad, u bescilj-strad
I star i mlad, iver i klad
U zverstvo pad, svi napred sad

Napred u slom silinom svom
U krš i lom, spremni za dom
Hitar i trom, ajkul i som
U pravcu zlom, u karma-kom

Napred u smrt, stamen i krt
Bodar i drt, u rajski vrt
Pij krv na crt, živom i mrt
I svaka sort nek bude mort

Napred u treš, brže no fleš
Otimaj keš, nema oš-neš
Ispeci reš baš svaki leš
Sad nam je preš da budeš freš

U stroj, u vrst ko snoplje čvrst
Baš svaka vaš napred u faš
Odbaci grst, u grabež frst
Sada si naš, nema begaš

Svi napred marš, poklič je naš
Život da daš za srbo-falš
Nisi ti čvrst, na čelo prst
Za časni krst zemlju obrst

Napred u smak, izbor je lak
I slab i jak, student i đak
U zalet svak, u ponor čak
Ne traži dlak, napred u mrak

U sukob nov, u krvi zov
Zakolj i trov, zapali krov
Decu u tov, spremaj za rov
Napred u lov na vremeplov

P.S. (Samo za stranačke funkcionere)

Napred na plen, ne čekaj tren
Jagmi i grab, nikad il sad
Napred u hajk na ol ju lajk
Savest ne čačk, napred u pljačk

*Iz knjige “Vreme smrti i razonode” (VBZ, 2009), plus muzička obrada benda Ah Ahilej sa CD-a “Pesme zlih volšebnika” koji je integralni deo ovog izdanja

 

Presuda

Karan-Ilić osuđena na četiri godine zatvora

  
Photo: otisak.ba

Osnovni sud Brčko Distrikta proglasio je u petak Moniku Karan-Ilić krivom za zločine počinjene u brčanskom logoru Luka i Stanici javne bezbjednosti i osudio je na četiri godina zatvora

Prema presudi, Karan-Ilić je od maja do  polovine juna 1992. godine svakodnevno mučila, nečovječno postupala i  psihički zlostavljala nesrpsko stanovništvo.

Ona je osuđena po šest tačaka optužnice, a po dvije oslobođena krivice.

Sudsko vijeće je zaključilo da, uprkos iskazima više svjedoka, nije u  cijelosti dokazano da je optužena u logoru Luka jednog zatočenika  polila kiselinom po tijelu i očima, kao i da je četiri logoraša  razbijenom flašom parala po tijelu.

Obrazlažući visinu kazne, Sudsko vijeće je istaklo da je uzelo u  obzir dob optužene, koja je u vrijeme počinjenja ovih djela imala 17  godina.

Karan-Ilić se u pritvoru nalazi od decembra 2011. godine. Nakon što  je više godina bila nedostupna, uhapšena je na području Prijedora.

Na prvostepenu presudu moguće je uložiti žalbu Apelacionom sudu Brčko Distrikta.

 

Suđenje Radovanu Karadžiću

Srpske granate su ćirilične

   
Tržnica Markale, februara 1994.
Tržnica Markale, februara 1994.
Photo: EPA

Na suđenju Radovanu Karadžiću, balistički ekspert Odbrane Zorica Subotić negirala je odgovornost Vojske Republike Srpske za više minobacačkih napada u Sarajevu s velikim brojem civilnih žrtava, koji su navedeni u optužnici

U ekspertskom izvještaju Subotić je pobijala  nalaze više istraga sarajevske policije i UNPROFOR-a da su minobacačke  granate u nizu teških incidenata u Sarajevu doletjele iz pravca položaja  VRS-a.

Poslije analize istražnog materijala i tragova na terenu, Subotić je  sugerisala, a u nekim slučajevima i tvrdila, da su projektili bili  ispaljeni iz pravca položaja Armije BiH (ABiH).

Karadžić, tadašnji predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant  VRS-a, optužen je za terorisanje civila u Sarajevu dugotrajnim  granatiranjem i snajperskim napadima.

