Šta možemo očekivati od budućeg Vijeća ministara BiH: Većina će gasiti vatru kerozinom?!

Morala bi se promijeniti kompletna politička filozofija kvazielita da bismo o ekonomskim pitanjima uopće mogli i razmišljati kao o prioritetnima

Vijeće ministara: Samo naivni mogu povjerovati da državni interesi neće biti podređeni stranačkima

...........................................................................................................................................................

Početkom februara, 16 mjeseci nakon parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini, naša zemlja konačno bi trebala dobiti novu izvršnu vlast. No, pitanje je šta će značiti nova vlada i koliko će moći učiniti u konstelaciji zategnutih i složenih političkih odnosa u zemlji u kojoj je na sceni najdublja moguća bipolarizacija društva.

Obnova mandata

Novi predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda završio je konsultacije s liderima šestorke, najavljujući svojevrsni zaokret u onome što će biti prioriteti u radu nove državne vlade. Ako mu je vjerovati, njegov kabinet bavit će se ekonomijom i raditi kao tim, dok će politiku ostaviti "političarima" kroz djelovanje u strankama i nekim drugim institucijama vlasti.

Samo naivni, međutim, mogu povjerovati da ministri u novoj vladi neće podrediti državne interese stranačkima.

Podsjetimo, čak četiri ministra u novom Vijeću ministara obnovit će svoje mandate, od kojih će trojica voditi iste resore, dok će se četvrti (Nikola Špirić) iz premijerske fotelje preseliti u kabinet koji upravlja državnim finansijama.

Među 10 ministara (uključujući predsjedavajućeg) najkontroverznija ličnost je svakako Mirko Šarović, nekada bliski saradnik zločinca Radovana Karadžića, kojeg su nekada u SNSD-u nazivali "Karadžićevim jastrebom".

Šarović je politički vaskrsnuo i izbio u prvi SDS-ovski plan zahvaljujući, kako saznajemo, i Dodikovom angažmanu! I SDS-u i SNSD-u on danas treba kao personifikacija "izvornog" srpskog nacionalizma u pokušajima održavotvorenja entiteta RS.

Osim njega, Sadik Ahmetović (SDA), Bariša Čolak (HDZ BiH) i Nikola Špirić (SNSD) dokazani su stranački ljudi, od kojih su prva dvojica poltroni i slijepi provodioci interesa svojih šefova, dok se treći nikada nije libio namiriti najprije sebe i vlastite političke apetite, a ostatak "kapaciteta" staviti na raspolaganje šefu Dodiku.

Kako, onda, očekivati od ovakvog sastava partijski instruiranih kadrova da se bave državnim i ekonomskim pitanjima kada barem od polovine njih možemo očekivati gašenje vatre kerozinom?! Perspektiva nije nimalo ružičasta, tim prije ako znamo s kakvim se ekonomskim teškoćama susreće država.

Politička analitičarka Tanja Topić sugerira da će ministri prvenstveno biti na liniji sa svojim partijskim liderima.

- Stvar treba vratiti malo unazad i prisjetiti se kako je dogovoren novi saziv Vijeća ministara - dogovorom šest lidera. I u ovom sazivu prevagu će imati politička riječ, odnosno riječ lidera - smatra Topić.

Ona je uvjerena kako bi se morala promijeniti kompletna politička filozofija kvazielita da bismo o ekonomskim pitanjima uopće mogli i razmišljati kao o prioritetnima.

Neslavni viceprvak

- Pa mi imamo novinu samo u tome što je samo jedna nova partija ušla u novo Vijeće ministara! Jedino što bi donekle moglo uozbiljiti stranke u vlasti jeste približavanje sve većoj socijalnoj i ekonomskoj katastrofi - ističe Topić.

I tako, nakon rekordera Belgije, koja je početkom decembra prošle godine vladu dobila 541. dana krize vlasti, napokon će novu izvršnu vlast dobiti i neslavni viceprvak - BiH. Razlika je "jedino" u tome što se razvoj društva i parlamentarne demokratije Belgije i BiH može mjeriti u zaostatku od stotinjak godina. I da - što je u srcu Belgije sjedište Evropske unije!

Vjekoslav Bevanda (predsjedavajući), HDZ BiH

Vjekoslav Bevanda, novi državni premijer, dosadašnjim angažmanima u biznisu stekao je ugled u struci (ekonomija). Bevanda je u karijeri obavljao niz direktorskih funkcija u firmama i bankama sve do 2007., kada je postavljen za ministra finansija u Vladi Federacije BiH.

Zlatko Lagumdžija (ministar vanjskih poslova), SDP

Zlatko Lagumdžija je, nesumnjivo, čovjek s najjačom biografijom u Bevandinoj vladi. Lider SDP-a doktor je informatike i elektrotehnike te je, između ostalog, član Svjetske akademije znanosti i umjetnosti (WAAS). Kao političar, Lagumdžija je aktivan još od 1992., kada je postao potpredsjednik ratne Vlade RBiH. Već je obavljao dužnosti šefa diplomatije te predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH u vrijeme kratkotrajne vlasti Alijanse za promjene.

Nikola Špirić (ministar finansija), SNSD

Nikola Špirić je doktor ekonomskih nauka i svojevrsni rekorder sa stažom u institucijama vlasti BiH. Špirić, naime, još od 1999. u kontinuitetu obavlja razne funkcije u Parlamentu BiH i Vijeću ministara. Također, poznat je i kao rekorder po transferima u političkim partijama, iako je već dugo vjeran SNSD-u.

Sadik Ahmetović (ministar sigurnosti), SDA

Zanimljivo, ali na zvaničnoj internetskoj stranici Vijeća ministara uopće nema biografije Sadika Ahmetovića!? Zna se da njegova politička karijera počinje u Narodnoj skupštini RS, gdje je bio poslanik od 2002. do 2006., kada je dodjelom kompenzacijskog mjesta postao poslanik u Parlamentu BiH. Ovaj odani kadar Sulejmana Tihića završio je Defektološki fakultet, a od 2009. je ministar sigurnosti.

 Muhamed Ibrahimović (ministar odbrane), SDA

Muhamed Ibrahimović je u petoj deceniji života magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Tri puta je bio poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, a od 2002. do 2006. bio je i predsjedavajući tog doma. Za federalog poslanika ponovo je izabran 2010., odakle je otišao na mjesto ministra odbrane.

Bariša Čolak (ministar pravde), HDZ BiH

Bariša Čolak je po struci pravnik i ovo će biti njegov drugi uzastopni mandat na čelu Ministarstva pravde. Prije toga, četiri godine bio je ministar sigurnosti (2003. -2007.), a od 1999. do 2003. obavljao je dužnosti poslanika u Parlamentu FBiH i federalnog ministra pravde. U svojoj biografiji navodi da, od stranih jezika, pasivno govori njemački.

Mirko Šarović (ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa), SDS

Mirko Šarović bivši je lider SDS-a i nekadašnji predsjednik RS. On je 2003. pod velikim pritiskom OHR-a morao otići s funkcije člana Predsjedništva BiH, a svojim nasljednicima u amanet je ostavio specijalne veze RS i Srbije, koje je potpisao s Vojislavom Koštunicom.

Damir Hadžić (ministar saobraćaja i komunikacija), SDP

Damir Hadžić je sa 24 godine postao najmlađi načelnik u BiH (2000. izabran na čelo sarajevske općine Novi Grad). Na ovu poziciju biran je još dva puta i s nje i odlazi u Vijeće ministara. Potpredsjednik je SDP-a i jedan od najbližih Lagumdžijinih saradnika, koji nosi velike zasluge za pobjedničku kampanju ove stranke na općim izborima.

Sredoje Nović (ministar civilnih poslova), SNSD

Sredoje Nović je magistar pravnih nauka, kojem je ovo drugi uzastopni mandat na čelu Ministarstva civilnih poslova. Inače, Nović je prošao čuvenu školu SDB-a bivše Jugoslavije i obavljao je različite visoke funkcije u službama sigunosti i policiji. Iako je kandidat SNSD-a, zvanično nije član ove niti bilo koje stranke.

Damir Ljubić (ministar za ljudska prava i izbjeglice), HDZ 1990

Damir Ljubić, potpredsjednik HDZ-a 1990, magistar je agronomije, što i nema neke veze s ljudskim pravima. Još od kraja rata aktivan je u organima vlasti FBiH, a između ostalog, obavljao je funkcije zamjenika ministra rada i ministra poljoprivrede FBiH. Na izborima 2010. nije uspio osvojiti mandat u Parlamentu BiH.

Turcizmi na balkanskom podneblju: Više od 20.000 istih riječi u jezicima bivše Jugoslavije

Smatra se da se u prošlosti u jezicima balkanskih država upotrebljavao daleko veći broj turcizama

Turcizmi su odavno ušli u bosanski svakodnevni život

...............................................................................................................................................

(Od dopisnika "Dnevnog avaza" iz Istanbula)

Oduvijek je poznato da se jezik bilo kog naroda ne može staviti pod stakleno zvono, da je podložan utjecaju i, kao takav, promjenljiv. Na Balkanu se s Osmanlijama živjelo više od 500 godina i taj "bliski kontakt" ostavio je više od 20.000 precizno utvrđenih i zabilježenih istih riječi na turskom i jezicima zemalja bivše Jugoslavije.

Druga značenja

Riječi kao što su barut, boja, bubreg, čarape, čekić, česma, čelik, čizma, duhan, džep, rakija, sapun, jastuk, jorgan, kajmak, boza, baklava, jufka, kajgana, kalja, halva, lokum, pekmez, pilav, pita, somun, balvan, biser, karanfil, krevet, mušterija, muštuluk, rahatluk, rusvaj, sevdah, kabadahija, bujrum, komšija, zijan, kasaba, kaldrma, đevrek, burek, hanuma, dosta, dušman... poznate su od Triglava do Đevđelije.

Kada bismo ove riječi isključili iz bosanskog ili jezika naših susjeda, ko zna kako bismo se mogli sporazumijevati.
 
Smatra se da je u prošlosti u jezicima balkanskih država upotrebljavan i daleko veći broj turcizama, a činjenica je da je turski jezik utjecao na bosanski više nego ijedan drugi. Riječi kafa, kafana, kašika, boja, pekmez, sarma, čardak, kapija, baksuz samo su neke za koje u bosanskom jeziku nema ekvivalenta - osjećamo ih i kao svoje.

