Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

11.04.2021.

AUTOR JUDITH KOHLENBERGER: RADIKALNOST VEĆEGA MI


Radikalnost većega Mi

Pod motom „Nedjeljivi“ izašlo je 2018. oko četvrt miliona ljudi na ulice u Berlinu, foto: DPA

Više kriminala i manje blagostanja: zašto diskriminacija ne šteti samo diskriminiranim nego svima.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Prije više od godinu dana, u februaru 2020. jedna bitna okolnost doprinijela je brzom širenju novoga korona virusa u sjevernoj Italiji, što je u međuvremenu skoro opet palo u zaborav: Desetine hiljada kineskih šivačica bez važećeg boravišnog statusa koje su u velikim modnim metropolama zemlje radile ponekad u nehumanim uslovima, nisu imale ni zdravstveno osiguranje niti pristup zdravstvenoj zaštiti. U slučaju infekcije nisu se mogle ni besplatno testirati niti dovoljno izolirati.

Iz straha od protjerivanja i visokih troškova bolest je ostala neliječena, u tijesnim smještajima i radnim prostorijama virus se brzo proširio. To je imalo, kako se brzo pokazalo, dramatične posljedice za cjelokupno italijansko stanovništvo, a ne samo za pogođenu grupu marginalizovanih, neevidentiranih migranata.

Ova anegdota o početku korona krize objašnjava kako je važan nizak prag pristupa zdravstvenom sistemu za sve ljude koji žive u zemlji, bez obzira na status boravka. “Zdravstvena zaštita ne počiva samo na dobro funkcionalnom zdravstvenom sistemu sa univerzalnim pokrićem, nego i na socijalnoj inkluziji, pravednosti i solidarnosti. […] Podjele i strah od stranaca vode do lošijih rezultata za sve”, to je naglasak jednog članka u renomiranom medicinskom stručnom časopisu The Lancet u jeku prvog vala Covida – 19.

Međutim i kad ne vlada upravo globalna pandemija, dobro činimo ako u vlastitom interesu redukujemo nejednakosti i uzimamo u „Mi“ i one koji su do sada bili isključeni. Za to postoje mnogobrojne empirijske evidencije: Ako okončamo diskriminaciju i jačamo najslabije članove našeg društva, tako jačamo sve.

Ako okončamo diskriminaciju i jačamo najslabije članove našeg društva, tako jačamo sve.

Na prvi pogled to može izgledati kao apsurdna fantazija jednog socijal romantičara. Jer čisto pragmatički moglo bi se misliti da jednom članu najviše prihodne klase može biti potpuno svejedno koliko puno (ili malo) zarade sugrađani, da li oni koriste isti pristup osnovnim pravima kao on sam i da li su rođeni sa istim šansama – osnovna stvar, imati svoj bazen, vilu i luksuzni automobil.

Međutim, ako se ovo stanje ispoljava u tome da se ovaj luksuz može uživati samo u njegovom ograđenom stambenom naselju (gated community), kao što je slučaj u Južnoj Africi ili dijelovima SAD-a, postavlja se pitanje šta se ima od toga, pripadati privilegovanom Mi kad su mnogi drugi ljudi sasvim očigledno isključeni.

Jer činjenica je da mnogobrojni empirijski nalazi potvrđuju da zemlje sa većom socijalnom nejednakošću imaju veće stope kriminaliteta. Što je veći Gini koeficijent, indeks za mjerenje (ne)jednakosti u raspodjeli imovine, odnosno prihoda unutar kao i između pojedinih zemalja, utoliko su više stope ubistava. Ova jednostavna statistička korelacija je mnogo puta potvrđena, među ostalim u okviru sveobuhvatne studije Svjetske banke. Ona pokazuje da kroz sve veću nejednakost, prije svega nisko kvalifikovani ljudi gube određene društvene statusne stvari, među njima dobar posao, osiguran prihod i mogućnost da prehrane svoju porodicu.

Nezaposlenost i sa tim povezani gubitak statusa su idealno tlo za delikte, koji nastaju iz osjećaja da se „tamo ne pripada“. Tu spadaju prije svega ubistva koja se često baziraju na emocionalnoj odbačenosti ili povrijeđenom osjećaju časti. Dok podaci za Njemačku nedostaju, jedna analiza FBI-a za SAD pokazuje da se otprilike polovina svih ubistava ne može pripisati nekom prethodnom aktu (trgovina drogom, pljačka, kućno nasilje ili finansijski sukob), nego takozvanim „other argument“ – jednostavnoj činjenici da se ubica osjećao povrijeđen u svojoj časti.

Nezaposlenost i sa tim povezani gubitak statusa su idealno tlo za delikte, koji nastaju iz osjećaja da se „tamo ne pripada“.

Posjedovanje oružja i socijalno značenje „časti“ rastu sa sve većom socijalnom nejednakošću, a uslovljeni su više kroz diskriminaciju nego kroz kulturalne ili religiozne razloge. Oduzme li se ljudima kroz diskriminaciju mogućnost da ostvare socijalni status i društveno priznanje i da osobno i profesionalno napreduju onda, prije svega muškarci na osnovu duboko usađenih patrijarhalnih struktura, posežu za drugim mogućnostima, da bi ostvarili poštovanje.

