Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

24.11.2017.

PREDRAG BLAGOVČANIN; RATKO MLADIĆ JE MONSTRUM KOJEG SE SRBI MORAJU STIDJETI

Predrag Blagovčanin: Mladić je monstrum kojeg se Srbi moraju stidjeti


Predrag Blagovčanin

Autor 22.11.2017. 



Predrag Blagovčanin: Mladić je monstrum kojeg se Srbi moraju stidjeti

Foto: Reuters

///////////////////////////

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”


Image may contain: 3 people, text

Ratko Mladić se osvetio, a srpskom narodu u Bosni i Hercegovini poklonio je najtragičniji poklon koji su u svojoj istoriji dobili. Upravo zbog genocida u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti, autor najstrašnije izjave izrečene u periodu rata u Bosni i Hercegovini, danas, nakon 22 godine osuđen je prvostepenom presudom pred Haškim tribunalom na doživotnu robiju.

Šta znači doživotna robija za nekoga ko ima 75 godina? Da li je pravda zadovoljena i da li će Šuhra Malić majka dva sina ubijena u Srebrenici večeras nakon 22 godine moći mirno zaspati. Najvjerovatnije neće. Pravda za žrtve Srebrenice, Prijedora, Sarajeva i hiljadu petsto djece ubijene u ovom gradu ne postoji niti se na bilo koji način tragedija i bol mogu kompenzirati sa zatvaranjem starca od 75 godina „slabih mentalnih sposobnosti“ u udobnu ćeliju od 15 kvadrata po evropskim standardima.

„Velušiće tuci i Pofaliće tamo nema srpskog življa“. Tukao je general Mladić tukli su i njegovi podređeni pa su tako granatama i snajperima ubili preko 10.000 ljudi, ali njih se arogantna personifikacija zla oličena u spodobi poput Ratka Mladića u svojoj ćeliji neće prisjećati.

Nema potrebe za kajanjem, jer u svom nacionalističkom i zločinačkom umu Ratko Mladić ne vidi ništa sporno u kolektivnim ubistvima, silovanjima i u konačnici genocidu u Srebrenici. Upravo to smo mogli vidjeti u cirkusu od suđenja koje je trajalo 530 dana, a koje je kulminiralo udaljavanjem Ratka Mladića iz sudnice, povišenim pritiskom i psovkama upućenim sudijama i ostatku civiliziranog svijeta.

Ratko Mladić je tako završio svoju karijeru, kao osuđeni ratni zločinac koji će zaboravljen istrunuti u nekoj evropskoj ćeliji. Međutim, politika kojoj je Ratko Mladić tako pokorno služio u Bosni i Hercegovini nije poražena niti je simbolično osuđena na doživotnu robiju.

Kad vam Milorad Dodik predsjednik Republike Srpske, entiteta nastalog upravo zahvaljujući osuđenim ratnim zločincima poput Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radovana Karadžića, uoči presude izjavi da „Ratko Mladić ostaje legenda srpskog naroda“ postavlja se pitanje vode li pojedini politički predstavnici srpskog naroda u Bosni i Hercegovini politiku koja će Srbima u ovoj državi doživotno nametnuti kolektivnu krivnju za zločine počinjene navodno u njihovo ime?

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Presuda Ratku Mladiću nije presuda srpskom narodu u Bosni i Hercegovini. Međutim, sve dok srpski narod bude tolerisao lijepljenje plakata s licima osuđenih ratnih zločinca poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića i dopuštao dodjeljivanje epiteta poput „heroj“ uz ove monstrume, doživotni kolektivni mentalni i etički kazamat je realnost. Kad vam djeca uče da je Srebrenica „zavjera zapada protiv srpskog naroda“ ili da je „Ratko Mladić heroj nevino osuđen“ zapitajte se gdje živite i želite li  svojoj djeci ostaviti svu krv i kosti hiljada ubijenih.

Očigledno pojedini žele jer decenijskim tolerisanjem nacionalističkih politika i prešutnim dopuštanjem glorifikacije likova poput Mladića dotakli smo civilizacijsko i etičko dno.












24.11.2017.

DANAS PADAM NA KOLJENA, A DA LI SAM VELIKI SRBIN, NEKA KAŽU MOJE KOMŠIJE I MOJI SUSJEDI

Dragi Willy, ja danas padam na koljena kao običan čovjek, a to da li sam ja možda veliki Srbin, neka odluče moje komšije i moji susjedi


Sergio Šotrić

Autor 23.11.2017. 



Dragi Willy, ja danas padam na koljena kao običan čovjek, a to da li sam ja možda veliki Srbin, neka odluče moje komšije i moji susjedi

Foto: rarehistoricalphotos

///////////////////////

Dragi Wlilly, ne želim da kopiram tebe – ti si neponovljiv, ipak Willy i ja danas padam na koljena – u moje ime i u ime moje familije, ja iskreno molim za oprost u ime onih, koji nisu okrvavili ruke.

Willy, shvati to kao moju ljudsku gestu dubokog pokajanja, kao moju gestu molbe za oprostom za srpske ratne zločine u zadnjim ratovima u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i na Kosovu. 

Piše: Sergio Šotrić

Dragi Willy Brandt,
često te se sjetim, a zadnjih dana sa razlogom…
Ništa ne brini, u Saveznoj Republici Njemačkoj je sve više-manje u najboljem redu. Istina tvoja i moja socijal-demokratska partija (SPD) je izgubila par procenata na prošlim izborima, još nije formirana ni nova vladajuća koalicija Angele Merkel, možda ćemo čak uskoro imati i nove izbore, ali nezaposlenost je napr. smanjena na najniži nivo od ponovnog ujedinjenja, a Njemačka je i dalje 4. u svijetu po privrednoj snazi – prva je u Evropi.

Dragi Willy, kao što si ti od njemačkih nacista i fašista 1933. izbjegao iz Njemačke u Norvešku, tako i ja, zajedno sa suprugom, 1992. od balkanskih fašista i ultra nacionalista, izbjegoh iz Bosne i Hercegovine u Njemačku. Kao što si ti u Švedskoj 1940. osnovao svoju privatnu firmu (švedsko-norvešku novinsku agenciju), tako i ja 1997. u Njemačkoj osnovah privatnu firmu (Mostar Promotion GmbH).

Dragi Willy, kao što si se ti iz inostranstva neumorno borio protiv izroda iz redova tvoga naroda – boreći se za svoju domovinu Njemačku, tako se i ja ne prestajem boriti sa izrodima iz redova moga naroda – boreći se za moju domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Kako su tvoji preci Willy, do dolaska Hitlera i nacista, istorijom koračali kao veliki pjesnici, mislioci i časni ratnici, tako su i moji preci do dolaska Miloševića, Mladića i njima sličnim, istorijom koračali kao časni borci za slobodu i prava čovjeka na brdovitom Balkanu.

Preksinoć njemački i internacionalni mediji počeše javljati: „presuda bosanskom Srbinu (kako ga po pravilu nazivaju) Ratku Mladiću, očekuje se sutra u holandskom gradu Den Haag-u. Međunarodni tribunal za ratne zločine će time izreći jednu od svojih najvažnijih presuda itd. itd.“…

Dragi Willy, opet mi se pred očima javiše slike nedužnih ljudi Bosne i Hercegovine – ruke im na leđima zavezane žicom, dok im se puca u potiljak – slike silovanih djevojaka i žena – slike majki koje tragaju za kostima njihove djece po blatu masovnih grobnica…
Dragi Willy, ti me razumiješ – i tebi su se slične slike njemačkih zločina javljale pred očima…

Preksinoć podijelih moje misli javno – na društvenoj mreži Facebook -– napisah:

VEČERAS LIJEŽEM U KREVET S NADOM
Večeras liježem u krevet sa nadom, da će sutra međunarodno pravo pravosnažno presuditi jednom pripadniku moga naroda, koji je odgovoran za patnju mojih komšija i susjeda (koje takođe smatram mojim narodom). Večeras liježem u krevet sa nadom, da će moj narod i svi, koje osjećam svojima, iskreno osjetiti pokajanje, da će iskreno pred nedužnim žrtvama pasti na koljena, da će moliti za oprost i pružiti ruku budućnosti. Večeras liježem u krevet sa nadom, da će u budućnosti želja za zajedništvom imati snage da premosti sve noćne more zločina.
Sergio Šotrić / 21.11.17

Juče ustadoh rano, u svim njemačkim medijima se vrte iste vijesti: propali razgovori 3 njemačke političke partije, propao pokušaj formiranja nove njemačke vlade na čelu sa Angelom Merkelom, očekuje se presuda generalu bosanskih Srba Ratku Mladiću itd. itd…

Dragi Willy, opet mi se pred očima javiše slike nedužnih ljudi – napr. mojih djedova Vase Ivelje i Milana Šotrića, koje 1941. kao nedužne civile ubiše fašisti – ustaše, javiše mi se slike Hitlerove vazalne države NDH u cijem balkanskom „Auschwitzu“ – koncentracionom logoru „Jasenovc“ – ostadoše kosti moga djeda Vase, a njegovo troje maloljetne djece (mojoj majci je tada nepuna godina) i supruga uzaludno očekivaše njegov povratak u Mostar. Vidim slike, kako fašisti – ustaše, u noći uoči pravoslavnog praznika Vidovdana, 1941. iz porodične kuće Šotrića u Mostaru odvode moga djeda Milana, kako ga kao nedužnog civila ubijaju, njegov leš bacaju u hladnu rijeku Neretvu, dok njegovo petero djece (mome ocu je tada 5 godina) i supruga uzaludno očekivaše njegov povratak u još vruću postelju.
Vidim moju majku i moga oca, kako odrastaju bez očeva, vidim mene – mostarsko djete – kako od 1965. odrastam bez djedova…

Njemački i internacionalni mediji počeše javljati – sud presudio, doživotna robija za koljača sa Balkana, Ratka Mladića…

Par minuta poslije izricanja presude, napisah u jednom dahu i objavih javno na društvenoj mreži Facebook:

SRAMIM SE – JEDAN OD ONIH, KOJI SU UDARILI ISTORIJSKI PEČAT SRAMOTE NARODU MOJIH ČASNIH PREDAKA.
Zahvalan sam sudskom vijeću Haškog tribunala, za izricanje današnje presude! Iskreno saosjećam sa svim nevinim žrtvama Ratka Mladića i njegovih pomagača, iskreno saosjećam sa članovima porodica nevinih žrtava i njihovim prijateljima. Iskreno se nadam kolektivnom pokajanju srpskog naroda, iskreno se nadam što skorijem izvinjenju zvaničnih predstavnika srpskog naroda našim komšijama i susjedima za patnju koja im je nanesena u agresiji na RBiH.