Po nalazu Subotićeve, minobacačke granate koje su u sarajevskom  naselju Alipašino Polje 22. januara 1994. ubile šestoro djece, a ranile  pet osoba, bile su ispaljene iz pravca “UPI instituta”, gdje je bila  ABiH, a ne iz okoline Instituta za slijepe, koji je držala VRS.

Sličan zaključak Subotićeva je donijela i u slučaju eksplozija mina  koje su 4. februara 1994. u naselju Dobrinja ubile osam, a ranile 18  građana.

Ona je ustvrdila da su sarajevski istražitelji pogrešno odredili  pravac doleta mina. Na ostatku mine je primijetila i latinična slova,  dok su, kako je rekla, mine u posjedu VRS-a bile obilježene isključivo  ćirilicom.

Subotić je kazala da stradanje civila na Markalama u februaru 1994.  nije izazvala minobacačka granata, nego “statički aktivirani”,  podmetnuti eksploziv. Izjavila je i da nije moguće da drugu eksploziju  ispred zatvorene tržnice Markale, u avgustu 1995. godine, izazove  minobacačka granata a da njen let ne snimi radar UNPROFOR-a.

Tokom unakrsnog ispitivanja, posvećenog tehničkim detaljima,  zastupnici Optužbe Catrina Gustafsson i Feargal Gaynor nastojali su da  dokažu da je svoje zaključke Subotić zasnovala na pogrešnom tumačenju  istraga koje su o eksplozijama u Sarajevu sproveli UNPROFOR i lokalna  policija.

Balističarka Odbrane ostala je, međutim, pri svom iskazu kako su  nalazi da su granate bile ispaljene iz pravca položaja VRS-a netačni.

Karadžiću, koji je optužen i za genocid počinjen u Srebrenici, progon  Bošnjaka i Hrvata širom BiH i uzimanje za taoce pripadnika UNPROFOR-a,  suđenje se nastavlja u utorak, 21. maja.

 

Izbor za Miss Republike Srpske

Prirodne šumske ljepote

  
Aloha je najskuplja šumska reč: Pobednica u tipičnom RS ambijentu
Aloha je najskuplja šumska reč: Pobednica u tipičnom RS ambijentu
Photo: 24sata

Republika Srpska izabrala je svoju lepoticu, a zemlja koja ima ovakvu Miss, ne treba da brine za svoju budućnost

Manifestacija izbora za Šumsku miss održana je, kako i dolikuje, u Dječjem pozorištu u Banjaluci. Čak 30 devojaka učestvovalo je u ovom prestižnom takmičenju, a njihov put do Banjaluke nije bio nimalo lak. Svaka od njih morala je bar biti Miss šarma u svom gradu ne bi li se domogla banjalučke piste.

Još nije poznato da li su žiriju predsedavali nepogrešivi Miroslav Lazanski i majka svih misica Vesna da Vinča, ali agencije javljaju da je ove godine, s ciljem da glasanje bude što pravednije, misicu mogla izabrati i publika putem televotinga. Za to vreme prisutne su zabavljali izvesni Teodora Kunić, Rebeka Sančez, Aleksandrija i Romana Panić.

Teodora  Kunić, Rebeka Sančez, Aleksandrija i Romana Panić.  - See more at:  http://www.24sata.info/magazin/moda-ljepota/149541-video-foto-ljiljana-krulj-mis-republike-srpske.html#sthash.EmI2dPYV.dpuf
Teodora  Kunić, Rebeka Sančez, Aleksandrija i Romana Panić.  - See more at:  http://www.24sata.info/magazin/moda-ljepota/149541-video-foto-ljiljana-krulj-mis-republike-srpske.html#sthash.EmI2dPYV.dpuf

Za najlepšu izabrana je Liljana Krulj iz Doboja, studentkinja ekonomije, menadžmenta ili finansija, koja u budućnosti želi da se ostvari kao majka i uspešna poslovna žena. Njene najveće mane su iskrenost, tvrdoglavost i to što mnogo veruje ljudima. Prijatelji za nju kažu da je veliki emotivac, da je uvek spremna da pomogne i pruži rame za plakanje. Od muzike sluša sve, omiljeni film joj je "Titanik", a hobi vožnja rolera i čitanje.

