Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

21.10.2017.

NEKADAŠNJA ZVIJEZDA HTV-a; KOJA JE ZAROBLJENE BORCE ARMIJE RBiH IZ MOSTARA ISPRATILA U SMRT, OSUĐENA NA GODINU DANA ZATVORA

Nekadašnja zvijezda HTV-a : Novinarka koja je zarobljene borce Armije RBiH iz Mostara ispratila u smrt, osuđena na godinu dana zatvora (Video)

Oktobar 20. 2017.



http://kliker.info/v2/wp-content/uploads/2017/10/vranica4.jpg

Bivši supružnici Vladimir Šelebaj i Dijana Čuljak u petak su na zagrebačkom Županijskom sudu proglašeni krivima za izvlačenje novca iz produkcijskih firmi Core media i Media spot, a kako su im nepravomoćno dosuđene djelomično uvjetne kazne, u zatvoru bi trebali provesti po godinu dana, javljaju hrvatski mediji.

Šelebaj je osuđen na djelomičnu uvjetnu kaznu od dvije godine i tri mjeseca zatvora, što znači da bi nakon godine dana zatvora ostatak trebao zamijeniti uvjetnom kaznom, uz rok kušnje od tri godine.

Njegova bivša supruga, javnosti poznata kao nekadašnja novinarka HTV-a, kažnjena je s dvije godine i pet mjeseci zatvora. I ona bi nakon godine dana zatvora trebala biti puštena na uvjetnu slobodu, a iza rešetaka više neće ići ako u tri godine ne ponovi krivično djelo.

Čuljak i Šelebaj, uz zatvorske kazne, moraju vratiti i novac pa je Šelebaju dosuđen povrat 4,5 miliona kuna, a Dijani Čuljak 1,6 miliona kuna.

Osim njih Vlado Bučan uvjetno je osuđen na godinu dana uz roku kušnje od tri godine te povratak 400.000 kuna. Igor Šumaković osuđen je na šest mjeseci zatvora koje su mu zamijenjene radom za opće dobro, dok je Tonček Mandić osuđen na osam mjeseci zatvora, također pretvorenih u društveno koristan rad.

Obrazlažući presudu sutkinja Jasna Galešić kazala je da je suđenje u ovom slučaju trajalo vrlo dugo, što je većim dijelom krivnja Državnog odvjetništva koje, po njenim riječima, tokom istrage nije provelo sve što su trebali.

Dodala je i da su blaže kazne dosuđenje jer okrivljenici ranije nisu kažnjavani, jer je dosta vremena prošlo od početka postupka te jer je oštećena privatna firma. No, za optužbe da su osim firme oštetili i državni budžet, nije bilo razloga za ublažavanjem kazne.

Bivši supružnici Šelebaj i Čuljak su prema optužnici još 2004. zaključili ugovor o tajnom društvu, a tužiteljstvo ih je isprva teretilo za štetu od čak dvadesetak miliona kuna. Optužnicu su u međuvremenu izmijenili i umanjili štetu jer su optuženici dio iznosa opravdali predočenom dokumentacijom.

U slučaju je, osim nepravomoćno osuđenih, bio optužen i Mario Cikač koji je nakon priznanja 2013. uvjetno osuđen na godinu i deset mjeseci zatvora s rokom kušnje od pet godina.

Čuljak, koja je s HRT-a otišla u sjeni prozivki za sukob interesa, posljednja je uključena u optužnicu u fenruaru 2013. a tužilaštvo ju je teretilo i za sprječavanje dokazivanja jer je od jednog svjedoka navodno tražila da svjedoči u njezinu korist, zbog čega je bila u istražnom zatvoru.

Predstavnici porodica zarobljenih i ubijenih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine iz komande Četvrtog korpusa Armije RBiH u mostarskoj zgradi ‘Vranica’ u maju 1993. godine najavili ranije su da će preko najviših instanci u BiH tražiti da se u Hrvatskoj ispita odgovornost bivše urednice i novinarke Hrvatske-radio televizije (HRT) Dijane Čuljak za ovaj zločin.

Zarobljavanje boraca Armije BiH iz ‘Vranice’, a koje su izveli pripadnici HVO-a, prikazano je u prilogu novinarke Dijane Čuljak u emisiji ‘Slikom na sliku’ HRT-a u maju 1993. godine, nakon čega im se bio izgubio svaki trag.

No, posmrtni ostaci deset od ukupno 13 nestalih pripadnika Armije RBiH, pronađeno je u maju 2007. godine na lokalitetu Rimski bunar u Goranacima, zapadno od Mostara prema Širokom Brijegu. Na dženazi kakvu Mostar nije zapamtio, dostojanstveno su ispraćeni u maj 2008. godine.

Bivši časnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Željko Džidić kojemu  se sudilo za ubistvo pripadnika Armije BiH iz zgrade Vranica počinjenog 1993. godine u Mostaru, pobjegao je u Hrvatsku još u oktobru 2010. godine. Zloupotrebljavajući dvojno državljanstvo, u Hrvatskoj se nalazi i danas.

(Kliker.info-INS)

////////////////////////////////////////
/////////////////////////////////

RATKO MLADIĆ SE UNEREDIO NAKON HAPŠENJA: Vukčević otkrio: "Htio sam glavu da mu skinem zbog toga"

Kazao je i da se u Srebrenici "dogodio genocid i tačka".

- Ovi naši političari ne znaju šta je genocid. Kažu, nije bio genocid, ali je bio ratni zločin, samo najteži oblik. Pa i genocid je ratni zločin.

RATKO MLADIĆ SE UNEREDIO NAKON HAPŠENJA: Vukčević otkrio: 'Htio sam glavu da mu skinem zbog toga' - 3

 

Vladimir Vukčević je bio na čelu Tužilaštva za ratne zločine godinama, a sada je za nedeljnik Ekspres progovorio o detaljima svoje karijere i procesima u Haagu.

 

Na pitanje da brojke govore da su Srbi glavni krivci za rat, kazao je:

 

- Nisu Srbi, već ljudi koji dolaze iz Srbije. 

 

FOTO: MARINA LOPIČIĆ

  

Kazao je i da se u Srebrenici "dogodio genocid i tačka".

 

- Ovi naši političari ne znaju šta je genocid. Kažu, nije bio genocid, ali je bio ratni zločin, samo najteži oblik. Pa i genocid je ratni zločin.

 

FOTO: AP

 

Dotakao se i slučaja Ratka Mladića. Na pitanje novinara da li je tačna priča da se Mladić uneredio kada je došao u Tužilaštvo, kazao je:

 

- Ko vam je to rekao? Bruno Vekarić? Za to sam hteo glavu da mu skinem! To je degutantno! Naravno da nećete dobiti odgovor da li je to tačno!

 

O Gotovini i Oriću

 

Za Antu Gotovinu Vukčević kaže da je Hag napravio veliki propust. 

- Tu je ključno bilo što Hrvati nisu isporučili te topničke dnevnike, gde se videlo gde su artiljerci.

 

Kazao je da bi uvijek saznali gde je Orić bio, ali prekasno.

 

- Nikad ne znamo kada će on doći i kada je tamo - priča o pokušajima da se Naser Orić uhapsi.

20.10.2017.

JEZIVA PROŠLOST NENADA STEVANDIĆA, SVE O NJEGOVOJ SARADNJI SA ARKANOM, EĆIMOM I MILORADOM DODIKOM

EKSKLUZIVNO: Jeziva prošlost Nenada Stevandića, sve o njegovoj saradnji sa Arkanom, Ećimom, Dodikom...