Moja mala malenkost je to već bezbroj puta učinila, ali i danas osjećam ljudsku potrebu, da kažem:
dragi moji ljudi Bosne i Hercegovine, ja koji u ratu protiv Bosne i Hercegovine ni mrava nisam zgazio, stidim se i neizmerno patim zajedno sa svima, koji su bili žrtve ratnih zločina, počinjenih pod plaštom odbrane “vitalnih nacionalnih interesa” naroda mojih slavnih predaka (koji se u grobu okreću zog Ratka Mladića i njemu sličnih).

U moje ime i u ime moje familije, iskreno molim za oprost ljudima, koji nisu okrvavili ruke, koji se – kao i ja – iskreno stide i bezrezervno osuđuju ratne zločine, koji su učinjeni uzurpiranjem imena naroda, kojem (svojim rođenjem) pripadaju.

Iskreno se nadam, da će nam biti oprošteno, ono što je oprostiti vrlo teško – ono što je oprostiti skoro nemoguće – iskreno se nadam da će nam biti poklonjena šansa, da zajedno gradimo zajednički život u trajnom miru.

Rahmet i pokoj duši, svim žrtvama genocida – ratnih zločina, koje su počinili ratni zločinci – pripadnici srpskog naroda!

Sergio Šotrić / 22.11.17

Počeše mi dolaziti mnogobrojne reakcije iz cijeloga svijeta…
Jedan (meni nepoznat) Nedim mi napr. piše: „Kako bih žarko želio da te zagrlim, nepoznati brate????u ime moga oca i još 74 ubijena civila moje uže i šire familije“.

Jedan (meni nepoznat) Izet mi napr. piše: „Sergio Šotrić je napokon postao Srbin. Sretno. Ostali su samo Četnici“.
Jedan (meni nepoznat) Zlatan mi napr. piše: „gospodine Sergio ovo Vaše pisanje vraća vjeru u budućnost! HVALA VAM“.
Dolaze mi poruke i iz Holandije, kao napr. ova od jedne moje prijateljice: „Čovječe, ponosna što si mi prijatelj, ne što napadaš Srbe jer oni su i moji prijatelji, već što napadaš zločince.
Pljušte poruke iz svijeta i iz Bosne i Hercegovine, kao napr. ova iz Sarajeva: „Ne znam ko je ovaj čovjek ni kako se njegov post pojavio u mom news feedu, ali ako ga neko zna neka ga zagrli od mene. I davno sam od majki Srebrenice čula da ne mrze Srbe. One u glavu znaju ko im je živote rasturio. I ako u njima nema mržnje za sve Srbe, ako one ne generalizuju, onda niko na planeti nema taj komoditet da generalizuje.

Dolaze mi i poruke kritike i mržnje, ali one ne zavrjeđuju da ti ih ovdje prenosim Willy.

Dragi Willy, 7 decembra 1970. si ti, kao dokazani antifašista, tada kao prvi čovjek Njemačke, pao na koljena ispred spomenika žrtvama Varšavskog geta, prilikom oficijelne posjete Poljskoj. Tada skoro niko unaprijed nije znao da ćeš to uraditi, čak ni tvoji najbiliži saradnici, – to je Willy bila tvoja lična odluka, tvoja javna gesta izvan dogovorenog protokola. Willy, ti si kao njemački premijer (kancelar) pao na koljena pred nevinim žrtvama nacističke Njemačke, to je bila gesta dubokog pokajanja, to je bila gesta molbe za oprostom za njemačke ratne zločine u 2. Svjetskom ratu.

Willy, ti tada nisi morao pasti na koljena i moliti za oprost, ti si tada u Njemačkoj bio oštro zbog toga kritikovan, govorili su tada mnogi u Njemačkoj: „ne priliči jednom njemačkom premijeru, da javno pada na koljena i moli za oprost“…

Willi, ti si pao na koljena…
Willy ti si veliki čovjek, ti si veliki Nijemac!
Hvala ti i u ime mojih djedova Willy!

I sam znaš Willy, ja niti sam premijer Njemačke, niti sam premijer Bosne i Hercegovine, niti sam predstavnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, mnogo toga ja nisam Willy, ali sam ono što jesam – čovjek sam.

I sam dobro znaš Willy, da je u toku 2. Svjetskog rata stradao i veliki broj nedužnih Nijemaca, kao što i ja dobro znam, da je u ratu 90tih u Bosni i Hercegovini stradao i veliki broj nedužnih bosanskohercegovačkih Srba. Mi obojica znamo Willy, da se sa žrtvama ne trguje – ratni zločini jednih se ne mogu opravdavati žrtvama drugih i obratno.
Nevina žrtva je nevina žrtva, bez obzira na njenu naciju, vjeroispovijest, spol, boju kože itd.
Ratni zločinac je ratni zločinac, bez obzira sa kojim imenom i prezimenom se rodio, kojem narodu pripadao i koji narod u crno zavijao.

Dragi Willy, meni je najdraže kada ljudi u meni vide samo čovjeka, ali ako neko ima potrebu da u meni vidi potomka mojih časnih predaka – bosanskohercegovačkih Srba – bujrum, ja poštujem svoje porijeklo, poštujem moje časne pretke.

Dragi Wlilly, ne želim da kopiram tebe – ti si neponovljiv, ipak Willy i ja danas padam na koljena – u moje ime i u ime moje familije, ja iskreno molim za oprost u ime onih, koji nisu okrvavili ruke.

Willy, shvati to kao moju ljudsku gestu dubokog pokajanja, kao moju gestu molbe za oprostom za srpske ratne zločine u zadnjim ratovima u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i na Kosovu.

Dragi Willy, nadam se da i veliki antifašisti – kao što si ti – danas uživaju u rajskog bašti dobrih duša…
Često te se sjetim, a zadnjih dana sa razlogom…

Dragi Willy, ti si odavno veliki Nijemac – jedan od najvećih!
Dragi Willy, ja se i dalje trudim da budem običan čovjek, a to da li sam ja možda veliki Srbin, neka odluče moje komšije i moji susjedi.







24.11.2017.

HARIS HRLE, AMBASADOR BiH U SAD : DONALD TRUMP ČESTITAO DRAGANU ČOVIĆU DAN DRŽAVNOSTI BiH

Ambasador Hrle potvrdio : Donald Trump čestitao Čoviću Dan državnosti BiH

Novembar 23. 2017.


Američki predsjednik Donald Trump uputio je čestitku predsjedavajućem Predsjedništva BiH Draganu Čoviću u povodu 25. novembra, Dana državnosti BiH.

Ovo je u izjavi za Fenu potvrdio ambasador BiH u Sjedinjenim Državama Haris Hrle, navodeći kako je istaknuto da su Sjedinjene Države decenijama postojan prijatelj i partner Bosne i Hercegovine i da takva posvećenost traje i danas, da SAD nastavlja podržavati BiH napore u pravcu izgradnje sigurne i prosperitetne države – potpuno integrirane u euroatlantske institucije, uključujući NATO.

“To je, dakle, jedna lijepa čestitka s jasnom i potpunom porukom”, kazao je Hrle.Upitan za američke reakcije na jučerašnju presudu ratnom komandantu Vojske RS Ratku Mladiću, Hrle je nije mogao komentirati u funkciji ambasadora BiH u SAD.

“Ne mogu sa ovog mjesta dati pravni ili politički komentar, ali mogu primijetiti da 2017. završavamo presudom Tribunala ratnom generalu, a započeli smo je političkim sankcijama Sjedinjenih Dražava lokalnom političaru”, kazao je Hrle. Između ta dva političko-pravna vremenska graničnika, navodi Hrle, suočili smo se i s “pomodnom produkcijom lažnih vijest”.

Prije svega tu misli na plasiranje neistinitih informacija vezanih za zvaničnike pozvane na predsjedničku inauguraciju i verbalne napade na američke funkcionere u Sarajevu.

“Cijelu godinu u Ambasadu su pristizale vijesti o plasiranim neistinama nekih partijskih i ostalih emisara, lobista, polulobista. Učinilo im se prihvatljivim – ili im je neko tako rekao – da se Bosnu i Hercegovinu može vrijeđati, ponižavati, opstruirati, da joj se mogu lijepiti teške prognoze i stvarati psihoza stalne terorističke prijetnje”, rekao je ambasador Hrle.

Tvrdi da su gotovo s prozora Ambasade posmatrani pokušaji narušavanja diplomatskog reda i običaja, te dodaje da “pojedini nosioci naših pasoša privilegije i povlastice pokušavaju koristiti, slikovito kazano, kao obijačke alatke”.

“Pred kraj godine možemo reći da interesi BiH nisu narušeni i da smo s minimalnim diplomatskim uzvraćanjem, staloženo i opušteno propratili sve navedene pokušaje, ustrajno ukazivajući na obaveze poštovanja konvencija, diplomatskih privilegija, prakse i običaja”, ističe Hrle u izjavi za Fenu.