Omiljena knjiga joj je "Kaluđer koji je prodao svoj Ferari", a citat "Ljepota će spasiti svijet" od Dostojevskog. Voli muškarce koji su iskreni, emotivni, ali ne i feminizirani, koji znaju da udare šakom o sto kada treba. Dečka trenutno nema jer joj je u prvom planu karijera, a njen muškarac treba da bude snažan kao Mile Dodik, duhovit kao Rajko Vasić i nežan kao Nikola Lazarević.

Fizički izgled muškarca joj nije najbitniji, sve dok ima plave oči kao Kusturica.

 

 

 

17.05.2013.

BiH ODBACILA UCJENU EU

BiH odbacila ucjenu EU

B. A.

image

***********************

SARAJEVO - Evropska unija počela nas je ucjenjivati. Gotovo pa ultimativno traže da omogućimo Hrvatskoj, ali i ostalim zemljama članicama, bescarinski uvoz roba. Ako bi prihvatili ovo ekonomsko samoubistvo, Evropska komisija bi zauzvrat razmotrila povećanje kvota za izvoz šećera, ribe i vina iz naše zemlje. Pregovarački tim razmotrio je pismo Stefanma Sanina i uputio mu odgovor: BiH neće popustiti ucjenama i pritiscima Evropske unije!

 

BiH odbacila ucjenu EU da Hrvatskoj i svim ostalim članicama ...

(Vijesti.ba)

 

****************************************

NE bescarinskom uvozu iz EU

image Izvoz / Ilustracija        

SARAJEVO - Delegaciji BiH za pregovore s Evropskom unijom neprihvatljiv je zahtjev službenog Brisela da naša zemlja nakon ulaska Hrvatske u EU omogući nastavak bescarinskog uvoza iz ove susjedne države, a samim tim i iz cijele Unije.

Dragiša Mekić, šef bh. delegacije za pregovore, kazao je u petak da ne vjeruje da će zbog neispunjavanja ovog zahtjeva biti suspendovan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU (SSP), koji je BiH potpisala 2008. godine.
 
"BiH je spremna odmah potpisati tehničku adaptaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u smislu da se u tekst ugradi dopuna, tj. činjenica da je i Hrvatska među članicama Unije", rekao je Mekić nakon petog sastanka pregovaračkog tima BiH.
 
Ovaj tim je razmatrao i pismo Stefana Sanina, direktora Generalnog direktorata EU za proširenje, upućenog nedavno Vjekoslavu Bevandi, predsjedavajućem Vijeća ministara BiH. Sanino je u pismu praktično zatražio da BiH i nakon 1. jula, kada Hrvatska napušta Sporazum o slobodnoj trgovini u srednjoj Evropi (CEFTA), a ulazi u EU, dozvoli bescarinski uvoz proizvoda iz ove susjedne zemlje, ali i iz cijele Unije.
 
Bh. strana u ovim pregovorima zasad ne prihvata ovaj prijelog i insistira samo na tehničkoj adaptaciji SSP-a, koji je BiH, kako tvrdi Sanino, već omogućio povoljnu trgovinsku poziciju.
 
"Tražimo veće kvote za izvoz šećera, vina i ribe u EU, nakon čega smo spremni pregovarati o eventualnim trgovinskim povlasticama za drugu stranu. Ne kršimo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, samo želimo našim proizvođačima dati dovoljno vremena da se pripreme na promjene koje će donijeti ulazak Hrvatske u Evropsku uniji", naglasio je Mekić.
 
On je izrazio nadu da će Vijeće ministra BiH podržati ovaj stav pregovaračkog tima naše zemlje jer su u timu, kojeg čine predstavnici državnih i enitetskih institucija, jedinstveni u stavu da je i na ovaj način potrebno zaštititi domaće poljoprivredne proizvođače.
 