Ovaj tekst otkriva istinu o najpoznatijem „papku“ Republike Srpske, Nenadu Stevandiću, sa kojom se neminovno moramo suočiti. Zamislite, višedecenijski vijerni poslušnik zločinačkih/izdajničkih/kriminalnih struktura dogurao je do mjesta potpredsjednika parlamenta. Doznajte i kako!


Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Nenad Stevandić


//////////////////////////////////////////////////////////////



Piše: Borislav Radovanović

 

Aktuelna rasprava o obnavljanju postupaka pred haškim „tribunalom“ protiv Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića neminovno vodi ka punom razobličavanju istine o ratnozločinačkoj ulozi Nenada Stevandića. Kako navode Faktor.ba i Slobodna Bosna sudu je dostavljena dokumentacija o zločinima Ljubana Ećima i Nenada Stevandića, kakva bitno mijenja pravnu situaciju.

 

Podsjetiću kratko da sam u kontekstu oslobađajućih presuda Stanišiću i Simatoviću napisao kako je u pitanju još jedan dokaz antisrpske djelatnosti ovog suda. Tamo gdje je objektivno trebalo izreći doživotne robije uslijedilo je oslobađanje, šta u svojoj esenciji znači da organizovanom kriminalu, koji decenijama razara i srpski i sve druge južnoslavenske narode, treba obezbijediti „slobodu“ daljeg štetovanja.

 

Ovde ćemo ratno zločinaštvo ostaviti po strani i fokusirati se na kriminalno djelovanje i veze Nenada Stevandića, ali uz napomenu kako je sve to duboko prepleteno i povezano. Treba kratko istaći da je Nenad Stevandić i prije izbijanja ratnih sukoba svoju, po zločinaštvu i pljački poznatu, paravojno-terorističku jedinicu Srpske oslobodilačke snage (SOS) u potpunosti stvavio u funkciju Ljubana Ećima i njegovog kuma Željka Ražnjatovića Arkana, a kojima su opet direktni nadređeni bili Stanišić i Simatović.

 

I upravo njegova „ratna biografija“ je Nenada Stevandića godinama činila Dodikovim „trojanskim konjem“ u strukturama SDS-a. Nimalo slučajno je Stevandić bio jedini opozicionar prihvatljiv SNSD-u za mjesto predsjednika Odbora za bezbjednost Narodne skupštine. Znamo i da je Stevandić vršenje te funkcije zasnivao na „nečinjenju“.

 

No, ključni trenutak razobličavanja istine o političko-bezbjednosno-kriminalnoj sprezi kakava teško razara Republiku Srpsku, a tiče se dotičnog Stevandića, započinje u drugoj polovini 2005. godine. Pisao sam o tome kako su strane obavještajne službe mjesecima pratile grupaciju kojom su upravljali tadašnji direktor policije Dragomir Andan i Ljuban Ećim, te kako su izvještaj dostavili Tužilaštvu BiH, koje je čak započelo istragu.

 

Međutim, kako se kasnije ispostavilo, strani obavještajci su ovu grupaciju pogrešno percipirali kao mrežu podrške Radovanu Karadžiću. Ubrzo su svi akteri shvatili da to nema veze sa Karadžićem, nego da Milorad Dodik unutar bezbjednosnih struktura stvara mrežu saradnika zarad ponovnog preuzimanja vlasti.

 

Pošto su tadašnji centri moći Zapada svakako namjeravali Dodika ponovo pozicionirati „istraga“ je ekspresno okončana i sve ono šta se tada događalo je zataškano. Da je u pitanju Dodikova organizacija najbolje možemo utvrditi upoređivanjem spiska tadašnjih meta praćenja sa njihovim današnjim funkcijama.

 

Uz par izuzetaka 20-ak tada praćenih pripadnika policije danas vrše ključne funkcije u MUP RS. Isto tako znamo da Dragomir Andan ima savjetničku poziciju i jak uticaj unutar bezbjednosnog sistema Srpske. No, kako sam to davno problematizovao, uspostavljanje današnje strukture MUP RS činjeno je pod „dirigentskom palicom“ Ljubana Ećima.

 

Da bi shvatili ulogu i značaj Ljubana Ećima moramo znati da kriminalna organizacija Željka Ražnjatovića Arkana od rata do današnjeg dana djeluje u jedinstvenoj formi. Samo su se poslije Arkanove smrti kao kriminalni lideri pozicionirali njegovi kumovi, prvo Milorad Ulemek Legija (Zemunski klan“), a potom Ljuban Ećim („Bosanski klan“). Osim šefova u djelovanju ove kriminalne organizacije ništa nije mijenjano, pa uobzirivši i uticaj na bezbjednosne strukture Srbije i Srpske.

 

To što je Srbija nakon atentata na premijera Đinđića odlučila da razbije premoćne kriminalne strukture unutar svoje zemlje samo je rezultiralo da su se ključni akteri sve više okretali ka Republici Srpskoj. Tako 2005. godine dolazi do pomirenja Dodika i Ećima, nakon čega Ećim dolazi u priliku uspostavljanja kontrole nad policijskim i kriminalnim strukturama Srpske istovremeno.

 

Upravo to je rezultiralo jačanjem „Bosanskog klana“ unutar srpske etničke zajednice sa obe strane Drine. Međutim, Srbija je odlučila koliko-toliko sasjeći moć ove kriminalne organizacije, pa decembra 2007. godine Ećima i njegove najbliže saradnike hapse sa ogromnim količinama droge i novca.

 

Da bi izbjegao decenijsku robiju Ećim nudi pomoć u pronalaženju i hapšenju Radovana Karadžića. Nakon pola godine Karadžić je uhapšen, a Ećim dobija simboličnu zatvorsku kaznu, a potonje i njeno skraćivanje.

 

Danas znamo gdje je Karadžić završio, baš kao što znamo i da je Dodik ponovo preuzeo vlast. Poveznicu obe ove činjenice čini Ljuban Ećim. No, tu moramo znati da je za uspostavljanje vlasti ključno ostvariti kontrolu nad bezbjednosnim sistemom. Znao je to Dodik još iz iskustva od 1997. godine kada je sa današnjim „najboljim ministrom“ Draganom Lukačom izvršio državni udar.

 

Ljuban Ećim, sa svojim „uličnim operativcom“ Nenadom Stevandićem, jeste svojevremeno pomogao Karadžiću da kontroliše bezbjednosne strukture Srpske. Međutim, i Ećim i Stevandić su kasnije izdali Karadžića i priklonili se novom voždu Dodiku, kom su opet trebale njihove usluge zarad uspostavljanja kontrole nad policijom.

 

I, kako je prednje rečeno, tadašnji direktor policije Dragomir Andan je takođe „promijenio stranu“ i priklonio se Dodiku, zajedno sa par desetina svojih sljedbenika koji danas dominiraju našom policijom.

 

Elem, uticaj Ljubana Ećima će tek u perspektivi donijeti teške posljedice po bezbjednosni sistem Srpske. Tu moramo znati da je današnji dekan banjalučkog Fakulteta za bezbjednost „karijeru“ počeo kao doušnik. I to upravo kao cinkaroš zavrbovan od strane Ljubana Ećima, koji mu je dodijelio kodni naziv „Lepa Brena“. Takav spletkaroš i bivši „udbaški cinkaroš“ danas obrazuje buduće bezbjednosne kadrove. Strašno!