Ali, mnoge riječi vremenom su poprimile drugačija značenja od izvornog, pa riječ sijaset, koja izvorno znači "politika", u bosanskom jeziku označava "mnogo" ili "veliki broj". Malo je poznato i da jatak (onaj koji skriva hajduke) u izvornom značenju zapravo je "krevet", odnosno "postelja".

Turcizmi su odavno ušli u bosanski svakodnevni život, tako da jedemo sarmu, burek, pilav, ćevapčiće; pijemo čaj, rakiju, kafu; sladimo se baklavom, tulumbama. Na stolu nam je ćasa, testija, džezva, fildžan, bakrač, đevđir, a u kući sanduk, merdevine, ćilim, furuna.
Pred kućom je kapija, a na krovu odžak. Na kraju sokaka je ćorsokak, a dušmanin ne može biti ortak, ili u komšiluku imamo i javašluk i baksuzluk.

Zna se da elementi orijentalnog, u ovom slučaju osmanskog kulturnog naslijeđa, odavno predstavljaju integralni dio u širem smislu balkanskog kulturnog identiteta. Turcizmi su jedan od najznačajnijih segmenata tog kulturnog naslijeđa.

Med i krv

Riječi koje su balkanski narodi primili od Osmanlija jedan su od najboljih pokazatelja dominacije turske kulture u odnosu na sve slovenske srednjovjekovne. Jezik, muzika, ali i drugi elementi kulture ukazuju na stoljetni utjecaj Orijenta preko Osmanskog carstva na Balkanu. Balkan na turskom znači med (bal) i krv (kan)!

U daljnjem kontekstu to ima značenje medena zemlja natopljena krvlju. U kom obimu su Turci kroz historiju ovdašnji Balkan doživljavali kao dženet ili raj (med), a u kom kao džehenem ili pakao (krv) teško je reći.

Sama činjenica da se i danas u balkanskim jezicima u velikoj mjeri koriste turcizmi rezultat je duge, zajedničke prošlosti. Osim toga, najljepša djela iz Osmanskog carstva nalaze se upravo na prostorima balkanskih zemalja, a na područjima Balkana danas živi više miliona Turaka.

Također, prema zvaničnim podacima, danas na Balkanu živi više od 10 miliona muslimana, a više od 20.000 istih riječi na turskom i jezicima zemalja bivše Jugoslavije predstavlja neprekidnu vezu koja će trajati i narednih ko zna koliko stoljeća.

Utjecaj sapunica

Od 2005. do kraja 2011. godine turske serije prodate su u čak 76 zemalja, u trajanju od 35.675 sati, a najgledanije su na Bliskom istoku, a potom u turkofonskim zemljama i na Balkanu. Pod utjecajem turskih sapunica i u BiH je drastično povećan broj polaznika na kursevima turskog jezika.

Primjeri turcizma u bosanskom jeziku

* bakar < tur. bakir
* boja < tur. boya
* bubreg < tur. böbrek
* budala < tur. budala
* čarapa < tur. çorap
* čelik < tur. çelik
* dućan < tur. dükkân
* džep < tur. cep
* jastuk < tur. yastik
* jogurt < tur. yogurt
* kat < tur. kat
* kula < tur. kule
* kutija < tur. kutu
* majmun < tur. maymun
* pamuk < tur. pamuk
* pekmez < tur. pekmez
* pilić < tur. piliç
* rakija < tur. raki
* sapun < tur. sabun
* sat < tur. saat
* šećer < tur. şeker
* temelj < tur. temel
* torba < tur. torba

Vehid Gunić, novinarska legenda, publicista i putnik: Sidran već zamislio film o Doktoru Esi

Esina djeca znaju zašto šute. Možda zbog ucjene ili cijene koju moraju platiti ili oni ili njihova majka

Vehid Gunić: Ja sam sada, po "definiciji" Enke Mehmedbašića, u dubokoj mladosti (Foto: I. Šebalj)

....................................................................................................................................................................

Vehid Gunić (71), uzoriti bh. novinar, kako on sebe, pola u šali, pola u zbilji, predstavlja, zasigurno je endemska žurnalistička pojava. Ovaj "najplodniji bh. autor loših knjiga koje se odlično prodaju" važi za hodajuću enciklopediju, bh. putujući leksikon, nevjerovatne publicističke energije, "slonovskog" pamćenja i erudicije.

Čovjek koji je nakon rata kao bosnoljubac i ovovremeni "zastupnik" Bašeskije, Evlije Čelebije i Zuke Džumhura u jednom tijelu obišao postojeće kontinente i sreo skoro sve i jednog bh. dijasporca, napisavši uz to 43 knjige, uz stotine drugih multimedijalnih uradaka posvećenih, uglavnom, Bosni i Hercegovini, zaslužuje mnogo veću pažnju javnosti.

Nedovršena priča

Intelektualna energija drži budnom Gunićev spisateljski nerv. On trenutno završava antologiju notografiranih sevdalinki i nema vremena gledati svoje putopise iz Amerike, koje ovih dana emitira nekoliko TV kanala u BiH.

Gunićev mozak i u "cvijetu starosti" radi kao švicarski "citizen". Nismo ga iznenadili ni kada mu je na vrata stana u sarajevskom naselju Dobrinja zakucao "Avazov" fotoreporter. Ispostavilo se - i njega poznaje s jednog od putovanja po Japanu.

Naša novina objavila je prije sedam dana tekst o rahmetli dr. Esi Sadikoviću, ubijenom 1992. u logoru Omarska, koji je izazvao dosta pažnje i komentara. Vaš prijatelj Abdulah Sidran, čuli smo, nazvao Vas je tim povodom.

- Da, Sidran me pozvao iz Goražda da mi kaže kako je današnji "Avaz" u prilogu "Sedmica" (21. januara), objavio vrlo temeljit, seriozan prilog o doktoru Esi. Ovih dana ne znam ni gdje mi je glava, jer završavam veliku antologiju notografiranih sevdalinki, pa nemam vremena čak gledati ni moje putopise iz Amerike koje ovih dana emitira nekoliko naših televizija. 

Naravno, odmah sam pohitio do moje omiljene prodavnice "Špar" na Dobrinji i kupio novine. Ostao sam i zbunjen, i obradovan, i ožalošćen, ali i obradovan pred saznanjem da je "Avaz" objavio tako cjelovit, temeljit prikaz dramatične i tragične sudbine doktora Ese, jedinstvenog čovjeka kakvi ljudi možda više nikada neće biti. Akademik Sidran može meritorno suditi i o prilogu u "Avazu", jer je recenzent moje knjige o Esi. 

Pogovor slavnoga pisca Sidrana nalazi se u mojoj knjizi "Doktor Eso" pod naslovom "Da sam ga poznavao, ne znam kako bih preživio njegovu smrt". Već iz takvoga naslova razaznaje se kakav odnos prem Esi i mojoj knjizi ima slavni pisac. Sidran je na promociji ove knjige kazao kako život Doktora Ese zaslužuje filmsku priču i da on već ima u glavi scenarij.

Bili ste prijatelj s Doktorom Esom, jednim od najistaknutijih Prijedorčana. Objavili ste knjigu - omaž o njemu, ali on je neispričana, nedovršena priča. Da li bi se Doktor Eso (za)stidio današnjeg Prijedora, grada svojih roditelja?

- Eso je veoma volio Prijedor, iako u njemu nije rođen niti je u njemu odrastao. Bio je dijete sarajevske čaršije i pomalo intelektualni vođa sarajevske jalije. On je oficirsko dijete: otac mu je pukovnik JNA, a majka aktivni učesnik NOR-a i rezervni kapetan. Dakle, Eso ne samo da bi se zastidio nego bi, kako bi to Sidran rekao, kao komunističko pastorče, bio duboko razočaran. Budući da je imao nevjerovatan dar da od svega napravi neku zafrkanciju, možda bi on i danas u ovoj mrkloj pomrčini iznad Bosne našao malo svjetla za svoju zajebanciju i za neku smicalicu.

O sudbini djece dr. Ese Sadikovića rekli ste da je delikatna tema. Podsjetimo, priča u najkraćem, glasi ovako: kuću dr. Ese Sadikovića u Prijedoru, po njegovom odvođenju u logor smrti, 1992. zaposjeo je njegov radni kolega, Srbin, za kojeg se potom udala Esina supruga Zorica; djecu Almu i Enisa su pokrstili 1993. u Prijedoru, data su im imena Veronika i Filip, pod kojima i danas kao odrasli ljudi žive u Americi i nisu došli na dženazu svome ocu nakon što je ekshumiran i identificiran. Mi smo u prošlom broju obradili tu delikatnu temu, nazvali stvari pravim imenom, ali nema odgovora zašto djeca šute...

- Ja sam kao novinar dobrim dijelom formiran pod utjecajem slavnoga češkoga reportera Kiša. A on, Egon Ervin Kiš, rekao je da "ništa nije senzacionalnije od gole istine". Vi ste se u "Avazu" potrudili kazati istinu do koje ste došli. Tu djecu poznavao sam od malih nogu i još nisam uspio dokučiti razloge njihove šutnje. To su danas odrasli ljudi. Oni znaju zašto šute, a ja veoma vjerujem da im nimalo nije lako. Možda je posrijedi ucjena ili cijena koju moraju platiti ili oni ili njihova majka Milica Cica koja je, u međuvremenu, kako čujem, sahranila i drugoga muža za kojeg se udala neposredno poslije saznanja o Esinoj smrti

Loše knjige

Mnogo je djece u BiH ostalo bez svojih očeva. Zašto je ova priča "van standarda", odnosno drugačija? Znamo li dovoljno? U biografskoj ispovijesti na portalu "Academic Medicine" Veronika Gagović opisala je gubitak oca ne spomenuvši ga nijednom ni imenom ni prezimenom, niti je navela svoje pravo ime i prezime (Alma Sadiković)!?

- Vidite, na tom američkom portalu nije zatrto samo njeno pravo ime Alma, nego je zatrto i njeno slavno prezime Sadiković. Isti je slučaj i sa Esinim sinom Enisom, koji je sada Filip. Dva puta do sada bio sam u Čikagu i pokušao s njima stupiti u kontakt. Nije išlo. Djeca, koja su danas, zapravo, odrasli ljudi, Alma i Enis, znaju razloge, a ja mogu samo nagađati.

Vratimo se Vama. Bili ste urednik, voditelj radijskih i televizijskih emisija, od "Nedjeljnog popodneva", "Znanja-imanja", kviza "Olimpijski vremeplov" do TV dnevnika, zatim putopisac, autor "Meraklija", publicist, pjesnik, svjetski putnik... Šta niste bili, šta namjeravate još učiniti, a u cvijetu ste "(pre)zrelog" doba?