U SAD-u jedno područje istraživanja trenutno se bavi sistemskim troškovima strukturne diskriminacije i nejednakosti, koje svi građani (ne samo crni) moraju platiti. U 250 godina istorije SAD-a ima bezbroj drastičnih primjera. Tako su naprimjer u okviru ustavnopravno naređene desegregation u kasnim 1950-im zatvoreni mnogobrojni javno finansirani objekti, od bazena do parkova, umjesto da u smislu zakonodavstva za okončanje rasne podijeljenosti budu otvoreni za crnce.

Odgovorni u gradovima su radije prihvatili da ni bijelci nemaju više prostore za odmor nego da se saglase na zajedničkom korištenju i time povećanom kontaktu ljudi različite boje kože. Do danas mnogobrojni tada zatvoreni objekti, među njima kompletni zoološki vrtovi i parkovi, nisu više otvoreni i ponovo uređeni. Ovaj postupak ne može se objasniti niti gospodarski niti racionalno, nego to pokazuje kako je sveprisutan, prožimajući i održiv strukturni rasizam i koje stvarne troškove to ima za sve ljude, čak iako neki na individualnom nivou od toga profitiraju jer su bijelci.

Od jednoga većeg Mi, sa više uključenih, profitiraju dakle ne samo oni koji su prije toga bili iz toga isključeni.

Lista negativnih uticaja diskriminacije i nejednakosti za sve stanovnike jedne zemlje, neovisno od njihove boje kože ili njihovih konkretnih imovinskih i vlasničkih odnosa, može se skoro beskrajno nastaviti. Diskriminacija i marginalizacija pojedinih društvenih grupa dovode do erozije povjerenja u zakone i institucije, štete psihičkom i fizičkom zdravlju, povećavaju ekcesivnu potrošnju, trgovinu drogom i pretilost, djeluju negativno na radna vremena i vode do više ljudi u zatvorima. One imaju za posljedicu lošije političko uređenje i lošiju gospodarsku situaciju.

Od jednoga većeg Mi, sa više uključenih, profitiraju dakle ne samo oni koji su prije toga bili iz toga isključeni. I oni, koji su zahvaljujući svome porijeklu, svome spolu, svojoj boji kože, svojoj religiji ili drugim značajkama uvijek bili dio toga Mi i time mogli uživati s tim povezane privilegije, izvlače neposrednu korist iz toga ako nekadašnji „ostali“ budu uključeni u Mi.

Oštro formulisano znači da se trebamo založiti za radikalno otvaranje i proširenja našega Mi ne samo iz visokih motiva civilne hrabrosti i solidarnosti, nego već iz samo banalne vlastite koristi. Jer kako gore navedeni primjeri pokazuju, može se empirijski bez dvojbe dokazati da svi profitiraju od toga – ako ne samo privilegovane grupe, nego svaki pojedinac ima pristup obrazovanju, zdravstvu i radu. Jedan ravnopravniji svijet je naime i jedan sigurniji, zdraviji i života vredniji svijet.

Judith Kohlenberger je kulturološkinja i istražuje integraciju, napuštanje i pripadnost na Institutu za socijalnu politiku WU u Beču. Njena knjiga „Mi“ objavljena je u izdavaštvu Kremayr & Scheriau.

ipg-journal.de

11.04.2021.

BOGATAŠI U PARLAMENTU: U godini pandemije 12 članova Administrativne komisije zaradili oko 855.000 KM!


BOGATAŠI U PARLAMENTU: U godini pandemije 12 članova Administrativne komisije zaradili oko 855.000 KM!

Troškovi za smještaj u Sarajevu, iznosi za mobitel, reprezentaciju, itd. u zvaničnoj tabeli primanja poslanika nisu navedeni. Podsjećamo da parlamentarci za smještaj u Sarajevu dobijaju 475 KM, a ako ga ne koriste dobijaju novac za gorivo

Istraživački tim Inforadara

Bivši ministar pravosuđa Zapadnohercegovačkog kantona Gojko Kolobarić u novembru 2001. sebi, Tihomiru Jurki i Bariši Čolaku potpisao je Zahtjev o plaćanju magistarskog studija na Pravnom fakultetu u Mostaru od državnih para. Kantonalni ministar finansija je uvažio zahtjev i odobrio traženi iznos od 5.000 KM po osobi.

U to vrijeme Bariša Čolak bio je ministar pravde u Vladi Federacije BiH.

Uprvo će u narednim godinama krčmljenje novca građana BiH od strane predstavnika svih vlasti postati uobičajena praksa. Konkretno, Čolak je ušao u politiku 1993. kao pomoćnik ministra pravde u Vladi tzv. „Herceg-Bosne“ te je s godinama dosegao najviše izvršne i zakonodavne funkcije u federalnim i državnim institucijama. Trenutno je delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i član mnogobrojnih zajedničkih i stalnih komisija oba doma Parlamenta BiH.

KADA SU ISPLATE U PITANJU – SVE BESPRIJEKORNO ŠTIMA

Koliko se edukacija na račun građana isplati, najbolje potvrđuje izjava predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta BiH Borjane Krišto kada je početkom sedmice na sjednici proširenog Kolegija, na pitanje opozicionog zastupnika o nesazivanju hitne online sjednice prije dvije sedmice, odgovorila:

„Rečeno nam je iz službe da mi nemamo mogućnost za to, jer znate, nikad ne znate ko se može uključiti i slušati sve to, znate i na kraju krajeva kako znamo ko je glasao i kako da to računamo, jer znamo da imamo entitetsku većinu a i da vam kažem, puno kolega u parlamentu ne koristi službeni email pa ne znam ni kako bi smo ih pozvali…“

Dakle, Krišto je javno priznala da je većina parlamentaraca informatički elementarno nepismena i da se ne koriste službenom elektronskom poštom.