(Kliker.info-Klix)


///////////////////////////////////
24.11.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ : DEMONIJA POLITIKE I PRESUDA KOMANDANTU VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE

AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ: Demonija politike i presuda komandantu Vojske Republike Srpske

U jučerašnjoj presudi treba podvući jednu važnu stvar: presuda za stravičan zločin nije izrečena Ratku Mladiću već komandantu Vojske Republike Srpske, Vojske koja je stvarala današnju Republiku Srpsku. Drugim riječima, presuđeno je da je Republika Srpska nastala na masovnim zločinima, o čemu svjedoče i gotovo bezbrojne masovne grobnice na njenome tlu, kao i brojne druge presude u vezi s tim. Srebrenica u kojoj je izvršen genocid danas je u sastavu RS (!) i na njenome čelu je čovjek koji negira genocid!

AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ: Demonija politike i presuda komandantu Vojske Republike Srpske
 Dodajmo ovoj impresivnoj  pravničkoj, političkoj i humanitarnoj činjenici sljedeće. U više ranijih presuda također je eksplicirano (Karadžić i dr.) da su arhitekte RS izvršili masovne zločine zato da bi nastala njihova tvorevina koja se zove RS. Tako su ranije već eksplicite navedene, u tom kontekstu, institucije RS – Vojska i Policija.

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Image may contain: 3 people, text

Zatim, i danas se mogu vidjeti snimci na kojima je današnji predsjednik RS, Milorad Dodik, govorio kako je u BiH izvršen genocid. Ne zaboravimo da je Čavić...  na TV govorio o tome kako je u BiH izvršen genocid. Vrlo važno je podvući da je on to govorio u svojstvu Predsjednika RS.

 

Dakle, postoji ogroman broj činjenica, presuda, svjedočenja iz redova čak kreatora RS, da je ona nastala na masovnim zločinima. Nije moguće pobrojati ih ovdje, niti je toj moj cilj, već želim – povodom ove presude – ukazati na barem dvije vrlo važne stvari.

 

Prvo, ova presuda je očekivana i ona je pozitivna u datim okolnostima, bez obzira na nezadovoljstvo nekih subjekata.  Ona je, na najvišem nivou, svjedočenje i dokaz o karakteru RS. No, RS je realnost koju se mora prihvatiti kao entitet BiH i zato je potrebno zaputiti se – radi budućnosti sljedećih naraštaja – u pravcu ostvarivanja zajedničkih pozitivnih interesa, za sve narode i za oba entiteta. Ostrašćeno politiziranje nedavne mračne prošlosti može voditi samo ka stagnaciji, čak nazadovanju i pripremi terena za naredne besmislene destrukcije.

 

Drugo, da bi se napravio taj pozitivni i nužni iskorak naprijed, neophodno je da politika, ili ono što se neopravdano zove političkim elitama, prihvati i ovu pravničku realnost višestruko dokazanu u Haagu, da se suoči sa Istinom, jer samo tada  može krenuti naprijed, ka boljem, i taj progres se može postići samo u stremljenju ka zajedničkim interesima.

 

Krajnje je zabrinjavajuće, šokantno je, apsolutno, gledati sinoć, odnosno jučer, kako po dijelovima RS ljudi lijepe plakate s natpisima RATKO MLADIĆ JE NAŠ HEROJ: dakle, neki ljudi (nikada ne cijeli narod; nikada i nigdje ne može se osuditi cijeli narod!!) slave zločin, odnosno slave kao heroja vojnog komandanta koji je počinio masovne i nečuvene zločine. S čime, s kim se to poistovjećuju ti ljudi?! Kakva je to bolest?!

 

Za ovako bolesno reagiranje nekih ljudi odgovorna je zapravo politika, politička elita. Oni svojim izjavama, komentarima presude i td. podstiču to zaista bezumno javno slavljenje zločinca kao SVOGA HEROJA! Oni time hoće (ne uspijevaju, naravno!) kolektivizirati zločin kao kolektivnu vrlinu, ali srećom ima mnogo ljudi u srpskom narodu koji na to ne pristaju, koji to demaskiraju. Nisu ovdje odgovorni ljudi koji po ulicama obilježavaju zločin kao vrlinu već je odgovornost na političkoj eliti koja svojim stavovima podstiče na to.

 

Do promjene svijesti tih masa koje zločin slave kao vrlinu moguće je doći samo – zaista: samo – onda kada politika bude prihvaćala, dugo i sistematski, pravničku i povijesnu činjeničnost, kada bude „svome narodu“ snažno, dugo i uporno sugerirala – na sve institucijske načine – da prihvati tu činjeničnost jer se samo odatle može krenuti naprijed, a ne ostajati u ukletom mjestu i pripremati besmislenu reprizu prošlosti.

 

Pogledajmo kako su to učinili Nijemci poslije Drugog svjetskog rata. Nemoguće je prihvaćati neke činjenice kao realnost, a neke druge – i to upravo one koje su u tijesnoj vezi s njom – ne prihvaćati kao realnost.

 

Ovom retorikom povodom presude glavnom vojskovođi RS, političari u RS svjedoče, zapravo, na najbolji način da ne živimo u doba kreativne politike, već one politike koja uporno slavi zločin kao vrlinu i u tom smjeru podstiče svije glasače. Oni tako krvavi pir ne smatraju okončanim.

Nema nikakve sumnje: riječ je o demoniji politike.

////////////////////
////////////////////////

KAKO JE UBIJAO RATKO: 'Kad god krenem pored Sarajeva, svratim, ubijem nekog usput...'

KAKO JE UBIJAO RATKO: 'Kad god krenem pored Sarajeva, svratim ...

///////////////////////////

24.11.2017.

NOVE GENERACIJE ĆE NAZRIJETI ISTINU U BiH U RATU OD 1992 DO 1995 GODINE

Nove generacije će nazrijeti istinu



Imamo generacije koje su rođene poslije rata i koje Mladića smatraju herojem: Goran Bašić (na fotografiji: praćenje izricanja presude Ratku Mladiću, Banjaluka)

Imamo generacije koje su rođene poslije rata i koje Mladića smatraju herojem: Goran Bašić (na fotografiji: praćenje izricanja presude Ratku Mladiću, Banjaluka)

Nakon presuda Ratku Mladiću u Haškom tribunalu za najteže ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i dalje su ostale podjele, smatraju analitičari.

Ruševine, nezadovoljni građani, neotkrivene grobnice... teret je koji će tek neke nove generacije moći skinuti sa svojih leđa, ako budu imale snage da prihvate činjenice i u hiljadama dokaza ne budu tražile priliku za osvetu, nego katarzu.

Zumra Zaimović ostala je bez sina jedinca. Na Korićanskim stijenama ubijen je u grupi od 220 bošnjačkih i hrvatskih muškaraca koje su strijeljali pripadnici Interventnog voda prijedorske policije. Počinioci ovih zločina osuđeni su na ukupno 200 godina kazne.

Mada je pravda stigla odgovorne, Zumra Zaimović 25 godina čeka da joj jave da su nađeni ostaci njenog sina.

"Evo, nakon 25 godina došla. Ne mogu ni do onih kesa da vidim. Da mi je naći jednu kost, da znam da ga imam", kaže ona.

Slična je sudbina još oko 7.000 majki, supruga, očeva, koji žive zato da nađu tijela svojih najmilijih.

Dok se presudom ratnom generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, a nakon njega i šestorici "Herceg-Bosne", spušta zavjesa na rad Haškog tribunala, ono što je ostalo trebalo je da posluži da građani Bosne i Hercegovine razumiju šta se dogodilo tokom rata, prihvate činjenice i nastave dalje.

No, dok je Hag osuđivao, u BiH su se glorifikovani vinovnici ratnih zločina. Njihova politika smatra se u pojedinim područjima zemlje kao pravedna borba, iako su iza nje ostale na hiljade žrtava, masovnih grobnica, razorenih domova.

Za Mladića je, kako je to poručilo rukovodstvo Republike Srpske, u istoriji rezervisano mjesto heroja. Sud je tvrde, donio političku odluku i samo je jedan narod označen kao glavni krivac.

Zločini se ne pominju, kao ni njihov kontekst, ali i žrtve. Tek prebrojavanje iz kojeg se ne može iščitati suština.

"Od Suda (Haški tribunal, op. a.) koji je osudio Srbe na 758 godina zatvora, koji je dodijelio pet doživotnih kazni zatvora, drugačije se nije moglo očekivati", kaže član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić.

Ludilo u kome živimo ne može potrajati
– Dženana Karup Druško

Iako je Tribunal pokazao da nijedan zločin ne može proći nekažnjeno, te da se politički ciljevi ne mogu postizati silom, nije uspio da promijeni svijest o tome kako dalje, smatra profesor na Fakultetu političkih nauka Sarajevo Asim Mujkić.

"Sada, konkretno u Bosni i Hercegovini, to poprima drugačiji tok događaja. One političke snage – kojima je jednom u povijesti ponuđena prilika da se riješe tog taloga, tog tereta, konkretno mislim na političko rukovodstvo Republike Srpske koje je izrijekom prozvano da su institucije učestvovale u radnjama etničkog čišćenja i genocida – dobile su priliku, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, da od 1995., kao entitet unutar Bosne i Hercegovine, nastave sa jednom vrstom političke egzistencije", navodi Mujkić.

"Međutim, trenutno liderstvo Republike Srpske tvrdoglavo je odbilo tu mogućnosti i upravo vezujući se za 'tekovine' jedne zločinačke politike – hajde to što sebe, ali čitav jedan narod sada drže za taoce", dodaje Asim Mujkić.

Presuda Ratku Mladiću pokušaj je da se suzbije ideologija koja je dovela do zločina zbog kojih će odgovarati doživotno, kaže Goran Bašić sa Univerziteta Linnaeus u Švedskoj.

"Jedan od zadataka Suda je baš to, da se ta ideologija uništi. U bh. društvu ta ideologija je uočljiva i dalje živi. Ideologija nije ni u kom slučaju uništena. U određenim krugovima Ratko Mladić se smatra herojem. Samo to djelovanje publike koja zločinca smatra herojem, omogućava da se ideologija producira i reproducira, te raste", ocjenjuje Bašić.