 

U daljem moram pojasniti kako ovde pišem u prvom licu obzirom da sam tokom spornih dešavanja bio jedan od najangažovanijih policijskih operativaca, te da gro pomenutih osoba i događanja lično znam. Već sredinom 2007. godine shvatio sam da su novopostavljeni Dodikovi policijski „kadrovi“ duboko involvirani u organizovani kriminal.

 

Sa grupicom istomišljenika započeo sam istraživanje niza teških zločina koji nedvosmisleno dokazuju spregu tih „Ećimovih učenika“ i organizovanog kriminala. I javnosti je manje-više poznato kako je brutalno sasječen taj pokušaj raskrinkavanja kriminalizacije u Dodikovoj policiji.

 

Danas imamo presuđene organizovane grupe pripadnika policije koje su prodavale narkotike ili pljačkale, pri čemu raspolažem neoborivim dokazima da smo kolege i ja takvim stvarima i osobama bavili se godinama prije negoli je to eskaliralo do mjere kakva se više nije mogla sakriti. Baš kao što raspolažem dokazima da je vrh MUP-a bio blagovremeno upoznat sa problemima sve izraženije kriminalizacije policije.

 

No, to nas vraća na Nenada Stevandića. Raspolažem i dokazom da sam davne 2011. godine obratio se tijelima zakonski nadležnim za kontrolu rada policije, šta uključuje i Odbor za bezbjednost Narodne skupštine.  

Tačno sam identifikovao krivične predmete čijom kontrolom se može utvrditi teška kriminalizacija pojedinih pripadnika policije, a šta je uobzirovalo desetine smrtnih stradanja građana i desetine miliona maraka šteta po građane i Srpsku. Nenad Stevandić, u svojstvu predsjednika Odbora za bezbjednost, mi je obećao da će se ta predstavka naći na narednoj sjednici. Obećao i slagao!

 

Po ustaljenoj navici izvršio sam određene provjere i doznao kako Stevandića godinama ucjenjuju vezano za ratne zločine i prednje pomenuta dešavanja, te da je u pitanju Dodikov „trojanac“ unutar SDS-u. Kasnije se i ispostavilo da je to tako.

 

Jedna dimenzija problema je to što je Mladen Bosić iz Brčkog i slabo poznaje banjalučke „ratne ujdurme“, pa je Stevandiću omogućio značajno napredovanje. No, drugu dimenziju čini činjenica da je Stevandić ozbiljnu politički karijeru ostvario tek po ponovnom Dodikovom pozicioniranju i uz njegovu nesebičnu pomoć.

 

Danas svi znamo ko je naš najpoznatiji „papak“ i pod čijim patronatom je oformio stranku, te dogurao do jedne od najviših funkcija Republike Srpske. Elem, znamo i koliko je kratko pamćenje naših građana, pa moramo kontinuirano podsjećati na „mračnu stranu“ ovog čovjeka (ako je to prikladan termin) zbog koje je dokazano spreman na izdaju, prevaru, lopovluk... pa sve do zločinaštva najgore vrste.

 

Znači, za kraj, da bi Republika Srpska opstala ili bitisala kao društvo mora se otrgnuti iz kandži organizovanog kriminala, zločinaštva i ratnog profiterstva, a to konkretno znači od osoba poput Ljubana Ećima i njegovih „proizvoda“ u vidu Stevandića, Ćeranića, Andana...

 

Ukoliko kao društvo dozvolimo da nam osobe poput vazda ucijenjenog Stevandića doguraju do potpredsjednika najvišeg zakonodavnog i političkog tijela, a čemu se nesrećni imamo nadati?

 

Ovde ne treba čekati „hašku pravdu“, koja je dokazano diskutabilna, nego moramo  od naših institucija tražiti da se pozabave ovakvima kako što je „doktor“ Nenad Stevandić. Dalekobilo da će se Milorad Dodik tek tako odreći ovog vijernog sluge, no zato moramo vršiti građanski pritisak i objelodanjivati istinu. Zato je ovaj tekst i napisan. 











20.10.2017.

SUSJEDI NA RUSKOM KANABETU O BiH

Susjedi na ruskom kanabetu o BiH




Informacija da je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom razgovarala između ostalog i o Bosni i Hercegovini otvorila je pitanja zašto BiH dozvoljava da susjedi, i Hrvatska i Srbija, govore u njeno ime, je li riječ o nastojanjima susjeda da se nametnu kao regionalni lideri, ili i dalje zastupaju politiku pretenzija na teritoriju BiH. Ili Bosna i Hercegovina ima toliko neučinkovitu vanjsku politiku da u njeno ime moraju govoriti drugi?

Iako je informacija o tome da je Bosna i Hercegovina bila tema sastanka hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina poprilično štura s obzirom na to da se sastanak odvijao "iza zatvorenih vrata" ipak je izazvala reakcije u bh. javnosti.

Premda je ambasador BiH u Moskvi Mustafa Mujezinović rekao da su takvi razgovori uobičajeni naročito kada je riječ o zemljama članicama Vijeća za provedbu mira mnogi sumnjaju u dobre namjere predsjednice susjedne zemlje koja BiH pokušava označiti opasnom.

Dugogodišnji visokopozicionirani političar i diplomata prof. dr. Hasan Muratović upozorava da su susjedi nebrojeno puta pokazali da nemaju dobre namjere u slučaju BiH:

''Od vremena Miloševića i Tuđmana i još mnogo ranije za hrvatske i srbijanske političare Bosna i Hercegovina je neriješeno hrvatsko-srpsko pitanje. Oni se oduvijek upliću i nastoje ostvariti svoje interese, a to bi bila u konačnici podjela Bosne i Hercegovine. I ovaj posljednji primjer da hrvatska predsjednica razgovara sa ruskim predsjednikom o BiH predstavlja uplitanje u unutrašnju politiku BiH."

Profesor dr. Sead Turčalo sa Fakulteta političkih nauka kaže da sumnja u iskrene namjere i podsjeća na istupe predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović o BiH u posljednjih nekoliko mjeseci:

''Nedavno smo imali aferu 'priluškivanje' gdje se nakon sastanka čelnih ljudi obavještajno sigurnosnih agencija dvije zemlje ispostavilo da uopšte nije bilo prisluškivanja. Zatim smo imali primjer gdje predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović kroz jednu smišljenu i vrlo malignu priču o radikalizmu u Bosni i Hercegovini pokušala prikriti jačanje radikalne desnice u svojoj zemlji.''

Turčilo ocjenjuje da je po srijedi i nastojanje hrvatske predsjednice da tu zemlju predstavi kao regionalnog lidera.

''Poziciju koju je Hrvatska, uprkos činjenici da je članica EU i NATO-a, izgubila zbog unutrašnje politike koja već duže vrijeme nije u skladu sa vrijednostima ni EU ni NATO saveza. Takođe bih da podsjetim da je za kraj novembra zakazana presuda u predmetu 'Prlić i ostali' pred Haškim tribunalom, koja može Hrvatskoj dodatno nanijeti štetu po njen međunarodni ugled ukoliko u presudi bude navedeno da je Hrvatska učestvovala u stvaranju Herceg Bosne ili čak bila dio udruženog zločinačkog poduhvata protiv Bosne i Hercegovine", kaže.