Krišto: Biti majoriziran kao najunosniji posao

No, kada su isplate iz budžeta u pitanju, sve štima besprijekorno. Tako je u godini koja je iza nas, najtežoj poslijeratnoj godini zbog posljedica pandemije Covid-19, Krišto naplatila čak 76.364 KM! U prosjeku je mjesečno inkasirala oko 6.100 KM neto: plata osnovnica 4.697 KM, topli obrok 126 KM, odvojeni život 300 KM, paušal 713.54 KM te naknada za odvojeni život oko 300 KM. No, ni to nije sve. Krišto je za izmišljeni “obilazak izborne baze“, što je nova privilegija koju su koristili još neki parlamentarci, naplatila čak 6.500 KM, te na kraju i regres 300 KM. Po svemu ovome, biti majoriziran je najunosniji posao.

Troškovi za smještaj u Sarajevu, iznosi za mobitel, reprezentaciju, itd. u zvaničnoj tabeli primanja poslanika nisu navedeni. Podsjećamo da parlamentarci za smještaj u Sarajevu dobijaju 475 KM, a ako ga ne koriste dobijaju novac za gorivo. Članovi kolegijuma imaju po 500 KM interne i 500 KM eksterne reprezentacije, a šefovi klubova i komisija do 200 KM za internu reprezentaciju.

Šest članova Kolegijuma imaju pravo na troškove mobilnog telefona od 1.000 KM mjesečno, dok šefovi klubova i komisija imaju do 150 KM.

Radili ili neradili, plate su redovne.

Podsjećamo, Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH održao je konstituirajuću sjednicu 6. decembra 2018. Skoro pola godine Borjani Krišto je trebalo da sazove prvu sjednicu. U međuvremenu, državni parlamentarci, iako nisu radili, primali su plate u visini do šest prosječnih plata isplaćenih u BiH.

Foto: Faksimil dijela dokumenta o ukupnim primanjima bh. parlamentaraca u 2021. godini

Početkom okrobra prošle godine kada je, prema zvaničnim podacima, već oko 30.000 radnika zbog pandemije ostalo bez posla, delegati Doma naroda Parlamenta BiH su odbili da usvoje niz prijedloga za smanjenje privilegija funkcionerima. Odbili su Prijedlog zakona o vanrednim mjerama štednje u institucijama BiH, zabrani korištenje sredstava za reprezentacije do kraja godine, ukidanju prava na regres, jubilarnih nagrada, te ukidanju naknada za obrazovanje i stručno usavršavanje, odvojeni život, stimulacije, službena putovanja, itd.

Obrazložili su to pravdanjem „da ne podliježu populizmu“, ne pokazujući nimalo empatije i razmijevanja zbog teške ekonomske situacije u zemlji i egzistencijalne ugroženosti desetina hiljada porodica u BiH. Iza tog šoka stigao je novi zbog narudžbe tri limuzine za potrebe tri člana kolegijuma Parlamenta BiH: Nebojšu Radmanovića (SNSD), Borjanu Krišto (HDZ BiH) i Nikolu Špirića (SNSD). Izdvojeno je 337.000 KM za izuzetno luksuzne automobile koji su morali da posjeduju navigaciju, multifunkcionalni kožni upravljač te minimalno osam zvučnika, dva kolor displeja, podršku za leđa, daljinsko otvaranje prtljažnika, itd.

Foto: Bariša Čolak, Sredoje Nović i Asim Sarajlić

Zanimljivo je da podaci o materijalnim troškovima nisu dostupni čak ni parlamentarcima. Oni su strogo čuvana tajna unutar Zajedničke komisije za administrativne poslove. Poznavaocima političkih prilika u BiH nije teško predpostaviti ko su njeni članovi.

To su: predsjedavajući Obren Petrović, prvi zamjenik Bariša Čolak, drugi zamjenik Amir Fazlić, te članovi Borjana Krišto, Lidija Bradara, Vlatko Glavaš, Nermin Mandra, Sredoje Nović, Nebojša Radmanović, Asim Sarajlić, Safet Softić i Nikola Špirić. Dakle, uglavnom dugogodošnji visokopozicionirani kadrovi vladajućih stranaka čija je politika po državu BiH destruktivna.

Da ništa ne prepuštaju slučaju, ovi članovi Administrativne komisije popunili su i ostala zajednička i stalna tijela u Parlamentu BiH. Tako su obezbijedili nadzor u Ustavnopravnoj komisiji, Komisiji za vanjske poslove, Komisiji za vanjsku trgovinu i carine, Komisiji za finansije i budžet, Komisiji za saobraćaj i komunikacije i Komisiji za ostvarivanje ravnopravnosti spolova u Predstavnilkom domu PSBiH. U Domu naroda, rasporedili su se i po Zajedničkim komisijama: za odbranu i sigurnost BiH, za nadzor nad radom OSA-e (Obavještajnо-sigurnosne agencije BiH), za ekonomske reforme i razvoj, za evropske integracije te za ljudska prava.