"Sada imamo generacije koje su rođene poslije rata, koje Ratka Mladića smatraju jednim herojem, političke strukture u Republici Srpskoj smatraju ga herojem. Sve to, bez daljnjega, ne utiče na dobrobit ovog društva, ako gledamo dugoročno", ukazuje Goran Bašić.

Direktorica Udruženja za tranzicijsku pravdu Dženana Karup Druško kaže kako je svjesna šta je ostalo nakon presude Ratku Mladiću, ali i da tome mora doći kraj.

"Ostalo je 10.000 nestalih, grobnice, razrušeni domovi, raseljeni ljudi po cijelom svijetu, ostvareni u potpunosti strateški ciljevi i Skupštine RS-a (Narodna skupština Republike Srpske, op. a.), a i njega kao komandanta snaga koje su to provele na terenu. Ali, kad je to dobilo svoju potvrdu na jednom međunarodnom sudu, to ima pun veći značaj i dimenziju", ističe Dženana Karup Druško.

Mada ne danas ili uskoro, dokumentovanje zločina pomoći će da se izađe iz kruga mržnje, smatra direktorica Udruženja za tranzicijsku pravdu

"Ludilo u kome mi živimo ne može potrajati. U jednom trenutku morat će doći generacije koje će početi postavljati pitanje o tom ratu, bez da slušaju šta im pričaju njihovi roditelji ili političari u medijima", navodi Karup Druško.

Jedini izlaz je, vjeruju sagovornici, da će neke nove generacije ispod nacionalističkih plašteva nazrijeti istinu i u hiljadama dokaza tražiti ne osvetu nego katarzu
24.11.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: DJEVOJČICA I GENERAL

Kurspahić: Djevojčica i general



Fotografije ubijenih i nestalih ispred Haškog tribunala na dan izricanja presude Ratku Mladiću

Fotografije ubijenih i nestalih ispred Haškog tribunala na dan izricanja presude Ratku Mladiću

/////////////////////////////////

  • (*Komentar*)

    Prva reagovanja na doživotnu kaznu zatvora koju je Tribunal za ratne zločine u Hagu u srijedu izrekao generalu Ratku Mladiću upućuju na duboko nerazumijevanje, ili politikantsko iskrivljavanje misije ovog suda. U kategoriji nerazumijevanja najčešći je prigovor kako „tribunal nije doprinio pomirenju“, kao da bi ovaj ili bilo koji drugi sud, mogao snositi odgovornost za to kako će se njegove presude tumačiti u javnosti koja je najmanje tri decenije od vladajućih nacionalističkih partija i patriotskih medija trenirana da odobrava sve što se čini u njenom „nacionalnom interesu“ – uključujući i ratna zlodjela – i da u svima „drugima“ vidi neprijatelja: u takvoj javnosti međunarodno osuđeni zločinci, poput političkog i vojnog vođe bosanskih Srba u ratu devedesetih Karadžića i Mladića, slave se kao heroji i po njima se uz najviše počasti imenuju javne ustanove.

    Primjer druge vrste nesporazuma, politikantskog iskrivljavanja uloge tribunala, došao je iz samog političkog vrha države u vidu izjave srpskog člana državnog Predsjedništva Mladena Ivanića koji je rekao kako se ništa drugo – osim doživotne kazne Mladiću – nije ni moglo očekivati od haškog suda koji je „Srbima izrekao pet doživotnih kazni i ukupno 758 godina zatvora, Hrvatima 166 godina, a Bošnjacima svega 41,5 godinu“ i pozvao da se Mladiću pruži maksimalna pomoć u žalbenom postupku.

    To što od haškog tribunala traži Ivanić, da nekako ravnomjernije rasporedi – pa i izjednači – krivicu „svih strana u sukobu“ bilo bi suprotno samoj suštini misije Tribunala da individualizuje krivičnu odgovornost i da sudi i presuđuje po dokazima a ne po „nacionalnim kvotama“. Izjednačavanje krivica za drastično nesrazmjerna zlodjela značilo bi iznevjeravanje i kompromitaciju pravde,

  • Image may contain: 3 people, text
  • Politikantsko iskrivljavanje uloge Tribunala: Mladen Ivanić
    Politikantsko iskrivljavanje uloge Tribunala: Mladen Ivanić

    Ako baš i nije doprinio pomirenju, a očito nije u mjeri u kojoj bi to kritičari željeli, Tribunal jeste obavio misiju neprocjenjivog značaja: prikupio je bogatu dokumentaciju, analize eksperata, izjave svjedoka i dokaze koji osvjetljavaju uzroke i posljedice rata u Bosni i Hercegovini i predstavljaju bogatu činjeničnu osnovu budućih studija i razumijevanja istorije devedesetih. Za razliku od domaćih politikanata i ignoranata, koji u primitivnoj manifestaciji nepoštovanja za žrtve priređuju herojske dočeke povratnicima sa izdržavanja pravosnažne zatvorske kazne, u svijetu su na osnovu haške dokumentarne podloge napisane desetine prvoklasnih akademskih studija iz kojih sada, recimo u Americi, uče i mladi koji nisu još bili ni rođeni dok je u Bosni bjesnio rat.

    A šta reći o presudi Mladiću? On, u nastupu nekontrolisanog bijesa nije mogao saslušati njeno izricanje i galamom i psovkama je primorao sudiju da ga udalji iz sudnice, pa tako nije neposredno doživio trenutak kad mu je Tribunal izrekao najvišu moguću kaznu – doživotne robije – i našao ga krivim za neke od „najgorih zločina poznatih čovječanstvu“ uključujući i genocid u Srebrenici; učešće u progonima i istrebljenju nesrpskog stanovništva sa širokih područja Bosne i Hercegovine; teror i masovno ubijanje građana Sarajeva; uzimanje pripadnika mirovnih snaga za taoce i za jednu od ključnih uloga u čak četiri udružena zločinačka poduhvata.

    Presuda će i razočarati one koji znaju kakvi su sve zločini počinjeni u opštinama u kojima je Tribunal našao Mladića krivim za „istrebljenje ali ne i za genocid“, ali je i skraćena verzija presude – pročitana u sudnici i pred milionima gledalaca globalnih televizijskih mreža (BBC je, recimo, uživo prenosio cijeli tok izricanja presude) – primjer kako su vrhunski svjetski pravnici uspjeli da punih šest godina suđenja, iskaze 592 svjedoka i uvid u 10.000 dokaza sistematizuju u pravnički i logički pristupačan i ubjedljiv dokument u kojem svaki nalaz o krivici počiva na dokazima o ličnoj odgovornosti počinioca.

U tome im je u mnogome pomogao i karakter generala Mladića. On je toliko uživao u ulozi gospodara života i smrti da su iza njega svuda ostajali dokazi u vidu dokumenata i televizijskih snimaka, pisanih i usmenih naredbi koji ga neupitno pokazuju u ulozi nalogodavca na mjestu i u vrijeme zločina. Tako je Tribunal mogao slušati audio-snimke njegovih naredbi artiljercima u noći bjesomučnog granatiranja Sarajeva 28. maja 1992. da gađaju Baščaršiju i Predsjedništvo i „Velušiće i Pofaliće jer tamo nema srpskog življa mnogo“ (dakle, ubijaj i Srbe ako ih nije previše); gledati ga kako u pobjedničkom zanosu pred kamerama srpske televizije na dan pada „zaštićene zone“ Srebrenice 11. jula 1995. „poklanja taj grad srpskom narodu za osvetu Turcima na ovom prostoru“ nakon čega je slijedilo genocidno ubijanje. Prikazivani su i snimci kako hiljadama prestravljenih žena i djece u zbjegu u Potočarima garantuje da im se ništa neće desiti, osim što će im u idućih nekoliko dana pobiti muževe, braću i sinove – oko 8.000 muškaraca i dječaka Srebrenice.

Meni je o temeljitoj, sistematskoj prirodi tog zločina koju nedjelju kasnije sve rekla jedna četverogodišnja djevojčica. Reporter gledane ponoćne emisije „Linija noći“ (Nighteline) televizijske mreže ABC Dejv Maraš (Dave Marash) u Tuzli je pravio emisiju sa ženama i djecom izbjeglim iz Srebrenice. Tu četverogodišnju ljepoticu pitao je: „Da li ti nedostaje tata?“ ' Ne – odgovorila je djevojčica. „Kako to?“ – pitao je reporter. „Pa ovdje niko nema oca“ – rekla je djevojčica.

Tribunal je doprinio da svako ko to hoće danas može da zna šta joj se desilo ljeta 95

////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 24. novembar/studeni 2017.

22.11.2017.

RATKU MLADICU DOZIVOTNI ZATVOR ZA GENOCID, UBISTVA, PROGONE...

Mladiću doživotni zatvor za genocid, ubistva, progone...




Ratko Mladić izbačen je iz sudnice tokom čitanja sažetka presude zbog psovanja i vikanja

Ratko Mladić izbačen je iz sudnice tokom čitanja sažetka presude zbog psovanja i vikanja

Sudsko vijeće Haškog tribunala, kojim je predsjedavao sudija Alphonso Orie, (te Christoph Flügge i Bakone Justice Moloto) osudilo je Ratka Mladića po 10 od 11 tačaka optužnice.

Glavni tužilac Tribunala Srege Brammertz, komentirajući presudu, novinarima je kazao:

"Presuda je napisana na više od 17.00 strana i moramo je dobro proučiti i pročitati. Ja razumijem frustraciju zbog tačke 1 i to je jedina tačka gdje nije donesena presuda za genocid, ali su zločini kvalificirani kao zločini protiv čovječnosti i za to je osuđen. Ono što je novo u ovoj presudi jeste da su suci prepoznali da je broj pojedinaca imao genocidne namjere u tim općinama i to je korak u pravom smjeru", naveo je Brammertz.

Specijalni TV program RSE

Tokom četverogodišnjeg procesa, koji je započeo 16. maja 2012, izvedena su 592 svjedoka, te predočeno oko 10.000 dokaznih materijala. Sud je u obzir uzeo i 2.000 presuđenih činjenica.