- Ja sam sada, kako bi to slavni Enko Mehmedbašić rekao, u dubokoj mladosti. Ovo je moja najplodnija autorska faza. Idem možda u red malobrojnih ljudi među kojima je tek jedan od milijardu, koji je ostvario sve svoje snove. Bezmalo sve svoje snove dotaknuo sam vlastitom rukom. Imam uspješne sinove, krasne unuke i sada sam potpuno u znaku one poruke koju je Derviš Sušić napisao Meši Selimoviću: "U životu ti je, brajko, najvažnije ostati živ". Sada radim to najvažnije - nastojim živjeti. Jedan je pjesnik iz Prijedora podstarost uzviknuo: "Kako da umrem kad nisam ni živio!?". Ja sam itekako živio i još ću, ako Bog da.

Sebe ste opisali kao "najplodnijeg autora loših knjiga koje se dobro prodaju". Objavili ste 43 djela. Skromno ste jednom izjavili da je "poneka od njih dobra". Šta ste sve napisali, šta biste izdvojili iz Vaših intelektualnih bisaga?

- Mene je prof. dr. Enes Kujundžić, profesor bibliotekarstva, uvjeravao da nema loših knjiga. Rekao mi je da, ako čitalac u knjizi nađe makar ijedan traženi podatak ili podatak koji do tada nije znao, knjiga je ispunila svoju funkciju. Ideju da tako strogo sudim o svojim knjigama dao mi je moj sin Amir. Samo rođeno dijete može biti tako iskreno.

Rekao mi je: "Prestani pisati onako loše knjige. Samo me sramotiš pišući i o nekim marginalcima koji to ničim nisu zaslužili. Kad umreš, morat ću dati mnogo novca za otkup tvojih knjiga koje si razasuo po svijetu da me barem mrtav ne sramotiš. Kada ćeš konačno napisati pravu knjigu? Onda sam, konačno, napisao nekoliko pravih knjiga, a to je, prije svih "Doktor Eso", zatim "Bosanske izreke", "Dijak Vlado", "Prelog", "On najveći - Muhamed Ali", osam knjiga sevdalinki s komentarima i još tridesetak drugih knjiga, među kojima bi se možda mogla naći još pokoja dobra.

Napisali ste više knjiga nego što ih jedan prosječan Bosanac pročita u životu. Kažu da je samo Branko Ćopić bio plodniji od Vas. Slažete li se s tom ocjenom?

- Branko Ćopić je bio pravi, zapravo sjajni pisac, a ja to nisam, haman, ni u pokušaju. Ako je pisac onaj koji piše i objavljuje knjige, onda ja jesam i pisac. Imam i legitimaciju za to. Nekoliko mojih knjiga objavljeno je u Norveškoj, a to je prije svega moj ratni dnevnik "Evropo, stidi se", i sarajevski ratni humor, pa sam primljen u Udruženje književnika Kraljevine Norveške u kojem se već godinama nalaze moji dragi prijatelji Uzeir Bukvić, Rezak Hukanović, Dino Prohić i sjajni pjesnik i prevodilac Munib Delalić.

Pamtite vjerovatno interesantne zgode u novinarsko-voditeljskom poslu?

Pamtim mnoge zgode i nezgode. Za jednu mislim da je antologijska i više govori o onovremenom značaju televizije negoli o meni kao televizijskom novinaru. Nekoliko godina proveo sam u Prijedoru kao dopisnik tada slavne Radio-televizije Sarajevo.

Gunić: Potpuno sam u znaku poruke koju je Derviš Sušić napisao Meši Selimoviću: "U životu ti je, brajko, najvažnije ostati živ". Sada radim to najvažnije - nastojim živjeti

Tih godina je Fudbalski klub Bratstvo iz Kozarca ušao u Krajišku zonsku ligu u kojoj se takmičio i slavni OFK Prijedor. Kozarčanima je bilo važnije tada pobijediti Prijedorčane nego, recimo, Rapid iz Beča ili Vašaš iz Budimpešte. Desilo se da je te 1974. godine u Minhenu igrano finale svjetskog prvenstva u fudbalu. Oči cijeloga svijeta, odnosno onoga njegovog dijela koji voli fubal, bile su uprte u Minhen, a oči mojih Kozarčana, uz mnogo zebnje, bile su uprte u igralište u Kozarcu gdje je te nedjelje igran historijski derbi.

Tako sam to nekako i rekao slavnome Mufidu Memiji, tadašnjem uredniku TV dnevnika kandidirajući mu reportažu s kozaračkog derbija. Dometnuo sam mu da loptu treba malo spustiti na zemlju i da će u Kozarcu, desi li se da Bratstvo pobijedi, zapucati prangije, lovačke puške, lako i teško oružje i oruđe, pa, možda, i pokoji trešnjevi top.

Doktor Memija je rekao da malo pretjerujem, ali je dao izun da snimam derbi. Nije bilo šansi da snimak iz Kozarca iste večeri stigne u Sarajevo (nije bilo ITC-a - informativno-tehničkih centara, a snimano je filmski), pa sam u sve ovo uključio i druga Boška Cvijića, tadašnjeg sekretara Općinskog komiteta Saveza komunista u Prijedoru i sportskog pilota, da odmah, poslije utakmice, mene i snimak s utakmice preveze do Sarajeva. Djeluje nestvarno, ali je stvarno bilo tako. Cvijić je rado pristao.

Derbi je mogao početi. Pred početak utakmice ušao sam u svlačionicu kozaračke ekipe i rekao igračima da će se, ako pobijede, te večeri moći gledati u TV dnevniku. Glavni sudija utakmice, čini mi se da se prezivao Zrilić, kada je u mojim rukama vidio pravu filmsku kameru, iznenađeno me je upitao:

Nije, valjda, da će ovo biti na televiziji?

Bit će ako pobijedi Bratstvo, rekao sam i time i hotimično i nehotice ušao u namještanje utakmice, jer sam znao koliko je i njemu i igračima bilo stalo do toga da se vide na televiziji. Tada je televizija još predstavljala čudo i čežnju mnogih. Prvo poluvrijeme završeno je bez golova. Na poluvremenu sam opet ušao u svlačionicu među Kozarčane. Pitam ih šta je bilo, zašto nisu dali gol. Kažu: "Ne možemo. Igraju bunker". "Jurišajte na bunker!" - zapovjedih im autoritativno.

Počelo je drugo poluvrijeme. S trenerom Prijedorčana, slavnim fudbalerom Idrizom Hošićem, ne gledajući na teren, upustio sam se u neki prijateljski razgovor, kad se igralištem odjedanput prolomi aplauz, zapucaše puške i kubure. Bratstvo je dalo gol, a ja ga ne snimih. Brzo sam utrčao na teren. Pitam Zrilića ko dade gol, pa mi on pokaza golgetera. Kažem Zriliću da nisam uspio snimiti gol. Bratstvo i tako i tako vodi, možemo li ponoviti situaciju:

Možemo, ako hoće igrači. Pitajte golmana.

Na golu Prijedorčana bio je golman kojeg su, čini mi se, zvali Feluga, a inače se preziva Suljanović. Priđem golu i kažem: takva i takva stvar. I tako i tako si primio gol, a ja ga nisam snimio. Kako je bilo? Kaže on da ga je prešao protivnički igrač, ja sam poletio ovamo, a on je zapucao tamo.

Opet će zapucati. I opet ti leti tamo, a on će zapucati ovamo. Važi li?

Važi.

Ponovili smo situaciju. Golgeter domaćih Osman Turkanović opet je zapucao. Opet su Kozarčani zapljeskali i ponovo zapucali. Neki su pomislili da je pao još jedan gol. Ja sam  stajao iza gola i snimao silovitu akciju Kozarčana. Utakmica je završena tom važnom i tijesnom pobjedom od 1:0. Požurio sam na sportski aerodrom Urije gdje me je, s upaljenim motorom trošnog trofejnog aviona "kurir" čekao drug Boško, partijski sekretar. Poletjeli smo prema Sarajevu.

Te večeri televizijski gledaoci vidjeli su historijski gol kozaračkog Bratstva. Otad, kad god odem na utakmicu, čim padne gol, očekujem da će se situacija ponoviti. I to se zove profesionalna deformacija.

Sjećam se Vašeg voditeljskog javljanja na otvaranju jedne privatne televizije. U  jednom trenu kraj Vas se pojavilo mladunče tigra. Preživjeli ste, nije Vam baš bilo toplo oko srca.

- Bilo je to prvih godina mira kada je moj prijatelj Rezak Hukanović, na moj nagovor, otvorio jednu od prvih privatnih televizija u Bosni i Hercegovini. Pripala mi je čast da izgovorim prvu rečenicu na novoj neovisnoj televiziji 101 u Sanskom Mostu. U studiju smo bili tadašnji načelnik općine Sanski Most, slavni general Mehmed Alagić, moj bogati rođak iz Amerike Kozarčanin Ilijaz Zenkić i ja. Zenkić je, čini mi se, bio i donator. I dok smo mi u studiju, direktno u program, u zanosu govorili o boljim danima koji dolaze, neko je u studio ubacio dva prava mala tigra.

Tigrovi su pripadali nekom našem borcu u kojeg je bila zaljubljena neka žena iz UNPROFOR-a koja mu je, u želji da obraduje čovjeka koji je zagospodario njenim srcem, poklonila dvoje pravih malih, umiljatih tigrića. Te su životinje vrlo ljupke dok su male. U studiju su napravile pravi dar-mar.

Počupale su kablove, utičnice, vukli nogare od kamera, a onda smo mi došli na red. Mene je jedan stalno grickao za nogu i cipelu, a bogati rođak Ilijaz je stalno poskakivao. Nije ugodno kad te gricka jedan od najjačih mesoždera, pa čak i onda kada je u pitanju mladunče te krvoločne životinje. Gledaocima sam pokušao objasniti šta se dešava, ali nisam siguran da su povjerovali, a ni jedna od kamera nije bila tako postavljena da snima iz donjeg rakursa. Bilo je uzbudljivo, šašavo, duhovito i televizično.

Sevdalinke, Safet Isović, Jovica Petković, Ismet Alajbegović Šerbo, Jozo Penava, Zaim Imamović, Cazinjanin Bajro Redžić... U ovom segmentu i fenomenu bh. kulture i tradicije, čini se, dali ste najviše.