No, profesor Muratović kaže da je za negativno predstavljanje BiH u svijetu 'kriva' i nedefinisana vanjska politika Bosne i Hercegovine.

''Problem bh. vanjske politike već dugo vremena je što ni s jednom državom na svijetu ne izgrađuje stalne političke i ekonomske odnose koji se permanentno održavaju i unaprjeđuju. Neophodno je da i naši političari počnu raditi na unaprijeđenju odnosa i sa zemljama EU i sa Rusijom, jer da smo mi izgradili bolje političke i ekonomske odnose sa Rusijom ne bi bilo potrebe da neko sa predsjednikom Rusije govori o BiH u naše ime'', zaključuje.

Muratović smatra da bi Predsjedništvo BiH moralo preciznije definirat vanjsku politiku i predano raditi na tome da poboljša i imidž BiH i odnose sa drugim zemljama, prvenstveno liderima EU, a potom i svim drugim koji BiH mogu donijeti boljitak.


20.10.2017.

PROF. DR. DENIS ZVIZDIĆ: REZOLUCIJA O VOJNOJ NEUTRALNOSTI ENTITETA RS-a ANTIDEJTONSKA

Zvizdić: Rezolucija o vojnoj neutralnosti RS antidejtonska



Zvizdić: Rezolucija o vojnoj neutralnosti RS antiustavna

Zvizdić: Rezolucija o vojnoj neutralnosti RS antiustavna

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Denis Zvizdić, rekao je kako izmjene i dopune seta zakona o uvođenju akciza ne mogu biti usvojene dok se ne odredi na koje će se načine prikupljeni novac trošiti. Rezoluciju o vojnoj neutralnosti RS, koji je usvojila Narodna Skupština ovog entiteta, smatra antiustavnom i antidejtonskom.

RSE: Vijeće ministara BiH još jednom je izostavilo razmatranje izmjena i dopuna seta zakona koji se odnose na uvođenje namjenskih akciza za izgradnju auto-puteva. Zbog čega se ponovo odgađa ispunjavanje uslova iz Pisma namjere za nastavak aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom?

Zvizdić: Što se tiče mene osobno, a i većine članova Vijeća ministara, mi smo zaista iskreno i snažno opredijeljeni da se usvoje izmjene i dopune Zakona o akcizama, kao bitan uvjet i prethodna mjera koja je vezana za aranžman sa MMF-om, ali za Bosnu i Hercegovinu još važnije, kao bitan instrument koji bi omogućio nove investicije u izuzetno važnoj, razvojnoj oblasti za Bosnu i Hercegovinu – cestogradnji.

Bez kvalitetne infrastrukture ne možemo govoriti o dinamiziranom, uspješnom i efikasnom ekonomskom razvoju BiH. Zato smo svi snažno usmjereni ka potrebi da se usvoje akcize. A to, naravno, podrazumijeva i neke stručne i ozbiljne preduvjete koje moramo ispuniti.

Bez kvalitetne infrastrukture ništa od uspješnog razvoja BiH: Zvizdić
Bez kvalitetne infrastrukture ništa od uspješnog razvoja BiH: Zvizdić

Jedan od njih je da novi zakon donese jasno i precizno definisanu namjenu sredstava i povećan nivo transparentnosti prikupljanja i raspodjele tih sredstava. I to je ono što očekuje i Vijeće ministara, a što nismo dobili kroz izmjene i dopune, odnosno tekst Zakona koji je od strane Upravog odbora Uprave za indirektno oporezivanje upućen ka Vijeću ministara.

RSE: Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o vojnoj neutralnosti Republike Srpske?

Zvizdić: Prije svega, vrlo kratko: s obzirom na to da je riječ o isključivoj nadležnosti državnih institucija, mislim da takva rezolucija ne može imati bilo kakvo pravno dejstvo ili prouzročiti bilo kakve pravne posljedice, ali, konkretno, Vijeće ministara je od strane entitetskih nivoa vlasti, posebno Republike Srpske, vrlo često bilo optuživano da se preuzimaju nadležnosti entiteta, što, naravno, nije istina i nikada nije prezentirana bilo kakva činjenica ili dokaz koji bi išao u prilog toj tvrdnji.

A sada mi to možemo isto kazati – da entitet nastoji preuzeti isključive ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine. Ali, evo, očekujem da o tome svoj stav jasno kažu svi politički akteri u BiH, a svakako i naši susjedi, koji uvijek rado pričaju o tome da treba poštovati Dejtonski sporazum. Ovo je klasično antidejtonsko djelovanje.

Projekt Pelješkog mosta
Projekt Pelješkog mosta

RSE: Hrvatski premijer Andrej Plenković pisao je Vama, ali i predsjedniku Evropske komisije, kako je izgradnja Pelješkog mosta trajno rješenje hrvatskog i evropskog teritorijalnog diskontinuiteta kod Neumskog koridora pri čemu će legitimni interesi Bosne i Hercegovine ostati netaknuti. Ovo pitanje aktualno je od 2005. godine. Šta je, u konačnici, sporno za BiH kada je u pitanju izgradnja Pelješkog mosta?

Zvizdić: Riječ je o dva prava – Hrvatska traži svoje pravo da poveže teritoriju, mi tražimo svoje pravo u skladu sa međunarodnim standardima, da povežemo našu teritoriju sa otvorenim morem. Mislim da je i ovo pismo gospodina Plenkovića u pravcu, ili na istom fonu kao i pismo koje sam ja poslao gospodinu Plenkoviću, a to je da na bazi struke, na bazi međunarodnih standarda, međunarodnog prava, dobrosusjedskih odnosa, riješimo paralelno ta dva pitanja, s tim da ja predlažem ovaj put to zaista bude uz podršku i pomoć, ili monitoring predstavnika Evropske komisije.

To bi dalo pune garancije da izađemo iz tog trenutno začaranog kruga slanja pisama, a da se usmjerimo ka konkretnoj realizaciji tih projekata ili tih naših namjera ili intencija, ali koje bi uistinu bile bazirane na stručnim argumentima







20.10.2017.

PROF.DR. SLAVO KUKIĆ : "SVE ŠTO DRAGAN ČOVIĆ RADI JE REZULTAT DOGOVORA NJEGA I MILORADA DODIKA"

Profesor Kukić ponavlja : “Sve što Čović radi je rezultat dogovora njega i Dodika”

Oktobar 20. 2017.


Gost Novog dana bio je univerzitetski profesor Slavo Kukić s kojim smo razgovarali o Izbornom zakonu, članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću ali i tome da li je moguća njegova kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.Kukić je jedne prilike napisao kako Čović vedri i oblači bh. nebom, što je za N1 i ponovio.

Image result for karikature dragana covica i milorada dodika
Image result for karikature dragana covica i milorada dodika


Image result for karikature dragana covica i milorada dodika

On je dosta umiješan u to, barem što se tiče vremena nakon izbora 2014. Ako gledate ključne pozicije ko posjeduje resore finansija – posjeduje on, ko kormilari pravosuđem – korimilari on, na federalnoj i državnoj razini. On može ucjenjivati preko glavnih poluga zahvaljujući gluposti onih s kojima je razgovarao“, naglasio je.

Komentarisao je i izbore u BiH 2018. godine, odnosno o vremenu nakon izbora i da li će doći do promjena.

Bojim se da su u ovom vremenu etnonacionalisti pripremili sve radnje kako bi čitav posao nakon izbora 2018. završili i bojim se da BiH ne očekuju lijepi dani u tom slučaju. Ne dogodi li se promjena na političkoj karti BiH u smislu stranačkih utjecaja i partijskih filozofija, neće biti dobro“, naveo je Kukić u Novom danu.