ČLANOVI ADMINISTRATIVNE KOMISIJE KONTROLIRAJU SVE PROCESE

I dok ljudima dijele otkaze, parlamentarci se voze u svemirskim limuzinama i mjesečno naplaćuju oko sedam prosječnih plata u BiH. Čak dva člana Administrativne komisije u 2020. inkasirala su više od Borjane Krišto (koja je osim 76.364 KM naplatila čak i učešće u izbornoj kampanji!), dok približna primanja imaju i ostali članovi „prestižne“ Administrativne komisije.

Lani, dakle u vrijeme korone i teške ekonomske krize, Nikola Špirić je postao bogatiji za 78.285 KMBariša Čolak je inkasirao 76.617 KM, a Safet Softić, nakon što je pouapošljavao bližu i širu familiju u javnim preduzećima, prošle godine naplatio je 68.532. Još jedna HDZ-ovka, neumorna u mnogobrojnim komisijama Lidija Bradara, naplatila je 67.518 KMAmir Fazlić 71.061 KMNermin Mandra 64.665 KM, Nebojša Radmanović 71.819 KM, Asim Sarajlić 64.616 KM, a Sredoje Nović 72.600 KM. I konačno, Obren Petrović je naplatio 74.987, a Vlatko Glavaš 67.207 KM sredstava poreskih obveznika.

Ukupno, članovi Administrativne komisije u najtežoj poslijeratnoj godini zaradili su 854.271 KM!

 

Foto: Tabelarni prikaz primanja članova Administrativne komisije i drugih članova komisija; pojedinci naplatili i izmišljenu kategoriju “obilazak izborne baze”

Ova primanja su, dakle, bez posebnih troškova. Slična su primanja i ostalih poslanika i delegata. Sve skupa, njihov rad u javnosti se manifestira kao nerad. Rijetko koji „pandemijski mjesec“ je protekao bez blokada. U svom radu samo su nametali nove obaveze građanima i uvodili akcize. Zakoni se ne donose i mnogo ih je na čekanju još iz bivšeg saziva koji su takođe u većini činili današnji poslanici.

U svakom slučaju, oni ne mogu dobiti otkaz kao građani koji ih plaćaju. Privilegije i velike plate koje se ne mogu smanjivati, ugrađene su u odlukama Vijeća ministara BiH još 2007. godine kada je predsjedavajući bio Nikola Špirić. I to mu je bio prvi posao koji je uradio. Sve ostalo, bila je opstrukcija države.

Foto: Halid Genjac, parlamentarac sa stažom od 25 godina, u godini pandemije naplatio 68.000 KM naših para; do sada u “karijeri” parlamentarca inkasirao oko 1,15 miliona KM

U svemu ovome, nimalo ne zaostaje ni Halid Genjac, koji je u palramentarnim klupama čitavu vječnost te je za ovih 25 i nešto godina odanosti SDA „čista obraza“ inkasirao čak oko 1,15 miliona KM! Uz njega i njegov stranački kolega Adil Osmanović. Uglavnom, svi u Parlamentu kao lažni zaštitnici nacionalnih interesa, a ne narodni poslanici i delegati.

Najbolju ocjenu stanja u inistuticijama BiH nedavno je izrekao savjetni u Uredu za borbu protiv korupcije KS Amerikanac Eric Larson o tome da „lažne patriote koriste etnonacionalizam da odvrate pažnju javnosti od vlastite korupcije koju čine“.

„Kompleksna politička situacija konkretno u Bosni i Hercegovini čini sve još gorim. To vodi nedostatku institucionalnih kapaciteta da problemu pristupaju strateški, koristeći integrirani pristup. Ali, lažni patriotizam je glavni problem. U BiH sam dolazio već 20 godina i još nikad nisam upoznao nijednog političara nacionalistu, ali sam upoznao mnogo korumpiranih političara koji se pretvaraju da su nacionalisti kako bi skrenuli pažnju s korupcije“…

inforadar.ba

11.04.2021.

AUTOR HENI ERCEG: KOKOŠARSKA DRŽAVA


Kokošarska država


Ili, kako je Ivo Andrić u priči o šverceru kokošima, a potom ratnom profiteru, Husi Kokošaru, fino oslikao kasabu u lošim vremenima kada „zli zavladaju, a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore, čestiti i mudri umuknu, a pravovjerni izgube nadu“. I eto je, davno opisane kokošarske, 30-godišnje Hrvatske.

Kada netko navrši 30 godina očekuje se da ode od kuće, nađe posao, napravi nešto od svoga života. Ili ne. Nego postane propalica, pa se vrati na grbaču roditeljima. U koju kategoriju spada Hrvatska koja je nedavno napunila 30 godina? I je li se uopće odmakla od roditeljskog prokletstva Franje Tuđmana koji joj je nježno djetinjstvo obilježio surovim nacionalizmom, diktaturom i klijentelizmom, čime je udaren čvrst temelj njenom odrastanju, s korupcijom kao središnjom idejom najjače desničarske partije?

A koja je uvijek vlast osvajala temeljem nacionalističko – konzervativne matrice, ignorirajući liberalni, demokratski koncept države, pa na istom silničkom principu djeluje i sadašnja vlast koja Hrvatsku urušava već pet godina, pa imamo narod koji umnogome vjeruje da su ustaše bili dobri momci, a ne fašisti, da je zemlja ravna ploča, a corona virus svjetska zavjera, te se čak i dobar dio medicinskog osoblja odbija cijepiti. Hrvatska je svakako moralno usahla tvorevina, s urušenim obrazovnim i zdravstvenim sustavom, slabašnim medijima, podložnima političkoj cenzuri, birokratiziranim institucijama, disfunkcionalnim pravosuđem pod nedopustivim patronatom izvršne vlasti.