Genocid u Srebrenici, ali ne i drugim opštinama

Profesionalni vojnik i najtraženiji haški bjegunac, koji se od pravde skrivao punih petnaest godina, kriv je za genocid nad bosanskim Muslimanima u Srebrenci, zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda (UN).

Predsjedavajući sudija Alphons Orie, govoreći o tački optužnice kojom se Mladić tereti za genocid u Srebrenici, rekao je da je Vijeće konstatovalo da su pripadnici VRS namjeravali da unište bosanske Muslimane koji su činili dio zaštićene grupe.

"Vijeće je konstatovalo da su fizički izvršioci namjeravali da unište bosanske Muslimane u Srebrenici koji su činili značajan dio zaštićene grupe. Vijeće je, shodno tome, konstatovalo da su nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini počinjena krivična djela genocida, progona, istrebljivanja i ubistva, kao i nehumana djela prisilnog premještanja“, rekao je Orie.

Snage VRS stvorile su prethodno atmosferu nesigurnosti i nepodnošljivosti u Srebrenici. Odvajali su muškarce, među kojim je bilo i dječaka starih 12 godina, ali i starijih od 60 godina. Sud je konstatovao da ih je nekoliko hiljada sistematski poubijano. Također, navedeno je i prikrivanje tragova zločina, iskopavanjem masovnih grobnica, te premještanjem tijela žrtava u druge grobnice izvan Bratunca i Srebrenice.

Vijeće se nije uvjerilo da je postojao plan da se počini genocid 1992. godine u šest opština: Ključ, Kotor Varoš, Sanski most, Prijedor, Vlasenica, Foča, jer su Muslimani, prema mišljenju Sudskog vijeća, činili malu grupu da bi se takva namjera mogla utvrditi.

Vijeće zaključuje da su u nekoliko opština počinjena ubistva, koja su predstavljala zločin protiv čovječnosti i konstatiralo da su mnoge žrtve ubijene prije, za vrijeme i nakon napada bosanskih Srba na nesrpska sela, okolnosti su bile strašne, oni koji su se pokušali braniti bili su suočeni s nemilosrdnom silom.

"U nekoliko opština počinjeni su zločini koji su zločini protiv čovječnosti i protiv običaja ratovanja. Zločini su bili strašni", kazao je sudija Orie, navodeći primjere mučnog zlostavljanja Bošnjaka u nekim gradovima Bosanske Krajine. Prema riječima sudije, zatvorenici su mučeni u Betonirci i neki prebačeni na Manjaču u užasnim uslovima.

"U julu 1992. godine 24 zatočena bosanska Muslimana ugušila su se za vrijeme prevoza iz zatočeničkog centra Betonirka u logor Manjača. Stražari u Betonirci oduzeli su boce s vodom i natjerali neke zatočenike da jedu sol prije putovanja koje je trajalo devet sati. U kamionima je bilo vruće, bili su pretrpani i prekriveni ceradama, a zatočenici nisu dobili vodu. U pokušaju da prežive, neki od njih pili su sopstveni urin i bušili rupe u ceradama da bi došli do zraka, ali su s tim prestali kada su im zaprijetili policajci iz pratnje. Kad su stigli u logor Manjača, oni za koje se smatralo da nisu zdravi, vraćeni su u kamion kada je Božidar Popović, komandant logora, rekao: 'Vratite govna natrag, mrtvi mi ne trebaju', pojašnjeno je tokom izricanje presude.

Bosanske Muslimanke su redovno i brutalno silovane, naveo je Orie. Naveo je primjer Karamanove kuće, nadomak Foče, koja je služila kao zatočenički objekat za žene, dejvojčice, među kojima je bilo i dvanaestogodišnjakinja.

"Žrtve su ponekad dali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju spolne odnose s više muškaraca", objasnio je Ori.

Sudsko vijeće Haškog Tribunala ne smatra da je počinjen genocid u Prijedoru, u kojem su srpske vlasti u ljeto 1992. godine oformile tri ozloglašena logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje je prošlo više od 3.000 ljudi, gdje su zvejrski ubijani.

Većina ubijenih pronađena je u masovnim grobnicama u okolini grada ili Sanske doline. Najveća otkrivena masovna grobnica u BiH je Tomašica kraj Prijedora, koja je godinama krila posmrtne ostatke više od 400 ljudi.

Ubijanje Sarajlija

Što se tiče optužbi za napad na Sarajevo, Sudsko vijeće je utvrdilo da su terorizirali civile u Sarajevu. Vijeće je zaključilo da su vršeni neselektivni napadi na civile i civilno stanovništvo u cjelini.

"Namjerno su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a granatama i snajperima gađali stanovništvo Sarajeva i po lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja", naglasio je Orie i podsjetio da su građani Srajeva ubijani dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.

Što se tiče sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), Vijeće je zaključilo da je od 1991. do 30. novembra 1995. postojao udruženi zločinački poduhvat, s ciljem da se bosanski Muslimani i Hrvati trajno uklone s teritorije Bosne i Hercegovine, na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem progona, istrebljivanja, ubistva, nehumanih djela prisilnog premještanja i deportacije.

"Ocijenivši, između ostalog, izjave, govore i ponašanje optuženog i rukovodstva bosanskih Srba, kao i radnje koje su počinili fizički, Vijeće je konstatovalo da dokazi ne idu u prilog zaključku da je krivično djelo genocida bilo dio cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata", rekao je Orie.

Učesnici zločinačkog poduhvata

Među učesnicima sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata bili su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Bogdan Subotić, Momčilo Mandić i Mićo Stanišić.

Sudsko vijeće zaključilo je i da su pripadnici VRS-a uzeli pripadnike UNPROFOR-a za taoce 1995. godine.

"Vojnici i oficiri RS-a su, uključujući pripadnike vojne i civilne policije, zarobili i zatočili od 260 do 400 vojnih posmatrača UN-a i pripadnika UNPROFOR-a u Bosni i Herecgovini", rekao je Orie.

Konstatovao je da je namjera uzimanja taoca bila da se izvrši "pritisak na NATO da zaustavi vazdušne udare".

Ratko Mladić je prisustvovao izricanju presude uprkos upozorenjima njegovih advokata da je lošeg zdravlja. Zbog ljekarskog pregleda izricanje presude je bilo prekinuto, nakon čega su njegovi advokati tražili ili prekid ili izricanje kazne, bez čitanja sažetka.

No, Sudsko vijeće ih nije poslušalo, nego je Mladića udaljilo iz sudnice nakon što je ustao, psovao i vikao "Ovo je laž". Sudija Alphonso Ori je nastavio sa čitanjem presude.

Ovo je prvostepena presuda na koju pravo žalbe imaju i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana.

Ratko Mladić je rođen 12. marta 1943. godine u Božanovićima kod Kalinovika. Završio je Vojnu akademiju u Beogradu. Bio u aktivnoj vojnoj službi Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Predsjedništvo SFRJ unaprijedilo je Mladića u general-majora 1991. godine, a u aprilu 1992. u general-potpukovnika. U maju 1992. godine imenovan za komandanta Glavnog štaba novoformirane Vojske Republike Srpske.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini strani novinari objavljuju snimke logora u BiH za koje vlasti Republike Srpske (RS), kao i Mladić, tvrde da su sabirni centri za izbjeglice. I priča o sarajevskih 1.460 dana pod opsadom otišla je u svijet.

Skrivanje i hapšenje

Još 11. jula 1996. godine Haški tribunal izdaje nalog za hapšenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji obavezuje sve države da ih uhapse i izruče. No, na izručenje Mladića čekalo se punih 15 godina.

Tadašnji izvještaji govore da je Mladić 1997. godine preselio u Srbiju i imao zaštitu države. Budući da je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević takođe bio haški optuženik i nije sarađivao sa Tribunalom, te je i Mladić, kao i mnogi drugi koji su se tamo krili poput Radovana Karadžića, bio zaštićen.

Nakon hapšenja Slobodana Miloševića 2001. godine tadašnja vlast u Srbiji poslala je jasnu poruku da ratni zločinci nisu dobrodošli u Srbiji, Mladić se skrivao na, kako je vlast tvrdila, nepoznatim lokacijama.

Sjedinjene Države su 2003. godine zaprijetile Srbiji da će joj ukinuti pomoć ukoliko ne izruči Mladića. Vlada Srbije saopštava da lokacija skrivanja Ratka Mladića još nije poznata.

Godine 2011. Mladićev brat od strica Branislav Mladić priznaje da je skrivao Mladića u porodičnoj kući u Lazarevu kod Zrenjanina i dobija godinu dana uslovnu kaznu. Ratko Mladić uhapšen je 26. maja 2011. godine u toj kući.

Sudski proces protiv Mladića počinje 3. juna 2011. godine.

U decembru iste godine tužioci predaju četvrtu i konačnu verziju optužnice.

(Video: Prvo pojavljivanje Mladića pred Haškim tribunalom)

Aprila 2014. godine odbijen je zahtjev za oslobađanje Mladića od krivice. U oktobru 2014. Pretresno vijeće odobrilo je zahtjev Tužilaštva da ponovo otvori dokazni postupak i uvrstilo dokaze iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora koja je u međuvremenu pronađena.

Krajem 2016. godine izrečene su završne riječi na suđenju. Optužba je zatražila doživotnu zatvorsku kaznu. Odbrana je negirala zločinačko udruživanje, tvrdeći da je rat izazvala težnja Stranke demokratske akcije (SDA) ka "unitarnoj islamskoj BiH s muslimanskom dominacijom", od koje su se Srbi branili.

21.11.2017.

KAIRO JE MORAO PASTI

Kairo je morao pasti


Zlatko Dizdarević

Autor 21.11.2017. 



Image result for novinar zlatko dizdarevic fotos

Zlatko Dizdarević

....................................

Izdvajamo

  • Temeljni projekat moćnih podugo je već u tome kako poraziti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima. To nasilje rastakanja na globalnom planu za "liberalne" grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku...od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atomskom bombom gdje zatreba. I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom i nepostojanje straha od smrti. Čovjek se mora ušutiti do debiliziranja i onda ga se može prevesti na stranu bezdušja.
.............................