Ta promjena se može dogoditi ali i ne mora. Zadnjih godina često ponavljam istu tezu a to je da je to objektivno i može se dogoditi. Sva istraživanja pokazuju da je odnos entonacionalista i građanskog bloka fifty/fifty na području Federacije. Stranke ljevice moraju biti glavni inicijatori svegrađanskog okupljanja jer je to stvar opstanka ove zemlje. Svaki put kad sam u kontaktu s liderima političke ljevice, ponavljam im to, a sad hoće li to prihvatiti ili ne, ili će kalkulirati ‘gdje smo tu mi’ ostaje da se vidi. Odgovornost će moći snositi i oni ukoliko se to dogodi“, dodao je.

Upitali smo ga da prokomentariše zašto Čović u svemu ostaje neutralan, te je kazao: “Najgore što se može dogoditi jeste ako društvom upravljaju ljudi koji su u sebi spojili i relativno visoko obrazovanje i još višu razinu pokvarenosti. Ono što je kod Čovića karakteristično je užasno licemjerstvo. On koristi vokabular o evropskoj budućnosti a zadržava status quo. Sve što radi je zapravo rezultat dogovora njega i Milorada Dodika – da li u Mostaru, ili u Banjaluci, i ako pokušate praviti retrospektivu nakon njihovih razgovora, onda je sasvim izvjesno da sve to što radi je upravo plod tog dogovora. On apsolutno šuti jer je to dogovor da će Dodik talasati“.

Dio tog dogovora je ‘ti imaš prostor RS i tamo si apsolutni vladar i ja se neću miješati, a ja imam ovaj moj prostor koji i imam i ti mi se ne miješaj’ i između njih je postignut apsolutni konsenzus“, dodao je profesor Kukić za N1.

Naveo je i kako Dodiku i Čoviću nije stalo ni do čega osim da zadrže status quo.

Njima je bitno ili status quo ili da još više talasaju i da na taj način onemoguće početak funkcioniranja pravne države jer kad počne da funkcionira pravna država, završiće tamo gdje završavaju svi u svijetu. Prema tome njima je do njih a narod je samo paravan“, naglasio je.

Govorio je i o Izbornom zakonu te rekao: “Otkad je HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona objavljen, ponavljam istu priču. Imamo diskrimaciju ljudi po etničkom pripadanju i to je jedna dimenzija. Ovim prijedlogom ta diskriminacija koja ionako postoji se još više zaoštrava. Po ovom prijedlogu svi su žrtvovani i Bošnjaci i Hrvati i sada se samo dodatno zaoštrava ta diskrimnacija“.

Na pitanje da li će se on kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kako je jedne prilike izjavio, je rekao da je to kazao malo u šali, a malo i ozbiljno. Naveo je kako politika nije njegov život i da se njom bavi kao analitičar, kao profesor, te da smatra da je zadaća intelektualca da se bavi politikom. Naglasio je i ako bi bio postignut građanski konsenzus da od te paradigme ne bi pobjegao.

(Kliker.info-N1)

//////////////////////////////////////

Intervjui

Haris Silajdžić: Nismo mi siromašni, možemo hraniti 10 miliona ljudi! Kako? Nijedan

20.10.2017.

FRANTIŠEK ŠISTEK: BALKANSKI ISLAM NIJE STRANA RELIGIJA

Šistek: Balkanski islam nije strana religija



František Šistek (lijevo) i Drago Roksandić sa zagrebačkog Sveučilišta na konferenciji u Pragu

František Šistek  na konferenciji u Pragu

Istraživač Instituta za istoriju Češke akademije nauka i predavač balkanistike na Karlovom Univerzitetu u Pragu František Šistek kaže da je islamofobija, koja je izražena posljednjih godina u češkom društvu, počela još krajem 90-ih sa dolaskom izbjeglica sa Kosova, da bi ojačala nakon 11. septembra 2001. godine, a potom ušla u dramatičnu fazu sa izbjegličkom krizom 2015. i 2016.

U Pragu je početkom oktobra organizovan naučni skup o percepciji balkanskih muslimana u Centalnoj Evropi na kojem su učestvovali stručnjaci sa Balkana, ali i evropskih univerziteta.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Šistek objašnjava zašto je islam za Čehe gotovo fantomska religija, kako se percepcija o muslimanima vremenom mijenjala, zašto su po izbijanju rata 90-ih Česi širom otvorili vrata za bosanske izbjeglice, da bi 2017. godine na izbornim plakatima uz lica nasmijanih političara pisalo "ne islamu, ne teroristima".

RSE: U Pragu je početkom oktobra održana konferencija "Centralna Evropa i balkanski muslimani: Odnosi i prikazivanje". Organizator ste konferencije u ime Instituta za istoriju Češke akademije nauka. Šta je bio opredjeljujući faktor za odabir ove teme?

Šistek: Nekoliko je faktora. Prvo, već neko vrijeme se bavim slikama, prezentacijama i stereotipima Balkana, u okviru toga naravno i slikama muslimana i htio sam da idem dalje. Osim toga, imam kolegu Ladislava Latkya takođe iz Instituta za istoriju i on se bavi istorijom Bosne i Hercegovine i odnosima sa BiH. Tako da smo na naučnom nivou htjeli to da nastavimo.

Stoga smo okupili naučnike iz više zemlja Srednje Evrope i sa prostora Balkana, uglavnom bivše Jugoslavije. Razgovarali smo o odnosima Srednje Evrope sa balkanskim muslimanima i prezentacijama balkanskih muslimana, tamo negdje od osmansko-habzburških ratova, preko XIX vijeka, okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, preko XX vijeka, sve do danas.

To je, možda, mnogo ambiciozno, ali činilo nam se da baš u ovom vremenu i trebamo ambiciozne i velike ideje.

RSE: Može li se napraviti poređenje ovog današnjeg i tog vremena? Kako Vam ta slika izgleda?

Šistek: Ima sličnosti, ali i velikih razlika. Na konferenciji je jedan veliki blok bio posvećen Bosni i Herecegovini i Sandžaku u vrijeme habzburške uprave, a drugi veliki blok je bio posvećen periodu nakon 1989. odnosno današnjim vremenima. Naravno u XIX vijeku je na ovom prostoru postojala relativno jaka Habzburška carevina i sve je bilo jednostvanije na prostoru Balkana.

Sada imamo više i posthabzburških i postsocijalističkih država i sve je to drugačije. I iako imamo veze i internet – manje se poznajemo. Ljudi su mnogo izolirani u ovim manjim nacionalnim državama i slabo se poznaju.

"Veći broj ljudi u Češkoj nije svjestan činjenice da postoje balkanski muslimani i da se muslimani generalno razlikuju."
"Veći broj ljudi u Češkoj nije svjestan činjenice da postoje balkanski muslimani i da se muslimani generalno razlikuju."

I baš je ova konferencija pokazala da ne bi trebalo da živimo u mitovima, bilo negativnim bilo pozitivnim. Uzmimo primjer okupacije BiH od strane Habzburške carevine na koju se gleda pomalo retrospektivno, šta su sve izgradili kada su došli. Možete li da zamislite Sarajevo bez ovih zgrada iz tog perioda?