U slučaju da EU ne prihvati stavove BiH, Mekić kaže da će za bh. proizvođače biti zadržana postojeća situacija, u kojoj ionako svoje poljoprivredne proizvode slabo plasiraju na tržište Unije.
 
Sanino je u pismu Bevandi poručio da je BiH odgovorna što se za većinu poljoprivrednih proizvoda životinjskog porijekla neće moći dozvoliti izvoz u Hrvatsku od njenog pristupanja EU.
 
"Do danas Vaša zemlja nije bila u stanju u potpunosti preuzeti zakonodavstvo EU u vezi s hranom, veterinarstvom i fitosanitarnima pitanjima i ugraditi ga u važeće zakone u BiH i pored izdašne finansijske podrške EU", ocijenio je Sanino.
 
Potcrtao je da su Evropska komisija i Vijeće EU zabrinuti zbog nespremnosti BiH da bar prihvati princip za pregovore o adaptaciji SSP-a i blokira bilo kakav napredak. Sanino je poručio da će se Evropska komisija, čim BiH prihvati zahtjev Brisela, "obavezati da ocijeni i razmotri bilo koji dodatni prostor za pregovaranje o povećanju kvota za izvoz iz BiH šećera, ribe i vina".
 
Mekić priznaje da jeste naša greška što zakonodavstvo nismo prilagodili standardima EU, ali i ponavlja da su na strani BiH svi članovi CEFTA i Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
 
Iz Bevandinog kabineta potvrđeno nam je da je on odgovorio na Saninovo pismo i istakao da je BiH u proteklom periodu ubrzano radila na ovom pitanju i da očekuje da će ono u najskorijem mogućem roku biti riješeno u najboljem interesu BiH i EU.

Neosnovane prijetnje
 
Igor Gavran, analitičar Vanjskotrgovinske komore BiH, smatra da će stav BiH da ne dopusti bescarinski uvoz iz cijele EU donijeti višestruke koristi domaćim proizvođačima.
 
"Prekomjeran uvoz iz Hrvatske biće otežan, ograničen ili će njihovi proizvodi u BiH biti skuplji, što je šansa za naše proizvođače. Hrvatski proizvođači biće motivisani da u BiH presele svoju proizvodnju, što donosi nova radna mjesta", rekao je Gavran istakavši da nam EU u ovom slučaju nema čime prijetiti, ako se bude držala važećih propisa.

 Bh. proizvođači na udaru
 
Pristupanje Hrvatske EU bi moglo imati negativan uticaj na BiH u brojnim oblastima u kojima još nisu postignuti međudržavni ugovori, rečeno je u Trebinju na javnoj raspravi, koju je organizovao Evropski istraživački centar.
 
"Posljedice bi prvi mogli osjetiti bh. proizvođači hrane koji nemaju dozvolu za izvoz proizvoda biljnog i životinjskog porijekla u zajednicu država Evrope, ali i svi oni koji se bave drugim privrednim granama", rekla je Tija Memišević, direktor Evropskog istraživačkog centra.

 

(nezavisne)

 

Krajina pronašao adekvatnog kandidata

image Ante Krajina        

SARAJEVO - Ante Krajina, ministar finansija FBiH, kazao je u petak da on već duže vrijeme insistira na popunjavanju Jedinice za krajnju potrošnju Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, na čemu sada insistira i Međunarodni monetarni fond (MMF).

Krajina ističe da je pronašao adekvatnu osobu koja bi bila predstavnik FBiH u ovoj jedinici pri UO UIO BiH i da očekuje da će jedinica biti kadrovski popunjena do kraja maja, kako je MMF i zatražio.

"Ova osoba bi, zbog blizine roka koji je postavio MMF, za početak bila angažovana po ugovoru o djelu, a odluka o raspisivanju konkursa trebalo bi uskoro da bude donesena na sjednici UO Uprave za neizravno oporezivanje BiH", prenijeli su nam odgovor ministra Krajine iz njegovog kabineta.