Ubijanje Egipta i srozavanje povjesno grandioznog Kaira na ovakvu legalizaciju primitivizma kroz tzv. “arapsko proljeće” ukradeno istinski slobodnima u startu pa pretočeno u polugu debilizacije društva, što mu je i bio inicijalni vanjski cilj – nije slučajna priča. U Kairu danas istinski kulturološki reperi nisu više oni mali nasmijani i dobri ljudi što su obilježavali duh epohe noseći u sebi iskonski gen veličine. Nije to ni Sfinga sa piramidama, Nil sa falukama ili Kairski muzej sa čudesima nevjerovatnim. To su sada organizovani proizvođači straha koji noću bauljaju unaokolo, terorišu žene što su u ona vremena slobodno mogle u ponoć ne samo preko Tahrira i Zamalekom, već i bezmalo svuda unaokolo. Evo tim hordama sada i “patriotskg naloga” za silovanje onima nepropisno obučenim.

Piše: Zlatko Dizdarević

Nikada i nigdje u svijetu kojim sam se naputovao uzduž i poprijeko nisam sreo ljude koji su prema svim važećim idejama o dobrom životu bili dalje od tog života, a ujedno bili zarazno zadovoljni životom kao u Kairu. Egipćani su tih bivših osamdesetih godina kada sam živio u Kairu, bili za nas iz drugog svijeta najčešće čisto čudo. Našao sam u jednom svom tekstu do kojeg i danas držim, napisanom tada i odatle, kako je “tamošnji čovjek običan, mali, nasmijani dobri insan koji ne zna šta je netrpeljivost,  jer je za njih netrpeljivost znak onih koji se tek počinju penjati i još ne vide kao oni što su već gore. A živjeti u Kairu, znači biti gore”.  Puno toga je svakodnevno oslikavalo taj život, onda nama jednostavnim a bezmalo nemoguće drugačijim. Zaključak je za ona vremena bio logičan, mada i tada apsolutno neprimjenjiv na ogromni ostatak svijeta: “Kairo je grad odakle se riječ i misao vraćaju najčešće neobavljena posla, a njegovi stanovnici, naprosto, imaju vremena za život…” Ukratko, Kairo je mnoge duhovno krute “zapadnjake” što su na taj svijet gledali sa visine, postidio sa strane kojoj su okretali leđa. Grad u kojem se uočavala ponajčešće  pobjeda ružnoće, prljavštine, haosa i zakašnjenja u svemu, zapravo je trijumfovao i u sebi samom i nad nama sa strane – ljepotom istine i slobodom duše a ne račundžijskog mozga…

Bogovi svjetla brinuli su nad njim.

Minulih godina, dugo nakon onakvog Kaira što je polako otklizavao u zaborav, otvarale su se nove bliskoistočne priče svrstavane u našim glavama na dvije strane. Na jednoj strani su one isklijale na vještačkom sjemenu i “Monsanto činjenicama”  čiji je cilj bio poraziti raznolikosti, svjetske slobode i duše koje im pripadaju. Nastavak tog projekta već živimo: Satari vojno, duhovno i egzistencijalno, pa onda podijeli, rasturi, usitni, raseli. Rugaj se uspomenama na vremena kada najvažniji uslov za osmijeh nije bio u džepu, već u srcu i duši, jer je sa takvom filozofijom bitisanja bilo vremena za život, ugodan i zadovoljan.

Na drugoj strani u ovoj priči su malobrojniji što su se oduprli usudu duhovne pustare koju na Zapadu nazivaju “liberalnim kapitalizmom”. Zapravo, moćnom sistemu koji od dobrih ljudi pravi zle, a boljoj prošlosti se smije oglašavajući čak i samo sjećanje na tu prošlost u kojoj  se smijalo i smrti – dekadentnom. A sila traži da se smrti moraš bojati.

U onom Kairu, davnih godina, stanovnici megalopolisa od golema tri groblja, Annassre, Sidi Oqba i Kaid Rayat napravili su Grad mrtvih. Tamo su svoje mrtve  sahranjivali u prostorijama nalik na prave, lijepe kuće sa prozorima i vratima, da duh umrlog može slobodno da uživa. “Kuće” su imale i nešto kao dnevni boravak gdje su bliski umrlom dolazili da ga posjete, sa njim divane i druže se. Bila je za mene to onda, tih osamdesetih, najuzbudljivije čudo koje sam vidio. Piramide su fascinirale dokazom grandiozne ljudske snage koja je sav onaj kamen mogla podići do pod nebo, ali Grad mrtvih u koji su ljudi počeli polako i da se naseljavaju i tamo žive u kućama sa svojim mrtvima, govorio je kako je i koliko život pobijedio smrt prihvatajući je kao normalni, neizbježni usud. Živeći sa njom postajala je bliska, ne kao strah i prijetnja već kao realnost. Sa njom, smrću, dijelilo se u uobičajenim razgovorima sa svojim mrtvim i dobro i zlo života, kukalo im se ili smijalo.

Divio sam se tada Taharu Ben Jallounu koji me jednim svojim tekstom odveo prvi put u Grad mrtvih. Pisao je Marokanac uz ostalo kako “u Gradu mrtvih smrt prolazi u širokoj fluorescentnoj galabiji, grohotom se smije ili ljuti i velikodušno udara duše koje se osjećaju umornima. Smrt se ovdje ne uzima suviše ozbiljno, nije teška i ne liči na skelet obučen u crno koji gazi vitlajući kosom. Ona se tamo kocka, igra domina, karata, pije gorak čaj, pregovara sa Bogom, šuruje sa Đavlom i naginje se nad neuhranjenu djecu kako bi ih vratila Gospodaru…”

Grad u kojem je to moglo biti tako, bio je grad koji je od jutra do sutra pjevao i sanjao, dočekivao i ispraćao, igrao i poklanjao, najmanje se žaleći i kukajući. Nikad nigdje nisam vidio toliko ljudi što su doista nadrasli one kalkulantske mjere “uspjeha” kojima se slobodni duh ruga, ma koliko bezdušje postalo moćno i slavljeno među novim pobjednicima i Zapada i Istoka. Na Zapadu je sila garant te pobjede koja je postala neprikosnovena vrijednost i model umjesto humanizma, ljudskih sloboda i prava kojima se taj svijet dičio do prije par decenija. Na Istoku se osvajalo razarajućim lažnim “proljećima” kojima su među Arapima ciljano napadnuti samo oni koji su nekada bili kolijevka nekog drugog, humanijeg Zapada. Sada im se eto baš ta baština knjiži kao dovoljan razlog da ih se satare. Partneri modernim imperijama su pustinja duše i oni koji joj u svakom pogledu pripadaju, uz pijesak do horizonta ispod kojeg je crnilo nafte. Takvi duhovno hendikepirani se ne vesele i ne pjevaju ni kada su sa živima, a kamo li sa mrtvima. Hladnoću  današnjeg modernog svijeta koji neće na Zapadu odreagovati na nasilje i dekadenciju predvidjeli su poodavno mudri profesori i analitičari realnosti ali, oni se ne slušaju, ne pitaju i ne poznaje ih se. I zašto bi kad nisu profitabilni.

Temeljni projekat moćnih podugo je već u tome kako poraziti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima. To nasilje rastakanja na globalnom planu za “liberalne” grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku…od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atomskom bombom gdje zatreba. I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom i nepostojanje straha od smrti. Čovjek se mora ušutiti do debiliziranja i onda ga se može prevesti na stranu bezdušja.

Ovdje, u Bosni, taj do poniženja ušutkani dio nekada slobodnih ljudi već je progutao priču ne samo da istorijski nismo jedno, već nas se ponovo poziva i u rat jednih protiv drugih. Naravno da se tragom te realnosti u osnovnim školama više ne uči kao nekada da je inteligencija, uz ostalo, i poštivanje prethodnih iskustava. Nova je logika da samo u sukobu, gluposti i mržnji spram “njih tamo” možemo  opstajati, sa učiteljima te logike na vlasti. Evo nam bezbroj dokaza o tome oko nas minulih sedmica. I sadomazohističkih zadovoljstava tim činjenicama.

Paralelna i u biti ista priča odvija se na Bliskom istoku. Kobajagi razlika u praktikovanju vjere razlog je za dalju atomizaciju i otklizavanje prema svekolikoj društvenoj, moralnoj i povjesnoj dekadenciji. Sve do krvi – jer vjera je uzdignuta na nivo krvi – koja  mora da padne kobajagi zato što je drugačija od one koja određuje osvajače. U dugoj istoriji manipulacija islamskim svijetom, rijetko je kada “braću” okretao krvavo jedne protiv drugih njihov protivnik, lukavo ih uzimajući pod svoje, kako je to sada uspio interes Benjamina Netanyahua i njegovog okruženja, nagoneći zaljevske sunite protiv šiita. Prebogate skorojeviće sa pjeska, protiv onih što se nasmijani u ovozemaljskom siromaštvu i istorijskom bogatstvu  nadigravaju i sa smrću i duhovnim pustahijama. Baš kao oni Egipćani što žive u Gradu mrtvih u Kairu i baš ih briga i za naftu i šiizam i sunizam. I za Aramco, razne JP Morgane i slične. Ne plašeći se mrtvih.

A to što ih se ne tiče halapljivost novih siledžija, i ne kukaju, stvar je stanja posisanog iz davne istorije Kaira i Aleksandrije, Damaska, Bagdada ili Isfahana, a ne iz skorojevićke pustare duha. Sjećam se dobro Egipćanina Alija, vrtlara u ambasadi u Jordanu, koji je prije deceniju uzgojio najveći i najljepši limun u Ammanu tvrdeći da je takav i toliki jer “razgovaramo sa njim, a drvo to razumije”. Pričao mi je tada da ima rođaka u Gradu mrtvih u Kairu znajući da znam o čemu priča, tvrdeći kako njih tamo taj život na neki jednostavni ljudski način “prosvjećuje”.