Međutim, mi smo na konferenciji govorili i o tome da je sama okupacija 1878. godine bila krvava, da je to bila okupacija sa teškim borbama, stanovništvo se snažno opiralo u početku. Ali i tada je bilo nekih tolerantnih opservacija, poziva na toleranciju, ali i rigidnih i islamofobičnih ideja.

RSE: Naglašavate da je potrebno baviti se ovim temama sa stručnog stanovišta da bi se stereotipi i predrasude razbile. Zašto se, posebno u ovim vremenima, baš na taj način ove teme ne obrađuju, nego se o njima govori sa sasvim drugačijeg stanovišta?

Šistek: To je, naravno, složeno pitanje. Jedan dio društva nema vremena ili želje da čita debele knjige ili prosto ne želi sa tim da se bavi. Na kraju, nisu svi obrazovani i tolerantni. Sada se jednostavno isplati instrumentalizacija, poput "svi muslimani su teroristi", "zašto praviti razliku to je suviše teško, svi su isti".

To je, jednostavno, privlačno za ljude, da ne moraju da razmišljaju, to je baš onaj pravi stereotip, nešto kratko, neka mala ali jaka predstava koja ne mora odgovarati istini, ali se lako ponavlja i širi.

RSE: Ko je, prema Vašem mišljenju, najodgovorniji za širenje takvih stereotipa danas?

Šistek: Neću da imenujem pojedince iako bi mogli i to da probamo.Ukoliko bih govorio samo o Češkoj, koju ipak najbolje poznajem, kada uporedimo ovu situaciju sa 90-im godinama prošlog vijeka, onda mogu reći da je ipak tada postojalo i manje političkih snaga i manje medija koji bi iskorištavali i iskrivljavali ove teme i stvarali slike koje danas imamo, sliku o muslimanima uopšte, ali, naravno, i sliku o muslimanima sa Balkana, koji su ipak nešto manje poznati opštoj javnosti iako su nam oni najbliži geografski.

RSE: Kako biste ocijenili odnos Češke Republike danas prema muslimanima naravno, u svjetlu izbjegličke krize?

Šistek: Kao prvo treba istaknuti činjenicu da u Češkoj muslimana praktično nema, odnosno ima, nemamo na primjer, neke kvartove sa posebno izraženim brojem ljudi muslimanske vjeroispovijesti. Zato je islam pomalo fantomski sa gledišta nekog stanovnika Češke, možda ne Praga, ali nekog manjeg gradića ili sela.

Jednostavno, većina Čeha nije nikada bila u kontaktu sa muslimanima, njima je to nešto strano i Češka je etnički dosta homogena zemlja, a nakon Drugog svjetskog rata bila je dugo i zatvorena pa to još traje. Znači islam i muslimani postoje ne televiziji i na internetu, ali teško da će ih sresti tipičan Čeh u svom selu ili gradu.

Miloša Zemana ne treba shvatati preozbiljno.

RSE: Kako onda objašnjavate činjenicu da se u ovoj izbornoj kampanji u Češkoj na plakatima kao jedan od argumenata koristi, odnosno doslovice piše "ne islamu, ne teroristima"?

Šistek: Da, zato što je već nekoliko godina stvarana ovakva atmosfera, a to je u stvari počelo mnogo ranije, iako to nije bilo možda toliko primijetno, počelo je već nakon 11. septembra 2001. i tadašnje takozvane borbe protiv terorizma. Onda je sve dodatno pojačala izbjeglička kriza 2015. i 2016. godine.

Znači, ovo društvo već relativno veliki broj godina intenzivno dobija različite slike iz islamskog svijeta koje su uglavnom negativne.Iz više razloga.

"Ne islamu, ne teroristima" na predizbornom plakatu, Prag
"Ne islamu, ne teroristima" na predizbornom plakatu, Prag

RSE: Ali interesantno je da je u vrijeme krvavog raspada bivše Jugoslavije, Češka primila veći broj izbjeglica, zapravo najviše izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Bosanski muslimani su među njima bili najugroženija zajednica i prema njima su imali potpuno drugačiji odnos nego što danas imaju prema izbjeglicama.

Šistek: Da, pazite, u to vrijeme je zaista bilo najviše izbjeglica iz BiH i među njima najveći broj Bošnjaka, iako je naravno bilo i pripadnika drugih nacija, ali oni su ipak bili tretirani prije svega kao Jugosloveni. Postojala je ona ljubav prema Jugoslaviji, simpatija koja je postojala decenijama. Ljudima je bilo žao što se Jugoslavija raspala, nijesu to shvatali, a nijesu puno ni shvatali razlike ko je Hrvat, Srbin, Bošnjak. Oni su jednostvno bili tretirani kao nesrećni ljudi koje je zadesila loša sudbina i bili su primljeni sa dozom simpatija ili makar neutralno.

Iz našeg ugla bi danas bilo dovoljno da su neutralni kao što su bili u to vrijeme. Ali taj odnos prema izbeglicama se promijenio već 1999. godine, kada su nam, iako u manjem broju, došle izbjeglice sa Kosova, uglavnom Albanci i uglavnom islamske vjeroispovijesti i već tada je ona negativna perspektiva bila prisutnija.

Kao prvo, oni nijesu bili Sloveni za razliku od Bošnjaka, a kao drugo, već je bio počeo jačati taj neki anti-islamski diskurs. Ali sada je, što se tiče muslimana sa Bliskog istoka, situacija i dramatičnija.

[RSE/Fotogalerija, juni 2017.]

RSE: Kako se danas gleda, ne samo u Češkoj nego u čitavom ovom dijelu Evrope, na balkanske muslimane? Da li jednako kao i na muslimane sa Bliskog istoka?

Šistek: Na žalost, veći broj ljudi u Češkoj nije svjestan činjenice da postoje balkanski muslimani i da se muslimani generalno razlikuju. Iako eksperti neprekino upozoravaju da je islam jedna velika religija i da ima velikih razlika između Indonezije i Maroka, Bosne i Hercegovine i Turske i tako redom. Ali taj današnji diskurs o islamu je, rekao bih globaliziran, jer se na islam gleda kao na jednu monolitnu pojavu i na muslimane koji su uvijek i svugdje isti bez obzira odakle dolaze.

Naravno, ima mnogo ljudi koji su putovali po Balkanu i koji imaju lična iskustva i to je, nadam se, jedna značajna manjina obrazovanih ljudi koji znaju razlike i znaju da su balkanski muslimani vrlo bliski nama i da islam kakav postoji na Balkanu nije strana religija.

RSE: Kao balkanist, sigurna sam da pratite i aktuelna dešavanja na Balkanu. Znate sigurnuo za ovu nedavnu kampanju koja je krenula od nekih hrvatskih zvaničnika, čak i sa najviših adresa. Naprimjer, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je ostala pri tvrdnji o hiljadama radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini, čak i kad su službe sigurnosti njene zemlje rekle da nijesu tako mislile, a u ocjeni joj se pridružio i Vaš predsjednik Miloš Zeman.

Šistek: Kao prvo, Miloša Zemana ne treba shvatati preozbiljno. A sada odgovor na pitanje u vezi sa današnjom Hrvatskom. Naravno, tamo postoji jedna radikalizacija. Hrvatska je danas više nacionalistička nego što je bila prije nekih deset godina. Ali mislim da ovi pokušaji da se upozori na to da je Bosna i Hercegovina neko moguće leglo radikala i islamista, nije ništa novo. To je ista priča koju su koristili pojedini srpski nacionalisti 90-ih godina.