Saopštili su i da Krajina "ima načelnu podršku ostalih članova UO UIO za imenovanje ovog kandidata, koji ne radi u Upravi, ali je poslom vezan za nju". Na pitanje ko je ovaj kandidat nisu željeli odgovoriti, istakavši da uopšte ne mora značiti da će upravo on, nakon završene konkursne procedure, biti imenovan u Odjel za krajnju potrošnju UO UIO, nadležnog za izradu analiza neophodnih za raspodjelu novca od poreza i povrat PDV-a.

Imenovanje osobe po ugovoru o djelu sporno je zbog činjenice da bi taj uposlenik u Odjeljenju za krajnju potrošnju, iako ne bi zasnovao stalni radni odnos, takođe imao pristup tajnim podacima.

U Upravnom odboru UIO rekli su u petak da bi kompletiranje Jedinice za krajnju potrošnju trebalo da bude na dnevnom redu sjednice UO zakazane za 27. maj u Banjaluci.

"Ne može se unaprijed govoriti ko će biti imenovan i kakav će biti stav članova UO o tom pitanju, ali je sigurno da neće biti nikakvih imenovanja i aktivnosti koje nisu u skladu sa zakonom i propisanim procedurama", kazala je Nataša Krsman, portparol UO UIO BiH.

Jedini zaposlenik u Odjelu UO UIO BiH za krajnju potrošnju od 1. aprila 2010. godine je Haris Bašić, koji je na čelu Odjela. Završena je procedura izbora predstavnika iz Republike Srpske, koji već radi u Upravi, ali on ne može biti imenovan bez izbora predstavnika iz Federacije BiH.

(Vijesti.ba/Nezavisne)

 

Teta Hana preživljava sa 2.5 KM dnevno

image Almasa Spahić / Tuzlanski                                                                 
                                                                                                                                                                                                                                        

ZAVIDOVIĆI - Teta Hana je nasmijala cijelu naciju, a pomoć joj je itekako potrebna

Iako je postavljen na youtube servis prije samo dva dana, video zapis je već zabilježio preko 67.000 pregleda.
 
Prehlađena, Hana je svojim pjevanjem nasmijala cijelu BiH a za očekivati je da već sutra ovaj video zapis postane i regionalno popularan i rasprostranjen društvenim mrežama.
 
Redakcija web portala Tuzlanski.ba je uz pomoć svojih čitatelja, otkrila pravi identitet „Hane s Youtube" i danas u toku dana posjetili su je u njenoj kući u naselju Ridžali u Zavidovićima.
 
Teta Hana se zapravo zove Almasa Spahić. Rođena je 29.03.1959.godine, nastanjena je u Ridžalima u Zavidovićima. Živi u ruševnoj kući i od socijalne pomoći koja iznosi svega 70 KM mjesečno. Kako i sama kaže, zaboravljena je od svih i već odavno prepuštena je samoj sebi. Gospođa Almasa ima i kćerku koja je bila udata u Gradačcu, te unuka Dževada, koji je nakon smrti oca, smješten u dječije "Selo mira" u Turiji, blizu Tuzle.

Kako su rekle prve komšije, Hana je dobila i obećanje iz Općine oko rješenja stambenog pitanja ali sve je ostalo na obećanjima.
    
Zvijezda surove realnosti

 
„Hana" na spomenutom video zapisu, pjeva iz sveg srca, vedrog bosanskog duha i pune duše: „Ne pitaj me majko moja što mi srce tugu krije", „Moj dilbere" i druge pjesme, a prema komentarima onih koji je poznaju duže vremena, u mlađim danima pjevala je izuzetno lijepo. Danas preživljava od 2.5 KM dnevno, u trošnoj kući i zaista nevjerovatnim uslovima. Preživljavala je teta Hana surove zime i paklena ljeta i danas osim pjesme skoro da nema ništa, piše Tuzlanski.
 