Na sve ovo, na potrebu da otvorim kutije stare vlastite arhive na kojima je napisano jednostavno  “Moj Egipat”, i pronađem priče o smislu života mimo ovozemaljskih  mjerila poraženog civilizacijskog duha, natjerala me vjestica od prije neki dan o izvjesnom Nabihu al-Wahsu iz Kaira, advokatu pozvanom u “Infrad Show” kairske tv kuće, u raspravu o zakonu i prostituciji. Dotični advokat je, jasno, neko ko ima ime što nešto zači u struci i javnom životu. Obzirom na sadašnju tamošnju situaciju – za razliku od vremena Hejkala i Al Ahrama, Al Gomhouriye, Al Ahkbara – on nije mogao biti neki liberalni protivnik režima i generala, već naprotiv, neko čiji će “pravnički vaz” pred kamerama zadovoljiti tamošnje, sada poslušne urednike. Moralo je narodu biti jasno o čemu se radi. Nabih al-Wash na tom poslu više nije usamljen. Urednici su znali koga su pozvali. Na Zapadu se to danas zove demokracija. Ona koja je i Hitlera izabrala.

U arapskom svijetu se ni danas ne smije slobodno birati. Bogove nameću sa strane. U Egiptu su to ponovo Seti i Had, bogovi podzemnog svjetla i tame.

Advokat Nabih doživio je zvjezdani trenutak onim nastupom na tv. Zadovoljniji od njega bili su oni što su ga takvog “odgojili” minulih decenija. I mudrost moćnih faraona, i dobri ljudi Kaira kojih se sjećam iz osamdesetih, poraženi su. Zato je Nabih al-Wash mogao hladno te noći ustvrditi kako je “nacionalna i patriotska dužnost građana seksualno šikanirati i silovati ženu koja je odjevena tako da je odjeća otkriva…”.

Pod noge mračnog dijela istorije bačeni su jedna država i narod čiji se glavni grad stoljećima dičio pravom da ga zovu Misr. Egipćani tako zovu zemlju uopšte i svoju zemlju posebno, u punom smislu te riječi. Zapravo u najpunijem, ili svakom smislu te riječi. Prastare knjige kažu da su felasi uz i niz Nil odvajkada zvali Kairo “Misr um al-dunya”, ili Majka svijeta. Na neki način približili su im se samo još Iranci dajući ime jednom od svojih  božanstvenih gradova – Isfahan. Značenje te riječi je – “Pola  svijeta”. Svi ostali zajedno su druga polovina.

Projekat je uspio. Ubijanje Egipta i srozavanje povjesno grandioznog Kaira na ovakvu legalizaciju primitivizma kroz tzv. “arapsko proljeće” ukradeno istinski slobodnima u startu pa pretočeno u polugu debilizacije društva, što mu je i bio inicijalni vanjski cilj – nije slučajna priča. U Kairu danas istinski kulturološki reperi nisu više oni mali nasmijani i dobri ljudi što su obilježavali duh epohe noseći u sebi iskonski gen veličine. Nije to ni Sfinga sa piramidama, Nil sa falukama ili Kairski muzej sa čudesima nevjerovatnim. To su sada organizovani proizvođači straha koji noću bauljaju unaokolo, terorišu žene što su u ona vremena slobodno mogle u ponoć ne samo preko Tahrira i Zamalekom, već i bezmalo svuda unaokolo. Evo tim hordama sada i “patriotskg naloga” za silovanje onima nepropisno obučenim.

To je ono što nije bilo, a Zapad je htio da bude, da Istok ne bi postao previše svoj i neposlušan. Tako su dirigovana “proljeća” pretvorena u najcrnje zime a “Muslimanska braća” u groteskni pokušaj inauguracije nove demokracije sa njima kao predvodnicima. Vjerska čišćenja i progon slobodnih uz uzdizanje raznih kreatura sličnih advokatu Nabihu, doveli su “Majku svijeta” do maćehe Egipta.

Ništa u tom srozavanju nije slučajno. Plan za nastavak je u idejama o podjeli na tri. Sirije, Iraka, Egipta. Jemen se mora satrati i zatvoriti krug oko Irana koji je problem i zato što ta velika zemlja kao da sada kapitalizira decenije političke zatvorenosti i sankcija izvana. To im je donijelo najmanje dva dobitka. Prvi je preživljavanje autentičnosti u blokadi spram dekadencije “neoliberalizma”, političkog i ekonomskog mafijaštva. I drugo, što ih je ta zatvorenost okrenula najvećoj unutrašnjoj vrijednosti svake ozbiljne zajednice – vlastitim generacijama mladih i njihovim potencijalima koji su se pokazali izuzetnima. Ukratko, paradoksalno je ali tačno da se izolacija pred “dobrotom” zapadne otimačine na Istoku i uništavanja svega pozitivnog a autentičnog, pokazala spasonosnom u očuvanju i snaženju vlastitog  identiteta.

Egipat to, očigledno, u ovom trenu svoje povjesti ne uspijeva. Baš zato što je (pre)velik u usporedbi sa “braćom” pa mora ostati glavni garant “mira”, a zapravo ekspanzije različitih osvajačkih ambicija i Izraela i Saudijske Arabije – uz mnoge druge.  Kairo je morao pasti. Javni tv poziv na silovanje u emisiji koja se bavi zakonodavstvom, i to u znak odbrane nacionalnog identiteta koji je “ugrožen” pocjepanim farmericama na koljenu ili na zadnjici, zapravo je pobjeda koncepta razaranja nekada homogenih i civilizovanih društava. Kada se to postigne, a postiže se, poništavanje država i njihovo pretvaranje u puke terene različitih eksploatacija posao je za klonirane administrativce u kancelarijama novih bogova – korporacija i poslovno političkih kompanija što proizvode bijedu ogromne većine u ime bogatstva ogromne manjine.

Radi kakvog – takvog mira u vremenima koja su čovjeku još preostala, ne treba otvarati kutije sa uspomenama na doba kada su se i storije o duši, dobru i zlu, ljudima i politikama po svijetu zvale drugačije.

Avangarda 















21.11.2017.

ŽENA MI JE MUSLIMANKA

Žena mi je muslimanka


VEDRAN SRŠEN

Autor 18.11.2017. 


Žena mi je muslimanka

I danas gospodin Lučić, promovirajući svoje ideje šeta Hrvatskom punih usta borbe protiv svih oblika totalitarizma, zaboravljajući da je i sam u jednom nesretnom vremenu za sve Bosanceihercegovce bio značajan obavještajno sigurnosni kotač u tvorevini koja se zvala HR Herceg Bosna, koja je pod potpunom kontrolom držala javni i kulturni, civilni i vojni, dakle cjelokupni život na području koje je nadzirala, otvarajući i logore za osobe nepoćudne režimu, a sve su to ozbiljne karakteristike totalitarnog sustava, pa ispada da je i sam Lučić bio dio jednog totalitarnog režima. Zato kada vidim da upravo takvi viču najviše o komunističkom totalitarizmu, prvo što mi padne na pamet je – „tko o čemu, a kurva o poštenju“.                       

Prvi obavještajac Bobanove Zajednice, a kasnije i propale Republike Herceg Bosne, do podne policajac a poslije podne znanstvenik povjesničar, viši znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, profesor na Filozofskim fakultetima u Mostaru i Zagrebu Ivo Lučić, tumačio je svim svojim akademskim autoritetom, znanjem i titulama novinaru Novog lista u nedavnom intervjuu kako su stare komunističke strukture prisutne i danas u Hrvatskoj – „svugdje gdje je preživio sustav nereda, nerada i korupcije“, vezujući korupciju kao svojinu komunističkog sustava, te optužujući tako komuniste kojih nema na vlasti već punih 27 godina i za naše današnje probleme. I tek što je uvaženi Ivo Lučić korupciju proglasio komunističkim čedom, stiže vijest kako je njegov najdraži, najbliži i najmlađi brat Milan upravo pod sumnjom za korupcijske malverzacije, te mu je istražni sudac  Županijskog suda u Zagrebu odredio čak i istražni jednomjesečni pritvor. Otkud  korupcija, to komunističko čedo, sada u našoj katoličkoj obitelji, kada sam tu istu korupciju koristeći operativno-obavještajne znanstvene metode adresirao komunistima, čudi se naš viši znanstveni suradnik Ivo Lučić, pitajući se – gdje sam fulao?

No, Lučići se nikada ne predaju, pa malo znanstvenik, malo udbaš Lučić uporno ponavlja kako je „lustracija nužna jer su stare komunističke strukture ovladale institucijama“, ističući da on ima „obvezu prema društvu i istini“. A istina je u brojkama koje kažu, ali Lučić to ne želi čuti, da je hrvatski narod najveći gospodarski prosperitet doživio u socijalizmu kada je privreda i BDP u SR Hrvatskoj  rastao po prosječnoj stopi od preko 7 % godišnje, a broj onih koji su se izjašnjavali kao Hrvati povećan za milijun ljudi, sa 3.5 na 4.5 milijuna osoba. Danas rasta nema ili je minimalan, BDP je manji nego prije 1990. godine, zarade su manje nego u socijalizmu, a i nas je sve manje. To su brojke i to je znanost gospodine uvaženi viši stručni suradniče, tako da je tvoja „obveza prema društvu i istini“ obična floskula i podvala. Jer, da nije tako, lustrirati bi trebalo  ne one koji su osiguravali rast i razvoj gospodarstva i naroda, već one koji tom narodu uništiše privrednu osnovu korupcijom i kriminalom, te mlado i staro odlazi trajno napuštajućo zemlju u kojoj možeš biti  malo policajac, udbaš ili general, malo naučnik ili profesor, i da ti uvijek bude dobro i da vječno živiš na državnom budžetu, jer sve su tvoje titule uz budžet vezane, uz proračun kojeg puni raja , a ti prazniš.