To je pokušaj da se iskoristi neka globalna priča i da se lokalizira u službi borbe dva nacionalizma, u ovom slučaju hrvatskog i bošnjačkog koji su pojačani. Uz to odnosi Hrvata i Bošnjaka nijesu najbolji posljednjih godina ni na nivou Bosne i Hercegovine.

Kad god mogu iskoristiti strah od radikalizma, oni to čine da bi pojačali svoje pozicije. Međutim, sve je to već viđeno 90-ih godina.

RSE: Dakle, mislite da to, i pored globalnih trendova i globalnog širenja islamofobije i anti-islamskog raspoloženja, nije toliko opasno?

Šistek: To samo jedan politički folklor koji ne treba shvatati preozbiljno.

RSE: Kao ni gospodina Zemana?

Šistek: Da!

20.10.2017.

KO SMO MI BOŠNJACI?

KO SMO MI BOŠNJACI?


Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.

Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”




















20.10.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: TRAMPOV IZGUBLJENI 'RAT S MEDIJIMA'

Kurspahić: Trampov izgubljeni 'rat s medijima'





(Komentar*)

Otkako je američki predsjednik Donald Tramp (Trump) prvoga dana na poslu u posjeti američkoj obavještajnoj agenciji (CIA) rekao kako je „u trajućem ratu sa štampom“ i kako su novinari „među najnepoštenijim ljudima na planeti“ gotovo svakodnevno – u javnim nastupima ili u objavama putem svog Twitter računa – nastavlja da vodi taj svoj rat s medijima.

Naziva novinare „neprijateljima američkog naroda“; na konferencijama za štampu predstavnike medijskih kuća čije izvještavanje ne voli podrugljivo naziva „lažnim medijima“ koji šire „lažne vijesti“; optužuje novinare da su „lažovi“ i „bolesni ljudi“ koji „nastoje da ukradu našu istoriju i naše nasljeđe“ uz zaključak: „Ja zaista mislim da oni ne vole našu zemlju, ja zaista vjerujem u to“; prijeti da će aktivirati sudsko gonjenje za klevetu i čak „oduzimanje licenci“ televizijskim kućama čije izvještavanje ne voli.

Sve to u zemlji Prvog amandmana koji u najvišem pravnom aktu kaže: „Kongres neće donositi zakone o uvođenju neke religije ili zabrani slobodnog ispovijedanja; ili ograničavanju slobode govora ili štampe; ili prava građana na slobodno okupljanje i podnošenje zahtjeva vladi za ispravljanje nepravdi“.

Ovdje poštovanom čitaocu dugujem priznanje kako u vezi s tim napadima predsjednika na američke medije imam i sasvim lični, iskustveni razlog dubokog neslaganja.

Ranih osamdesetih, 1981.-85, bio sam stalni dopisnik Oslobođenja iz Njujorka pokrivajući i Sjedinjene Države i Ujedinjene nacije.

Osim nastojanja da taj elitni posao dopisnika obavim na najbolji način, u čemu su najveća profesionalna zadovoljstva bili intervjui sa tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reganom (Reagan) i generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Havierom Peresom de Kueljarom (Javier Peres de Cuellar), te četiri godine u Njujorku doživio sam i kao jedinstvenu priliku za specijalizaciju u novinarskom poslu kojem sam se posvetio.

Dolazeći iz zemlje jednopartijskog državnog uređenja, sa nesumnjivo manje ograničenja nego u zemljama sovjetskog bloka ali i daleko od medijskih sloboda garantovanih Prvim amandmanom, doživljavao sam kasno večernje čitanje sutrašnjeg Njujork tajmsa (The New York Times) i gledanje televizijskih analitičkih i dijaloških programa i kao svojevrsnu školu novinarstva.

Inspirativno je bilo nastojanje da se najvruće teme dana osvijetle iz što više relevantnih uglova; da se čuju – i javnosti ponude – mišljenja najkompetentnijih javnih ličnosti, uključujući i autore knjiga o tim temama i bivše i sadašnje diplomate; analize u najširem spektru pogleda od krajnje „lijevih“ do krajnje „desnih“; sučeljavanja pred kamerama ličnosti suprotstavljenih viđenja događaja dana.

Bilo je, recimo, poučno gledati kako u redovnoj polusatnoj emisiji pred ponoć (Nightline) televizijske mreže ABC daju riječ čak i otvorenom sovjetskom propagandisti koji – na pitanje šta bi preporučio Amerikancima u slučaju izbijanja nuklearnog sukoba – kaže: „Krenite prema groblju ali polako, da se ne stvara panika“.

Twitter rat s medijima: Donald Trump
Twitter rat s medijima: Donald Trump

Iskustvo s američkim medijima ranih osamdesetih potaklo me da nakon povratka u Sarajevo tražim priliku da postanem urednik lista čiji sam dopisnik bio od prvog razreda gimnazije u Sanskom Mostu. Sve što smo dobro uradili i prije rata, kad smo u anketi Slobodne Dalmacije bili proglašeni za List godine u Jugoslaviji 1989, i posebno tokom rata kad smo dobili neka od najvećih priznanja u svjetskom novinarstvu, nosilo je pečat te njujorške inspiracije i naravno talenta i lične žrtve desetina onih s kojima sam tih godina radio.

Medijska slika u Bosni i Hercegovini, pa i na Balkanu, od tada se prilično zamutila. Raniju jednopartijsku kontrolu nad medijima zamijenilo je privatno vlasništvo u kojem, sa rijetkim časnim izuzecima, mediji služe za bestidnu promociju političkih i poslovnih interesa vlasnika, uz minimalna ulaganja u informativnost medija. Može li drugačije?

Moralo bi ako bi se društveno podrazumijevalo i očekivalo da mediji budu u službi javnosti kako je to nakon što je 1933. godine kupio tada bankrotirani Vašington Post (The Washington Post) na javnoj aukciji rekao Judžin Mejers (Eugene Meyers): „Odgovornost lista je prema svojim čitaocima i javnosti uopšte a ne prema privatnim interesima svojih vlasnika. U traženju istine, list treba da bude spreman na vlastite materijalne žrtve ako je to potrebno za javno dobro. List ne smije biti saveznik bilo kakvih specijalnih interesa već treba da bude fer i slobodan i svoj u pogledu na javne poslove i javne ličnosti“.

Nakon što je decenijama Vašinton Post vodila njegova kći Ketrin Grem (Katherine Graham) a zatim njen sin Donald, od 2013. vlasnik lista postao je najbogatiji čovjek na svijetu – vlasnik Amazona – Džef Bezos (Jeff Bezos) i on nastavlja da vodi list u istom duhu potpune posvećenosti javnom interesu.

Jedan primjer: upornost u provjeri činjenica u vezi s izjavama američkog predsjednika. Vašington post je, u izvještaju 10. oktobra objavio da je do tog dana – 264. dana na dužnosti – Tramp iznio 1.318 neistinitih tvrdnji, pet dnevno, i ne vidi se kako bi njegov „rat s medijima“ mogao promijeniti posvećenost američkih vodećih medija javnom interesu.

20.10.2017.

POGLEDAJTE LUKSUZ U KOJEM SU UŽIVALI TODORIĆI

IMAT ĆE ZA ČIME ŽALITI: Pogledajte luksuz u kojem su uživali Todorići

Hrvatski reporteri zavirili su u raskošnu vilu Kulmerovi dvori u kojoj je posljednjih desetak godina uživala porodica posrnulog hrvatskog poduzetnika Ivice Todorića.