Koja pučanstvu uporno nameće divinizirani lik praroditelja, Franje Tuđmana, čija je tadašnja klika, regrutirana mahom iz redova jugoslavenskih tajnih službi, stvorila politički, društveni i ekonomski okvir koji i danas funkcionira, uz kastu veterana, od kojih su najgori među njima ministri u vladi, utabala put korupciji i vrijednosti partijske iskaznice. I tako HDZ vlada, iako s tako tankom većinom u parlamentu da praktički ovisi o koalicijskim glasovima manjina, pa otuda i premijerova velika „briga“ za tobožnju ugroženost šefa najveće srpske stranke. Koji mu pak, kao liberalni političar, umjesto barem povremenog zazora od loših političkih odluka, ljubav pokorno uzvraća, iako bez te njegove partnerske ruke HDZ ne može postići parlamentarnu većinu.

Pa je i u tekućem bijesnom, psovačkom ratu između predsjednika države i premijera oko izbora čelne osobe Vrhovnog suda, vođa Srba odabrao stranu potonjeg, unatoč histeričnoj, nedopustivoj prijetnji toga kadrovika u sudbenoj vlasti kako nema šanse da ugledna, nezavisna stručnjakinja, kao izbor šefa države, postane predsjednica Vrhovnog suda. Pri tome dotična je još i Srpkinja, i osoba u čiju stručnost nitko ne sumnja, ali je tobože narušen neki zakonski akt, takozvani javni poziv za izbor predsjednika toga suda, a na kojega se ona, eto vraga, nije odazvala. Još jedan birokratski dokument, kao kukavičje jaje HDZ-a, postao je time važniji od Ustava koji pravo predlaganja šefa Vrhovnog suda daje predsjedniku države.

Mnogo je pitanja za srpskog koalicijskog partnera koji se, čak i u slučaju sitnog predsjednikova protresanja uništenog pravosuđa, priklanja partiji koja je proteklih pet godina nastavila pretvarati Hrvatsku u izoliranu državicu, s upitnom vladavinom prava, s proklamiranom „istinom“ o Vođi koji da nije dijelio Bosnu, ili o oslobodilačkoj akciji Oluja, s progonom srpskog stanovništva, koja je „bila čista kao suza“. Uz tragičnu istinu da upravo ona sićušna srpska manjina u Hrvatskoj i danas živi u posvemašnjoj bijedi, razasuta po bespućima hrvatskih sela, na putu prirodnog izumiranja.

Uglavnom, teško je razumjeti odluku predstavnika Srba da baš u svakoj prilici bude sudrug vladajuće elite čija ideologija slavi ustaštvo i patološki nacionalizam, ekonomski razara zemlju do mjere da sada već bolnice, ali i teški onkološki bolesnici, ne dobivaju lijekove jer je zdravstvo u besprizornim dugovima, unatoč ogromnom izdvajanju građana za taj resor. Da bi konačno, mračno lice pravosuđa razotkrivao odbjegli osuđenik za krađu velikog novca, bivši šef nogometnog kluba Dinamo, koji iz BiH šalje autentične dokumente o podmićivanju oveće grupe sudaca, satovima, novcem, skupim putovanjima…

Je li onda Hrvatska uistinu uzaludna država? Koju su već napustile stotine tisuća njenih građana, najvećim dijelom zgađeni nepodnošljivo zagušljivom društvenom klimom, pa joj evidentno prijeti demografski slom. Ali već i sama pomisao na otvaranje etnički čvrsto zabrtvljenih vrata i spasonosno pripuštanje imigranata izaziva svrab nacionalista na vlasti koji i nakon 30 godina tretiraju državu kao plemensku zajednicu, zavađenu sa svim bliskim susjedima, koja leleće okupljena oko vatre, umjesto oko ideje zajedničkog prosperiteta. Pitanje smisla takve države odlično je u svojoj novoj knjizi raščlanio povjesničar Ivo Goldstein – ali, avaj, tko da čita takvo štivo – navodeći uzroke i posljedice uspostave i postojanja države duboko utonule u politički i društveni glib, bez ikakve naznake oporavka. Barem ne dok državom vlada partija, osuđena kao kriminalna organizacija, uz pomoć koalicijskih satelita.

Ili, kako je Ivo Andrić u priči o šverceru kokošima, a potom ratnom profiteru, Husi Kokošaru, fino oslikao kasabu u lošim vremenima kada „zli zavladaju, a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore, čestiti i mudri umuknu, a pravovjerni izgube nadu“. I eto je, davno opisane kokošarske, 30-godišnje Hrvatske.

Mladina

11.04.2021.

GOLDSTEIN O 8O GODINA NDH: USTAŠE NISU NIKAKVI PREDSTAVNICI HRVATSKOG NARODA

11.04.2021.

SARAJEVO ODAJE POČAST DIVJAKU: NA VIJEĆNICI OSLIKAN LIK GENERALA UZ NATPIS “DRAGI JOVO, HVALA TI ZA SVE”










Grad Sarajevo se noćas  osvijetljenom Vijećnicom, zajedno sa svojim građanima, oprašta od istinskog misionara dobra, ljubavi i mira, Jovana Divjaka.