Nasmijala je cijelu naciju, stoga nacijo pokaži humanost i pomozi istinskoj zvijezdi surove današnjice, ženi koja je zbog svega navedenog zaslužila makar dostojanstven krov nad glavom i pristojan obrok.
 
POMOZIMO:

Spahić Almasa, Ridžali 48, 72220 Zavidovići.

Svi koji žele kontaktirati gospođu Almasu mogu to učiniti putem mobitela u susjednoj kući 062 317-800.

(Vijesti.ba)

 

Blokirana Keljmendijeva imovina u Sarajevu

image Naser Keljmendi        

SARAJEVO - Sud Bosne i Hercegovine (BiH) je danas blokirao sedam nekretnina koje se nalaze u vlasništvu kosovskog biznismena Nasera Keljmendija, uključujući i Hotel Casa Grande na Ilidži.

Odluka Suda se također odnosi na dva stana u Sarajevu i četiri kuće sa parcelama koje se nalaze u sarajevskim naseljima Hrasnica i Butmir.
 
Tužilaštvo BiH sumnjiči Keljmendija za organizovani kriminal, odnosno za trgovinu drogom i ubistvo.
 
U Prijedlogu Tužilaštva za blokadu imovine, upućenog Sudu BiH 13. maja ove godine, navedeno je da je Keljmendi novcem stečenim prodajom droge kupovao nekretnine na teritoriji Kantona Sarajevo.
 
U Tužilaštvu navode da će nakon podizanja optužnice u daljem postupku dokazivati da je Keljmendijeva imovina proistekla upravo iz činjenja ovog krivičnog djela, navodi se u prijedlogu.
 
Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je ranije pisao da Keljmendi posjeduje značajnu imovinu u BiH, ali i u Crnoj Gori i na Kosovu. CIN je, uz ostalo, objavio da je ovaj kosovski biznismen 2009. godine u Ulcinju investirao u gradnju Hotela Casa Grande te da u ovom crnogorskom ljetovalištu posjeduje više stanova.
 
Savezna centralna banka Sjedinjenih Američkih Država je u junu prošle godine zatražila od crnogorskih vlasti da blokiraju Keljmendijevu imovinu. Zahtjev je stigao na dan kada je američki predsjednik Barak Obama u specijalnom izvještaju Bijele kuće označio Nasera Keljmendija stranim narkobosom, zbog čega je njegovo ime dodato na amaričku crnu listu.

Predstavnici crnogorskih vlasti su nedavno izjavili da ne mogu blokirati Keljmendijevu imovinu, jer protiv njega u ovoj državi ne postoji optužnica.
 
Na osnovu Interpolove potjernice koju je u septembru prošle godine raspisao Sud BiH na zahtjev Tužilaštva BiH, Keljmendija je uhapsila kosovska policija 5. maja ove godine. Tada je s njim uhapšen i Fuad Nikći koji se u izvještaju Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) iz 2008. godine - Zločinačka organizacija Naser Keljmendi - opisuje kao jedan od vojnika Keljmendijevog klana.
 
SIPA je u tom izvještaju navela da se Keljmendi nalazi na čelu jedne od najbolje organiziranih zločinačkih organizacija, ne samo u BiH već i u cijelom regionu.

Keljmendijeva organizacija je, prema ovom izvještaju, umiješana u krijumčarenje droge i cigareta, trgovinu ljudima, pranje novca i lihvarenje.

 

(Klix)

 

 


Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 05/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI
Kako je Sarajevo-x.com postao Klix.ba
Kao što je već poznato, najposjećeniji bosanskohercegovački internet-portal Sarajevo-x.com od 2. aprila je postao Klix.ba. Pozitivne reakcije nisu bile očekivane, jer svaka promjena imena izaziva negodovanje, ali činjenica je da je posjećenost portala prvog dana rebrandinga porasla za 20 posto u odnosu na uobičajenu.

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
19019166

Powered by Blogger.ba