IMAT ĆE ZA ČIME ŽALITI:  Pogledajte luksuz u kojem su uživali Todorići

Godinama je porodica Todorić pomno čuvala od oka javnosti kako su uredili svoj dom. Novinare su pustili samo kada još uređenje nije bilo gotovo.

 

Fotografije jasno svjedoče o luksuzu. Ivica Todorić opsesivno je želio nadmašiti Tita. Svojedobno je doveo dvojicu stručnjaka za genetiku, jednog iz Australije drugog iz Mađarske, kako bi mu ukrižali jelena lopatara većeg od onoga kojeg je svojedobno odstrijelio Josip Broz Tito. Nije poznato je li u tome uspio, ali u luksuzu jest...

 

Jer, kako pokazuju fotografije na koje se poziva DORH, Kulmerovi dvori su najluksuznija hrvatska rezidencija svih vremena. Umjetničke reljefe - čini se Meštrovićev rad, smjestio je u kupaonicu! Biblioteke u kojima su knjige kupovane na metre (čine se netaknute), skupa pića i kupaonica iz "Hiljadu i jedne noći" (uočljivi su ručnici sa monogramom I.T.), mramor, skupo drvo i druga obilježja "ima se - može se" životnog stila, vide se na svakom kvadratnom centimetru. Čak i wc školjka podsjeća na zmijsku kožu!.Kuhinja je specifična u obliku potkove i nastavlja se na trpezariju.

 

Luksuzno uređenje Kulmerovih dvora plaćao je Agrokor, koji je davao pozajmice švicarskoj tvrtki Agrokor AG, navodno za financiranje nabavke roba i plaćanje, ali je i taj račun služio kao kasica-prasica za Todorića.

 

Istražitelji smatraju da je time Todorić podigao i plaćao privatne troškove s tog računa u visini barem 64,5 miliona kuna. S računa švicarskog Agrokora plaćan je i dio hiperluksuznog uređenja Kulmerovih dvora, koje je povjereno britanskom stručnjaku Stephenu Ryanu i francuskom Attelieru Saint Jacques.

 

Plaćani su artikli koji su naručivani za privatnu rezidenciju. Ryan se pohvalio na svojim stranicama kako izgleda unutrašnjost jedinog dvorca u Hrvatskoj kojeg je uređivao. A i na svojim profilima na Facebooku i Twitteru objavio je fotografije unutrašnjosti. Ryan je potvrdio da je u Hrvatskoj radio interijer samo za jedan dvorac, ali nije otkrio vlasnika iako je više nego očito za koga je odradio posao, a to dokazuju i plaćeni računi koje je našao DORH. 

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt


Pročitajte više na: https://www.24sata.hr/news/da-ti-pamet-stane-pogledajte-svu-raskos-todoricevog-dvorca-544803 - 24sata.hr


















20.10.2017.

OTVORENA OPSTRUKCIJA BH POLITIČARA PO PITANJU PRISTUPANJA EU

Otvorena opstrukcija bh političara po pitanju pristupanja EU

Edin Osmančević

Autor 18.10.2017. 


Otvorena opstrukcija bh političara po pitanju pristupanja EU
Foto: Oslobođenje

/////////////////////

Građani BiH moraju jednom postaviti pitanje odgovornosti i tražiti odgovor na ova pitanja. Puno je vremena prošlo i mnogim generacijama je uskraćeno pravo na budućnost.

Još jednom nam je Vijeće Evrope poslalo više nego jasnu poruku u kojoj Bosna i Hercegovina može u Evropu samo kao građanska država jednakopravnih i to na svakom pedlju njene teritorije. Naravno, predsjedavajući Predsjedništva, Dragan Čović nije se ni udostojio da prokomentira ovaj poziv Vijeća Evrope. Nije to uradio niti Izetbegović kao ni Ivanić. A zašto bi, kada ovo nije niti prvi a vjerujem niti poslednji poziv Vijeća Evrope da Bosna i Hercegovina mora provesti presudu „Sejdić – Finci“ ali i „Pilav“ i „Zornić“, a da ti isti političari nisu načinili ni najmanji korak u sprovođenju istih.

Podsjetimo, Dervo Sejdić i Jakub Finci dobili su presudu pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu protiv BiH jer se kao pripadnici nacionalnih manjina (romske i jevrejske) nisu mogli kandidirati za članove Predsjedništva BiH.

27. januara 2017. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope (PSVE), usvojila je Rezoluciju u kojoj se BiH prvi put poziva na provođenje presuda u predmetima “Pilav protiv BiH” i “Zornić protiv BiH”.

Dr. Ilijaz Pilav dobio je presudu jer se kao Bošnjak iz RS-a nije mogao kandidirati za člana Predsjedništva BiH, budući da se iz RS-a bira samo srpski, a iz FBiH bošnjački i hrvatski član.

Azra Zornić je dobila presudu jer se nije mogla kandidirati za članicu Predsjedništva BiH kao “građanka BiH”. Ona se ne izjašnjava ni kao pripadnica konstitutivnih naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), niti kao pripadnica neke nacionalne manjine.

U svim slučajevima BiH je pozvana da izmijeni diskriminatorne odredbe Ustava BiH prema kojima članovi Predsjedništva BiH mogu biti samo pripadnici konstitutivnih naroda (Srbin iz RS-a i Bošnjak te Hrvat iz FBiH) što podrazumijeva i izmjene Izbornog zakona BiH.

Čovićev pokušaj da politikom Trojanskog konja preko HDZ-ih parlamentaraca iz Republike Hrvatske nametne EU hrvatsko pitanje u BiH i treći entiet, pod plaštom presude Sejdić-Finci je osujećen. Hrvatska vanjska politika se  danas u EU doživljava buntovničkom i devijantnom zbog čega bi EU morala ozbiljno preispitati ulogu Republike Hrvatske – da li ona doprinosi dobrim dobrosusjedskim odnosima sa drugim državama. Tim više, što će i naredna posjeta predsjednice Kolinde Rusiji u razgovoru sa Putinom se dijelom ticati i Bosne i Hercegovine što se može smatrati otvorenim miješanjem u unutrašnja pitanja naše države. Kolindino ponašanje je isto kao i ponašanje bh. političara metodom uzimanja sa Dejtonskog stola samo onog što njima odgovara.

Kada se radi o domaćim političarima više je nego jasno je da se radi o otvorenoj opstrukciji u pristupu EU. Oni bi bili najsretniji kada bi EU zatvorila vrata BiH ostavljajući je na dalju nemilost korupciji, kriminalu i jačanju etničkog nacionalizma. Loptica se prebacuje sa jednog nacionalnog stola na drugi i treći. Metodom ”otezanja” pokušava se stvoriti privid apatične države nesposobne da funkcioniše, pa je zato treba ostavit van EU.  I najodgovorniji eu. poličari apeluju na bh. političare da se više posvete procesu pristupanja EU.

Građani BiH moraju jednom postaviti pitanje odgovornosti i tražiti odgovor na ova pitanja. Puno je vremena prošlo i mnogim generacijama je uskraćeno pravo na budućnost.

Trebamo im poslati jasnu poruku: ”Ovog puta neće proći, odluke Vijeća Evrope će se sprovesti, bez ikakvih odlaganja!”













Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 10/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
47688777

Powered by Blogger.ba