Bio je i ostao po svemu građanin Sarajeva i jedan od najpopularnijih, jedan od najsarajevskijih Sarajlija.

– Jovan Divjak je u vremenima najvećih iskušenja, bio simbol herojske odbrane Sarajeva, omiljen među borcima, učesnik duhovnog otpora grada, naš dobri duh kojem su Sarajevo i Bosna i Hercegovina bili cijeli njegov svijet. Pamtit ćemo čika Jovine poruke koje su nas učile životu, dobroti, poštenju, prijateljstvu. Posebno mlade generacije, kojima je kroz Fondaciju “Obrazovanje gradi BiH”, otvarao perspektivu za samostalan uspješan život – naveli su iz Gradske uprave.

(Kliker.info-Press)


////////////////////////////


/////////////////////

Šef WHO-a: Šokantna neravnoteža u distribuciji vakcina 

//////////////////////


//////////////////////////


/////////////////////////////


/////////////////////////


/////////////////////

11.04.2021.

JASMILA ŽBANIĆ : FILM 'QUO VADIS, AIDA?' JE MEĐU JAKIM IMENIMA I TO ME RADUJE

10.04.2021.

ERIC LARSON: OVO JE RAT, MORATE “POLUDJETI” I USTATI!








Morate da poludite, ustanete i kažete – dosta!, kazao je u više navrata večeras Eric Larson, američki viši savjetnik iz sarajevskog Ureda za borbu protiv korupcije, bivši međunarodni tužitelj u Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine (BiH) i tužitelj EULEX-a (Misije vladavine prava Europske unije) govoreći u intervjuu za Face TV sa Senadom Hadžifejzovićem.

Zemlja umire

Vrijeme je, kazao je, da institucije BiH ozbiljno shvate korupciju!

“Ovo je rat! Ili će zemlja pasti i umrijeti ili vi morate “poludjeti” Rat je ovo. Egzistencionalno pitanje. Zemlja umire. Hoćemo da vam pomognemo da se vratite na pravi put. Dobro vam je išlo. Tek u posljednje vrijeme su stvari eskalirale”, poručio je, uz ostalo, Larson.

Dodao je kako ohrabruje cijelu BiH da se usmjeri na borbu protiv korupcije.

“Nije iznenađenje što su neki sektori privrede podložni korupciji, to je tipično: izgradnja, obrazovanje, prijevoz, to su standardna područja gdje se dešava korupcija u svim zemljama, uključujući BiH. Generalno, ohrabrujem i cijela Ambasada SAD-a, uključujući ambasadora Erica Nelsona. Vrijeme je da institucije BiH ozbiljno shvate korupciju”, jasan je Larson.

U svakoj instituciji u ovoj zemlji ima dobrih ljudi koji su spremni da se bore protiv korupcije, smatra on.

“Amerika želi da podrži dobre ljude u ovoj zemlji, da se bore za ono što trebaju. Ja sam stari policajac, volim da šutnem vrata, ljudima stavim lisice, ali nisam tu došao to da radim. Administrativno djelovanje često može biti i moćnije: otkazivanje građevinske dozvole, uklanjanje ljudi sa lažnim diplomama, ljudi koji su ilegalno zaposleni…sve se to administrativno radi”, pojašnjava Larson.

Ne možete se boriti protiv korupcije u jednoj kancelariji, kazao je, neophodno je sarađivati s tužilaštvom i ostalim institucijama.

Počašćen je, istakao je, da njemu ljudi dostavljaju informacije i dokumentaciju, ali ovaj posao moraju raditi xdomaće institucije, te moraju biti ohrabrivane u tom pravcu.

“Moramo učiniti sve što možemo da pomognemo “zviždačima”. Neprimjereno je prijetiti medijima jer podržavaju “zviždače”. Želimo dati tehničku podršku za sistematičan pristup borbi protiv korupcije. Cijeli sistem treba da se bori protiv korupcije”, dodao je američki tužilac.

Svaka žrtva mora dobiti pravdu

Govoreći o neriješenim slučajevma poput ubistva Dženana Memića, rekao je svaka žrtva mora da dobije pravdu, da zaslužuje pravdu”.

“Mi smo prijatelji ove zemlje i želimo da uspijete…Korupcija je toliko ukorijenjena, da ljudi ili se prodaju, ili se isključe, ili odu… Dosta je ljudi odustalo. To je trik korumpiranog sistema – da ljudi povjeruju da nemaju moć, a imaju”, rekao je uz ostalo sagovornik Senadža Hadžifejzovića.

Ljudi imaju moć

Prema njegovim riječima, posebno je zabrinjavajuća činjenica da ljudi odlaze.

“Ljudi nogom glasaju. Vjerovatno ovdje živi 2,5 milona ljudi, ostatak je napola u Njemačkoj i drugdje. Ako se ovo ne zaustavi – neće biti nikog više. Građani zato moraju glasno progovore. Jedna osoba može da se zgazi kao insekt, ali ne može 100.000 ljudi. Volim Bosance i Hercegovce, to su ljudi koji će vam dati posljednji zalogaj, to su dobri ljudi. Ljudi s obmanuti da nemaju moć, a imaju! Jedan izvještaj neće učiniti ništa, ali 100.000 hoće”, kazao je Larson, ističući da je tek nekoliko stotina ljudi i BiH korumpirano i hrani taj korumpirani sistem.