Omiljena tema našeg dr. Ive Lučića su „zločini od Vladivostoka do Trsta koje su pratila uvjeravanja da se to čini za bolje sutra. Činiti zločine zbog boljeg sutra je ludost“.

Tako je profesore generale Lučić. Ali kako je zločin uvijek zločin, bez obzira tko, gdje i kada ga je napravio, počinio, oni dakle imaju crtu univerzalnosti, to isto treba vrijediti i za zločine koji su počinjeni od Ljubuškog, do Mostara i Ahmića u vrijeme kada je naš sveučilišni profesor  Ivo Lučić, važna karika u vlasti na području Herceg Bosne kao utemeljitelj sigurnosno informativne službe HVO i njen načelnik. Otvaraju se logori za Bošnjake u Dretelju i Heliodrom kod Mostara – govorilo se to je za bolje sutra. Doktore Lučiću – „Činiti zločine za bolje sutra je ludost“, ili to možda ne vrijedi kada je u pitanju Herceg Bosna i logori za Bošnjake?

U travnju 1994. godine imao sam prometnu nesreću, samnom je u bolničkoj sobi ležao A. Iz Metkovića, Hrvat koji mi je pričao o kamionima koji su dolazili pred stambene zgrade u Čapljini gdje je živio sa obitelji, ženom i djecom, kamionima u koje su uguravali nepoćudne. Iako Hrvat, odveden je i ulogoren na Heliodromu. Kada sam ga upitao za razlog, reče: „Žena mi je muslimanka“. Naguravanje u kamione, usputno batinanje, ponižavanje i neljudskost, mržnja i zloća, sve smo to vidjeli u Schindlerovoj listi Stevena Spielberga. Žao mi je poštovani doktore Lučić. Mogao si biti Schindler, ali ti si izabrao biti Her Lučić.

I danas gospodin Lučić, promovirajući svoje ideje šeta Hrvatskom punih usta borbe protiv svih oblika totalitarizma, zaboravljajući da je i sam u jednom nesretnom vremenu za sve Bosanceihercegovce bio značajan obavještajno sigurnosni kotač u tvorevini koja se zvala HR Herceg Bosna, koja je pod potpunom kontrolom držala javni i kulturni, civilni i vojni, dakle cjelokupni život na području koje je nadzirala, otvarajući i logore za osobe nepoćudne režimu, a sve su to ozbiljne karakteristike totalitarnog sustava, pa ispada da je i sam Lučić bio dio jednog totalitarnog režima. Zato kada vidim da upravo takvi viču najviše o komunističkom totalitarizmu, prvo što mi padne na pamet je –

„tko o čemu, a kurva o poštenju“.

Briljirao je profesor Lučić nedavno u HTV-ovoj emisiji „U svom filmu“ Tončice Ćeljuske . Njegove udbaško-znanstvene konstrukcije – „U društvu se stvara depresija, slave se oni koji odlaze iz Hrvatske i tako potiče iseljavanje“, optužujući tako novinare da su oni ti koji stvaraju klimu, te da ljudi zbog njih napuštaju Hrvatsku, a ne zbog onih koji gotovo 30 godina  nekažnjeno otuđuju državnu imovinu i stječu bogatstvo korupcijom i kriminalom a za što je, vidimo, osumnjičen i njegov brat Milan.

I znanstvenik utvrdi, a Tončica šuti, niti da komentira – „Iseljavali su se ljudi i u doba Jugoslavije, ali se o tome tada nije smijelo govoriti“.

Jadna naša znanost i jadni naš doktor znanosti!

Sam sam kao srednjoškolac a i kasnije napisao više članaka o „odljevu mozgova“ kako se to tada zvalo, u našem lokalnom listu, a to je bila stalna tema komentatora Danasa, VUS-a i NIN-a, Vjesnika, Oslobođenja i Politike, a i Slobodne Dalmacije i drugih novina. Ne samo da je to bila priljepčiva novinarska tema, već su i Republički Zavodi za zapošljavanje imali ugovore sa njemačkim regionalnim Zavodima kako bi našim ljudima koji su u potrebi za poslom u Njemačkoj olakšali pristup radnom mjestu. I sada dođe prof. dr. znanosti Lučić i kaže kako je to bio tako zločinački režim da ako, parafraziram, o iseljavanju ljudi zucneš završiti češ na Golom otoku. Ovaj čovjek je smiješan, a znanstvenici ne bi smjeli biti smiješni.

Republika Hrvatska je u teškoj situaciji. Ona najbolje ljude koje ima „izvozi“ na Zapad, a sa Istoka uvozi ne baš najbolju „robu“.

Ona istjeruje Đikića, a uvozi Lučića.

Ona mijenja Đikića za Lučića.

Samo nas Bog može spasit.

Bože čuvaj Hrvatsku!






21.11.2017.

OŽILJCI RATA

Ratni oŽILJCI 

21. 11. 2017.



Prava Srba u kantonima s hrvatskom većinom se ne poštuju već 15 godina: Mostar

////////////////////////////////////


//////////////////////////////////////////

/////////////////////////////////////
//////////////////////////////////

Mediji uoči presude Mladiću: 'Kampanja suza'


Neki od naslova i tekstova

Neki od naslova i tekstova

Umesto onoga za šta je Ratko Mladić optužen i zašto mu se sudi, naslovne strane većine dnevnih listova, uglavnom tabloidnih, prvostepenu presudu dočekuju različitim, pa i romansiranim pričama o Mladićevoj predratnoj prošlosti, ispovestima članova porodice, tekstovima o njegovom zdravstvenom stanju, navodima o zaverama zapadnih službi, statistikom haških presuda...

Situacija koja je aktuelna, ali ne i nova, dovela je do toga da gotovo pola Srbije ni ne zna zbog čega je Mladić uopšte u Hagu, upozoravaju stručnjaci.

„Sve tajne Ratka Mladića“, „Osuditi Mladića, umreće za tri meseca“, „Haški doktor Mengele ubija Ratka Mladića“, „Da li je haški Tribunal bio najveći logor za Srbe“...

Tako glase neki od naslova koji su se mogli videti na policama kiosaka u Srbiji ili unutar stranica mahom tabloidne štampe.

Nisu izostale ni fotografije mladog Ratka Mladića iz porodične arhive, pozdrav koji je uputio čitaocima jednog od tabloida, kao ni citati iz „poverljivog dopisa haškog tužilaštva zapadnoj obaveštajnoj agenciji“ u koji je drugi tabloid, po sopstvenoj tvrdnji, imao uvid.

Čitaoci su, međutim, ostali uskraćeni za navode optužnice po kojoj mu je poslednjih pet i po godina suđeno u Hagu.

A u njoj su, između ostalog i genocid nad više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dečaka iz Srebrenice tokom 1995. godine, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje lokalnog stanovništva u opkoljenom Sarajevu, uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN za taoce...

„1945. godine u Nemačkoj se desilo nešto što su kritički intelektualci poput Klausa Mana i sličnih nazvali 'kampanjom suza'“, rekao nam je Velimir Ćurguz Kazimir, osnivač medijske arhive Ebart.

Aktuelna dominacija sentimentalnih ili zavereničkih informacija nad detaljima iz optužnice, dodaje, upravo ga podsećaju na to. „U ovome što se dešava u Srbiji ja, na neki način, prepoznajem tu opasnost da kroz bujanje sentimenta o tragičnoj sudbini Ratka Mladića, o njegovoj vojnoj časti, zaveri protiv Srbije i tako dalje, da se ni jednom ne pomene zbog čega je on u stvari optužen... Znači ne postoji nijednog trenutka taj argument, da kažem – hej ljudi, između sedam i osam je hiljada muškaraca i dečaka, mladića i staraca, ubijeno u Srebrenici“.

Delovi optužnica i opisi u njima navedenih zločina, punili su međutim naslovnice i stranice štampe u prvoj polovini ove godine, u danima kada je aktuelni kosovski premijer Ramuš Haradinaj bio priveden u Francuskoj, ili u oktobru kada se čekala prvostepena presuda Suda BiH Naseru Oriću.

Ta pojava međutim, ukazuje stručnjak za međunarodno pravo Ivan Jovanović, niti se događa samo u Srbiji, niti su za nju krivi isključivo mediji.

„To je taj pokušaj da se uvek minimizira zločin naših, a da se istakne ono što je nama rađeno... Na taj način su se haškim suđenjima bavile i intelektualne elite i pravni profesionalci – pravnici, profesori, advokati, i političari, a mediji imaju tu veliku odgovornost jer sami mogu da postavljaju pitanja i da temu šire na suštinu suđenja“, rekao je Jovanović.

Način izveštavanja poput ovog uoči izricanja prvostepene presude Ratku Mladiću, vodi ka tome da javnost nikada zapravo i ne sazna detalje o zločinima koji su činjeni, ukazuje Jovanović i ističe da su građani Srbije, u velikoj meri, neinformisani o tome šta je utvrđeno na suđenjima za ratne zločine, odnosno zbog čega je neko eventualno bio osuđen.

„Uglavnom se svodi na to da smatraju da je neki oficir bio 'na pogrešnom mestu u pogrešno vreme' i da ga je samim tim što je bio visoko rangiran, kao što je bilo na primer u slučaju Lazarevića, zadesila nesreća pa je bio osuđen, što naravno nema veze sa istinom“.

Gotovo identična slika u medijima se videla i u mesecima nakon hapšenja Ratka Mladića.

O tome najbolje svedoči istraživanje koje je oktobra 2011. godine sproveo Ipsos strateški xafsing za Beogradski centar za ljudska prava i misiju OEBS-a u Srbiji, a prema kome su ispitanici - građani Srbije, iskazali veoma malo znanja o dešavanjima iz devedesetih.

42 odsto njih nije ni znalo za šta se sudi Mladiću i Radovanu Karadžiću. Istovremeno međutim, kako je primetila tadašnja predstavnica Sekretarijata Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, svi su znali sve o jagodama koje je Mladić navodno tražio tokom prvog saslušanja.













Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48892841

Powered by Blogger.ba