- Sevdalinka kao književna stečevina naroda koji žive u BiH, više čak nego muzička tvorevina, ide u najviše domete evropskog pjesništva. Naravno, kao i većina prostoga puka, i ja sam sevdalinku uglavnom slušao i doživljavao kao pjesmu milu mome uhu. Kako sam stasavao i sazrijevao, počinjao sam i dublje horvati po samoj poetskoj strukturi te naše veličanstvene pjesme i mislim da sam uspio najčešće duboko prodrijeti u duboke majdane koja ta naša pjesma skriva.

Nekada davno rekao sam da se uz sevdalinku lakše odrastalo. Normalno je da onda čovjek, koji ima takav odnos prema pjesmi, čim mu se ukazala prilika, taj svoj doživljaj sevdalinke pokuša prenijeti i na druge. Taj pokušaj do sada je izražen u oko stotinu mojih emisija "Meraklije", a to znači stotinu sati govorenja o sevdalinkama i, naravno, slušanja sevdalinki u izvođenju vrhunskih tumača. Dalje, ta ljubav iskazana je u mojih dosadašnjih osam antologija sevdalinki, ali i u knjizi o Jovici Petkoviću, najvećem svjetskom virtuozu na harmonici.

Snimio sam dokumentarni film o legendarnom Zaimu Imamoviću, pa sjajnu emisiju "Za dušu i sjećanje" o neponovljivom Safetu Isoviću. Eto, ovo hoću da kažem: ulazimo u petu godinu od smrti najvećeg pjevača i tumača sevdalinki svih vremena. Govorim, dakle, o Safetu Isoviću, koji je bio i ostao najsjajnija zvijezda na sazviježđu tumača naše pjesme. Safet je bio pojava i neponovljiv događaj. Pravo čudo. Grad koji mu se divio podigao je spomenik Davorinu Popoviću kojem je dao i ulicu.

Grad je dao imena ulica nekih stvarnih marginalaca, a Safetu još nije dao ništa. Bojim se da će, kako vrijeme bude odmicalo, blijediti i ime i da će stasavati generacije koje će tek ponešto znati o Safetu. Jedna je turska novinarka rekla na turskoj TV: "Da je ovaj čovjek umro u Turskoj, mi bismo mu već podigli turbe..."

Mi tome velikanu još nismo podigli ništa. Na godišnjicu Safetove smrti u septembru prošle godine na njegov mezar došlo je nekoliko marginalaca iz nekog sarajevskog lokalnog udruženja sevdalija. Iz Rume je došao čitav autobus. Pjevač i veliki poštovalac Safeta Isovića Aco Slepčević iz Rume napisao je knjigu o Safetu, a mi, haman, ništa. Moja je želja da se nad mezarom Safetovim podigne barem jedno krilo stiliziranog turbeta, da se pored mezara podigne kameni zid i kamena sećija i da se u zid ugradi česma iz koje bi stalno tekla voda. Imam i ideju i želju da učestvujem u realizaciji, ali, naravno, ništa ne treba činiti mimo Safetove porodice i mimo institucija kulture grada i Federacije, ako tako nešto uopće funkcionira na ovakvoj frekvenciji.

Napisali ste i knjigu protiv pušenja, a duhanili ste punih 40 godina. Jeste li i Vi kao Mark Tven tvrdili da nema ništa lakše nego ostaviti duhan, pa ste ga ostavljali i vraćali mu se?

- Tu duhovitu misao o ostavljanju duhana u mojoj knjizi ja pripisujem ciniku i dobrom britanskom državniku Vinstonu Čerčilu. Meni je preciznija i ozbiljnija opaska o pušenju koju je u pogovoru za moju knjigu napisala naša najpopularnija i najčitanija spisateljica Nura Bazdulj-Hubijar. Nura je ljekar, primarijus, koja, dobame, i o štetnosti pušenja zna mnogo, ali još nije bacila duhan. Mene je podsticala da ga bacim. U mojoj knjizi ona kaže: "Najteže je ono što se neće". Ja sam htio i, evo, već 16 godina ne pušim. Odvikavanje od pušenja je jedna od najtežih bitaka koju sam dobio protiv sebe. Naravno da sam na tu činjenicu vrlo ponosan.

Posjetili ste 135 zemalja svijeta. Lutrija je sresti Vas u glavnom gradu BiH. To je primijetio i Enko Mehmedbašić.

Duhoviti i dragi Enko Mehmedbašić, s kojim sam imao čast raditi barem desetak godina u slavnoj TV Sarajevo, čini mi se da je rekao: "Na putu oko svijeta Vehid Gunić je proputovao i kroz Sarajevo..."

Moje zanimanje za novinarstvo, kada sam o njemu kao dječak imao tek maglovitu sliku, počelo je onda kada sam shvatio da ta profesija podrazumijeva i mnogo putovanja. Sada mogu reći kako putujem da bih živio i živim da bih putovao. Možda će zazvučati surovo, ali mislim da ko ne putuje - ne živi. Otputovati, pa makar do Oštre Luke, Tarčina ili Pazarića, ali i do Tasmanije. A i tamo sam bio. Jedna od mojih narednih knjiga na kojoj uveliko radim nosit će naslov "Putovanja radi povratka".

Ja, zapravo, i putujem prije svega zato da bih se vraćao. Oni koji poput mene često putuju znaju koji je to i kakav je to veličanstven osjećaj - povratak. Nedavno sam ostvario jedan od velikih snova. Zahvaljujući sjajnom čovjeku, novinaru, pjesniku i putopiscu Izetu Izi Dizdareviću, u njegovom kamionu proputovao sam kroz najveći dio SAD. Upravo se na nekoliko televizija emitira serija tih naših putopisa. Izo je plaćao sve i vozio. Njegovim  kamionom dospjeli smo do kapija Holivuda. Divno i - ponovljivo. Uskoro ću s Izom u njegovom kamionu na drugi kraj Amerike - kroz Džordžiju pa na Floridu, sve do Džeksonvila. Ko ne putuje - ne živi.

Moja ženidba

Mogu li Vas vratiti u mladalačke godine? Puno toga Vas veže za Sanski Most, Lušci  Palanku, Ljubiju, Prijedor. Susret s Fatimom, zar ne? Davno sam sa zanimanjem slušao priču o Vašoj ženidbi.

- Priča o mojoj rahmetli supruzi Fatimi zaslužuje cijelu knjigu. Da pokušam malo zgusnuti. Priča je počela u Sanskom Mostu u kojem je u septembru 1969. godine otkrivena bista Sime Miljuša, nekadašnjeg sekretara KPJ. Bistu je izvajao poznati vajar Ahmet Bešić. Ja sam tek bio dospio u taj kraj iz Sarajeva, pa sam i o toj svečanosti izvještavao Radio Sarajevo. Tadašnja supruga Ahmeta Bešića Zlata, poslije svečanosti, pozvala me u goste kod njih u Banju Luku. Rekla mi je da ima lijepu sestru Fatimu koja studira matematiku i stanuje kod nje.

- Kada da dođem?

- Dođite u petak!

Dođem u petak - nema Fatime. Čekao sam tri-četiri sata i taman kad sam morao krenuti na voz, u hodniku, pred stanom, nakratko susretnem krasoticu Fatimu, ali sam morao hititi na voz, jer kola nisam imao.

Samo nekoliko dana poslije toga, na vrata moga dopisništva u Prijedoru pokucala je ta prijedorska ljepotica. Nisam je u prvi mah ni prepoznao. Odmah s vrata mi je rekla:
   
- Poslala me moja majka koja kaže da zna vašu majku i moli da mi pomognete. Moj otac želi da ja počnem raditi i da nastavim studirati vanredno. Dao je neke pare nekim ljudima u Lušci Palanci da me zaposle u školi i ja bih trebala početi raditi iduće sedmice u nekim Miljevcima kod Lušci Palanke. Ne znam ni gdje je to. Moja majka vas moli da ovdje negdje intervenirate da se zaposlim. Nikada nisam živjela na selu i bojim se malo...

- I vi ste radi toga došli? Koliko hoćete ima učitelja koji rade u većim zabitima nego što su ti Miljevci i sretni su što imaju divan posao u rukama.....

Nije me ni saslušala. Samo je tresnula vratima i otišla.

Desetak dana poslije toga u Sanskom Mostu održavan je neki veliki politički skup povodom nekog našeg (jugoslavenskog sukoba s Bugarima). Samo što se nije bilo zaratilo. Krajišnici hoće na front prema Bugarskoj. Bugari poručuju da u svakom Makedoncu kuca bugarsko srce. Stane Dolanc poručuje da u kući svakog Makedonca zvecka jugoslavenska puška. Napeto, naelektrisano do neba. Ja tada, na tome skupu, kažem mome ahbabu, možda u tim trenucima najboljem bibliotekaru u BiH, dragom Huseinu Šarčeviću: "Ovo će se, izgleda, zaratiti, a ja ostadoh neoženjen. Ima li kakav taksi da ja idem po onu malu u Miljevce?

- Ako misliš ozbiljno, odmah ćemo naći taksi...

- Mislim ozbiljno.

Divni rahmetlija Husein našao je "divljeg" taksistu. Bio je to neki konobar koji je imao onu staru crvenu "škodu"; za 20.000 ondašnjih dinara odveo nas je do Miljevaca, a potom do Ljubije u kojoj sam stanovao.

Bio je 20. februar 1970. godine i bio je snijeg do grla. S ceste se nismo mogli spustiti do Miljevaca, nego smo kroz duboku prtinu krenuli pješke. Smrkavalo se. U Miljevcima, na izvoru koji se sav pušio kao da iz njega izvire topla sumporna voda, jedna je seljanka napajala konje. Pitam je gdje je škola: "Eno tamo, kaže ona..."

- Ima li sada neko tamo?

- Ima učiteljica muslimanka iz Prijedora...

Odem tamo s Huseinom, koji je čekao pred vratima. Pokucam i, ne sačekavši odgovor, uđem u razred. Bio je pun učenika, različte dobi; četiri razreda u jednom. Na stolu gomila jaja. Prvačići su učili slovo j i donijeli očigledno nastavno sredstvo; j = jaje. Fatima je zbunjena zbog neočekivane posjete. Pita me pred djecom:

- Otkuda Vi?
- Evo, došao.
- Zašto?
- Da Vas vodim.
- Kuda?
- Mojoj kući.
- Da se udam?
- Da se udate.
- Ne mogu ja tako. Moram razmisliti.
- Ako Vi morate razmisliti, onda nema ništa od toga - kažem ja i zaputim se prema vratima.
- Čekajte, čekajte! - povika Fatima. I ja pričekam.