O zdravstvenom sektoru

Govorio je i o zdravstvenom sektoru, ali nije želio da spominje konkretne slučajeve.

“Zdravstveni sektor u svakoj zemlji je ogroman sektor. Ako postoji mogućnost da se krade, krast će se. Morate doći do optužnica i suđenja…Treba nam sistematičan pristup. Da ljudi kažu – dosta! Da idu sektor po sektor: zapošljavanje, javne nabavke, ceste... “, rekao je on, smatrajući da se korumpiranom sistemu treba presjeći dotok novca.

Prema njegovim riječima, lažne patriote, entonacionalisti žele da skrenu pažnju sa korupcije, sa činjenice da kradu, pa se konstruiraju razne priče koje govore o problemima u funkcioniranju ustavnog sistema.

“Skreće se pažnja. Lažni nacionalisti to rade”, dodao je.

Podržao je rad Ureda disciplinskog tužioca BiH, naglašavajući njegov značaj u pravosudnom sistemu, te podvukao da je imenovanje Halila Lagumdžije na čelo Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) pozitivan korak.

Prema njegovim riječima, tužilaštva trebaju djelovati na svim razinama, a ne da čekaju prijave, medije itd.

“Trenutno je opasno biti dobar tužilac, treba biti opasno da budete dobar tužilac”, zaključio je Larson.

Posebno je pohvalio šefa Ureda za borbu protiv korupcije Erduana Kafedžića, istakavši da je to najhrabriji čovjek kojeg je upoznao i da se bori sa brojnim pritiscima.

(Radio Sarajevo)

10.04.2021.

DIGITALNA OPSESIJA: DA LI PREVIŠE KORISTIMO DRUŠTVENE MREŽE?

Više od milijardu ljudi dnevno šeruje, tvituje, objavljuje storije i fotografije, a još dve milijarde ljudi to čini barem jednom nedeljno. Da li su društvene mreže zapravo postale centar naših života, zabave, druženja i komunikacije?

Vest da je u prošloj godini širom sveta prodato nešto više od 735 miliona novih smartfona, zvuči neverovatno, naročito ako se ima u vidu da je globalna ekonomija bila pogođena pandemijom. U ovu brojku ne ulaze stariji modeli (NOS, new old stock), kao i ‘hibridni uređaji’ – razni laptop-tablet uređaji, pametni displej i zvučnici itd. Kada se sve sabere, za zadnjih godinu dana je prodato čitavih 1,2 milijarde smart uređaja.

Umreženi bilo gdje

Na ove zaista astronomske brojke treba dodati i klasične PC računare, starije laptopove, kao i sve veći broj TV uređaja sa pristupom internetu i aplikacijama. Tako u praksi, mnogi korisnici (čak i na ovim prostorima) imaju i po dva smartfona, smart TV, kućni računar, računar na poslu, itd. Vlasnici novijih automobila internet imaju i u svom vozilu, putem raznih ‘infotaiment’ sistema. Ne zaboravimo ni konzole za igrice nove generacije, razne pametne i fitness satove, multimedijalne audio uređaje i BluRay plejere – svi oni takođe imaju konekciju ka internetu i raznim aplikacijama.

Činjenica je da se od sadržaja sa interneta i društvenih mreža više ne može pobeći, a one su toliko prisutne u našim životima da su odavno ušle i u politiku, pa tako često na vestima čujemo da se neki strani ili domaći političar ‘oglasio na Twitteru’ ili postavio ‘skandalozan’ sadržaj na svom Facebooku. Većina svetskih državnika već godinama koristi društvene mreže da građanima čestitaju nacionalne praznike, ili kao što je sada aktuelno, pozivaju da se vakcinišu protiv korona virusa. Objave državnika na društvenim mrežama odavno imaju ‘istu snagu’ kao i nekadašnji intervjui na televiziji ili novinama.

Ovolika popularnost smartfona, tableta i raznih računara – a sve kako bi se koristio Facebook, Twitter, Instagram, YouTube – odavno je i ogroman biznis. Samo prošle godine na tržištu SAD je prodato pametnih uređaja u vrednosti od 77.5 milijardi dolara. U EU se ta cifra kreće između 38 i 42 milijarde eura, sa trendom rasta od 32% do 2025. godine. Zanimljivo je i da zemlje Istočne Evrope ne zaostaju puno, jer su ovim zemljama na tržištu proda smart uređaja za čitavih 33 milijarde eura. U zemljama bivše SFRJ se godišnje proda oko 550 hiljada novih smartfona i tableta, a u ovu cifru ne ulaze uređaji koji se kroz razne pakete nabave kod nekog od brojnih operatera. Ono što je specifično na Balkanu je i činjenica da se godišnje proda više od  100 hiljada polovnih smartfona, uglavnom nešto starijih modela, a ovo je mnogima i jedini način da priušte smartfon sebi ili članovima porodice. U EU, zbog strogih zakona o reciklaži i elektronskom otpadu, ‘preprodaje’ uređaja gotovo da i nema, već se stariji smartfoni ‘vraćaju’ operateru uz popust za novi (trade-in programs).

Pretjerujemo, ali ne mnogo

Sa ovolikim brojem uređaja, nije iznenađenje i da dobar deo dana provodimo ‘ulogovani’. U proseku dnevno provedemo 2 sata i 51 minut koristeći smartfon ili računar, a više od polovine Evropljana proverava svoj telefon više od pet puta za sat. Ono što posebno zabrinjava je i da je prosek godina kada se dobija prvi smartfon pao sa 14 na 12, a nije retkost ni da deca predškolskog uzrasta imaju svoj smart uređaj – tablet, telefon pa čak i pametni sat. Dalje, 2.7 milijardi ljudi u svetu poseduje smartfon, a preko pet milijardi ima neku vrstu mobitela. Ujedinjene nacije procenjuju da će ovaj broj narasti na preko sedam milijardi do 2030. godine. Ovoliko mobilnih uređaja troši i zaista puno električne energije – svakog dana se u svetu na punjenje uređaja potroši struje koliko i cela Švajcarska za godinu dana.

Ovolika povezanost ima i svoje negativne strane, što psiholozi nazivaju ‘efektom zasićenja’. Na Facebooku i Instagramu su i naši prijatelji, ali i članovi porodice, kolege, komšije. Mnogi zbog toga kreću u suprotnom pravcu brišu naloge na društvenim mrežama i prelaze na aplikacije za komunikaciju poput Vibera, WhatsApp i Telegram.

Sanja Petrov, urednica i novinarka, kaže da se način korišćenja smartfona i društvenih mreža dosta promenio:

“Društvene mreže su promenile gotovo svaki aspekt našeg života, na društvenim mrežama kupujemo, zakazujemo termine, čitamo novosti, te je neminovan i uticaj na komunikaciju sa porodicom i prijateljima. Svakako su chat aplikacije više uticale na komunikaciju među članovima porodice, jer su intimnije, nego profili na društvenim mrežama.

Iz porodice sam sa četvoro dece i svi smo ‘raštrkani’. Lakše nam je da delimo realnost jedni sa drugima i da organizujemo obaveze kada smo svi u istoj Viber ili WhatsApp grupi. To je svakodnevnica. Takođe, primetno je da smo sada u situaciji da roditelji možda i više od nas koriste Facebook i imaju neki svoj način komuniciranja sa prijateljima, koji je nama često smešan ili simpatičan, a moja generacija svakako više koristi Instagram. Mlađi su sada na TikTok-u, tako da ova „razdvojenost“ ide u prilog teoriji da chat aplikacije više utiču na komunikaciju od samih društvenih mreža” kaže Petrov.

Sa ovim se slaže i Jelena Jović, pravnica:

“Ugasila sam svoj Facebook nalog jer mi je sadržaj na njemu postao nezanimljiv i pomalo dosadan. Sa druge strane, Instagram mi omogućava da postavim slike i sadržaje koje zaista želim da podelim sa svojim prijateljima, a sa njima najviše komuniciram popularnom aplikacijom Viber” kaže Jović.

Umjetnost na internetu

Mnogi umetnici širom sveta su, pre svega zbog pandemije, u poslednjih godinu dana odlučili da svoja dela izlažu onlajn. Tako muzeji u Njujorku, Rimu i Londonu nude svima širom sveta da obiđu njihovu postavku u ‘virtuelnoj realnosti’. Postavke su zapravo snimljene kamerama visoke rezolucije, a onda postavljene u virtuelnom izložbenom prostoru.

I veliki broj muzičara se odlučilo da svoje nastupe prenose uživo preko aplikacija Instagram TV, Twitch i YouTube.

Instagram i Facebook su odlično rešenje za prikaz raznih vidova umetnosti, budući da podržavaju video, slike, tekst pa čak i razne opcije poput VR video klipova.

Akademska slikarka Vesna Marinković Stanković takođe svoje radove prezentuje na Instagramu i Facebooku, a aplikacije koristi i za komunikaciju sa učenicima:

“To je sad postala naša realnost, svi su na društvenim mrežama i sve se tu ugovara i dešava. Vode se poslovi, zakazuju sastanci i sve, mi počinjemo da živimo tako. Ja sam da bi svoje učenike pratila otvorila prvo Facebook,  a odskora i  Instagram. Društvene mreže su deo naše realnosti i u mnogome oblikuju naš život” kaže Marinković Stanković.

Digitalni život prije realnog

Nedavno objavljena studija iz SAD je došla do zapanjujućeg otkrića. Objavljena u ‘Journal of applied and cognitive psychology’, studija zaključuje da korišćenje smartfona i raznih mreža duže od dva sata dnevno, dovodi do ozbiljnih kognitivnih poremećaja – sposobnosti razumevanja sveta oko sebe, procene ličnog emocionalnog stanja, te čak i do ozbiljne depresije i anksiozkosti, naročito kod tinejdžera i osoba do 30 godina starosti.

To je postalo toliko često, da danas mnoge specijalizovane klinike u SAD i Evropi nude tretmane lečenja od bolesti zavisnosti nove generacije: zavisnosti od kocke, video igara i – društvenih mreža.

Ivan Trajković (AJB)

10.04.2021.

ŠEKI RADONČIĆ UPOZORAVA : CRNA GORA JE BURE BARUTA, LAKO MOŽE EKSPLODIRATI (VIDEO)

10.04.2021.

PRIJE 80 GODINA OSNOVANA NDH, NAJVEĆA SRAMOTA U HRVATSKOJ HISTORIJI


Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 04/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
89214256

Powered by Blogger.ba