Tada Fatima reče najkrupnijem učeniku u razredu:

- Otiđi sutra u Palanku i kaži direktoru škole da se učiteljica udala!

Pokupili smo jaja kao očigledna nastavna sredstva i zaputili se gore, kroz prtinu, uskom snježnom stazom na novu stazu na kojoj ću s mojom divnom krasoticom proživjeti najradosnije i najljepše trenutke u životu.

Vaš zajednički život prekinula je granata...

- Kada su vukodlaci, sljedbenici monstruma iz Kalinovika i s Durmitora navodećom granatom 9. novembra 1993. godine gađali učionicu u kojoj je najdivnija supruga, majka i učiteljica svoje učenike, svoje male piliće, kako ih je zvala, učila samo dobroti, moja divna i plemenita saputnica imala je samo 45 godina i šest dana. Zločinci su gađali opasne protivnike - djecu i najplemenitiju učiteljicu na svijetu.

Da su kojim slučajem naši borci bilo gdje počinili sličan zločin, bio bih na čelu kolone koja ide na proteste i koja podržava ideju da se po tako plemenitoj učiteljici zove ne samo škola u kojoj je radila nego i ulica i kvart u kojem je stanovala. Sjetimo se Desankinih pjesama i krvavih bajki. Ovo je bila najkrvavija. Zato uvijek ističem da bi zaboraviti ovaj stravični zločin i o njemu šutjeti bio novi zločin. Da ima imalo ljudskoga u naredbodavcima i zločincima, oni ne bi mogli imati ni mira ni mirnoga sna do kraja života.

Kako ste Vi i djeca izašli iz te ogromne lične tragedije? Je li Vaš "bijeg" iz Sarajeva i "lutanje" po svijetu, na neki način, odgovor tijela i duše na taj veliki gubitak?

- Moglo bi se to i tako reći, da su moja stalna putovanja bijeg od stvarnosti i traganje za Fatimom s nekom nadom da će se odnekuda pojaviti s osmijehom i najljepšim i najkrupnijim očima na svijetu. Svjesni smo, sinovi i ja, da se iz te tragedije ne može izaći. Ona je naš bolni usud s kojim se moramo nositi do kraja života.

O bh. kalvariji svjedočili ste i dostojanstvenom knjigom - dnevnikom i hronikom  ubijanja "Evropo, stidi se".

- Taj moj ratni devnik posvećen je rahmetli Fatimi i velikim dijelom se odnosi na naša sarajevska strahovanja, drame, otpor i herojstva pojedinaca dojučerašnjih marginalaca, ali i manekana rata. "Evropo, stidi se" je knjiga o nama, o našoj drami i užasu u kojem su pokatkad i živi mogli zavidjeti mrtvima.

U knjizi "Moji savremenici" ima i onih, čini mi se, koji su tu našli svoje mjesto čisto iz pragmatičnih razloga?

- Postoje moje četiri knjige iz serije o mojim savremenicima. U tim knjigama ima mnogo likova o kojima pišem s radošću i zanosom, ali ima mnogo i onih koji tu nisu samo iz pragmatičnih nego iz komercijalnih razloga. I to je ono što je posebno ozlojedilo moga sina Amira koji se sprema da, poslije moje smrti, sve te knjige pokupuje od vlasnika i da ih, kao u vrijeme velikih i strašnih inkvizicija spali na lomači. Uostalom, tako su nekada završavale i sjajne knjige Džona Rida, Remarka, Egona Ervina Kiša, pa će doći vakat da tako završe i neke moje loše knjige.

Kada biste se ponovo rodili, čime biste se bavili, šta biste promijenili u onom proživljenom?

- Ništa ne bih mijenjao. Jedino bih, kad bi se moglo, u svoje okrilje pokušao ponovo vratiti moju Fatimu.


Najveći živući Bošnjak napisao mi epitaf: "Ovdje počiva svog naroda očinji vid, Pisac i putopisac od Gunića Vehid"


Imate redovna druženja i nastupe s našim najvećim živućim pjesnikom Avdom Sidranom.

- Sa Sidranom me vezuje dugogodišnje neraskidivo prijateljstvo. S njim nastupam u Kamernom teatru u predstavama pod naslovom "Veče sa Sidranom". Ja sam tu statista sa zadatkom, da popunim prostor kad se velikan umori. Velika je to čast i ponosan sam što se mogu smatrati Sidranovim prijateljem, saradnikom, ali, iznad svega, poštovaocem njegovog velikog književnog djela, posebno poezije.

U toj vrsti duhovnog djelovanja Sidranu danas nema ravnoga u cijeloj Evropi, pa i dalje. Sidran je Anapurna duha, pjesništva i mudrosti i najveći živući Bošnjak. Ne vjerujem da će se na našim prostorima ikada više roditi takav pjesnički genije.

On Vam je sročio i nadgrobni epitaf!?

- Spontano. Sidran mi je jedne večeri javio da mi je napisao epitaf. On ima najbolji uvid u to šta ja radim, i da sam ja na mojim brojnim putovanjima oko svoga naroda, da vidim umjesto njega i da to kasnije kroz moje emisije prenesem i na druge. Dobri Sidran taj uvid je pretočio u epitaf koji glasi:

"Ovdje počiva svog naroda očinji vid,
Pisac i putopisac od Gunića Vehid".

Sidran vam je, dakle, pripremio odlazak na "bolji" svijet. Da li ste se  šalili na taj račun?

Sidran je mislio ozbiljno, moji sinovi misle da me Sidran zajebava, a ja ne mislim ništa.

Ko ne putuje - ne živi!

- Nedavno sam ostvario jedan od velikih snova. Zahvaljujući sjajnom čovjeku, novinaru, pjesniku i putopiscu Izetu Izi Dizdareviću, u njegovom kamionu proputovao sam kroz najveći dio SAD. Upravo se na nekoliko televizija emituje serija tih naših putopisa. Izo je plaćao sve i vozio. Njegovim smo kamionom dospjeli do kapija Holivuda. Divno i - ponovljivo. Uskoro ću s Izom u njegovom kamionu na drugi kraj Amerike - kroz Džordžiju, pa na Floridu, sve do Džeksonvila. Ko ne putuje, ne živi - poručuje Gunić.

Kurspahić: Angelina u "bosanskom loncu"

Kemal Kurspahić

Muftija ef. Smajkić: Mi nismo ovce koje vode na klanje, a da nećemo pružiti otpor!

Ostvaruje se Bobanov i Tuđmanov koncept o debošnjakizaciji, zapravo kroatizaciji, tvrdi Smajkić

Autor Faruk VELE | Objavljeno 27.01.2012

Muftija Seid Smajkić 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U prvom redu prvi desno premijer Jadranko Prlic, ministar odbrane Bruno Stojic. U drugom redu prvi desno komandant HVO-a general Slobodan Praljak i Milivoj Petkovic, komandant vojne policije HVO-a Valentin Coric i sa stakom stoji sef komisije za razmjenu zarobljenih Berislav Pusic.

 

 

 

OPTUZENI SU ZA ZLOCINE PROTIV COVJECNOSTI POCINJENE PROTIV BOSNJAKA I DRUGIH NEHRVATA NA PODRUCJU BiH KOJU SU HTJELI PRIPOJITI HRVATSKOJ 

 .........................................................................................

 

Predsjednistvo Hrvatskog Narodnog Sabora BiH - Nove Herceg-Bosne

Karadžić zatražio od Tribunala da mu se ne sudi za granatiranje i snajpersko djelovanje po Sarajevu Vijeće Haškog tribunala odbilo je zahtjev Karadžića da se iz njegove optužnice izbace incidenti koje je Haško tužilaštvo odlučilo odstraniti iz optužnice protiv Ratka Mladića, a koji se odnose na kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja u Sarajevu.On je zatražio je da Tribunal u Haagu odstrani iz njegove optužnice četiri incidenta granatiranja i šest incidenata .. . Zasdlužena pobjeda : Srbija savladala Hrvatsku i izborila finale protiv Danske Reprezentacija Srbije plasirala se u finale Evropskog prvenstva u rukometu.Srbijanski rukometaši bili s večeras bolji u Beogradskoj areni od Hrvatske koju savladali 26:22.. . Kemal Kurspahić : Angelina u "bosanskom loncu" Ukratko - kažem kolegici potresenoj okrutnošću - svaku filmsku scenu bestijalnosti mogao bih potkrijepiti sa bar pet primjera ...

ZANIMLJIVE VIJESTI

27.01.2012.

   

Slučaj Taton: Presuda ohrabrenje huliganima

U danima kada srpski navijači ponovo divljaju, Apelacioni sud prepolovio je kazne ubicama francuskog navijača Brisa Tatona Dalje

Istraga spornih donacija za DPS

Vrhovna državna tužiteljka Crne Gore Ranka Čarapić saopštila je da je pokrenut pretkrivični postupak provjere spornih donacija za vladajuću stranku Dalje

UNESCO: U BiH 15 posto nepismenih

Upitna je ne samo funkcionalna već i elementarna pismenost koja podrazumijeva poznavanje svih 30 slova abecede ili azbuke Dalje

Detalji istrage mjesta masovnih pogubljenja i grobnica

Jean-Rene Ruez u sudnici 27. siječnja 2012.

Na haškom suđenju bivšem lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću iskaz je dao Jean-Rene Ruez, bivši voditelj srebreničke istrage haškog tužiteljstva.

On je na područje Srebrenice prvi put otišao tjedan dana nakon pojava medijskih izvještaja  o nestanku tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Nakon što se 20.srpnja 1995. godine uvjerio kako su se na području zaštićene zone dogodila masovna pogubljenja tamo se vraćao više puta kako bi rekonstruirao sporne događaje te pronašao grobnice.

Istražitelj Ruez, koji trenutno radi kao načelnik francuske policije, iznio je niz detalja višegodišnje istrage grobnica na području Srebrenice.

Istraživanje se provodilo na više lokaliteta do kojih se dolazilo nakon razgovora sa srpskim insajderima, ljudima koji su preživjeli strijeljanja te pripadnicima mirovne misije UN-a.

Mjesto masovnog ubistva, dokaz prikazan u sudnici 27. siječnja 2012.

​​Kao svjedok, tužiteljstvu je Ruez tijekom više sati opisivao način istraživanja lokaliteta za koje se utvrdilo da se radi o masovnim grobnicama.

„Prva stvar koja se radi, je da se koristi sonda. Metalna šipka koja se zabija oko jedan i pol metar u dubinu. To je vrlo jednostavna tehnika. Izvlači se ta sonda, šipka iz zemlje i čovjek mora omirisati – je li se na vrhu može osjetiti miris mrtvih tijela. Mi smo to zvali (tehnikom) – zabodi i omiriši“, opisao je svjedok.

Ruez je također povezao lokalitete pogubljenja s brojnim izjavama zaštićenih svjedoka tužiteljstva kako bi se optužbe za genocid što bolje potkrijepile.

Pri tom su opisane masovne egzekucije, primjerice oko tisuću zarobljenika u skladištu u Kravici te stotina zarobljenika u dolini Cerske, kao i užasni detalji iskaza preživjelih.

„Drugi svjedok koji je uspio prijeći tijekom noći s tog područje i koji je izgubio cipele tijekom tog svog kretanja – jednom fazom kretanja hodao je po nekoj ljepljivoj tvari za koju je on zaključio da se radi o krvi. I zatim je nastavio dalje prema vrhu doline“, prisjetio se haški istražitelj.



Optuženi Karadžić će naknadno unakrsno ispitivati Rueza sljedeći tjedan.

Kako bi dodatno potkrijepilo optužbe i nalaze istraživanja masovnih grobnica nastalih nakon ulaska Vojske Republike Srpske u Srebrenicu u srpnju 1995.godine, tužiteljstvo će kao sljedećeg svjedoka ispitati i Vilijama Haglanda (William Haglund), još jednog  antropologa koji je sudjelovao u istrazi.

Razgovor šefa KOS-a i člana Predsjedništva SFRJ: Zašto Beograd krije dokaze o Dobrovoljačkoj

Razgovor datira iz maja 1992. a vodili su ga Nedjeljko Bošković i Branko Kostić

Da li je odluka o obustavljanju istrage protiv pomagača Radovana Karadžića kompenzacija kojom se "smiruju strasti" Milorada Dodika zbog oslobađajuće presude u slučaju Dobrovoljačka? Dok špekulacije oko ovih presuda traju, Slobodna Bosna objavljuje dokaze koji potvrđuju da je prošlonedjeljna odluka Tužilaštva BiH u slučaju Dobrovoljačka nepobitno opravdana.

Presretnuti razgovor između Nedeljka Neđe Boškovića, tadašnjeg načelnika KOS-a koji je u maju 1992. godine stigao u Sarajevu kako bi sa predstavnicima vlasti BiH pregovarao o iseljavanju kasarni JNA, i Branka Kostića, predsjednika “krnjeg” Predsjedništva SFRJ, nedvosmisleno govore da je tadašnje rukovodstvo sa Pala, na čelu sa Radovanom Karadžićem, pravilo opstrukcije prilikom iseljavanja pitomaca, vojnika i oružja iz sarajevskih kasarni, piše "Slobodna Bosna".

Pored toga što je Bošković postigao čvrst dogovor sa Komisijom za pregovore koju je delegirao Alija Izetbegović, u kojoj su bili Fikret Abdić, Stjepan Kljuić, Jerko Doko i Jusuf Pušina, o  raspodjeli oružja i izvlačenju pitomaca iz tri sarajevske kasarne, Momčilo Krajišnik i Ratko Mladić su nastojali da taj sporazum “miniraju”, a sve u cilju izazivanja incidentata u Sarajevu. General Bošković tokom razgovora tvrdi da je čak Ratko Mladić namjeravao da ga uhapsi jer je dogovorio izvlačenje vojnika na taj način i raspodjelu oružja po principu da jedna trećina pripadne Srbima, a dvije trećine Bošnjacima i Hrvatima.

Mladić nije želio da vrati oružje niti se pojavio u dogovoreno vrijeme na primopredaji kako je unaprijed dogovoreno, zbog čega je Bošković pozvao Branka Kostića kojeg je prilikom razgovora oslovljavao sa komandante. Bošković tokom razgovora ističe da je o ovom incidentu obavijestio i Panića (vjerovatno je riječ o tadašnjem načelniku Generalštaba JNA Životi Paniću). Razgovor Neđe Boškovića sa njegovim pretpostavljenim u Beogradu "Slobodna Bosna" integralno objavljuje.

General Bošković: Halo.

Trandafilović: Zdravo, đenerale.

General Bošković: E di si?

Trandafilović: Kako je?

General Bošković: E ne pitaj, loša situacija.

Trandafilović: E nije valjda.

General Bošković: Pa jest, srpska Vlada pravi opstrukcije, neće, nisu prihvatljivi. Ja sam sinoć potpiso ugovor i to na naše zadovoljstvo i kako sam ja nametnuo uslove tako ga je Vlada u Bosni i Hercegovini i parlament potpiso. I ja tamo išo, sjedio tu Krajišnik i ova njegova armada i oni neće tako, oni neće da daju oružje da se da za pitomce a oružje to što je uzeto, ono, ovaj, TO ...što su uzeli, oni tamo odneli i tako iako sam ja obezbijedio da jedna trećina ostane Srbima a dvije trećine vrate Muslimani i Hrvati, i pored toga oni neće. Trebali su jutros do 8,00 sati da doćeraju to oružje, jutros ja treba da počnem sa razmjenom pitomaca i vojnika, međutim nema oružja, razmjena stoji, sad poče da se puca ponovo. Ovaj, mene htjeli juče da uhapse.

Trandafilović: Ko bre?

General Bošković: Srpska Vlada i ovi ovde

Trandafilović: Nemoj zajebavati.

General Bošković: Ovi Mladićevi, jeste. Pripremili hapšenje zbog toga što sam potpisao ugovor za oslobađanje pitomaca i vojnika na taj način i tako.

Trandafilović: Evo komandant bi hteo s tobom da se čuje.

General Bošković: Ko, slušaj, aha, tu je.

Trandafilović: Tu je. Ovo nije zaštićeno znaš.

Trandafilović: Znam ja, evo ti pa se čuj sa komandantom.

Komandant: Da.

General Bošković: E, Neđo.

Komandant: E, kaži.

General Bošković: Zdravo.

Komandant: Mi ovaj, ovo ne možemo nikako.

General Bošković: Što?

Komandant: Pa loše.

General Bošković: Pa onda... pa dobro ja danas nisam ništa ni radio, nisu, srpska Vlada nije ništa radila, nije dala oružje nije, nije ništa radila, znaš. Jer ja sam juče bio na sjednici, ovo znaju svi, juče sam ja bio na sjednici Bosne i Hercegovine i sklopio ugovor da nam daju izvlačenje kompletno i teško naoružanje i opreme i pitomaca i vojnika da im vratimo i to samo dvije trećine oružja onog
pešadijskog što su oni uzeli gore Srbi sve oružje odozgo, i to i iz kasarne. Ja sam uspio i stvarno ovaj Fikret Abdić bio izuzetno korektan i ovaj Pušina i Jerko, i na kraju popustili svi i prihvatili da jedna trećina ostane Srbima a dvije trećine da vrate njima ovde. I dogovorili jutros do 8,00 sati da to predamo UNPROFOR-u da tu stoji oružje sve dok ne izvučemo tri kasarne danas, i kad se izvuku te tri kasarne, onda sutra da doćeramo drugu količinu jer sam ja išo na to da budu dva dijela, ide sutra druga količina i da dovučemo drugu i treću.

Komandant: Da, da.

General Bošković: Nisi ti bio tu sinoć, Krajišnik i ovi i oni su dali otpor, na kraju se složili na jedvite jade sa mnom da to prihvate i dogovoreno da jutros do 8,00 sati da bude ovde oružje, da ja mogu da počnem sa izvlačenjem pitomaca, evo oružja nema, njih nema, tako da nisam... Međutim, ja, sutra bi’ te molio, ti si dobio onaj papir, jesi li dobio?

Komandant: Ma sve.

General Bošković: E ja bi’ te molio to da mi sutra bude ovde obavezno i jedno i drugo.

Komandant: Pa znam, ali šta mogu, vreme je u pitanju.

General Bošković: E to. Inače, ovi su mene htjeli da uhapse, pripremili tajno hapšenje, ovde ova srpska Vlada sa ovim Mladićevim zbog ugovora koji sam potpisao i tako.

Komandant: Pusti to.

General Bošković: Ma nije, to je bila istina, ja sam njima reko i sinoć, ja sam dobio podatak tačan, tako da znaš.

Komandant: Da, da.

General Bošković: E, i pucali su na mene sinoć...

Komandant: Ko?!

General Bošković: Da, i to iz kasarne "Maršal Tito" kad smo se vraćali iz Predsjedništva Čađo i ja. Otvorena žestoka vatra, kola su izrešetana, srećom što su blindirana bila, ali to je strašno bilo, izbušili gume i sve nam izbušili, tako dasmo morali stati tu i ovaj, toliko se radi sklonište, neki zaklon od kuće i druga kola da nas odvezu do UNPROFOR-a i onda ovamo.

Komandant: Da, da.

General Bošković: E, tako da, međutim ja sam danas razgovarao sa Panićem (Životom, načelnikom Generalštaba JNA), op. M.D.) isto, ja ću reći kad se vrati to je neverovatno, neviđeno.

Komandant: Da, da. Slušaj, najgore je što je loše vreme, tako da računaš na to da može da...

General Bošković: Čekaj, ovde se evo stabilizovalo vidim i (oblaci?) se povukli potpuno, vidljivost… kilometara.

Komandant: Ne možete proći do tamo. Evo Bane je pokušo pa nije mogao uopšte.

General Bošković: Aha, e pa molim te, ovaj, ja ovo što sam ti poslo, daj vidi od Saše sutra da mi to stigne i ovaj ...

Komandant: Sve će to biti ako bude vreme, ali ako ne bude, odnosno da računaš na to.

General Bošković: Jer ja bez toga ne smijem ići.

Komandant: Pa znam, pa zato ti kažem.

General Bošković: U redu, u redu, važi. Samo kažem ti, ovo je stvarno ja ne mogu da shvatim ove ljude ovde, ovi su bili korektni dole Izetbegović i svi, eto što sam ja stvarno nametnuo i...

Komandant: Da, da...

General Bošković: Prihvatili su na kraju sve i do kraja i ja sam rekao da znaš, ja sam reko Predsjedništvu sinoć Bosne i Hercegovine, ako budete izigrali me i ne budete garantovali potpunu bezbednost mojim ljudima kad budem izvlačio, ako mi iko strada, avijacija dejstvuje po svim vašim vitalnim ciljevima. Reko sam ponovo to i reko sam gospodinu Predsjedniku: ja nisam Kukanjac i budite sigurni da ću to uraditi, to da imate na umu, to sam zvanično reko i stojim iza toga. To sam reko da znate. On kaže garantujem bezbednost, on je reko, idem ja s tobom na čelu zavisi gde god hoćeš kolona kad bude.

Komandant: Tako je, tako je.

General Bošković: Ja sam reko svakako uzeću vaše ministre i sve, idemo mi zajedno.

Komandant: Idemo zajedno i gotovo.

General Bošković: E dobro.

Komandant: Dobro.

"Politika minimiziranja uloge Bošnjaka": OHR kreator neravnopravnosti u Mostaru

B. A. | 27. 01. 2012. 

Mostar / 24sata.info

 

(24SI) - Nakon vanredno zakazane sjednice Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću Grada Mostara predsjednik ovog kluba Faruk Ćupina i predsjednik gradskog vijeća Mostara Murat Ćorić oštro su kritizirali odbijanje apelacije na odluku Ustavnog suda BiH kojom se predviđa izmjena izbornog zakona za Grad Mostar.

 

 [24 sata info] 

Prema shvatanju šireg javnog mijenja odluka Ustavnog suda „jedan čovjek - jedan glas" hrvatskim političkim strankama omogućila je utemeljenje hrvatskog stolnog grada u srcu Hercegovine. „Od 2009.godine ili preciznije rečeno još od 2006. godine Ustavni sudovi nikada nisu osporili legitimitet predsjednika Gradskog vijeća, nego su, čak šta više, insistirali da je predsjednik Gradskog vijeća strana u sporu. Oni su to potvrdili pozivima da učestvujem u raspravama o izbornom zakonu. Smatrali su me strankom u sporu sve do momenta dok nije trebalo preispitivati apelaciju koju sam poslao na donešenu odluku., rekao je Čorić. On takvo ponašanje i takvo tumačenje legitimnosti smatra krajnje nepristojnim. „Ovo je politička odluka Ustavnog suda, koju je projektirao OHR još 2005. godine, odnosno 2004. godine da napravi nekoliko koraka u Mostaru, od ukidanja općina pa do uvođenja "famozne jedinstven gradske administracije", da bi se nakon svega toga normativno i pravno legalizirao etničko čišćenje u Mostaru, koje je napravljeno tokom rata, i da bi se omogućilo da Mostar postane grad jednog naroda, a da svi ostali koji su imali određenu većinu prije rata budu marginalizirani i da Mostar postane grad Stolac. Ako je to cilj Ustavnog suda BiH onda je sigurno da ovi ljudi koji sada rade u Gradskom vijeću to sigurno neće dozvoliti", rekao je predsjednik gradskog vijeća Murat Ćorić.

Pojašnjavajući zaključke sastanka predsjednik Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću Faruk Ćupina je rekao kako Bošnjaci grada Mostara neće dozvoliti da se marginalizira uloga Bošnjaka u Gradu Mostaru. „Ni u kom slučaju nećemo dozvoliti da se zaboravi sve ono što se dešavalo u posljednjem ratu, jer se radi o klasičnom etničkom čišćenju. Mi nećemo dozvoliti da se ignoriše 30 000 Bošnjaka-Mostaraca rasutih širom svijeta. Oni nisu otišli svojom voljom već kao posljedica etničkog čišćenja. Mi smo i do sada dokazali da smo samosvjesni, da ćemo opstati na ovim prostorima bez obzira na zakulisne političke igre, bilo pojedinaca ili političkih elita. Moraju biti svjesni da su Bošnjaci znali odbraniti svoju čast i dostojanstvo i u mnogo težim trenucima nego što je to danas. Mi imamo dovoljno svjesnih snaga koje će znati iznijeti se sa odlukom Ustavnog suda BiH.", kazao je Ćupina. Komentarišući odluku Ustavnog suda Ćupina je ocijenio kako je ona rezultat političkih insinuacija a nikako pravne naravi jer se kosi sa odlukama venecijanske komisije. „Identičnim načinom kao što su to uradili vijećnici  Kluba hrvatskog naroda u Domu naroda i vijećnici Bošnjaci će insistirati na osiguranju svojih prava. Mi ćemo u tom smislu koristiti sva legalna sredstva, sve ono što nam zakon i ustav dozvoljavaju. Bošnjaci neće posustati ni na pravno-političkom planu kao što nisu i u mnogim drugim slučajevima.", zaključio je Ćupina. 

Kreator cijele ove politike minimiziranja uloge Bošnjaka u Mostaru prema mišljenju Murata Ćorića je OHR koja je realizirana u nekoliko procesa. „Prvi korak je bio 2004. ukidanjem općina uz obećanje da će nastupiti period blagostanja. Poslije su uz pomoć premijera HN kantona pokrenuli proces dokidanje važećeg Statuta Mostara. OHR je posmatrao šta se dešava na šta nije imao pravo jer je bio stranka u postupku. Važeći Statut Grada Mostara je njihov statut. OHR je nažalost bio kreator pisanja najnovije odluke, što je potpuna devalvacija principa donesenog statuta  2004. godine, a to je da se izbjegne bilo čija dominacija, dominacija bilo kog naroda.", zaključio je Ćorić.

S obzirom na zauzete stavove Kluba Bošnjaka i na donesenu Odluku Ustavnog suda u BiH predstojeći lokalni izbori teško da će se provesti u Mostaru jer tekst izbornog zakona treba biti usvojen dvotrećinskom većinom i u gradskom vijeću. „U tom smislu gradske vijećnike iz reda bošnjačkog naroda neće moći pokolebati nikakvi stavovi vrha stranaka jer ovdje se naprosto radi o Mostaru i sudbini ovoga grada.", zaključio je Ćorić.

Hasan Eminović

(24sata.info)

....................................................................................................................................................................

Muftija Smajkić: Korak na putu da Mostar postane hrvatski stolni grad

B. A. | 27. 01. 2012. 

Muftija Seid Smajkić / 24sata.info

 

(24SI) - Odluka Ustavnog suda BiH o odbacivanju zahtjeva Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću Mostara za preispitivanje novembarske odluke kojom se nalaže djelimična izmjena Statuta tog grada što ga je 2004. godine nametnuo bivši visoki predstavnik Paddy Ashdown, uvod je u konačno ostvarenje sna o Mostaru kao "hrvatskom stolnom gradu".

 

 [24 sata info] 

Smatra to i muftija mostarski Seid ef. Smajkić, koji je polovinom prošlog mjeseca uputio otvoreno pismo međunarodnoj zajednici i demokratskim snagama u BiH ukazujući na teško stanje u kojem se nalaze Bošnjaci Hercegovine zbog kršenja njihovih osnovnih ljudskih prava.

Odluka Ustavnog suda BiH u osnovi uspostavlja princip "jedan čovjek, jedan glas", što bi u slučaju Mostara, a zbog posljedica progona, zločina i populacijskog inžinjeringa, značilo trajnu dominaciju Hrvata u gradu na Neretvi.

Muftiju Smajkića boli i činjenica da su za posljednje odluke o Mostaru glasale i bošnjačke ustavne sudije. Riječ je, podsjetimo, o Suadi Palavrić i Mirsadu Ćemanu. Sve to muftija mostarski doživljava kao pristajanje zvaničnog Sarajeva i bošnjačkih zvaničnika u vlasti na to da Mostar bude hrvatski.

- Oni se mogu braniti koliko hoće, ali ovo je dokaz toga. Prema glavnim rukovodiocima, koji bi se trebali brinuti o ovdašnjim Bošnjacima, to je svršena stvar. Ali, znajući raspoloženje masa, uistinu svih političkih opcija, jer se svakodnevno susrećem s ljudima, mislim da to ne može proći! Gospoda iz vrha nekih političkih stranaka, koji za sebe tvrde da predstavljaju bošnjačke interese, trebaju znati da mi nismo ovce koje vode na klanje, a da nećemo pružiti otpor - kaže muftija Smajkić za "Avaz".

Zabrinjavaju ga muk i odsustvo bilo kakve reakcije na, praktično, sudbonosne odluke za Mostar. Kao da grad heroj šutke pada u miru. Potvrđuje to i crne slutnje da je Hercegovina odavno prodata.

- U miru se ostvaruje Bobanov i Tuđmanov koncept o debošnjakizaciji, zapravo kroatizaciji ovih prostora i to je na djelu. To je sigurno tako, ne odustaje se od plana o hrvatskom Mostaru - odlučan je muftija Smajkić.

- Nažalost, vidi se da ovdje smrdi s vrha. Jer, sve ovo trebalo se odraditi u tajnosti, sve se trebalo desiti bez glasa protiv i da se završi taj jedan koncept. Ja sam odavno rekao, i vjerujem da tu ne griješim, da će zaboljeti glava one koji žele profitirati na Mostaru, one političare koji žele ovdje dobiti neke poene. To, jednostavno, nije provedivo. Umjesto da dobiju poene, svi koji rade na tome bit će poraženi - tvrdi Smajkić.

 

(24sata.info)

........................................................................................................................................................................

Reis Cerić sa porodicama uhapšenih Hadžićana: Naša borba za našu čast bila je legitimna jer su nas željeli uništiti kao narod

B. A. | 27. 01. 2012. 

Reis Mustafa Cerić / 24sata.info

 

(24SI) - Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa ef. Cerić primio je danas u Sarajevu članove porodica osam Bošnjaka koji su novembra prošle godine uhapšeni u Hadžićima, u blizini Sarajeva, po nalogu Tužilaštva BiH zbog sumnje da su počinili ratni zločin u zatvoru "Silos" u Tarčinu.

 

 [24 sata info] 

Porodice tvrde da uhapšeni nisu krivi i da to može biti valjano dokazano na sudu.

O 'Silosu' su kazali da tamo jesu bili zatvoreni ljudi, ali oni kod kojih je pronađeno više od 1.000 komada oružja. Hapsile su ih tadašnje, legalne vlasti i niko nije stradao na tom mjestu, što danas mogu i posvjedočiti, rečeno je.

Na prvom mjestu žele da se uhapšeni brane sa slobode, da Sud i Tužilaštvo budu neovisni, da se oslobode političkih pritisaka koji se na njih čine, zatim da i mediji budu neovisni u pogledu tretiranja ratnih događaja u Hadžićima i da ne proglašavaju uhapšene krivim, dok to Sud ne utvrdi.

Porodice su zamolile i da se podrži Fondacija  koju su osnovali kao pomoć za odbranu  i izdržavanje porodica.

Reis Cerić je podržao  njihove zahtjeve.

"Hoćemo vjerovati u institucije države, sudove i tužilaštva, ali naša borba za našu čast bila je legitimna jer su nas željeli uništiti kao narod", reisove su riječi.

On naglašava da svako odgovoran za zločine treba da bude kažnjen.

Pripadnici  Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA), po nalogu Tužilaštva BiH, krajem novembra  su, u općini Hadžići, uhapsili osam osoba osumnjičenih za ratni zločin nad Srbima i Hrvatima zatočenim u logorima "Silos" u Tarčinu, magacinima kasarne Krupa i Osnovnoj školi "9. maj" u Pazariću.

Uhapšeni su: predsjednik ratnog predsjedništva i načelnik policije općine Hadžići Mustafa Đelilović te Fadil Čović, nekadašnji komandir policijske stanice Pazarić i zapovjednik 9. brdske brigade Armije RBiH Mirsad Šabić i Nezir Kazić te upravnici logora "Silos" Bećir Hujić i Šerif Mešanović, kao i stražar Nermin Kalember.

 

(Fena)

Jovo Kapičić, penzionisani general JNA i narodni heroj: Srbija će uvijek imati apetite prema Bosni!

Zašto da Srbija osvoji Bosnu, pa Bosna je postojala prije nje

Jovo Kapičić: Bosna je žrtva, mučenik i heroj

..........................................................................................................................

Penzionisani general JNA i narodni heroj NOB-a, 92-godišnji Jovo Kapičić, koji je prošlog mjeseca brutalno pretučen na ulici u Beogradu, odustao je od ranije odluke da napusti Srbiju i nastavi živjeti u rodnoj Crnoj Gori.

Stvaranje mržnje

Kaže da postoje stotine razloga da ne ide i jedan da ode iz grada u kojem živi već 75 godina, a to je da mu je i dalje ugrožena sigurnost. No, neće otići.

- Prijatelji su mi rekli: "Nemoj ići, nemoj da budeš bjegunac, nije vrijeme da se seliš." Tražili su da izdržim život u sredini koja me progoni. Osim toga, i porodica mi je rekla: "Kuda ćeš sada tako star i sam, gdje ćeš da ideš sa sto godina, ko će da te pazi, čuva i obilazi!" Ja sam bio borac, imao sam sva priznanja dok nisam dočekao da me neko mlatne na ulici. Mene ovdje niko ne brani, iako ovdje neke činovnike čuva i deset policajaca. Ja živim svoje. A znaju da me pljuju kad hoće - kaže Kapičić za "Avaz".

Nekadašnji šef zloglasne Udbe, čovjek koji je učestvovao u hapšenju Draže Mihailovića i upravljao Golim otokom, ali, istovremeno, uvijek snažno suprotstavljao srpskom nacionalizmu, otvoreno za "Dnevni avaz" govori o Srbiji danas, njenom vodstvu, novim-starim aspiracijama prema Bosni, o Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), ali i o Golom otoku, čija je, kako je mnogo puta kazao, on osobno najveća žrtva.

Kakva je Srbija danas? Dok se izjednačavaju četnici i partizani, veličaju zločinci poput Draže Mihailovića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, napada se sve što ima veze s antifašizmom, pa i Vi? Rađa li se u Srbiji novi fašizam?
 
- Ja sam spadao u one ljude koji su iznosili neke stvari koje ne odgovaraju srpskim vlastima. Nikako im to ne odgovara. To je, recimo, pitanje Draže Mihailovića, pitanje Crne Gore, pitanje Golog otoka, pa i Bosne. Ja imam druga mišljenja i budući da sam to javno iznosio, stvorio sam mržnju protiv sebe. Ta mržnja ispoljava se i na javnim mjestima. Čak su i u Skupštini Srbije pitali dokle će Jova Kapičić biti na slobodi. Neka je spikerica i na televiziji pitala kada će se naše vlasti obračunati s Kapičićem. Vlasti se nisu obračunale, ali jeste neko ko me napao, pa zamalo nisam ustao s asfalta. Ja sam to doživio kao nečiji revolt. No, ja sam samo govorio ono što je historijska istina. A oni ovdje imaju svoju historijsku istinu.

Potvrđuje li takva atmosfera činjenicu da se Srbija nije promijenila i da su i dalje živi opasni velikosrpski projekti? Ovdje je nedavno crne slutnje podstakao svesrpski sastanak na godišnjici Karadžićeve Republike Srpske.

- Srbija će uvijek imati velike apetite na teritorije! Imala je i imat će. To da znate. Imali su ih i 100 godina ranije, pa su htjeli da progutaju Bosnu. Ali, to ne znači da će srpski narod ponovo prihvatiti da gine za neku fantaziju. Jer, to su fantazije. Mi smo imali Jugoslaviju. Zajedno smo ginuli, a sad zajedno rušimo ono što smo stvorili. Zajedno smo umirali, a sad zajedno mrzimo jedan drugoga.

Njima ne odgovara ni Crna Gora, ni Bosna, ne odgovara im srpstvo prosuto po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. To su, vidite, fikcije pojedinih ljudi ili grupa ljudi koji misle da ostanu slavni u historiji. Znate koliko to interesuje srbijanskog čovjeka, običnog čovjeka, koji živi na selu ili radi u fabrici? Isto kao da mu daš pet para, pa ih on baci. Toliko za njega znači ideja o nekoj veličini. Zašto da Srbija osvoji Bosnu?! Pa Bosna je postojala prije Srbije!

Ali, imaju li ljudi pravo kada ih brine to što u Srbiji i RS, čak i mladi ljudi, i dalje veličaju zločince poput Mihailovića, Karadžića ili Mladića? Nije li to stvaranje terena za neko novo zlo?

- To su ti ljudi koje su oni stvorili. Nije Karadžić sam došao iz Crne Gore i stvorio sam sebe. Imao je bazu koja ga je pomogla. Oni su išli na to da će biti veliki vladari "velike Srbije" koja se treba prostirati odakle dokle. To su glupe stvari. Mislili su da su vladari balkanskog svijeta. A nisu, niti mogu biti, niti će ikada biti. Svako ima svoje historijsko mjesto. Bosna ima svoje historijsko mjesto.

Bosna je bila srce Jugoslavije i bit će opet, makar u mislima ljudi. Bosna je žrtva, mučenik i heroj. To vam ja kažem. Taj ko bi sada cijepao Bosnu, ponovo će napraviti zločin. Ali, opet će i platiti za taj zločin. Svako u Bosni mora imati svoje pravo. I Srbi, i Hrvati, i muslimani Bošnjaci, pa da žive bratski kako su živjeli od kralja Tvrtka. Gledajte, postoji deset ljudi koji komanduju Srbijom, a ostali slušaju. Šta će obični ljudi s ulice, oni nemaju pojma šta se radi i kakvi se prave planovi. Ali, još ima veoma mnogo srpskog nacionalizma. 

Heroj vremena

Šta mislite o izjednačavanju četnika i partizana u Srbiji?

- To je zločin, historijska neistina... Ako to nekoga zabavlja, čovjek može skinuti i gaće pa pokazivati onu stvar svijetu. Ali, ako hoće da bude ozbiljan, on to nikad neće uraditi. Tako je i s time. Ne može se četnik koji je služio okupatoru, koji je klao svoj narod, srpski, muslimanski... ne može on sebe prikazati kao dobrotvora i činioca jedne plemenite ideje. To je zločinac! Ne treba tu mnogo filozofije. Neka pročitaju knjige iz Doma armije i biblioteka, pa će vidjeti šta je ko bio i radio. A mi znamo šta je bilo, recimo, u Bosni, u Drvaru, slavnoj Krajini, pa u Livnu, u Prozoru, koji je bio pokriven leševima, pa na Neretvi i Igmanu... Opet kažem, Bosna je uvijek bila žrtva i heroj vremena. Sve što odudara od toga ja mrzim i prezirem.

Vi se u Srbiji stalno problematizirate zbog Golog otoka, spominju se Vaši grijesi s tim u vezi. Mislite li da će Vas uhapsiti?

- Kakvi moji grijesi? To je revolucija... U pitanju je bila zadnja kolona koja ide sleđa. Čekali smo Ruse da dođu i da nas tuku, a ovi da pomognu Rusima. To je Goli otok! Goli otok nije zatvor, presuda ili zločin. Goli otok je izolacija štetnog dijela koji je svojoj zemlji radio o glavi. Znam kako su prošli Mađari, Poljaci, Česi... kako su oni prošli pod Staljinovom Rusijom. Volio bih nekad da su i ovi naši to prošli, pa da manje pričaju o Golom otoku. 

Danas se u BiH mogu čuti priželjkivanja osiromašenih ljudi da ponovo postoji Goli otok, u kojem bi završili silni lopovi koji su se nezakonito obogatili na pljačkaškim privatizacijama i otimačinama, lopovi koji i dalje zavađaju narode...

- I treba postojati! No, ne može, jer su sada druga pravila igre. Ako neko pravi diverzije, ako pravi nešto što je štetno društvu, treba ga udaljiti. Zašto jednog ludaka ljudi vode u ludnicu? Zato što on ne umije reći: "Vodite me u ludnicu." Oni ga nasilu vode. Treba i ove danas. Nekoga manje, nekoga više. Da se nauče pameti. Ljudi moraju poštovati zakone.

SPC je uvijek radila za velikosrpsku ideju

- Prvo što je novi patrijarh Irinej rekao bilo je da ne postoje Crnogorci te da su to Srbi. Ja kažem: Nisu to Srbi, već Crnogorci. Dakle, Srpska pravoslavna crkva nikada nije radila ništa što nije bilo velikosrpsko. Postoji, dakle, srpsko, a imate velikosrpsko. To su dvije ideje. Jedno je stabilna srpska zemlja, časna i poštena, i velikosrpsko, osvajačko. Koga da osvajaš? I zašto? Šta ti treba Bosna, šta ti treba Crna Gora?

Bosna veže Balkan

- Bosna kao cjelina veže Balkan sa stotine niti oko sebe. Ona je u centru svega. Ona će na kraju krajeva opstati, čak i ako danas ima iskušenja. Neće moći pojedini glavari vezivati narode za sebe. Oni moraju služiti narodu, a ne narod njima. Bosnu sam prošao. Da nije Bosne, ne bih bio narodni heroj. Bosna mi je to dala! A ja sam Bosni dao svoju krv i sve što sam imao.